Jednom davno, kao dječak, naišao sam u nekoj Nazorovoj pjesmi na riječ ahimsa. Zaintrigiran njenom neobičnošću, posegnuo sam za enciklopedijskim rječnikom da joj otkrijem značenje. Bio sam oduševljen što me je ta riječ uvela u neke od tajni daleke i zagonetne Indije. Riječ je govorila o nenasilju, a naročito, o nastojanju da se čuva i ne ugrožava bilo koji oblik života. Bilo mi je zabavno i smiješno zamišljati đainističkog monaha kako pomno čisti ispred sebe put kojim se kreće, da ne bi slučajno zgazio nekog mrava ili drugo sićušno stvorenje. Da li taj čudnovati čovjek – pitao sam se – ni ne pokušava da ubija buhe, ili komarce, koji ga bezdušno grizu? Ja sam tu gamad nemilice tamanio. Ubijao sam ih gdje god su me nalazili i ma kako se zvali, uši ili vaške, čimavice ili stjenice, pa i neke pauke koji su mi se činili otrovnima. Smatrao sam to samoobranom. Ali gazio sam i gnječio i ona bića koja me nisu mučila ili bilo čime ugrožavala, već sam ih se gadio videći ih kao stvorenja mraka i truleži – stonoge, gusjenice, gliste, maštrapane, to jest bubašvabe. Bilo mi je jasno da se u perspektivi indijskih svjetonazora ne bih mogao nadati oslobođenju od tereta ovozemaljske egzistencije, jer to nisam zasluživao.
No uprkos tome, smatrao sam sebe miroljubivim. Volio sam životinje, naročito one bliske čovjeku. To me ipak nije sprečavalo da u vrijeme dok sam živio u srijemskom selu, tokom Drugog svjetskog rata, ponekad uradim ono za šta moja teta, kuharica, nije imala snage ni volje – da zakoljem kokošku ili purana. Poslije okrutnog čina, posmatrao sam tijelo obezglavljene ptice kako se trza i koprca na okrvavljenom tlu. Vrat purana ponekad je bio tako tvrd da sam se morao namučiti pokušavajući više puta da ga prerežem. To je jednom ili dvaput imalo kao posljedicu da neke od sljedećih noći sanjam kako koljem pticu, koljem, koljem, i nikako ne mogu da je zakoljem, pa bih se budio gubeći dah, kao da me pritiska teret počinjenog zločina.
Ali umirivao sam sebe riječima da sam samo obavljao povjereni mi posao, potreban da bismo mogli preživjeti.
Međutim, mnogo godina kasnije, kod jednog mog rođaka u Subotici, u kući na periferiji grada, ugledao sam predmet koji me silno zainteresirao – zračnu pušku. Uzeo sam je, dugo je razgledao, i nisam mogao odoljeti želji da je upotrebim. Izašao sam u baštu iza kuće i počeo tražiti metu po okolnim stablima. Ugledao sam je, nanišanio i opalio. Nisam vjerovao da ću pogoditi, ali pogodio sam, i zatim ugledao malu živu grudvu od mesa i perja kako pada kroz granje, da bi poslije dva-tri trzaja krilima ostala na zemlji, nepomična.
Ubio sam vrapca.
Vrapci su mi uvijek bili simpatične ptičice i bilo mi je zadovoljstvo da ih posmatram kako skakuću po tlu tražeći nevidljiva zrna hrane, kako u krošnjama prelijeću s grane na granu, kako se, beskrajno uživajući, kupaju u prašini. Kad sam vidio tu dragu pticu koju sam ja ubio, kad sam njeno još toplo tjelašce uzeo i gledao ga na svom ispruženom dlanu kao da je na odru, upitao sam se, zgrožen nad samim sobom – šta sam to učinio? Zašto? Ne zbog nekakve samoobrane, ni zbog hrane, već jedino da bih ne razmišljajući zadovoljio jedan svoj trenutni besmisleni hir.
Bio je to trenutak kad sam se osjetio ubojicom.
Bio je to, također, trenutak koji sam doživio kao opomenu – opomenu da nikad više ne uzmem u ruke nešto što može oduzeti život bilo kom živom biću. Ne samo životinji. Nego i čovjeku.
Ahimsa
Jednom davno, kao dječak, naišao sam u nekoj Nazorovoj pjesmi na riječ ahimsa. Zaintrigiran njenom neobičnošću, posegnuo sam za enciklopedijskim rječnikom da joj otkrijem značenje. Bio sam oduševljen što me je ta riječ uvela u neke od tajni daleke i zagonetne Indije. Riječ je govorila o nenasilju, a naročito, o nastojanju da se čuva i ne ugrožava bilo koji oblik života. Bilo mi je zabavno i smiješno zamišljati đainističkog monaha kako pomno čisti ispred sebe put kojim se kreće, da ne bi slučajno zgazio nekog mrava ili drugo sićušno stvorenje. Da li taj čudnovati čovjek – pitao sam se – ni ne pokušava da ubija buhe, ili komarce, koji ga bezdušno grizu? Ja sam tu gamad nemilice tamanio. Ubijao sam ih gdje god su me nalazili i ma kako se zvali, uši ili vaške, čimavice ili stjenice, pa i neke pauke koji su mi se činili otrovnima. Smatrao sam to samoobranom. Ali gazio sam i gnječio i ona bića koja me nisu mučila ili bilo čime ugrožavala, već sam ih se gadio videći ih kao stvorenja mraka i truleži – stonoge, gusjenice, gliste, maštrapane, to jest bubašvabe. Bilo mi je jasno da se u perspektivi indijskih svjetonazora ne bih mogao nadati oslobođenju od tereta ovozemaljske egzistencije, jer to nisam zasluživao.
No uprkos tome, smatrao sam sebe miroljubivim. Volio sam životinje, naročito one bliske čovjeku. To me ipak nije sprečavalo da u vrijeme dok sam živio u srijemskom selu, tokom Drugog svjetskog rata, ponekad uradim ono za šta moja teta, kuharica, nije imala snage ni volje – da zakoljem kokošku ili purana. Poslije okrutnog čina, posmatrao sam tijelo obezglavljene ptice kako se trza i koprca na okrvavljenom tlu. Vrat purana ponekad je bio tako tvrd da sam se morao namučiti pokušavajući više puta da ga prerežem. To je jednom ili dvaput imalo kao posljedicu da neke od sljedećih noći sanjam kako koljem pticu, koljem, koljem, i nikako ne mogu da je zakoljem, pa bih se budio gubeći dah, kao da me pritiska teret počinjenog zločina.
Ali umirivao sam sebe riječima da sam samo obavljao povjereni mi posao, potreban da bismo mogli preživjeti.
Međutim, mnogo godina kasnije, kod jednog mog rođaka u Subotici, u kući na periferiji grada, ugledao sam predmet koji me silno zainteresirao – zračnu pušku. Uzeo sam je, dugo je razgledao, i nisam mogao odoljeti želji da je upotrebim. Izašao sam u baštu iza kuće i počeo tražiti metu po okolnim stablima. Ugledao sam je, nanišanio i opalio. Nisam vjerovao da ću pogoditi, ali pogodio sam, i zatim ugledao malu živu grudvu od mesa i perja kako pada kroz granje, da bi poslije dva-tri trzaja krilima ostala na zemlji, nepomična.
Ubio sam vrapca.
Vrapci su mi uvijek bili simpatične ptičice i bilo mi je zadovoljstvo da ih posmatram kako skakuću po tlu tražeći nevidljiva zrna hrane, kako u krošnjama prelijeću s grane na granu, kako se, beskrajno uživajući, kupaju u prašini. Kad sam vidio tu dragu pticu koju sam ja ubio, kad sam njeno još toplo tjelašce uzeo i gledao ga na svom ispruženom dlanu kao da je na odru, upitao sam se, zgrožen nad samim sobom – šta sam to učinio? Zašto? Ne zbog nekakve samoobrane, ni zbog hrane, već jedino da bih ne razmišljajući zadovoljio jedan svoj trenutni besmisleni hir.
Bio je to trenutak kad sam se osjetio ubojicom.
Bio je to, također, trenutak koji sam doživio kao opomenu – opomenu da nikad više ne uzmem u ruke nešto što može oduzeti život bilo kom živom biću. Ne samo životinji. Nego i čovjeku.
Tek tada sam shvatio šta znači riječ ahimsa.