Posljednje travanjske nedjelje, iste godine, kada su Lovro, njegov kolega i kolegica iza sebe već imali nekoliko djela za fra Ambrozijevu koloniju, dogodilo se nešto i smiješno i tužno, baš tamo gdje nečemu takvom uopće nije mjesto – u dvorištu novosagrađene crkve. I junaci toga događaja bili su neobični: Agata Hederić i njezina Mrvica, fra Ambrozije Martić i jedan njegov neposlušni lovački pas.
Napadno našminkana, pankerski počešljana, zbog čega je njezina ljepota bila umanjena i u očima onih koji su je smatrali neusporedivom, Agata je ušla u crkvu u trenutku kad je fra Ambrozije upravo namjeravao započeti svoju propovijed o skrušenoj grješnici iz Evanđelja po Luki. Dok je, lomeći svoje raskošne kukove nekako usporeno, prolazila kraj vjernika na klupama, među kojima su bili i Pavle Kodra, i Lovro i njegove kolege, i Veronika Brokula, s mužem Josipom, pratili su je začuđeni pogledi, sašaptavanje mladića, zgledanje staraca i starica. Nije se na to uopće osvrtala. Sa svojom Mrvicom, čije su oči bile mrke i sjajne, sa svih strana opkoljene dugim bijelim dlakama, sjela je na klupu iz prvoga reda, kraj Jakova Bračuljića i njegova sina Ivana, odmah ispred zbunjenog fra Ambrozija i dvojice njegovih ministranata. Iznenađen, fra Ambrozije je dugo promatrao Mrvicu, ali i ona njega, onda je, napokon, uspjevši se nekako osloboditi drskosti njezinih očiju, kašljucajući, ponovio ono što je već bio kazao svojim vjernicima:
-Dakle, moja današnja propovijed bit će utemeljena na ”Skrušenoj grješnici” iz Evanđelja po Luki. Ali, ovo poučno kazivanje Biblije sada ću vam pročitati ja, jer mi se čini da moga ministranta niste dobro čuli: ”Neki farizej zamoli Isusa da objeduje kod njega. On uđe u farizejevu kuću i sjede za stol. Najedanput se pojavi neka žena koja bijaše javna grješnica. Ona, kad saznade da je Isus za stolom u farizejevoj kući, donese sa sobom alabastrenu posudu pomasti, stade iza njega do njegovih nogu te plačući poče mu suzama prati noge, otirati ih svojom kosom, ljubiti i mazati pomašću.
Kad to vidje farizej koji ga bijaše pozvao, pomisli: ”Kad bi ovaj bio prorok, znao bi tko je i kakva je ova žena što ga se dotiče: da je grješnica.” Isus mu reče: ”Šimune, imam ti nešto reći.” ”Reci učitelju!” odvrati on. ”Neki vjerovnik imao je dvojicu dužnika. Jedan mu je dugovao pet stotina dinara, a drugi pedeset. Kako nisu mogli vratiti, on oprosti obojici. Koji će mu, dakle, od njih više pokazivati ljubavi?” Šimun odgovori: ”Držim, onaj kome je više oprostio.” ”Pravo si sudio” – reče mu Isus.
Tada se okrenu prema ženi pa reče Šimunu: ”Vidiš li ovu ženu? Dođoh u tvoju kuću: ti mi nisi vodom polio noge, a ona mi suzama opra noge i otra kosom svojom. Ti mi ne dade poljupca, a ona, otkako uđoh, ne prestaje mi ljubiti noge. Ti mi ne namaza glavu uljem, a ona mi noge namaza pomašću. Zato, kažem ti, oprošteni su joj grijesi, i to mnogi, jer je pokazala mnogo ljubavi. A komu se manje oprašta, taj manje pokazuje ljubavi. Zatim reče ženi: ”Oprošteni su ti grijesi.” A uzvanici počnu međusobno govoriti: ”Tko je ovaj koji čak i grijehe oprašta?” A on reče ženi: ”Tvoja te vjera spasila. Hajde u miru!”
Sklopio je svetu knjigu i ne skidajući pogleda s nje ponovno se zakašljao. Učinilo je to i nekoliko vjernika, koji su njegovo čitanje pratili suzdržavajući se od toga, i tako se savršena tišina crkve odmah počela mrviti u naravne znakove života, karakteristične za takav skup ljudi. Gledajući nekud u stranu, tamo gdje nije bilo Agate i njezine Mrvice, govorio im je o srcu koje prašta čak i ono što po ljudskoj mjeri nije za praštanje i o srcu koje mrzi čak i ono što zaslužuje ljubav. Neke riječi posebno je naglašavao, izgovarajući ih gromko, kod nekih mu je ponestajalo daha u plućima, pa ih sve nisu ni čuli. Smisao i jednih i drugih ipak su shvatili: da su Bogu posebno dragi oni koji mu se ponovno vraćaju, makar su ga dugo vremena u sebi oporicali, i da ih Crkva, zato, i ne prima kao pokajnike već kao djecu koja su samo na kratko izbivala iz svog pravog roditeljskog doma. Da i onaj koji mrzi, ako mu se prašta, prihvaća ljubav, i da svijet ne ovisi od zlih već od dobrih i njihove spremnosti da praštaju zlim. Da je sva istina svakoga kršćanina upravo u tome, a istina je za katolika što i sveta knjiga iz koje je pročitao tu poučnu priču o skrušenoj grješnici. Mora se braniti i uporno dokazivati, kao i sam život, jer je i ona sveta kao i sam život.
Kad ih je nakon pričesti pozvao da pruže jedni drugima ruke s riječima “Mir i dobro”, upoznao ih je i s tim što su to gosti njegove kolonije već uradili za izložbu u staroj crkvi s kojom će kolonija biti otvorena. Poimenično, i te nedjeljne mise, kao i prve, pozdravio ih je sve troje, onda je sa svojim ministrantima nestao u sakristiji.
Ispred crkve, gdje su ga nakon mise uvijek čekali najodaniji vjernici, pojavio se brzo, baš onda kada su, istovremeno, oba njegova lovačka psa, počeli lajati i zatezati lance kojima su bili privezani za svoje kućice ispred boravišne zgrade, kojoj je žurila sestra Valentina. U Lovrinom društvu i društvu njegovog kolege i kolegice, od kojih je malo dalje bio i njegov otac s Jakovom Bračuljićem, tu ga je dočekala i Agata Hederić s Mrvicom, rukama stisnutom na obnažene grudi, kojoj su se povremeno obraćale i Ivanove oči, kao i svih drugih koji su bili tu, sve dok se nisu zaputile za sretnim mladencima u gomili svijeta, Veroniki i Josipu. Fra Ambrozije se prvo rukovao s onima koji su ga čekali ispred crkvenih vrata, Ilijom Čavarićem i Andrijom Kresićem. Ilija mu je nakon rukovanja rekao:
-Proljeće je, ujače, poranilo, a strojevi nešto zašutjeli, goriva sad ima, sad nema… Ako što treba uzorati u vašem vrtu, dok nije stupio zakon i protiv njih, moji su volovi cijelu zimu jeli samo sijeno. Sjaji im se dlaka, prelijevaju mišići… Željni su oranja!
-Neće trebati, moj Ilija. Sestra Valentina je već sve uradila kultivatorom, za njega smo pronašli goriva. A zakon? Zaustavit ćemo ga, ako Bog da, nije Šomart još proglašen gradom.
-Najpametnije bi bilo odbaciti ga, nije on za nas. Ako vi s oltara zagrmite na novu vlast, kao što ste i na onu staru, poslušat će vas…
-Vidjet ćemo, moj Ilija – rekao je fra Ambrozije okrenuvši se Andriji. – Ako nam ne bude trebala Andrijina oklopnjača, sve ćemo uraditi po svojoj mjeri.
-Onako kao kad smo s tobom gradili ceste, vodovod, školu, ambulantu, a staroj vlasti nije bilo po volji… – nastavljao je Ilija ne osvrćući se na to što mu fratar okreće svoja leđa.
-Jest, moj Ilija, pa me tužili onom sucu u Dargu da s oltara stalno napadam vlast što to ne čini ona – govorila su mu leđa fratra koji je žurio da se obrati i Andriji. – A kako si ti, Andrija, štitio svoju oklopnjaču ove zime, da ne zahrđa? Da i tebe netko ne pošalje zbog nje onom sucu u Dargu?
-Zagrijavao motor svakih sedam dana. Eto, tako…
-A sad ga hladiš svakih sedam dana? – nasmijali su se istodobno obojica. – Ugrijalo, brate, kao da nije početak proljeća, već ljeto – rekao je i potom prišao Pavlu i Jakovu.
-Nešto su se uznemirili oni tvoji psi – prvi je progovorio Pavle.
-A ti se bojiš da se ne odvežu? – odgovorio je fra Ambrozije promatrajući ih ispred njihovih kućica. – Još se nisu navikli na ovoliki svijet, pa su nemirni, sa mnom su ovdje tek ovu zimu. Ali, ne boj se, vezani su čvrsto.
-Pričaju da si ove zime s njima bio stalno u šumama i da si u njima pobio sve zečeve i fazane – rekao mu je Jakov smješkajući se.
-Pričaju, pričaju, baš kao i ti, a kao da ja držim do toga. Ti si me već smjestio u logor, zajedno sa sestrom Valentinom…
-A meni je natovario kamen na leđa, Lovri previdio zatočeništvo…- osokoljen fra Ambrozijevim riječima, javio se i Pavle. – Malo me je i uplašio…
-Predvidio je meni i neko suđenje s gospođicom Agatom – nastavio je fra Ambrozije – ali, ne znam zbog čega?
-Zbog pasa! – približivši mu se, odgovorio je Jakov šapatom, iako je Agata još bila udaljena od njih, u razgovoru s Lovrom i njegovim kolegama. – Ne sluti mi na dobro, ujače, što je baš s onim kučetom prvi put ušla u ovu crkvu.
-Ali, bolje i s njim, nego nikad bez njega! Neću, valjda, zbog toga s njom na sud, kako si mi predvidio?
-Tebi je do vjernika, pa ma kakvi bili, ali njoj je do nečeg drugog, vidjet ćeš. Ne varam se ja ni u čemu – završio je Jakov još tišim glasom, onda je dreknuo da ga svi čuju: – U svim knjigama o ovim krajevima, ujače, spominju se šume i razne životinje u njima. Vjeverice, kune, lisice, ježevi. Toliko sam tih knjiga pročitao, kao i ti povjesnica… Ali, nešto mi sve govori da će nam barbari uskoro prvo posjeći sve naše šume, a potom započeti pisati svoju povijest Šomarta…
-Hoće ako zakaže Andrijina oklopnjača – odgovorio mu je Ilija Čavarić iz daljine, ali na njegovu šalu ostali su gluhi svi, pa i fra Ambrozije. Oglasio se samo Andrija:
-Ako zakaže, ujače, moja oklopnjača, neće vaša puška.
-Moja puška, Andrija, još nije ubila ni fazana, ni zeca, iako se i o tome priča. Neće ni ubuduće.
-…Napisat će u toj svojoj povijesti da ovi krajevi nikad nisu ni bili naši, a i ti, ujače, i iz povijesti znaš da nije tako – nastavio je Jakov svoje prorokovanje. – Kako ćemo tada braniti istinu o kojoj si nam malo prije govorio? Zar praštanjem?
-Praštanjem, moj Jakove, nego kako! – govorio je fra Ambrozije provjeravajući pogledom čuju li taj njegov razgovor s prorokom i Lovro i njegovi prijatelji, od kojih se upravo odvajala Agata Hederić. Približavala mu se sporo, korakom mačke koja nešto smjera, ali, kad se pred njim zaustavila, pokazala mu je osmijeh posve bezazlene osobe. Pod takvim dojmom je bio i nakon rukovanja s njom: svojom desnom rukom, na kojoj je bila bijela čipkana rukavica, tek je dotakla njegovu, onda ju je odmah vratila lijevoj kojom je držala svoju čupavu životinjicu, sve nemirniju zbog laveža njegovih lovačkih pasa u blizini. Potom mu je pred Lovrinom prijateljicom rekla kako odavno nije čula tako dirljivu propovijed o opraštanju i tako lijepu priču o grješnici.
-Toliko me je ta priča potresla, ujače, toliko je lijepa i puna ljubavi…Baš neka sam je čula!
-I mene je uzdrmala – pridružila se Agati Lovrina prijateljica. –Toliko je jednostavna, a duboka.
-Ali, tek mi sad nije jasno zašto ljudi toliko olajavaju upravo one koji vjeruju u ljubav i vole život? – nastavila je Agata. – Jesu li oni veći grješnici od onih koje olajavaju?
-Je li to mene pitate, gospođice Agata, ili tek onako? – promrmljao je fra Ambrozije.
-Onako. U stvari, nisam ja danas ni došla k vama zbog toga, već zbog nečeg drugog. Rekla sam to već i gospođici i Lovri…
-Došla je s darom za našu koloniju – na trenutak je začuđene oslobodila neizvjesnosti Lovrina prijateljica.
-S darom svoga oca, a ne svojim. Poslao vam je, ujače, tisuću maraka iz Njemačke.
-Tisuću maraka? Da nije previše, neugodno mi je i primiti. Tvoj otac opet prvi i opet široke ruke.
-Poslao davno, a ja sve odgađala da vam donesem. Ne mogu u kući ostaviti samo ovo stvorenje, a neugodno mi s njim.
-Baš je slatko to vaše stvorenje, gospođice Agata, mora da je i nježno. Kao i sve gospodsko.
-I nježno i pametno, i nemirno i zločesto, kad je i na mojim rukama…A zna da zalaje, ujače, kao i oni vaši.
-Darovao vam je otac?
-I otac i majka, da nisam u kući posve sama. Zamolit ću Lovrinu prijateljicu da je pridrži, jer su mi marke u tašni.
Djevojka je preuzela životinju s radošću, ali u njezinim rukama i na njezinim grudima kao da je nemir u njoj još više narastao. Tražeći u tašni novac, Agata je govorila dalje:
-Dirljiva priča, a poučna. Možda ste je, ujače, ponovno pročitali samo zato što ste i mene ugledali u crkvi?
-Ministranta je izdao glas, nitko ga nije dobro čuo…Zato sam je ponovno pročitao.
-Da je dobro čuju sve grješnice i svi bivši partizani i komunisti, čijih sam se lica nagledala dok sam tražila slobodnu klupu? – pitala je djevojka glasom naivke predajući fra Ambroziju marke.
-Za crkvu su i oni, kako i rekoh u propovijedi, samo Božja djeca… – odgovorio joj je fra Ambrozije preuzimajući novac. – Ali, kako da vam zahvalim, gospođice Agata, posve sam zbunjen…
-Nemojte mi ni zahvaljivati, za mog oca je to sitnica, a za mene i nije. On je i dosad pomagao sve vaše akcije, iako sam se ja protivila, zar nije tako?
-Pa, jest…I za ovu je crkvu među prvima dao svoj prilog – promrmljao je fra Ambrozije.
-Kad se ova crkva gradila, govorila sam da je vjernicima dobra i stara, a nisam išla ni u staru. Zbog toga su me svi uzeli na svoj jezik, i od tada o meni pričaju svašta. To je i vas iznenadilo i zbunilo kad sam sjela baš u prvu klupu, i to s ovom životinjicom, koja mi jedino ništa ne zamjera.
-Gospođice Agata, mene je vaš prvi dolazak u ovu crkvu ipak obradovao, kao i ovaj dar…
-I zbunio. Ali me ne čudi! Što sve o meni nije dolazilo do vaših ušiju i od onih koji su vas u tome podržavali, a koji su, evo, i ovdje s vama, i od ovih današnjih pokajnika, partizana i komunista. Agata je bludnica i nevjernica, Agata nije samo protiv gradnje nove crkve, već protiv svega što ste s vjernicima izgradili u Šomartu… Ona ruši uzorne brakove, opija se u kafićima, tužaka fra Ambrozija sucu u Dargu, koji ne izlazi iz njezine kuće…Svrstali ste me u grješnice na temelju takvih priča, kao i onaj farizej onu jadnu ženu, i zato ste vi ponovno pročitali onu dirljivu priču.
-Nisam zbog toga, gospođice, govorim vam iz srca!
-Govori, govori, vjeruj mu, Agata! – pomagao je Jakov svom župniku u nevolji. – Ali, ne znam iz čijeg srca govoriš ti njemu? Možda iz srca suca, koje je pokvareno, a koje je toliko puta poželjelo da ga strpa u zatvor. Ti si to srce, Agata, prihvatila, a moga Ivana upropastila.
-Ja? Srce vašeg sina bilo je upropašteno i prije mene…
-Bilo je anđeosko. Moj je sin sa svojom ženom živio blaženo sve dok ga nisi namamila, kao i suca. Još dok je u Dargu bio sudac, a u svome selu predsjednik komiteta, zna to i ovaj moj prijatelj, Pavle.
-Znam, pa što?
-Ako znaš, onda i potvrdi da je cijelo njegovo selo zavidjelo našem što je u svemu ispred njegovog, i to zahvaljujući fra Ambroziju.
-I to je do mene dolazilo, ali kako dolazilo tako i odlazilo. Odavno sam ja isključen iz takvih šomartskih nagađanja, ona me samo ponekad nasmiju, kao i tvoja.
-E, daj Bože da se od mojih nagađanja jednoga dana svi samo slatko nasmijemo, bio bih sretan! Daj Bože da nam i ovo danas ne prisjedne! Bio bih sretan!
-Pa, nemoj tako, Jakove! Gospođica je donijela prvi dar našoj koloniji, a kolonije si se prvi ti sjetio… Ako nam je s darom donijela i prijekor što je mnogi neopravdano optužuju, moramo joj i to oprostiti.
-Sve joj ja mogu oprostiti, ali to kuče…na prvoj klupi, baš pored mene i Ivana, to ne mogu… Narugala se i meni i njemu, a i vama, i onoj priči iz Evanđelja, to nije nikako lijepo.
-Sjela sam kraj vas i Ivana jer nigdje drugo i nije bilo mjesta, a ne da vam se rugam – objasnila mu je Agata. – Mrvicu nisam mogla ostaviti samu u kući, sama bi u njoj presvisla. Ona je tako nježno stvorenje, kao i ja, spontana kao i ja, i pomalo svoja, kao i ja. Ali, je li to grijeh, fra Ambrozije?
-Nije. I one moje džukele su nježne. Sve dok nije ugrijalo, svu zimu, motali su se po sobi oko mojih nogu kao dva dječačića oko roditelja. Sad sam im napravio kućice, ali se na njih još nisu navikli – zbunjen Agatinom blizinom odgovorio joj je fra Ambrozije. Tako je prešutio sve ono što se u njezinom dosadašnjem govoru odnosilo i na njega i na one koji su još bili s njim, izuzimajući Lovru i njegovog kolegu, u šetnji dvorištem zapljusnutim suncem.
-Pa su vam se psi, ujače, valjda, zato i uzlajali…Kao da su i oni u meni prepoznali grješnicu – dopunila ga je Agata zajedljivo, onda je svoje krupne oči opkoljene sjenom velikih umjetnih trepavica usmjerila slikarici i svojoj Mrvici: – Dajte mi je, gospođice, u vašim rukama ona sva drhti. Sve ovo što mi pričamo i nije za njezine uši, a nije ni za vaše. Hvala vam, gospođice, bit će vam bolje uz Lovru! Pozvao me je da mu s Mrvicom poziram, pa ćemo se opet vidjeti, ako nemate ništa protiv.
-A što bih imala protiv? Mene je vaša pudlica skroz osvojila, ali izgleda da nisam ja nju.
-Žalosno je da me u Šomartu samo ovaj umiljati stvor razumije – nastavila je Agata svoju raspravu čim se udaljila Lovrina prijateljica. – Ni roditelji mi ništa ne zamjeraju, a svi drugi, i noću i danju, motre li motre što ja to radim u njihovoj kući. Primam u nju svakog dobronamjernika, pa i onog suca iz Darga, zašto ne? Otkad sam se pred roditeljima zarekla da ću u njoj ostati sve dok ovdje ne dobijem posao, i da neću njihovim stopama, u gastarbajtere, dolazi mi i nudi kojekakve poslove, ali neću ja svakakve. Navrati, ispričamo se, i to je sve. A i to o čemu mi pričamo, nije nikakva tajna. Čujem da ti je župnik nabavio i pušku, rekao mi je neki dan, a ne samo lovačke pse. Jest, pa što? A otkud baš sad? Odlučio krenuti u lovce u najgore vrijeme, kad se sve urušava, samo što nije zagrmio i top, govori svih političara već grme. Previše se civilizira taj tvoj župnik, u najgori vakat, eto što. Vozi bolji auto od svakog političara u Dargu, a sad je u njemu i s puškom i psima, je li to istina? Jest, pa što! Otkad je došao u Šomart, on se ne moli samo Bogu, već radi i ono što rade političari, a to nije dobro. Za Šomarćane je dobro. E, u tome i jeste ono što ne valja: nešto nije u redu ni s tvojim Šomarćanima koji ga u tome podržavaju. Osilili se Šomarćani, kažu oni moji, ne može se s njima više ni razgovarati kao s ljudima, sve sami kapitalisti, kao da nam i nisu prvi susjedi. Kakvi kapitalisti, pobogu, Šomarćani su kod kapitalista samo gastarbajteri. Tvoji su gotovi svi na boračkim mirovinama, a mi imamo samo jednog. Prvoborca Kodru. A je li istina, upitao me je iznenada, da ste kapitalističkim novcem već napravili i svoju oklopnjaču? Pričaju da je Andrija Kresić napravio neko čudo, ali ne znam kakvo. Znači, spremate se za nešto ozbiljno: fratar nabavio pušku, oklopnjača već spremna, a iz onoga rata izašli ste samo s jednim pravim borcem, partizanom…
-E-he – nasmijao se Pavle – onda su se lažni brzo namnožili, sve zaslužniji od mene, i drmali Šomartom umjesto mene…Zna to i sudac…
-Nije tajna da sam s njim razgovarala i o koloniji. Što će Šomartu kolonija, ako je nema ni Darg, zavikao je u jednom trenu. Sad se vidi da je Šomart mogao i bez nove crkve, kako si i ti govorila. Stara više ne služi ni čemu, trebalo bi je možda i srušiti, a ne pretvarati u galeriju. Trebalo bi provjeriti na kakvim je temeljima, možda je na tuđim… Moj pop stalno priča da joj temelji i nisu baš kakvi, da je ispod njih nešto tuđe, da je to u svojim knjigama pronašao i fra Ambrozije, pa je zato i sagradio novu, a pronađeni papir ispod temelja stare sakrio…
-Ma, što pop zna – zasiktao je Jakov. – Nek dođe meni, pa ću mu ja kazati!
-Eto, sada više ne morate nagađati o čemu ja pričam sa sucem. Kazala sam vam sve, i moram ići. Moja Mrvica je tako uznemirena, preplašena od laveža i u mojim rukama.
I tad je započela priča, nedolična prostoru u kojem se odigrala i ljudima koji su je pratili, od koje se, sve do konca lipnja, nije odvajao niti jedan Šomarćanin i koja je mnoge druge događaje, strašnije i zlokobnije, nekako olakšavala i gurala u stranu, kao nevažnije. Treba, međutim, istaknuti i to da ta priča nije ostala samo u Šomartu, već je prešla i u Darg, prvo nekome veterinaru kojemu se Agata odmah sutradan zaputila s Mrvicom, onda i sucu, dobro obaviještenom o svemu što je fra Ambrozije, mudro, i iz sjene, uspijevao izboriti za svoje vjernike, a tako i za sebe, u korist boljeg života u Šomartu, čak i onda kad to i nije bilo po volji dužnosnicima bivše vlasti. Dokazivao joj je tako da ne funkcionira, a ona je, opet, ne podnoseći vjernika na čelu u akcijama izgradnje Šomarta, samo čekala da ga osramoti. I dočekala je, na fra Ambrozijevu žalost.
Sva izbezumljena, Agata je, pred onim Šomarćanima koji su joj pripisivali svakojake grijehove, napokon, imala prigodu zaštiti i sebe i svoju Mrvicu, kao najnevinije u toj sramnoj priči, ali s najviše štete, i psihičke i moralne, dakako. Niti pred sobom niti pred drugima, u stvari, nije priznavala da je sramota započela onoga trena kada je iz njezinih ruku Mrvica skliznula na zemlju, pojurivši prema fra Ambrozijevim psima, tvrdeći da se ništa ne bi ni dogodilo da ti psi nisu lajali, a da ih njihov gospodar nije ni pokušao umiriti. Istina, nije oporicala ni svoj ni dojam svjedoka toga događaja, koji su, kao i ona, samu tu želju njezine Mrvice da se isključi iz njihovog a uključi u svoj naravni svijet smatrali i normalnom i bezazlenom, ali se sa svom žestinom protivila tvrdnjama Jakova Bračuljića, Pavla Kodre, Ilije Čavarića, Andrije Kresića, pa i Lovre i njegovog kolege i kolegice, po kojima je nemir u fra Ambrozijeve pse unijela baš njezina ljubimica, i po kojima je za sve što se kasnije desilo glavni krivac bila jedino ona. Imali su pravo, jer svi koji su gledali Mrvicu kako juri u taj svoj svijet imali su na umu i one fra Ambrozijeve riječi o istini, od koje se, u korist laži, nije smjelo odstupati ni u tako delikatnim situacijama, a istina je bila ovo:
Čim se našla na zemlji, Agatina ljubimica nije oklijevala niti jedan tren: u društvu fra Ambrozijevih pasa našla se i prije nego što se promatračima činilo da tako sićušan stvor može u tako kratkom vremenu savladati prostor od pedesetak metara. Dugo se nije mogla smiriti samo kraj jednog od svoje braće, vrtjela se čas oko jednog čas oko drugog kao sićušna gruda snijega i kao da se u sreći što je s njima sve više topila i smanjivala. I oni su bili kao izgubljeni i kod svih promatrača to njihovo upoznavanje izazivalo je samo simpatije. Za naklonost posjetiteljice kojoj se nisu nadali i jedan i drugi pas borili su se različito: jedan joj je svoju njušku stalno zavlačio pod rep, drugi joj je dugim jezikom lizao snježnu dlaku. Ali, kao da je sve ovisilo od nje, a ne od njihovog napora da je osvoje samo za sebe, više kao igračku, ne i kao ravnopravnu prijateljicu. Ona, opet, i u tom svom izboru nije oklijevala dugo: nakon što je svoju slinu ostavila na njušci psa privezanog za prvu kućicu, nestala je ispod njegovih prednjih nogu, koje su morale koljenima pasti na zemlju, ispod njegovog trbuha, kao ispod krova tek pronađene kuće zadovoljstva. Zabezeknuti, promatrači su u tim trenucima razmišljali slično Agati, samo što je to ona jedina činila glasno:
-Ugušit će je, ujače… Poduzmite nešto, pobogu, ako ste čovjek!
-Sad ne smijem ništa. Rastrgali bi me i jedan i drugi.
-Pa, nećete, valjda, dozvoliti da i drugi…
-Sve je sad u njihovoj vlasti, gospođice Agata, nije u našoj – zbunjen, mucao je fra Ambrozije.
-Pa, zar nitko od vas… – očajna, obraćala se Agata drugim promatračima.
-Draga djevojko, ništa mi ne možemo dok se to samo od sebe ne završi – prvi se oglasio Jakov Bračuljić. – Kujica je sve prva započela, vidjet ćemo kad joj je dosta.
-U ovakvim stvarima čovjek je stvarno nemoćan, znam to po svom psu, obično u ovo vrijeme – oglasio se, potom, i Pavle Kodra, potpomažući Jakova, kao da se s njim, dotad, nikada nije ni u čemu sporio.
-Pitanje je je li još živa – zapomagala je i dalje Agata. – Vidite li je, ujače, ja je uopće ne vidim. Možda se pod njim srušila od šoka. Bože, hoće li mi se, uopće, i vratiti živa…
-Hoće, hoće – još udaljen od nje i drugih promatrača, smješkajući se i skoro šapatom govorio je Andriji Kresiću Ilija Čavarić.- Kod volova je to brzo, ali kod pasa i mačaka sporo.
-Baš sporo – vrtio je glavom Andrija.
-Puknut će mi srce, na moju istinu, puknut će i moje i njezino srce – kukala je Agata, nemoćna da taj sramni čin zaustavi sama. – Da niste nabavili ove džukele, fra Ambrozije… Što će vama lov, fra Ambrozije, i to baš sad… Nije vaše da ubijate jadne životinje…- već je buncala Agata.
-Ujak ti, moja djevojko, mnogo voli šume, kao i neke djevojke muškarce. Izučava njihov životinjski i biljni svijet i tako se odmara – pravdao je Jakov svog zanijemjelog župnika. – A na odmor ima pravo i on, kao i mi. Lov je fra Ambroziju prikladan za opuštanje, za odmor.
-Ima on pravo na odmor. Ali, što će mu za odmor i psi i puška? – siktala je Agata. -Puška je svećeniku nedolična, dobro mi je rekao sudac, a i psi…
-Psi su nekad bili ukras Šomarta, moja djevojko, to zna i tvoj otac. Uz mene, jedini su oni imali hrabrosti zalajati i protiv neznanca i protiv naše bivše humane vlasti – odgovarao je na njezino pitanje Jakov Bračuljić. – A što se tiče puške, malo ih i imamo, za obranu će nam trebati mnogo više.
-A od koga ćemo se to braniti? – pitala je Agata ne skidajući oči s fra Ambrozijeva psa.
-I od suca što je fra Ambrozija saslušavao zbog propovijedi i koječega drugog, a koji je sve češće kod tebe.
-Sudac? Pa, o njemu sam vam sve rekla.
-Sudac, sudac. Nisi ti nama o njemu rekla sve, a otkad ti dolazi.
-Dolaze meni i drugi ljudi iz Darga, a ne samo on, zar vam nisam i to već rekla. A kamo sreće da je sada ovdje i sudac… Da vidi kako su ovi psi nezasiti, a fra Ambroziju i ne pada na pamet da ode po pušku. Njih, izgleda, samo metak može zaustaviti.
-Metak, metak! – smijali su se Andrija i Ilija sa strane, ali ni ovoga puta nije ih Agata čula, kao ni oni koji su bili u njezinoj blizini.
-Pomozite, ljudi! – ponovno je preklinjala ukočene svjedoke tog nedoličnog čina. – Zar ste svi bez srca, pa i vi, ujače?
Sve je, napokon, opet riješila Mrvica. Kad je to najmanje očekivala, Agata je prvo ugledala njezinu malu njušku kako se pomalja kroz prednje noge fra Ambrozijevog džukele. Onda su se i one, propuštajući je da prođe, iz klečećeg položaja, naglo ispravile. U njegovoj blizini Mrvica se prvo nekoliko puta sva stresla, onda se, skakućući, brzo dokotrljala do svoje gospodarice i smirila u njezinom naručju. Čija je sreća bila veća, nije se moglo odrediti: drhteći, Mrvica je svojim jezikom tanjila slojeve šminke na licu svoje gospodarice, a ona ju je, opet, ljubila gdje god je stigla. U tom je zanosu i jecala i prijetila i likovala:
-E, baš lijepo, ujače, i od vas i od vaših pasa. Ako je i Bog dopustio ovu sramotu, onda je on danas baš na mojoj strani. Tužit ću vas, ujače, jer ste ovo dopustili, to vam i pred ovim svjedocima obećavam. I srce ovog nevinog stvora snažno lupa, kao i moje. Obje smo u šoku.
Već sutradan dobila je od veterinara u Dargu potvrdu da njezina Mrvica više nije nevina i da je i dalje nenaravno uzbuđena, a od liječnika u Domu zdravlja da je i ona preživjela šok. Koncem iste nedjelje fra Amborziju je bio uručen poziv za prvo suđenje, a početkom druge u sudnici su s njim bili i njegovi svjedoci – Jakov Bračuljić, Pavle Kodra, Andrija Kresić i Ilija Čavarić. Od Lovrinog iskaza i iskaza njegovih kolega odustao je sam optuženi, ocijenivši da ih ni jednog trenutka ne treba udaljavati od njihovih štafelaja, te da će i sam sudac brzo uvidjeti sav besmisao Agatinih zahtjeva.
Ali, prevario se. Čim je sudac Agatinu tužbu pročitao, sve je započelo protivno njegovim očekivanjima. Prema pravdi i istini, u koje je fra Ambrozije sve ulagao, sudac je na svim saslušanjima bio krajnje ciničan: pravda je u istini, a istina je u pravdi, govorio je, ali je i nemir jadne životinjice i njezine gospodarice također njihova potvrda. Kada mir ponovno zavlada i u njima, i pravda i istina bit će ostvarene.
Od tog svoga načela nije nikako odustajao, a na njemu je branio i sve Agatine zahtjeve: da krivac, to jest fra Ambrozije, to jest njegov pas, oštećenima, to jest Agati, to jest Mrvici, nadoknadi štetu, koju su uvjerljivo dokazivale sve prikupljene potvrde stručnjaka. U tome su mu, nažalost, pomagali i fra Ambrozijevi svjedoci: i oni su pred sucem cijeli taj događaj opisivali onako kako su ga vidjeli. Ali, i oni su morali govoriti istinu, samo istinu, jer su ih na nju upućivale i sve fra Ambrozijeve propovijedi. A istina je bila nepobitna i nisu je mogli oporeći ni oni ni fra Ambrozije: njegov pas je Agatinoj Mrvici učinio što je učinio, nitko od njih u tim trenucima nije ništa poduzeo da to spriječi na vrijeme. Na to da je Mrvica sve prva potaknula, sudac se samo osmjehivao.
-Draga gospodo, poštovani optuženi! – rekao im je posljednjeg dana suđenja. – Predugo raspravljamo o onome što je svima jasno. U svojoj dugogodišnjoj praksi nisam imao jasniji slučaj, ali nisam ni presuđivao naprečac, kao ni ovaj put. Rekli ste svoje, reći ću i ja: Tužiteljica je dokazala štetu koja je njoj i njezinoj ljubimici nanesena, optuženi nije. Obje oštećene, samo zahvaljujući lijekovima, koje još troše, mogu vratiti mir koji im je oduzet. I optuženi i njegovi svjedoci nisu oporekli ono što je prouzročilo nemir oštećenih. Štoviše, sve su potvrdili, do najmanje sitnice. Može li mi itko od vas dokazati da se nije dogodilo to što se dogodilo, ja ću ovo suđenje, u korist istine i pravde, tako i završiti? Smijemo li, kao ljudi, od istine i pravde uopće bježati? Ne smijemo. Čak i onda kad istina i pravda nisu u našoj koristi, moramo ih braniti. Sve ovo vrijeme suđenja u to su me uvjerili i svjedoci optuženog, a i sam optuženi. Moja presuda, zato, ne iznevjerava ni njih, ali ni tužiteljicu. Moja presuda, gospodo, od samoga početka suđenja potpuno je jasna…
Zahvaljujući svjedocima, nažalost, ova priča prosula se po Šomartu istoga dana kojeg je i započela. Živjeli su s njom svi Šomarćani, ali svatko na svoj način. U jednome ih je nekako činila sličnim: kad god su joj se vraćali, poticala ih je i na smijeh i na plač. Što su se dulje smijali, dulje su brisali suze. Sve detalje sa suđenja, koje se oteglo zahvaljujući sucu čije je približavanje istini bilo sporo, prepričavali su jedni drugima u raznim prigodama i na raznim mjestima. Ta priča je u njima živjela dugo, kao infekcija koja čas štipa grlo, čas oči, i ona ih je udaljavala i od onih događaja koji su Šomartu najavljivali potpunu propast. I dok su tih posljednjih dana mjeseca lipnja ratni zrakoplovi one sotone o kojoj im je govorio Jakov Bračuljić niskim letovima parali šomartsko nebo, nisu se te infekcije oslobađali. Tek kad je presuda, po kojoj je fra Ambrozije tužiteljici morao isplatiti punu vrećicu novca za odštetu, i njima bila saopćena, u toj infekciji prvi put su se i sami preznojili, još nesvjesni jesu li od nje sasvim i izliječeni. Takav kraj priče nisu očekivali čak ni oni koje ona nije tako lako mogla ni nasmijati ni rastužiti, ali progovorili su glasnije od svih koji su se smijehom i suzama samo od nje branili. Po njima je sve to bila tek urota protiv njihovog fra Ambrozija, u kojoj Agata ništa nije činila bez uputa vlasti iz Šomarta i Darga, kao ni veterinar, liječnik i sudac, koji je cijeli slučaj, kasnije, preuzeo u svoje ruke.
-Sve je to i meni izgledalo namješteno, lukavo smišljeno, ali kad se kujica podvukla pod psa, sve je bilo i kasno – priključio im se Jakov Bračuljić, po tko zna koji puta prepričavajući ženi nepoznate detalje sa suđenja. – Rekao sam to i sucu, nekoliko puta. Ta žena je pravi vrag. Darovala tisuću, a dobila tri tisuće maraka. Tolika je kazna kad sam dinare preračunao u marke. Ali, tko li je sve to smislio, s kime je toliki novac podijelila, ne znam. Možda i sa sucem, koji je, eno, kako mi i Ivan malo prije reče, i danas bio kod nje, ali, hajde dokaži… Čim je sudac izrekao presudu, dojurio je do mene na hodnik da mi kaže: Ako si ga ti, Jakove, već obilježio za logor, i to za grijeh koji se još nije ni dogodio, zašto da ga ja ne kaznim za ono što si i sam potvrdio da se dogodilo… A, što jest – jest, morao sam i ja pred njim priznati da se to dogodilo… Ne možeš protiv istine, nije ni po vjeri, a nije ni po nevjeri, moja Lucijo draga.
-A što mu ne reče, moj Jakove, da će ta žena i njegov brak upropastiti, ako joj bude i dalje dolazio, kao i našem Ivanu.
-Ne dolazi on njoj samo iz ljubavi, već da izbliza špijunira fra Ambrozija. On mu je što i trn u oku, odavno.
-A što moj, Jakove?
-Što, pitaš? Jer nam je prvi susjed. Otkad se naša sirotinja, rasuta po svijetu, potkožila markama i francima, naši prvi susjedi, ženo, pričaju o nama da smo povlašteni, da smo svi bili ustaše, kažu, a oni partizani.
-Isuse, što lažu? Pa, više je njih bilo u četnicima nego u partizanima.
-I mnogi od njih i danas žive od prvoboračkih mirovina, kao i naš Pavle. Od čega smo živjeli mi dok nismo Antuna poslali u svijet, to valjda znaš.
-Isuse, kako ću ne znati.
-Pola je našega Šomarta siromaštvo otjeralo u svijet. Dok je naša sirotinja dirinčila kod kapitalista, naši su prvi susjedi klicali socijalizmu i komunizmu, trošili prvoboračke mirovine i ljenčarili. Sad pričaju da su ugroženi, i to od nas.
-Od nas?
-Od nas, ženo. Na televiziji sve vri od toga, ali ti nećeš da gledaš.
-Možda zato što danas u Šomartu imamo sve što i u gradu, pa nam zavide.
-Govore čak i to da je Šomart nekad bio njihov, a ne naš. Bacili oko na naše bogatstvo, i nasrnut će na njega, to ti ja kažem.
-Isuse, zar su skroz poludjeli? Ima fra Ambrozije knjige i o tome čiji je Šomart oduvijek bio…
-Samo su čekali da ga za nešto kazne, i dočekali. Govore da bismo bez fra Ambrozija još bili sirotinja, iako su nam džepovi puni maraka i franaka.
-Isuse, Jakove, i to lažu.
-Ali fra Ambrozija kazniše. Samo što se Agatina kujica podvuče pod njegovog psa, dvije tisuće maraka čiste zarade, ako se odbije ona tisuća koju mu je dala za likovnu koloniju. Nije nam njezin otac dosad dao ni pola toliko za sve što smo izgradili… Znaš li ti, ženo, koji je to novac? Od te cifre meni još uvijek nešto zuji u glavi. Stvorila je u meni neki nered, pa ne znam ni gdje sam. S tobom ili s onim sucem.
-Isuse, pa sad si rekao da ga je Ivan vidio kod Agate… A ti si sa mnom, bilo ti pravo ili ne bilo. Možda ni tebi ne bi bilo mrsko da si s njom.
-Nemoj tako, Lucija. Sve se odvija ružnije nego što sam predviđao, nije mi do šale. Njima dvoma možda i jest. Zatvorili se u kuću i pucaju od smijeha, posve sam siguran u to.
(Iz romana Osmjehni se i u plaču, Sarajevo, 2000, ulomak iz Knjige prve Prorok)
Agatina pudlica i fra Ambrozijev lovački pas
II.
Posljednje travanjske nedjelje, iste godine, kada su Lovro, njegov kolega i kolegica iza sebe već imali nekoliko djela za fra Ambrozijevu koloniju, dogodilo se nešto i smiješno i tužno, baš tamo gdje nečemu takvom uopće nije mjesto – u dvorištu novosagrađene crkve. I junaci toga događaja bili su neobični: Agata Hederić i njezina Mrvica, fra Ambrozije Martić i jedan njegov neposlušni lovački pas.
Napadno našminkana, pankerski počešljana, zbog čega je njezina ljepota bila umanjena i u očima onih koji su je smatrali neusporedivom, Agata je ušla u crkvu u trenutku kad je fra Ambrozije upravo namjeravao započeti svoju propovijed o skrušenoj grješnici iz Evanđelja po Luki. Dok je, lomeći svoje raskošne kukove nekako usporeno, prolazila kraj vjernika na klupama, među kojima su bili i Pavle Kodra, i Lovro i njegove kolege, i Veronika Brokula, s mužem Josipom, pratili su je začuđeni pogledi, sašaptavanje mladića, zgledanje staraca i starica. Nije se na to uopće osvrtala. Sa svojom Mrvicom, čije su oči bile mrke i sjajne, sa svih strana opkoljene dugim bijelim dlakama, sjela je na klupu iz prvoga reda, kraj Jakova Bračuljića i njegova sina Ivana, odmah ispred zbunjenog fra Ambrozija i dvojice njegovih ministranata. Iznenađen, fra Ambrozije je dugo promatrao Mrvicu, ali i ona njega, onda je, napokon, uspjevši se nekako osloboditi drskosti njezinih očiju, kašljucajući, ponovio ono što je već bio kazao svojim vjernicima:
-Dakle, moja današnja propovijed bit će utemeljena na ”Skrušenoj grješnici” iz Evanđelja po Luki. Ali, ovo poučno kazivanje Biblije sada ću vam pročitati ja, jer mi se čini da moga ministranta niste dobro čuli: ”Neki farizej zamoli Isusa da objeduje kod njega. On uđe u farizejevu kuću i sjede za stol. Najedanput se pojavi neka žena koja bijaše javna grješnica. Ona, kad saznade da je Isus za stolom u farizejevoj kući, donese sa sobom alabastrenu posudu pomasti, stade iza njega do njegovih nogu te plačući poče mu suzama prati noge, otirati ih svojom kosom, ljubiti i mazati pomašću.
Kad to vidje farizej koji ga bijaše pozvao, pomisli: ”Kad bi ovaj bio prorok, znao bi tko je i kakva je ova žena što ga se dotiče: da je grješnica.” Isus mu reče: ”Šimune, imam ti nešto reći.” ”Reci učitelju!” odvrati on. ”Neki vjerovnik imao je dvojicu dužnika. Jedan mu je dugovao pet stotina dinara, a drugi pedeset. Kako nisu mogli vratiti, on oprosti obojici. Koji će mu, dakle, od njih više pokazivati ljubavi?” Šimun odgovori: ”Držim, onaj kome je više oprostio.” ”Pravo si sudio” – reče mu Isus.
Tada se okrenu prema ženi pa reče Šimunu: ”Vidiš li ovu ženu? Dođoh u tvoju kuću: ti mi nisi vodom polio noge, a ona mi suzama opra noge i otra kosom svojom. Ti mi ne dade poljupca, a ona, otkako uđoh, ne prestaje mi ljubiti noge. Ti mi ne namaza glavu uljem, a ona mi noge namaza pomašću. Zato, kažem ti, oprošteni su joj grijesi, i to mnogi, jer je pokazala mnogo ljubavi. A komu se manje oprašta, taj manje pokazuje ljubavi. Zatim reče ženi: ”Oprošteni su ti grijesi.” A uzvanici počnu međusobno govoriti: ”Tko je ovaj koji čak i grijehe oprašta?” A on reče ženi: ”Tvoja te vjera spasila. Hajde u miru!”
Sklopio je svetu knjigu i ne skidajući pogleda s nje ponovno se zakašljao. Učinilo je to i nekoliko vjernika, koji su njegovo čitanje pratili suzdržavajući se od toga, i tako se savršena tišina crkve odmah počela mrviti u naravne znakove života, karakteristične za takav skup ljudi. Gledajući nekud u stranu, tamo gdje nije bilo Agate i njezine Mrvice, govorio im je o srcu koje prašta čak i ono što po ljudskoj mjeri nije za praštanje i o srcu koje mrzi čak i ono što zaslužuje ljubav. Neke riječi posebno je naglašavao, izgovarajući ih gromko, kod nekih mu je ponestajalo daha u plućima, pa ih sve nisu ni čuli. Smisao i jednih i drugih ipak su shvatili: da su Bogu posebno dragi oni koji mu se ponovno vraćaju, makar su ga dugo vremena u sebi oporicali, i da ih Crkva, zato, i ne prima kao pokajnike već kao djecu koja su samo na kratko izbivala iz svog pravog roditeljskog doma. Da i onaj koji mrzi, ako mu se prašta, prihvaća ljubav, i da svijet ne ovisi od zlih već od dobrih i njihove spremnosti da praštaju zlim. Da je sva istina svakoga kršćanina upravo u tome, a istina je za katolika što i sveta knjiga iz koje je pročitao tu poučnu priču o skrušenoj grješnici. Mora se braniti i uporno dokazivati, kao i sam život, jer je i ona sveta kao i sam život.
Kad ih je nakon pričesti pozvao da pruže jedni drugima ruke s riječima “Mir i dobro”, upoznao ih je i s tim što su to gosti njegove kolonije već uradili za izložbu u staroj crkvi s kojom će kolonija biti otvorena. Poimenično, i te nedjeljne mise, kao i prve, pozdravio ih je sve troje, onda je sa svojim ministrantima nestao u sakristiji.
Ispred crkve, gdje su ga nakon mise uvijek čekali najodaniji vjernici, pojavio se brzo, baš onda kada su, istovremeno, oba njegova lovačka psa, počeli lajati i zatezati lance kojima su bili privezani za svoje kućice ispred boravišne zgrade, kojoj je žurila sestra Valentina. U Lovrinom društvu i društvu njegovog kolege i kolegice, od kojih je malo dalje bio i njegov otac s Jakovom Bračuljićem, tu ga je dočekala i Agata Hederić s Mrvicom, rukama stisnutom na obnažene grudi, kojoj su se povremeno obraćale i Ivanove oči, kao i svih drugih koji su bili tu, sve dok se nisu zaputile za sretnim mladencima u gomili svijeta, Veroniki i Josipu. Fra Ambrozije se prvo rukovao s onima koji su ga čekali ispred crkvenih vrata, Ilijom Čavarićem i Andrijom Kresićem. Ilija mu je nakon rukovanja rekao:
-Proljeće je, ujače, poranilo, a strojevi nešto zašutjeli, goriva sad ima, sad nema… Ako što treba uzorati u vašem vrtu, dok nije stupio zakon i protiv njih, moji su volovi cijelu zimu jeli samo sijeno. Sjaji im se dlaka, prelijevaju mišići… Željni su oranja!
-Neće trebati, moj Ilija. Sestra Valentina je već sve uradila kultivatorom, za njega smo pronašli goriva. A zakon? Zaustavit ćemo ga, ako Bog da, nije Šomart još proglašen gradom.
-Najpametnije bi bilo odbaciti ga, nije on za nas. Ako vi s oltara zagrmite na novu vlast, kao što ste i na onu staru, poslušat će vas…
-Vidjet ćemo, moj Ilija – rekao je fra Ambrozije okrenuvši se Andriji. – Ako nam ne bude trebala Andrijina oklopnjača, sve ćemo uraditi po svojoj mjeri.
-Onako kao kad smo s tobom gradili ceste, vodovod, školu, ambulantu, a staroj vlasti nije bilo po volji… – nastavljao je Ilija ne osvrćući se na to što mu fratar okreće svoja leđa.
-Jest, moj Ilija, pa me tužili onom sucu u Dargu da s oltara stalno napadam vlast što to ne čini ona – govorila su mu leđa fratra koji je žurio da se obrati i Andriji. – A kako si ti, Andrija, štitio svoju oklopnjaču ove zime, da ne zahrđa? Da i tebe netko ne pošalje zbog nje onom sucu u Dargu?
-Zagrijavao motor svakih sedam dana. Eto, tako…
-A sad ga hladiš svakih sedam dana? – nasmijali su se istodobno obojica. – Ugrijalo, brate, kao da nije početak proljeća, već ljeto – rekao je i potom prišao Pavlu i Jakovu.
-Nešto su se uznemirili oni tvoji psi – prvi je progovorio Pavle.
-A ti se bojiš da se ne odvežu? – odgovorio je fra Ambrozije promatrajući ih ispred njihovih kućica. – Još se nisu navikli na ovoliki svijet, pa su nemirni, sa mnom su ovdje tek ovu zimu. Ali, ne boj se, vezani su čvrsto.
-Pričaju da si ove zime s njima bio stalno u šumama i da si u njima pobio sve zečeve i fazane – rekao mu je Jakov smješkajući se.
-Pričaju, pričaju, baš kao i ti, a kao da ja držim do toga. Ti si me već smjestio u logor, zajedno sa sestrom Valentinom…
-A meni je natovario kamen na leđa, Lovri previdio zatočeništvo…- osokoljen fra Ambrozijevim riječima, javio se i Pavle. – Malo me je i uplašio…
-Predvidio je meni i neko suđenje s gospođicom Agatom – nastavio je fra Ambrozije – ali, ne znam zbog čega?
-Zbog pasa! – približivši mu se, odgovorio je Jakov šapatom, iako je Agata još bila udaljena od njih, u razgovoru s Lovrom i njegovim kolegama. – Ne sluti mi na dobro, ujače, što je baš s onim kučetom prvi put ušla u ovu crkvu.
-Ali, bolje i s njim, nego nikad bez njega! Neću, valjda, zbog toga s njom na sud, kako si mi predvidio?
-Tebi je do vjernika, pa ma kakvi bili, ali njoj je do nečeg drugog, vidjet ćeš. Ne varam se ja ni u čemu – završio je Jakov još tišim glasom, onda je dreknuo da ga svi čuju: – U svim knjigama o ovim krajevima, ujače, spominju se šume i razne životinje u njima. Vjeverice, kune, lisice, ježevi. Toliko sam tih knjiga pročitao, kao i ti povjesnica… Ali, nešto mi sve govori da će nam barbari uskoro prvo posjeći sve naše šume, a potom započeti pisati svoju povijest Šomarta…
-Hoće ako zakaže Andrijina oklopnjača – odgovorio mu je Ilija Čavarić iz daljine, ali na njegovu šalu ostali su gluhi svi, pa i fra Ambrozije. Oglasio se samo Andrija:
-Ako zakaže, ujače, moja oklopnjača, neće vaša puška.
-Moja puška, Andrija, još nije ubila ni fazana, ni zeca, iako se i o tome priča. Neće ni ubuduće.
-…Napisat će u toj svojoj povijesti da ovi krajevi nikad nisu ni bili naši, a i ti, ujače, i iz povijesti znaš da nije tako – nastavio je Jakov svoje prorokovanje. – Kako ćemo tada braniti istinu o kojoj si nam malo prije govorio? Zar praštanjem?
-Praštanjem, moj Jakove, nego kako! – govorio je fra Ambrozije provjeravajući pogledom čuju li taj njegov razgovor s prorokom i Lovro i njegovi prijatelji, od kojih se upravo odvajala Agata Hederić. Približavala mu se sporo, korakom mačke koja nešto smjera, ali, kad se pred njim zaustavila, pokazala mu je osmijeh posve bezazlene osobe. Pod takvim dojmom je bio i nakon rukovanja s njom: svojom desnom rukom, na kojoj je bila bijela čipkana rukavica, tek je dotakla njegovu, onda ju je odmah vratila lijevoj kojom je držala svoju čupavu životinjicu, sve nemirniju zbog laveža njegovih lovačkih pasa u blizini. Potom mu je pred Lovrinom prijateljicom rekla kako odavno nije čula tako dirljivu propovijed o opraštanju i tako lijepu priču o grješnici.
-Toliko me je ta priča potresla, ujače, toliko je lijepa i puna ljubavi…Baš neka sam je čula!
-I mene je uzdrmala – pridružila se Agati Lovrina prijateljica. –Toliko je jednostavna, a duboka.
-Ali, tek mi sad nije jasno zašto ljudi toliko olajavaju upravo one koji vjeruju u ljubav i vole život? – nastavila je Agata. – Jesu li oni veći grješnici od onih koje olajavaju?
-Je li to mene pitate, gospođice Agata, ili tek onako? – promrmljao je fra Ambrozije.
-Onako. U stvari, nisam ja danas ni došla k vama zbog toga, već zbog nečeg drugog. Rekla sam to već i gospođici i Lovri…
-Došla je s darom za našu koloniju – na trenutak je začuđene oslobodila neizvjesnosti Lovrina prijateljica.
-S darom svoga oca, a ne svojim. Poslao vam je, ujače, tisuću maraka iz Njemačke.
-Tisuću maraka? Da nije previše, neugodno mi je i primiti. Tvoj otac opet prvi i opet široke ruke.
-Poslao davno, a ja sve odgađala da vam donesem. Ne mogu u kući ostaviti samo ovo stvorenje, a neugodno mi s njim.
-Baš je slatko to vaše stvorenje, gospođice Agata, mora da je i nježno. Kao i sve gospodsko.
-I nježno i pametno, i nemirno i zločesto, kad je i na mojim rukama…A zna da zalaje, ujače, kao i oni vaši.
-Darovao vam je otac?
-I otac i majka, da nisam u kući posve sama. Zamolit ću Lovrinu prijateljicu da je pridrži, jer su mi marke u tašni.
Djevojka je preuzela životinju s radošću, ali u njezinim rukama i na njezinim grudima kao da je nemir u njoj još više narastao. Tražeći u tašni novac, Agata je govorila dalje:
-Dirljiva priča, a poučna. Možda ste je, ujače, ponovno pročitali samo zato što ste i mene ugledali u crkvi?
-Ministranta je izdao glas, nitko ga nije dobro čuo…Zato sam je ponovno pročitao.
-Da je dobro čuju sve grješnice i svi bivši partizani i komunisti, čijih sam se lica nagledala dok sam tražila slobodnu klupu? – pitala je djevojka glasom naivke predajući fra Ambroziju marke.
-Za crkvu su i oni, kako i rekoh u propovijedi, samo Božja djeca… – odgovorio joj je fra Ambrozije preuzimajući novac. – Ali, kako da vam zahvalim, gospođice Agata, posve sam zbunjen…
-Nemojte mi ni zahvaljivati, za mog oca je to sitnica, a za mene i nije. On je i dosad pomagao sve vaše akcije, iako sam se ja protivila, zar nije tako?
-Pa, jest…I za ovu je crkvu među prvima dao svoj prilog – promrmljao je fra Ambrozije.
-Kad se ova crkva gradila, govorila sam da je vjernicima dobra i stara, a nisam išla ni u staru. Zbog toga su me svi uzeli na svoj jezik, i od tada o meni pričaju svašta. To je i vas iznenadilo i zbunilo kad sam sjela baš u prvu klupu, i to s ovom životinjicom, koja mi jedino ništa ne zamjera.
-Gospođice Agata, mene je vaš prvi dolazak u ovu crkvu ipak obradovao, kao i ovaj dar…
-I zbunio. Ali me ne čudi! Što sve o meni nije dolazilo do vaših ušiju i od onih koji su vas u tome podržavali, a koji su, evo, i ovdje s vama, i od ovih današnjih pokajnika, partizana i komunista. Agata je bludnica i nevjernica, Agata nije samo protiv gradnje nove crkve, već protiv svega što ste s vjernicima izgradili u Šomartu… Ona ruši uzorne brakove, opija se u kafićima, tužaka fra Ambrozija sucu u Dargu, koji ne izlazi iz njezine kuće…Svrstali ste me u grješnice na temelju takvih priča, kao i onaj farizej onu jadnu ženu, i zato ste vi ponovno pročitali onu dirljivu priču.
-Nisam zbog toga, gospođice, govorim vam iz srca!
-Govori, govori, vjeruj mu, Agata! – pomagao je Jakov svom župniku u nevolji. – Ali, ne znam iz čijeg srca govoriš ti njemu? Možda iz srca suca, koje je pokvareno, a koje je toliko puta poželjelo da ga strpa u zatvor. Ti si to srce, Agata, prihvatila, a moga Ivana upropastila.
-Ja? Srce vašeg sina bilo je upropašteno i prije mene…
-Bilo je anđeosko. Moj je sin sa svojom ženom živio blaženo sve dok ga nisi namamila, kao i suca. Još dok je u Dargu bio sudac, a u svome selu predsjednik komiteta, zna to i ovaj moj prijatelj, Pavle.
-Znam, pa što?
-Ako znaš, onda i potvrdi da je cijelo njegovo selo zavidjelo našem što je u svemu ispred njegovog, i to zahvaljujući fra Ambroziju.
-I to je do mene dolazilo, ali kako dolazilo tako i odlazilo. Odavno sam ja isključen iz takvih šomartskih nagađanja, ona me samo ponekad nasmiju, kao i tvoja.
-E, daj Bože da se od mojih nagađanja jednoga dana svi samo slatko nasmijemo, bio bih sretan! Daj Bože da nam i ovo danas ne prisjedne! Bio bih sretan!
-Pa, nemoj tako, Jakove! Gospođica je donijela prvi dar našoj koloniji, a kolonije si se prvi ti sjetio… Ako nam je s darom donijela i prijekor što je mnogi neopravdano optužuju, moramo joj i to oprostiti.
-Sve joj ja mogu oprostiti, ali to kuče…na prvoj klupi, baš pored mene i Ivana, to ne mogu… Narugala se i meni i njemu, a i vama, i onoj priči iz Evanđelja, to nije nikako lijepo.
-Sjela sam kraj vas i Ivana jer nigdje drugo i nije bilo mjesta, a ne da vam se rugam – objasnila mu je Agata. – Mrvicu nisam mogla ostaviti samu u kući, sama bi u njoj presvisla. Ona je tako nježno stvorenje, kao i ja, spontana kao i ja, i pomalo svoja, kao i ja. Ali, je li to grijeh, fra Ambrozije?
-Nije. I one moje džukele su nježne. Sve dok nije ugrijalo, svu zimu, motali su se po sobi oko mojih nogu kao dva dječačića oko roditelja. Sad sam im napravio kućice, ali se na njih još nisu navikli – zbunjen Agatinom blizinom odgovorio joj je fra Ambrozije. Tako je prešutio sve ono što se u njezinom dosadašnjem govoru odnosilo i na njega i na one koji su još bili s njim, izuzimajući Lovru i njegovog kolegu, u šetnji dvorištem zapljusnutim suncem.
-Pa su vam se psi, ujače, valjda, zato i uzlajali…Kao da su i oni u meni prepoznali grješnicu – dopunila ga je Agata zajedljivo, onda je svoje krupne oči opkoljene sjenom velikih umjetnih trepavica usmjerila slikarici i svojoj Mrvici: – Dajte mi je, gospođice, u vašim rukama ona sva drhti. Sve ovo što mi pričamo i nije za njezine uši, a nije ni za vaše. Hvala vam, gospođice, bit će vam bolje uz Lovru! Pozvao me je da mu s Mrvicom poziram, pa ćemo se opet vidjeti, ako nemate ništa protiv.
-A što bih imala protiv? Mene je vaša pudlica skroz osvojila, ali izgleda da nisam ja nju.
-Žalosno je da me u Šomartu samo ovaj umiljati stvor razumije – nastavila je Agata svoju raspravu čim se udaljila Lovrina prijateljica. – Ni roditelji mi ništa ne zamjeraju, a svi drugi, i noću i danju, motre li motre što ja to radim u njihovoj kući. Primam u nju svakog dobronamjernika, pa i onog suca iz Darga, zašto ne? Otkad sam se pred roditeljima zarekla da ću u njoj ostati sve dok ovdje ne dobijem posao, i da neću njihovim stopama, u gastarbajtere, dolazi mi i nudi kojekakve poslove, ali neću ja svakakve. Navrati, ispričamo se, i to je sve. A i to o čemu mi pričamo, nije nikakva tajna. Čujem da ti je župnik nabavio i pušku, rekao mi je neki dan, a ne samo lovačke pse. Jest, pa što? A otkud baš sad? Odlučio krenuti u lovce u najgore vrijeme, kad se sve urušava, samo što nije zagrmio i top, govori svih političara već grme. Previše se civilizira taj tvoj župnik, u najgori vakat, eto što. Vozi bolji auto od svakog političara u Dargu, a sad je u njemu i s puškom i psima, je li to istina? Jest, pa što! Otkad je došao u Šomart, on se ne moli samo Bogu, već radi i ono što rade političari, a to nije dobro. Za Šomarćane je dobro. E, u tome i jeste ono što ne valja: nešto nije u redu ni s tvojim Šomarćanima koji ga u tome podržavaju. Osilili se Šomarćani, kažu oni moji, ne može se s njima više ni razgovarati kao s ljudima, sve sami kapitalisti, kao da nam i nisu prvi susjedi. Kakvi kapitalisti, pobogu, Šomarćani su kod kapitalista samo gastarbajteri. Tvoji su gotovi svi na boračkim mirovinama, a mi imamo samo jednog. Prvoborca Kodru. A je li istina, upitao me je iznenada, da ste kapitalističkim novcem već napravili i svoju oklopnjaču? Pričaju da je Andrija Kresić napravio neko čudo, ali ne znam kakvo. Znači, spremate se za nešto ozbiljno: fratar nabavio pušku, oklopnjača već spremna, a iz onoga rata izašli ste samo s jednim pravim borcem, partizanom…
-E-he – nasmijao se Pavle – onda su se lažni brzo namnožili, sve zaslužniji od mene, i drmali Šomartom umjesto mene…Zna to i sudac…
-Nije tajna da sam s njim razgovarala i o koloniji. Što će Šomartu kolonija, ako je nema ni Darg, zavikao je u jednom trenu. Sad se vidi da je Šomart mogao i bez nove crkve, kako si i ti govorila. Stara više ne služi ni čemu, trebalo bi je možda i srušiti, a ne pretvarati u galeriju. Trebalo bi provjeriti na kakvim je temeljima, možda je na tuđim… Moj pop stalno priča da joj temelji i nisu baš kakvi, da je ispod njih nešto tuđe, da je to u svojim knjigama pronašao i fra Ambrozije, pa je zato i sagradio novu, a pronađeni papir ispod temelja stare sakrio…
-Ma, što pop zna – zasiktao je Jakov. – Nek dođe meni, pa ću mu ja kazati!
-Eto, sada više ne morate nagađati o čemu ja pričam sa sucem. Kazala sam vam sve, i moram ići. Moja Mrvica je tako uznemirena, preplašena od laveža i u mojim rukama.
I tad je započela priča, nedolična prostoru u kojem se odigrala i ljudima koji su je pratili, od koje se, sve do konca lipnja, nije odvajao niti jedan Šomarćanin i koja je mnoge druge događaje, strašnije i zlokobnije, nekako olakšavala i gurala u stranu, kao nevažnije. Treba, međutim, istaknuti i to da ta priča nije ostala samo u Šomartu, već je prešla i u Darg, prvo nekome veterinaru kojemu se Agata odmah sutradan zaputila s Mrvicom, onda i sucu, dobro obaviještenom o svemu što je fra Ambrozije, mudro, i iz sjene, uspijevao izboriti za svoje vjernike, a tako i za sebe, u korist boljeg života u Šomartu, čak i onda kad to i nije bilo po volji dužnosnicima bivše vlasti. Dokazivao joj je tako da ne funkcionira, a ona je, opet, ne podnoseći vjernika na čelu u akcijama izgradnje Šomarta, samo čekala da ga osramoti. I dočekala je, na fra Ambrozijevu žalost.
Sva izbezumljena, Agata je, pred onim Šomarćanima koji su joj pripisivali svakojake grijehove, napokon, imala prigodu zaštiti i sebe i svoju Mrvicu, kao najnevinije u toj sramnoj priči, ali s najviše štete, i psihičke i moralne, dakako. Niti pred sobom niti pred drugima, u stvari, nije priznavala da je sramota započela onoga trena kada je iz njezinih ruku Mrvica skliznula na zemlju, pojurivši prema fra Ambrozijevim psima, tvrdeći da se ništa ne bi ni dogodilo da ti psi nisu lajali, a da ih njihov gospodar nije ni pokušao umiriti. Istina, nije oporicala ni svoj ni dojam svjedoka toga događaja, koji su, kao i ona, samu tu želju njezine Mrvice da se isključi iz njihovog a uključi u svoj naravni svijet smatrali i normalnom i bezazlenom, ali se sa svom žestinom protivila tvrdnjama Jakova Bračuljića, Pavla Kodre, Ilije Čavarića, Andrije Kresića, pa i Lovre i njegovog kolege i kolegice, po kojima je nemir u fra Ambrozijeve pse unijela baš njezina ljubimica, i po kojima je za sve što se kasnije desilo glavni krivac bila jedino ona. Imali su pravo, jer svi koji su gledali Mrvicu kako juri u taj svoj svijet imali su na umu i one fra Ambrozijeve riječi o istini, od koje se, u korist laži, nije smjelo odstupati ni u tako delikatnim situacijama, a istina je bila ovo:
Čim se našla na zemlji, Agatina ljubimica nije oklijevala niti jedan tren: u društvu fra Ambrozijevih pasa našla se i prije nego što se promatračima činilo da tako sićušan stvor može u tako kratkom vremenu savladati prostor od pedesetak metara. Dugo se nije mogla smiriti samo kraj jednog od svoje braće, vrtjela se čas oko jednog čas oko drugog kao sićušna gruda snijega i kao da se u sreći što je s njima sve više topila i smanjivala. I oni su bili kao izgubljeni i kod svih promatrača to njihovo upoznavanje izazivalo je samo simpatije. Za naklonost posjetiteljice kojoj se nisu nadali i jedan i drugi pas borili su se različito: jedan joj je svoju njušku stalno zavlačio pod rep, drugi joj je dugim jezikom lizao snježnu dlaku. Ali, kao da je sve ovisilo od nje, a ne od njihovog napora da je osvoje samo za sebe, više kao igračku, ne i kao ravnopravnu prijateljicu. Ona, opet, i u tom svom izboru nije oklijevala dugo: nakon što je svoju slinu ostavila na njušci psa privezanog za prvu kućicu, nestala je ispod njegovih prednjih nogu, koje su morale koljenima pasti na zemlju, ispod njegovog trbuha, kao ispod krova tek pronađene kuće zadovoljstva. Zabezeknuti, promatrači su u tim trenucima razmišljali slično Agati, samo što je to ona jedina činila glasno:
-Ugušit će je, ujače… Poduzmite nešto, pobogu, ako ste čovjek!
-Sad ne smijem ništa. Rastrgali bi me i jedan i drugi.
-Pa, nećete, valjda, dozvoliti da i drugi…
-Sve je sad u njihovoj vlasti, gospođice Agata, nije u našoj – zbunjen, mucao je fra Ambrozije.
-Pa, zar nitko od vas… – očajna, obraćala se Agata drugim promatračima.
-Draga djevojko, ništa mi ne možemo dok se to samo od sebe ne završi – prvi se oglasio Jakov Bračuljić. – Kujica je sve prva započela, vidjet ćemo kad joj je dosta.
-U ovakvim stvarima čovjek je stvarno nemoćan, znam to po svom psu, obično u ovo vrijeme – oglasio se, potom, i Pavle Kodra, potpomažući Jakova, kao da se s njim, dotad, nikada nije ni u čemu sporio.
-Pitanje je je li još živa – zapomagala je i dalje Agata. – Vidite li je, ujače, ja je uopće ne vidim. Možda se pod njim srušila od šoka. Bože, hoće li mi se, uopće, i vratiti živa…
-Hoće, hoće – još udaljen od nje i drugih promatrača, smješkajući se i skoro šapatom govorio je Andriji Kresiću Ilija Čavarić.- Kod volova je to brzo, ali kod pasa i mačaka sporo.
-Baš sporo – vrtio je glavom Andrija.
-Puknut će mi srce, na moju istinu, puknut će i moje i njezino srce – kukala je Agata, nemoćna da taj sramni čin zaustavi sama. – Da niste nabavili ove džukele, fra Ambrozije… Što će vama lov, fra Ambrozije, i to baš sad… Nije vaše da ubijate jadne životinje…- već je buncala Agata.
-Ujak ti, moja djevojko, mnogo voli šume, kao i neke djevojke muškarce. Izučava njihov životinjski i biljni svijet i tako se odmara – pravdao je Jakov svog zanijemjelog župnika. – A na odmor ima pravo i on, kao i mi. Lov je fra Ambroziju prikladan za opuštanje, za odmor.
-Ima on pravo na odmor. Ali, što će mu za odmor i psi i puška? – siktala je Agata. -Puška je svećeniku nedolična, dobro mi je rekao sudac, a i psi…
-Psi su nekad bili ukras Šomarta, moja djevojko, to zna i tvoj otac. Uz mene, jedini su oni imali hrabrosti zalajati i protiv neznanca i protiv naše bivše humane vlasti – odgovarao je na njezino pitanje Jakov Bračuljić. – A što se tiče puške, malo ih i imamo, za obranu će nam trebati mnogo više.
-A od koga ćemo se to braniti? – pitala je Agata ne skidajući oči s fra Ambrozijeva psa.
-I od suca što je fra Ambrozija saslušavao zbog propovijedi i koječega drugog, a koji je sve češće kod tebe.
-Sudac? Pa, o njemu sam vam sve rekla.
-Sudac, sudac. Nisi ti nama o njemu rekla sve, a otkad ti dolazi.
-Dolaze meni i drugi ljudi iz Darga, a ne samo on, zar vam nisam i to već rekla. A kamo sreće da je sada ovdje i sudac… Da vidi kako su ovi psi nezasiti, a fra Ambroziju i ne pada na pamet da ode po pušku. Njih, izgleda, samo metak može zaustaviti.
-Metak, metak! – smijali su se Andrija i Ilija sa strane, ali ni ovoga puta nije ih Agata čula, kao ni oni koji su bili u njezinoj blizini.
-Pomozite, ljudi! – ponovno je preklinjala ukočene svjedoke tog nedoličnog čina. – Zar ste svi bez srca, pa i vi, ujače?
Sve je, napokon, opet riješila Mrvica. Kad je to najmanje očekivala, Agata je prvo ugledala njezinu malu njušku kako se pomalja kroz prednje noge fra Ambrozijevog džukele. Onda su se i one, propuštajući je da prođe, iz klečećeg položaja, naglo ispravile. U njegovoj blizini Mrvica se prvo nekoliko puta sva stresla, onda se, skakućući, brzo dokotrljala do svoje gospodarice i smirila u njezinom naručju. Čija je sreća bila veća, nije se moglo odrediti: drhteći, Mrvica je svojim jezikom tanjila slojeve šminke na licu svoje gospodarice, a ona ju je, opet, ljubila gdje god je stigla. U tom je zanosu i jecala i prijetila i likovala:
-E, baš lijepo, ujače, i od vas i od vaših pasa. Ako je i Bog dopustio ovu sramotu, onda je on danas baš na mojoj strani. Tužit ću vas, ujače, jer ste ovo dopustili, to vam i pred ovim svjedocima obećavam. I srce ovog nevinog stvora snažno lupa, kao i moje. Obje smo u šoku.
Već sutradan dobila je od veterinara u Dargu potvrdu da njezina Mrvica više nije nevina i da je i dalje nenaravno uzbuđena, a od liječnika u Domu zdravlja da je i ona preživjela šok. Koncem iste nedjelje fra Amborziju je bio uručen poziv za prvo suđenje, a početkom druge u sudnici su s njim bili i njegovi svjedoci – Jakov Bračuljić, Pavle Kodra, Andrija Kresić i Ilija Čavarić. Od Lovrinog iskaza i iskaza njegovih kolega odustao je sam optuženi, ocijenivši da ih ni jednog trenutka ne treba udaljavati od njihovih štafelaja, te da će i sam sudac brzo uvidjeti sav besmisao Agatinih zahtjeva.
Ali, prevario se. Čim je sudac Agatinu tužbu pročitao, sve je započelo protivno njegovim očekivanjima. Prema pravdi i istini, u koje je fra Ambrozije sve ulagao, sudac je na svim saslušanjima bio krajnje ciničan: pravda je u istini, a istina je u pravdi, govorio je, ali je i nemir jadne životinjice i njezine gospodarice također njihova potvrda. Kada mir ponovno zavlada i u njima, i pravda i istina bit će ostvarene.
Od tog svoga načela nije nikako odustajao, a na njemu je branio i sve Agatine zahtjeve: da krivac, to jest fra Ambrozije, to jest njegov pas, oštećenima, to jest Agati, to jest Mrvici, nadoknadi štetu, koju su uvjerljivo dokazivale sve prikupljene potvrde stručnjaka. U tome su mu, nažalost, pomagali i fra Ambrozijevi svjedoci: i oni su pred sucem cijeli taj događaj opisivali onako kako su ga vidjeli. Ali, i oni su morali govoriti istinu, samo istinu, jer su ih na nju upućivale i sve fra Ambrozijeve propovijedi. A istina je bila nepobitna i nisu je mogli oporeći ni oni ni fra Ambrozije: njegov pas je Agatinoj Mrvici učinio što je učinio, nitko od njih u tim trenucima nije ništa poduzeo da to spriječi na vrijeme. Na to da je Mrvica sve prva potaknula, sudac se samo osmjehivao.
-Draga gospodo, poštovani optuženi! – rekao im je posljednjeg dana suđenja. – Predugo raspravljamo o onome što je svima jasno. U svojoj dugogodišnjoj praksi nisam imao jasniji slučaj, ali nisam ni presuđivao naprečac, kao ni ovaj put. Rekli ste svoje, reći ću i ja: Tužiteljica je dokazala štetu koja je njoj i njezinoj ljubimici nanesena, optuženi nije. Obje oštećene, samo zahvaljujući lijekovima, koje još troše, mogu vratiti mir koji im je oduzet. I optuženi i njegovi svjedoci nisu oporekli ono što je prouzročilo nemir oštećenih. Štoviše, sve su potvrdili, do najmanje sitnice. Može li mi itko od vas dokazati da se nije dogodilo to što se dogodilo, ja ću ovo suđenje, u korist istine i pravde, tako i završiti? Smijemo li, kao ljudi, od istine i pravde uopće bježati? Ne smijemo. Čak i onda kad istina i pravda nisu u našoj koristi, moramo ih braniti. Sve ovo vrijeme suđenja u to su me uvjerili i svjedoci optuženog, a i sam optuženi. Moja presuda, zato, ne iznevjerava ni njih, ali ni tužiteljicu. Moja presuda, gospodo, od samoga početka suđenja potpuno je jasna…
Zahvaljujući svjedocima, nažalost, ova priča prosula se po Šomartu istoga dana kojeg je i započela. Živjeli su s njom svi Šomarćani, ali svatko na svoj način. U jednome ih je nekako činila sličnim: kad god su joj se vraćali, poticala ih je i na smijeh i na plač. Što su se dulje smijali, dulje su brisali suze. Sve detalje sa suđenja, koje se oteglo zahvaljujući sucu čije je približavanje istini bilo sporo, prepričavali su jedni drugima u raznim prigodama i na raznim mjestima. Ta priča je u njima živjela dugo, kao infekcija koja čas štipa grlo, čas oči, i ona ih je udaljavala i od onih događaja koji su Šomartu najavljivali potpunu propast. I dok su tih posljednjih dana mjeseca lipnja ratni zrakoplovi one sotone o kojoj im je govorio Jakov Bračuljić niskim letovima parali šomartsko nebo, nisu se te infekcije oslobađali. Tek kad je presuda, po kojoj je fra Ambrozije tužiteljici morao isplatiti punu vrećicu novca za odštetu, i njima bila saopćena, u toj infekciji prvi put su se i sami preznojili, još nesvjesni jesu li od nje sasvim i izliječeni. Takav kraj priče nisu očekivali čak ni oni koje ona nije tako lako mogla ni nasmijati ni rastužiti, ali progovorili su glasnije od svih koji su se smijehom i suzama samo od nje branili. Po njima je sve to bila tek urota protiv njihovog fra Ambrozija, u kojoj Agata ništa nije činila bez uputa vlasti iz Šomarta i Darga, kao ni veterinar, liječnik i sudac, koji je cijeli slučaj, kasnije, preuzeo u svoje ruke.
-Sve je to i meni izgledalo namješteno, lukavo smišljeno, ali kad se kujica podvukla pod psa, sve je bilo i kasno – priključio im se Jakov Bračuljić, po tko zna koji puta prepričavajući ženi nepoznate detalje sa suđenja. – Rekao sam to i sucu, nekoliko puta. Ta žena je pravi vrag. Darovala tisuću, a dobila tri tisuće maraka. Tolika je kazna kad sam dinare preračunao u marke. Ali, tko li je sve to smislio, s kime je toliki novac podijelila, ne znam. Možda i sa sucem, koji je, eno, kako mi i Ivan malo prije reče, i danas bio kod nje, ali, hajde dokaži… Čim je sudac izrekao presudu, dojurio je do mene na hodnik da mi kaže: Ako si ga ti, Jakove, već obilježio za logor, i to za grijeh koji se još nije ni dogodio, zašto da ga ja ne kaznim za ono što si i sam potvrdio da se dogodilo… A, što jest – jest, morao sam i ja pred njim priznati da se to dogodilo… Ne možeš protiv istine, nije ni po vjeri, a nije ni po nevjeri, moja Lucijo draga.
-A što mu ne reče, moj Jakove, da će ta žena i njegov brak upropastiti, ako joj bude i dalje dolazio, kao i našem Ivanu.
-Ne dolazi on njoj samo iz ljubavi, već da izbliza špijunira fra Ambrozija. On mu je što i trn u oku, odavno.
-A što moj, Jakove?
-Što, pitaš? Jer nam je prvi susjed. Otkad se naša sirotinja, rasuta po svijetu, potkožila markama i francima, naši prvi susjedi, ženo, pričaju o nama da smo povlašteni, da smo svi bili ustaše, kažu, a oni partizani.
-Isuse, što lažu? Pa, više je njih bilo u četnicima nego u partizanima.
-I mnogi od njih i danas žive od prvoboračkih mirovina, kao i naš Pavle. Od čega smo živjeli mi dok nismo Antuna poslali u svijet, to valjda znaš.
-Isuse, kako ću ne znati.
-Pola je našega Šomarta siromaštvo otjeralo u svijet. Dok je naša sirotinja dirinčila kod kapitalista, naši su prvi susjedi klicali socijalizmu i komunizmu, trošili prvoboračke mirovine i ljenčarili. Sad pričaju da su ugroženi, i to od nas.
-Od nas?
-Od nas, ženo. Na televiziji sve vri od toga, ali ti nećeš da gledaš.
-Možda zato što danas u Šomartu imamo sve što i u gradu, pa nam zavide.
-Govore čak i to da je Šomart nekad bio njihov, a ne naš. Bacili oko na naše bogatstvo, i nasrnut će na njega, to ti ja kažem.
-Isuse, zar su skroz poludjeli? Ima fra Ambrozije knjige i o tome čiji je Šomart oduvijek bio…
-Samo su čekali da ga za nešto kazne, i dočekali. Govore da bismo bez fra Ambrozija još bili sirotinja, iako su nam džepovi puni maraka i franaka.
-Isuse, Jakove, i to lažu.
-Ali fra Ambrozija kazniše. Samo što se Agatina kujica podvuče pod njegovog psa, dvije tisuće maraka čiste zarade, ako se odbije ona tisuća koju mu je dala za likovnu koloniju. Nije nam njezin otac dosad dao ni pola toliko za sve što smo izgradili… Znaš li ti, ženo, koji je to novac? Od te cifre meni još uvijek nešto zuji u glavi. Stvorila je u meni neki nered, pa ne znam ni gdje sam. S tobom ili s onim sucem.
-Isuse, pa sad si rekao da ga je Ivan vidio kod Agate… A ti si sa mnom, bilo ti pravo ili ne bilo. Možda ni tebi ne bi bilo mrsko da si s njom.
-Nemoj tako, Lucija. Sve se odvija ružnije nego što sam predviđao, nije mi do šale. Njima dvoma možda i jest. Zatvorili se u kuću i pucaju od smijeha, posve sam siguran u to.
(Iz romana Osmjehni se i u plaču, Sarajevo, 2000, ulomak iz Knjige prve Prorok)