Negdje pred ovaj novi rat, kao obično, svratio Admiral do mene, na radost moje djece,
koja su smatrala da mu ime, ili nadimak,
savršeno pristaje, bolje nego ijedno naše nama.
Ovoga puta, imao je kapu, onu ruskih boljševika,
koja se pojavila šezdesetosme, kao znak poštenja.
Da li je došao sam ili u društvu, ne znam, pamtim
samo njega, sve ostalo sam zaboravio – pilo se vino
što sam u rinfuzi kupovao u Navipovom podrumu.
Imao je roda u Banjaluci, Admiral, smatrao se
građaninom ovoga grada, o njemu pisao pjesme, duge i prepoznatljive; bio je jedini naš epičar koji mi je bio poznat a nije bio za preziranje.
Odlazeći, Admiral je, ko zna zbog čega, zaboravio kapu, na čiviluku, pokraj vrata, ostala je uz sve moje kape. Otada, sve dok nije ponovo zavladao mir,
kapa je bila tu, čekajući Admirala, nama na vidiku. Poneki gost znao bi da zapita čija je kapa, tako velika i neobična, znajući da nije naša. Admiralova, rekla bi moja kćerka, samo toliko, i da kapa treba da bude tu, dok se pjesnik ne vrati.
Kada će ponovo doći Admiral, pitala bi ona, naročito kad snijeg pada, pa bi je stavila na glavu, da provjetri i prošeta kapu dvorištem; kao u bajci,
grudvala se i skupa s Admiralom pravila snješka.
Admiralova kapa
______________________Uspomeni na Admirala Mahića
Negdje pred ovaj novi rat, kao obično,
svratio Admiral do mene, na radost moje djece,
koja su smatrala da mu ime, ili nadimak,
savršeno pristaje, bolje nego ijedno naše nama.
Ovoga puta, imao je kapu, onu ruskih boljševika,
koja se pojavila šezdesetosme, kao znak poštenja.
Da li je došao sam ili u društvu, ne znam, pamtim
samo njega, sve ostalo sam zaboravio – pilo se vino
što sam u rinfuzi kupovao u Navipovom podrumu.
Imao je roda u Banjaluci, Admiral, smatrao se
građaninom ovoga grada, o njemu pisao pjesme,
duge i prepoznatljive; bio je jedini naš epičar
koji mi je bio poznat a nije bio za preziranje.
Odlazeći, Admiral je, ko zna zbog čega, zaboravio kapu,
na čiviluku, pokraj vrata, ostala je uz sve moje kape.
Otada, sve dok nije ponovo zavladao mir,
kapa je bila tu, čekajući Admirala, nama na vidiku.
Poneki gost znao bi da zapita čija je kapa,
tako velika i neobična, znajući da nije naša.
Admiralova, rekla bi moja kćerka, samo toliko,
i da kapa treba da bude tu, dok se pjesnik ne vrati.
Kada će ponovo doći Admiral, pitala bi ona,
naročito kad snijeg pada, pa bi je stavila na glavu,
da provjetri i prošeta kapu dvorištem; kao u bajci,
grudvala se i skupa s Admiralom pravila snješka.
*
Banjaluka, 3/4. oktobar 2015.