U kompjuteru imam knjigu Šest balija: tekstove u njoj, koji su u tisku davno objavljeni, malo sam dotjerao, ali izdavača knjige, bezbeli, ne mogu naći, što nije ni važno, jer značaj jednog pisca, iza njegove smrti, mjeri se i brojem njegovih neizdatih spisa. I više ne znam zašto nisam objavio tekst Adil na sudu popušio: možda zato što je predug? Miljenku Jergoviću, jamačno, neće biti.
Adil Kulenović, poznatiji kao Duduk-efendija, na višoj sudskoj instanci ga je definitivno popušio: Kantonalni sud je donio pravosnažnu presudu kojom se ukida presuda sudije Sanje Vučijak da je Marko Vešović obavezan Adilu platiti 2 000 maraka, sve kamate i sudske troškove. Od moje žalbe na tu presudu moj advokat zamalo nije pao u nesvijest: “Znaš li da je ovo samoubijstvo?” Pa sam sudu poslao drugu, kraću i uštivniju žalbu, a ovu sačuvao za knjigu.
1. U obrazloženju presude se kaže: “sud je utvrdio da tuženi ne spori da je u sedmičnom listu ‘Dani’ dao svoj vrijednosni sud o tužitelju, smatrajući da tužitelj, kao javna ličnost, mora tolerirati određeni stepen kritike svoga rada, te da sporni tekst obzirom da se odnosi na satiričan prikaz ličnosti, u skladu sa čl. 7. Zakona o zašiti od klevete ne podliježe sankcioniranju po zahtjevu tužbe za naknadu štete. Cijeneći navedeno sud je utvrdio da nesporno prema praksi Evropskog suda za ljudska prava javni službenici moraju tolerirati intenzivniji nivo kritike od običnih građana, te da su granice dopuštene kritike znatno šire kad su u pitanju javne osobe nego kad se radi o privatnim osobama, jer se one svjesno izlažu pomnom ispitivanju svojih riječi i djela, kako od strane novinara tako i od strane cjelokupne javnosti, pa sukladno tome moraju iskazivati veći stupanj tolerancije.
Međutim, sud takođe utvrđuje da se u konkretnom slučaju navodi spornog članka ne odnose na vršenje funkcije tužitelja kao odgovornog urednika i da ne predstavlja kritiku njegovog rada, već da se istim tužitelj identificira kao osoba upitne pameti s obzirom na to da se za istog tvrdi da je u CK bio ‘vrtlar okopavao, đubrio i zalivao institucionaliziranu glupost, bosansku i jugoslovensku’, te dodaje da je ‘jedna od najvećih budala koje je bošnjačka čuna načinjela u 20. stoljeću, i da je bistar u svom vlastitom interesu. Toliko bistar da je od svoje gluposti napravio instuciju… te da svoju glupost muze kao šarulju… i da se napreže da prekoči normu bez koje ga neće pusti na olimpijadu budala’”.
Razmotrimo ove navode.
a) Tužitelj je vlasnik, glavni i odgovorni urednik koji na TV 99 intervjuirao 5 000 osoba, kako se na sudu hvalio. Upravo tu djelatnost tuženi je ismijavao, i nije istina da satira Pohvala gluposti ne predstavlja kritiku tužiteljevog javnog rada. Tužitelj je sarajevskoj javnosti poznat kao postavljač pitanja dugačkih od PPT Inženjeringa do Kozje ćuprije, zbog čega je ismijavan u Slobodnoj Bosni i u Danima: prvo o problemu natenane izloži svoje mišljenje od kojeg bi i poskok crkao, a potom intervjuisanom postavi pitanje. Gledaoci su, dakle, na Tv 99 čuli mnoštvo mišljenja ovog blago retradiranog filozofa na osnovu kojih je tuženi u svojim tekstovima izricao vrijednosne ocjene njegove javne pameti.
b) Sud sporni tekst tretira kao zaseban članak, a ne kao uvodni pasus teksta Pohvala gluposti čiji je naslov signal da je riječ o satiri: Pohvala gluposti je slavna satira Erazma Roterdamskog, što je tuženi istakao na sudu. Taj tekst se bavi vrednovanjem javne pameti tužiteljeve, a evo i jedan dokaz: “Ta blesa, na primjer, kaže da je RS stvorena ‘na mišiće’. Ne na kamu, no na mišiće: Rašo nije organizirao klanicu nego atletski miting”. Iskaz da je RS “stvorena na mišiće“ uzet je iz tužiteljeva intervjua sa generalom Seferom Halilovićem: zbog te tvrdnje tužitelj je smjesta bio ukoren od bivšeg komandanta Armije BiH.
c) Iz spornog teksta jasno se vidi ne samo da se tuženi bavi tužiteljevom javnom pameću već i priznaje da je privatno veoma pametan: “Znam, naravno, da je Adil bistar u svom vlastitom interesu. Toliko bistar da je od svoje gluposti napravio instituciju” (koja se zove TV 99). I završna rečenica iz spornog pasusa tužitelju priznaje privatnu a poriče mu javnu pamet: „Znam, dakle, da Adil mudro brine o svom probitku, ali, kad slušam njegovo brbljanje, koje mora da izaziva veliku zavist papagaja, ima dojam da se napreže da preskoči normu bez koje ga neće pustiti na olimpijadu budala”.
U svom navodu sudija Sanja Vučijak krivotvori smisao mog iskaza: otkida mu glavu, a njegov rep (“i da se napreže da prekoči normu bez koje ga neće pusti na olimpijadu budala“) uzima kao dokaz da tuženi govori o tužiteljevoj privatnoj pameti. I tvrdnju da je tužitelj “bistar u svom vlastitom interesu“, sud navodi kao dokaz da tuženi tužitelja “identificira kao osobu upitne pameti“, što je mogao kazati jedino sudija upitne pameti.
d) Sanja Vučijak je, tokom rasprave, donijela rješenje da se ne uzimaju u obzir tekstovi u kojim je tuženi Studio 99 nazvao “četničkim mitraljeskim gnijezdom“, kazao da je tužitelj “glupan iz Gornjeg Vakufa“ i da je sam po sebi “jedinica za glupost“, što je trebalo da obrazloži tužiteljevu tvrdnju da ga je tuženi podvrgao “medijskoj harangi“. U toku saslušanja, tužitelj odustao od tih tekstova, a njegova tužba je preinačena, to jest odustao je od kvalifikacije ”medijska haranga“, i ti tekstovi nisu uzeti u obzir pri parničnoj proceduri.
Ipak Sanja Vučijak u obrazloženju presude kaže da je tuženi ”u više navrata spominjao njegovo (tuženikovo – M. V. ) ime u kontekstima koji predstavlju opasnost kako za njega tako i za njegovu porodicu, pogotovo u tekstovima u kojima je naznačeno da je u Studiju 99. “četničko mitraljesko gnijezdo“, te da ga je vrijeđao i navodio da je “glupan iz Gonjeg vakufa“ , da je “jednica za glupost“. Sanja Vučijak je, dakle, u obrazloženju svoje presude stavila van snage svoje vlastito sudsko rješenje koje kaže da te tekstove neće uzimati u obzir, ali ovaj put ne znam govori li to o sudiji upitne pameti ili možda upitnog morala, ili je upitno i jedno i drugo?
2. U obrazloženju presude se kaže: mada tuženi tvrdi da “bez obzira da li je vrijednosni sud pohvalan ili kritičiki, ili je čak uvredljiv za tužitelja, isti ne predstavlja klevetu, jer je osnovna intencija člana 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima i slobodama da ne uguši pravo na slobodu izražavanja, kao i da je tekst ‘Pohvala gluposti’ satirični tekst, sud utvrđuje da je neovisno od toga da li se u konkretnom slučaju radi o satiri, kao novinarskoj formi, kada se u određenom tekstu identifikuje konkretna osoba i o istoj se navode izrazito uvredljive činjenice, ispunjen je uvjet za građansko-pravu odgovornost tuženog, iako u spornom tekstu nema elemenata definiranih članom 4. zakona o zaštiti do klevete“. Razmotrimo i ove riječi.
Prvo, ne kaže se “bez obzira da li je” nego “bez obzira na to da li je”, i mada je ovo sitnica, njih u obrazloženju presude ima dovoljno za zaključak da ju je sročila osoba upitne pismenosti. Drugo, satira nije, kako Sanja Vučijak tvrdi, novinarska već književna forma. I ne kaže se ”novinarska” već novinska, jer se ne kaže ni književnička, već književna forma. Autor spornog teksta je na sudu insistirao da nije novinar već pisac sa 13 objavljenih knjiga što u obrazloženju presude nije uzeto u obzir. Sanja Vučijak donosi presudu neovisno o tom što je sporni tekst satira – dakle, neovisno o njegovoj suštini – a sa druge strane tvrdi da je tuženi u spornom tekstu navodio “izrazito uvredljive činjenice“. Kakve sad činjenice kad je prije toga rekla da su to vrijednosni sudovi?
Sanja Vučijak zadužila je historiju sudstva u BiH, jer je u praksu uvela “izrazito uvredljive činjenice“ kao novu batinu za pisce. Jer zakon kaže da sankciji podliježe pisanje “neistinitih činjenica”, i zna se kako se utvrđuje njihova ne/istinitost, ali kako se utvrđuje njihova “izrazita uvredljivost“? Sanja Vučijak sama sa sobom se dogovorila da su te činjenice “izrazito uvredljive“, što je bilo dovoljno za osudu. Stvar je, dakle, prepuštena slobodnoj procjeni sudije koji tvrdi da je satira “novinarska forma”.
Vrijednosne sudove koji po zakonu o klevetimogu biti uvredljivi Vučijakova čarobnim štapićem pretvara u “izrazito uvredljive činjenice“ i tako je dobila osnov za osudu, mada vrijednosni sudovi nisu činjenice, jer da jesu, mogla bi se na sudu utvrđivati njihova ne/istinitost.
Treće. Osnovna je intencija člana 10. Evropske konvencije o ljudskim pravima i slobodama da ne uguši pravo na slobodu izražavanja, koja je osnov funkcionisanja i opstanka demokratkog društva, i jamstvo svih drugih prava i sloboda. Zato, u slučaju mogućeg sukoba ovoga prava s ostalim zagarantovanim ljudskim pravima, sudovi treba da cijene da bi svako ograničavanje slobode izražavanja s ciljem zaštite nekog drugog ljudskog prava zajamčenog Ustavom moglo biti tek izuzetak od pravila, u demokratskom duštvu dopušten samo ako to pravilo ničim ne ugrožava slobodu izražavanja nego je potvrđuje.
U svjetlu člana 10.te konvencije, presuda Sanje Vučijak koja kaže da u svakoj satiri, gdje se “identifkuje konkretna osoba“ i navode se “izrazito uvredljive činjenice“, “ispunjen je uvjet za građansko-pravu odgovornost tuženog“, što predstavlja smrtnu presudu satiri, likvidaciju slobode izražavanja u satiričkom obliku, jer je dovoljna “izrazita uvredljivost činjenica“, a nije potrebno utvrđivati njihovu ne/isitinitost. Ova presuda ne samo da nije “izuzetak od pravila“ nego je ugušenje svake slobode izražavanja u vidu satire, nezamislive bez “identifikovanja konkretnih osoba“ i vrijednosnih sudova koji po zakonu o zaštiti od klevete mogu biti uvredljivi, a zakon ne poznaje “izrazito uvredljive činjenice“. Ali ako su činjenice koje Vučijakova zove ”izrazito uvredljivim” sve do jedne istinite, je li za to kriv tuženi ili tužitelj?
3. U obrazloženju presude kaže se da se tuženi “u spornom tekstu izražavao na uvredljiv način o tužitelju, te stoga uvredljive kvalifikacije iznesene od strane tuženog predstavljaju očiglednu povredu ugleda i časti tužitelja, koja je zaštićena čl. 198. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, a kojim je regulirano da onaj tko drugome povrijedi čast, kao i tko iznosi neistinite navode o prošlosti, o znanju, o sposobnosti drugog lica, ili o čemu drugome, a zna ili bi morao znati da su neistiniti, i time prouzrokuje materijalnu štetu dužan je da je naknadi, a što je u vezi sa čl. 53. stav 3. Zakona o parničnom postupku, kojim je regulirano da sud nije vezan pravim osnovom tužbenog zahtjeva.“
Prvo. Tužitelj je tražio “naknadu nematerijalne štete zbog klevete“, a sud utvrdio da nema klevete, znači da nema ni naknade nematerijalne štete. Sa druge strane, odredba člana 198. Zakona o obligacionim odnosima propisuje naknadu materijalne štete. Kako je na temelju Zakona o obligacionim odnosima koji traži naknadu materijalne štete dosuđena naknada nematerijalne štete za klevetu?
Drugo. Pošto neistinitost navoda u spornom tekstu nije na sudu utvrđena, kako tuženi može biti osuđen zato što je iznosio “neistinite navode“ o tužitelju “a znao je ili bi morao znati da su neistiniti“? Upitna pamet Sanje Vučijak je zakonu koji šititi slobodu izražavanja pretpostavila je Zakon o obligacionim odnosima koji se može primijeniti samo ako je “tuženi iznosio neistinite navode”, “a znao je ili bi morao znati da su neistiniti”. Iako neistinitost navoda u spornom tekstu nije na sudu utvrđena, jer da jeste, tuženi bi bio osuđen za klevetu, ipak je Sanji Vučijak bilo dovoljno što su ti navodi, po njenoj procjeni, “izrazito uvredljivi“. Kapa dolje pred ovakvim sudijom!
Da je tuženi u tekstu rekao: “Adil Kulenović je lopov, jer je u ratu ukrao nagradu koja je u Belgiji dodijeljenu Marku Vešoviću”, to bi bila kleveta ako tu tvrdnju tuženi ne bi na sudu morao dokazati. Pošto je ne može dokazati, tuženi nikad javno neće reći da mu je tužitelj ukrao nagradu koju je dobio u Belgiji, ali tuženi jeste dvaput napisao da se vlasnik Studija 99 ponaša kao robovlasnik. To nije vrijednosno mišljenje već tvrdnja koja može biti istina ili laž. Ipak, tužitelj me nije tužio za klevetu, jer bih tu tvrdnju lako mogao dokazati: znam dva momka, jednome od njih sam bio profesor, koji su na Tv 99 radili bez plaće, u nadi da će biti primljeni za stalno, ali im je tužitelj, nakon 6, odnosno nakon 10 mjeseci, dao otkaze. Kako se, ako ne robovlasnik, zove čovjek za koga rade džabe? Međutim, zakon ne obavezuje tuženog da dokazuje istinitost vrijednosne procjene da je tužitelj “najveća budala koju je bošnjačka čuna načinjela u XX stoljeću”. To je satirična hiperbola i nije sprdnja tek s tužiteljem već i sa svijetom u kojem se i čune dijele na srpske, hrvatske, bošnjačke, sa svijetom u kojem su jurišnici Novaka Kilibarde utvrđivali civilizacijsku razliku između Srbina i “Turčina” na najbrži mogući način: skidanjem gaća.
Pošto neistinitost navoda u spornom tekstu nije na sudu utvrđena, iz tog proizlazi da je presudu donio sudija male pameti i to na osnovu zakona o slobodi javnog izražavanja vlastite gluposti. Samo sudija male pameti može vjerovati da može nekog osuditi na temelju toga što su navodi, po njegovom ličnom uvjerenju, uvredljivi, mada zakon zahtijeva da se dokaže njihova neistinitost.
Da bi zaštitila privatnu čast tužitelja koji je javna osoba, Sanja Vučijak baca pod noge logiku: tuženi je samo neistinitim navodima mogao “povrijediti čast i ugled tužitelja“, jer čast i ugled su javni, nešto što vam priznaje društvena zajednica, a oni se mogu povrijediti samo laganjem.
S druge strane, prihvatimo li tvrdnju da se tuženi “izražavao na uvredljiv način o tužitelju“, da je iznosio “uvredljive kvalifikacije“, to je moglo izazvati subjektivno osjećanje povrijeđenosti, i to osjećanje Vučijakova proglašava objektivnim, to jest “očiglednom povredom časti i ugleda tužiteljevog“, mada Zakon o zašititi od klevete, koji privatna osjećanja smatra manje važnim od slobode izražavanja, kaže da vrijednosni sud može biti itekako uvredljiv.
Treće. Osjećajući klimavost svoje argumentacije, Sanja Vučijak uvodi dodatno mjerilo: “navodi izneseni u spornom članku po objektivnoj ocjeni mogu škoditi ugledu tužitelja“. Pošto više ne postoji CK u koji smo išli po “objektivne ocjene”, tuženi smatra da se jedina “objektivna ocjena“ temelji na zakonu. Zakon je dezavuiran kako bi Sanja Vučijak uzurpirala pravo da izriče “objektivne ocjene“. Takav je to sudija?
To je sudija koji nije utvrdio istinitost navoda u spornom tekstu, a donosi presudu na osnovu ZOO koji se može primijeniti samo ako je tuženi “iznosio neistinite navode“ “a znao je ili bi morao znati da su neistiniti“. To je sudija koji uvodi pojam “izrazito uvredljive čijenice“, mada zakon govori isključivo ne/istinitim činjenicama. To je sudija koji tvrdi da “navodi spornog članka“ “ne predstavljaju kritiku“ tužiteljeva rada,“ što je laž. To je sudija koji sporni moj pasus razmatra kao zaseban tekst, a ne kao dio šire cjeline. Taj sudija uzurpirao si je pravo da donosi ”objektivne ocjene“. Da li se Sanja Vučijak u sudnici možda osjeća kao Bog?
4. Vučijakova kaže da “tuženi kao autor članka nije bio dobronamjeran“, jer drži da satira kao “novinarska forma“ mora biti dobronamjerna. Tuženi predaje književnost čio život, ali nije čuo da postoji dobronamjerna satira. Ko je završio srednju školu, zna metaforu “bič satire“, a je li iko čuo za bezbolne bičeve? Osuditi pisca zbog nedobronamjerne satire znači osuditi ga što bičem ne miluje.
Vučijakova drži da navodi iz spornog teksta “nepotrebno grubo odstupaju od etike, te kulturnog javnog izražavanja, neophodnog u demokratskom društvu“. I tuženi drži da tvrdnja kako “navodi spornog članka“ “ne predstavljaju kritiku tužiteljevog rada“ vrlo “grubo odstupa od etike”, sudijske, to jest predstavlja neistinu, a sudija koji smatra da je “kulturno javno izražavanje“ mnogo više “neophodno u demokratskom društvu“ od slobode javnog izražavanja koju zakon štiti očito vjeruje da je “pevanje na note” temelj demokratije.
I na kakve se “usvojene društvene norme i mjerila“ Vučijakova poziva kod procjene štete? Koja su to norme i mjerila? Koji ih je donio? Gdje su zapisani? Ko ih je usvojio? Je li Sanja Vučijak komesar za moral ili je plaćena da primjenjuje odredbe zakona?
5. Glavni junak ovog procesa je Novak Kilibarda, crnogorski Šešelj čiji je lik i djelo tužitelj na TV 99 godinama branio upornije no mečka mečiće. Da Kilibarda, koga je Njegoševom medaljom Karadžić zakitio za bratsku pomoć koju mu je pružio u istrebljivanju Bošnjaka, nije došao da se za svoje zločine “kaje” u Sarajevu, među svojim žrtvama, tužitelj ne bi doživio čast da se tuženi bavi njegovim pojedinstvom, jer ne gleda njegovu Tv 99, niti bi ga zanimali tužiteljevi intervjui u kojim intervjuisanim osobama drži predavanja dugačka kao Veliki Post, niti sluša poroštva njegove Vidovite Bebe: mada je tužitelj jučer njegovao marksizam, danas pomoću svoje Tv 99 njeguje sujevjerje, na osnovu čega je stekao neporečan ugled u javnosti.
Kilibarda se, godinama, nije skidao sa Tv 99, pa bi tuženom poznanici ili prijatelji ispričali ponešto od onog što na Tv 99 kaže taj presvučeni četnik i tuženi bi ponešto od tog komentirao u novinama. Ili bi mu telefonirali da su opet gledali Kilibardu i tužitelja na Tv 99, uz upozorenje da sjutradan može vidjeti reprizu tog divana. Sve što tuženi, gledajući te reprize, čuo iz tužiteljevih usta budilo bi duboko sažaljenje puno praštanja da nije tom zlikovcu omogućavao da se pred Sarajlijama razmeće muslimanoljubljem, čovjekoljubljem i demokratičnošću, ali i da o tuženom kaže šta mu na milu pamet padne.
Na sudu je tuženi rekao da je tužitelj na Tv 99 s Kilibardom napravio 8 ili 9 intervjua u kojim je taj četnik iz Crne Gore mogao da o tuženom kaže šta hoće. U jednom od njih, pozvao ga je da podijele megdan na Tv 99. U drugom, ponovio je poziv. U trećem, održao je tuženom lekciju kao lošem pravoslavcu. U četvrtom, toliko je tuženog ispljuvao da je Regulatorna agencija, koja je tužitelja Adila kaznila sa 2 000 maraka zbog emisije o tuženom, navela odlomak iz Kilibardinog govora kao jedan od razloga za kaznu. Rješenje o kazni priloženo je sudu. Da nije bilo tužiteljevih intervjua s Kilibardom, tuženi ne bi gledao Tv 99 i ne bi morao reći da je od “svoje gluposti napravio instituciju“, a onaj ko je intervjuisao 5 000 osoba jeste institucija. Pošto tuženi nema nikakvih kontakata sa tužiteljem, na osnovu čega bi, ako ne na osnovu onog što kaže se tv ekrana, mogao davati sudove o tužiteljevoj himalajski veličanstvenoj gluposti?
Ni jednu od činjenica koje se tiču tužitelja kao javne osobe Sanja Vučijak nije uzela u obzir pri donošenju presude, što joj je omogućilo da ustvrdi kako navodi iz spornog teksta “ne predstavljaju kritiku tužiteljevog rada“.
U obrazloženju presude se kaže: “Čitanjem Rješenja Regulatorne agencije za komunikacije BiH broj 03-07- 2367-7/06 od 20.9. 2006. godine, utvrđeno je da je Studio 99, čiji je vlasnik tužitelj oglašen odgovornim za kršenje odredaba člana jedan, točka 2. koje se odnose na pristojnost i uljudnost kodeksa za emitovanje RTV programa, te mu je naloženo plaćanje novčane kazne u iznosu od 2 000 maraka“. I to je sve. Tom dokumentu, jedinom koji nudi neoborive činjenice, sud u obrazloženju presude ne poklanja nikakvu pažnju, čak se u tom obrazloženju ne navodi zašto je tuženi ovo Rješenje dao sudu.
Iz obrazloženja presude se ne vidi da je tužitelj na Tv 99, mediju neuporedivo jačem od lista u kojem je tužitelj pisao, tuženog podvrgao medijskoj hajci, ne vidi se ni sadržina prekršenih odredbi člana 1. 2. Pristojnost i uljudnost Kodeksa za emitovanje RTV programa u kojim se pored ostalog kaže: “Ne smije se koristiti jezik kojim bi se moglo podsticati na izazivanje nasilja, nereda ili mržnje. Mora se izbjegavati bezrazložna upotreba jezika koji može izazivati uvredu”. Sudu je bilo nevažno što je tužitelj u medijskoj hajci na tuženog upotrijebio jezik “kojim bi se moglo podsticati na izazivanje mržnje” prema pripadniku manjine u gradu gdje živi 90% Bošnjaka.
Evo dio teksta kojim Regulatorna komisija obrazlaže zašto je ta emisija kažnjena: “Da se ne zaboravi: Marko Vešović iz Papa negdje u Crnoj Gori, nastupa na SDS-ovim mitinizima s početka 90-tih u Sarajevu, u Skenderiji, u domu Kulture na Grbavici, gdje drži vatrene govore na skupovima koji promovišu velikosrpstvo i sve ono što nam se dogodilo nakon 92. Da se ne zaboravi (emitovano više puta u razmacima tokom cijelog programa)”.
Pošto je ovaj džingl “emitovan više puta“, a emisija čiji je on dio takođe je ponovljena više puta, tuženi je imao zadovoljstvo sa Tv 99 čuti najmanje šest puta riječi: ”u Skenderiji, u domu Kulture na Grbavici, gdje drži vatrene govore na skupovima koji promovišu velikosrpstvo i sve ono što nam se dogodilo nakon 92. Da se ne zaboravi“. Šta je ovo ako nije medijska hajka?
Ako je na tim skupovima prije izbora “promovisano velikosrpstvo i sve ono što nam se dogodilo nakon 92“, zašto su Muslimani potom glasali za SDS i zašto ih je Izetbegović pozvao javno da glasaju za Koljevića i Plavšićku? Ili je laž tvrdnja da je na tim mitinzima “promovisano velikosrpstvo i sve ono što nam se desilo nakon 92”, ili je Izetbegović imao pamet upitniju od tužiteljeve, jer je iza izborne pobjede u skupštinu ušao zagrljen sa šefom stranke na čijim mintizima je promovisano velikosrpstvo, etničko čišćenje i genocid.
Međutim, u dane kad su Majke Srebrenice, Udruženje boraca Patriotskaliga, Udruženje boraca Zelene beretke, Organizacija porodica šehida i poginulih boraca, Asocijacija za brigu o djeci poginulih boraca Fatma, Savez ratnih vojnih invalida BiH, Unija studenata univerziteta u Tuzli, Unija studenata iz Mostara, Unija studenata sarajevskog univerziteta, Udruženje studenata Federacije BiH, Naučno-nastavno vijeće Filozofskog fakulteta iz Tuzle, Helsinški odbor RS, Fond za humanitarno pravo iz Beograda, to jest Nataša Kandić, Savez logoraša RS, Savez studenata RS i akademik Esad Duraković, tražili da se Novak Kilibarda proglasi “personom non grata” u Sarajevu, tužitelj je potpisao u Oslobođenju objavljeno pismo podrške Kilibardi u kojem se pored ostalog kaže: »Zašto ne prihvatiti iskreno pokajanje jednog čovjeka koji je bio u zabludi”, i potom dodaje: ”Prihvatajući kajanje, mi moramo prestati da podsjećamo ljude na ono što su učinili“.
Tužitelj je na svoju Tv 99 pozvao fašistu koji se “u zabludi” borio za ujedinjenje srpskih zemalja, dušmanina Bošnjaka i rušitelja BiH, da prije svog konačnog odlaska u Crnu Goru na Tv 99 ispljuje tuženog koji je 25 dana bio vojnik Armije BiH, nosio pušku, spavao u zemunici i držao stražu, i u svojim ratnim napisima, objavljenim u tisku, branio Sarajevo, Bosnu i Bošnjake.
Tužitelj je pozvao zlikovca “u zabludi” da s Muhamedom Filipovićem na TV 99 raspali po tuženom, a dijelove onog što su njih dvojica te večeri kazali tužitelj je uključio u emisiju koju je Regulatorna komisija kaznila sa 2 000 maraka. Pošto je tuženi čuo šta na Tv 99 kažu o njemu, sjeo je i sročio tekst koji počinje rečenicom: “Sa televizije Adila Kulenovića, poznatog četničkog mitraljeskog gnijezda, opet je po meni, iz ‘sijača smrti’, dejstvovao Novak Koljibarda. Sreća je što je kao streljivo imao isključivo ćorke, inače bi mi bila dženaza”.
Dakle, kad brani zlikovca “u zabludi”, tužitelj traži da ga ne podsjećamo na ono što je u ratu činio i dobio orden. Sa druge strane, u obrazloženju Regulatorne komisije kaže se da onaj džingl “da se ne zaboravi”, ”emitovan je više puta u razmacima tokom cijelog programa”, a ta emisija je emitovana više puta na Adilovoj TV 99. Tužitelj je na Tv 99 do ludila uporno ponavljao “da se ne zaboravi” kako je tuženi nastupao na skupovima SDS, što je tačno, ali je laž da je na njima promovisano ”velikosrpstvo i sve ono što nam se dogodilo nakon 92”.
Recimo da je tačno što tužitelj kaže. Tuženi je za opsade Sarajeva pasao travu sa Bošnjcima i strancima dao bar 120 intervjua protiv etničkih čistača, koljača i silovatelja sa Pala, a u tisku dosad objavio najmanje 1 000 strana u odbranu BiH, Sarajeva i Bošnjaka, pa ipak tužitelj, koji zahtijeva da Kilibardi oprostimo ”zabludu”, na Tv 99 uporno ponavlja da se ne zaboravi da je tuženi, prije izbora, nastupao na SDS-ovim mitinizima s početka 90-tih “u Skenderiji, u domu Kulture na Grbavici, gdje drži vatrene govore na skupovima koji promovišu velikosrpstvo i sve ono što nam se dogodilo nakon 92”.
U peticiji upućenoj Branku Lukovcu, ministru inostranih poslova Crne Gore i Milu Đukanoviću, tužitelj je fašistu “u zabludi” predložio, ako Crna Gora izglasa samostalnost, za prvog crnogorskog ambasadora u BiH, a u Oslobođenju objavljenom pismu podrške Kilibardi poziva nas da zaboravimo njegove ruke koje okrvavio “u zabludi” i ne podsjećamo ga šta je radio u ratu u kojem ga je Dabić odikovao Njegoševim ordenom.
Ovo je tek jedna od stvari koje obrazlažu moj vrijednosni sud da je tužitelj “najveća budala koju je bošnjačka čuna načinjela u 20. stoljeću”. A pošto ne postoji blesimetar, kako se na sudu može utvrditi je li tužitelj najveća, ili jedna o najvećih budala koje je u 20. v. proizvela bošnjačka alatka za pravljenje djece?
To nije sve. Insistiranje da se ne pominje krv koju je Kilibarda prosuo “u zabludi” a da se ne zaboravi kako je tuženi, u vrijeme dok je vladao tužiteljev SK, nastupao na mitinzima SDS dokaz je tužiteljevog nemorala i objašnjava moj vrijednosni sud da od Adila “nema zornijeg oličenja intelektualne i moralne bijede koja je u današnjem Sarajevu uzjahala bijeloga konja”.
U obrazloženju kazne, Regulatorna komisija je navela i odlomak iz razgovora na Tv 99: KULENOVIĆ. Treba li pomoći Marku Vešoviću da iziđe iz stanja u kojem se nalazi ili ga treba shvatiti ozbiljno? … Muhamed Filipović: “Ja mislim da tu nema pomoći. Radi se o dubokim defektima, ljudskim moralnim, psihičkim…” KILIBARDA: On je uobrazio da će on jednim besprimjerno nekulturnim rječnikom, on upotrebljava vulgaritete. Znate, to možete čuti samo na nekoj pijaci, kada se posvađaju recimo šverceri konja. Vidite vi ovdje, neka se on upita čiji je on pisac, koja književnost njega priznaje? Znate đe je njegova tragika, ako ovo sluša neka sluša, znate gdje je njegova tragika, ima ovdje jedan sloj inteligencije koji mu pokazuje koliko je on promašena ličnost u bilo čemu, kome on pripada. Ono je doktoriro u vrijeme, u godinama kad ljudi završavaju svoj naučni rad. Đe su njegove knjige, ko je on, šta je on. Pravo da vam kažem, moram biti ponosan što u Crnoj Gori mi nemamo takvoga pljuvatora. Zaista nemamo».
Ovaj razgovor, u kojem su bošnjački akademik i crnogorski četnik ispljuvali tuženog, na Tv 99 ponovljen je nekoliko puta, a zatim je taj razgovor uključen u emisiju o tuženom koju je Regulatorna komisija kaznila. Dakle, tuženi je imao zadovoljstvo sa TV 99 čuti najmanje devet puta da mu nema pomoći kao osobi sa dubokim defektima, ljudskim, moralnim i psihičkim, i da se Kilibarda ponosi što Crna Gora, koja je izvršila agresiju na BiH, nema pljuvatora kao ja. Tekstovi tuženog o tužitelju, skupa sa tekstom Pohvala gluposti, objavljeni u sedmičnim novinama, mediju neuporedivo slabijem od Tv 99, bili su odgovor na medijsku hajku koju je tužitelj priredio tuženome.
Nakon okončane hajke na tuženog, tužitelj je 20. 9. 2006. novčano kažnjen od Regulatorne agencije, potom kažnjeni hajkač 12. 10. 2006. podnosi sudu dvije tužbe protiv tuženog u kojim sebe prikazuje kao nevinu žrtvu i traži odštetu 6000+ 6000 maraka, plus sudske troškove i kamate od dana podnošenja tužbe. Takav je tužiteljev moral. Sve je ovo predočeno sudu koji u obrazloženju presude nije uzeo u obzir niti jedan navod tuženog.
6. Sanja Vučijak pjesničke slike tumači proizvoljno. Na primjer. Iskaz da je tužitelj “u CK bio vrtlar, okopavao, đubrio i zalivao institucionaliziranu glupost, bosansku i jugoslovensku“ sadrži činjenice čija bi se ne/istinitost mogla na sudu utvrditi, ali na sudu nije dokazano da tužitelj nije radio u CK, ni da CK nije bio vrt za gajenje institucionalizovane gluposti, bosanskohercegovačke i jugoslovenske, ni da tužitelj tu glupost nije “okopavao, đubrio i zalivao“, pa na osnovu čega se u obrazloženju presude tvrdi da se tom slikom „tužitelj identificira kao osoba upitne pameti“? Ta slika je dio šire cjeline temeljne na igri riječima, koja je važno oruđe satire: tužitelj je juče kao baštovan njegovao institucionaliziranu glupost, ne svoju, a sad je svoju glupost pretvorio u instituciju.
Tužitelj je, na sudu, kaznu Regulatorne komisije objasnio riječima ”kadija te tuži, kadija te brani”. valjda je htio reći “kadija te tuži, kadija ti sudi” i promašio za dlaku, a i to kazuje štošta o njegovoj pameti, ali i o moralu, jer nema sumnje da su ga tužili gledaoci, a sudila mu Regulatorna. Tužitelj je čak predložio sudu da rješenje Regulatorne komisije podvrgne ekspertizi i utvrdi da li ima ličnog i redakcijskog stava u tekstu kojim je pomenuta komisija obrazložila kaznu. Pa mu ti piši pamet!
Stoga bi tuženi pitao: čije su, ako ne redakcijske, riječi: “Da se ne zaboravi: Marko Vešović iz Papa negdje u Crnoj Gori, nastupa na SDS-ovim mitinizima s početka 90-tih u Sarajevu, u Skenderiji, u domu Kulture na Grbavici, gdje drži vatrene govore na skupovima koji promovišu velikosrpstvo i sve ono što nam se dogodilo nakon 92”.I čija je, ako ne tužiteljeva, naredba da zaboravimo sve što je ratu radio zlikovac Kilibarda?
S. Za vrijeme procesa bilo je očito da Vučijakovoj idem na kurac, a zašto, ne znam. Je li Srpkinja? Ne znam. Ali joj čestitam što mi je ušla u sabrana djela.
Adil na sudu popušio
U kompjuteru imam knjigu Šest balija: tekstove u njoj, koji su u tisku davno objavljeni, malo sam dotjerao, ali izdavača knjige, bezbeli, ne mogu naći, što nije ni važno, jer značaj jednog pisca, iza njegove smrti, mjeri se i brojem njegovih neizdatih spisa. I više ne znam zašto nisam objavio tekst Adil na sudu popušio: možda zato što je predug? Miljenku Jergoviću, jamačno, neće biti.
Adil Kulenović, poznatiji kao Duduk-efendija, na višoj sudskoj instanci ga je definitivno popušio: Kantonalni sud je donio pravosnažnu presudu kojom se ukida presuda sudije Sanje Vučijak da je Marko Vešović obavezan Adilu platiti 2 000 maraka, sve kamate i sudske troškove. Od moje žalbe na tu presudu moj advokat zamalo nije pao u nesvijest: “Znaš li da je ovo samoubijstvo?” Pa sam sudu poslao drugu, kraću i uštivniju žalbu, a ovu sačuvao za knjigu.
1. U obrazloženju presude se kaže: “sud je utvrdio da tuženi ne spori da je u sedmičnom listu ‘Dani’ dao svoj vrijednosni sud o tužitelju, smatrajući da tužitelj, kao javna ličnost, mora tolerirati određeni stepen kritike svoga rada, te da sporni tekst obzirom da se odnosi na satiričan prikaz ličnosti, u skladu sa čl. 7. Zakona o zašiti od klevete ne podliježe sankcioniranju po zahtjevu tužbe za naknadu štete. Cijeneći navedeno sud je utvrdio da nesporno prema praksi Evropskog suda za ljudska prava javni službenici moraju tolerirati intenzivniji nivo kritike od običnih građana, te da su granice dopuštene kritike znatno šire kad su u pitanju javne osobe nego kad se radi o privatnim osobama, jer se one svjesno izlažu pomnom ispitivanju svojih riječi i djela, kako od strane novinara tako i od strane cjelokupne javnosti, pa sukladno tome moraju iskazivati veći stupanj tolerancije.
Međutim, sud takođe utvrđuje da se u konkretnom slučaju navodi spornog članka ne odnose na vršenje funkcije tužitelja kao odgovornog urednika i da ne predstavlja kritiku njegovog rada, već da se istim tužitelj identificira kao osoba upitne pameti s obzirom na to da se za istog tvrdi da je u CK bio ‘vrtlar okopavao, đubrio i zalivao institucionaliziranu glupost, bosansku i jugoslovensku’, te dodaje da je ‘jedna od najvećih budala koje je bošnjačka čuna načinjela u 20. stoljeću, i da je bistar u svom vlastitom interesu. Toliko bistar da je od svoje gluposti napravio instuciju… te da svoju glupost muze kao šarulju… i da se napreže da prekoči normu bez koje ga neće pusti na olimpijadu budala’”.
Razmotrimo ove navode.
a) Tužitelj je vlasnik, glavni i odgovorni urednik koji na TV 99 intervjuirao 5 000 osoba, kako se na sudu hvalio. Upravo tu djelatnost tuženi je ismijavao, i nije istina da satira Pohvala gluposti ne predstavlja kritiku tužiteljevog javnog rada. Tužitelj je sarajevskoj javnosti poznat kao postavljač pitanja dugačkih od PPT Inženjeringa do Kozje ćuprije, zbog čega je ismijavan u Slobodnoj Bosni i u Danima: prvo o problemu natenane izloži svoje mišljenje od kojeg bi i poskok crkao, a potom intervjuisanom postavi pitanje. Gledaoci su, dakle, na Tv 99 čuli mnoštvo mišljenja ovog blago retradiranog filozofa na osnovu kojih je tuženi u svojim tekstovima izricao vrijednosne ocjene njegove javne pameti.
b) Sud sporni tekst tretira kao zaseban članak, a ne kao uvodni pasus teksta Pohvala gluposti čiji je naslov signal da je riječ o satiri: Pohvala gluposti je slavna satira Erazma Roterdamskog, što je tuženi istakao na sudu. Taj tekst se bavi vrednovanjem javne pameti tužiteljeve, a evo i jedan dokaz: “Ta blesa, na primjer, kaže da je RS stvorena ‘na mišiće’. Ne na kamu, no na mišiće: Rašo nije organizirao klanicu nego atletski miting”. Iskaz da je RS “stvorena na mišiće“ uzet je iz tužiteljeva intervjua sa generalom Seferom Halilovićem: zbog te tvrdnje tužitelj je smjesta bio ukoren od bivšeg komandanta Armije BiH.
c) Iz spornog teksta jasno se vidi ne samo da se tuženi bavi tužiteljevom javnom pameću već i priznaje da je privatno veoma pametan: “Znam, naravno, da je Adil bistar u svom vlastitom interesu. Toliko bistar da je od svoje gluposti napravio instituciju” (koja se zove TV 99). I završna rečenica iz spornog pasusa tužitelju priznaje privatnu a poriče mu javnu pamet: „Znam, dakle, da Adil mudro brine o svom probitku, ali, kad slušam njegovo brbljanje, koje mora da izaziva veliku zavist papagaja, ima dojam da se napreže da preskoči normu bez koje ga neće pustiti na olimpijadu budala”.
U svom navodu sudija Sanja Vučijak krivotvori smisao mog iskaza: otkida mu glavu, a njegov rep (“i da se napreže da prekoči normu bez koje ga neće pusti na olimpijadu budala“) uzima kao dokaz da tuženi govori o tužiteljevoj privatnoj pameti. I tvrdnju da je tužitelj “bistar u svom vlastitom interesu“, sud navodi kao dokaz da tuženi tužitelja “identificira kao osobu upitne pameti“, što je mogao kazati jedino sudija upitne pameti.
d) Sanja Vučijak je, tokom rasprave, donijela rješenje da se ne uzimaju u obzir tekstovi u kojim je tuženi Studio 99 nazvao “četničkim mitraljeskim gnijezdom“, kazao da je tužitelj “glupan iz Gornjeg Vakufa“ i da je sam po sebi “jedinica za glupost“, što je trebalo da obrazloži tužiteljevu tvrdnju da ga je tuženi podvrgao “medijskoj harangi“. U toku saslušanja, tužitelj odustao od tih tekstova, a njegova tužba je preinačena, to jest odustao je od kvalifikacije ”medijska haranga“, i ti tekstovi nisu uzeti u obzir pri parničnoj proceduri.
Ipak Sanja Vučijak u obrazloženju presude kaže da je tuženi ”u više navrata spominjao njegovo (tuženikovo – M. V. ) ime u kontekstima koji predstavlju opasnost kako za njega tako i za njegovu porodicu, pogotovo u tekstovima u kojima je naznačeno da je u Studiju 99. “četničko mitraljesko gnijezdo“, te da ga je vrijeđao i navodio da je “glupan iz Gonjeg vakufa“ , da je “jednica za glupost“. Sanja Vučijak je, dakle, u obrazloženju svoje presude stavila van snage svoje vlastito sudsko rješenje koje kaže da te tekstove neće uzimati u obzir, ali ovaj put ne znam govori li to o sudiji upitne pameti ili možda upitnog morala, ili je upitno i jedno i drugo?
2. U obrazloženju presude se kaže: mada tuženi tvrdi da “bez obzira da li je vrijednosni sud pohvalan ili kritičiki, ili je čak uvredljiv za tužitelja, isti ne predstavlja klevetu, jer je osnovna intencija člana 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima i slobodama da ne uguši pravo na slobodu izražavanja, kao i da je tekst ‘Pohvala gluposti’ satirični tekst, sud utvrđuje da je neovisno od toga da li se u konkretnom slučaju radi o satiri, kao novinarskoj formi, kada se u određenom tekstu identifikuje konkretna osoba i o istoj se navode izrazito uvredljive činjenice, ispunjen je uvjet za građansko-pravu odgovornost tuženog, iako u spornom tekstu nema elemenata definiranih članom 4. zakona o zaštiti do klevete“. Razmotrimo i ove riječi.
Prvo, ne kaže se “bez obzira da li je” nego “bez obzira na to da li je”, i mada je ovo sitnica, njih u obrazloženju presude ima dovoljno za zaključak da ju je sročila osoba upitne pismenosti. Drugo, satira nije, kako Sanja Vučijak tvrdi, novinarska već književna forma. I ne kaže se ”novinarska” već novinska, jer se ne kaže ni književnička, već književna forma. Autor spornog teksta je na sudu insistirao da nije novinar već pisac sa 13 objavljenih knjiga što u obrazloženju presude nije uzeto u obzir. Sanja Vučijak donosi presudu neovisno o tom što je sporni tekst satira – dakle, neovisno o njegovoj suštini – a sa druge strane tvrdi da je tuženi u spornom tekstu navodio “izrazito uvredljive činjenice“. Kakve sad činjenice kad je prije toga rekla da su to vrijednosni sudovi?
Sanja Vučijak zadužila je historiju sudstva u BiH, jer je u praksu uvela “izrazito uvredljive činjenice“ kao novu batinu za pisce. Jer zakon kaže da sankciji podliježe pisanje “neistinitih činjenica”, i zna se kako se utvrđuje njihova ne/istinitost, ali kako se utvrđuje njihova “izrazita uvredljivost“? Sanja Vučijak sama sa sobom se dogovorila da su te činjenice “izrazito uvredljive“, što je bilo dovoljno za osudu. Stvar je, dakle, prepuštena slobodnoj procjeni sudije koji tvrdi da je satira “novinarska forma”.
Vrijednosne sudove koji po zakonu o kleveti mogu biti uvredljivi Vučijakova čarobnim štapićem pretvara u “izrazito uvredljive činjenice“ i tako je dobila osnov za osudu, mada vrijednosni sudovi nisu činjenice, jer da jesu, mogla bi se na sudu utvrđivati njihova ne/istinitost.
Treće. Osnovna je intencija člana 10. Evropske konvencije o ljudskim pravima i slobodama da ne uguši pravo na slobodu izražavanja, koja je osnov funkcionisanja i opstanka demokratkog društva, i jamstvo svih drugih prava i sloboda. Zato, u slučaju mogućeg sukoba ovoga prava s ostalim zagarantovanim ljudskim pravima, sudovi treba da cijene da bi svako ograničavanje slobode izražavanja s ciljem zaštite nekog drugog ljudskog prava zajamčenog Ustavom moglo biti tek izuzetak od pravila, u demokratskom duštvu dopušten samo ako to pravilo ničim ne ugrožava slobodu izražavanja nego je potvrđuje.
U svjetlu člana 10.te konvencije, presuda Sanje Vučijak koja kaže da u svakoj satiri, gdje se “identifkuje konkretna osoba“ i navode se “izrazito uvredljive činjenice“, “ispunjen je uvjet za građansko-pravu odgovornost tuženog“, što predstavlja smrtnu presudu satiri, likvidaciju slobode izražavanja u satiričkom obliku, jer je dovoljna “izrazita uvredljivost činjenica“, a nije potrebno utvrđivati njihovu ne/isitinitost. Ova presuda ne samo da nije “izuzetak od pravila“ nego je ugušenje svake slobode izražavanja u vidu satire, nezamislive bez “identifikovanja konkretnih osoba“ i vrijednosnih sudova koji po zakonu o zaštiti od klevete mogu biti uvredljivi, a zakon ne poznaje “izrazito uvredljive činjenice“. Ali ako su činjenice koje Vučijakova zove ”izrazito uvredljivim” sve do jedne istinite, je li za to kriv tuženi ili tužitelj?
3. U obrazloženju presude kaže se da se tuženi “u spornom tekstu izražavao na uvredljiv način o tužitelju, te stoga uvredljive kvalifikacije iznesene od strane tuženog predstavljaju očiglednu povredu ugleda i časti tužitelja, koja je zaštićena čl. 198. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, a kojim je regulirano da onaj tko drugome povrijedi čast, kao i tko iznosi neistinite navode o prošlosti, o znanju, o sposobnosti drugog lica, ili o čemu drugome, a zna ili bi morao znati da su neistiniti, i time prouzrokuje materijalnu štetu dužan je da je naknadi, a što je u vezi sa čl. 53. stav 3. Zakona o parničnom postupku, kojim je regulirano da sud nije vezan pravim osnovom tužbenog zahtjeva.“
Prvo. Tužitelj je tražio “naknadu nematerijalne štete zbog klevete“, a sud utvrdio da nema klevete, znači da nema ni naknade nematerijalne štete. Sa druge strane, odredba člana 198. Zakona o obligacionim odnosima propisuje naknadu materijalne štete. Kako je na temelju Zakona o obligacionim odnosima koji traži naknadu materijalne štete dosuđena naknada nematerijalne štete za klevetu?
Drugo. Pošto neistinitost navoda u spornom tekstu nije na sudu utvrđena, kako tuženi može biti osuđen zato što je iznosio “neistinite navode“ o tužitelju “a znao je ili bi morao znati da su neistiniti“? Upitna pamet Sanje Vučijak je zakonu koji šititi slobodu izražavanja pretpostavila je Zakon o obligacionim odnosima koji se može primijeniti samo ako je “tuženi iznosio neistinite navode”, “a znao je ili bi morao znati da su neistiniti”. Iako neistinitost navoda u spornom tekstu nije na sudu utvrđena, jer da jeste, tuženi bi bio osuđen za klevetu, ipak je Sanji Vučijak bilo dovoljno što su ti navodi, po njenoj procjeni, “izrazito uvredljivi“. Kapa dolje pred ovakvim sudijom!
Da je tuženi u tekstu rekao: “Adil Kulenović je lopov, jer je u ratu ukrao nagradu koja je u Belgiji dodijeljenu Marku Vešoviću”, to bi bila kleveta ako tu tvrdnju tuženi ne bi na sudu morao dokazati. Pošto je ne može dokazati, tuženi nikad javno neće reći da mu je tužitelj ukrao nagradu koju je dobio u Belgiji, ali tuženi jeste dvaput napisao da se vlasnik Studija 99 ponaša kao robovlasnik. To nije vrijednosno mišljenje već tvrdnja koja može biti istina ili laž. Ipak, tužitelj me nije tužio za klevetu, jer bih tu tvrdnju lako mogao dokazati: znam dva momka, jednome od njih sam bio profesor, koji su na Tv 99 radili bez plaće, u nadi da će biti primljeni za stalno, ali im je tužitelj, nakon 6, odnosno nakon 10 mjeseci, dao otkaze. Kako se, ako ne robovlasnik, zove čovjek za koga rade džabe? Međutim, zakon ne obavezuje tuženog da dokazuje istinitost vrijednosne procjene da je tužitelj “najveća budala koju je bošnjačka čuna načinjela u XX stoljeću”. To je satirična hiperbola i nije sprdnja tek s tužiteljem već i sa svijetom u kojem se i čune dijele na srpske, hrvatske, bošnjačke, sa svijetom u kojem su jurišnici Novaka Kilibarde utvrđivali civilizacijsku razliku između Srbina i “Turčina” na najbrži mogući način: skidanjem gaća.
Pošto neistinitost navoda u spornom tekstu nije na sudu utvrđena, iz tog proizlazi da je presudu donio sudija male pameti i to na osnovu zakona o slobodi javnog izražavanja vlastite gluposti. Samo sudija male pameti može vjerovati da može nekog osuditi na temelju toga što su navodi, po njegovom ličnom uvjerenju, uvredljivi, mada zakon zahtijeva da se dokaže njihova neistinitost.
Da bi zaštitila privatnu čast tužitelja koji je javna osoba, Sanja Vučijak baca pod noge logiku: tuženi je samo neistinitim navodima mogao “povrijediti čast i ugled tužitelja“, jer čast i ugled su javni, nešto što vam priznaje društvena zajednica, a oni se mogu povrijediti samo laganjem.
S druge strane, prihvatimo li tvrdnju da se tuženi “izražavao na uvredljiv način o tužitelju“, da je iznosio “uvredljive kvalifikacije“, to je moglo izazvati subjektivno osjećanje povrijeđenosti, i to osjećanje Vučijakova proglašava objektivnim, to jest “očiglednom povredom časti i ugleda tužiteljevog“, mada Zakon o zašititi od klevete, koji privatna osjećanja smatra manje važnim od slobode izražavanja, kaže da vrijednosni sud može biti itekako uvredljiv.
Treće. Osjećajući klimavost svoje argumentacije, Sanja Vučijak uvodi dodatno mjerilo: “navodi izneseni u spornom članku po objektivnoj ocjeni mogu škoditi ugledu tužitelja“. Pošto više ne postoji CK u koji smo išli po “objektivne ocjene”, tuženi smatra da se jedina “objektivna ocjena“ temelji na zakonu. Zakon je dezavuiran kako bi Sanja Vučijak uzurpirala pravo da izriče “objektivne ocjene“. Takav je to sudija?
To je sudija koji nije utvrdio istinitost navoda u spornom tekstu, a donosi presudu na osnovu ZOO koji se može primijeniti samo ako je tuženi “iznosio neistinite navode“ “a znao je ili bi morao znati da su neistiniti“. To je sudija koji uvodi pojam “izrazito uvredljive čijenice“, mada zakon govori isključivo ne/istinitim činjenicama. To je sudija koji tvrdi da “navodi spornog članka“ “ne predstavljaju kritiku“ tužiteljeva rada,“ što je laž. To je sudija koji sporni moj pasus razmatra kao zaseban tekst, a ne kao dio šire cjeline. Taj sudija uzurpirao si je pravo da donosi ”objektivne ocjene“. Da li se Sanja Vučijak u sudnici možda osjeća kao Bog?
4. Vučijakova kaže da “tuženi kao autor članka nije bio dobronamjeran“, jer drži da satira kao “novinarska forma“ mora biti dobronamjerna. Tuženi predaje književnost čio život, ali nije čuo da postoji dobronamjerna satira. Ko je završio srednju školu, zna metaforu “bič satire“, a je li iko čuo za bezbolne bičeve? Osuditi pisca zbog nedobronamjerne satire znači osuditi ga što bičem ne miluje.
Vučijakova drži da navodi iz spornog teksta “nepotrebno grubo odstupaju od etike, te kulturnog javnog izražavanja, neophodnog u demokratskom društvu“. I tuženi drži da tvrdnja kako “navodi spornog članka“ “ne predstavljaju kritiku tužiteljevog rada“ vrlo “grubo odstupa od etike”, sudijske, to jest predstavlja neistinu, a sudija koji smatra da je “kulturno javno izražavanje“ mnogo više “neophodno u demokratskom društvu“ od slobode javnog izražavanja koju zakon štiti očito vjeruje da je “pevanje na note” temelj demokratije.
I na kakve se “usvojene društvene norme i mjerila“ Vučijakova poziva kod procjene štete? Koja su to norme i mjerila? Koji ih je donio? Gdje su zapisani? Ko ih je usvojio? Je li Sanja Vučijak komesar za moral ili je plaćena da primjenjuje odredbe zakona?
5. Glavni junak ovog procesa je Novak Kilibarda, crnogorski Šešelj čiji je lik i djelo tužitelj na TV 99 godinama branio upornije no mečka mečiće. Da Kilibarda, koga je Njegoševom medaljom Karadžić zakitio za bratsku pomoć koju mu je pružio u istrebljivanju Bošnjaka, nije došao da se za svoje zločine “kaje” u Sarajevu, među svojim žrtvama, tužitelj ne bi doživio čast da se tuženi bavi njegovim pojedinstvom, jer ne gleda njegovu Tv 99, niti bi ga zanimali tužiteljevi intervjui u kojim intervjuisanim osobama drži predavanja dugačka kao Veliki Post, niti sluša poroštva njegove Vidovite Bebe: mada je tužitelj jučer njegovao marksizam, danas pomoću svoje Tv 99 njeguje sujevjerje, na osnovu čega je stekao neporečan ugled u javnosti.
Kilibarda se, godinama, nije skidao sa Tv 99, pa bi tuženom poznanici ili prijatelji ispričali ponešto od onog što na Tv 99 kaže taj presvučeni četnik i tuženi bi ponešto od tog komentirao u novinama. Ili bi mu telefonirali da su opet gledali Kilibardu i tužitelja na Tv 99, uz upozorenje da sjutradan može vidjeti reprizu tog divana. Sve što tuženi, gledajući te reprize, čuo iz tužiteljevih usta budilo bi duboko sažaljenje puno praštanja da nije tom zlikovcu omogućavao da se pred Sarajlijama razmeće muslimanoljubljem, čovjekoljubljem i demokratičnošću, ali i da o tuženom kaže šta mu na milu pamet padne.
Na sudu je tuženi rekao da je tužitelj na Tv 99 s Kilibardom napravio 8 ili 9 intervjua u kojim je taj četnik iz Crne Gore mogao da o tuženom kaže šta hoće. U jednom od njih, pozvao ga je da podijele megdan na Tv 99. U drugom, ponovio je poziv. U trećem, održao je tuženom lekciju kao lošem pravoslavcu. U četvrtom, toliko je tuženog ispljuvao da je Regulatorna agencija, koja je tužitelja Adila kaznila sa 2 000 maraka zbog emisije o tuženom, navela odlomak iz Kilibardinog govora kao jedan od razloga za kaznu. Rješenje o kazni priloženo je sudu. Da nije bilo tužiteljevih intervjua s Kilibardom, tuženi ne bi gledao Tv 99 i ne bi morao reći da je od “svoje gluposti napravio instituciju“, a onaj ko je intervjuisao 5 000 osoba jeste institucija. Pošto tuženi nema nikakvih kontakata sa tužiteljem, na osnovu čega bi, ako ne na osnovu onog što kaže se tv ekrana, mogao davati sudove o tužiteljevoj himalajski veličanstvenoj gluposti?
Ni jednu od činjenica koje se tiču tužitelja kao javne osobe Sanja Vučijak nije uzela u obzir pri donošenju presude, što joj je omogućilo da ustvrdi kako navodi iz spornog teksta “ne predstavljaju kritiku tužiteljevog rada“.
U obrazloženju presude se kaže: “Čitanjem Rješenja Regulatorne agencije za komunikacije BiH broj 03-07- 2367-7/06 od 20.9. 2006. godine, utvrđeno je da je Studio 99, čiji je vlasnik tužitelj oglašen odgovornim za kršenje odredaba člana jedan, točka 2. koje se odnose na pristojnost i uljudnost kodeksa za emitovanje RTV programa, te mu je naloženo plaćanje novčane kazne u iznosu od 2 000 maraka“. I to je sve. Tom dokumentu, jedinom koji nudi neoborive činjenice, sud u obrazloženju presude ne poklanja nikakvu pažnju, čak se u tom obrazloženju ne navodi zašto je tuženi ovo Rješenje dao sudu.
Iz obrazloženja presude se ne vidi da je tužitelj na Tv 99, mediju neuporedivo jačem od lista u kojem je tužitelj pisao, tuženog podvrgao medijskoj hajci, ne vidi se ni sadržina prekršenih odredbi člana 1. 2. Pristojnost i uljudnost Kodeksa za emitovanje RTV programa u kojim se pored ostalog kaže: “Ne smije se koristiti jezik kojim bi se moglo podsticati na izazivanje nasilja, nereda ili mržnje. Mora se izbjegavati bezrazložna upotreba jezika koji može izazivati uvredu”. Sudu je bilo nevažno što je tužitelj u medijskoj hajci na tuženog upotrijebio jezik “kojim bi se moglo podsticati na izazivanje mržnje” prema pripadniku manjine u gradu gdje živi 90% Bošnjaka.
Evo dio teksta kojim Regulatorna komisija obrazlaže zašto je ta emisija kažnjena: “Da se ne zaboravi: Marko Vešović iz Papa negdje u Crnoj Gori, nastupa na SDS-ovim mitinizima s početka 90-tih u Sarajevu, u Skenderiji, u domu Kulture na Grbavici, gdje drži vatrene govore na skupovima koji promovišu velikosrpstvo i sve ono što nam se dogodilo nakon 92. Da se ne zaboravi (emitovano više puta u razmacima tokom cijelog programa)”.
Pošto je ovaj džingl “emitovan više puta“, a emisija čiji je on dio takođe je ponovljena više puta, tuženi je imao zadovoljstvo sa Tv 99 čuti najmanje šest puta riječi: ”u Skenderiji, u domu Kulture na Grbavici, gdje drži vatrene govore na skupovima koji promovišu velikosrpstvo i sve ono što nam se dogodilo nakon 92. Da se ne zaboravi“. Šta je ovo ako nije medijska hajka?
Ako je na tim skupovima prije izbora “promovisano velikosrpstvo i sve ono što nam se dogodilo nakon 92“, zašto su Muslimani potom glasali za SDS i zašto ih je Izetbegović pozvao javno da glasaju za Koljevića i Plavšićku? Ili je laž tvrdnja da je na tim mitinzima “promovisano velikosrpstvo i sve ono što nam se desilo nakon 92”, ili je Izetbegović imao pamet upitniju od tužiteljeve, jer je iza izborne pobjede u skupštinu ušao zagrljen sa šefom stranke na čijim mintizima je promovisano velikosrpstvo, etničko čišćenje i genocid.
Međutim, u dane kad su Majke Srebrenice, Udruženje boraca Patriotska liga, Udruženje boraca Zelene beretke, Organizacija porodica šehida i poginulih boraca, Asocijacija za brigu o djeci poginulih boraca Fatma, Savez ratnih vojnih invalida BiH, Unija studenata univerziteta u Tuzli, Unija studenata iz Mostara, Unija studenata sarajevskog univerziteta, Udruženje studenata Federacije BiH, Naučno-nastavno vijeće Filozofskog fakulteta iz Tuzle, Helsinški odbor RS, Fond za humanitarno pravo iz Beograda, to jest Nataša Kandić, Savez logoraša RS, Savez studenata RS i akademik Esad Duraković, tražili da se Novak Kilibarda proglasi “personom non grata” u Sarajevu, tužitelj je potpisao u Oslobođenju objavljeno pismo podrške Kilibardi u kojem se pored ostalog kaže: »Zašto ne prihvatiti iskreno pokajanje jednog čovjeka koji je bio u zabludi”, i potom dodaje: ”Prihvatajući kajanje, mi moramo prestati da podsjećamo ljude na ono što su učinili“.
Tužitelj je na svoju Tv 99 pozvao fašistu koji se “u zabludi” borio za ujedinjenje srpskih zemalja, dušmanina Bošnjaka i rušitelja BiH, da prije svog konačnog odlaska u Crnu Goru na Tv 99 ispljuje tuženog koji je 25 dana bio vojnik Armije BiH, nosio pušku, spavao u zemunici i držao stražu, i u svojim ratnim napisima, objavljenim u tisku, branio Sarajevo, Bosnu i Bošnjake.
Tužitelj je pozvao zlikovca “u zabludi” da s Muhamedom Filipovićem na TV 99 raspali po tuženom, a dijelove onog što su njih dvojica te večeri kazali tužitelj je uključio u emisiju koju je Regulatorna komisija kaznila sa 2 000 maraka. Pošto je tuženi čuo šta na Tv 99 kažu o njemu, sjeo je i sročio tekst koji počinje rečenicom: “Sa televizije Adila Kulenovića, poznatog četničkog mitraljeskog gnijezda, opet je po meni, iz ‘sijača smrti’, dejstvovao Novak Koljibarda. Sreća je što je kao streljivo imao isključivo ćorke, inače bi mi bila dženaza”.
Dakle, kad brani zlikovca “u zabludi”, tužitelj traži da ga ne podsjećamo na ono što je u ratu činio i dobio orden. Sa druge strane, u obrazloženju Regulatorne komisije kaže se da onaj džingl “da se ne zaboravi”, ”emitovan je više puta u razmacima tokom cijelog programa”, a ta emisija je emitovana više puta na Adilovoj TV 99. Tužitelj je na Tv 99 do ludila uporno ponavljao “da se ne zaboravi” kako je tuženi nastupao na skupovima SDS, što je tačno, ali je laž da je na njima promovisano ”velikosrpstvo i sve ono što nam se dogodilo nakon 92”.
Recimo da je tačno što tužitelj kaže. Tuženi je za opsade Sarajeva pasao travu sa Bošnjcima i strancima dao bar 120 intervjua protiv etničkih čistača, koljača i silovatelja sa Pala, a u tisku dosad objavio najmanje 1 000 strana u odbranu BiH, Sarajeva i Bošnjaka, pa ipak tužitelj, koji zahtijeva da Kilibardi oprostimo ”zabludu”, na Tv 99 uporno ponavlja da se ne zaboravi da je tuženi, prije izbora, nastupao na SDS-ovim mitinizima s početka 90-tih “u Skenderiji, u domu Kulture na Grbavici, gdje drži vatrene govore na skupovima koji promovišu velikosrpstvo i sve ono što nam se dogodilo nakon 92”.
U peticiji upućenoj Branku Lukovcu, ministru inostranih poslova Crne Gore i Milu Đukanoviću, tužitelj je fašistu “u zabludi” predložio, ako Crna Gora izglasa samostalnost, za prvog crnogorskog ambasadora u BiH, a u Oslobođenju objavljenom pismu podrške Kilibardi poziva nas da zaboravimo njegove ruke koje okrvavio “u zabludi” i ne podsjećamo ga šta je radio u ratu u kojem ga je Dabić odikovao Njegoševim ordenom.
Ovo je tek jedna od stvari koje obrazlažu moj vrijednosni sud da je tužitelj “najveća budala koju je bošnjačka čuna načinjela u 20. stoljeću”. A pošto ne postoji blesimetar, kako se na sudu može utvrditi je li tužitelj najveća, ili jedna o najvećih budala koje je u 20. v. proizvela bošnjačka alatka za pravljenje djece?
To nije sve. Insistiranje da se ne pominje krv koju je Kilibarda prosuo “u zabludi” a da se ne zaboravi kako je tuženi, u vrijeme dok je vladao tužiteljev SK, nastupao na mitinzima SDS dokaz je tužiteljevog nemorala i objašnjava moj vrijednosni sud da od Adila “nema zornijeg oličenja intelektualne i moralne bijede koja je u današnjem Sarajevu uzjahala bijeloga konja”.
U obrazloženju kazne, Regulatorna komisija je navela i odlomak iz razgovora na Tv 99: KULENOVIĆ. Treba li pomoći Marku Vešoviću da iziđe iz stanja u kojem se nalazi ili ga treba shvatiti ozbiljno? … Muhamed Filipović: “Ja mislim da tu nema pomoći. Radi se o dubokim defektima, ljudskim moralnim, psihičkim…” KILIBARDA: On je uobrazio da će on jednim besprimjerno nekulturnim rječnikom, on upotrebljava vulgaritete. Znate, to možete čuti samo na nekoj pijaci, kada se posvađaju recimo šverceri konja. Vidite vi ovdje, neka se on upita čiji je on pisac, koja književnost njega priznaje? Znate đe je njegova tragika, ako ovo sluša neka sluša, znate gdje je njegova tragika, ima ovdje jedan sloj inteligencije koji mu pokazuje koliko je on promašena ličnost u bilo čemu, kome on pripada. Ono je doktoriro u vrijeme, u godinama kad ljudi završavaju svoj naučni rad. Đe su njegove knjige, ko je on, šta je on. Pravo da vam kažem, moram biti ponosan što u Crnoj Gori mi nemamo takvoga pljuvatora. Zaista nemamo».
Ovaj razgovor, u kojem su bošnjački akademik i crnogorski četnik ispljuvali tuženog, na Tv 99 ponovljen je nekoliko puta, a zatim je taj razgovor uključen u emisiju o tuženom koju je Regulatorna komisija kaznila. Dakle, tuženi je imao zadovoljstvo sa TV 99 čuti najmanje devet puta da mu nema pomoći kao osobi sa dubokim defektima, ljudskim, moralnim i psihičkim, i da se Kilibarda ponosi što Crna Gora, koja je izvršila agresiju na BiH, nema pljuvatora kao ja. Tekstovi tuženog o tužitelju, skupa sa tekstom Pohvala gluposti, objavljeni u sedmičnim novinama, mediju neuporedivo slabijem od Tv 99, bili su odgovor na medijsku hajku koju je tužitelj priredio tuženome.
Nakon okončane hajke na tuženog, tužitelj je 20. 9. 2006. novčano kažnjen od Regulatorne agencije, potom kažnjeni hajkač 12. 10. 2006. podnosi sudu dvije tužbe protiv tuženog u kojim sebe prikazuje kao nevinu žrtvu i traži odštetu 6000+ 6000 maraka, plus sudske troškove i kamate od dana podnošenja tužbe. Takav je tužiteljev moral. Sve je ovo predočeno sudu koji u obrazloženju presude nije uzeo u obzir niti jedan navod tuženog.
6. Sanja Vučijak pjesničke slike tumači proizvoljno. Na primjer. Iskaz da je tužitelj “u CK bio vrtlar, okopavao, đubrio i zalivao institucionaliziranu glupost, bosansku i jugoslovensku“ sadrži činjenice čija bi se ne/istinitost mogla na sudu utvrditi, ali na sudu nije dokazano da tužitelj nije radio u CK, ni da CK nije bio vrt za gajenje institucionalizovane gluposti, bosanskohercegovačke i jugoslovenske, ni da tužitelj tu glupost nije “okopavao, đubrio i zalivao“, pa na osnovu čega se u obrazloženju presude tvrdi da se tom slikom „tužitelj identificira kao osoba upitne pameti“? Ta slika je dio šire cjeline temeljne na igri riječima, koja je važno oruđe satire: tužitelj je juče kao baštovan njegovao institucionaliziranu glupost, ne svoju, a sad je svoju glupost pretvorio u instituciju.
Tužitelj je, na sudu, kaznu Regulatorne komisije objasnio riječima ”kadija te tuži, kadija te brani”. valjda je htio reći “kadija te tuži, kadija ti sudi” i promašio za dlaku, a i to kazuje štošta o njegovoj pameti, ali i o moralu, jer nema sumnje da su ga tužili gledaoci, a sudila mu Regulatorna. Tužitelj je čak predložio sudu da rješenje Regulatorne komisije podvrgne ekspertizi i utvrdi da li ima ličnog i redakcijskog stava u tekstu kojim je pomenuta komisija obrazložila kaznu. Pa mu ti piši pamet!
Stoga bi tuženi pitao: čije su, ako ne redakcijske, riječi: “Da se ne zaboravi: Marko Vešović iz Papa negdje u Crnoj Gori, nastupa na SDS-ovim mitinizima s početka 90-tih u Sarajevu, u Skenderiji, u domu Kulture na Grbavici, gdje drži vatrene govore na skupovima koji promovišu velikosrpstvo i sve ono što nam se dogodilo nakon 92”.I čija je, ako ne tužiteljeva, naredba da zaboravimo sve što je ratu radio zlikovac Kilibarda?