Dogodi vam se ponekad da o nekome, s kim nikada niste zastali na ulici ni progovorili makar jednu riječ, na osnovu ovlašnih zapažanja, steknete utisak kao da ga poznajete bolje nego sebe. Zaboravljajući da naš odnos prema nekoj osobi ili pojavi ne odražava karakter te osobe niti suštinu pojave, vi uporno ostajete pri onome što ste pomislili kada ste prvi put nekoga vidjeli ili nešto doživjeli. Tek kasniji česti susreti ili prolaženje kroz istu ili sličnu situaciju, ako vam se za to ukaže prilika, možda će promijeniti vaš stav, ali je za to potrebno dosta vremena i spremnosti da se odreknete svog prvotnog doživljaja i prihvatite stvari onakvima kakve zaista jesu.
Zvao sam ga Adamova Jabučica, jer sam njegov profil prvi put vidio onog dana kada smo u školi učili o tom ispupčenju na čovjekovom vratu. Sjedio je u bašti kafane Uranak, za stolom uz samu nisku drvenu ogradu, kraj trotoara kojim sam prolazio vraćajući se iz škole. Pred njim je, na plavom kockastom stolnjaku, stajala džezvica, kraj nje fildžan i čaša vode. Gledao je preko bašte, prolaznika i niskih zgradica na drugoj strani ulice negdje u daljinu, u neku zamišljenu tačku iz koje se, kako sam pomislio, razlistavao njegov svijet. Imao je dug vrat i na njemu veoma izraženu Adamovu jabučicu, koja je veličinom gotovo nadrastala njegov kukasti nos iznad koga se nisko čelo talasasto pretapalo u ćelavo tjeme. Nešto rijetke riđe kose kostriješilo se iznad ušiju i na potiljku koji je od vrata razdvajala duboka brazda kakvu nisam viđao kod drugih ljudi. Da nije bio tako miran kao da je isklesan iz kamena ili izvajan iz gline, pomislio bih kako, onako poguren u slabašnim plećima, liči na pjetlića na ogradi koji će svakog trenutka zamahati krilima i zakukurikati.
Ko može voljeti takvog čovjeka i kakav može biti njegov svijet koji je možda, tim zamišljenim pogledom, razgranavao tamo negdje u šumarcima breščića na drugoj obali rijeke? Niko, odgovarao sam sâm sebi, niko ne može voljeti takvog čovjeka, a taj njegov svijet mora biti zbrčkan kao koža na njegovom čelu, sićušan kao što je njegova ruka kojom je polako ispupčenim usnama prinosio fildžan s kafom i košmaran kao osjećanja koja je u meni izazivala njegova pojava. Drugačiji odgovor nisam mogao ni zamisliti ako ga ne bih u mislima vidio kao pjetlića koji je sišao s ograde što je razdvajala trotoar od kafanske bašte i smjestio se na najvišu motku u kokošinjcu, da se tu sakrije od kokoški koje bi ga mogle početi proganjati, jer i one, kao i ljudska bića, kako nam je govorila nastavnica biologije, instinktivno teže održanju vrste.
Možda bih Adamovu Jabučicu i zaboravio da ga nisam i sutradan, u povratku iz škole, vidio za istim stolom, sa sličnom džezvicom, fildžanom i čašom vode pred njim, s tim što je kockasti stolnjak ovog puta bio crvene boje. Od tada sam ga stalno viđao u bašti kafane Uranak, uvijek u isto vrijeme, bilo da sam se oko podneva vraćao iz prijepodnevne ili išao u poslijepodnevnu smjenu. Nikada ništa drugo pred njim nije stajalo osim bakarne džezvice, fildžana obrubljenog zlatnom bojom i čaše s crticom pri vrhu koja je označavala njenu zapreminu.
Bilo je zrelo proljeće i moji susreti s čovjekom koji mi je ličio na pjetlića bili su svakodnevni i potpuno isti. Ne bi se to, zapravo, ni moglo nazvati susretima, jer ja sam brzo prolazio, samo kratko pogledom okrznuvši Adamovu Jabučicu, a on je bio zagledan u daljinu gdje je, kako sam vjerovao, u šumskom gustišu tražio mladicu najpogodniju za prečku u svom kokošinjcu. Jedva sam dočekao raspust, jer više nisam morao prolaziti kraj bašte Uranka, ali sa prvim septembarskim danima i početkom nove školske godine dočekala me ista slika na kojoj su se samo mijenjale boje stolnjaka. On je opet sjedio za istim stolom, pred njim je bila kafa, uvijek je bio u istoj ili sličnoj izblijedjeloj odjeći sumornih boja. Na njegovoj ćeli ocrtavala se vedrina dana, a kapljice znoja u rijetkoj kosi ličile su na nepoznate vodene insekte.
Kada bih prilazio kafanskoj bašti, čak i ako bih, savlađujući neku magičnu privlačnost mrskog mi prizora i znatiželju koju nikako nisam mogao potisnuti, okretao glavu na drugu stranu, osjećao sam mučninu i gađenje u želucu, znoj mi je, slivajući se s vrata, ledenicama kaišao leđa, a zubi su, ko zna zašto, počinjali da cvokoću mada me nije hvatao strah. Pokatkad bi mi se učinilo da Adamova Jabučica umjesto nosa ima orlovski kljun i plašio sam se da ne zamaše krilima u trenutku kada kraj njega naiđem, pa da me ščepa kandžama i odnese u onaj tamo šumarak preko rijeke, tjerajući me da mu siječem motku za kokošinjac. Nije me zbunjivalo to što orao traži motku za kokošinjac, jer sam bio uvjeren da su takvi ljudi spremni da se u trenutku iz jednog prometnu u drugo biće.
Radovao sam se kišnim danima, kasnoj jeseni i zimi, jer tada nikoga nije bilo u kafanskoj bašti, pa sam mogao mirno prolaziti, ali kad je došlo novo proljeće i kad me za stolom prekrivenim plavim kockastim stolnjakom u uglu kraj trotoara opet dočekao Adamova Jabučica, počeo sam osjećati neku vrstu gađenja, ne prema tom čovjeku, nego prema tom dijelu ulice i kafani. Događalo se da sanjam kako naš gradić protresa strašan zemljotres i sve zgrade ostavlja netaknutim, samo kafanu Uranak pretvara u gomilu cigli, crijepa i greda, a ispod svega tog krša vire krajičci polomljenog stola prekrivenog – kakvog li čuda! – zelenim stolnjakom. Kad sam shvatio da se moji snovi neće ostvariti, počeo sam da u školu i iz škole idem zaobilaznim uličicama, za što mi je trebalo mnogo više vremena i spretnosti da izbjegavam rupe na asfaltu i oštećene otvore iz kojih je izbijao smrad kanalizacije.
Odahnuo sam tek kada sam završio osnovnu školu u rodnom gradiću i otišao na dalje školovanje u veće gradove. Za mnom su se ubrzo preselili i moji roditelji i u početku smo vrlo rijetko dolazili u zavičaj, a kasnije i prestali. Posao me odveo u glavni grad, zatim u neke evropske i afričke zemlje. Poslije očeve i majčine smrti, a umrli su nedugo jedno za drugim, dobio sam sudski poziv za ostavinsku raspravu. Kada je sve završeno u Opštinskom sudu, gdje se mlada sudinica čudila zašto svu imovinu ostavljam Crvenom krstu, ostalo mi je dosta vremena do polaska večernjeg autobusa, pa sam otišao u kafanu Uranak u kojoj se za tri decenije mog izbivanja nije mnogo toga promijenilo. Stolnjaci su i dalje bili kockasti, stolovi i ograda oko bašte dotrajali, a umjesto kuvane u džezvicama sa fildžanima služili su espreso kafu. Bio je slobodan sto za kojim je uvijek sjedio Adamova Jabučica, pa sam, ponesen željom da osjetim kako to izgleda kada si istovremeno i pjetlić i orao, sjeo baš tu.
Avgustovsko sunce je pržilo, slabu zaštitu su pružale prorijeđene krošnje kestenova, nekad mirnom ulicom sada su tutnjali automobili, umjesto nekadašnje tihe muzike koja se iz džuboksa izvlačila iz mračne sale sada su ustajali vazduh talasali neki dosadni ritmovi hejvi metala, tek pokatkad smjenjivani promuklim glasom repera čija se nijedna riječ nije mogla razumjeti. Sve je to djelovalo nestvarno u mirnoj malovaroškoj ljetnoj atmosferi kockastih stolnjaka, ali kada je na proputovanju kroz provinciju čovjek najčešće ne može birati ambijent i sagovornike.
Dok sam ispijao gutljaje mlake, neukusne limunade, primijetih za susjedinim stolom lokalne novine, uzeh ih i počeh prelistavati. Sa prednjih stranica stupci prema meni osuše paljbu iz svih dozvoljenih i nedozvoljenih oružja prema opoziciji i hvalospjeve prema koaliciji na vlasti, zatim sa žaljenjem nabrojaše dosta zatvorenih fabrika u kojima su naši očevi zarađivali da bi gradili kuće, odlazili na more i djecu školovali, na stranici kulture izvještavale su da će na ljetnoj pozornici gostovati poznata folk zvijezda a da se za jesen priprema i promocija popularne knjige čuvene televizijske voditeljke, sportsku rubriku ispunilo je nekoliko prisjećanja na negdašnje uspješne sportiste iz tog gradića, a kad su došle na red čitulje, spremih se da zatvorim i odložim novine. Ali tada, pogled mi privuče orlovski nos, iznad njega naborano nisko čelo i gotovo sasvim ćelavo tjeme. Isti onaj Adamova Jabučica, samo koju deceniju stariji.
Pozvah konobara.
– Ovaj čovjek? – pokazah rukom na čitulju.
– Naš dragi čika Simo – reče s uzdahom konobar. – Dok nije otišao u starački dom, uvijek je sjedio baš za tim stolom. – Pogleda u ručni časovnik. – Za deset minuta počinje njegova sahrana, rado bih otišao, ali moram da radim.
Ne znam šta me je više zbunilo, ono naš dragi čika Simo (kako neko može biti drag s takvom jabučicom u grlu i još se zvati Simo a cijelog života je bio Adamova Jabučica!) ili slučajnost da sam u gradić stigao na dan njegove sahrane.
Pohitao sam prema groblju do koga će mi, prema konobarovoj procjeni, ako požurim, biti potrebno najmanje dvadeset minuta. Stigavši, na vrhu groblja ugledao sam veliku grupu oko iskopane rake i zaključio da to ne može biti sahrana uvijek usamljenog Adamove Jabučice nego nekog drugog pokojnika. Pogledom sam pretražio cijelo groblje i kako nigdje nisam vidio nijednu drugu grupu, krenuo sam prema onoj za koju sam mislio da pripada nekom značajnijem građaninu varošice koja je, kako se lako moglo zaključiti, urastala sama u sebe. Stigao sam taman kada je sveštenik, stalno epitrahiljem brišući znoj s čela, završavao svoj obred i kada je kraj rake stao starac u čijim rukama je podrhtavao papir s pripremljenim oproštajnim govorom.
– Naš drug Simo, duša ovog grada – govorio je – bio je istaknuti borac za slobodu, heroj oslobodilačkog rata, ratni vojni invalid koji je sve preostale snage svog napaćenog tijela posvetio napretku zemlje.
Progurao sam se da vidim kovčeg, ali sam prije toga ugledao skroman spomenik od crnog mermera i na njemu fotogrfiju dobro poznatog mi lica.
Nije se ženio i nije imao djece, čitao je dalje starac u čijim rukama je podrhtavao kockasti papir, sličan stolnjaku u Uranku, samo sasvim bijel, iscrtan crnim linijama, ali je zato najveći dio svoje penzije i cijelu invalidninu davao za školovanje siromašnih učenika i studenata i nikada nije dozvoljavao da se sazna od koga stiže taj novac. To su njegova djeca, ti školarci kojima je pomagao.
Nešto me lecnu i uhvatih se za grudi; meni nikada otac nije rekao od koga dobijam studentski kredit.
– Toliko je te svoje djece imao, a završio u staračkom domu – reče čovjek do mene i obrisa suzu.
– I sam sebi je za života podigao spomenik – šapnu onaj što je stajao do njega.
– Drugačije bi sve bilo da je dozvolio da se sazna kome i kako je pomagao – doda treći ne okrećući se prema sagovornicima.
Polako sam izišao iz gomile i potrčao niz strmo groblje.
S mišlju da je čika Simo čovjek koga sam zavolio tek kad ga više nije bilo, žurio sam prema autobuskoj stanici, mada sam znao da ću još dugo čekati autobus, ali i to da ću tu biti u prilici da se suočim sa samim sobom.
Adamova Jabučica
Dogodi vam se ponekad da o nekome, s kim nikada niste zastali na ulici ni progovorili makar jednu riječ, na osnovu ovlašnih zapažanja, steknete utisak kao da ga poznajete bolje nego sebe. Zaboravljajući da naš odnos prema nekoj osobi ili pojavi ne odražava karakter te osobe niti suštinu pojave, vi uporno ostajete pri onome što ste pomislili kada ste prvi put nekoga vidjeli ili nešto doživjeli. Tek kasniji česti susreti ili prolaženje kroz istu ili sličnu situaciju, ako vam se za to ukaže prilika, možda će promijeniti vaš stav, ali je za to potrebno dosta vremena i spremnosti da se odreknete svog prvotnog doživljaja i prihvatite stvari onakvima kakve zaista jesu.
Zvao sam ga Adamova Jabučica, jer sam njegov profil prvi put vidio onog dana kada smo u školi učili o tom ispupčenju na čovjekovom vratu. Sjedio je u bašti kafane Uranak, za stolom uz samu nisku drvenu ogradu, kraj trotoara kojim sam prolazio vraćajući se iz škole. Pred njim je, na plavom kockastom stolnjaku, stajala džezvica, kraj nje fildžan i čaša vode. Gledao je preko bašte, prolaznika i niskih zgradica na drugoj strani ulice negdje u daljinu, u neku zamišljenu tačku iz koje se, kako sam pomislio, razlistavao njegov svijet. Imao je dug vrat i na njemu veoma izraženu Adamovu jabučicu, koja je veličinom gotovo nadrastala njegov kukasti nos iznad koga se nisko čelo talasasto pretapalo u ćelavo tjeme. Nešto rijetke riđe kose kostriješilo se iznad ušiju i na potiljku koji je od vrata razdvajala duboka brazda kakvu nisam viđao kod drugih ljudi. Da nije bio tako miran kao da je isklesan iz kamena ili izvajan iz gline, pomislio bih kako, onako poguren u slabašnim plećima, liči na pjetlića na ogradi koji će svakog trenutka zamahati krilima i zakukurikati.
Ko može voljeti takvog čovjeka i kakav može biti njegov svijet koji je možda, tim zamišljenim pogledom, razgranavao tamo negdje u šumarcima breščića na drugoj obali rijeke? Niko, odgovarao sam sâm sebi, niko ne može voljeti takvog čovjeka, a taj njegov svijet mora biti zbrčkan kao koža na njegovom čelu, sićušan kao što je njegova ruka kojom je polako ispupčenim usnama prinosio fildžan s kafom i košmaran kao osjećanja koja je u meni izazivala njegova pojava. Drugačiji odgovor nisam mogao ni zamisliti ako ga ne bih u mislima vidio kao pjetlića koji je sišao s ograde što je razdvajala trotoar od kafanske bašte i smjestio se na najvišu motku u kokošinjcu, da se tu sakrije od kokoški koje bi ga mogle početi proganjati, jer i one, kao i ljudska bića, kako nam je govorila nastavnica biologije, instinktivno teže održanju vrste.
Možda bih Adamovu Jabučicu i zaboravio da ga nisam i sutradan, u povratku iz škole, vidio za istim stolom, sa sličnom džezvicom, fildžanom i čašom vode pred njim, s tim što je kockasti stolnjak ovog puta bio crvene boje. Od tada sam ga stalno viđao u bašti kafane Uranak, uvijek u isto vrijeme, bilo da sam se oko podneva vraćao iz prijepodnevne ili išao u poslijepodnevnu smjenu. Nikada ništa drugo pred njim nije stajalo osim bakarne džezvice, fildžana obrubljenog zlatnom bojom i čaše s crticom pri vrhu koja je označavala njenu zapreminu.
Bilo je zrelo proljeće i moji susreti s čovjekom koji mi je ličio na pjetlića bili su svakodnevni i potpuno isti. Ne bi se to, zapravo, ni moglo nazvati susretima, jer ja sam brzo prolazio, samo kratko pogledom okrznuvši Adamovu Jabučicu, a on je bio zagledan u daljinu gdje je, kako sam vjerovao, u šumskom gustišu tražio mladicu najpogodniju za prečku u svom kokošinjcu. Jedva sam dočekao raspust, jer više nisam morao prolaziti kraj bašte Uranka, ali sa prvim septembarskim danima i početkom nove školske godine dočekala me ista slika na kojoj su se samo mijenjale boje stolnjaka. On je opet sjedio za istim stolom, pred njim je bila kafa, uvijek je bio u istoj ili sličnoj izblijedjeloj odjeći sumornih boja. Na njegovoj ćeli ocrtavala se vedrina dana, a kapljice znoja u rijetkoj kosi ličile su na nepoznate vodene insekte.
Kada bih prilazio kafanskoj bašti, čak i ako bih, savlađujući neku magičnu privlačnost mrskog mi prizora i znatiželju koju nikako nisam mogao potisnuti, okretao glavu na drugu stranu, osjećao sam mučninu i gađenje u želucu, znoj mi je, slivajući se s vrata, ledenicama kaišao leđa, a zubi su, ko zna zašto, počinjali da cvokoću mada me nije hvatao strah. Pokatkad bi mi se učinilo da Adamova Jabučica umjesto nosa ima orlovski kljun i plašio sam se da ne zamaše krilima u trenutku kada kraj njega naiđem, pa da me ščepa kandžama i odnese u onaj tamo šumarak preko rijeke, tjerajući me da mu siječem motku za kokošinjac. Nije me zbunjivalo to što orao traži motku za kokošinjac, jer sam bio uvjeren da su takvi ljudi spremni da se u trenutku iz jednog prometnu u drugo biće.
Radovao sam se kišnim danima, kasnoj jeseni i zimi, jer tada nikoga nije bilo u kafanskoj bašti, pa sam mogao mirno prolaziti, ali kad je došlo novo proljeće i kad me za stolom prekrivenim plavim kockastim stolnjakom u uglu kraj trotoara opet dočekao Adamova Jabučica, počeo sam osjećati neku vrstu gađenja, ne prema tom čovjeku, nego prema tom dijelu ulice i kafani. Događalo se da sanjam kako naš gradić protresa strašan zemljotres i sve zgrade ostavlja netaknutim, samo kafanu Uranak pretvara u gomilu cigli, crijepa i greda, a ispod svega tog krša vire krajičci polomljenog stola prekrivenog – kakvog li čuda! – zelenim stolnjakom. Kad sam shvatio da se moji snovi neće ostvariti, počeo sam da u školu i iz škole idem zaobilaznim uličicama, za što mi je trebalo mnogo više vremena i spretnosti da izbjegavam rupe na asfaltu i oštećene otvore iz kojih je izbijao smrad kanalizacije.
Odahnuo sam tek kada sam završio osnovnu školu u rodnom gradiću i otišao na dalje školovanje u veće gradove. Za mnom su se ubrzo preselili i moji roditelji i u početku smo vrlo rijetko dolazili u zavičaj, a kasnije i prestali. Posao me odveo u glavni grad, zatim u neke evropske i afričke zemlje. Poslije očeve i majčine smrti, a umrli su nedugo jedno za drugim, dobio sam sudski poziv za ostavinsku raspravu. Kada je sve završeno u Opštinskom sudu, gdje se mlada sudinica čudila zašto svu imovinu ostavljam Crvenom krstu, ostalo mi je dosta vremena do polaska večernjeg autobusa, pa sam otišao u kafanu Uranak u kojoj se za tri decenije mog izbivanja nije mnogo toga promijenilo. Stolnjaci su i dalje bili kockasti, stolovi i ograda oko bašte dotrajali, a umjesto kuvane u džezvicama sa fildžanima služili su espreso kafu. Bio je slobodan sto za kojim je uvijek sjedio Adamova Jabučica, pa sam, ponesen željom da osjetim kako to izgleda kada si istovremeno i pjetlić i orao, sjeo baš tu.
Avgustovsko sunce je pržilo, slabu zaštitu su pružale prorijeđene krošnje kestenova, nekad mirnom ulicom sada su tutnjali automobili, umjesto nekadašnje tihe muzike koja se iz džuboksa izvlačila iz mračne sale sada su ustajali vazduh talasali neki dosadni ritmovi hejvi metala, tek pokatkad smjenjivani promuklim glasom repera čija se nijedna riječ nije mogla razumjeti. Sve je to djelovalo nestvarno u mirnoj malovaroškoj ljetnoj atmosferi kockastih stolnjaka, ali kada je na proputovanju kroz provinciju čovjek najčešće ne može birati ambijent i sagovornike.
Dok sam ispijao gutljaje mlake, neukusne limunade, primijetih za susjedinim stolom lokalne novine, uzeh ih i počeh prelistavati. Sa prednjih stranica stupci prema meni osuše paljbu iz svih dozvoljenih i nedozvoljenih oružja prema opoziciji i hvalospjeve prema koaliciji na vlasti, zatim sa žaljenjem nabrojaše dosta zatvorenih fabrika u kojima su naši očevi zarađivali da bi gradili kuće, odlazili na more i djecu školovali, na stranici kulture izvještavale su da će na ljetnoj pozornici gostovati poznata folk zvijezda a da se za jesen priprema i promocija popularne knjige čuvene televizijske voditeljke, sportsku rubriku ispunilo je nekoliko prisjećanja na negdašnje uspješne sportiste iz tog gradića, a kad su došle na red čitulje, spremih se da zatvorim i odložim novine. Ali tada, pogled mi privuče orlovski nos, iznad njega naborano nisko čelo i gotovo sasvim ćelavo tjeme. Isti onaj Adamova Jabučica, samo koju deceniju stariji.
Pozvah konobara.
– Ovaj čovjek? – pokazah rukom na čitulju.
– Naš dragi čika Simo – reče s uzdahom konobar. – Dok nije otišao u starački dom, uvijek je sjedio baš za tim stolom. – Pogleda u ručni časovnik. – Za deset minuta počinje njegova sahrana, rado bih otišao, ali moram da radim.
Ne znam šta me je više zbunilo, ono naš dragi čika Simo (kako neko može biti drag s takvom jabučicom u grlu i još se zvati Simo a cijelog života je bio Adamova Jabučica!) ili slučajnost da sam u gradić stigao na dan njegove sahrane.
Pohitao sam prema groblju do koga će mi, prema konobarovoj procjeni, ako požurim, biti potrebno najmanje dvadeset minuta. Stigavši, na vrhu groblja ugledao sam veliku grupu oko iskopane rake i zaključio da to ne može biti sahrana uvijek usamljenog Adamove Jabučice nego nekog drugog pokojnika. Pogledom sam pretražio cijelo groblje i kako nigdje nisam vidio nijednu drugu grupu, krenuo sam prema onoj za koju sam mislio da pripada nekom značajnijem građaninu varošice koja je, kako se lako moglo zaključiti, urastala sama u sebe. Stigao sam taman kada je sveštenik, stalno epitrahiljem brišući znoj s čela, završavao svoj obred i kada je kraj rake stao starac u čijim rukama je podrhtavao papir s pripremljenim oproštajnim govorom.
– Naš drug Simo, duša ovog grada – govorio je – bio je istaknuti borac za slobodu, heroj oslobodilačkog rata, ratni vojni invalid koji je sve preostale snage svog napaćenog tijela posvetio napretku zemlje.
Progurao sam se da vidim kovčeg, ali sam prije toga ugledao skroman spomenik od crnog mermera i na njemu fotogrfiju dobro poznatog mi lica.
Nije se ženio i nije imao djece, čitao je dalje starac u čijim rukama je podrhtavao kockasti papir, sličan stolnjaku u Uranku, samo sasvim bijel, iscrtan crnim linijama, ali je zato najveći dio svoje penzije i cijelu invalidninu davao za školovanje siromašnih učenika i studenata i nikada nije dozvoljavao da se sazna od koga stiže taj novac. To su njegova djeca, ti školarci kojima je pomagao.
Nešto me lecnu i uhvatih se za grudi; meni nikada otac nije rekao od koga dobijam studentski kredit.
– Toliko je te svoje djece imao, a završio u staračkom domu – reče čovjek do mene i obrisa suzu.
– I sam sebi je za života podigao spomenik – šapnu onaj što je stajao do njega.
– Drugačije bi sve bilo da je dozvolio da se sazna kome i kako je pomagao – doda treći ne okrećući se prema sagovornicima.
Polako sam izišao iz gomile i potrčao niz strmo groblje.
S mišlju da je čika Simo čovjek koga sam zavolio tek kad ga više nije bilo, žurio sam prema autobuskoj stanici, mada sam znao da ću još dugo čekati autobus, ali i to da ću tu biti u prilici da se suočim sa samim sobom.
(Iz zbirke „Strašni sud“