Zorom sam sreo Adama. Na svježe pokošenoj livadi, kamo noću silaze srne, nepomična je figura protjeranoga praoca. Njegovo ime Adàm dolazi od adamà, što je na hebrejskom zemlja i ženskog je roda. Zakoračio je prema rubu livade i rukama si obavija glavu. U bronci je. Lois izrađuje gipsanu figuru pa onda ide u ljevaonicu u Veronu. Lijevati broncu već je tri tisuće godina najsavršeniji način da se zadrži neki oblik. Mi iz Adamova roda, koji si utvaramo modernost zbog nekih električnih naprava, plodovi smo koji nisu pali daleko od stabla, oduvijek smo goli pred glasom koji od nas traži da položimo račun.
Za prvog svjetla u zori učahurenoj u oblacima Loisov Adam doima se kao da će zakoračiti izvan vrta. Njegovo je tijelo dežmekasto i zbijeno, mora sadržavati buduće oblike potomaka, pa tako i moj. Podiže djetinju obrambenu kretnju od udara gorke riječi koja ga protjeruje. Ide u kaznu i u svijet koji ne poznaje, ide u smrt koja će sve opravdati i uvijek će biti milosrđe.
Vidio sam tolike Adame na slikama, ilustracijama: nigdje ne proizlaze iz zapisane figure u knjizi Postanka/Bereshìt. “Afar min adamà”, prah sa zemlje, to je njegova građa, podignuta odozdo i uskrsla iz vlage daha koji je oblikuje. Njezin stvoritelj je lončar koji radi s glinom. “Djelo tvojih ruku svi mi” izvikuje mu Izaija, citirajući ga kao sukrivac naše nesavršenosti, oslovljavajući ga u akuzativu Oče naš. To je njegovo Adàm, posuda proizašla iz vihora prašine. Na rubu livade jedne rujanske zore susreo sam ga. U metalurgiji bronce stajao je zgusnut ponavljajući Pismo. To je Adàm, njegovo prvo slovo je alef, majka svih riječnika i alfabeta. Ništa ne izmišljate vi koji ste umjetnici, prije će biti da oponašate trag alefa od kojeg potječe svaka riječ i forma. Vraćate se do Adàma najsitničavijim vizionarskim posluhom. Drugi ste, maknite taj izgled napudran prvinama. Kome pođe za rukom da bude drugi tvorac, oslobođen nadutosti originalnosti, u sjeni je Elohima, njegov je radnik. Lois sa svojim Adàmom u vrsti je tih majstorija.
Najsavršeniji umjetnik u Pismu je onaj koji u pustinji izrađuje sav sveti pribor što ga je Mojsiju zapovjedio na Sinaju. Ime mu je Betzalèl, što na hebrejskom znači: u sjeni El(ohìma). Obavlja zadaću pod jedinim diktatom i diktaturom dostojnih ljudskoga roda. Loisov Adàm u prigušenom svjetlu oblaka na zemlji je gol, ali se štiti rukama i zatvara desno uho. Povreda je u bubnjištu zahvaćenu glasom onoga tko ga izgoni, sram je u izrazu lica e ne u golom spolovilu.
(rujan 2002.)
Objavljeno u monografiji Peter Weiermair: Lois Anvidalfarei, izd. Kunstinitiative Tirol 2004.
Adam Loisa Anvidalfareija
Zorom sam sreo Adama. Na svježe pokošenoj livadi, kamo noću silaze srne, nepomična je figura protjeranoga praoca. Njegovo ime Adàm dolazi od adamà, što je na hebrejskom zemlja i ženskog je roda. Zakoračio je prema rubu livade i rukama si obavija glavu. U bronci je. Lois izrađuje gipsanu figuru pa onda ide u ljevaonicu u Veronu. Lijevati broncu već je tri tisuće godina najsavršeniji način da se zadrži neki oblik. Mi iz Adamova roda, koji si utvaramo modernost zbog nekih električnih naprava, plodovi smo koji nisu pali daleko od stabla, oduvijek smo goli pred glasom koji od nas traži da položimo račun.
Za prvog svjetla u zori učahurenoj u oblacima Loisov Adam doima se kao da će zakoračiti izvan vrta. Njegovo je tijelo dežmekasto i zbijeno, mora sadržavati buduće oblike potomaka, pa tako i moj. Podiže djetinju obrambenu kretnju od udara gorke riječi koja ga protjeruje. Ide u kaznu i u svijet koji ne poznaje, ide u smrt koja će sve opravdati i uvijek će biti milosrđe.
Vidio sam tolike Adame na slikama, ilustracijama: nigdje ne proizlaze iz zapisane figure u knjizi Postanka/Bereshìt. “Afar min adamà”, prah sa zemlje, to je njegova građa, podignuta odozdo i uskrsla iz vlage daha koji je oblikuje. Njezin stvoritelj je lončar koji radi s glinom. “Djelo tvojih ruku svi mi” izvikuje mu Izaija, citirajući ga kao sukrivac naše nesavršenosti, oslovljavajući ga u akuzativu Oče naš. To je njegovo Adàm, posuda proizašla iz vihora prašine. Na rubu livade jedne rujanske zore susreo sam ga. U metalurgiji bronce stajao je zgusnut ponavljajući Pismo. To je Adàm, njegovo prvo slovo je alef, majka svih riječnika i alfabeta. Ništa ne izmišljate vi koji ste umjetnici, prije će biti da oponašate trag alefa od kojeg potječe svaka riječ i forma. Vraćate se do Adàma najsitničavijim vizionarskim posluhom. Drugi ste, maknite taj izgled napudran prvinama. Kome pođe za rukom da bude drugi tvorac, oslobođen nadutosti originalnosti, u sjeni je Elohima, njegov je radnik. Lois sa svojim Adàmom u vrsti je tih majstorija.
Najsavršeniji umjetnik u Pismu je onaj koji u pustinji izrađuje sav sveti pribor što ga je Mojsiju zapovjedio na Sinaju. Ime mu je Betzalèl, što na hebrejskom znači: u sjeni El(ohìma). Obavlja zadaću pod jedinim diktatom i diktaturom dostojnih ljudskoga roda. Loisov Adàm u prigušenom svjetlu oblaka na zemlji je gol, ali se štiti rukama i zatvara desno uho. Povreda je u bubnjištu zahvaćenu glasom onoga tko ga izgoni, sram je u izrazu lica e ne u golom spolovilu.
(rujan 2002.)
Objavljeno u monografiji Peter Weiermair: Lois Anvidalfarei, izd. Kunstinitiative Tirol 2004.
S talijanskog izvornika preveo Tvrtko Klarić