Prvi put sam ga vidio kada je na sarajevskom Narodnom univerzitetu o njegovoj knjizi Strategija pauka govorio Kasim Prohić, drugi put opet u Sarajevu na skupu o Kasimu Prohiću. Onda sam samo viđao naslove njegovih knjiga, gotovo sve pročitao. Ne čitam rado intervjue s piscima.
Ne čitam, jer je u njima previše samohvale, udvaranja potencijalnoj publici, ponavljanja već rečenog i općih mjesta (“istina”). Jedan sam intervju ipak pročitao s posebnom pažnjom, onaj u kome je u Novoj misli Jovica Aćin novinarki rekao da on prevodi sebe s nepoznatog jezika: “Možda i sve što pišem jeste prevod, jer prevodim iz sebe, prevodim sebe s nekog nepoznatog jezika.” Svaki pisac je jezik. A Aćin kaže da je on pisac koji piše tako što prevodi sebi sebe s nepoznatog jezika… Tako kaže. U tome je pisac rekao da mu je sve tajnovito, da je i sam sebi tajna, da neznanog sebe prevodi sebi u djelo, da on, pisac i svoj vlastiti prevoditelj u djelu otkriva i uspostavlja sebe i svoj svijet i to tako da više nije u pitanju njegovo osobno ja, nego da samo sebstvo postaje jezik teksta, da postaje junak djela, ali i da mu je tajna i ono što njega samog i njegov tekst uvjetuje, dakle da je u pitanju onaj temelj koji čini njegov svijet i njegovu vlastitu literaturu. Jovica Aćin je i sam prevoditelj s nekoliko jezika, ali on ne govori o tim znanim jezicima, nego o neznanom jeziku, jeziku koji još ni sam nije naučio, jer se taj jezik nikada ne može potpuno, do kraja naučiti i zato se uči do kraja, govori o jeziku za koji zna da postoji, ali ne zna ni koji je, ni kakav je, govori o čudnovatom jeziku, jeziku u kome progovore odsutni i koji opisuje daleko, jeziku u kome govore daleki i postaje blisko nedostupno, u kome je i izgubljeno i nađeno, jeziku koji opisuje paukovu politiku i daleke šume, jeziku koji obuhvata sve, od pepela do oceana, jeziku u čijoj stvarnosti sve što je nestalo, neznano ili čudovišno postaje moguće i stvarno. Taj se jezik Aćinu pojavljuje uvijek nanovo i uvijek u drugom obliku, on ga razabire u ovom ili onom djelu, u djelu drugih i u svom vlastitom djelu, svaki put ga kao po prvi put, a ponovo otkriva i raspoznaje, jer taj jezik niti je jedan niti je isti, ali jest. A da jest potvrđuje upravo Aćinovo djelo, koje u svojoj alkemiji prevođenja onoga što nije u ono što jest ne može biti dovršeno, koje je trajno otvoreno, jer je uvjetovano nepoznatim a ipak svojim vlastitim, nikada do kraja formuliranim jezikom, jezikom koji se ne da do kraja ni artikulirati ni dovršiti, jezikom koji se ne može nikada potpuno znati ni predvidjeti, jer je to onaj tamni, a divni, temeljni jezik pisca, nepoznati jezik u čijem prevođenju ono čega više nema ponovo postoji, a što nije bilo nastaje, jezik u kome ono što je bilo moguće postaje djelo. A upravo je to i takav jezik svih istinskih pisaca. Jezik stvaralaštva. Jezik koji je u biti Aćinovog poetskog govora, jer je sam taj jezik poiesis Jovice Aćina. Poetika J.A. Poetika mog drugara, s kojim sam evo ostao u vezi, iako sam odavno emigrirao u drugu zemlju, a on u svojoj emigrirao u svoj rad, u sebe sama.
Aćinov jezik
Prvi put sam ga vidio kada je na sarajevskom Narodnom univerzitetu o njegovoj knjizi Strategija pauka govorio Kasim Prohić, drugi put opet u Sarajevu na skupu o Kasimu Prohiću. Onda sam samo viđao naslove njegovih knjiga, gotovo sve pročitao. Ne čitam rado intervjue s piscima.
Ne čitam, jer je u njima previše samohvale, udvaranja potencijalnoj publici, ponavljanja već rečenog i općih mjesta (“istina”). Jedan sam intervju ipak pročitao s posebnom pažnjom, onaj u kome je u Novoj misli Jovica Aćin novinarki rekao da on prevodi sebe s nepoznatog jezika: “Možda i sve što pišem jeste prevod, jer prevodim iz sebe, prevodim sebe s nekog nepoznatog jezika.” Svaki pisac je jezik. A Aćin kaže da je on pisac koji piše tako što prevodi sebi sebe s nepoznatog jezika… Tako kaže. U tome je pisac rekao da mu je sve tajnovito, da je i sam sebi tajna, da neznanog sebe prevodi sebi u djelo, da on, pisac i svoj vlastiti prevoditelj u djelu otkriva i uspostavlja sebe i svoj svijet i to tako da više nije u pitanju njegovo osobno ja, nego da samo sebstvo postaje jezik teksta, da postaje junak djela, ali i da mu je tajna i ono što njega samog i njegov tekst uvjetuje, dakle da je u pitanju onaj temelj koji čini njegov svijet i njegovu vlastitu literaturu. Jovica Aćin je i sam prevoditelj s nekoliko jezika, ali on ne govori o tim znanim jezicima, nego o neznanom jeziku, jeziku koji još ni sam nije naučio, jer se taj jezik nikada ne može potpuno, do kraja naučiti i zato se uči do kraja, govori o jeziku za koji zna da postoji, ali ne zna ni koji je, ni kakav je, govori o čudnovatom jeziku, jeziku u kome progovore odsutni i koji opisuje daleko, jeziku u kome govore daleki i postaje blisko nedostupno, u kome je i izgubljeno i nađeno, jeziku koji opisuje paukovu politiku i daleke šume, jeziku koji obuhvata sve, od pepela do oceana, jeziku u čijoj stvarnosti sve što je nestalo, neznano ili čudovišno postaje moguće i stvarno. Taj se jezik Aćinu pojavljuje uvijek nanovo i uvijek u drugom obliku, on ga razabire u ovom ili onom djelu, u djelu drugih i u svom vlastitom djelu, svaki put ga kao po prvi put, a ponovo otkriva i raspoznaje, jer taj jezik niti je jedan niti je isti, ali jest. A da jest potvrđuje upravo Aćinovo djelo, koje u svojoj alkemiji prevođenja onoga što nije u ono što jest ne može biti dovršeno, koje je trajno otvoreno, jer je uvjetovano nepoznatim a ipak svojim vlastitim, nikada do kraja formuliranim jezikom, jezikom koji se ne da do kraja ni artikulirati ni dovršiti, jezikom koji se ne može nikada potpuno znati ni predvidjeti, jer je to onaj tamni, a divni, temeljni jezik pisca, nepoznati jezik u čijem prevođenju ono čega više nema ponovo postoji, a što nije bilo nastaje, jezik u kome ono što je bilo moguće postaje djelo. A upravo je to i takav jezik svih istinskih pisaca. Jezik stvaralaštva. Jezik koji je u biti Aćinovog poetskog govora, jer je sam taj jezik poiesis Jovice Aćina. Poetika J.A. Poetika mog drugara, s kojim sam evo ostao u vezi, iako sam odavno emigrirao u drugu zemlju, a on u svojoj emigrirao u svoj rad, u sebe sama.