A jedan je pisao i u snu. Iz noći u noć. U svakom snu opisivao je što mu se događalo budnom. Iz dana u dan. Iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. Probuđen, zapisivao je svaki san. Nakon što je sadržaje svojih snova spremao u rečenice, pio je kavu u obližnjem kafiću. Uz nju je bilježio sve što je do tog trenutka napisao, pojeo, vidio, čuo. Bio je samotnjak u lijepim godinama, bez oba roditelja, bez sestre i brata, gotovo bez ikakve daljne rodbine. Iako je imao dobrih prilika i vrlo neobičnih avantura, odbijao je ženidbu. Istinski je ljubio samo jednu vršnjakinju, koja mu je navraćala svakodnevno, uvijek prije svakog novog sna. Kad u novim snovima nije pisao, tad se šetkao medijima u kojima je objavljivao pethodno napisano. Na faceu je zbrajao lajkove, u novinama komentare, u časopisima povremene kritike, njegov plodan književni rad spominjan je i na televiziji i na radiju. Međutim, hvale je i dalje bio gladan, hiperprodukcijom je nastojao da glad istopi, nije uspijevao. Pisao je i pisao. Kad nije pisao, tada je čitao i čitao. Poslije čitanja pisao je i o svemu pročitanom.
Na faceu je imao na tisuće prijatelja, svi su lajkali svaku njegovu objavu, svi su sudjelovali u veličanju njegovog književnog ega. Od njega je živio izvan svake stvarnosti, u njemu se osjećao kao kralj s tisućama dvorjana. Kad se udaljavao od računala, odlazio je u šetnju s najsnažnijim mobitelom najnovije verzije. Unosio je u njega sve što je tada doživljavao, osjećao, promatrao. Vraćao se računalu s dragocjenim zapisima, njih je u njemu dorađivao, neke je proširivao, a neke i brisao. Uvijek je prije toga na faceu zbrajao lajkove i komentare na tekstove redovito objavljivane na nekoliko web stranica. To su za njega bili trenuci sreće, u njima je uvijek doživljavao vrhunac svoje književne slave.
Samo jednom nije bilo tako. Za šokantan obrat bile su krive samo tri proklete riječi. Nalazile su se u komentaru jednog njegovog prijatelja i glasile su: Inflacija, jarane. Stop! Imale su moć epidemije, brzo su se proširile i na druge njegove čitatelje koji su dotad pljeskali svakom njegovom slovu. Doživio ih je kao glasove izdajnika, kao glasove izvan kora koji mu je aplaudirao ma što napisao, kao šamare koji su ga vratili u stvarnost kakvu je odbacivao. Sve ih je svrstao u licemjere, a prebolio ih je brzo. Nije ih prihvaćao kao opomenu, nastavio je u svom stilu. Šokantno rušenje svog ega prema domino efektu nastojao je izbjeći objavama svojih novih tekstova pošto-poto.
Ali, nastupili su i dani samo s jednim, rijetko i s dva lajka, i za tekstove u čiju je književnu vrijednost čvrsto vjerovao. Opredijelio se za radikalan obrat: kad nije pisao, skenirao je slike s umrlim roditeljima pronađene u albumima svoga djetinjstva. Na svoj face zid od tada je postavljao i fotke iz vremena svoga školovanja, kao i one čuvane u njegovom skupom mobitelu, među kojima je najviše bilo onih od njegove vršnjakinje. Ljudi su danas zasićeni tekstovima, svi su danas u mogućnosti da svijet opisuju sami, autorstvo im je u njihovim mobitelima, zato omalovažavaju autorstvo drugih, objašnjavao je fenomen ignorancije svojih objavljivanih tekstova sam sebi. Tada je već bio u posve novoj stvarnosti i krajnosti: niti jedan objavljeni tekst nije više postavljao na svoj zid. Lajkovi za fotke, kako za one iz daleke prošlosti tako i za one iz njegove svakodnevice, množili su se iz dana u dan. I, začudo, niti jedan njegov prijatelj nije ga više ni pitao piše li, ako piše, zašto više svoje tekstove ne objavljuje i na faceu. Kao da nikad nije ni pisao ni objavljivao, sa svim svojim prijateljima komunicirao je samo s fotkama s kojima je njegova sujeta hranjena s posve drugačijim sadržajima. Fotografirao je i u snu, probuđen, sve fotografirano i sačuvano u mobitelu odmah je vješao na svoj zid. Za njegovu odanost novoj umjetnosti lajkovi potpore dolazili su odsvakud, njegov kreativni ego opet je bio u punom usponu. I njegova sujeta je opet bila potpuno zadovoljena. Odbacivao je tvrdnju svoje vršnjakinje da je ona ponekad što i monstrum, da ima moć čudovišta i da prvo pojede svog vlasnika ma što on radio samo za to da bi je zadovoljio.
– Fotke svi lajkaju – govorio je svojoj vršnjakinji kad god mu je navraćala. – Od lajkova za fotke kao da dobivam krila, možda ću jednog dana s njima i do nebeskih visina.
Na faceu je sutradan napisao: Za fotke su svi pismeni, za tekstove samo rijetki. Što li sam to ja dosad toliko i bio vezan samo za tekstove. Mojim moćnim fotkama oni nisu ni do koljena.
Od tada na faceu svakodnevno prati njegov uspon prema nebu i na lajkovima novih fotografija. I nije da ne strahuje od iznenadnog pada s visina postignutih i tim lajkanjem;naprotiv. A ne strahuje samo za njegov takav pad nego i za svoj. Jer sve što je u ovoj priči, odnosi se i na njega. I on često piše i u snu, i on mobitelom snima i sebe i druge. Kad ne piše i ne snima, onda čita, i piše o pročitanom. Uvjeren da je sve što piše i snima čisto zlato, još dok je vrelo, žuri i da objavi. Tad i njega lajkovi ponesu prema nebu. Kad izostanu za tekstove, a narastu za fotke, iako jednako vjeruje i u moć dobre fotografije, vrate ga s nebeskih visina na zemlju, tužna i u ranama. Od svakog takvog pada oporavlja se dugo, dugo.
A jedan je pisao i u snu
A jedan je pisao i u snu. Iz noći u noć. U svakom snu opisivao je što mu se događalo budnom. Iz dana u dan. Iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. Probuđen, zapisivao je svaki san. Nakon što je sadržaje svojih snova spremao u rečenice, pio je kavu u obližnjem kafiću. Uz nju je bilježio sve što je do tog trenutka napisao, pojeo, vidio, čuo. Bio je samotnjak u lijepim godinama, bez oba roditelja, bez sestre i brata, gotovo bez ikakve daljne rodbine. Iako je imao dobrih prilika i vrlo neobičnih avantura, odbijao je ženidbu. Istinski je ljubio samo jednu vršnjakinju, koja mu je navraćala svakodnevno, uvijek prije svakog novog sna. Kad u novim snovima nije pisao, tad se šetkao medijima u kojima je objavljivao pethodno napisano. Na faceu je zbrajao lajkove, u novinama komentare, u časopisima povremene kritike, njegov plodan književni rad spominjan je i na televiziji i na radiju. Međutim, hvale je i dalje bio gladan, hiperprodukcijom je nastojao da glad istopi, nije uspijevao. Pisao je i pisao. Kad nije pisao, tada je čitao i čitao. Poslije čitanja pisao je i o svemu pročitanom.
Na faceu je imao na tisuće prijatelja, svi su lajkali svaku njegovu objavu, svi su sudjelovali u veličanju njegovog književnog ega. Od njega je živio izvan svake stvarnosti, u njemu se osjećao kao kralj s tisućama dvorjana. Kad se udaljavao od računala, odlazio je u šetnju s najsnažnijim mobitelom najnovije verzije. Unosio je u njega sve što je tada doživljavao, osjećao, promatrao. Vraćao se računalu s dragocjenim zapisima, njih je u njemu dorađivao, neke je proširivao, a neke i brisao. Uvijek je prije toga na faceu zbrajao lajkove i komentare na tekstove redovito objavljivane na nekoliko web stranica. To su za njega bili trenuci sreće, u njima je uvijek doživljavao vrhunac svoje književne slave.
Samo jednom nije bilo tako. Za šokantan obrat bile su krive samo tri proklete riječi. Nalazile su se u komentaru jednog njegovog prijatelja i glasile su: Inflacija, jarane. Stop! Imale su moć epidemije, brzo su se proširile i na druge njegove čitatelje koji su dotad pljeskali svakom njegovom slovu. Doživio ih je kao glasove izdajnika, kao glasove izvan kora koji mu je aplaudirao ma što napisao, kao šamare koji su ga vratili u stvarnost kakvu je odbacivao. Sve ih je svrstao u licemjere, a prebolio ih je brzo. Nije ih prihvaćao kao opomenu, nastavio je u svom stilu. Šokantno rušenje svog ega prema domino efektu nastojao je izbjeći objavama svojih novih tekstova pošto-poto.
Ali, nastupili su i dani samo s jednim, rijetko i s dva lajka, i za tekstove u čiju je književnu vrijednost čvrsto vjerovao. Opredijelio se za radikalan obrat: kad nije pisao, skenirao je slike s umrlim roditeljima pronađene u albumima svoga djetinjstva. Na svoj face zid od tada je postavljao i fotke iz vremena svoga školovanja, kao i one čuvane u njegovom skupom mobitelu, među kojima je najviše bilo onih od njegove vršnjakinje. Ljudi su danas zasićeni tekstovima, svi su danas u mogućnosti da svijet opisuju sami, autorstvo im je u njihovim mobitelima, zato omalovažavaju autorstvo drugih, objašnjavao je fenomen ignorancije svojih objavljivanih tekstova sam sebi. Tada je već bio u posve novoj stvarnosti i krajnosti: niti jedan objavljeni tekst nije više postavljao na svoj zid. Lajkovi za fotke, kako za one iz daleke prošlosti tako i za one iz njegove svakodnevice, množili su se iz dana u dan. I, začudo, niti jedan njegov prijatelj nije ga više ni pitao piše li, ako piše, zašto više svoje tekstove ne objavljuje i na faceu. Kao da nikad nije ni pisao ni objavljivao, sa svim svojim prijateljima komunicirao je samo s fotkama s kojima je njegova sujeta hranjena s posve drugačijim sadržajima. Fotografirao je i u snu, probuđen, sve fotografirano i sačuvano u mobitelu odmah je vješao na svoj zid. Za njegovu odanost novoj umjetnosti lajkovi potpore dolazili su odsvakud, njegov kreativni ego opet je bio u punom usponu. I njegova sujeta je opet bila potpuno zadovoljena. Odbacivao je tvrdnju svoje vršnjakinje da je ona ponekad što i monstrum, da ima moć čudovišta i da prvo pojede svog vlasnika ma što on radio samo za to da bi je zadovoljio.
– Fotke svi lajkaju – govorio je svojoj vršnjakinji kad god mu je navraćala. – Od lajkova za fotke kao da dobivam krila, možda ću jednog dana s njima i do nebeskih visina.
Na faceu je sutradan napisao: Za fotke su svi pismeni, za tekstove samo rijetki. Što li sam to ja dosad toliko i bio vezan samo za tekstove. Mojim moćnim fotkama oni nisu ni do koljena.
Od tada na faceu svakodnevno prati njegov uspon prema nebu i na lajkovima novih fotografija. I nije da ne strahuje od iznenadnog pada s visina postignutih i tim lajkanjem;naprotiv. A ne strahuje samo za njegov takav pad nego i za svoj. Jer sve što je u ovoj priči, odnosi se i na njega. I on često piše i u snu, i on mobitelom snima i sebe i druge. Kad ne piše i ne snima, onda čita, i piše o pročitanom. Uvjeren da je sve što piše i snima čisto zlato, još dok je vrelo, žuri i da objavi. Tad i njega lajkovi ponesu prema nebu. Kad izostanu za tekstove, a narastu za fotke, iako jednako vjeruje i u moć dobre fotografije, vrate ga s nebeskih visina na zemlju, tužna i u ranama. Od svakog takvog pada oporavlja se dugo, dugo.