Dvadesetak godina nakon Nazarećaninove smrti i uskrsnuća, u Samariji je zasjala zvijezda nekog Šimuna, Samarijanca iz Gite koji se prozvao Čarobnjakom. Bilo je nešto u njegovoj pojavi što ga je i na prvi pogled izdvajalo iz mnoštva. Možda način na koji je nemarno zabacivao unatrag rijetku kosu, ne želeći njome prikrivati prve znakove ćelavosti? Ili, možda, uspravan stas? Njegova leđa bila su prava kao strijela, ali unatoč tome nije djelovao ukočeno. Imao je povremeno tikove lijevog oka, koje bi u jednom trenutku zaigralo. Međutim, i to je znao iskoristiti u svoju korist: u trenutku kada bi se javili, Šimun Čarobnjak bi se šeretski nasmijao, te je onima koji ga nisu poznavali, a to su bili i oni koji su ga slušali i slijedili, jer nitko nije do kraja spoznao njegovo srce, to izgledalo kao svjesni čin, jedna od bezbroj magija koje je rasipao uokolo. Imao je više imena. Jedno od njih bilo je i Bog. Zvali su ga još Velikim Magom, Čudotvorcem, Velikim, Neraspadljivim, a volio se predstavljati i kao Nazarećaninov sljedbenik, ali onaj koji je iznad neukog Galilejca i njegovog “milostivog” Boga Oca koji ga je nemilosrdno poslao u smrt. Stoga su ga, po uzoru na njega, zvali i Samarijancem. Činio je različita čuda i mnogi pođoše za njim. Pričalo se kako je mogao lebdjeti u zraku, poput čiope, krotiti zmije koje su mu poslušno spavale u njedrima, osloboditi se u trenu lanaca kojima bi mu prethodno sapeli ruke i noge, te ga potopili u bačvu s vodom iz koje bi izronio visoko podignutih ruku, dok su lanci čudesno nestajali. Nakon što bi Šimun Čarobnjak izišao iz bačve, a njegovi pomoćnici izlili vodu iz nje, na njenom dnu nije bilo ničega. Mnoštvom bi prostrujao uzdah divljenja i čuđenja, a Šimun bi za to vrijeme popravljao kosu koja bi mu se slijepila uz tjeme. Ipak, vrhunac njegove magije bio je trenutak kad izvadi svoj mač i iz sve snage ga zabije u trbuh svoje pomoćnice. Zvala se Helena. Vršak Šimunova mača, koji bi virio iz djevojčinih leđa, bio je krvav. Helena je bila bludnica koju je Šimun Čarobnjak pronašao u Tiru, za kojom su nekada ludjeli mornari i trgovci koji su sa svojim karavanama išli ka Sidonu. Sada je to bila pomalo ocvala i prezrela žena, ali je i dalje mamila uzdahe. Postojale su priče kako je Šimun zadivio Helenu svojom muškom snagom i obdarenošću, te da je iz tog razloga pošla za njim. Doduše, te priče širili su Nazarećaninovi sljedbenici, ali Šimunu nisu bile mrske. Štoviše, i sam ih je poticao. Čak je govorio kako je on stvorio Helenu i poslao je u Tir da stotinama muškaraca pričini radost.
“Mnoge je usrećila”, govorio je. “Kao Nazarećaninova priležnica, Marija iz Magdale. One su rođene da bi muškarce činile sretnim i neponovljivim, jer je svaki od njih jedan djelić svoga života bio jedno s tim veličanstvenim ženama koje pritom upoznaše tijela muškaraca iz svakog plemena Izraelova.”
Tada bi prišao Heleni, uzeo joj ruke u svoje, podignuo ih visoko u zrak, a zatim tako okretao Helenu ispred mnoštva, da se nagledaju tog predivnog Božjeg djela. Izgledalo je kao da pleše s njom. Njena tanka svilena haljina lijepila se za njene obline što je kod muškaraca izazivalo požudu. Mnogi su, tada, zamišljali dane dok je usrećivala muškarce u Tiru i zamišljali sebe kao jednog od njih.
“Gle!” rekao je Šimun Čarobnjak okupljenima. “Nazarećanin je u Betaniji podigao iz mrtvih nekog Lazara, kako tvrdi lažljivi Šimun Petar i njegovi apostoli, ne navodeći kako je to učinio samo stoga da zadivi Lazarove sestre, lijepu Martu i Mariju. A ja sam Helenu učinio besmrtnom”, govorio je i pokazivao prema maču koji je virio iz djevojčina tijela. “Čije je čudo veće!”
“Tvoje!” doviknulo bi nekoliko Čarobnjakovih pomoćnika koji bi u selo stigli sat-dva poslije njega i neurednih i prljavih besprizornika koje je predstavljao kao svoje učenike. Došljaci su, onda, kao slučajno, iz znatiželje, svratili vidjeti zbog čega se toliki narod okupio, te se uključivali u Čarobnjakov cirkus.
Čarobnjak je, gledajući u mnoštvo strašnim, izbuljenim očima, ponovio pitanje: “Čije je čudo veće?! Moje ili Nazarećaninovo?!”
Sada bi se pomoćnicima pridružio još pokoji glas, a kada bi Čarobnjak treći puta ponovio pitanje, svi okupljeni su uglas izvikivali: “Tvoje!”
Druge godine nakon objave Šimuna Čarobnjaka, u Samariji se iznenada pojavi Filip iz Betsaide, jedan od Petrovih apostola. Došao je iz Jeruzalema, jašući na mazgi, skupa s dvojicom učenika. Nekoliko mjeseci prije toga, Filip je proveo zatvoren u tamnicu, izložen mučenjima. Kajfini tamničari tražili su od njega da se odrekne Nazarećanina. U jednom je trenutku bio gotovo spreman to učiniti, i tog trenutka slabosti sjećao se kasnije s osjećajem stida i poraza. Rane po leđima su mu počele zacjeljivati, ali je po rukama i prsima imao nekoliko ružnih i otvorenih rana iz kojih se cijedio gnoj i sukrvica. Jednom se u isto vrijeme zadesi u nekom selu skupa s Čarobnjakom i Helenom. Šimun je po tko zna koji put zabio mač u Helenino tijelo, a zatim se popeo na klimavu, rasušenu bačvu koja je škripala pod njegovim nogama.
“Tko je pravi Bog? Elohim, koji je pobio djecu jerihonsku ili sam to ja čiji mač ne ubija!”
Mnoštvo je šutjelo. Unatoč slavi koju je uživao po cijeloj Samariji, svetogrdno huljenje na Boga bila je granica koju su se rijetki usuđivali preći, odnosno poći zajedno sa Šimunom Čarobnjakom na drugu stranu bezdana.
“Ja sam Nazarećaninov Bog, a ne Bog Mojsijev, okrutni Elohim! Iako i Nazarećaninov Bog nije savršen. Kakav je to Bog koji dopušta da njegovog Sina odvedu na klanje, kao jaganjca!? Milostivi? Da, ali prema kome je milostiv? Prema Sinu ili krvnicima koji ga razapeše? Koji se ne potrudiše uhititi ga dok je hodio Galilejom i Judejom, već su čekali da im stigne na noge, u Jeruzalem, kao žrtva paljenica.”
Ispred Čarobnjaka se probi Filip. Bio je bijesan.
“Nisi dostojan spominjati ga”, reče.
Šimun siđe s bačve i stane pred Filipa.
“Tko si ti? Jedan od njegovih učenika?” upita Šimun Čarobnjak.
“Da, jedan sam od njih”, reče Filip, potom svuče košulju, pokazujući užasne rane po prsima. “Ovo mi učiniše zbog njega.”
Oni najbliži Šimunu i Filipu od straha i gađenja ustuknuše. Pored njih je ostala tek Helena iz čijih je leđa virio zaboravljeni mač Šimuna Čarobnjaka.
“Rane, krv, patnja i bol. Što ima plemenito u tome? Hodate zemljom i pokazujete svoje rane, pričate o ranama Nazarećaninovim, poput prosjaka što tražeći milostinju pokazuju batrljke ruku i nogu. Kako bi to izgledalo da zemljom hodaju gubavci i pokazuju izjedene nosnice, raspale očne kapke, nagrižene resice ušiju… Što želite time!? Postoji li itko u ovoj zemlji koji se nije nagledao krvi, napatio glađu i žeđu! Zbog čega su tvoje rane bolje od njihovih?! Širite priče kako Šimun Petar ozdravljuje bolesne i vraća slijepima vid. Što je sa slijepima koji oslijepiše od bljeska uskrsloga Isusa, koje vodite sa sobom i pokazujete ih svjetini kao Parti zmije? Što im ne vrati vid? Zar nije mogao položiti svoje ruke na tvoje rane i zacijeliti ih? Mogao je, ali ti to nisi želio. Želio si ih pokazivati uokolo, kao čudesnu amajliju, ponosno kao pastir što pokazuje ovcu koja je ojanjila trojke, ili ribar najveću ribu iz svoje mreže.”
Filip je, zbunjen, zašutio. Gotovo sa stidom navukao je svoju košulju i zagledao se u zemlju.
“Da vidim lažeš li me”, reče Šimun i iz sve snage pljesne otvorenim dlanom Filipa po lijevoj strani lica.
Mnoštvo utihnu, a prazan prostor oko Šimuna, Filipa i Helene se najednom proširi, jer se oni najbliži njima u strahu izmaknuše, očekujući sijevanje bodeža. Helena se trgnula iz letargije i naizmjence znatiželjno gledala u Šimuna, pa u Filipa.
Filip se prezrivo nasmija i okrene prema Šimunu desnu stranu lica.
“Ipak si njegov”, reče Šimun. “Što radiš u Samariji? Zar Samarijanci nisu prljavi?”
“Nema prljavih i čistih”, reče Filip. “Svi smo pred Bogom isti. Trebam li ti ponavljati prispodobu o milosrdnom Samarijancu koju nam je često pripovijedao!?”
“Je li ovo čudo veće od pretvaranja vode u vino?” upita Šimun i pokaže prema Heleni.
“To nije čudo. Takvih kao ti, stotine je po Egiptu”, reče Filip izvukavši svoj mač koji potom pruži Šimunu. “Uzmi moj mač, u kojemu nema magije, i probodi s njim svoju bestidnu draganu.”
Šimun se nasmija i popne se na bačvu, držeći ispred sebe Filipov mač.
“Kroz Helenu prolazi samo moj mač”, reče, uhvativši se za međunožje, na što se mnoštvo grohotom nasmijalo. “A nekad su prolazili mačevi mornara, trgovaca, goniča deva, legionara, pastira, ribara, Sirijaca, Kaldejaca, Beduina, Egipćana, Grka, Judejaca, Galilejaca, Idumejaca, Indijaca koji su njenu kožu prekrivali svilom, ili Parta koji su je častili smirnom i ambrom…”
Helenino lice iskrivila je požuda, a Filipa obli crvenilo.
“Bi li volio zabiti svoj mač u Helenu?” upita Šimun Čarobnjak. “Mnogi to žele”, reče, zaokruživši široko rukom prema mnoštvu.
Oči mnogih muškaraca ispuni požuda. Zamišljali su Helenu iz dana dok u njen život nije ušao Šimun Čarobnjak.
“Možeš li uskrsnuti od mrtvih kao on?” reče Filip.
Šimun siđe s bačve i vrati Filipu njegov mač. Gledao je pritom u njega s prezirom u očima.
“Pitam te: Možeš li uskrsnuti od mrtvih kao on?” ponovi Filip.
Čarobnjak je šutio. Mnoštvo utihnu, iščekujući odgovor.
“Mogu”, rekao je. “Mogu sve što je on mogao.”
“Da te, onda, zazidamo u grobnicu, pa da vidimo hoćeš li treći dan uskrsnuti?” reče Filip. “Ako uspiješ, ako zateknemo prazan grob kada ga otvorimo, povjerovat ću da si veći od njega.”
“Napravit ću to, ali želim da dovedeš lažljivog Šimuna Petra, da i on to vidi. Tek kad on dođe, napravit ću to.”
Filip posla u Jeruzalem po Šimuna Petra učenike koji dođoše s njim u Samariju, a on se povuče u osamu, da se odmori.
Sljedeći dan Filip je propovijedao mnoštvu, stojeći na istoj onoj bačvi s koje je prethodni dan propovijedao Šimun Čarobnjak. Filip je žarko želio iščupati korov iz srca Samarijanaca koji je u njih posijao Šimun Čarobnjak. Šimun i Helena su sve to sa strane nezainteresirano promatrali. Okupilo se silno mnoštvo, jer se kao požar pronijela vijest kako će iz Jeruzalema stići Šimun Petar i kako će tada zazidati Čarobnjaka u grobnicu, odakle će on treći dan uskrsnuti.
Filip je propovijedao o uskrslom Nazarećaninu i kraljevstvu nebeskom, kako je Nazarećanin svojom mukom na križu otvorio njegova vrata svim ljudima dobre volje. Govorio im je o nepreglednim pašnjacima i rajskim perivojima, o izvorima žive vode koji nikada ne presušuju, o izdašnosti Božje milosti…
“Tamo će ući samo čisti, milosrdni i oni koji vjeruju”, rekao je Filip.
Šimun Čarobnjak također je katkada spominjao kraljevstvo nebesko. Međutim, on je propovijedao kako ljudi ne trebaju činiti ništa kako bi ga dosegnuli.
“On nam je stvorio požudu, stvorio je stidne dijelove muškaraca i žena koji odgovaraju jedni drugima kao ključ i ključanica, kao veslo i jezero, kao ubojita koplja i trbusi rimskih legionara. Ako je to grijeh, on nam ga je udijelio”, govorio je. “Zar nije dovoljna patnja na zemlji?! Zar nije svatko od vas zaslužio kraljevstvo nebesko zlopateći se na zemlji!? Kažem vam: Kraljevstvo nebesko kao nagrada čeka svakoga od vas. I bludnice i djevice, i grešnike i pravednike, pastire i carinike…”
Tek tada, na spomen kraljevstva nebeskog, Šimun Čarobnjak dođe do Filipa i prvi puta progovori: “Ti!” reče i okrenu se prema Filipu. “Hoćeš li pred svakim od ovih što nas slušaju svući svoju košulju i pozivajući se na svoje rane tražiti od njih da vjeruju u Boga koji im pomori stoku ili iscijedi na grani ulje iz maslina?!”
Filip je ukočeno stajao na bačvi, ne nalazeći odgovora na bujicu riječi koja je šikljala iz usta Šimuna Čarobnjaka koji se bez riječi vrati na staro mjesto i ponovo utonu u mrtvilo.
“Bio je prije tebe jedan koji je isto to govorio”, reče Filipu jedan od Čarobnjakovih pomoćnika. “Pričao je o obećanoj zemlji. Zvao se Teuda. Koja je razlika između tvoga kraljevstva nebeskog i Teudine obećane zemlje?”
“Teuda je bio lunatik i luđak”, reče Filip u trenutku živnuvši. “On je poznavao samo raj, a ja vas upozoravam na oganj vječni koji čeka one čija srca nisu ispunjena milosrđem i vjerom, čija su srca okovana ledom.”
Tada se Šimun Čarobnjak ponovo trgnu iz mrtvila i stade ispred mnoštva.
“Milosrđe je grobnica hrabrih!” povika iz sveg glasa. “Milosrđem ubijamo snagu ljudsku koju nam Bog rođenjem podari. O čemu ti pričaš!?”
“Uistinu vam kažem”, reče Filip, ne povisujući glas, “gore se može stići samo vjerom i milosrđem. Ne vjerujte ovom lašcu!”
Čarobnjak priđe Heleni, uzme je za ruku, te tako napustiše skup. Čarobnjakovo čelo je bilo orošeno znojem, a tikove njegovog lijevog oka nije pratio uobičajeni smiješak.
Pada noć, sedma od Filipova dolaska u Samariju. Filip leži na prostirki od slame, na zemljanom podu štale. Oko njega su ovce. U jednom trenutku netko otvori vrata i trak mjesečine, kao uljez, zaviri u štalu. Prepoznao je skladnu siluetu Heleninu. Pomisli na Mariju iz Magdale i srce mu ispuni tuga.
“Poslao me k tebi”, reče Helena.
“Zbog čega?”
“Zbog čega žena prilazi noću muškarcu?” reče nekim glasom od kojega je cijelo Filipovo tijelo uzdrhtalo.
Helena svuče haljinu i legne uz njega. Filip, sav ustreptao, okrene se na drugu stranu. Osjećao je vrške njenih grudi na svojim leđima. Pokušavao je moliti.
“Ne uvedi nas u napast”, šaptao je.
Helena se nasmijala.
“Koji to Bog zabranjuje žensko tijelo”, šaptala mu je lascivnim glasom na uho, a zatim mu zadigla košulju s leđa i prelazila usnama po njegovoj goloj koži, po još ne zaraslim ožiljcima od bičeva, po korijenu vrata, a zatim mu usnama golicala ušnu resicu. Filip se ukočio. Osjećao je vrelinu Helininih usana i osjećao kako ga napušta razum i obuzima požuda. A onda se više nije uspijevao suzdržavati, svuče košulju, okrene se prema Heleni i potraži u mraku njene usne, vodeći se njihovim slatkim dahom. Rukama je istraživao njeno tijelo, prelazio dlanovima preko bokova, butina… Kroz napola otvorena vrata upadao je mač mjesečeve svjetlosti i razlijevao se po podu oko njih.
Filip je izgubio pojam o vremenu. Ležao je na prostirki, pogleda uprtog u strop staje, dok je Helena bez riječi navukla haljinu i izišla. Tek tada je skrenuo pogled prema njoj. Vidio je njenu siluetu spram otvorenih vrata, obasjanu mjesečinom koja je u slapovima ulazila u staju. Onda su se vrata zatvorila, a mjesečeva svjetlost iscurila iz staje i magija je prestala.
Filip je proveo noć bez sna. Nije osjećao kajanje i to ga je užasavalo. Ujutro je svukao košulju, uzeo bič i bičevao svoje grešno tijelo koje nije odoljelo kušnji. Želio je, umjesto kajanja, barem osjetiti bol.
Šimun Petar je stigao u Samariju desetak dana kasnije. Došao je skupa s desetak učenika. Vidjevši mrlje od sukrvice na Filipovoj košulji, Šimun Petar mu reče da je svuče.
“Ne”, reče Filip. “Osjećam se manje vrijednim bez rana.”
“Ne muči se!” reče mu Petar. “Svako pretjerivanje hrani sujetu, a onda u jednom trenutku pređe u bogohuljenje. On je trpio na križu umjesto nas. Svuci košulju!”
Filip poslušno svuče košulju, a Petar mu otvorenim dlanovima pređe preko rana koje odmah zacijeliše. Potom odoše i potražiše Šimuna Čarobnjaka. Našli su ga kako spava u hladu smokve, glave položene u Helenino krilo. Helena je s mržnjom gledala u Petra.
“Zašto ga ne ostavite na miru!?” reče. “Rastao je bez roditelja, bez ičije pomoći, kao divlji ljiljan.”
“Sam je to tražio”, reče Petar. “Može odustati kad god to poželi.”
“Zbog čega vama muškarcima poraz pada teže od smrti ili prokletstva?”
Petar je, zbunjen, zašutio. U to se Šimun Čarobnjak probudi, podiže se i stade ispred Petra.
“Došao si”, reče. “Nisam mislio da ćeš preći toliki put zbog jednog grešnika.”
Otiđoše, potom, i pronađoše prikladnu grobnicu u koju će položiti Čarobnjakovo tijelo. Učas se silno mnoštvo okupi oko njih, jer se taj događaj pročuo po cijeloj Samariji. To je trebao biti trijumf Velikog Maga nad Nazarećaninovim apostolima.
Šimun Čarobnjak je skinuo odjeću sa sebe. Bio je mršav, a njegov golemi ud bestidno je mlatarao. Legao je na laneno platno koje je netko prostro ispred grobnice. A zatim mu priđe mladić s posudom u kojoj su bile mirodije. Poslao ga je Šimun Petar. Želio je na taj način poručiti Čarobnjaku kako je živi mrtvac.
“Ne trebaju mi mirodije. Moje tijelo je neraspadljivo”, reče on. “Ne zovu li me Neraspadljivi?”
Umotali su ga u platno, unijeli u grobnicu, a zatim na nju navališe veliki kamen ispod kojeg su čekićima nabili željezne klinove.
Desetak učenika Šimuna Petra danonoćno je stražarilo ispred grobnice. Drugi dan, navečer, učenici koji su stražarili pored grobnice dođoše Petru i javiše mu kako Šimun Čarobnjak plače i cvili iz grobnice, moleći ih da odvale kamen s nje, da iziđe. Vijest se brzo proširi Samarijom.
Šimun Petar i Filip su s mnoštvom čekali jutro. Čarobnjak je cijelu noć cvilio iz groba. Ujutro, čim je svanulo, izbiše klinove i odvališe kamen s grobnice iz koje je, postiđen, s očima u koje se uselio strah, izišao Šimun Čarobnjak. Nije više bestidno mlatarao udom, već je čedno, kao djevica, prekrio stidne dijelove pogrebnim platnom. Helena mu je, plačući prišla.
“Vidjeste lažnog proroka koji otrova vaša srca”, reče Petar okrenut k mnoštvu, pokazujući nasumice rukom prema mjestu na kojem je stajao Šimun Čarobnjak. “Rečeno je: Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem odijelu, a iznutra su vuci grabežljivi. Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati. Bere li se s trnja grožđe ili s bodljike smokve? Tako svako dobro stablo rađa dobrim plodovima, a nevaljalo stablo rađa plodovima zlim. Ne može dobro stablo donijeti zlih plodova niti nevaljalo stablo dobrih plodova. Svako stablo koje ne rađa dobrim plodom siječe se i u oganj baca. Dakle: po plodovima ćete ih njihovim prepoznati.”
Uto Petru priđe Čarobnjak i odvede ga u stranu.
“Želim biti jedan od vas”, reče.
Petar podiže ruku i jedan od učenika mu donese posudu s vodom. Šimun Čarobnjak i Helena kleknuše ispred Petra, a on ih okupa vodom po čelu.
“Sada si jedan od nas”, reče mu Petar.
“Želim postati jedan od apostola”, reče Čarobnjak. “Da mogu, poput tebe, krstiti ljude. Dat ću ti dvadeset srebrenjaka.”
“Dar Božji se ne stječe novcem”, reče mu Petar. “On se postiže djelima. Jesi li, dakle, spreman ostaviti svoju draganu i poći s nama naviještati evanđelje?”
Čarobnjak je šutio, a Helena mu se plačući bacila u zagrljaj.
“Nisi spreman?” upita Petar.
“Ne”, reče on.
Potom Petru pođoše prilaziti i drugi. Sunce se uspelo visoko na nebo u trenutku kada su Šimun Petar i Filip krstili posljednjeg Samarijanca, bezuba starca čije su desni krvarile. Šimun Petar potom podiže ruke k nebu i najednom se začu lepet krila, a iznad njihovih glava ukaza se jato bijelih golubova.
“Sad će Duh Sveti sići na vas”, reče im Petar.
Golubovi su jedno vrijeme kružili u visinama, a zatim se spustiše na ramena ljudi, osim na ramena onih koji su ranije primili Duha Svetoga, Šimuna Petra, Filipa i njihovih učenika, te na ramena Šimuna Čarobnjaka i Helene.
“Želimo i nas dvoje primiti Duha Svetoga”, reče Čarobnjak Petru.
“Prvo mi pokaži svoju magiju!” reče Šimun Petar, pokazujući na Čarobnjakov mač koji je cijelo vrijeme ležao položen na Čarobnjakovu odjeću.
Šimun Čarobnjak podiže mač i svom snagom ga zabije u Helenin trbuh. Ona kriknu i sruši se na zemlju. Ispod njena tijela otjecala je krv.
“Proklet bio!” reče Čarobnjak Petru. “I ti i tvoj Bog koji žeđa krvlju!”
Potom raširi ruke i podiže pogled u nebo.
“Proklet bio!” ponovi. “I ti i svaki od tvojih ubojica!”
Zatim je kleknuo uz Helenino mrtvo tijelo, poljubio je u čelo, ustao i ne osvrćući se krenuo prema izlazu iz sela koji je vodio u pustinju. Nije više hodao uspravno, kao nekoć. Kao da se najednom povio u ramenima i u trenu ostario. Tada ga posljednji put vidješe.
Jedno su vrijeme, desetak godina nakon ovih sudbonosnih događaja u Samariji, kolale priče kako je Šimun Čarobnjak skupa s Helenom koju je podigao iz mrtvih završio u Rimu, te da se tamo, pred zaprepaštenim promatračima, visoko podignutih ruku uzdizao u nebo, nestajao u oblacima, te se potom spuštao odozgo među smrtnike. Oni koji su svjedočili ovom činu govorili su kako se Šimun Čarobnjak nakon onog fatalnog susreta sa Šimunom Petrom u Samariji nikada više nije nasmijao, da je do smrti proklinjao okrutnost Boga Izraelova, te da se u njegovo tijelo tada, umjesto Duha Svetoga, naselila smrt.
4. Šimun Čarobnjak
(odlomak iz romana “Evanđelje po Barabi”)
Dvadesetak godina nakon Nazarećaninove smrti i uskrsnuća, u Samariji je zasjala zvijezda nekog Šimuna, Samarijanca iz Gite koji se prozvao Čarobnjakom. Bilo je nešto u njegovoj pojavi što ga je i na prvi pogled izdvajalo iz mnoštva. Možda način na koji je nemarno zabacivao unatrag rijetku kosu, ne želeći njome prikrivati prve znakove ćelavosti? Ili, možda, uspravan stas? Njegova leđa bila su prava kao strijela, ali unatoč tome nije djelovao ukočeno. Imao je povremeno tikove lijevog oka, koje bi u jednom trenutku zaigralo. Međutim, i to je znao iskoristiti u svoju korist: u trenutku kada bi se javili, Šimun Čarobnjak bi se šeretski nasmijao, te je onima koji ga nisu poznavali, a to su bili i oni koji su ga slušali i slijedili, jer nitko nije do kraja spoznao njegovo srce, to izgledalo kao svjesni čin, jedna od bezbroj magija koje je rasipao uokolo. Imao je više imena. Jedno od njih bilo je i Bog. Zvali su ga još Velikim Magom, Čudotvorcem, Velikim, Neraspadljivim, a volio se predstavljati i kao Nazarećaninov sljedbenik, ali onaj koji je iznad neukog Galilejca i njegovog “milostivog” Boga Oca koji ga je nemilosrdno poslao u smrt. Stoga su ga, po uzoru na njega, zvali i Samarijancem. Činio je različita čuda i mnogi pođoše za njim. Pričalo se kako je mogao lebdjeti u zraku, poput čiope, krotiti zmije koje su mu poslušno spavale u njedrima, osloboditi se u trenu lanaca kojima bi mu prethodno sapeli ruke i noge, te ga potopili u bačvu s vodom iz koje bi izronio visoko podignutih ruku, dok su lanci čudesno nestajali. Nakon što bi Šimun Čarobnjak izišao iz bačve, a njegovi pomoćnici izlili vodu iz nje, na njenom dnu nije bilo ničega. Mnoštvom bi prostrujao uzdah divljenja i čuđenja, a Šimun bi za to vrijeme popravljao kosu koja bi mu se slijepila uz tjeme. Ipak, vrhunac njegove magije bio je trenutak kad izvadi svoj mač i iz sve snage ga zabije u trbuh svoje pomoćnice. Zvala se Helena. Vršak Šimunova mača, koji bi virio iz djevojčinih leđa, bio je krvav. Helena je bila bludnica koju je Šimun Čarobnjak pronašao u Tiru, za kojom su nekada ludjeli mornari i trgovci koji su sa svojim karavanama išli ka Sidonu. Sada je to bila pomalo ocvala i prezrela žena, ali je i dalje mamila uzdahe. Postojale su priče kako je Šimun zadivio Helenu svojom muškom snagom i obdarenošću, te da je iz tog razloga pošla za njim. Doduše, te priče širili su Nazarećaninovi sljedbenici, ali Šimunu nisu bile mrske. Štoviše, i sam ih je poticao. Čak je govorio kako je on stvorio Helenu i poslao je u Tir da stotinama muškaraca pričini radost.
“Mnoge je usrećila”, govorio je. “Kao Nazarećaninova priležnica, Marija iz Magdale. One su rođene da bi muškarce činile sretnim i neponovljivim, jer je svaki od njih jedan djelić svoga života bio jedno s tim veličanstvenim ženama koje pritom upoznaše tijela muškaraca iz svakog plemena Izraelova.”
Tada bi prišao Heleni, uzeo joj ruke u svoje, podignuo ih visoko u zrak, a zatim tako okretao Helenu ispred mnoštva, da se nagledaju tog predivnog Božjeg djela. Izgledalo je kao da pleše s njom. Njena tanka svilena haljina lijepila se za njene obline što je kod muškaraca izazivalo požudu. Mnogi su, tada, zamišljali dane dok je usrećivala muškarce u Tiru i zamišljali sebe kao jednog od njih.
“Gle!” rekao je Šimun Čarobnjak okupljenima. “Nazarećanin je u Betaniji podigao iz mrtvih nekog Lazara, kako tvrdi lažljivi Šimun Petar i njegovi apostoli, ne navodeći kako je to učinio samo stoga da zadivi Lazarove sestre, lijepu Martu i Mariju. A ja sam Helenu učinio besmrtnom”, govorio je i pokazivao prema maču koji je virio iz djevojčina tijela. “Čije je čudo veće!”
“Tvoje!” doviknulo bi nekoliko Čarobnjakovih pomoćnika koji bi u selo stigli sat-dva poslije njega i neurednih i prljavih besprizornika koje je predstavljao kao svoje učenike. Došljaci su, onda, kao slučajno, iz znatiželje, svratili vidjeti zbog čega se toliki narod okupio, te se uključivali u Čarobnjakov cirkus.
Čarobnjak je, gledajući u mnoštvo strašnim, izbuljenim očima, ponovio pitanje: “Čije je čudo veće?! Moje ili Nazarećaninovo?!”
Sada bi se pomoćnicima pridružio još pokoji glas, a kada bi Čarobnjak treći puta ponovio pitanje, svi okupljeni su uglas izvikivali: “Tvoje!”
Druge godine nakon objave Šimuna Čarobnjaka, u Samariji se iznenada pojavi Filip iz Betsaide, jedan od Petrovih apostola. Došao je iz Jeruzalema, jašući na mazgi, skupa s dvojicom učenika. Nekoliko mjeseci prije toga, Filip je proveo zatvoren u tamnicu, izložen mučenjima. Kajfini tamničari tražili su od njega da se odrekne Nazarećanina. U jednom je trenutku bio gotovo spreman to učiniti, i tog trenutka slabosti sjećao se kasnije s osjećajem stida i poraza. Rane po leđima su mu počele zacjeljivati, ali je po rukama i prsima imao nekoliko ružnih i otvorenih rana iz kojih se cijedio gnoj i sukrvica. Jednom se u isto vrijeme zadesi u nekom selu skupa s Čarobnjakom i Helenom. Šimun je po tko zna koji put zabio mač u Helenino tijelo, a zatim se popeo na klimavu, rasušenu bačvu koja je škripala pod njegovim nogama.
“Tko je pravi Bog? Elohim, koji je pobio djecu jerihonsku ili sam to ja čiji mač ne ubija!”
Mnoštvo je šutjelo. Unatoč slavi koju je uživao po cijeloj Samariji, svetogrdno huljenje na Boga bila je granica koju su se rijetki usuđivali preći, odnosno poći zajedno sa Šimunom Čarobnjakom na drugu stranu bezdana.
“Ja sam Nazarećaninov Bog, a ne Bog Mojsijev, okrutni Elohim! Iako i Nazarećaninov Bog nije savršen. Kakav je to Bog koji dopušta da njegovog Sina odvedu na klanje, kao jaganjca!? Milostivi? Da, ali prema kome je milostiv? Prema Sinu ili krvnicima koji ga razapeše? Koji se ne potrudiše uhititi ga dok je hodio Galilejom i Judejom, već su čekali da im stigne na noge, u Jeruzalem, kao žrtva paljenica.”
Ispred Čarobnjaka se probi Filip. Bio je bijesan.
“Nisi dostojan spominjati ga”, reče.
Šimun siđe s bačve i stane pred Filipa.
“Tko si ti? Jedan od njegovih učenika?” upita Šimun Čarobnjak.
“Da, jedan sam od njih”, reče Filip, potom svuče košulju, pokazujući užasne rane po prsima. “Ovo mi učiniše zbog njega.”
Oni najbliži Šimunu i Filipu od straha i gađenja ustuknuše. Pored njih je ostala tek Helena iz čijih je leđa virio zaboravljeni mač Šimuna Čarobnjaka.
“Rane, krv, patnja i bol. Što ima plemenito u tome? Hodate zemljom i pokazujete svoje rane, pričate o ranama Nazarećaninovim, poput prosjaka što tražeći milostinju pokazuju batrljke ruku i nogu. Kako bi to izgledalo da zemljom hodaju gubavci i pokazuju izjedene nosnice, raspale očne kapke, nagrižene resice ušiju… Što želite time!? Postoji li itko u ovoj zemlji koji se nije nagledao krvi, napatio glađu i žeđu! Zbog čega su tvoje rane bolje od njihovih?! Širite priče kako Šimun Petar ozdravljuje bolesne i vraća slijepima vid. Što je sa slijepima koji oslijepiše od bljeska uskrsloga Isusa, koje vodite sa sobom i pokazujete ih svjetini kao Parti zmije? Što im ne vrati vid? Zar nije mogao položiti svoje ruke na tvoje rane i zacijeliti ih? Mogao je, ali ti to nisi želio. Želio si ih pokazivati uokolo, kao čudesnu amajliju, ponosno kao pastir što pokazuje ovcu koja je ojanjila trojke, ili ribar najveću ribu iz svoje mreže.”
Filip je, zbunjen, zašutio. Gotovo sa stidom navukao je svoju košulju i zagledao se u zemlju.
“Da vidim lažeš li me”, reče Šimun i iz sve snage pljesne otvorenim dlanom Filipa po lijevoj strani lica.
Mnoštvo utihnu, a prazan prostor oko Šimuna, Filipa i Helene se najednom proširi, jer se oni najbliži njima u strahu izmaknuše, očekujući sijevanje bodeža. Helena se trgnula iz letargije i naizmjence znatiželjno gledala u Šimuna, pa u Filipa.
Filip se prezrivo nasmija i okrene prema Šimunu desnu stranu lica.
“Ipak si njegov”, reče Šimun. “Što radiš u Samariji? Zar Samarijanci nisu prljavi?”
“Nema prljavih i čistih”, reče Filip. “Svi smo pred Bogom isti. Trebam li ti ponavljati prispodobu o milosrdnom Samarijancu koju nam je često pripovijedao!?”
“Je li ovo čudo veće od pretvaranja vode u vino?” upita Šimun i pokaže prema Heleni.
“To nije čudo. Takvih kao ti, stotine je po Egiptu”, reče Filip izvukavši svoj mač koji potom pruži Šimunu. “Uzmi moj mač, u kojemu nema magije, i probodi s njim svoju bestidnu draganu.”
Šimun se nasmija i popne se na bačvu, držeći ispred sebe Filipov mač.
“Kroz Helenu prolazi samo moj mač”, reče, uhvativši se za međunožje, na što se mnoštvo grohotom nasmijalo. “A nekad su prolazili mačevi mornara, trgovaca, goniča deva, legionara, pastira, ribara, Sirijaca, Kaldejaca, Beduina, Egipćana, Grka, Judejaca, Galilejaca, Idumejaca, Indijaca koji su njenu kožu prekrivali svilom, ili Parta koji su je častili smirnom i ambrom…”
Helenino lice iskrivila je požuda, a Filipa obli crvenilo.
“Bi li volio zabiti svoj mač u Helenu?” upita Šimun Čarobnjak. “Mnogi to žele”, reče, zaokruživši široko rukom prema mnoštvu.
Oči mnogih muškaraca ispuni požuda. Zamišljali su Helenu iz dana dok u njen život nije ušao Šimun Čarobnjak.
“Možeš li uskrsnuti od mrtvih kao on?” reče Filip.
Šimun siđe s bačve i vrati Filipu njegov mač. Gledao je pritom u njega s prezirom u očima.
“Pitam te: Možeš li uskrsnuti od mrtvih kao on?” ponovi Filip.
Čarobnjak je šutio. Mnoštvo utihnu, iščekujući odgovor.
“Mogu”, rekao je. “Mogu sve što je on mogao.”
“Da te, onda, zazidamo u grobnicu, pa da vidimo hoćeš li treći dan uskrsnuti?” reče Filip. “Ako uspiješ, ako zateknemo prazan grob kada ga otvorimo, povjerovat ću da si veći od njega.”
“Napravit ću to, ali želim da dovedeš lažljivog Šimuna Petra, da i on to vidi. Tek kad on dođe, napravit ću to.”
Filip posla u Jeruzalem po Šimuna Petra učenike koji dođoše s njim u Samariju, a on se povuče u osamu, da se odmori.
Sljedeći dan Filip je propovijedao mnoštvu, stojeći na istoj onoj bačvi s koje je prethodni dan propovijedao Šimun Čarobnjak. Filip je žarko želio iščupati korov iz srca Samarijanaca koji je u njih posijao Šimun Čarobnjak. Šimun i Helena su sve to sa strane nezainteresirano promatrali. Okupilo se silno mnoštvo, jer se kao požar pronijela vijest kako će iz Jeruzalema stići Šimun Petar i kako će tada zazidati Čarobnjaka u grobnicu, odakle će on treći dan uskrsnuti.
Filip je propovijedao o uskrslom Nazarećaninu i kraljevstvu nebeskom, kako je Nazarećanin svojom mukom na križu otvorio njegova vrata svim ljudima dobre volje. Govorio im je o nepreglednim pašnjacima i rajskim perivojima, o izvorima žive vode koji nikada ne presušuju, o izdašnosti Božje milosti…
“Tamo će ući samo čisti, milosrdni i oni koji vjeruju”, rekao je Filip.
Šimun Čarobnjak također je katkada spominjao kraljevstvo nebesko. Međutim, on je propovijedao kako ljudi ne trebaju činiti ništa kako bi ga dosegnuli.
“On nam je stvorio požudu, stvorio je stidne dijelove muškaraca i žena koji odgovaraju jedni drugima kao ključ i ključanica, kao veslo i jezero, kao ubojita koplja i trbusi rimskih legionara. Ako je to grijeh, on nam ga je udijelio”, govorio je. “Zar nije dovoljna patnja na zemlji?! Zar nije svatko od vas zaslužio kraljevstvo nebesko zlopateći se na zemlji!? Kažem vam: Kraljevstvo nebesko kao nagrada čeka svakoga od vas. I bludnice i djevice, i grešnike i pravednike, pastire i carinike…”
Tek tada, na spomen kraljevstva nebeskog, Šimun Čarobnjak dođe do Filipa i prvi puta progovori: “Ti!” reče i okrenu se prema Filipu. “Hoćeš li pred svakim od ovih što nas slušaju svući svoju košulju i pozivajući se na svoje rane tražiti od njih da vjeruju u Boga koji im pomori stoku ili iscijedi na grani ulje iz maslina?!”
Filip je ukočeno stajao na bačvi, ne nalazeći odgovora na bujicu riječi koja je šikljala iz usta Šimuna Čarobnjaka koji se bez riječi vrati na staro mjesto i ponovo utonu u mrtvilo.
“Bio je prije tebe jedan koji je isto to govorio”, reče Filipu jedan od Čarobnjakovih pomoćnika. “Pričao je o obećanoj zemlji. Zvao se Teuda. Koja je razlika između tvoga kraljevstva nebeskog i Teudine obećane zemlje?”
“Teuda je bio lunatik i luđak”, reče Filip u trenutku živnuvši. “On je poznavao samo raj, a ja vas upozoravam na oganj vječni koji čeka one čija srca nisu ispunjena milosrđem i vjerom, čija su srca okovana ledom.”
Tada se Šimun Čarobnjak ponovo trgnu iz mrtvila i stade ispred mnoštva.
“Milosrđe je grobnica hrabrih!” povika iz sveg glasa. “Milosrđem ubijamo snagu ljudsku koju nam Bog rođenjem podari. O čemu ti pričaš!?”
“Uistinu vam kažem”, reče Filip, ne povisujući glas, “gore se može stići samo vjerom i milosrđem. Ne vjerujte ovom lašcu!”
Čarobnjak priđe Heleni, uzme je za ruku, te tako napustiše skup. Čarobnjakovo čelo je bilo orošeno znojem, a tikove njegovog lijevog oka nije pratio uobičajeni smiješak.
Pada noć, sedma od Filipova dolaska u Samariju. Filip leži na prostirki od slame, na zemljanom podu štale. Oko njega su ovce. U jednom trenutku netko otvori vrata i trak mjesečine, kao uljez, zaviri u štalu. Prepoznao je skladnu siluetu Heleninu. Pomisli na Mariju iz Magdale i srce mu ispuni tuga.
“Poslao me k tebi”, reče Helena.
“Zbog čega?”
“Zbog čega žena prilazi noću muškarcu?” reče nekim glasom od kojega je cijelo Filipovo tijelo uzdrhtalo.
Helena svuče haljinu i legne uz njega. Filip, sav ustreptao, okrene se na drugu stranu. Osjećao je vrške njenih grudi na svojim leđima. Pokušavao je moliti.
“Ne uvedi nas u napast”, šaptao je.
Helena se nasmijala.
“Koji to Bog zabranjuje žensko tijelo”, šaptala mu je lascivnim glasom na uho, a zatim mu zadigla košulju s leđa i prelazila usnama po njegovoj goloj koži, po još ne zaraslim ožiljcima od bičeva, po korijenu vrata, a zatim mu usnama golicala ušnu resicu. Filip se ukočio. Osjećao je vrelinu Helininih usana i osjećao kako ga napušta razum i obuzima požuda. A onda se više nije uspijevao suzdržavati, svuče košulju, okrene se prema Heleni i potraži u mraku njene usne, vodeći se njihovim slatkim dahom. Rukama je istraživao njeno tijelo, prelazio dlanovima preko bokova, butina… Kroz napola otvorena vrata upadao je mač mjesečeve svjetlosti i razlijevao se po podu oko njih.
Filip je izgubio pojam o vremenu. Ležao je na prostirki, pogleda uprtog u strop staje, dok je Helena bez riječi navukla haljinu i izišla. Tek tada je skrenuo pogled prema njoj. Vidio je njenu siluetu spram otvorenih vrata, obasjanu mjesečinom koja je u slapovima ulazila u staju. Onda su se vrata zatvorila, a mjesečeva svjetlost iscurila iz staje i magija je prestala.
Filip je proveo noć bez sna. Nije osjećao kajanje i to ga je užasavalo. Ujutro je svukao košulju, uzeo bič i bičevao svoje grešno tijelo koje nije odoljelo kušnji. Želio je, umjesto kajanja, barem osjetiti bol.
Šimun Petar je stigao u Samariju desetak dana kasnije. Došao je skupa s desetak učenika. Vidjevši mrlje od sukrvice na Filipovoj košulji, Šimun Petar mu reče da je svuče.
“Ne”, reče Filip. “Osjećam se manje vrijednim bez rana.”
“Ne muči se!” reče mu Petar. “Svako pretjerivanje hrani sujetu, a onda u jednom trenutku pređe u bogohuljenje. On je trpio na križu umjesto nas. Svuci košulju!”
Filip poslušno svuče košulju, a Petar mu otvorenim dlanovima pređe preko rana koje odmah zacijeliše. Potom odoše i potražiše Šimuna Čarobnjaka. Našli su ga kako spava u hladu smokve, glave položene u Helenino krilo. Helena je s mržnjom gledala u Petra.
“Zašto ga ne ostavite na miru!?” reče. “Rastao je bez roditelja, bez ičije pomoći, kao divlji ljiljan.”
“Sam je to tražio”, reče Petar. “Može odustati kad god to poželi.”
“Zbog čega vama muškarcima poraz pada teže od smrti ili prokletstva?”
Petar je, zbunjen, zašutio. U to se Šimun Čarobnjak probudi, podiže se i stade ispred Petra.
“Došao si”, reče. “Nisam mislio da ćeš preći toliki put zbog jednog grešnika.”
Otiđoše, potom, i pronađoše prikladnu grobnicu u koju će položiti Čarobnjakovo tijelo. Učas se silno mnoštvo okupi oko njih, jer se taj događaj pročuo po cijeloj Samariji. To je trebao biti trijumf Velikog Maga nad Nazarećaninovim apostolima.
Šimun Čarobnjak je skinuo odjeću sa sebe. Bio je mršav, a njegov golemi ud bestidno je mlatarao. Legao je na laneno platno koje je netko prostro ispred grobnice. A zatim mu priđe mladić s posudom u kojoj su bile mirodije. Poslao ga je Šimun Petar. Želio je na taj način poručiti Čarobnjaku kako je živi mrtvac.
“Ne trebaju mi mirodije. Moje tijelo je neraspadljivo”, reče on. “Ne zovu li me Neraspadljivi?”
Umotali su ga u platno, unijeli u grobnicu, a zatim na nju navališe veliki kamen ispod kojeg su čekićima nabili željezne klinove.
Desetak učenika Šimuna Petra danonoćno je stražarilo ispred grobnice. Drugi dan, navečer, učenici koji su stražarili pored grobnice dođoše Petru i javiše mu kako Šimun Čarobnjak plače i cvili iz grobnice, moleći ih da odvale kamen s nje, da iziđe. Vijest se brzo proširi Samarijom.
Šimun Petar i Filip su s mnoštvom čekali jutro. Čarobnjak je cijelu noć cvilio iz groba. Ujutro, čim je svanulo, izbiše klinove i odvališe kamen s grobnice iz koje je, postiđen, s očima u koje se uselio strah, izišao Šimun Čarobnjak. Nije više bestidno mlatarao udom, već je čedno, kao djevica, prekrio stidne dijelove pogrebnim platnom. Helena mu je, plačući prišla.
“Vidjeste lažnog proroka koji otrova vaša srca”, reče Petar okrenut k mnoštvu, pokazujući nasumice rukom prema mjestu na kojem je stajao Šimun Čarobnjak. “Rečeno je: Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem odijelu, a iznutra su vuci grabežljivi. Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati. Bere li se s trnja grožđe ili s bodljike smokve? Tako svako dobro stablo rađa dobrim plodovima, a nevaljalo stablo rađa plodovima zlim. Ne može dobro stablo donijeti zlih plodova niti nevaljalo stablo dobrih plodova. Svako stablo koje ne rađa dobrim plodom siječe se i u oganj baca. Dakle: po plodovima ćete ih njihovim prepoznati.”
Uto Petru priđe Čarobnjak i odvede ga u stranu.
“Želim biti jedan od vas”, reče.
Petar podiže ruku i jedan od učenika mu donese posudu s vodom. Šimun Čarobnjak i Helena kleknuše ispred Petra, a on ih okupa vodom po čelu.
“Sada si jedan od nas”, reče mu Petar.
“Želim postati jedan od apostola”, reče Čarobnjak. “Da mogu, poput tebe, krstiti ljude. Dat ću ti dvadeset srebrenjaka.”
“Dar Božji se ne stječe novcem”, reče mu Petar. “On se postiže djelima. Jesi li, dakle, spreman ostaviti svoju draganu i poći s nama naviještati evanđelje?”
Čarobnjak je šutio, a Helena mu se plačući bacila u zagrljaj.
“Nisi spreman?” upita Petar.
“Ne”, reče on.
Potom Petru pođoše prilaziti i drugi. Sunce se uspelo visoko na nebo u trenutku kada su Šimun Petar i Filip krstili posljednjeg Samarijanca, bezuba starca čije su desni krvarile. Šimun Petar potom podiže ruke k nebu i najednom se začu lepet krila, a iznad njihovih glava ukaza se jato bijelih golubova.
“Sad će Duh Sveti sići na vas”, reče im Petar.
Golubovi su jedno vrijeme kružili u visinama, a zatim se spustiše na ramena ljudi, osim na ramena onih koji su ranije primili Duha Svetoga, Šimuna Petra, Filipa i njihovih učenika, te na ramena Šimuna Čarobnjaka i Helene.
“Želimo i nas dvoje primiti Duha Svetoga”, reče Čarobnjak Petru.
“Prvo mi pokaži svoju magiju!” reče Šimun Petar, pokazujući na Čarobnjakov mač koji je cijelo vrijeme ležao položen na Čarobnjakovu odjeću.
Šimun Čarobnjak podiže mač i svom snagom ga zabije u Helenin trbuh. Ona kriknu i sruši se na zemlju. Ispod njena tijela otjecala je krv.
“Proklet bio!” reče Čarobnjak Petru. “I ti i tvoj Bog koji žeđa krvlju!”
Potom raširi ruke i podiže pogled u nebo.
“Proklet bio!” ponovi. “I ti i svaki od tvojih ubojica!”
Zatim je kleknuo uz Helenino mrtvo tijelo, poljubio je u čelo, ustao i ne osvrćući se krenuo prema izlazu iz sela koji je vodio u pustinju. Nije više hodao uspravno, kao nekoć. Kao da se najednom povio u ramenima i u trenu ostario. Tada ga posljednji put vidješe.
Jedno su vrijeme, desetak godina nakon ovih sudbonosnih događaja u Samariji, kolale priče kako je Šimun Čarobnjak skupa s Helenom koju je podigao iz mrtvih završio u Rimu, te da se tamo, pred zaprepaštenim promatračima, visoko podignutih ruku uzdizao u nebo, nestajao u oblacima, te se potom spuštao odozgo među smrtnike. Oni koji su svjedočili ovom činu govorili su kako se Šimun Čarobnjak nakon onog fatalnog susreta sa Šimunom Petrom u Samariji nikada više nije nasmijao, da je do smrti proklinjao okrutnost Boga Izraelova, te da se u njegovo tijelo tada, umjesto Duha Svetoga, naselila smrt.