Stric je radio u banjalučkom Čajevcu koji je osamdesetih godina bila respektabilna firma. Tako su 1989. godine dogovorili posao o sklapanju televizora s Japancima. Japanci su dali većinu dijelova, naši proizveli ostatak, sastavili ga i malo čudo tehnike sa 50 cm po dijagonali i bijelog kućišta bilo je hit. Naravno, takvo jedno bijelo čudo od tv-a imao je stric u dnevnoj sobi. U toj sobi, na tom televizoru, gledao sam finale Eurobasketa u Italiji, prije točno dvadeset godina. U sobi sam sjedio samo ja, a svi ostali (odrasli i djeca) sjedili su u kuhinji za stolom, pili kavu i tabirili politiku. Čudio sam se što i oni ne gledaju (televizor u kuhinji su ugasili!?), ali su mi odgovorili “kome je bolan sad do toga dijete!?…
A meni je bilo stalo do toga. Jako, jako stalo.
Eurobasket se održavao u Rimu te 1991. godine i trajao svega 6 dana. Bio je to onaj starinski format natjecanja: 8 timova u dvije grupe, 2 najboljih u polufinale i – finale. Jugoslavija se, kao apsolutni favorit, nalazila u grupi A sa Španjolskom, Bugarskom i Poljskom. U grupi B bili su domaćin Italija, Grčka, Francuska i Čehoslovačka.
Jugoslavija je igrala u sastavu: Toni Kukoč, Dino Rađa, Žarko Paspalj, Vlade Divac, Zoran Savić, Zoran Sretenović, Predrag Danilović, Aleksandar Đorđević, Velimir Perasović, Jure Zdovc, Arijan Komazec i Zoran Jovanović. Trener je bio Dušan Ivković. Kao europski i svjetski prvaci, ekipa plavih slovila je za apsolutnog favorita, a status nije bio upitan iako Dražen nije došao. Nakon naporne NBA sezone, čovjek koji je odradio 8 ljeta s reprezentacijom zaredom, dobio je slobodno jer, objektivno, nije ni trebao toj ekipi.
Najproblematičnija utakmica trebala je biti ona prva, protiv Španjolske predvođene Antoniom Martinom. No, naši su furiozno odradili prvo poluvrijeme i vodili gotovo 20 razlike na poluvremenu. Normalno, opustili smo se i na kraju je bilo 9 razlike. Preostale dvije utakmice smo rutinski riješili: višak od 42 poena protiv Poljske i, pola manje, 21 razlike protiv Bugara. Iz naše grupe u polufinale smo išli mi (s koš-razlikom +72) i Španjolci koji su jedva, sa 1 razlike, dobili Bugare…
Ali, zato je u drugoj skupini bilo ludo. Prvo su Francuzi razbili Čehe, a zatim su u Galisovoj režiji Grci maznuli domaćine Talijane, na sveopći domaćinski užas. No, u drugom kolu, Talijani herojski dobivaju Francuze 3 razlike. Tada je uslijedila nezaboravna utakmica u kojoj je Grčka zabila 113 koševa Čehoslovačkoj i – izgubila, jer su im Česi uvalili 123 koša(!). Francuzi su maznuli Grke, a Talijani u transu vrlo lako dobivaju Čehe. Italija i Francuska su išle u polufinale.
Parovi polufinala su bili Italija-Španjolska i Jugoslavija-Francuska. Naši su igrali najbolje, no u dvorani jedva da je dvadesetak ljudi navijalo za njih, a domaćini su pohisterizirali i najavljivali superfinale s Jugoslavijom. Što je najgore, počeli su govoriti da nema Dražena, a oni imaju Rivu i Pittisa, da Waltera Magnifica neće zaustaviti ni Divac i Rađa, a da će njihova sedmica Ricardo Pittis zaustaviti našu sedmicu. A naša sedmica bio je – Toni Kukoč. Kao da nisu čuli Nikitovića koji je uporno govorio “kako se još nije rodio taj koji će da zaustavi našeg Tonija”. A samo nekoliko igrača je Nikitović zvao po imenu.
A onda je republičko rukovodstvo Slovenije povuklo Zdovca s turnira nakon odigranih utakmica u grupi, a prije polufinala. Košarkaška bajka je na trenutak bila narušena stvarnošću, a osjećaj kraja taložio se u mislima. Blage veze nitko nije imao kako će se stvari dalje odvijati, iz Hrvatske su se začuli glasovi da bi i Hrvatska trebala povući svoje igrače, ostale su još te dvije utakmice, polufinale i finale, i sve što sam želio jest samo tih nedirnutih 120 minuta najbolje ekipe koju smo imali ikad.
I polufinale protiv Francuske i finale protiv Italije su gotovo identične utakmice. Jugoslavija povede 15 razlike, a onda, ovisno o našoj aroganciji, razlika se može spustiti na 5 ili 7 razlike, a onda opet povećati preko 15 razlike, kao da se mačka igra s mišem. Ni Francuzi ni Talijani nisu imali nikakve šanse, a trgali su se i grčili, baš jesu.
Spiker Nikitović je bio urnebesan pri prijenosu finala… U drugom poluvremenu naši odigravaju par luđačkih akcija pri čemu uglavnom Rađa zakucava, a naš komentator s osmijehom govori: “Nije ovo u redu, ipak bi naši trebali malo da pokažu poštovanja prema domaćinima koji su nas sjajno ugostili…”
Trener Duda Ivković je reprezentaciju vodio vrlo praktično – imao je 5 igrača iz Jugoplastike, 4 igrača iz Partizana, Komazeca iz Zadra i Jovanovića iz C. Zvezde. Kad god bi imalo zagustilo, igrala bi četvorka Jugoplastike plus Divac, a onda bi kombinirao pa bi igrala 4 partizanovca i Rađa ili Kukoč.
Posljedično, ekipa Jugoslavije igrala je praktičnu košarku. Nikad nisam vidio reprezentaciju koja je toliko djelovala kao klub. Svaki aspekt igre se multiplicirao i protivnik nije znao kud bi – ispod koša, na poluodstojanju, iza trice, u obrani i napadu igrali smo strahovito široko i raznovrsno uz puno rješenja. Našim igračima su te utakmice bile vlastiti show – kao da su se natjecali tko će više igrati za onog drugog, tko će više gristi u obrani, tko će više dati koševa, tko će više zabaviti druge… Dok sam nedavno gledao utakmice zaprepašteno sam utvrdio da je Jugoslavija tada igrala nevjerojatnu – obranu! Prolazile bi minute, a protivnici ne bi imali niti jedan otvoreni šut. Uz organiziranu improvizaciju u napadu, savršenstvo se pojavilo i u obrani…
Sve ekipe bi poljuljao odlazak Zdovca. Sve, samo ne ekipu koja ima Sretenovića. Sretenović je jedan od najboljih plejmejkera u povijesti košarke.
Vjerojatno niste znali da je Perasović imao najbrži šut u ekipi…
Kukoč je pomicao granice košarke u kojoj je visokim ljudima bilo dozvoljeno puno više nego dotad (pitaje samo Dirka Nowitzkog, trenutnog NBA prvaka).
Dino Rađa se spremao za NBA ligu, gdje će igrati protiv Shaq O’Neala koji će za Rađu reći da je najneugodniji igrač protiv kojeg je igrao: pun finti u napadu i neustrašiv u obrani.
Vlade Divac već je ispisivao fenomenalnu karijeru u Lakersima i NBA ligi. Talentiran do beskraja, uživao je u košarci na mangupski način. Da je htio samo malo više trenirati, bio bi bolji i od Sabonisa.
Paspalj je imao nevjerojatne fizičke predispozicije, a taj fenomenalan igrač ulazio je kao Kukočeva zamjena.
Đorđević i Danilović, Partizanov dvojac će zavladati košarkaškim parketima u narednim godinama. Arijan Komazec slovio je za obrambenog specijalca, a Zoran Savić više, a Jovanović manje odmarali su Rađu i Divca.
Kad ih ovako nabrajam, uvijek se sjetim izjave Don Nelsona, poznatog američkog trenera kojeg su poslali da skautira našu ekipu. “Kao da ste poslali dijete u prodavaonicu slatkiša.”, uz osmijeh je ustvrdio Nelson.
—————–
Bila je to ekipa zbog koje se sjetite zašto volite košarku.
Najbolja stvar koju je Juga proizvela bila je košarka i košarkaši.
Kad Nikolić i Novosel vode Slavnića i dobiju Ruse, a onda Slavnić postane trener i stavi klinca od 16 godina u prvu ekipu, a klinac se zove Dražen Petrović – onda možemo govoriti o kontinuitetu. Kontinuitet djelovanja od 40 godina, vlastiti odgoj igrača i trenera u vlastitoj filozofiji igre doveli su do toga da je reprezentacija Jugoslavije u osamdesetim nadmoćno zavladala svjetskom košarkom. 1989. godine Jugoslavija je osvojila europsko zlato na EP u Zagrebu uz neviđen spektakl, a 1990. godine potvrdili smo dominaciju u Argentini i postali svjetski prvaci. Znali smo da ćemo 1991. godine uzeti zlato, a svi su čekali Olimpijadu u Barceloni. NBA liga je odlučila poslati najbolje što ima da pokaže tko je tko u košarci, a obračun nad obračunima trebao se dogoditi protiv Jugoslavije. Nažalost, ekipa zbog koje su došli u Barcelonu više nije postojala.
Rijetke su tako tužne priče kao ona o raspadu košarkaške reprezentacije SFRJ.
———————–
Kad je Jugoslavija osvojila zlato, na naslovnici časopisa “Tempo” pisalo je: “IGRAJU KAO MARSOVCI!”. To je najbolniji i najusamljeniji naslov koji sam ikada vidio. Znate, Marsovci ne postoje. Više ne. Već dvadeset godina.
29. 6. 1991. – 29. 6. 2011.
Priča o posljednjoj medalji SFRJ
Stric je radio u banjalučkom Čajevcu koji je osamdesetih godina bila respektabilna firma. Tako su 1989. godine dogovorili posao o sklapanju televizora s Japancima. Japanci su dali većinu dijelova, naši proizveli ostatak, sastavili ga i malo čudo tehnike sa 50 cm po dijagonali i bijelog kućišta bilo je hit. Naravno, takvo jedno bijelo čudo od tv-a imao je stric u dnevnoj sobi. U toj sobi, na tom televizoru, gledao sam finale Eurobasketa u Italiji, prije točno dvadeset godina. U sobi sam sjedio samo ja, a svi ostali (odrasli i djeca) sjedili su u kuhinji za stolom, pili kavu i tabirili politiku. Čudio sam se što i oni ne gledaju (televizor u kuhinji su ugasili!?), ali su mi odgovorili “kome je bolan sad do toga dijete!?…
A meni je bilo stalo do toga. Jako, jako stalo.
Eurobasket se održavao u Rimu te 1991. godine i trajao svega 6 dana. Bio je to onaj starinski format natjecanja: 8 timova u dvije grupe, 2 najboljih u polufinale i – finale. Jugoslavija se, kao apsolutni favorit, nalazila u grupi A sa Španjolskom, Bugarskom i Poljskom. U grupi B bili su domaćin Italija, Grčka, Francuska i Čehoslovačka.
Jugoslavija je igrala u sastavu: Toni Kukoč, Dino Rađa, Žarko Paspalj, Vlade Divac, Zoran Savić, Zoran Sretenović, Predrag Danilović, Aleksandar Đorđević, Velimir Perasović, Jure Zdovc, Arijan Komazec i Zoran Jovanović. Trener je bio Dušan Ivković. Kao europski i svjetski prvaci, ekipa plavih slovila je za apsolutnog favorita, a status nije bio upitan iako Dražen nije došao. Nakon naporne NBA sezone, čovjek koji je odradio 8 ljeta s reprezentacijom zaredom, dobio je slobodno jer, objektivno, nije ni trebao toj ekipi.
Najproblematičnija utakmica trebala je biti ona prva, protiv Španjolske predvođene Antoniom Martinom. No, naši su furiozno odradili prvo poluvrijeme i vodili gotovo 20 razlike na poluvremenu. Normalno, opustili smo se i na kraju je bilo 9 razlike. Preostale dvije utakmice smo rutinski riješili: višak od 42 poena protiv Poljske i, pola manje, 21 razlike protiv Bugara. Iz naše grupe u polufinale smo išli mi (s koš-razlikom +72) i Španjolci koji su jedva, sa 1 razlike, dobili Bugare…
Ali, zato je u drugoj skupini bilo ludo. Prvo su Francuzi razbili Čehe, a zatim su u Galisovoj režiji Grci maznuli domaćine Talijane, na sveopći domaćinski užas. No, u drugom kolu, Talijani herojski dobivaju Francuze 3 razlike. Tada je uslijedila nezaboravna utakmica u kojoj je Grčka zabila 113 koševa Čehoslovačkoj i – izgubila, jer su im Česi uvalili 123 koša(!). Francuzi su maznuli Grke, a Talijani u transu vrlo lako dobivaju Čehe. Italija i Francuska su išle u polufinale.
Parovi polufinala su bili Italija-Španjolska i Jugoslavija-Francuska. Naši su igrali najbolje, no u dvorani jedva da je dvadesetak ljudi navijalo za njih, a domaćini su pohisterizirali i najavljivali superfinale s Jugoslavijom. Što je najgore, počeli su govoriti da nema Dražena, a oni imaju Rivu i Pittisa, da Waltera Magnifica neće zaustaviti ni Divac i Rađa, a da će njihova sedmica Ricardo Pittis zaustaviti našu sedmicu. A naša sedmica bio je – Toni Kukoč. Kao da nisu čuli Nikitovića koji je uporno govorio “kako se još nije rodio taj koji će da zaustavi našeg Tonija”. A samo nekoliko igrača je Nikitović zvao po imenu.
A onda je republičko rukovodstvo Slovenije povuklo Zdovca s turnira nakon odigranih utakmica u grupi, a prije polufinala. Košarkaška bajka je na trenutak bila narušena stvarnošću, a osjećaj kraja taložio se u mislima. Blage veze nitko nije imao kako će se stvari dalje odvijati, iz Hrvatske su se začuli glasovi da bi i Hrvatska trebala povući svoje igrače, ostale su još te dvije utakmice, polufinale i finale, i sve što sam želio jest samo tih nedirnutih 120 minuta najbolje ekipe koju smo imali ikad.
I polufinale protiv Francuske i finale protiv Italije su gotovo identične utakmice. Jugoslavija povede 15 razlike, a onda, ovisno o našoj aroganciji, razlika se može spustiti na 5 ili 7 razlike, a onda opet povećati preko 15 razlike, kao da se mačka igra s mišem. Ni Francuzi ni Talijani nisu imali nikakve šanse, a trgali su se i grčili, baš jesu.
Spiker Nikitović je bio urnebesan pri prijenosu finala… U drugom poluvremenu naši odigravaju par luđačkih akcija pri čemu uglavnom Rađa zakucava, a naš komentator s osmijehom govori: “Nije ovo u redu, ipak bi naši trebali malo da pokažu poštovanja prema domaćinima koji su nas sjajno ugostili…”
Trener Duda Ivković je reprezentaciju vodio vrlo praktično – imao je 5 igrača iz Jugoplastike, 4 igrača iz Partizana, Komazeca iz Zadra i Jovanovića iz C. Zvezde. Kad god bi imalo zagustilo, igrala bi četvorka Jugoplastike plus Divac, a onda bi kombinirao pa bi igrala 4 partizanovca i Rađa ili Kukoč.
Posljedično, ekipa Jugoslavije igrala je praktičnu košarku. Nikad nisam vidio reprezentaciju koja je toliko djelovala kao klub. Svaki aspekt igre se multiplicirao i protivnik nije znao kud bi – ispod koša, na poluodstojanju, iza trice, u obrani i napadu igrali smo strahovito široko i raznovrsno uz puno rješenja. Našim igračima su te utakmice bile vlastiti show – kao da su se natjecali tko će više igrati za onog drugog, tko će više gristi u obrani, tko će više dati koševa, tko će više zabaviti druge… Dok sam nedavno gledao utakmice zaprepašteno sam utvrdio da je Jugoslavija tada igrala nevjerojatnu – obranu! Prolazile bi minute, a protivnici ne bi imali niti jedan otvoreni šut. Uz organiziranu improvizaciju u napadu, savršenstvo se pojavilo i u obrani…
Sve ekipe bi poljuljao odlazak Zdovca. Sve, samo ne ekipu koja ima Sretenovića. Sretenović je jedan od najboljih plejmejkera u povijesti košarke.
Vjerojatno niste znali da je Perasović imao najbrži šut u ekipi…
Kukoč je pomicao granice košarke u kojoj je visokim ljudima bilo dozvoljeno puno više nego dotad (pitaje samo Dirka Nowitzkog, trenutnog NBA prvaka).
Dino Rađa se spremao za NBA ligu, gdje će igrati protiv Shaq O’Neala koji će za Rađu reći da je najneugodniji igrač protiv kojeg je igrao: pun finti u napadu i neustrašiv u obrani.
Vlade Divac već je ispisivao fenomenalnu karijeru u Lakersima i NBA ligi. Talentiran do beskraja, uživao je u košarci na mangupski način. Da je htio samo malo više trenirati, bio bi bolji i od Sabonisa.
Paspalj je imao nevjerojatne fizičke predispozicije, a taj fenomenalan igrač ulazio je kao Kukočeva zamjena.
Đorđević i Danilović, Partizanov dvojac će zavladati košarkaškim parketima u narednim godinama. Arijan Komazec slovio je za obrambenog specijalca, a Zoran Savić više, a Jovanović manje odmarali su Rađu i Divca.
Kad ih ovako nabrajam, uvijek se sjetim izjave Don Nelsona, poznatog američkog trenera kojeg su poslali da skautira našu ekipu. “Kao da ste poslali dijete u prodavaonicu slatkiša.”, uz osmijeh je ustvrdio Nelson.
—————–
Bila je to ekipa zbog koje se sjetite zašto volite košarku.
Pogledajte utakmice te ekipe.
I zahvalite Bogu na Youtubeu.
Cijelu utakmicu možete pogledati na
http://www.youtube.com/watch?v=tsEfvliy9x8
—————–
Najbolja stvar koju je Juga proizvela bila je košarka i košarkaši.
Kad Nikolić i Novosel vode Slavnića i dobiju Ruse, a onda Slavnić postane trener i stavi klinca od 16 godina u prvu ekipu, a klinac se zove Dražen Petrović – onda možemo govoriti o kontinuitetu. Kontinuitet djelovanja od 40 godina, vlastiti odgoj igrača i trenera u vlastitoj filozofiji igre doveli su do toga da je reprezentacija Jugoslavije u osamdesetim nadmoćno zavladala svjetskom košarkom. 1989. godine Jugoslavija je osvojila europsko zlato na EP u Zagrebu uz neviđen spektakl, a 1990. godine potvrdili smo dominaciju u Argentini i postali svjetski prvaci. Znali smo da ćemo 1991. godine uzeti zlato, a svi su čekali Olimpijadu u Barceloni. NBA liga je odlučila poslati najbolje što ima da pokaže tko je tko u košarci, a obračun nad obračunima trebao se dogoditi protiv Jugoslavije. Nažalost, ekipa zbog koje su došli u Barcelonu više nije postojala.
Rijetke su tako tužne priče kao ona o raspadu košarkaške reprezentacije SFRJ.
———————–
Kad je Jugoslavija osvojila zlato, na naslovnici časopisa “Tempo” pisalo je: “IGRAJU KAO MARSOVCI!”. To je najbolniji i najusamljeniji naslov koji sam ikada vidio. Znate, Marsovci ne postoje. Više ne. Već dvadeset godina.