(Prolog romana „28.6.1914“, Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2019.)
Vratnik i Bistrik su dvije sarajevske mahale koje se gledaju sa dva brda na istočnom ulazu u grad, u svemu nasuprot, pa su i ljudi, bez povoda i stvarnog razloga, osjećali potrebu da se dijele prema slučajnosti mjesta rođenja, osojnoj i prisojnoj strani istog zavičaja, čineći od toga dramatičnu i nepremostivu razliku, jaču od svih sličnosti koje su ih spajale. Vratničane bi na sjevernoj strani ljeti duže obasjavalo sunce, a pogotovo zimi, kada dan okraća i u kotlini traje kratko do iza podneva, pa su se uznosili pred Bistričanima, onima s kojima su u vječitoj opreci samo zato što su na osunčanom brdu a ovi, nipočem gori, nepravedno u hladovini, na memli strani.
Na Vratničkoj kapiji – kroz koju u ona teška vremena prođe silna vojska Omer paše Latasa i siđe niz Vratnik, putem kojim su se ispraćale i dočekivale hadžije i išli karavani sa svilom, kadifom i mirođijama – dugo se, do pred ovaj posljednji rat u nizu, nalazila kafana, baš na mjestu gdje je putniku ponestajalo daha od uspinjanja uz golobrdicu, kao zaslužena nagrada, širom otvorenih vrata, uvijek uredno okrečena, s malom baščom, sa koje se pružao široki pogled na planine koje su se zabrinuto nadnosile nad gradom. Dolazili bi mladići s obje mahale da pred djevojkama iskušavaju hrabrost sjedeći na bukovim klupama i naginjući se nad ambisom od kojeg ih je dijelila klimava i nepouzdana ograda a ispod nje zjapila provalija koja se stropoštavala pravo u Miljacku. Njihov ples s ogradom, sad s ove, sad s one njene strane, ličio je na prijetnju kojom su od djevojaka iznuđivali naklonost, a one se zadivljeno opirale, ali se znalo dešavati da se taj ljubavni ples završi kobno i po mladića, a kasnije i po spasioce koji su, negdje nasred ambisa, skidali sa šipražja i makije unesrećeno tijelo, sa pola puta između ljubavi i smrti. Skupo se ljubav oduvijek ovdje plaćala; prije bi je dobijali nezahvalnici što su čekali ishod pa s utjehama uskakali u zagrljaj namjesto stradalih. Oni koji bi ojkali i naricali dobijali bi uvijek više od stvarno ožalošćenih.
Dugo se u kafani služila kafa pržena u šišu i tucana u avanu pa bi se njen blaženi miris širio čaršijom i mamio goste sve do Kovača i Mihrivoda. Uz džezvu vrele kafe služio se i rahat lokum, pihtijasti šećer s okusom ruže đulbešećerke ili oraha, a uz fildžan posluživana je i jedna cigareta sarajevske drine, za potpun sirotinjski ugođaj.
-Nema ovakvog ćeifa više nigdje na svijetu! – hvalile su se stare Sarajlije pućkajući duhan na muštiklu i srčući kafu.
-Ima, ima, samo vi niste bili tamo, – odgovarali bi ters tuđinci, a ovi bi se povlačili i šutljivo zamišljali šta to može biti bolje od ovoga u tom velikom i bijelom svijetu kojim im prijete.
S Vratničke kapije se razleže pogled niz maglovite planine, svaka udalj za nijansu svjetlija, do sfumata u dalekoj pozadini gdje se valjda nalazi taj bolji svijet svakovrsnih izbora, i prijetnji, pa začas odustanu od njega i obore pogled kao da se opominju da nikada ne treba preko hljeba pogače; a ispod, niz strminu na kojoj su se rodili, čim zakmeče prvo vide dvije džamije s munarama koje streme uvis. Legenda kaže da su dvije najveće sarajevske džamije istovremeno pravljene po sultanovoj naredbi, jedna bolja od druge, jedna na ovoj a druga na onoj strani Miljacke, jedna Careva džamija a druga Husrev begova. Tako Gazija i učini kako mu je bilo naređeno pa onu veću, sa munarom od 115 stepenica, nanijeti caru a sebi uze onu manju s memli strane, kako je i red da se zna ko je ko i šta je čije. Ali, od čaršije do Stambola, na tom vijugavom i dugom putu od uha do uha, iskrivi se vijest i do sultana dođe glas kako je Husrevbeg, drznik, sebi uzeo veću a caru darovao manju džamiju pa mu otposla sljedeći ferman na kojem je pisalo: Husrevbeže, ona džamija koju si meni napravio – neka bude tebi, a ona koju si napravio za sebe – neka bude moja džamija!
Tako najveća i najljepša džamija u Sarajevu objedom ponese ime njegovog najvećeg graditelja, kako jeste pravda, a nije red, a ona druga, skromnija po svemu, postade Careva.
Zatim, s pogledom malo udesno, odmalena vide katedralu s kulama čiji su krovovi oštro usmjereni ka nebu, pravo je Saborna crkva a sasvim lijevo, u izmaglici koja se jutrom iskuplja nad plitkom vodom – sinagoga. Najčešće, ne smetaju jedne drugoj, niti se zaklanjaju, niti natkriljuju, ni fizički ni metaforički, nego svaka mjeri svoje vrijeme, jedna se uznoseći da je prva i najstarija a druga se uznoseći da je zadnja i najmlađa. Ta ih različitost od malih nogu uči da se ničemu previše ne čude i da ne žure s odlukama prije nego im oprezno ne razmotre posljedice.
Kada bi Bog Bosnu ispeglao – a ni tome se niko ne bi previše čudio! – bila bi površinom veća i od Amerike a Sarajevo bi se prostiralo uširinu kao Pariz ili New York s kojima hoće da se u svemu nadmeće. Smješteno u tom lijevku među zgužvanim brdima, kroz koji protiče Miljacka – u proljeće, kada se otapaju snjegovi, to je drčna smeđa rijeka koja ispira ilovaču a tek žućkasti curak kada se za ljetnjih vrućina povuče u žilu korita i jedva preskače oblutke – Sarajevo se, unutar tih nekoliko sati radoznalog hoda, okupilo oko njena toka svom dužinom a uširinu se plitko uspinje na okolna brda, od rijeke ni na cigar vremena.
Postoje mjesta, ponosna na svoju zlu kob, na kojima se s povećanom vjerovatnoćom odvijaju presudni događaji. Eto, to mjesto sitnih zadjevica i kavgi, stiješnjeno između dvije oprečne mahale kao dva suprotstavljena svijeta, sasvim malo da bude uzrok nevoljama ali dovoljno veliko da im bude povod, jedno je od takvih mjesta, i nema ih na svijetu puno ni za one koji su obišli cijelu kuglu.
Grad koji se sazidao oko odjeka jednog pucnja, svoj morbidni status je potvrdio devedesetih kada je od Lenjigrada preuzeo rekord najduže opsjednutog grada u historiji ali će svoje opskurne trenutke slave tek dočekati dvadesetih godina XXI stoljeća kada će, na sličan način i na skoro istom mjestu, novom balkanskom krizom izbjeći poniženje i pokrenuti Treći svjetski rat poslije kojeg će konačno nastupiti duga stoljeća spokoja i mira…
Sve legende o Sarajevu su istinite; ili su bile, ili će biti…
28.6.1914
(Prolog romana „28.6.1914“, Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2019.)
Vratnik i Bistrik su dvije sarajevske mahale koje se gledaju sa dva brda na istočnom ulazu u grad, u svemu nasuprot, pa su i ljudi, bez povoda i stvarnog razloga, osjećali potrebu da se dijele prema slučajnosti mjesta rođenja, osojnoj i prisojnoj strani istog zavičaja, čineći od toga dramatičnu i nepremostivu razliku, jaču od svih sličnosti koje su ih spajale. Vratničane bi na sjevernoj strani ljeti duže obasjavalo sunce, a pogotovo zimi, kada dan okraća i u kotlini traje kratko do iza podneva, pa su se uznosili pred Bistričanima, onima s kojima su u vječitoj opreci samo zato što su na osunčanom brdu a ovi, nipočem gori, nepravedno u hladovini, na memli strani.
Na Vratničkoj kapiji – kroz koju u ona teška vremena prođe silna vojska Omer paše Latasa i siđe niz Vratnik, putem kojim su se ispraćale i dočekivale hadžije i išli karavani sa svilom, kadifom i mirođijama – dugo se, do pred ovaj posljednji rat u nizu, nalazila kafana, baš na mjestu gdje je putniku ponestajalo daha od uspinjanja uz golobrdicu, kao zaslužena nagrada, širom otvorenih vrata, uvijek uredno okrečena, s malom baščom, sa koje se pružao široki pogled na planine koje su se zabrinuto nadnosile nad gradom. Dolazili bi mladići s obje mahale da pred djevojkama iskušavaju hrabrost sjedeći na bukovim klupama i naginjući se nad ambisom od kojeg ih je dijelila klimava i nepouzdana ograda a ispod nje zjapila provalija koja se stropoštavala pravo u Miljacku. Njihov ples s ogradom, sad s ove, sad s one njene strane, ličio je na prijetnju kojom su od djevojaka iznuđivali naklonost, a one se zadivljeno opirale, ali se znalo dešavati da se taj ljubavni ples završi kobno i po mladića, a kasnije i po spasioce koji su, negdje nasred ambisa, skidali sa šipražja i makije unesrećeno tijelo, sa pola puta između ljubavi i smrti. Skupo se ljubav oduvijek ovdje plaćala; prije bi je dobijali nezahvalnici što su čekali ishod pa s utjehama uskakali u zagrljaj namjesto stradalih. Oni koji bi ojkali i naricali dobijali bi uvijek više od stvarno ožalošćenih.
Dugo se u kafani služila kafa pržena u šišu i tucana u avanu pa bi se njen blaženi miris širio čaršijom i mamio goste sve do Kovača i Mihrivoda. Uz džezvu vrele kafe služio se i rahat lokum, pihtijasti šećer s okusom ruže đulbešećerke ili oraha, a uz fildžan posluživana je i jedna cigareta sarajevske drine, za potpun sirotinjski ugođaj.
-Nema ovakvog ćeifa više nigdje na svijetu! – hvalile su se stare Sarajlije pućkajući duhan na muštiklu i srčući kafu.
-Ima, ima, samo vi niste bili tamo, – odgovarali bi ters tuđinci, a ovi bi se povlačili i šutljivo zamišljali šta to može biti bolje od ovoga u tom velikom i bijelom svijetu kojim im prijete.
S Vratničke kapije se razleže pogled niz maglovite planine, svaka udalj za nijansu svjetlija, do sfumata u dalekoj pozadini gdje se valjda nalazi taj bolji svijet svakovrsnih izbora, i prijetnji, pa začas odustanu od njega i obore pogled kao da se opominju da nikada ne treba preko hljeba pogače; a ispod, niz strminu na kojoj su se rodili, čim zakmeče prvo vide dvije džamije s munarama koje streme uvis. Legenda kaže da su dvije najveće sarajevske džamije istovremeno pravljene po sultanovoj naredbi, jedna bolja od druge, jedna na ovoj a druga na onoj strani Miljacke, jedna Careva džamija a druga Husrev begova. Tako Gazija i učini kako mu je bilo naređeno pa onu veću, sa munarom od 115 stepenica, nanijeti caru a sebi uze onu manju s memli strane, kako je i red da se zna ko je ko i šta je čije. Ali, od čaršije do Stambola, na tom vijugavom i dugom putu od uha do uha, iskrivi se vijest i do sultana dođe glas kako je Husrevbeg, drznik, sebi uzeo veću a caru darovao manju džamiju pa mu otposla sljedeći ferman na kojem je pisalo: Husrevbeže, ona džamija koju si meni napravio – neka bude tebi, a ona koju si napravio za sebe – neka bude moja džamija!
Tako najveća i najljepša džamija u Sarajevu objedom ponese ime njegovog najvećeg graditelja, kako jeste pravda, a nije red, a ona druga, skromnija po svemu, postade Careva.
Zatim, s pogledom malo udesno, odmalena vide katedralu s kulama čiji su krovovi oštro usmjereni ka nebu, pravo je Saborna crkva a sasvim lijevo, u izmaglici koja se jutrom iskuplja nad plitkom vodom – sinagoga. Najčešće, ne smetaju jedne drugoj, niti se zaklanjaju, niti natkriljuju, ni fizički ni metaforički, nego svaka mjeri svoje vrijeme, jedna se uznoseći da je prva i najstarija a druga se uznoseći da je zadnja i najmlađa. Ta ih različitost od malih nogu uči da se ničemu previše ne čude i da ne žure s odlukama prije nego im oprezno ne razmotre posljedice.
Kada bi Bog Bosnu ispeglao – a ni tome se niko ne bi previše čudio! – bila bi površinom veća i od Amerike a Sarajevo bi se prostiralo uširinu kao Pariz ili New York s kojima hoće da se u svemu nadmeće. Smješteno u tom lijevku među zgužvanim brdima, kroz koji protiče Miljacka – u proljeće, kada se otapaju snjegovi, to je drčna smeđa rijeka koja ispira ilovaču a tek žućkasti curak kada se za ljetnjih vrućina povuče u žilu korita i jedva preskače oblutke – Sarajevo se, unutar tih nekoliko sati radoznalog hoda, okupilo oko njena toka svom dužinom a uširinu se plitko uspinje na okolna brda, od rijeke ni na cigar vremena.
Postoje mjesta, ponosna na svoju zlu kob, na kojima se s povećanom vjerovatnoćom odvijaju presudni događaji. Eto, to mjesto sitnih zadjevica i kavgi, stiješnjeno između dvije oprečne mahale kao dva suprotstavljena svijeta, sasvim malo da bude uzrok nevoljama ali dovoljno veliko da im bude povod, jedno je od takvih mjesta, i nema ih na svijetu puno ni za one koji su obišli cijelu kuglu.
Grad koji se sazidao oko odjeka jednog pucnja, svoj morbidni status je potvrdio devedesetih kada je od Lenjigrada preuzeo rekord najduže opsjednutog grada u historiji ali će svoje opskurne trenutke slave tek dočekati dvadesetih godina XXI stoljeća kada će, na sličan način i na skoro istom mjestu, novom balkanskom krizom izbjeći poniženje i pokrenuti Treći svjetski rat poslije kojeg će konačno nastupiti duga stoljeća spokoja i mira…
Sve legende o Sarajevu su istinite; ili su bile, ili će biti…
Mali ram za velike slike.