1983.: Kratka povijest jedne prijeratne godine (9)

Teta Almasa i Josip Broz Tito, koji nasmijan gleda prema crnom kamenu u Meki

S komšinicom Almasom, čije smo ime, kao i većini žena i muškaraca sa Sepetarevca, obavezno navodili uz neki dodatak, pa je tako bila teta Almasa, gospođa Almasa, Almasa-hanuma, bili smo, kako se to nekad govorilo, kućni prijatelji. To je prijateljstvo slučajno začeto u 1973. ili 1974, kroz nekoliko susreta i mimoilaženja na našoj uličnoj strmini, od kojih pamtim jedan: odnekud smo se iz grada vraćali, mati moja i ja, i naišli smo nasred ulice na tetu Almasu – za koju u to vrijeme nisam još znao ni kako se zove – kojoj su, dok se penjala uz Sepetarevac, popucale i raspale se ručke na sve tri najlonske vrećice s gomilom svega i svačega, kupljenog u samoposluzi i u piljarnici kod Alje. I što je ona, nesretnica, više pokušavala da sakupi sve rasuto, tako se ono dalje rasipalo. Nasred pustog Sepetarevca, sama, u šarenim dimijama, malena, sa šarenom maramom na glavi, ni sagnuta ni nagnuta, skuplja i nagurava šakama ono što je kupila, pa ne znajući što da učini, kori samu sebe: e, tako ti i treba kad ne nosiš cekere, guzica ti za džabnom kesom zinula!

Mi se penjemo uz ulicu, dolazimo joj s leđa, ona se ozari kad nas vidi. Moja Javorka odmah ulazi u neku živu priču, kao da se njih dvije već odavno znaju, a vjerojatno se iz viđenja već i znaju, pa grabimo one stvari Almasa-hanume, trpamo ih po nekim svojim torbama i cekerima – čini mi se da sam ja imao školsku torbu, ili je to bila neka druga torba – i nosimo sve to dalje uz Sepetarevac, pa ulazimo u kuću u kojoj ona stanuje, prvi put sam u tom ulazu i hodniku, riječ je o dvokatnici, žutoj, sagrađenoj od ćerpiča, od nepečene cigle, s drvenim podovima i basamacima, po kojima su prostrte ponjave, da se drvo previše ne zablati. Penjemo se na kat, pod nogama cvili nam drvo, i škripi, teta Almasa otključava prastara drvena vrata onim crnim starinskim ključem. Suvremene elzet brave nisu za kuću od ćerpiča.

Ulazimo unutra, Javorka već vadi stvari iz svojih torbi i cekera, i reda ih po stolu. Stropovi su još niži nego kod nas, sve je toplije, ali zidovi su nekako nahero i ukrivo, kao i podovi. Sve uzbrdice i nizbrdice po stanu. Mnogo kasnije, proći će već i 1983, kad budem otkrio velikog Antonia Gaudija, i njegove meke, zakrivljene kuće i stropove koji čuvaju onu prvotnu toplinu spiljskoga čovjekova doma, u svemu tome prepoznavat ću ideal kuće na adresi Sepetarevac 21, i stana gospođe Almase. Ćerpič je živi materijal, možda i jedini živi od kojeg su građena kuće, jer glina tih opeka diše, mijenja se i preobražava, pod težinom stanara i njihovih života, pod težinom kuće, u protoku vremena. Ćerpič se na kiši pomalo topi, niz Sepetarevac s jeseni i u proljeće poteku neke žućkaste vode. Pomisliš, kuća će se istopiti od tolikih kiša, ali ona, eto, stoji već sto i koju godinu, od onih kasnih ili od ranih austrougarskih doba.

Sve je u tom stanu neravno, kao od plastelina, i sve je umireno, šareno i ponjavasto. Almasa-hanuma nam se, ne znam koliko zahvaljuje na pomoći, pa pristavlja kavu. Mati moja se opire minimalno, milo je njoj sjesti, pričati, upoznati se, ja pijem malinu, sok na razmućivanje, prejak i prezaslađen, i sa sećije, meke starinske, gledam u sučelni zid na kojem je prostran zidni ćilim s motivom Ćabe, crne kamene kocke u Meki, prema kojoj se svi muslimani svijeta orijentiraju u vrijeme molitve. Na drugom zidu, onom kod vrata, uz kredenac iza čijeg su stakla fotografije nekoga porodičnog svijeta – o kojemu su sljedećih godina tek saznavati, na nakrivljenom, u bijelo okrečenom zidu, iz novina izrezana, visi fotografija široko osmjehnutog Josipa Broza Tita.

Sutradan se vraćam i zvonim kod tete Almase, jer je na dnu one moje torbe – za koju više ne pamtim je li bila školska – bila zaostala jedna pileća kocka. U to je vrijeme, pretpostavljam, ali ne mogu reći da imam o tome jasnu svijest, pileća kocka bila mnogo više nego što je danas.

I tako je, s ovim događajem, i s nekoliko sličnih, redom slučajnih susreta, započelo naše prijateljstvo. Volio bih da mogu, ali zaista to više nisam u stanju, a nema više živih da mi pomognu, rekonstruirati onaj zapravo najkrupniji i najneizvjesniji korak u tom procesu, s kojim je Almasa-hanuma prvi put ušla kod nas, nakon čega smo i mi, nekako prirodno, krenuli ići k njoj. Možda je to prijateljstvo začeto u nizu umiranja, koja su sljedećih godina uslijedila. Mislim da tete Almase nije bilo, niti se kod nas na Sepetarevac dolazilo na žalost – ili na karmine, kao što se to u Zagrebu kaže – kada je u srpnju 1974. u Dubrovniku umrla tetka Lola. Ali je dvije godine kasnije, u prosincu 1976, ona bila tu, i dolazilo se kod nas na žalost, kada je umro Nano. Teta Lola je Karla Ćurlin, zvana Lola i Lukre, sestra moje None, Olge Rejc, a Nano je Rudolf Stubler, njihov brat. Iako se pojavljuju na toliko mjesta, bolje je uvijek iznova razjašnjavati sve porodične odnose.

Tada je, po Naninoj smrti – a sve smrti iz tih godina bile su iznenadne, nitko nije prethodno bio bolestan – teta Almasa, diskretno poput stražarice između svjetova, obilazila Nonu, tješila je brbljarijama, praznovjericama, dobrim i umjesnim šalama, nepogrešivo u svakom trenutku pazeći da je ničim ne povrijedi. Nevjerojatno je, zapravo, kako su me godine s tetom Almasom navele na posve krivu pomisao da uvijek postoji netko tko dolazi kad ti je teško, zabavlja te i zapričava, i liječi te od svega onog što još nije poravnato utjehom zaborava i mirenja.

A onda bi je, kada bi komšiluk i rodbina krenuli dolaziti na žalost, naprosto nestalo. Iza nje su ostajale neke pite, čorbe, kolačići i baklave, koje bi donosila da možemo ljude počastiti. Noni je to pomalo išlo na živce, jer je gospođa Alamasa mijenjala identitet naše žalosti, ali svejedno se nije opirala. Uostalom, moralo je tako biti. I sigurno će biti još gore. Dvije godine kasnije, prosinca 1978, u Moskvi gine jedina Nonina unuka, moja sestra po ujaku (kako bi se kod Srba reklo) Vesna. Ta je smrt bila strašna i neutješna, i kao da je bila ispunjena nečim dubinski nerazumnim i prostačkim. Pritom, u Vesninoj smrti ponovio se, u mirna doba, model Mladenove smrti iz 1943. Samo što su Mladena ubili njemački nacionalsocijalizam, Nezavisna Država Hrvatska i Nonina pusta iluzija da ima načina da se između njih provuče njezin sin, a Vesnu je ubio sovjetski komunizam, utjelovljen u službenom blindiranom ZIL-u, koji sa sto dvadeset na sat projuri kroz crveno, i zabije se u njezin auto. Almasa-hanuma po tom je strašnom događaju, te za tjedana koji su uslijedili do duboko u siječanj sljedeće, 1979. godine, odigrala u našem stanu na Sepetarevcu, i u našim životima, Noninom, Javorkinom i mom, važnu ulogu, od onih sudbonosnih koje zbližuju ljude, ali o kojima se ne razmišlja, jer je povod strašan, i u njemu smo žrtve, nesretni, poniženi, ojađeni u svojim beznađima. Teta Almasa dolazila je svakodnevno, ali nenametljivo. Ostajala taman onoliko koliko treba. Bila tu onoliko koliko je dramski prikaz to tražio od nje. Na dan Vesnina sprovoda, bilo je to u srijedu, 19. prosinca 1979, njoj smo ostavili kuću. Redila je po stanu, spremala sve što je bilo za počastiti, i čekala nas da se vratimo. Skoro trideset i četiri godine kasnije, dok sam ja tako u Rovinju, u kući Mirka Kovača, čekao da ga sahrane, i da kuća ponovo oživi, ona mi je na um pala. Mislio sam o tome kako je život čudo, pa ja tako zaigram ulogu stare muslimanke. I mislio sam kako te uloge, možda, baš i nisam dostojan: niti sređujem kuću, niti milujem bureke i sirnice, niti se Bogu molim za Kovačevu dušu, kao što je ona, znam to, dragom Allahu preporučivala unuku svoje prijateljice, i molila Ga da bude milostiv prema ovim dobrim i dragim nevjernicima. Doista, moju rodicu Vesnu te je 1978. u raj mogla odvesti samo muslimanska molitva, jer svi njeni tog su trenutka bili nevjernici.

Sljedeće godine slijedi još jedna, posljednja iznenadna smrt u našemu još uvijek brojnom i prisutnom rodu: u Njemačkoj od aneurizme iznenada umire Lolina kći, moja teta Branka, liječnica anesteziologinja. Ceremonijal se ponavlja, ali na nižoj razini, kao da je žalost bila dijelom anestezirana prethodnom žalošću. Uz zaborav, čovjeka spašava i navika.

Ali krivo bi bilo pomisliti da je Almasa-hanuma bila jedna od onih, u životu prisutnih, crnih vrana zloslutnica, koje se pojave sa svakom nesrećom, i samo se unutar nesreće dobro snađu, a čovjek ih poslije baš ni ne voli viđati, jer mu se čini da samo najavljuju novu nesreću. Ne, ona je bila neka vedra i prisutna žena, kada smo joj ono skupljali špeceraj i zelen po Sepetarevcu imala je pedeset i koju, vjerojatno je bila mlađa nego što sam ja danas, ali je, kao i cijela ta generacija, a možda i kao sav naš tradicionalni svijet, za starošću žudila kao za ispunjenjem mudrosti, sreće i nekog konačnog ljudskog dostojanstva, pa je, otkako sam je zapravo i znao, bila – starica. Dakle, bila je nena. Muslimanska je baka u našem jeziku bila nena, pa je u mome hrvatskom jeziku to do danas ostala. Ali moju je Nonu, od sebe stariju, vjerojatno, i petnaestak godina zvala – baka. To je bilo Almasa-hanumino ime za Nonu, a nju je to užasno nerviralo. Riječ baka u jeziku tete Almase znači isto što u mom jeziku znači riječ nena. Baka je nena kod kršćana. Nonu je to nerviralo zato što ona nije podnosila tu vrstu jezičnih nijansi.

Gospođa Almasa Branković bila je udovica. O svom rahmetliji i o nekadašnjem životu pričala je lako i neopterećeno. Imala je kćer, koja se upravo bila udala. O zetu Bakiru pripovijedala je kao o junaku nad svim junacima, kao o antičkom polubogu, koji je u stanju riješiti sve probleme svijeta i stoji kao zaštita od svakoga zla, uključujući i ono hogarovsko da će nam se nebo sručiti na glavu. Ozarenje koje bi Almasa-hanuma doživljavala sa svakim Bakirovim spominjanjem nas bi pomalo nasmijavalo. Pa smo Javorka ili ja, još uvijek dječak, zafrkavali tetu Almasu, a Nona bi se ljutila na nas. To je jedna od onih rijetkih situacija u kojoj svoju majku vidim kao vrlo mladu.

Teta Almasa dobro je podnosila šale na svoj račun, umjela je biti autoironična, srođena sa Sarajevom i sarajevskim smislom za humor, premda nije bila Sarajka. Kao mlada cura neke 1942. ili 1943. u Sarajevo je stigla sa zbjegom ispred četničkog noža. Tu je provela život, naselila se na Sepetarevac i u živote onih koje je zavoljela, ali je, kako to biva u svih emigranata, svejedno je li emigriraju iz Rusije u Ameriku ili iz Rogatice u Sarajevo, zauvijek nastavila živjeti tamo odakle je potekla. U Rogatici je gospođi Almasi svanjivalo i omrknjivalo, u Rogatici njoj bi, a ne u Sarajevu, po trebevićkim padinama, s proljećem probeharalo. I to je bilo silno dirljivo. S tim se nikada nitko nije našalio.

Postojalo je ono o čemu se na Sepetarevcu, uglavnom u kući kod nas, mnogo rjeđe kod nje, razgovaralo. I postojalo je ono o čemu se nije razgovaralo. Ali, ipak, bilo je jednom rečeno, znalo se između nas, ali o tome se šutjelo. Almasa-hanuma znala je za muku kuće u koju je ulazila, kao što smo i svi mi znali za njezinu muku. Te dvije muke bile su različite. I to iz više razloga. Drukčija je nevolja, drugi ljudi, u ime drugoga uvjerenja, prevodeći neki drugi narod istjerali Almasu-hanumu iz Rogatice, i poklali njezinu mladost, tako da se ona nikad više ne vrati u svoju kasabu, nego da tamo svaki put odlazi kao k nečemu što joj je oteto. Njezino stradanje, i Nonino, te posredno Javorkino i moje stradanje, potpuno su se razlikovali. I imali su različit tretman u društvu i zemlji u kojoj smo te 1983. živjeli. Njezina nevolja imala je pravo na riječ, na glas, na krik i artikulaciju krika. Njezina je nevolja imala pravo na svoju književnost, ali i na svoju glasno i bez straha izgovorenu priču. Naša nevolja nije imala to pravo. Naša je žalost iz 1943. bila neprijateljska, jer je naš sin i brat, moj ujak, ubijen kao neprijateljski vojnik. Da bi ljudi živjeli jedni među drugima, da bi ljudi između sebe mogli postajati prijatelji, njihove sudbine moraju moći biti ravnopravne. To znači da njihove priče na jednak način mogu biti ispričane ili neispričane.

Gospođa Almasa dobro je pazila da svojom pričom ne zakloni našu priču. O onome što se zbilo 1941. šutjela je upravo onoliko i onako kako smo šutjeli i mi. Ništa jedni od drugih nismo skrivali. Upravo suprotno: bio je to jedini način da sve bude otkriveno, i da jedni drugima budemo to što smo bili. Osim toga, preduvjet prijateljstvu je pravo na priču, koje, ustvari, znači i pravo na sudbinu. Jedan od onih temeljnih, pokazat će se i krajnje autodestruktivnih, razornih problema Jugoslavije i njezina komunističkog režima i antifašističkog vjerovanja, bio je što je nekim ljudima i obiteljima uskraćivano pravo na grob, sjećanje i sudbinu. Oni su bili izolirani u svojoj nesreći, ali njihova je nesreća bila zarazna.

Između gospođe Almase i nas nije postojao takav problem, ponajprije zato što je ta žena, koja nije imala nikakve visoke škole, ustvari uopće nije imala škole, osim onih prvih razreda, instinktivno savladavala prepreke koje je život stavio pred nju. Trebalo je preživjeti pogrom u Rogatici, i živjeti u zajednici s onima u čije je ime taj progon učinjen. Trebalo se sa skromnošću odnositi prema vlastitom stradanju, koliko god ono upjevano u sve partijske komunističke liturgije, jer ne valja svojom nevoljom činiti nasilje nad drugima, pa tako i samoj sebi priređivati nove probleme. Trebalo je živjeti s vjerom u Boga, što u njenom slučaju ne samo da je bilo posve neupitno i lišeno sumnje, nego ne pamtim da sam u svojoj blizini imao ikoga tko je svaki trenutak svoga života usklađivao s činjenicama vlastite religioznosti, kao što je to činila teta Almasa. A istovremeno je, uz Boga, stalnu misao na Njega, i postupanje u skladu s pravilima života uz Njega, trebalo uspostaviti potpuni sklad s državom i zajednicom koji ne samo da su bili areligiozni, nego su se znali i narugati njezinoj vjeri. To je onda podrazumijevalo i živ odnos prema Titu: onu fotografiju izrezanu iz Oslobođenja, na kojoj se maršal onako lijepo smije.

Kada je umro, u nedjelju 4. svibnja 1980, mi smo se taman u našemu fići vratili s Ilidže, od rođaka kod kojih smo bili na ručku. Javorka je vozila, Nona i ja smo mučali kao sleđeni, više u strahu da bi nas ona u svojoj histeriji mogla zabiti u kakav tramvaj, kamion ili drugi auto – jer je, nakon što je, vozeći se kroz Alipašino polje shvatila po reakcijama ljudi po ulici što se dogodilo, počela psovati i vikati, baš kao da smo nas dvoje krivi, kao da smo atentatori na Tita, a u fići još nismo imali ni radio, tako da smo bili sasvim izolirani od povijesti koja nam se, činilo se, poput lavine približavala, prijeteći da će nas satrati. Ustvari, jedva smo čekali da stignemo kući, da u miru razmislimo o svemu.

Javorka se ni nakon parkiranja nije smirivala. Sa svih strana po Sepetarevcu čuli su se ljudski glasovi. Odjekivali su kroz sumrak i večer do daske pojačani televizori. Događalo se nešto što su i gluhi željeli čuti. Na prozore izlazili su susjedi koje nikada ranije nismo vidjeli. Čudio sam se licima koja plaču. Ljudi su drukčiji kada plaču. Naročito oni koji prije toga dugo nisu plakali.

I čim je sa svojih prozora vidjela da se upalilo svjetlo u našem hodniku, pa u dnevnom boravku, teta Almasa se požurila k nama. Uplakana, očajna, uplašena. I tu su se Javorka i ona grlile. Nona je, kao i inače, uspješno izmicala zagrljajima. A ja sam, bilo mi je skoro četrnaest, sa strane sve promatrao, kao da ovo nije život, nego je film. Danas mi je, nakon nekoliko epoha za kojih su svi oni pomrli, a Sepetarevac pretvorio se u uspomenu, u književnu činjenicu i u laboratorij jedne povijesti, pretočene u dokumentarnu fikciju, žao što te 1980, kao ni ove 1983, sve to nisam mogao gledati sa sviješću o jedinstvenom životnom i povijesnom trenutku. 

Večer po Titovoj smrti jedna je od onih vrlo rijetkih prilika, možda ih je u tom prijateljstvu ukupno bilo dvije-tri, kada se teta Almasa malo predugo zadržala. Čekali smo da ode, a njoj se nije išlo. Javorka se u međuvremenu smirila, pa su njih dvije razgovarale, teta Amasa bi svako malo zaplakala, pa bi je moja mati tješila, i taj je razgovor u sebi imao nešto od joneskovskog apsurdizma. S Javorkine je strane bila to priča o ničemu, u kojoj su se više ogledale njezine neuroze i duševna stanja, prevelika upućenost na unutarnji svijet, na nekakav unutarnji zid, pust i siv, iza kojeg više nema ničega, dok je iz Almase-hanume progovarao neki autentičan egzistencijalni strah. Za sve drugo, osim ovoga što se zbiva u nedjelju, 4. svibnja 1980, pobrinut će se dragi Allah, On je svemoćan, On je milostiv, u Njemu je sve, pa se ona, koja se u Njega uzda, nema za što u svojoj svakodnevici brinuti. Ali Titova smrt izmiče Allahovoj volji i brizi, na isti način na koji su događaji u Rogatici, na isti način na koji je četničko klanje ispred kojeg je kao mlada bježala u Sarajevo, izmicalo Allahovoj volji. Bog je svemoćan, ali postoji dio stvarnosti, i postoji nešto u čovjeku, što je na neki način mimo i izvan Boga. Da bi se ljudski živjelo, valja nekako uspostaviti ravnotežu između onoga što jest i onoga što nije, između Božje svemoći i svoje nemoći, između vjere i vlastitoga užasa. Almasa-hanuma bila je odistinski užasnuta mogućnošću svijeta bez Tita. Osim što je to za nju bio svijet u kojemu opet postaje žrtva progona, poniženja i klanja, bio je to svijet prijeteće praznine. Svijet bez Tita za nju je, muslimansku vjernicu, pomalo bio svijet bez Boga.

Taj odnos nije bio odnos prema narodnome ocu, vođi, poglavaru ili diktatoru… Nije ona Tita voljela, ali je imala odnos prema tome što joj se Tito smilovao. Za razliku od onih u Rogatici. Za razliku od onih koji bi nastupili da Tita nije bilo. Otud, iz te njegove milosti, baš ona fotografija, izrezana iz novina, požutjela, ona na kojoj se Tito onako široko smije, a ne bilo koja od onih čistih, lijepo uređenih i bistrih službenih fotografija u boji, načinjenih na kartonu ili na masnom papiru, koje bi svake godine, krajem maja, izlazile u sarajevskim dnevnim novinama, i bile su savršene za uokvirivanje i vješanje po kućnim zidovima. Ali na tim je slikama bio strogi, ozbiljni Tito, Tito koji upravlja i vlada. Teti Almasi trebao je jedan drugi Tito, i ona si ga je našla, pa ga je objesila na zid kod vrata, tako da gleda u crni kamen u Meki, nasmijan i vedar, upravljen prema samom orijentiru islama.

Sve se to, kažem, dalo uskladiti i upjevati u svakodnevici ove neobične žene, o kojoj sve više mislim otkako je svijet pošao svome kraju, i sve mi se neobičnijom njezina pamet čini. Ali ovdje ne bi dalje trebalo biti riječi o pameti, nego o prijateljstvu, a ovako dug uvod u poglavlje, važan je ne bi li najprije sebi, onda i svojoj pripovijesti, makar iz daljine razjasnio osjećaje, strepnje i mutna mišljenja, kojima smo bili na Sepetarevcu vođeni, nakon što su krenule stizati vijesti o uhićenjima i pripremi suđenja grupi “muslimanskih intelektualaca”. Onih koji su, kako su pisale novine, “četa mala, ali zatrovana”, onih koji su, angažirali Allaha “u službu bratoubilaštva”…

U tjednu koji će uslijediti nakon petka – dana u muslimanskom tjednu kada se održava džuma, tjedna molitva s okupljanjem zajednice u džamiji – na koji je Tužilaštvo izdalo saopćenje o istrazi i hapšenjima, te se sastalo Predsjedništvo Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine, organizirani su sastanci svih osnovnih organizacija SK BiH, na kojima su članovi informirani o događajima, a u najvećoj mjeri i indoktrinirani dirigiranim stavovima, mišljenjima, osjećajima, predrasudama… To su, recimo, dani kada se definitivno i trajno određuje mjesto Islamske Republike Iran u kolektivnom imaginariju, a društvo u Bosni se po nevidljivom šavu dijeli na golemu većinu onih koji će vjerovati da u Iranu živi i djeluje sam crni đavo, i da su živi đavli svi koji tu među nama prema Iranu imaju pozitivan odnos, i na onu manjinu muslimana, redom istinskih tradicionalnih vjernika, koji nastavljaju misliti nešto drugo.

Javorka se s partijskog sastanka, koji je u njezinoj osnovnoj organizaciji, u Zemaljskom muzeju, održan već u ponedjeljak, u pet sati, poslije posla, vratila mirna, ali vrlo zabrinuta. Naravno da je nisam ispitivao što se događalo: šta mene briga o čemu oni govore na svojim partijskim sastancima! Osim toga, nije li to što ona tako bezrezervno vjeruje u sve što je tamo čula  samo po sebi dovoljno da ne povjerujem ni u jednu njezinu riječ? Očito su je uvjerili da se događa nešto strašno. Ali što bi to bilo strašno? I što sam ja tog svibnja 1983. uspijevao zamisliti kao strašno? Ovo je, čini mi se, važno pitanje. Nona i Javorka su, svaka na svoj način, u svom iskustvu imale upisan rat, i sve ono najgore što je iz Drugog svjetskog rata moglo proizaći. Njih obje je ono što se upravo zbivalo moglo podsjetiti na nešto iz tog rata. Saopćenje Tužilaštva je,  uza sve ono što će uslijediti, s kirurškom preciznošću učinilo rez u društvu: između nas i njih. Pritom, načinom na koji je tog petka cijela stvar definirana, pa već i tim što je proces pokrenut upravo u petak, a ne bilo kojeg od preostalih šest dana u tjednu, vrlo snažno je sugerirano da nije riječ o suđenju samo jednoj skupini muslimana i Muslimana, nego su pod istragom, stvarnom, simboličnom, metaforičnom, svi oni koji s tim ljudima dijele vjeru, pa čak i ime. I onda, po nekom automatizmu višenacionalne zajednice, na strani Tužilaštva u tom procesu svim muslimanima i Muslimanima stoje svi oni drugi, Srbi, Hrvati, vjernici i nevjernici. Nije važno što istragu vode ljudi muslimanskih imena i prezimena, kao što kasnije neće biti važno to što će muslimanska imena imati tužiteljica u procesu i sudac, kao što ni 1971. i 1972, u vrijeme gušenja Hrvatskog proljeća i montiranih političkih procesa koji su zatim priređivani, neće biti nimalo važno to što će tužitelji i suci u golemoj većini biti ljudi hrvatskih imena i prezimena.

Možda se na Sepetarevcu 23 ne bismo toliko ni bavili onim što se u travnju i svibnju zbivalo, i što će se zatim nastaviti za suđenja, što će se održati u ona gluha godišnja doba, kada je cijela Jugoslavija, pa s njom i Bosna, odlazila na more, da nije bilo tog toliko važnog i bliskog kućnog prijateljstva. Svi drugi odnosi i prožetosti, sva druga prijateljstva Javorkina, Nonina i moja, nisu podrazumijevala toliku prisutnost u našemu domu. Ali su se, što je bilo mnogo važnije, razlikovala po tome što nitko od naših prijatelja iz tog vremena, osim tete Almase, nije bio vjernik. Ili što ničija religioznost nije tako duboko prekoračivala granice našega kućnog oltara.

Tih dana, tjedana i mjeseci Almasa-hanuma nas je promatrala. Imala je otvorene četvere oči. Ono što će se zbivati nije se, iz njezine perspektive, ticalo samo nas, nego se ticalo svega što jesmo i svih onih koji su ono što i mi jesmo. Kao što se, vjerojatno, ono što smo mi vidjeli u njoj, ili što smo u to vrijeme čuli od nje, nije ticalo samo Almasa-hanume, nego jednoga šireg svijeta kojem je pripadala. Tradicionalnog, u se zatvorenog, koliko god srdačnog muslimanskog vjerničkog svijeta. U tom međusobnom promatranju, o samoj se temi govorilo vrlo malo, premda se kao i ranije brbljalo, razgovaralo, eglenilo o svemu i svačemu. Međutim, nešto se moralo reći. Almasa-hanuma nije poznavala nikoga od tih ljudi. Kao ni Javorka. Ali moj Dragan, rekla je Nona, zna tog Ismeta Kasumagića. Metalurški inžinjer, kolega iz Zenice, radio svuda po svijetu, vrlo fin čovjek, Dragan govori. Na to teta Almasa samo klima glavom, i ponavlja: ja, ja, ja… Samo jedne se stvari Dragan sjetio, kaže Nona: jednom su, još davno prije, bili u nekoj slastičarnici, a Ismet nije htio da pije bozu. Strah ga bilo da boza nije prevrela u alkohol. Zamisli ti to!, čudi se teta Almasa, ali ne možeš ti u tom čuđenju znati osuđuje li ona inžinjera Kasumagića, ili je na njegovoj strani. Ali opet, Nona govori, ne možeš ti čovjeka kriviti što ne pije bozu. Neka, brate mili, pije što mu se pije. I tu gospođi Almasi bi nekako vidno drago.

Ili drugom prilikom, istoga tog proljeća i ljeta, televizor, crnobijeli, Ambasador 61, Elektronske industrije Niš, slučajno je ostao uključen, premda bismo ga obično gasili kada bi netko dolazio, jer uključen se televizor u to vrijeme još uvijek tretirao kao nepristojan sugovornik, stalno brblja, pa ne možeš od njega doći do riječi. I onda se, usred neke vanjskopolitičke emisije, na ekranu ukazala mračna bradata glava pod turbanom. Imam Homeini nešto je negdje govorio. Nisu oni kao mi, rekla je tad iz čista mira teta Almasa, oni su šitovci! Mi nikako nismo isto što i šitovci! A poslije se ta riječ šitovci, koja zapravo znači šiti, često ponavljala. Uvijek bi je ona izgovarala, najprije kao neku crtu razlike između sebe i svojih, te Homeinija i njegovih, a onda i kao neku toliko važnu poveznicu između nas ovdje, za ovim stolom, u ovom stanu na Sepetarevcu. To da su oni šitovci, Almasa-hanuma je, vjerojatno, neposredno prije saznala, i to ju je, pretpostavljam, oslobodilo velike brige. Ali činjenica da je ona to nama rekla, i da je poslije stalno govorila, potvrđivala je njezino veliko povjerenje. Jer ona bi samo nekome kome je vjerovala rekla to da su oni šitovci, a mi nismo. Pred nekim kome ne vjeruje, ne bi se ograđivala od drugih muslimana, makar i iranskih. Jer to ne bi bilo ni fino, ni ljudski.

Ali ono do čega ni Nona, ni Javorka nisu mogle doprijeti, i o čemu se nikad nije razgovaralo, ticalo se njezinih osjećaja prema onima kojima će se upravo suditi. Kao što nikad neće, pa ni u najdaljoj aluziji, temom postati to da ovo nije suđenje samo tim ljudima, nego je i suđenje islamu i određivanje do koje mjere možeš, a preko koje mjere ti ne bi smio biti musliman. Svakog Božjeg trenutka osjećala se mjera u kojoj se Almasa-hanuma i sama osjećala optuženom i suđenom, kao što smo se i nas troje u svakom trenutku doživljavali kao sudionici njezine unutarnje identitarne, metafizičke i intimne nevolje. Kako nikome nije na um padalo da se odriče tete Almase, bili smo, na neki način, dio vrlo širokog kruga suoptuženih. Naravno, ne u očima tužitelja ni sudaca, nego po vlastitom izboru i onom svakodnevnom biranju strana u životu, koje na kraju ljudima odredi sudbinu. Pogotovu u onakvim društvima kakvo je te 1983. još uvijek bilo i bosansko, i sarajevsko društvo. Ta godina je, s upravo započetim procesom “muslimanskim intelektualcima”, bila važna u nekom afektivnom, prirodnom, u najvećoj mjeri i nepromišljenom, ali svakako sudbonosnom odabiru strana, koji je toliko ovisio o tome s kime si i kako živio.

Tog proljeća i ljeta teta Almasa pomalo je, bez gotovo ikakve svoje uloge u cijeloj stvari, po logici povijesti, a mimo logike pripovijesti i tradicionalne dramaturgije, s pobjedničke prelazila na stranu gubitnika i poraženih. I dalje se besprijekornom, s imperativa socijalističke revolucije te bratstva i jedinstva, činio njezin rogatički zbjeg. Ali sve drugo se, najednom, voljom Centralnog komiteta SK BiH, te stjecajem međunarodnih okolnosti, našlo na drugoj strani, koja je nju, makar izdaleka, mogla podsjetiti na stranu na kojoj smo se nalazili mi. Tuđi na ovom brdu i u ovom gradu, tuđi u ovom društvu, čak i kada smo, poput Javorke, članovi Partije, određeni smo onim na što nismo imali nikakvog utjecaja. Ili Nona jest, kada je sina slala u neprijateljsku vojsku, u kojoj će poginuti, ali mati moja Javorka i ja s tom stvari baš ništa nismo imali, ali smo za nju svakodnevno bili odgovorni, bili smo sami pred sobom krivi, živjeli smo svoje društvene živote ucijenjeni onim što se dogodilo prije tačno četrdeset godina, 1943. kada je smrću našega bližnjeg grijeh s njegove uniforme prenesen na nas, rođene i još uvijek nerođene u ovome gradu.

Teta Almasa počela je mnogo češće spominjati svog tetića, koji je 1983. bio na jednom od najviših partijskih i državnih položaja u Bosni i Hercegovini, premda nije bio ni naročito utjecajan, niti će ga se itko sjećati nakon što nekoliko godina kasnije potone u čuvenoj aferi s drugovima koji su za izgradnju vikendica u Neumu angažirali poneku vreću s cementom ili bloketu u društvenome vlasništvu. Dvojim hoću li spomenuti njegovo ime i prezime, možda je, ipak, bolje da ga ne spominjem, to teti Almasi možda ne bi bilo drago, tako da ću ga ovdje ostaviti bez imena. Koje je, eto, 1983. u njezinom dnevnom meandriranju, prepričavanju događaja, nizanju sjećanja i razgovaranju, postalo tako važno i toliko frekventno. Ili nam se samo učinilo da ga mnogo češće spominje, i da u tom spominjanju postoji i neka ne baš tako daleka primisao da je njezin tetić štiti od stradanja, i da ga što češće treba spominjati. Noni je taj čovjek počeo ići na živce, pa bi ispotiha rogoborila čim bi se pojavio na ekranu – pogledaj ga, primitivac! – ali naravno da to nikad nije pred tetom Almasom pokazala. Omrznuo joj je taj tetić, a da ni on, jadan, nije učinio ništa što nije činio i ranije. 

Sarajevski proces, čiji će se odjeci, televizijski, novinski i razgovorni produžiti do duboko u jesen, i tek će Zimske olimpijske igre, u veljači sljedeće, 1984. godine, iz svakodnevnih priča i razgovora otkloniti pomisao na ono što se prešućuje, a što nad svima lebdi kao optužba i kazna, ništa nije promijenio u našem kućnom prijateljstvu s gospođom Almasom Branković, vjerojatno i posljednjem velikom kućnom prijateljstvu u povijesti našega roda, jer će i Nona uskoro otići, a mati moja Javorka i ja nećemo više imati zajedničkih prijatelja, koje bismo skupa dočekivali. Ujedno, ta godina, 1983., bila je i vrhunac tog živog odnosa. Uslijedit će vremena opadanja, pristići će kojekakve bolesti, starački deveri i nevolje pomalo će odvajati i Nonu i tetu Almasu od svakodnevice, i sve ih više upravljati nekim njihovim prošlostima. Ionako je čovjek poput raka: gdje god pođe, kako god da ide, kreće se unatrag. A s vremenom i onih dvadesetak basamaka iz njezine kuće, sedamdeset metara uzbrdo do naše kapije, i desetak skalina do ulaza u kuću, postalo je predugo i previše za umorne njezine noge. Džaba joj bilo što je do zadnjeg klanjala, što se Bogu molila, bila u hrani skromna, a tjelesno istrenirana, jer musliman koji klanja po pravilu sve dnevne namaze, tjelesno je mnogo spremniji od kršćanina koji se jednako usrdno moli Bogu. Naprosto, prerano se umorila i isplovila iz naših života, ostavivši za sobom nepodnošljivu pustoš. Žalim što ih sve tri ne mogu obuhvatiti ovim svojim današnjim živim očima, nego ih gledam očima sedamnaestogodišnjaka, krivo uvjerenog da je Drugi svjetski rat završio i da nas progone duhovi neki i fantomi.

Gospođa Almasa Branković, Almasa-hanuma (Ove dvije riječi valja izgovoriti kao jednu, tako da se na glasu “s” prelome i presamite, a da se glas “a”, nakraj imena Almasa gotovo i ne čuje…), komšinica naša Almasa, moja teta Almasa, koja je maksuz meni znala ispeći burek, pa donijeti cijelu tepsiju, otići će, malo-pomalo, u zaboravljanje, seniliju, sklerozu, kako se to u ono vrijeme govorilo. Danas se drukčije kaže, ali današnje riječi nema smisla koristiti za nešto što je bilo nekad. Posljednji veliki montirani politički proces u Jugoslaviji, u kojem je bilo i nekog dalekog odjeka čuvenih Staljinovih suđenja, pomoću kojih je sredinom tridesetih preoblikovao društvenu zajednicu, u mom je doživljaju bio obilježen figurom tete Almase. Premda tužiteljica ni sudac nisu imali pojma da je tako, u Sarajevu se sudilo njoj. Sudilo se takvim ženama i muškarcima, koji su se uglavnom držali podaleko od društvenog života grada, ali su bili dobra i vjerna publika Titove Jugoslavije. Da tako nije bilo, zar bi 1990. u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini na vlast došli upravo oni koji su u tom procesu i formalno osuđeni?

Miljenko Jergović 01. 05. 2023.