“Kosovo republika”, dvije najskuplje i najzloglasnije riječi posljednjeg desetljeća Jugoslavije
U veljači, širom zemlje, gradske i općinske vlasti započinju s uvođenjem bonova i za osnovne artikle: ulje, deterdžent, kavu, kavovinu… Na taj način lokalne vlasti nastoje uvesti red i popraviti štetu koju su proizvele odluke Saveznog izvršnog vijeća i nerazumna politika štednje. Jutarnji redovi ispred dućana i samoposluga postaju svakodnevna slika u zemlji koja, malo-pomalo, tone u beznađe. Ekonomske krize, monetarne reforme i društveno-ekonomski preobražaji od početaka socijalističke države dio su ritma svakodnevice, ali ovo je, valjda, prvi put da se čini kako je proces bezizlazan, i da nam predstoji propast. Još nešto se prvi put zbiva: kao da više nismo dio svijeta, ili svijet više nije briga za nas, Amerikanci se mire sa Sovjetima, kapitalisti nalaze zajedničke riječi s komunistima, a Jugoslavija kao da se zatekla u procjepu. Vjerovnici traže da im se vrati novac, zapadne vlade bez previše milosti nude jugoslavenskoj Vladi dizanje novog kredita od milijardu i tristo milijuna dolara, koji će poslužiti za refinanciranje pristiglihrata prethodnih kredita. Vlada bezuspješno moli za odgodu otplaćivanja glavnice, ali u osnovi nema novca ni za otplatu kamata. Na vanjski pritisak Milka Planinc, žena koja se nikada ne smije, reagira histerijom štednje, stezanjem svih javnih troškova, što, kažu, nije naročito mudra politika ni u uvjetima tržišne ekonomije, ali u još uvijek socijalističkoj Jugoslaviji i u uvjetima djelomičnog planskog gospodarstva, takva je politika samoubilačka. Što se manje novca ulaže, to se manje i privredi. No, drugarica Milka se, tako smo rekli, nikada ranije nije bavila ekonomijom.
U atmosferi ekonomskog beznađa, dok malo-pomalo rastu redovi ispred samoposluga i cvjeta šverc deviza, jer dinar vrijedi sve manje i manje, već mnogo manje nego što to kaže država, istovremeno traje proces društvenog oslobađanja. U Beogradu i Zagrebu, a pogotovo u Ljubljani, sve slobodnije piše se i govori. Glavni navjestitelji slobode su novine za književnost i kulturu, književni časopisi, dijelom i omladinska štampa. Ali ono što je dopušteno u velikim gradovima, još uvijek je krajnje zazorno u provinciji. A za ono o čemu se slobodno piše i govori u Ljubljani, Zagrebu i Beogradu, u Sarajevu i još ponegdje fasuje se višegodišnja robija. U Prištini, pak, vlada još gori mrak, neprestano izvanredno stanje, državni teror, sumnjičenje većinskoga albanskog svijeta, koji se malo-pomalo, nerazumnim postupanjem države sve više udaljava i tjera iz Jugoslavije i iz ideje o zajedništvu zbratimljenih naroda i narodnosti.
Vijest koja je objavljena u svim novinama sredinom veljače: skupina od dvadeset i tri Albanca, pobornika i propagatora marksizma-lenjinizma po mjeri i urneku Tirane i Envera Hoxhe, osuđeno je na kazne od jedne do četrnaest godina zatvora. Nisu zagovarali oružanu pobunu, nisu posjedovali oružje, nisu bili za protjerivanje ili istrebljenje drugih naroda, tražili su da Kosovo postane sedma republika u okvirima Jugoslavije. Prema jugoslavenskim službenim podacima, između 1981. i 1989. na Kosovu je, zbog kontrarevolucije, na kraće zatvorske kazne osuđeno 7000 Albanaca, a 1750 Albanaca suđeno je na kazne od jedne do sedamnaest godina zatvora. Golema većina suđena je za verbalni delikt. Većina je dopala robije zbog sudjelovanja u demonstracijama, koje bi u pravilu bile mirne, sve dok policija ne bi počela da batina demonstrante. Mlatili su ih bezdušno, pendrecima (“disciplinskim palicama”, takav je bio službeni naziv) stvarajući nepremostivu etničku distancu. Premda je socijalistička autonomna pokrajina, Kosovo bilo je, prema Ustavu iz 1974, istovremeno dio Socijalističke Republike Srbije i konstitutivni element jugoslavenske federacije. Iz prvog je proizlazilo da je mlade Albance po ulicama kosovskih gradova uz pokrajinsku kosovsku policiju tukla i milicije iz Srbije. Iz drugog je, međutim, proizašla mješovita, i prilično brojna, jedinica savezne milicije, koju su te 1983. već sačinjavali kontingenti iz svih jugoslavenskih republika i iz pokrajine Vojvodine. S jedne strane time je afirmirana konstitutivnost Kosova unutar Federacije – što će jednoga kada biti formalno-pravna osnovica za od Sjedinjenih Američkih država sponzorirano i omogućeno državno osamostaljenje Kosova – ali s druge strane, mnogo ozbiljnije, sudbinskije, strašnije, sudjelovanjem slovenske, hrvatske, bosanskohercegovačke, crnogorske, vojvođanske, makedonske milicije za sva je vremena, i to na krajnje ozbiljan način, potvrđena i zapečaćena naša zajednička odgovornost za dugogodišnji državni teror nad kosovskim Albancima. To naprosto nije bila samo srpska stvar, niti se neprimjerena reakcija na demonstracije i političko-nacionalna previranja u pokrajini ticala samo Srbije. Na kraju, ni posljedice se neće ticati samo Srba i Albanaca. Na Kosovu je 1981. začet i započet raspad Jugoslavije, ali, što je mnogo strašnije, i sam način na koji će se Jugoslavija raspadati. U nepravdi počinjenoj nad Albancima – recimo nad onima koji su samo zbog parole “Kosovo republika”, ili zbog obrazlaganja vlastitih razloga zbog čega su za Kosovo kao republiku, odlazili na višegodišnju robiju – sadržane su nepravde koje će mnogo kasnije biti činjene Slovencima u onome kratkom ljetnom ratu 1991, a zatim Hrvatima, Bosancima svih vjera i nacija, Makedoncima, Crnogorcima i, naravno, Srbima u svim njihovim zavičajima i domovinama, i u svimulogama koje će tokom devedesetih Srbi odigrati. Svatko se, na kraju krajeva, u dugim i mučnim devedesetim kao pripadnik pojedine zajednice i kao građanin neke od naših zemalja, ali i kao pojedinac, u svom najintimnijem privatnom i obiteljskom kontekstu, morao barem u jednom trenutku ili u jednom životnom razdoblju osjetiti kao kosovski Albanac u osamdesetima. To je bila cijena za neodgovornost i lakomislenost. Takva je bila logika raspada. Takav je bio tok jednoga društvenog procesa, koji je podsjećao na karcinom, čije su se prve divlje stanice pojavile još krajem šezdesetih, razvile se u tumor 1981, koji je rastao sljedećih deset godina, nakon čega započinju metastaze, čije će razorno djelovanje uništiti ne samo Jugoslaviju, nego i svako pojedino jugoslavensko društvo. Države koje će nastajati na grobištima, strnjištima i strvištima tih društava bit će tek loše imitacije svake pojedine nacionalne zajednice, prethodno uništene u ratovima.
Što je to predstavljalo bit kosovskih zbivanja? Iz čega su nastali državni teror i albanska pobuna? Ovako postavljana pitanja izazovna su ako na njih odgovaramo iz vlastite današnjice, godine 2023, i ako postoji način uspoređivanja tih odgovora s mogućim odgovorima iz 1983. Onim koji bi proizašli iz listanja starih novina, podsjećanja na televizijske dnevnike, filmove, knjige… Iz najraznovrsnijih dokumenata, ukoliko dokumenti postoje, iz arheologije svakodnevice, proizlazi duh epohe, a u njemu je ključ za odgovor na ovakva pitanja. Sedamnaestogodišnjak iz 1983. nije vodio dnevnik, niti je još uvijek na bilo koji način bilježio vlastite dojmove o svakodnevici, 1983. je vrijeme pred početak njegova, tojest moga aktivnog bavljenja novinskim i književnim pisanjem, ustvari to je posljednja godina u kojoj nije objavio ništa i iz koje ne postoji ništa osim jedne vrlo kratke pjesme, koja će 1988. biti tiskana u knjizi “Opservatorija Varšava”. Ali možemo se, do određene granice, pouzdati u njegovo sjećanje. Osim što je u to vrijeme već čitao gomilu novina, magazina i časopisa, bio je živo zainteresiran na politiku. Nepoznatog datuma te 1983, ali bilo je proljeće, nastojeći da ne skrije cinizam, odbio je prijedlog da, skupa s još dvije ili tri razredne drugarice iz IVf razreda Prve gimnazije, postane član Saveza komunista Jugoslavije. “Ne osjećam se dovoljno zrelim za tako odgovornu stvar!”, rekao je, a razredom se razlio suzdržan, tihi smijeh, kao da je izrečena neka naročita skurilnost, kakva se u školi ne čuje često. Razrednica Ešrefa Gačanin, profesorica historije, koju su generacije gimnazijalaca zbog njezine nestvarne vitkosti prozvale Tviga, po čuvenoj manekenki Dame Lesley Lawson, zvanoj Twiggy, čiji će nadimak za naraštaje govornika naših jezika biti sinonim za mršavost, sažaljivo me je pogledala, nije ništa rekla, ali taj pogled zapamtio sam jer je bio vrlo rječit, i često bih ga se sjetio, jer je taj pogled bio jedna od čvrstih referenci u kronici nezapisanih sjećanja. Razrednica je, naime, vršnjakinja i dobra znanica moje majke, bila tog proljeća 1983. uvjerena da ću u životu vrlo loše proći, budući da tako lako i oholo odbijam ponuđeni mi položaj. Jer članstvo u SKJ još uvijek je predstavljalo neku vrstu društvenog položaja, ili temeljne životne pozicije za gotovo svaki probitak u životu. I možda je 1983. bila ona posljednja godina u našoj povijesti kada se još uvijek nije slutilo da bi ubrzo moglo postati drukčije. Razrednica je, za razliku od mene, imala životnog iskustva, činilo joj se i da ima jasnu povijesnu perspektivu, bila je od vrste istinskih idealista, dužnosnica Crvenog križa (opet kao i moja mati), pritom naviknuta na izloženost gotovo svim oblicima učeničkog verbalnog zlostavljanja, vječita stara cura, kojoj se, na neki lijep i vrlo drag način ponešto od romantike intimnih veza i odnosa prelilo u društveni život, u razred i u školu. Vjerovala je, naravno, da je komunizam vječan. Sa svojih sedamnaest ja sam, pak, mislio da me se osobno baš nikako ne tiče je li komunizam vječan. Jer sam vjerovao, pa mi se danas čini i da sam bio u pravu, da čovjek u odnosu na komunizam ima upravo onoliko slobode za koliko se sam spreman izboriti. Tako je to, naime, bilo 1983. Ukoliko nisi bio Albanac.
Godine 1983, sedamnaestogodišnjaku, događaji na Kosovu bili su poput neke mračne i do tada nepoznate sile, hadske tektonike, meteorološke nevolje, povijesne nesreće, kao da su se usred povijesti sudarila dva jureća vlaka puna turista koji su pošli na more. Na takve događaje, prema tvom tadašnjem doživljaju, nitko od nas nije imao utjecaja. Mi smo bili u sedlu povijesti, mi smo tekli niz maticu vremena, u budućnost, u budućnost, u budućnost, a kosovski Albanci iz nekoga razloga, koji se ticao elementarne ljudske nesreće, kao da su tekli uzvodno, kao da raspalo sedlo pod njima. Godinu-dvije ranije, u proljeće 1981, u vrijeme prvih demonstracija vjerovao si, pa ćeš to tek danas sa stidom priznati, da su ti pobunjeni prištinski studenti, tvoji budući vršnjaci, oko menze od koje je sve krenulo, u kojoj se pripremala neka neljudski loša hrana, bili, kao što se to službeno predstavljalo, povedeni u pobunu od onih strašnih vlasti u Albaniji, zemlji iz koje nisu stizale fotografije ni televizijske snimke, i od Envera Hoxhe lično. Doživljavao si ih, te nesretnike koje je policija mlatila i ubijala kao da nisu nečija djeca, nisu ljudi i, što je za ovu priču najvažnije, kao da nisu Jugoslaveni, na način na koji si prethodno doživljavao domaće izdajnike, neprijateljske vojnike, građane neprijateljskih zemalja. Između tebe i njih postojao je zid, o njihovim stradanjima i o njihovim razlozima za stradanje nikad nisi razmišljao. Bio si naučen da ne razmišljaš. Oni su, naime, ti domaći izdajnici, ti neprijateljski vojnici, građani neprijateljskih zemalja, bili zli. I sve što su radili proizašlo je iz toga što su zli. A zlo se ne treba objašnjavati – vjerovalo se za socijalizma.
Međutim, u nastavku događaja, otprilike u vrijeme kada je parola “Kosovo republika” ušla u javnost i u naše živote, nešto se u tebi promijenilo. Kako dvije riječi, obje bezazlene, obične, u svome spoju mogu stvoriti nešto tako razorno i opasno, kako dvije riječi čovjeka koji ih izgovara mogu preseliti na stranu zla, da onda taj čovjek bude maltretiran i prebijan od milicije, a da pred sudom bude osuđen na deset ili dvanaest godina zatvora? Riječi ne mogu na takav način biti krive. Pogotovo ako iza tih riječi ne stoji nikakvo prethodno iskustvo. U ime riječi “Kosovo republika” nisu postojali koncentracijski logori, ljudi nisu odvođeni iz svojih domova, nisu u plamenu nestajala njihova sela i gradovi. Te dvije riječi pojavile su se evo upravo sad u Jugoslaviji, i ne može biti da je po nekom višem zakonu i pravilu zao onaj tko ih izgovara. I znači li to, pitao si se, da bi i ti, kada bi se, evo, zaderao na školskom hodniku Kosovo republika, time prešao na stranu zla i fasovao deset ili dvanaest godina zatvora? Ili nešto manje od toga, jer nisi Albanac? A sasvim sigurno bi, sa zatvorom ili bez zatvora, za te dvije riječi bio izbačen iz gimnazije. Zašto? I kako mogu postojati takve riječi? Kako ljudi mogu biti ucjenjivani riječima, ako te riječi same po sebi ne znače ništa zlo. I kakav bi problem nastao ako bi netko sad rekao: dobro, Kosovo će biti republika? Zašto Kosovo ne bi bilo republika?
Godine 1983, na kraju trećega i početkom četvrtog razreda gimnazije, Kosovo je bilo mjesto potmule kataklizme, s kojom više nije imalo veze nikakvo djelovanje ljudi. Miliciju si, po prirodi stvari, prezirao. Milicije si se, naravno, plašio. O Albancima koji se bune nisi više mislio ništa loše. Zbog nečega, možda si bolje mislio o onima koji se bune, nego o onima koji se ne bune, nego pokušavaju uvjeriti susjede u svoju pravovjernost. Tešku su mučninu stvarale sve te jugoslavenske zastave u šakama svog tog osmjehnutog svijeta. Godina 1983. bit će posljednja godina u kojoj će svakoj jugoslavenskoj zastavi u paru biti pridodana crvena zastava komunizma, da bi onda, u trilingu, bila dodana i zastava republike u kojoj su se ove dvije zastave zatekle. Sljedeća, 1984. godina, započet će Zimskim olimpijskim igrama u Sarajevu, najvećom sportskom manifestacijom održanom u socijalističkoj Jugoslaviji, ali dominantno i manifestacijom zapadnoga svijeta. Ili, barem, vrlo izmiješanog svijeta. I onda su, diskretno, pred Olimpijadu i za vrijeme Olimpijade, komunističke zastave uklonjene s jarbola, i ostavljene samo tamo gdje moraju biti, ispred gradskih i republičkih komiteta, ispred dvorana u kojima je zasijedala Partija. Nakon što Zimske olimpijske igre slavno prođu, i svijet bude opčinjen Sarajevom i Jugoslavijom, crvene zastave se više nikad neće pojaviti u onom broju u kakvom su po našim gradovima bile ranije istaknute. Diskretno će se, gotovo nevidljivo, povući pred nekim drugim zastavama, a jugoslavenska i republička zastava će ostati u osamljenom paru.
1983.: Kratka povijest jedne prijeratne godine (3)
“Kosovo republika”, dvije najskuplje i najzloglasnije riječi posljednjeg desetljeća Jugoslavije
U veljači, širom zemlje, gradske i općinske vlasti započinju s uvođenjem bonova i za osnovne artikle: ulje, deterdžent, kavu, kavovinu… Na taj način lokalne vlasti nastoje uvesti red i popraviti štetu koju su proizvele odluke Saveznog izvršnog vijeća i nerazumna politika štednje. Jutarnji redovi ispred dućana i samoposluga postaju svakodnevna slika u zemlji koja, malo-pomalo, tone u beznađe. Ekonomske krize, monetarne reforme i društveno-ekonomski preobražaji od početaka socijalističke države dio su ritma svakodnevice, ali ovo je, valjda, prvi put da se čini kako je proces bezizlazan, i da nam predstoji propast. Još nešto se prvi put zbiva: kao da više nismo dio svijeta, ili svijet više nije briga za nas, Amerikanci se mire sa Sovjetima, kapitalisti nalaze zajedničke riječi s komunistima, a Jugoslavija kao da se zatekla u procjepu. Vjerovnici traže da im se vrati novac, zapadne vlade bez previše milosti nude jugoslavenskoj Vladi dizanje novog kredita od milijardu i tristo milijuna dolara, koji će poslužiti za refinanciranje pristiglih rata prethodnih kredita. Vlada bezuspješno moli za odgodu otplaćivanja glavnice, ali u osnovi nema novca ni za otplatu kamata. Na vanjski pritisak Milka Planinc, žena koja se nikada ne smije, reagira histerijom štednje, stezanjem svih javnih troškova, što, kažu, nije naročito mudra politika ni u uvjetima tržišne ekonomije, ali u još uvijek socijalističkoj Jugoslaviji i u uvjetima djelomičnog planskog gospodarstva, takva je politika samoubilačka. Što se manje novca ulaže, to se manje i privredi. No, drugarica Milka se, tako smo rekli, nikada ranije nije bavila ekonomijom.
U atmosferi ekonomskog beznađa, dok malo-pomalo rastu redovi ispred samoposluga i cvjeta šverc deviza, jer dinar vrijedi sve manje i manje, već mnogo manje nego što to kaže država, istovremeno traje proces društvenog oslobađanja. U Beogradu i Zagrebu, a pogotovo u Ljubljani, sve slobodnije piše se i govori. Glavni navjestitelji slobode su novine za književnost i kulturu, književni časopisi, dijelom i omladinska štampa. Ali ono što je dopušteno u velikim gradovima, još uvijek je krajnje zazorno u provinciji. A za ono o čemu se slobodno piše i govori u Ljubljani, Zagrebu i Beogradu, u Sarajevu i još ponegdje fasuje se višegodišnja robija. U Prištini, pak, vlada još gori mrak, neprestano izvanredno stanje, državni teror, sumnjičenje većinskoga albanskog svijeta, koji se malo-pomalo, nerazumnim postupanjem države sve više udaljava i tjera iz Jugoslavije i iz ideje o zajedništvu zbratimljenih naroda i narodnosti.
Vijest koja je objavljena u svim novinama sredinom veljače: skupina od dvadeset i tri Albanca, pobornika i propagatora marksizma-lenjinizma po mjeri i urneku Tirane i Envera Hoxhe, osuđeno je na kazne od jedne do četrnaest godina zatvora. Nisu zagovarali oružanu pobunu, nisu posjedovali oružje, nisu bili za protjerivanje ili istrebljenje drugih naroda, tražili su da Kosovo postane sedma republika u okvirima Jugoslavije. Prema jugoslavenskim službenim podacima, između 1981. i 1989. na Kosovu je, zbog kontrarevolucije, na kraće zatvorske kazne osuđeno 7000 Albanaca, a 1750 Albanaca suđeno je na kazne od jedne do sedamnaest godina zatvora. Golema većina suđena je za verbalni delikt. Većina je dopala robije zbog sudjelovanja u demonstracijama, koje bi u pravilu bile mirne, sve dok policija ne bi počela da batina demonstrante. Mlatili su ih bezdušno, pendrecima (“disciplinskim palicama”, takav je bio službeni naziv) stvarajući nepremostivu etničku distancu. Premda je socijalistička autonomna pokrajina, Kosovo bilo je, prema Ustavu iz 1974, istovremeno dio Socijalističke Republike Srbije i konstitutivni element jugoslavenske federacije. Iz prvog je proizlazilo da je mlade Albance po ulicama kosovskih gradova uz pokrajinsku kosovsku policiju tukla i milicije iz Srbije. Iz drugog je, međutim, proizašla mješovita, i prilično brojna, jedinica savezne milicije, koju su te 1983. već sačinjavali kontingenti iz svih jugoslavenskih republika i iz pokrajine Vojvodine. S jedne strane time je afirmirana konstitutivnost Kosova unutar Federacije – što će jednoga kada biti formalno-pravna osnovica za od Sjedinjenih Američkih država sponzorirano i omogućeno državno osamostaljenje Kosova – ali s druge strane, mnogo ozbiljnije, sudbinskije, strašnije, sudjelovanjem slovenske, hrvatske, bosanskohercegovačke, crnogorske, vojvođanske, makedonske milicije za sva je vremena, i to na krajnje ozbiljan način, potvrđena i zapečaćena naša zajednička odgovornost za dugogodišnji državni teror nad kosovskim Albancima. To naprosto nije bila samo srpska stvar, niti se neprimjerena reakcija na demonstracije i političko-nacionalna previranja u pokrajini ticala samo Srbije. Na kraju, ni posljedice se neće ticati samo Srba i Albanaca. Na Kosovu je 1981. začet i započet raspad Jugoslavije, ali, što je mnogo strašnije, i sam način na koji će se Jugoslavija raspadati. U nepravdi počinjenoj nad Albancima – recimo nad onima koji su samo zbog parole “Kosovo republika”, ili zbog obrazlaganja vlastitih razloga zbog čega su za Kosovo kao republiku, odlazili na višegodišnju robiju – sadržane su nepravde koje će mnogo kasnije biti činjene Slovencima u onome kratkom ljetnom ratu 1991, a zatim Hrvatima, Bosancima svih vjera i nacija, Makedoncima, Crnogorcima i, naravno, Srbima u svim njihovim zavičajima i domovinama, i u svim ulogama koje će tokom devedesetih Srbi odigrati. Svatko se, na kraju krajeva, u dugim i mučnim devedesetim kao pripadnik pojedine zajednice i kao građanin neke od naših zemalja, ali i kao pojedinac, u svom najintimnijem privatnom i obiteljskom kontekstu, morao barem u jednom trenutku ili u jednom životnom razdoblju osjetiti kao kosovski Albanac u osamdesetima. To je bila cijena za neodgovornost i lakomislenost. Takva je bila logika raspada. Takav je bio tok jednoga društvenog procesa, koji je podsjećao na karcinom, čije su se prve divlje stanice pojavile još krajem šezdesetih, razvile se u tumor 1981, koji je rastao sljedećih deset godina, nakon čega započinju metastaze, čije će razorno djelovanje uništiti ne samo Jugoslaviju, nego i svako pojedino jugoslavensko društvo. Države koje će nastajati na grobištima, strnjištima i strvištima tih društava bit će tek loše imitacije svake pojedine nacionalne zajednice, prethodno uništene u ratovima.
Što je to predstavljalo bit kosovskih zbivanja? Iz čega su nastali državni teror i albanska pobuna? Ovako postavljana pitanja izazovna su ako na njih odgovaramo iz vlastite današnjice, godine 2023, i ako postoji način uspoređivanja tih odgovora s mogućim odgovorima iz 1983. Onim koji bi proizašli iz listanja starih novina, podsjećanja na televizijske dnevnike, filmove, knjige… Iz najraznovrsnijih dokumenata, ukoliko dokumenti postoje, iz arheologije svakodnevice, proizlazi duh epohe, a u njemu je ključ za odgovor na ovakva pitanja. Sedamnaestogodišnjak iz 1983. nije vodio dnevnik, niti je još uvijek na bilo koji način bilježio vlastite dojmove o svakodnevici, 1983. je vrijeme pred početak njegova, tojest moga aktivnog bavljenja novinskim i književnim pisanjem, ustvari to je posljednja godina u kojoj nije objavio ništa i iz koje ne postoji ništa osim jedne vrlo kratke pjesme, koja će 1988. biti tiskana u knjizi “Opservatorija Varšava”. Ali možemo se, do određene granice, pouzdati u njegovo sjećanje. Osim što je u to vrijeme već čitao gomilu novina, magazina i časopisa, bio je živo zainteresiran na politiku. Nepoznatog datuma te 1983, ali bilo je proljeće, nastojeći da ne skrije cinizam, odbio je prijedlog da, skupa s još dvije ili tri razredne drugarice iz IVf razreda Prve gimnazije, postane član Saveza komunista Jugoslavije. “Ne osjećam se dovoljno zrelim za tako odgovornu stvar!”, rekao je, a razredom se razlio suzdržan, tihi smijeh, kao da je izrečena neka naročita skurilnost, kakva se u školi ne čuje često. Razrednica Ešrefa Gačanin, profesorica historije, koju su generacije gimnazijalaca zbog njezine nestvarne vitkosti prozvale Tviga, po čuvenoj manekenki Dame Lesley Lawson, zvanoj Twiggy, čiji će nadimak za naraštaje govornika naših jezika biti sinonim za mršavost, sažaljivo me je pogledala, nije ništa rekla, ali taj pogled zapamtio sam jer je bio vrlo rječit, i često bih ga se sjetio, jer je taj pogled bio jedna od čvrstih referenci u kronici nezapisanih sjećanja. Razrednica je, naime, vršnjakinja i dobra znanica moje majke, bila tog proljeća 1983. uvjerena da ću u životu vrlo loše proći, budući da tako lako i oholo odbijam ponuđeni mi položaj. Jer članstvo u SKJ još uvijek je predstavljalo neku vrstu društvenog položaja, ili temeljne životne pozicije za gotovo svaki probitak u životu. I možda je 1983. bila ona posljednja godina u našoj povijesti kada se još uvijek nije slutilo da bi ubrzo moglo postati drukčije. Razrednica je, za razliku od mene, imala životnog iskustva, činilo joj se i da ima jasnu povijesnu perspektivu, bila je od vrste istinskih idealista, dužnosnica Crvenog križa (opet kao i moja mati), pritom naviknuta na izloženost gotovo svim oblicima učeničkog verbalnog zlostavljanja, vječita stara cura, kojoj se, na neki lijep i vrlo drag način ponešto od romantike intimnih veza i odnosa prelilo u društveni život, u razred i u školu. Vjerovala je, naravno, da je komunizam vječan. Sa svojih sedamnaest ja sam, pak, mislio da me se osobno baš nikako ne tiče je li komunizam vječan. Jer sam vjerovao, pa mi se danas čini i da sam bio u pravu, da čovjek u odnosu na komunizam ima upravo onoliko slobode za koliko se sam spreman izboriti. Tako je to, naime, bilo 1983. Ukoliko nisi bio Albanac.
Godine 1983, sedamnaestogodišnjaku, događaji na Kosovu bili su poput neke mračne i do tada nepoznate sile, hadske tektonike, meteorološke nevolje, povijesne nesreće, kao da su se usred povijesti sudarila dva jureća vlaka puna turista koji su pošli na more. Na takve događaje, prema tvom tadašnjem doživljaju, nitko od nas nije imao utjecaja. Mi smo bili u sedlu povijesti, mi smo tekli niz maticu vremena, u budućnost, u budućnost, u budućnost, a kosovski Albanci iz nekoga razloga, koji se ticao elementarne ljudske nesreće, kao da su tekli uzvodno, kao da raspalo sedlo pod njima. Godinu-dvije ranije, u proljeće 1981, u vrijeme prvih demonstracija vjerovao si, pa ćeš to tek danas sa stidom priznati, da su ti pobunjeni prištinski studenti, tvoji budući vršnjaci, oko menze od koje je sve krenulo, u kojoj se pripremala neka neljudski loša hrana, bili, kao što se to službeno predstavljalo, povedeni u pobunu od onih strašnih vlasti u Albaniji, zemlji iz koje nisu stizale fotografije ni televizijske snimke, i od Envera Hoxhe lično. Doživljavao si ih, te nesretnike koje je policija mlatila i ubijala kao da nisu nečija djeca, nisu ljudi i, što je za ovu priču najvažnije, kao da nisu Jugoslaveni, na način na koji si prethodno doživljavao domaće izdajnike, neprijateljske vojnike, građane neprijateljskih zemalja. Između tebe i njih postojao je zid, o njihovim stradanjima i o njihovim razlozima za stradanje nikad nisi razmišljao. Bio si naučen da ne razmišljaš. Oni su, naime, ti domaći izdajnici, ti neprijateljski vojnici, građani neprijateljskih zemalja, bili zli. I sve što su radili proizašlo je iz toga što su zli. A zlo se ne treba objašnjavati – vjerovalo se za socijalizma.
Međutim, u nastavku događaja, otprilike u vrijeme kada je parola “Kosovo republika” ušla u javnost i u naše živote, nešto se u tebi promijenilo. Kako dvije riječi, obje bezazlene, obične, u svome spoju mogu stvoriti nešto tako razorno i opasno, kako dvije riječi čovjeka koji ih izgovara mogu preseliti na stranu zla, da onda taj čovjek bude maltretiran i prebijan od milicije, a da pred sudom bude osuđen na deset ili dvanaest godina zatvora? Riječi ne mogu na takav način biti krive. Pogotovo ako iza tih riječi ne stoji nikakvo prethodno iskustvo. U ime riječi “Kosovo republika” nisu postojali koncentracijski logori, ljudi nisu odvođeni iz svojih domova, nisu u plamenu nestajala njihova sela i gradovi. Te dvije riječi pojavile su se evo upravo sad u Jugoslaviji, i ne može biti da je po nekom višem zakonu i pravilu zao onaj tko ih izgovara. I znači li to, pitao si se, da bi i ti, kada bi se, evo, zaderao na školskom hodniku Kosovo republika, time prešao na stranu zla i fasovao deset ili dvanaest godina zatvora? Ili nešto manje od toga, jer nisi Albanac? A sasvim sigurno bi, sa zatvorom ili bez zatvora, za te dvije riječi bio izbačen iz gimnazije. Zašto? I kako mogu postojati takve riječi? Kako ljudi mogu biti ucjenjivani riječima, ako te riječi same po sebi ne znače ništa zlo. I kakav bi problem nastao ako bi netko sad rekao: dobro, Kosovo će biti republika? Zašto Kosovo ne bi bilo republika?
Godine 1983, na kraju trećega i početkom četvrtog razreda gimnazije, Kosovo je bilo mjesto potmule kataklizme, s kojom više nije imalo veze nikakvo djelovanje ljudi. Miliciju si, po prirodi stvari, prezirao. Milicije si se, naravno, plašio. O Albancima koji se bune nisi više mislio ništa loše. Zbog nečega, možda si bolje mislio o onima koji se bune, nego o onima koji se ne bune, nego pokušavaju uvjeriti susjede u svoju pravovjernost. Tešku su mučninu stvarale sve te jugoslavenske zastave u šakama svog tog osmjehnutog svijeta. Godina 1983. bit će posljednja godina u kojoj će svakoj jugoslavenskoj zastavi u paru biti pridodana crvena zastava komunizma, da bi onda, u trilingu, bila dodana i zastava republike u kojoj su se ove dvije zastave zatekle. Sljedeća, 1984. godina, započet će Zimskim olimpijskim igrama u Sarajevu, najvećom sportskom manifestacijom održanom u socijalističkoj Jugoslaviji, ali dominantno i manifestacijom zapadnoga svijeta. Ili, barem, vrlo izmiješanog svijeta. I onda su, diskretno, pred Olimpijadu i za vrijeme Olimpijade, komunističke zastave uklonjene s jarbola, i ostavljene samo tamo gdje moraju biti, ispred gradskih i republičkih komiteta, ispred dvorana u kojima je zasijedala Partija. Nakon što Zimske olimpijske igre slavno prođu, i svijet bude opčinjen Sarajevom i Jugoslavijom, crvene zastave se više nikad neće pojaviti u onom broju u kakvom su po našim gradovima bile ranije istaknute. Diskretno će se, gotovo nevidljivo, povući pred nekim drugim zastavama, a jugoslavenska i republička zastava će ostati u osamljenom paru.