Džoni Štulić, od prvog protukomunističkog ideologa naših mladosti do bezazlenogpop-paranoika
Prva ploča koju u tešku sumornu jesen spuštam na disk gramofona s pogledom na Trebević: “Kad fazani lete”, Azra. Kupljena u proljeće, u Jugotonovom dućanu, manje od trideset koraka od Slatkog ćošeta, mjesta na kojemu se jasnom i vrlo uočljivom arhitektonskom gestom Zapad preobrazi u Istok, Beč biva Carigrad, a ti, u raskoraku, osjetiš kako si u svakom trenutku i ono što nisi, i da je dobro tako. Na vanjskoj omotnici ploče junak je s gitarom, u obrisu, u šablonu načinjenom iz negativa fotografije. Tijelo i gitara u poluprofilu, lice anfas, blago pognuta figura, u borbenom stavu ispred mikrofona. A gore iznad, rubom bjeline, slovima mehaničkog pisaćeg stroja napisano: azra / kad fazani lete. Šablon izrezan po liku heroja grafički je refren epohe na isteku: Che, Ivo Lola Ribar, divovski portreti maršala Tita element su reklamnih kampanja za partijske i omladinske kongrese. Džoni u ovom je trenutku, godine 1983, još uvijek kontraheroj, protujunak koji se u živoj, historijom iritiranoj imaginaciji našeg naraštaja suprotstavlja svima njima: Cheu, Loli, Titu. Uloga je to koju pri raspadu Jugoslavije neće imati nitko, nijedan revolucionar, spasitelj, mesija, nijedan političar. Pa ni sam Franjo Tuđman, kada jednom, na jednoj sablasnoj jarunskoj vojnoj paradi na sebe navuče Titovu admiralsku uniformu, koju su njegovi hrabri i sposobni obavještajci ukrali iz nekog beogradskog kazališnog depoa, pa je prokrijumčarili preko granice kod Bajakova, čak ni on, Tuđman, nije, čak ni u groteski, uspio ono što Džoni uspijeva na omotnici ploče “Kad fazani lete”. Na unutarnjoj omotnici, umetnutoj u vanjsku, isti je prizor, ista slova, samo što to više nije negativ, nego je pozitiv fotografije. Vanjska omotnica je bijela, unutarnja je crna. Usporedni jezik našega doba, onaj koji prati i metaforizira jezik riječi, rečenica i pripovijesti, jezik je grafičkog dizajna. I to dizajna omotnica gramofonskih ploča. Govor grafičkog dizajna 1983. za nas je ono što će 2023. biti govor kompjutora. Između likovne, grafičke i znakovne metafore, i tvrde izravnosti robotiziranog kompjutorskog govorenja, stvorenog kroz Internet, cijela je povijest jedne privatne civilizacije. Jedan život.
Ljetos, u subotu 23. srpnja 1983, na Ljetnoj pozornici Ilidža, Azra je održala koncert. Bez Leinera i Hrnjaka, sam Džoni, s dvojicom epizodista, usred tog posljednjeg dugog ljeta pred vojsku, u sarajevska koncertna nedoba, kada je pust grad i ne događa se ništa, i još negdje na Ilidži. Gdje je ta Ljetna pozornica, zna li tko? Jedni kažu da se tamo sviralo šezdesetih i sedamdesetih, drugi odmahuju da nije to mjesto. Negdje je kod kina Igman – samo jednom u životu bio sam u tom kinu – negdje tamo kod ilidžanskih hotela. Ali nije problem, važno je na vrijeme krenuti, tramvajem broj 3, pa kud većina krene, tamo ćeš i ti.
Te noći Džoni je svirao tristotinjak koraka od ulaza u građevinu gdje su također u subotu, ali prije otprilike 3450 subota, posljednji put skupa zanoćili vojvotkinja Sofija i nadvojvoda Franjo Ferdinand. Sljedeće noći, one od nedjelje na ponedjeljak, oboje će ležati u rashlađenoj prostoriji Konaka pod Bistrikom, mrtvi. No, o svemu ću tome mnogo kasnije razmišljati. Dok spuštam ploču na disk gramofona s pogledom na Trebević, “Kad fazani lete”, A strana, prva pjesma “Anđeli”, daleko su od mene to dvoje ubijenih u Sarajevskom atentatu. Nisam ih se sjetio ni ljetos, dok sam se onoga vrućeg akšama za Džonijevom sljedbom vukao od tramvajske stanice do Ljetne pozornice. O toj okolnosti koncerta “Dok fazani lete”, i o te dvije međusobno udaljene subote, prvi put ću misliti dvadesetak godina kasnije, nakon što mi se za jedne ljetne šetnje pustim središtem Zagreba najednom sklope dva dotad nepovezana i možda nevažna saznanja. Sarajevski atentat, čiji su, istina malobrojni, svjedoci 1983. još uvijek živi, a možda u gradu ima i onih koji su te posljednje večeri i jutra dvorili prinčevski par, pa bi ih se o tome moglo pitati, i koncert grupe Azra, ili tačnije rečeno čovjeka koji se smatra grupom, protujunaka čija pojava u našim mladalačkim doživljajima predstavlja protusliku junaka revolucije.
Džoni je ranijih godina pjevao o ljubavi i o politici. Pjesme su mu, još od prvog albuma, koji je producirao Drago Mlinarec, formom i sadržajem podsjećale na šansone, na dilanovske pripovijesti u pjesmama, na onu vrstu pjevanog teksta koja je upravo s Mlinarcem, te nešto ranije s Arsenom Dedićem, ušla u našu kulturu. Azra je, međutim, bila trio, s odličnim bubnjarem Borisom Leinerom i basistom Mišom Hrnjakom, a on je, Džoni, bio gitarist i pjevač. Formalno govoreći pjevao je loše, klasični kompozitor Mladen Tarbuk četrdesetak godina kasnije u nekim je intervjuima, ili u našem sms dopisivanju, nisam više siguran gdje, govorio da to i nije pjevanje, te da mu je Azra vazda bila nepodnošljiva. Čudno je to kako nas različita kulturna zaleđa katkad razdvajaju: u mnogo čemu smo, Tarbuk i ja, sličnomišljenici, estetski bliski, sviđaju nam se iste knjige, ja volim njegovu muziku, a oko Azre i Džonija toliko smo udaljeni da mu ništa nisam odgovorio, ako se Džoniju rugao u sms poruci, niti mi je na um palo da mu otpisujem, ako je to bilo u intervjuu. Tako da je ovo, makar i u pripovjednom rukavcu, u refleksiji iz budućnosti na ove romaneskne manevre o 1983. godini, možda prilika za kratku proznu, dakle i fikcionalnu polemiku s Tarbukom. Da, doista, na prvome Albumu, za koji mnogi od davnina govore da je najbolji, samo da je Mlinarec loše odigrao ulogu producenta, s čime se ne slažem, ni s jednom, a ni s drugom tvrdnjom, doista, dakle, na prvom albumu Džoni više vrišti nego što pjeva. I dijelom zbog tog vrištanja, prvi album Azre ušao je 1980. u naše živote kao punk i novi val. Ta Azra se na našim gramofonima stilski savršeno skladno smjenjivala s Pankrtima, s Parafima, sa Sex Pistolsima, s Clashom i s praočevima punka, shvaćenog na sarajevski način, grupom The Stooges. Premda Džoni ni u primisli nije bio punker – premda, “brijem bradu, brkove, da ličim na Pankrte” – njegova prljava gitara i vrištanje izvan tonaliteta doista bilo je punk. Kasnije, pak, na sljedećim pločama, počeo je recitirati, ispovijedati šansone, šarmirati mekim baršunom svoga i dalje neurotičnog glasa, da bi na trostrukom albumu “Ravno do dna”, tim krležijanskim “Zastavama” naše djetinje mladosti, objavljenim na proljeće 1982, koje ćemo slušati sve do kraja naše ere, koji će koincidirati s krajem prve ere gramofonskih ploča, donekle kultivirao to svoje vrištanje, za kojega bi, po kriterijima finog uha Mladena Tarbuka, distonavao poput motorne testere i pokvarenog kućnog miksera. Ali, dragi moj Tarbuk, Džoni je svih tih godina, pa zaključno s radovima iz 1983, najbolji i najupečatljiviji vokalni interpretator u kratkoj i odavno već dovršenoj povijesti jugoslavenske rock kulture (kažem jugoslavenske, jer rock kultura po raspadu Jugoslavije više neće ni postojati, nego će ubuduće rock biti samo jedan od bezbrojnih žanrova popularne i zabavne glazbe). Rock nije, naime, opera ni jazz, rock nije ni dalmatinska zabavna, ni kontinentalna kafanska pjesma, u kojima su, kao i u operi i jazzu, pjevački kriteriji sasvim u skladu s onim što bismo mogli nazvati vokalnom muzikalnošću, ili sposobnošću da se upotrebom glasa potrefi neki ton. Čak i onda kada se čini da rock vokalisti pjevaju poput pjevača bluesa i jazza, ili, vrlo rijetko, poput klasičnih pjevača europske umjetničke vokalne glazbe, oni nisu pjevači, ili barem nisu takvi pjevači. Vjerojatno si mnogo puta čuo, slušajući ovu muziku, da pjevač koji se do tog časa činio sasvim dobar, najednom ispada iz onog što je pjevao, kako gubi glas, ili izlazi iz melodije, izlazi iz pjesme, a da se čini kako ne postoji nikakav muzički razlog za takvo što. Razlog za ovo je obično dramaturški: rock pjesma je igrokaz, trominutna drama ili radio-drama, ili je dramska saga, recimo kad Morrison pjeva “The end” ili “When the Music’s Over”, i ona u izvođačkom i u doživljajnom smislu podrazumijeva nešto od teatra. I to onoga teatra u kojemu je srušen teatarski četvrti zid, pala je rampa između izvođača i publike. Džonijevo očajničko vrištanje, “tvoje ruke u neskladu/ između zbilje i sna/ gledam grad u prolazu/ neki ljudi iza nas”, obično ne bih slušao u tišini Sepetarevca 23, nego bih i sam vrištao s njim, naglas ili u sebi. Bilo tko da je “Graciju” otpjevao, najbolji, najtačniji, najmuzikalniji pjevač, bilo bi krivo, zvučalo bi tragikomično. Jer to nije ni arija, ni song, to je mali dramski komad, koji se odigra u glasu izvođača, praćenom unutarnjim glasovima onih koji ga slušaju. Zato je, dragi Tarbuk, pogrešno u Azri tražiti onu muziku i ono pjevanje na koje misliš. Općenito, najpogrešnije je rock doživljavati i procjenjivati onim glazbenim kriterijima kojima se doživljavaju i procjenjuje Johann Sebastian Bach ili Zeko i potočić. Tako slušano, u cjelokupnoj povijesti rock kulture dobro zvuče i nešto vrijede samo oni bendovi i one muzike, koji su, zapravo, ordinarni kič. Ili su, kao recimo Queen, camp. Ali čak i kao camp, meni su iritantni.
Tačno četrdeset godina po 1983-oj, na Hrvatskoj televiziji gledam i slušam Josipovićevu operu “Lennon”. I svog me prožima ona davna nelagoda, možda upravo iz 1983, kada bi negdje, u nekom od ondašnjih klubova, ili u gostima kod starijih, u vremenu i stilu zaostalih protagonista s gramofona, čuo monstrume iz Emerson, Lake and Palmer, kako izvode Bachov Rondo s improvizacijama. Mlađarija koja je odrastala u zvuku električne gitare i bubnjeva uživala je u kidnapiranim harmonijama, s kojim njihovi otmičari nisu ni znali što bi činili, osim što su kanili, i uspijevali, pokazati da virtuozno vladaju muzičkim instrumentima, svedenim na razinu mehaničkih sprava i manualnih alata. Virtuozno se, naime, može vladati i miješalicom za beton i sjekirom, a rudar Alija Sirotanović bio je najveći u povijesti virtuoz rudarske lopate, bio je Vivaldi lopate, ali je njegovo lopatanje, za razliku od Bacha ELP-a, imalo praktičnog, pa i umjetničkog smisla, i nije izazivalo nelagodu u nekoga tko je prethodno imao odnos i prema rock muzici, i prema Bachu. Tu istu nelagodu, više metafizičku, više naratološku, više teatarsku, nego glazbenu, budući da je glazba koju sam čuo bila krajnje neupečatljiva, pa samim tim i neiritantna, osjetio sam gledajući Josipovićeva “Lennona”. Uplašen, ugasio sam nakon petnaestak minuta televizor, osjećajući da bih mogao biti zarobljen u toj nepodnošljivoj socijalnoj i estetskoj maniri, u tim glavama koje u svemu tome prepoznaju Johna Lennona.
Džoni je, kažem, zaključno s albumom “Ravno do dna”, tim “Zastavama” jugoslavenskoga punka i novog vala, pjevao šansone o ljubavi i politici. Vrištao, recitirao, šaputao, uz svog fendera i uz udarničko-rudarsku ritam sekciju Leiner-Hrnjak. Doista, na “Ravno do dna” udarao je Leiner silinom Alije Sirotanovića i ružno je od Džonija što mu četrdeset godina kasnije onako ruga. A onda se, iznebuha, ni iz čega, u rano proljeće 1983. pojavio album “Kad fazani lete”: heroj s gitarom u poluprofilu i u fotografskom obrisu s grafiterskog šablona, revolucionar, drug Tito, drug Lola, Che… U savršenom minimalističkom aranžmanu, u prijetećem fontu pisaćeg stroja.
Pamtim, ploča se pojavila iznenada, tako da prethodno nisam čuo nijednu pjesmu, nijedan ton. Ni to nije bilo čudno, takvo bijaše vrijeme. Na sarajevskim radio-stanicama Džoni je bio zabranjen. Zabrana je, bezbeli, bila prešutna, kakve već većinski i jesu bile zabrane u vrijeme socijalizma. Ako bi je neki urednik prekršio, bio bi suspendiran. Na sarajevskoj, pak, televiziji, zabrana je bila još čvršća. I pamtim taj trenutak, doista ga pamtim, nije fraza, nije dosjetka, kada sam prvi put položio gramofonsku iglu na A stranu albuma “Kad fazani lete”. Prozračno čist zvuk distorzirane električne gitare i onih preciznih i tvrdih bubnjeva, koji neugodno u svijest prizivaju onaj duh i zvuk koji smo svakako nastojali izbjeći: Black Sabath, Thin Lizzy, hard rock i teška metalurgija. A onda iz toga sune Džoni, glasom neurotičnog tribuna, kvalificiranog antikomunističkog paranoika, koji u svemu što se zbiva oko njega i u njemu sluti Ruse i komuniste. Nadiru ti “slinavi kurvari/ bijedni genitalci/ nezgodno potežu/ ukrućenu vjernost/ razbit će ti ličnost/ slaniju od mora/ gledaj/ nezajezni anđeli/ dolaze/ kao krv crveni/ kao znoj opori/ brutalni anđeli/ ponekad u osam/ ponekad u tri/ lijevi skup ideja/ dolje ispod nogu/ otvori širom oči/ tiho kao jeza/ pušteni s lanca/ gledaj/ nezajezni anđeli/ u kolima od plastike/ u djevojačkim snovima/ u majmunovom viđenju/ u raspaljenim očima”, a onda se drama pjesme utišava, gnjev prelazi u strah i strepnju, u ono što će nekome zvučati kao rezignacija: “tko zna, tko zna…/ ne bu dobro svršilo!”
Slušam u tu sumornu i tešku sarajevsku jesen 1983. taj Džonijev hard-rock song, i već se pomalo navikavam na promjenu paradigme. Novovalna ska-reggae era upravo je stizala svome kraju, skupa s vedrim i mondenim pop-pjesmicama i campom VIS-a Idoli, bijesni i glazbeno neuki punkeri već su morali da nauče svirati, tako da je njihova pobuna već gubila smisao. Ne možeš se buniti protiv onih koji imaju novca, ako si sam već dobro zaradio. Ne možeš se buniti protiv onih koji znaju svirati, ako već sviraš bolje od njih. Džonijevo ulično pripovijedanje više nije imalo smisla, jer više nije bio tip s ulice, vucibatina iz Blata i iz aule zagrebačkog Filozofskog fakulteta, niti je više mogao biti onaj tribun od lani, iz Kulišića i s onih koncerata kada je snimljen album “Ravno do dna”. Nešto se s tom 1983. iznenada promijenilo: velika svemoćna i sveprisutna zvijer zajednice stekla je svijest o vlastitoj smrtnosti. Kasno, fatalno kasno, jer buđenje svijesti o vlastitoj smrtnosti svojstveno je osmogodišnjim dječacima, a naša mila kolektivna zvijer upravo je ulazila u svoj povijesni klimakterij. Džoni se 1983. pojavio s posve izmijenjenim zvučnim i pjesničkim identitetom. Nije više pripovijedao, pripovijest mu se utopila u metafori, zaigrao je ulogu paranoidnog gitarističkog heroja.
Dobro pamtim što mi pjesma znači. Pamtim u 2023. njezina značenja iz 1983, kao što, zahvaljujući mogućnostima fikcije, u 1983. pamtim što pjesma znači 2023. Uglavnom, nemam ja pojma, ne slutim, dok sjedim na Sepetarevcu i zagledan prema Trebeviću u magli slušam “Anđele”, da ta pjesma u vrlo jednostavnom metaforičnom ključu govori o komunistima i njihovome predstojećem preobražaju u đavla. Pušteni s lanca, gledaj, dolaze! Ne bu dobro svršilo!
Sklupčan u svojoj metafori, poput fetusa, Džoni se tako pojavio u svom drugom prikazanju. Ono prvo je definitivno došlo kraju. Doba nedužnosti došlo je kraju.
Album “Kad fazani lete” nije u prvi mah dobro prihvaćen. Ne govorim o službenoj kritici, naročito onoj zagrebačkoj, Glavanu i Vrdoljaku, toj dvojici apostola jugoslavenskog punka i novog vala, nego o trgu i ulici, o publici iz svih onih mračnih i mondenih studentskih klubova, otvorenih uglavnom po adaptiranim podrumima sarajevskih fakulteta, tamo gdje su nekad, prije uvođenja centralnog grijanja, koje se u to vrijeme još uvijek nazivalo parnim grijanjem, ležale tone ćumura, kako smo mi u tom gradu nazivali ugljen, za loženje bezbrojnih kraljica-peći po učionicama i kabinetima. U tim klubovima, kojima su vladali ambiciozni omladinci rukovodioci i koje su ne pretjerano diskretno nadzirali mladi i ambiciozni pripravnici Službe državne bezbjednosti, pristigli iz svojih partizanskih provincija da popravljaju mladež u iskvarenom gradu, zbivala se jedna kulturna povijest. Pod niskim orošenim stropovima, u prostorima koji su često bili bez ikakve ventilacije i u kojima se duhanski dim mogao sabljom sjeći, na stotine se djevojčica i dječaka transformiralo u djevojke i mladiće, uz muziku koja nije bila samo muzika, nego se kroz tu muziku definirala jedna kultura, koja je podrazumijevala određeni pogled na svijet i iz koje se definirao prvi čvrsti, značajnim dijelom i samoodabrani kolektivni identitet. U većini klubova, u Kuku, klubu studenata medicine, u Zubu, klubu studenata stomatologije, u Steleksu, klubu studenata elektrotehnike, u Art clubu, pri Studentskom domu na Bjelavama, svirao se, gotovo isključivo, punk i novi val, koji se od jeseni 1982, uz prve slutnje kraja jednoga stilsko-estetskog i subkulturnog razdoblja, počinje razlijevati u dva pravca, prema budućnosti i prema prošlosti. Radikalizam Einstürzende Neubauten prodire u naše duboke i osjetljive dječačke duše, a naše se uši navikavaju na tu magičnu čaroliju neslušljivoga, na bol u ušima i mozgu kao dio estetskog doživljaja, na koncept koji biva važniji od glazbe, na to da glazba više ni na koji način ne treba biti dopadljiva. U to vrijeme, kroz cijelu 1983, pa do ove sumorne jeseni, do trenutka u kojem sjedim s pogledom na Trebević u magli i slušam album “Kad fazani lete”, ploču koju sam ove godine najviše puta stavio na gramofon i koja je obilježila zvuk i riječ moje 1983, po tim naprednim, alternativnim ili alternativističkim sarajevskim klubovima sve više sviraju neki budući post-punk i alternativa, a istovremeno sve češće se vraćamo u prošlost, gdje se otkrivaju korijeni našega zajedničkog punkerskog i novovalnog pravovjerja. Otkrivaju se kraut rock, naročito grupa Can, njujorška alternativa s kraja šezdesetih, Velvet Underground i Nico, pa MC-5, psihodelija sa Zapadne obale, pa divni i nježni Klaus Nomi, kontratenor i kraljičica neke nama nedostižne i tragične kontrakulture, koji će umrijeti 6. kolovoza te 1983, pa će mu u jednom sarajevskom studentskom klubu, ne pamtim više kojem, jer nepotpuno je i shizofreno ovo moje preseljenje u 1983, biti upriličena tematska večer, na koju će neki od nas, dojučerašnji punkeri, doći klaunovski našminkanih lica, pa ću im se diviti, tim mojim hrabrijim drugovima, ne toliko što su prekoračili tada stroga ograničenja vlastitog spola, nego što su prošli gradom takvi, našminkani. Vrijeme je to, 1983. godina, kada klupski diskdžokeji kombiniraju paklensku neprobojnost industrijskih i paklenskih zvuka muzike budućnosti s onim bizarnim i naivno-nježnim iz muzike prošlosti. Miks u kojem Klaus Nomi izlazi iz Einstürzende Neubauten, taj dramatični, paradoksalni i gotovo nemogući zvučni i disharmonijski rez, koji je izvodio diskdžokej u Kuku, ne samo da je snažno upečatljiv, tako da bi se samo iz njega, tog reza, mogao stvoriti roman dostojan ovih romanesknih manevara, nego je taj rez ona sveobjašnjavajuća metafora 1983, godine u kojoj je prethodna povijest već došla svome kraju, a povijest buduća još se ne naslućuje. Godine koja može biti shvaćena samo kao potpuna fikcija.
U onim, pak, drugim studentskim i omladinskim klubovima u gradu, svakako manjinskim, svirala je neka druga muzika. Led Zeppelin, Steppenwolf, Deep Purple, Black Sabath, Janis Joplin i Doors, hipici starog doba, onog koje je u Sarajevu kraju došlo samo nekoliko godina ranije, možda baš u godini Titove smrti, u vrijeme prvih albuma Pankrta, Azre i Filma, ali kao da je okončano baš jako, jako davno. U subjektivnom doživljaju stvari, taj osjećaj bio je u vezi s našim ličnim godinama na zemlji, te s onom golemom razlikom koja bi se čudom zbila negdje između dvanaeste i četrnaeste godine, kada bismo od djece uzrastali u mlade buntovnike. Bio je to nečuven prijelaz od Novih fosila do Haustora, od Abbe do Sex Pistolsa, koji je ostajao zauvijek neosviješten, jer je bio praćen osjećajem stida i tajenjem da se takvo što ikad zbilo. Neki naši drugovi su, međutim, i neke naše drugarice, odlazili na drugu stranu, pa bi u nekom lažnom zanosu u Kaktusu mahali kosama i namještali izraze lica teške drogiranosti. Bilo ih je koji bi se i počeli drogirati, da bi izgledali kao da su drogirani. Takvo je to bilo vrijeme, u mnogo čemu čudno i neobjašnjivo. Na Lee Cooper teksas jaknama, licencno proizvedenim kod beogradskog Beka, kemijskom olovkom crtali su logotipe svojih bendova, ili su iscrtavali šablonske obrise Morrisonova, Hendrixova ili Che Guevarina lika. Na našoj, pak, strani bilo je one nešto ruralnije pankerske čeljadi, koja bi na istoj takvoj teksas jakni kemijskom olovkom crtala logotip Azre.
Između te dvije sarajevske omladinske supkulture, jedne koja je potekla iz punka i novog vala, i druge koja je potekla iz čuvenoga hipi kluba Kaktus, stvorene su prve ideološke i identitetske razlike u našim životima. Među nama se znalo tko je iz muslimanske, a tko iz srpske ili hrvatske obitelji. Ovo drugo je ostajalo nejasno, jer razlika u imenima nije bila toliko markantna. Ali mi u načelu nismo osjećali da se ta podjela tiče nas, pa čak ni naših roditelja. Podjela na Muslimane, Srbe i Hrvate, na muslimane, pravoslavce i katolike, ticala se naših baka i djedova, te je, činilo nam se tako, polako umirala zajedno s njima. Gola je to istina, dok o tome govorim iz prvog lica množine. Ali progovorim li iz vlastite intime, iz svoga zatajenog i u ormaru dvaput zaključanog prvog lica, stvari se dramatično mijenjaju. Ne samo da sam svih tih godina znao da sam Hrvat, nego sam od vremena kada sam u ladici s porodičnim papirima pronašao smrtni list svoga starijeg ujaka, ubijenoga njemačkog vojnika, jako dobro znao i kakav sam to Hrvat, te od čega se sastoji moje hrvatstvo. Ali i da nije toga, nakon što sam, po završenom prvom razredu osmoljetke u Drveniku kod Makarske, krenuo u školu na Banjskom brijegu, pod Mejtašom, u Sarajevu, i nakon što učiteljici Aidi Alibegović moj jezik nije bio dovoljno dobar, grdno sam osjetio da neka razlika postoji, i da je ta razlika fatalna. Osjetio sam, također, da u toj razlici postoji nešto neugodno, nešto sramno, o čemu se ne govori nego se o tome šuti, osjetio sam da u toj razlici postoji nešto gotovo seksualno. Ja sam sa svojim krivim hrvatskim riječima, s rajčicom a ne paradajzom, te s ručnikom a ne peškirom, bio neka vrsta školske i razredne tetkice. Pritom, da zbrka bude potpuna, moja dobra drvenička učiteljica Nada Kostanić bila me ispravljala, i ja sam to upamtio, da se ne kaže peškir, nego se kaže ručnik. Učinila je to ispotiha, bez šaranja crvenom kemijskom po mojoj bilježnici – a bilježnica u Sarajevu kaže se sveska – za razliku od učiteljice Aide, koja je riječ ručnik dvaput podvukla crvenom kemijskom, osramotila me pred razredom i vjerojatno u meni stvorila tu cjeloživotnu jezičnu preosjetljivost, zbog koje mi je tako važno zaštititi vlastite riječi.
Mi smo, kažem, bili ravnodušni, ali ja sam bio ranjen nacionalnim identitetima. Dok kod bih mogao biti mi, moja ravnodušnost bila je potpuna. Čim bih se vratio u ja, moja nelagoda također je bila potpuna. Je li slično bilo i kod drugih? I kako je uopće bilo biti drugi? O tome 1983. vrlo malo razmišljam. Još uvijek u društvu je neupitna i jaka ta razdjelnica između onoga što pripada zajedničkom i onoga što pripada osobnom i privatnom osjećaju. I nema svijesti o tome da bi ono što je osobno moglo biti makar i sasvim mali djelić nečega što je zajedničko, kao ni o tome da bi to osobno na neki način trebalo biti javno objavljeno. Recimo, taj moj problem s pokojnim ujakom, savršenim mladićem, zlatnim dječakom, sinom koji je bolji od sve buduće djece koja će se u obitelji rađati, a onda i mogućim tragičnim uzročnikom prestanka rađanja djece u obitelji, taj moj problem, koji je zasigurno već postojao, kako bi se on mogao artikulirati tog jesenjeg dana, uz gramofon i album “Kad fazani lete”, s pogledom na Trebević u magli, u iščekivanju Zimskih olimpijskih igara, i što ću doživjeti ako sutra dođem u školu i ako usred nekog razgovora s razrednim drugaricama i drugovima kažem da je moj ujak ubijen u partizanskoj zasjedi kao njemački vojnik, ali da je bio dobar, pošten i drag, da je bio odličan učenik u istoj ovoj školi, ali nije bio štreber, i da moji ukućani i četrdeset godina nakon njegova stradanja, a prošlo je, evo, baš četrdeset, imaju nerješiv problem sa sobom, sa svojim savjestima, sa životom među ovim tu ljudima, u ovom tu gradu, a slutim da imaju problem i s ovom zemljom, sa socijalizmom koji ih primorava da o svojoj žalosti tako dugo šute, pa na kraju krajeva, i sam zbog svega toga imam neki unutarnji emocionalni problem, i plašim se što će iz tog problema nastati. Doista, što će se dogoditi ako sutra u razredu, ili još bolje, u birtiji zvanoj Ćumez, gdje ćemo sigurno na pivu poslije škole, sve to ispričam? I što će se dogoditi ako ove posljednje predolimpijske jeseni ljudi, jedan po jedan, krenu ispovijedati tu fatalnu razliku između njihovog ja i našega mi, i pripovijedati svoje priče? Kada bi se to dogodilo, vrijeme bi promijenilo smjer kretanja, povijest bi promijenila smjer, kada bi samo hiljadu ljudi istoga dana u Jugoslaviji nekome ispričalo svoju priču o ujaku, ubijenom neprijateljskom vojniku, budućnost bi drukčije izgledala, drukčije bi potekle 1991. i 1992, o kojima sada znamo već sve. No, to se neće i ne može dogoditi. Izraz te nemogućnosti Džonijev je prelaz iz konkretnog u metaforični govor. Samo godinu i pol ranije, u to doba naivnosti što je nakratko nastupilo po Titovoj smrti, pjevao je “Poljska u mom srcu”, tu vjerojatno i najradikalniju protukomunističku himnu naših života, koju je napisao i otpjevao prije nego što je general Wojciech Jaruzelski 13. decembra 1981. zabranio rad sindikata Solidarnost i zaveo ratno stanje u Poljskoj. Pjesma je objavljena na albumu “Sunčana strana ulice”, u junu iste godine. Na sljedećem albumu, nazvanom “Filigranski pločnici” i objavljenom nakon uvođenja ratnog stanja, našla se pjesma “Proljeće je 13. u decembru”, i u njoj stihovi: “O čemu razmišlja obrisano lice,/ između dva osmijeha/ i nakanom tamnijom od noći”. Prva imala je formu budnice, druga bila je melankolična pjesma jedne revolucije.
Obje pjesme ove jeseni, dok ponovo slušam ploču “Dok fazani lete”, pripadaju prošlosti i vremenu koje se od nas odmaknulo brže nego ijedno ranije vrijeme naših života. Uostalom, i taj ljetošnji koncert Azre, na Ljetnoj pozornici na Ilidži za koju, kažem, ne znam ni gdje se nalazi, dok u subotu 23. srpnja 1983. izlazim na posljednjoj postaji tramvajske linije broj 3, predstavlja gotovo nevjerojatan mađioničarski trik kalendara naših malih i velikih povijesti. Naime, jučer je, u petak, u večernjem televizijskom dnevniku, objavljena kratka vijest, koju prenose i jutrošnje novine, još uvijek bez komentara, da je u Poljskoj ukinuto ratno stanje. Ili izvanredno stanje, kako bi se to reklo jezikom naše svakodnevice. Građanima su vraćena njihova građanska prava, od ponedjeljka se legalizira rad kulturnih i društveno-političkih organizacija, na opće zadovoljstvo sloboda se vraća u Poljsku, a da se još uvijek nitko, pa ni Jaruzelski i njegovi koji su zaveli tu devetnaestomjesečnu diktaturu, ne osjeća poražen. Tako je to sad, ove subote i ovog vikenda, tako će biti sljedećih dana i mjeseci, a vjerojatno i godina, nitko se neće osjećati poraženim, ali će svi živjeti i ponašati se u skladu s time da su građani izdržali, da je Solidarnost izdržala i da je izdržala ona većinska zajednica koja čini neku još uvijek ilegalnu Poljsku, te je samo pitanje vremena i forme kroz koju će biti artikulirano da je ona druga, generalska Poljska izgubila i da se bliži kraju sovjetska okupacija.
Jedva da će među ovim svijetom u tramvaju, na putu prema Ilidži, biti onih kojima će Poljska na um pasti. Bez obzira na spomenute dvije pjesme, predaleka im je to asocijacija. Malo ih je i koji shvaćaju što znači vijest o ukidanju ratnog stanja u Poljskoj. Istina, većina je to već čula, 1983. se, makar i krajem oka, gleda televizijski dnevnik, i za uho zapnu radijske vijesti, gotovo svi čitaju novine, ali vijesti se oduvijek tumače iz perspektive dana u kojem bivaju objavljene. Istina, ima ih koji se nadaju da će Džoni izvesti “Poljsku u mom srcu”, zapaljiva je to i ritmična pjesma, ponese u ples i skakanje, u stapanje s tom nepreglednom masom koja se giba i podiže ruke. Ima u njoj, u toj pjesmi i još nečega: uznemiri, nasekira, razgnjevi pripadnike Službe, koji sve ovo nadziru, ustrepte nad njom omladinske funkcioneri, naroguše se drugovi u gradskom i u centralnom komitetu, čim im na stol stignu izvještaji. I sve to stvara neku prijatnu atmosferu opasnosti i rizika, naročito ovdje u Sarajevu, gdje su stvari drukčije nego u Ljubljani, Zagrebu, Beogradu, i gdje bi, da se razumijemo, i po Službi, i po Partiji, i po drugovima na vlasti, Azra bila zabranjena, a Džoni bi bio u zatvoru, ali o tome se, srećom po nas, ne odlučuje u Bosni i u Sarajevu.
U tramvaju nema slobodnog mjesta, da sjednem i čitam “More tišine”, knjigu priča sarajevskog pisca Nenada Ešpeka, objavljenu proljetost kod Veselina Masleše, koja mi je već mjesecima u unutarnjem džepu teksas jakne. Gdje god u jakni krenem, knjiga je tu. Zato ništa drugo i ne oblačim. Ali kako nemam gdje sjesti, stojim na zadnjoj platformi, malo gledam kroz prozor prema pustom gradu – svi su otišli na more, a malo pred sebe po tramvaju. Šta je to, gdje svi ovi idu? – glasno se raspituju oni kojima neočekivano pun predvečernji subotnji tramvaj kvari komociju. Je l’ to nešto ima? – pitaju sljedeći, puštajući s dokonom milinom da im se jezik raspe u prah. Uvijek nešto ima! – sami sebi odgovaraju. Pa i usred ljeta, nadodaju. Neka mladosti, neki će veseli starčić. Jebo mladost!, odgovara mu jedan što je pošao na koncert.
Pa se opet uprazno zagledam kroz prozor, da promislim te dvije neobično uparene riječi, jebo mladost!, koje tako može izgovoriti samo netko tko je mlad, i mlad je već tako nepodnošljivo dugo, cijelu jednu socijalističku povijest, hiljadu i sto partijskih i još sedam i po hiljada omladinskih koncerata je mlad, a ta mu mladost teško pada. Trenutak je da nad tom mladošću zastane, pa da je umorno opsuje, onako kako istinski vjernik opsuje Boga, nakon što se mlatne čekićem po palcu, jer s jedne strane zna da ima koga i opsovati, i da ima kome zamjeriti što ga u ovaj dan od čekića nije sačuvao. Ali zna i još nešto: da mu taj Bog neće na psovci zamjeriti, premda će se, kao i toliko puta, štrecnuti nad svojim djelom. Jebo mladost!, mislim se, jebo mladost!, kratim ovo predugo tramvajsko putovanje, liječim se od čamotinje izazvane time što ovako stojim, pa ne mogu čitati knjigu, i pokušavam jebo mladost! uskladiti s kloparanjem tramvajskih kotača, od čega mi se najednom prispava.
Koncerti Azre otpočetka su specifični zato što Džonija dolazi slušati publika s obje ideološko-muzičke i identitarne strane: mi punkeri, i oni hašišari, hipici, hevimetalci zaostali u razvoju… Koliko se mogu sjetiti, to je jedino prekoračivanje stilsko-estetskog tabua. U Džonija se kunu i oni koji slušaju Smak i Galiju. U neko buduće doba dogodit će mi se da nakratko povjerujem kako se nacionalizmu i bratoubilaštvu ne mogu odati oni koji su skupljali albume Azre i dolazili na Džonijeve koncerte, i da su svi ti palikuće, ubojice i mahači zastavama uglavnom ljudi sa sela, prethodno odgojeni na nekoj drugoj muzici. Od svih iluzija ta je, možda, bila najraskošnija. Živjeli smo osamdesetih anestezirani fikcijom. Samo oni darovitiji doživjeli su nešto više od anestezije, na primjer neki unutarnji, duhovni i intelektualni preobražaj, samo oni darovitiji odmakli su se od zvijeri u sebi. Tokom listopada i studenog 1983. Džoni s Leinerom snima “Krivo srastanje”, a u pjesmi 3N stihove: “Ne razumijem zašto primatima/ nikad ne isključuju elektriku./ Oni u principu ionako rijetko čitaju,/ a i to što čitaju, krive stvari čitaju/ pa zašto im onda ne isključuju elektriku?” Bit će to proplamsaj zbilje u visokometaforiziranom pjesnikovom izrazu: doista, bilo je te godine redukcija struje, više u Sarajevu nego u Zagrebu, i bilo je kvartova, naseljenih primatima, ljudima na položajima, kojima se struja nikad nije isključivala. A mogli su bez nje, jer ionako nikad ništa nisu čitali. Osim za anesteziju. Općenito, komunizam smo svi skupa preživjeli pod anestezijom. A onda je počelo boljeti. U 1983. možda bismo mogli pronaći rodno mjesto tog bola?
Ljetna pozornica je poput nekog snovitog antičkog teatra. Ovo ću mjesto često ubuduće sanjati, premda nikad više tu neću doći na koncert. Ili će mi postati daleko, ili neće više biti Azre, niti subote 23. srpnja 1983? Džoni je s novom gitarom, drukčije izgleda, iza njega je ogroman razglas. Bubnjara i basista ne prepoznajem, a zvuk još je tvrđi nego na albumu. Hašišari se raduju, pankerska strana malo je iznenađena, nenaviknuti su ljudi na ovo, pjesme traju po petnaest-dvadeset minuta, pune beskrajno dugih i prljavih Džonijevih solaža. Poludjeli heroj posljednji put nastupa pred publikom koja ga poznaje iz prethodnih njegovih uloga, kada je još bio narodni tribun, Petar Kočić naših mladosti, jer će s novim pločama i na budućim koncertima Džoni postati idol neke druge publike. Bezazlen u svojoj ludosti, bit će citiran u Asu, tom prvom jugoslavenskom tabloidu, pokrenutom baš u Sarajevu, pjesme će mu se napokon puštati na radio-stanicama i po gradskim disko klubovima, koji će, malo-pomalo, zamijeniti one mračne studentske i omladinske podrume, gdje ćemo ostati sami mi, najekstremniji, da meditiramo uz Einstürzende Neubauten i čekamo rat.
Tri godine kasnije, u proljeće 1986, Džoni Štulić sljedeći će svoj album, prvi nakon “Krivog srastanja”, objaviti kod sarajevskog Diskotona. Tu ploču, naslova “It Ain’t Like in the Movies At All”, neću kupiti, jer će mi već biti neslušljivo ono što je na njoj snimao. Te i sljedećih godina Džoni će dolaziti u Sarajevo posve integriran u postolimpijsku i postudbašku atmosferu grada, koji još nije imao ni uho ni dušu da čuje nadolazeći tutanj vlastite apokaliptične propasti. Policiji bosanskoj, tajnoj i javnoj, Džoni će tada biti simpatični paranoik, koji svašta provaljuje, i nad čijim se provalama svi veselo smiju, dok on ostaje smrtno ozbiljan, jer vjeruje u to što govori. Kada se napokon zarati, početkom opsade grada, uspjeli su ga dobiti s neke gradske radijske stanice, pa je izjavio da je ovo što se Sarajevo događa očekivano i zasluženo, jer su prije samo nekoliko godina u Pretis, gdje se pri tvornici u kojoj su se proizvodili golfovi, proizvodilo teško naoružanje, na jedan ulaz u tvornicu ulazili Iračani, da kupuju topove i municiju za rat s Iranom, a na drugi ulaz ulazili su Iranci, da kupuju topove i municiju za rat s Irakom. I samo je bilo važno da se međusobno ne sretnu. Tako je govorio Džoni, ali mu nitko nije ništa zamjerio. Sarajlije su se smijali još jednoj njegovoj provali…
Ali do toga je još daleko, dok u jesen 1983. sjedim naspram Trebevića, na koji JNA još uvijek nije postavila svoje topove, proizvedene u Pretisu, i slušam album “Kad fazani lete”, čije ću sve tekstove napamet znati i četrdeset godina kasnije. Zagreb, u kojemu ću jednom u budućnosti živjeti, u onim najljepšim, melankoličnim, nježnim i tihim trenucima, za mene će biti katalog citata iz Džonijevih pjesama. “Zadnji put je nebo iznad Trnskog izgledalo licem kao cjelina,/ s posteljinom i jastukom, skinuto do gole kože./ Pitala si zašto tražim grotesku u svakom detalju/ i da li je ikad bilo bolje.” Gledan očima iz njegove pjesme, tolike godine nakon što ga je napustio, sav Zagreb je Džonijev citat. To ne znam, dok slušam Fazane i na um mi pada ljetošnji koncert, ali često vrlo jasno osjetimo i ono što ne znamo. U nama je 1983. i sva naša budućnost.
1983.: Kratka povijest jedne prijeratne godine/25
Džoni Štulić, od prvog protukomunističkog ideologa naših mladosti do bezazlenog pop-paranoika
Prva ploča koju u tešku sumornu jesen spuštam na disk gramofona s pogledom na Trebević: “Kad fazani lete”, Azra. Kupljena u proljeće, u Jugotonovom dućanu, manje od trideset koraka od Slatkog ćošeta, mjesta na kojemu se jasnom i vrlo uočljivom arhitektonskom gestom Zapad preobrazi u Istok, Beč biva Carigrad, a ti, u raskoraku, osjetiš kako si u svakom trenutku i ono što nisi, i da je dobro tako. Na vanjskoj omotnici ploče junak je s gitarom, u obrisu, u šablonu načinjenom iz negativa fotografije. Tijelo i gitara u poluprofilu, lice anfas, blago pognuta figura, u borbenom stavu ispred mikrofona. A gore iznad, rubom bjeline, slovima mehaničkog pisaćeg stroja napisano: azra / kad fazani lete. Šablon izrezan po liku heroja grafički je refren epohe na isteku: Che, Ivo Lola Ribar, divovski portreti maršala Tita element su reklamnih kampanja za partijske i omladinske kongrese. Džoni u ovom je trenutku, godine 1983, još uvijek kontraheroj, protujunak koji se u živoj, historijom iritiranoj imaginaciji našeg naraštaja suprotstavlja svima njima: Cheu, Loli, Titu. Uloga je to koju pri raspadu Jugoslavije neće imati nitko, nijedan revolucionar, spasitelj, mesija, nijedan političar. Pa ni sam Franjo Tuđman, kada jednom, na jednoj sablasnoj jarunskoj vojnoj paradi na sebe navuče Titovu admiralsku uniformu, koju su njegovi hrabri i sposobni obavještajci ukrali iz nekog beogradskog kazališnog depoa, pa je prokrijumčarili preko granice kod Bajakova, čak ni on, Tuđman, nije, čak ni u groteski, uspio ono što Džoni uspijeva na omotnici ploče “Kad fazani lete”. Na unutarnjoj omotnici, umetnutoj u vanjsku, isti je prizor, ista slova, samo što to više nije negativ, nego je pozitiv fotografije. Vanjska omotnica je bijela, unutarnja je crna. Usporedni jezik našega doba, onaj koji prati i metaforizira jezik riječi, rečenica i pripovijesti, jezik je grafičkog dizajna. I to dizajna omotnica gramofonskih ploča. Govor grafičkog dizajna 1983. za nas je ono što će 2023. biti govor kompjutora. Između likovne, grafičke i znakovne metafore, i tvrde izravnosti robotiziranog kompjutorskog govorenja, stvorenog kroz Internet, cijela je povijest jedne privatne civilizacije. Jedan život.
Ljetos, u subotu 23. srpnja 1983, na Ljetnoj pozornici Ilidža, Azra je održala koncert. Bez Leinera i Hrnjaka, sam Džoni, s dvojicom epizodista, usred tog posljednjeg dugog ljeta pred vojsku, u sarajevska koncertna nedoba, kada je pust grad i ne događa se ništa, i još negdje na Ilidži. Gdje je ta Ljetna pozornica, zna li tko? Jedni kažu da se tamo sviralo šezdesetih i sedamdesetih, drugi odmahuju da nije to mjesto. Negdje je kod kina Igman – samo jednom u životu bio sam u tom kinu – negdje tamo kod ilidžanskih hotela. Ali nije problem, važno je na vrijeme krenuti, tramvajem broj 3, pa kud većina krene, tamo ćeš i ti.
Te noći Džoni je svirao tristotinjak koraka od ulaza u građevinu gdje su također u subotu, ali prije otprilike 3450 subota, posljednji put skupa zanoćili vojvotkinja Sofija i nadvojvoda Franjo Ferdinand. Sljedeće noći, one od nedjelje na ponedjeljak, oboje će ležati u rashlađenoj prostoriji Konaka pod Bistrikom, mrtvi. No, o svemu ću tome mnogo kasnije razmišljati. Dok spuštam ploču na disk gramofona s pogledom na Trebević, “Kad fazani lete”, A strana, prva pjesma “Anđeli”, daleko su od mene to dvoje ubijenih u Sarajevskom atentatu. Nisam ih se sjetio ni ljetos, dok sam se onoga vrućeg akšama za Džonijevom sljedbom vukao od tramvajske stanice do Ljetne pozornice. O toj okolnosti koncerta “Dok fazani lete”, i o te dvije međusobno udaljene subote, prvi put ću misliti dvadesetak godina kasnije, nakon što mi se za jedne ljetne šetnje pustim središtem Zagreba najednom sklope dva dotad nepovezana i možda nevažna saznanja. Sarajevski atentat, čiji su, istina malobrojni, svjedoci 1983. još uvijek živi, a možda u gradu ima i onih koji su te posljednje večeri i jutra dvorili prinčevski par, pa bi ih se o tome moglo pitati, i koncert grupe Azra, ili tačnije rečeno čovjeka koji se smatra grupom, protujunaka čija pojava u našim mladalačkim doživljajima predstavlja protusliku junaka revolucije.
Džoni je ranijih godina pjevao o ljubavi i o politici. Pjesme su mu, još od prvog albuma, koji je producirao Drago Mlinarec, formom i sadržajem podsjećale na šansone, na dilanovske pripovijesti u pjesmama, na onu vrstu pjevanog teksta koja je upravo s Mlinarcem, te nešto ranije s Arsenom Dedićem, ušla u našu kulturu. Azra je, međutim, bila trio, s odličnim bubnjarem Borisom Leinerom i basistom Mišom Hrnjakom, a on je, Džoni, bio gitarist i pjevač. Formalno govoreći pjevao je loše, klasični kompozitor Mladen Tarbuk četrdesetak godina kasnije u nekim je intervjuima, ili u našem sms dopisivanju, nisam više siguran gdje, govorio da to i nije pjevanje, te da mu je Azra vazda bila nepodnošljiva. Čudno je to kako nas različita kulturna zaleđa katkad razdvajaju: u mnogo čemu smo, Tarbuk i ja, sličnomišljenici, estetski bliski, sviđaju nam se iste knjige, ja volim njegovu muziku, a oko Azre i Džonija toliko smo udaljeni da mu ništa nisam odgovorio, ako se Džoniju rugao u sms poruci, niti mi je na um palo da mu otpisujem, ako je to bilo u intervjuu. Tako da je ovo, makar i u pripovjednom rukavcu, u refleksiji iz budućnosti na ove romaneskne manevre o 1983. godini, možda prilika za kratku proznu, dakle i fikcionalnu polemiku s Tarbukom. Da, doista, na prvome Albumu, za koji mnogi od davnina govore da je najbolji, samo da je Mlinarec loše odigrao ulogu producenta, s čime se ne slažem, ni s jednom, a ni s drugom tvrdnjom, doista, dakle, na prvom albumu Džoni više vrišti nego što pjeva. I dijelom zbog tog vrištanja, prvi album Azre ušao je 1980. u naše živote kao punk i novi val. Ta Azra se na našim gramofonima stilski savršeno skladno smjenjivala s Pankrtima, s Parafima, sa Sex Pistolsima, s Clashom i s praočevima punka, shvaćenog na sarajevski način, grupom The Stooges. Premda Džoni ni u primisli nije bio punker – premda, “brijem bradu, brkove, da ličim na Pankrte” – njegova prljava gitara i vrištanje izvan tonaliteta doista bilo je punk. Kasnije, pak, na sljedećim pločama, počeo je recitirati, ispovijedati šansone, šarmirati mekim baršunom svoga i dalje neurotičnog glasa, da bi na trostrukom albumu “Ravno do dna”, tim krležijanskim “Zastavama” naše djetinje mladosti, objavljenim na proljeće 1982, koje ćemo slušati sve do kraja naše ere, koji će koincidirati s krajem prve ere gramofonskih ploča, donekle kultivirao to svoje vrištanje, za kojega bi, po kriterijima finog uha Mladena Tarbuka, distonavao poput motorne testere i pokvarenog kućnog miksera. Ali, dragi moj Tarbuk, Džoni je svih tih godina, pa zaključno s radovima iz 1983, najbolji i najupečatljiviji vokalni interpretator u kratkoj i odavno već dovršenoj povijesti jugoslavenske rock kulture (kažem jugoslavenske, jer rock kultura po raspadu Jugoslavije više neće ni postojati, nego će ubuduće rock biti samo jedan od bezbrojnih žanrova popularne i zabavne glazbe). Rock nije, naime, opera ni jazz, rock nije ni dalmatinska zabavna, ni kontinentalna kafanska pjesma, u kojima su, kao i u operi i jazzu, pjevački kriteriji sasvim u skladu s onim što bismo mogli nazvati vokalnom muzikalnošću, ili sposobnošću da se upotrebom glasa potrefi neki ton. Čak i onda kada se čini da rock vokalisti pjevaju poput pjevača bluesa i jazza, ili, vrlo rijetko, poput klasičnih pjevača europske umjetničke vokalne glazbe, oni nisu pjevači, ili barem nisu takvi pjevači. Vjerojatno si mnogo puta čuo, slušajući ovu muziku, da pjevač koji se do tog časa činio sasvim dobar, najednom ispada iz onog što je pjevao, kako gubi glas, ili izlazi iz melodije, izlazi iz pjesme, a da se čini kako ne postoji nikakav muzički razlog za takvo što. Razlog za ovo je obično dramaturški: rock pjesma je igrokaz, trominutna drama ili radio-drama, ili je dramska saga, recimo kad Morrison pjeva “The end” ili “When the Music’s Over”, i ona u izvođačkom i u doživljajnom smislu podrazumijeva nešto od teatra. I to onoga teatra u kojemu je srušen teatarski četvrti zid, pala je rampa između izvođača i publike. Džonijevo očajničko vrištanje, “tvoje ruke u neskladu/ između zbilje i sna/ gledam grad u prolazu/ neki ljudi iza nas”, obično ne bih slušao u tišini Sepetarevca 23, nego bih i sam vrištao s njim, naglas ili u sebi. Bilo tko da je “Graciju” otpjevao, najbolji, najtačniji, najmuzikalniji pjevač, bilo bi krivo, zvučalo bi tragikomično. Jer to nije ni arija, ni song, to je mali dramski komad, koji se odigra u glasu izvođača, praćenom unutarnjim glasovima onih koji ga slušaju. Zato je, dragi Tarbuk, pogrešno u Azri tražiti onu muziku i ono pjevanje na koje misliš. Općenito, najpogrešnije je rock doživljavati i procjenjivati onim glazbenim kriterijima kojima se doživljavaju i procjenjuje Johann Sebastian Bach ili Zeko i potočić. Tako slušano, u cjelokupnoj povijesti rock kulture dobro zvuče i nešto vrijede samo oni bendovi i one muzike, koji su, zapravo, ordinarni kič. Ili su, kao recimo Queen, camp. Ali čak i kao camp, meni su iritantni.
Tačno četrdeset godina po 1983-oj, na Hrvatskoj televiziji gledam i slušam Josipovićevu operu “Lennon”. I svog me prožima ona davna nelagoda, možda upravo iz 1983, kada bi negdje, u nekom od ondašnjih klubova, ili u gostima kod starijih, u vremenu i stilu zaostalih protagonista s gramofona, čuo monstrume iz Emerson, Lake and Palmer, kako izvode Bachov Rondo s improvizacijama. Mlađarija koja je odrastala u zvuku električne gitare i bubnjeva uživala je u kidnapiranim harmonijama, s kojim njihovi otmičari nisu ni znali što bi činili, osim što su kanili, i uspijevali, pokazati da virtuozno vladaju muzičkim instrumentima, svedenim na razinu mehaničkih sprava i manualnih alata. Virtuozno se, naime, može vladati i miješalicom za beton i sjekirom, a rudar Alija Sirotanović bio je najveći u povijesti virtuoz rudarske lopate, bio je Vivaldi lopate, ali je njegovo lopatanje, za razliku od Bacha ELP-a, imalo praktičnog, pa i umjetničkog smisla, i nije izazivalo nelagodu u nekoga tko je prethodno imao odnos i prema rock muzici, i prema Bachu. Tu istu nelagodu, više metafizičku, više naratološku, više teatarsku, nego glazbenu, budući da je glazba koju sam čuo bila krajnje neupečatljiva, pa samim tim i neiritantna, osjetio sam gledajući Josipovićeva “Lennona”. Uplašen, ugasio sam nakon petnaestak minuta televizor, osjećajući da bih mogao biti zarobljen u toj nepodnošljivoj socijalnoj i estetskoj maniri, u tim glavama koje u svemu tome prepoznaju Johna Lennona.
Džoni je, kažem, zaključno s albumom “Ravno do dna”, tim “Zastavama” jugoslavenskoga punka i novog vala, pjevao šansone o ljubavi i politici. Vrištao, recitirao, šaputao, uz svog fendera i uz udarničko-rudarsku ritam sekciju Leiner-Hrnjak. Doista, na “Ravno do dna” udarao je Leiner silinom Alije Sirotanovića i ružno je od Džonija što mu četrdeset godina kasnije onako ruga. A onda se, iznebuha, ni iz čega, u rano proljeće 1983. pojavio album “Kad fazani lete”: heroj s gitarom u poluprofilu i u fotografskom obrisu s grafiterskog šablona, revolucionar, drug Tito, drug Lola, Che… U savršenom minimalističkom aranžmanu, u prijetećem fontu pisaćeg stroja.
Pamtim, ploča se pojavila iznenada, tako da prethodno nisam čuo nijednu pjesmu, nijedan ton. Ni to nije bilo čudno, takvo bijaše vrijeme. Na sarajevskim radio-stanicama Džoni je bio zabranjen. Zabrana je, bezbeli, bila prešutna, kakve već većinski i jesu bile zabrane u vrijeme socijalizma. Ako bi je neki urednik prekršio, bio bi suspendiran. Na sarajevskoj, pak, televiziji, zabrana je bila još čvršća. I pamtim taj trenutak, doista ga pamtim, nije fraza, nije dosjetka, kada sam prvi put položio gramofonsku iglu na A stranu albuma “Kad fazani lete”. Prozračno čist zvuk distorzirane električne gitare i onih preciznih i tvrdih bubnjeva, koji neugodno u svijest prizivaju onaj duh i zvuk koji smo svakako nastojali izbjeći: Black Sabath, Thin Lizzy, hard rock i teška metalurgija. A onda iz toga sune Džoni, glasom neurotičnog tribuna, kvalificiranog antikomunističkog paranoika, koji u svemu što se zbiva oko njega i u njemu sluti Ruse i komuniste. Nadiru ti “slinavi kurvari/ bijedni genitalci/ nezgodno potežu/ ukrućenu vjernost/ razbit će ti ličnost/ slaniju od mora/ gledaj/ nezajezni anđeli/ dolaze/ kao krv crveni/ kao znoj opori/ brutalni anđeli/ ponekad u osam/ ponekad u tri/ lijevi skup ideja/ dolje ispod nogu/ otvori širom oči/ tiho kao jeza/ pušteni s lanca/ gledaj/ nezajezni anđeli/ u kolima od plastike/ u djevojačkim snovima/ u majmunovom viđenju/ u raspaljenim očima”, a onda se drama pjesme utišava, gnjev prelazi u strah i strepnju, u ono što će nekome zvučati kao rezignacija: “tko zna, tko zna…/ ne bu dobro svršilo!”
Slušam u tu sumornu i tešku sarajevsku jesen 1983. taj Džonijev hard-rock song, i već se pomalo navikavam na promjenu paradigme. Novovalna ska-reggae era upravo je stizala svome kraju, skupa s vedrim i mondenim pop-pjesmicama i campom VIS-a Idoli, bijesni i glazbeno neuki punkeri već su morali da nauče svirati, tako da je njihova pobuna već gubila smisao. Ne možeš se buniti protiv onih koji imaju novca, ako si sam već dobro zaradio. Ne možeš se buniti protiv onih koji znaju svirati, ako već sviraš bolje od njih. Džonijevo ulično pripovijedanje više nije imalo smisla, jer više nije bio tip s ulice, vucibatina iz Blata i iz aule zagrebačkog Filozofskog fakulteta, niti je više mogao biti onaj tribun od lani, iz Kulišića i s onih koncerata kada je snimljen album “Ravno do dna”. Nešto se s tom 1983. iznenada promijenilo: velika svemoćna i sveprisutna zvijer zajednice stekla je svijest o vlastitoj smrtnosti. Kasno, fatalno kasno, jer buđenje svijesti o vlastitoj smrtnosti svojstveno je osmogodišnjim dječacima, a naša mila kolektivna zvijer upravo je ulazila u svoj povijesni klimakterij. Džoni se 1983. pojavio s posve izmijenjenim zvučnim i pjesničkim identitetom. Nije više pripovijedao, pripovijest mu se utopila u metafori, zaigrao je ulogu paranoidnog gitarističkog heroja.
Dobro pamtim što mi pjesma znači. Pamtim u 2023. njezina značenja iz 1983, kao što, zahvaljujući mogućnostima fikcije, u 1983. pamtim što pjesma znači 2023. Uglavnom, nemam ja pojma, ne slutim, dok sjedim na Sepetarevcu i zagledan prema Trebeviću u magli slušam “Anđele”, da ta pjesma u vrlo jednostavnom metaforičnom ključu govori o komunistima i njihovome predstojećem preobražaju u đavla. Pušteni s lanca, gledaj, dolaze! Ne bu dobro svršilo!
Sklupčan u svojoj metafori, poput fetusa, Džoni se tako pojavio u svom drugom prikazanju. Ono prvo je definitivno došlo kraju. Doba nedužnosti došlo je kraju.
Album “Kad fazani lete” nije u prvi mah dobro prihvaćen. Ne govorim o službenoj kritici, naročito onoj zagrebačkoj, Glavanu i Vrdoljaku, toj dvojici apostola jugoslavenskog punka i novog vala, nego o trgu i ulici, o publici iz svih onih mračnih i mondenih studentskih klubova, otvorenih uglavnom po adaptiranim podrumima sarajevskih fakulteta, tamo gdje su nekad, prije uvođenja centralnog grijanja, koje se u to vrijeme još uvijek nazivalo parnim grijanjem, ležale tone ćumura, kako smo mi u tom gradu nazivali ugljen, za loženje bezbrojnih kraljica-peći po učionicama i kabinetima. U tim klubovima, kojima su vladali ambiciozni omladinci rukovodioci i koje su ne pretjerano diskretno nadzirali mladi i ambiciozni pripravnici Službe državne bezbjednosti, pristigli iz svojih partizanskih provincija da popravljaju mladež u iskvarenom gradu, zbivala se jedna kulturna povijest. Pod niskim orošenim stropovima, u prostorima koji su često bili bez ikakve ventilacije i u kojima se duhanski dim mogao sabljom sjeći, na stotine se djevojčica i dječaka transformiralo u djevojke i mladiće, uz muziku koja nije bila samo muzika, nego se kroz tu muziku definirala jedna kultura, koja je podrazumijevala određeni pogled na svijet i iz koje se definirao prvi čvrsti, značajnim dijelom i samoodabrani kolektivni identitet. U većini klubova, u Kuku, klubu studenata medicine, u Zubu, klubu studenata stomatologije, u Steleksu, klubu studenata elektrotehnike, u Art clubu, pri Studentskom domu na Bjelavama, svirao se, gotovo isključivo, punk i novi val, koji se od jeseni 1982, uz prve slutnje kraja jednoga stilsko-estetskog i subkulturnog razdoblja, počinje razlijevati u dva pravca, prema budućnosti i prema prošlosti. Radikalizam Einstürzende Neubauten prodire u naše duboke i osjetljive dječačke duše, a naše se uši navikavaju na tu magičnu čaroliju neslušljivoga, na bol u ušima i mozgu kao dio estetskog doživljaja, na koncept koji biva važniji od glazbe, na to da glazba više ni na koji način ne treba biti dopadljiva. U to vrijeme, kroz cijelu 1983, pa do ove sumorne jeseni, do trenutka u kojem sjedim s pogledom na Trebević u magli i slušam album “Kad fazani lete”, ploču koju sam ove godine najviše puta stavio na gramofon i koja je obilježila zvuk i riječ moje 1983, po tim naprednim, alternativnim ili alternativističkim sarajevskim klubovima sve više sviraju neki budući post-punk i alternativa, a istovremeno sve češće se vraćamo u prošlost, gdje se otkrivaju korijeni našega zajedničkog punkerskog i novovalnog pravovjerja. Otkrivaju se kraut rock, naročito grupa Can, njujorška alternativa s kraja šezdesetih, Velvet Underground i Nico, pa MC-5, psihodelija sa Zapadne obale, pa divni i nježni Klaus Nomi, kontratenor i kraljičica neke nama nedostižne i tragične kontrakulture, koji će umrijeti 6. kolovoza te 1983, pa će mu u jednom sarajevskom studentskom klubu, ne pamtim više kojem, jer nepotpuno je i shizofreno ovo moje preseljenje u 1983, biti upriličena tematska večer, na koju će neki od nas, dojučerašnji punkeri, doći klaunovski našminkanih lica, pa ću im se diviti, tim mojim hrabrijim drugovima, ne toliko što su prekoračili tada stroga ograničenja vlastitog spola, nego što su prošli gradom takvi, našminkani. Vrijeme je to, 1983. godina, kada klupski diskdžokeji kombiniraju paklensku neprobojnost industrijskih i paklenskih zvuka muzike budućnosti s onim bizarnim i naivno-nježnim iz muzike prošlosti. Miks u kojem Klaus Nomi izlazi iz Einstürzende Neubauten, taj dramatični, paradoksalni i gotovo nemogući zvučni i disharmonijski rez, koji je izvodio diskdžokej u Kuku, ne samo da je snažno upečatljiv, tako da bi se samo iz njega, tog reza, mogao stvoriti roman dostojan ovih romanesknih manevara, nego je taj rez ona sveobjašnjavajuća metafora 1983, godine u kojoj je prethodna povijest već došla svome kraju, a povijest buduća još se ne naslućuje. Godine koja može biti shvaćena samo kao potpuna fikcija.
U onim, pak, drugim studentskim i omladinskim klubovima u gradu, svakako manjinskim, svirala je neka druga muzika. Led Zeppelin, Steppenwolf, Deep Purple, Black Sabath, Janis Joplin i Doors, hipici starog doba, onog koje je u Sarajevu kraju došlo samo nekoliko godina ranije, možda baš u godini Titove smrti, u vrijeme prvih albuma Pankrta, Azre i Filma, ali kao da je okončano baš jako, jako davno. U subjektivnom doživljaju stvari, taj osjećaj bio je u vezi s našim ličnim godinama na zemlji, te s onom golemom razlikom koja bi se čudom zbila negdje između dvanaeste i četrnaeste godine, kada bismo od djece uzrastali u mlade buntovnike. Bio je to nečuven prijelaz od Novih fosila do Haustora, od Abbe do Sex Pistolsa, koji je ostajao zauvijek neosviješten, jer je bio praćen osjećajem stida i tajenjem da se takvo što ikad zbilo. Neki naši drugovi su, međutim, i neke naše drugarice, odlazili na drugu stranu, pa bi u nekom lažnom zanosu u Kaktusu mahali kosama i namještali izraze lica teške drogiranosti. Bilo ih je koji bi se i počeli drogirati, da bi izgledali kao da su drogirani. Takvo je to bilo vrijeme, u mnogo čemu čudno i neobjašnjivo. Na Lee Cooper teksas jaknama, licencno proizvedenim kod beogradskog Beka, kemijskom olovkom crtali su logotipe svojih bendova, ili su iscrtavali šablonske obrise Morrisonova, Hendrixova ili Che Guevarina lika. Na našoj, pak, strani bilo je one nešto ruralnije pankerske čeljadi, koja bi na istoj takvoj teksas jakni kemijskom olovkom crtala logotip Azre.
Između te dvije sarajevske omladinske supkulture, jedne koja je potekla iz punka i novog vala, i druge koja je potekla iz čuvenoga hipi kluba Kaktus, stvorene su prve ideološke i identitetske razlike u našim životima. Među nama se znalo tko je iz muslimanske, a tko iz srpske ili hrvatske obitelji. Ovo drugo je ostajalo nejasno, jer razlika u imenima nije bila toliko markantna. Ali mi u načelu nismo osjećali da se ta podjela tiče nas, pa čak ni naših roditelja. Podjela na Muslimane, Srbe i Hrvate, na muslimane, pravoslavce i katolike, ticala se naših baka i djedova, te je, činilo nam se tako, polako umirala zajedno s njima. Gola je to istina, dok o tome govorim iz prvog lica množine. Ali progovorim li iz vlastite intime, iz svoga zatajenog i u ormaru dvaput zaključanog prvog lica, stvari se dramatično mijenjaju. Ne samo da sam svih tih godina znao da sam Hrvat, nego sam od vremena kada sam u ladici s porodičnim papirima pronašao smrtni list svoga starijeg ujaka, ubijenoga njemačkog vojnika, jako dobro znao i kakav sam to Hrvat, te od čega se sastoji moje hrvatstvo. Ali i da nije toga, nakon što sam, po završenom prvom razredu osmoljetke u Drveniku kod Makarske, krenuo u školu na Banjskom brijegu, pod Mejtašom, u Sarajevu, i nakon što učiteljici Aidi Alibegović moj jezik nije bio dovoljno dobar, grdno sam osjetio da neka razlika postoji, i da je ta razlika fatalna. Osjetio sam, također, da u toj razlici postoji nešto neugodno, nešto sramno, o čemu se ne govori nego se o tome šuti, osjetio sam da u toj razlici postoji nešto gotovo seksualno. Ja sam sa svojim krivim hrvatskim riječima, s rajčicom a ne paradajzom, te s ručnikom a ne peškirom, bio neka vrsta školske i razredne tetkice. Pritom, da zbrka bude potpuna, moja dobra drvenička učiteljica Nada Kostanić bila me ispravljala, i ja sam to upamtio, da se ne kaže peškir, nego se kaže ručnik. Učinila je to ispotiha, bez šaranja crvenom kemijskom po mojoj bilježnici – a bilježnica u Sarajevu kaže se sveska – za razliku od učiteljice Aide, koja je riječ ručnik dvaput podvukla crvenom kemijskom, osramotila me pred razredom i vjerojatno u meni stvorila tu cjeloživotnu jezičnu preosjetljivost, zbog koje mi je tako važno zaštititi vlastite riječi.
Mi smo, kažem, bili ravnodušni, ali ja sam bio ranjen nacionalnim identitetima. Dok kod bih mogao biti mi, moja ravnodušnost bila je potpuna. Čim bih se vratio u ja, moja nelagoda također je bila potpuna. Je li slično bilo i kod drugih? I kako je uopće bilo biti drugi? O tome 1983. vrlo malo razmišljam. Još uvijek u društvu je neupitna i jaka ta razdjelnica između onoga što pripada zajedničkom i onoga što pripada osobnom i privatnom osjećaju. I nema svijesti o tome da bi ono što je osobno moglo biti makar i sasvim mali djelić nečega što je zajedničko, kao ni o tome da bi to osobno na neki način trebalo biti javno objavljeno. Recimo, taj moj problem s pokojnim ujakom, savršenim mladićem, zlatnim dječakom, sinom koji je bolji od sve buduće djece koja će se u obitelji rađati, a onda i mogućim tragičnim uzročnikom prestanka rađanja djece u obitelji, taj moj problem, koji je zasigurno već postojao, kako bi se on mogao artikulirati tog jesenjeg dana, uz gramofon i album “Kad fazani lete”, s pogledom na Trebević u magli, u iščekivanju Zimskih olimpijskih igara, i što ću doživjeti ako sutra dođem u školu i ako usred nekog razgovora s razrednim drugaricama i drugovima kažem da je moj ujak ubijen u partizanskoj zasjedi kao njemački vojnik, ali da je bio dobar, pošten i drag, da je bio odličan učenik u istoj ovoj školi, ali nije bio štreber, i da moji ukućani i četrdeset godina nakon njegova stradanja, a prošlo je, evo, baš četrdeset, imaju nerješiv problem sa sobom, sa svojim savjestima, sa životom među ovim tu ljudima, u ovom tu gradu, a slutim da imaju problem i s ovom zemljom, sa socijalizmom koji ih primorava da o svojoj žalosti tako dugo šute, pa na kraju krajeva, i sam zbog svega toga imam neki unutarnji emocionalni problem, i plašim se što će iz tog problema nastati. Doista, što će se dogoditi ako sutra u razredu, ili još bolje, u birtiji zvanoj Ćumez, gdje ćemo sigurno na pivu poslije škole, sve to ispričam? I što će se dogoditi ako ove posljednje predolimpijske jeseni ljudi, jedan po jedan, krenu ispovijedati tu fatalnu razliku između njihovog ja i našega mi, i pripovijedati svoje priče? Kada bi se to dogodilo, vrijeme bi promijenilo smjer kretanja, povijest bi promijenila smjer, kada bi samo hiljadu ljudi istoga dana u Jugoslaviji nekome ispričalo svoju priču o ujaku, ubijenom neprijateljskom vojniku, budućnost bi drukčije izgledala, drukčije bi potekle 1991. i 1992, o kojima sada znamo već sve. No, to se neće i ne može dogoditi. Izraz te nemogućnosti Džonijev je prelaz iz konkretnog u metaforični govor. Samo godinu i pol ranije, u to doba naivnosti što je nakratko nastupilo po Titovoj smrti, pjevao je “Poljska u mom srcu”, tu vjerojatno i najradikalniju protukomunističku himnu naših života, koju je napisao i otpjevao prije nego što je general Wojciech Jaruzelski 13. decembra 1981. zabranio rad sindikata Solidarnost i zaveo ratno stanje u Poljskoj. Pjesma je objavljena na albumu “Sunčana strana ulice”, u junu iste godine. Na sljedećem albumu, nazvanom “Filigranski pločnici” i objavljenom nakon uvođenja ratnog stanja, našla se pjesma “Proljeće je 13. u decembru”, i u njoj stihovi: “O čemu razmišlja obrisano lice,/ između dva osmijeha/ i nakanom tamnijom od noći”. Prva imala je formu budnice, druga bila je melankolična pjesma jedne revolucije.
Obje pjesme ove jeseni, dok ponovo slušam ploču “Dok fazani lete”, pripadaju prošlosti i vremenu koje se od nas odmaknulo brže nego ijedno ranije vrijeme naših života. Uostalom, i taj ljetošnji koncert Azre, na Ljetnoj pozornici na Ilidži za koju, kažem, ne znam ni gdje se nalazi, dok u subotu 23. srpnja 1983. izlazim na posljednjoj postaji tramvajske linije broj 3, predstavlja gotovo nevjerojatan mađioničarski trik kalendara naših malih i velikih povijesti. Naime, jučer je, u petak, u večernjem televizijskom dnevniku, objavljena kratka vijest, koju prenose i jutrošnje novine, još uvijek bez komentara, da je u Poljskoj ukinuto ratno stanje. Ili izvanredno stanje, kako bi se to reklo jezikom naše svakodnevice. Građanima su vraćena njihova građanska prava, od ponedjeljka se legalizira rad kulturnih i društveno-političkih organizacija, na opće zadovoljstvo sloboda se vraća u Poljsku, a da se još uvijek nitko, pa ni Jaruzelski i njegovi koji su zaveli tu devetnaestomjesečnu diktaturu, ne osjeća poražen. Tako je to sad, ove subote i ovog vikenda, tako će biti sljedećih dana i mjeseci, a vjerojatno i godina, nitko se neće osjećati poraženim, ali će svi živjeti i ponašati se u skladu s time da su građani izdržali, da je Solidarnost izdržala i da je izdržala ona većinska zajednica koja čini neku još uvijek ilegalnu Poljsku, te je samo pitanje vremena i forme kroz koju će biti artikulirano da je ona druga, generalska Poljska izgubila i da se bliži kraju sovjetska okupacija.
Jedva da će među ovim svijetom u tramvaju, na putu prema Ilidži, biti onih kojima će Poljska na um pasti. Bez obzira na spomenute dvije pjesme, predaleka im je to asocijacija. Malo ih je i koji shvaćaju što znači vijest o ukidanju ratnog stanja u Poljskoj. Istina, većina je to već čula, 1983. se, makar i krajem oka, gleda televizijski dnevnik, i za uho zapnu radijske vijesti, gotovo svi čitaju novine, ali vijesti se oduvijek tumače iz perspektive dana u kojem bivaju objavljene. Istina, ima ih koji se nadaju da će Džoni izvesti “Poljsku u mom srcu”, zapaljiva je to i ritmična pjesma, ponese u ples i skakanje, u stapanje s tom nepreglednom masom koja se giba i podiže ruke. Ima u njoj, u toj pjesmi i još nečega: uznemiri, nasekira, razgnjevi pripadnike Službe, koji sve ovo nadziru, ustrepte nad njom omladinske funkcioneri, naroguše se drugovi u gradskom i u centralnom komitetu, čim im na stol stignu izvještaji. I sve to stvara neku prijatnu atmosferu opasnosti i rizika, naročito ovdje u Sarajevu, gdje su stvari drukčije nego u Ljubljani, Zagrebu, Beogradu, i gdje bi, da se razumijemo, i po Službi, i po Partiji, i po drugovima na vlasti, Azra bila zabranjena, a Džoni bi bio u zatvoru, ali o tome se, srećom po nas, ne odlučuje u Bosni i u Sarajevu.
U tramvaju nema slobodnog mjesta, da sjednem i čitam “More tišine”, knjigu priča sarajevskog pisca Nenada Ešpeka, objavljenu proljetost kod Veselina Masleše, koja mi je već mjesecima u unutarnjem džepu teksas jakne. Gdje god u jakni krenem, knjiga je tu. Zato ništa drugo i ne oblačim. Ali kako nemam gdje sjesti, stojim na zadnjoj platformi, malo gledam kroz prozor prema pustom gradu – svi su otišli na more, a malo pred sebe po tramvaju. Šta je to, gdje svi ovi idu? – glasno se raspituju oni kojima neočekivano pun predvečernji subotnji tramvaj kvari komociju. Je l’ to nešto ima? – pitaju sljedeći, puštajući s dokonom milinom da im se jezik raspe u prah. Uvijek nešto ima! – sami sebi odgovaraju. Pa i usred ljeta, nadodaju. Neka mladosti, neki će veseli starčić. Jebo mladost!, odgovara mu jedan što je pošao na koncert.
Pa se opet uprazno zagledam kroz prozor, da promislim te dvije neobično uparene riječi, jebo mladost!, koje tako može izgovoriti samo netko tko je mlad, i mlad je već tako nepodnošljivo dugo, cijelu jednu socijalističku povijest, hiljadu i sto partijskih i još sedam i po hiljada omladinskih koncerata je mlad, a ta mu mladost teško pada. Trenutak je da nad tom mladošću zastane, pa da je umorno opsuje, onako kako istinski vjernik opsuje Boga, nakon što se mlatne čekićem po palcu, jer s jedne strane zna da ima koga i opsovati, i da ima kome zamjeriti što ga u ovaj dan od čekića nije sačuvao. Ali zna i još nešto: da mu taj Bog neće na psovci zamjeriti, premda će se, kao i toliko puta, štrecnuti nad svojim djelom. Jebo mladost!, mislim se, jebo mladost!, kratim ovo predugo tramvajsko putovanje, liječim se od čamotinje izazvane time što ovako stojim, pa ne mogu čitati knjigu, i pokušavam jebo mladost! uskladiti s kloparanjem tramvajskih kotača, od čega mi se najednom prispava.
Koncerti Azre otpočetka su specifični zato što Džonija dolazi slušati publika s obje ideološko-muzičke i identitarne strane: mi punkeri, i oni hašišari, hipici, hevimetalci zaostali u razvoju… Koliko se mogu sjetiti, to je jedino prekoračivanje stilsko-estetskog tabua. U Džonija se kunu i oni koji slušaju Smak i Galiju. U neko buduće doba dogodit će mi se da nakratko povjerujem kako se nacionalizmu i bratoubilaštvu ne mogu odati oni koji su skupljali albume Azre i dolazili na Džonijeve koncerte, i da su svi ti palikuće, ubojice i mahači zastavama uglavnom ljudi sa sela, prethodno odgojeni na nekoj drugoj muzici. Od svih iluzija ta je, možda, bila najraskošnija. Živjeli smo osamdesetih anestezirani fikcijom. Samo oni darovitiji doživjeli su nešto više od anestezije, na primjer neki unutarnji, duhovni i intelektualni preobražaj, samo oni darovitiji odmakli su se od zvijeri u sebi. Tokom listopada i studenog 1983. Džoni s Leinerom snima “Krivo srastanje”, a u pjesmi 3N stihove: “Ne razumijem zašto primatima/ nikad ne isključuju elektriku./ Oni u principu ionako rijetko čitaju,/ a i to što čitaju, krive stvari čitaju/ pa zašto im onda ne isključuju elektriku?” Bit će to proplamsaj zbilje u visokometaforiziranom pjesnikovom izrazu: doista, bilo je te godine redukcija struje, više u Sarajevu nego u Zagrebu, i bilo je kvartova, naseljenih primatima, ljudima na položajima, kojima se struja nikad nije isključivala. A mogli su bez nje, jer ionako nikad ništa nisu čitali. Osim za anesteziju. Općenito, komunizam smo svi skupa preživjeli pod anestezijom. A onda je počelo boljeti. U 1983. možda bismo mogli pronaći rodno mjesto tog bola?
Ljetna pozornica je poput nekog snovitog antičkog teatra. Ovo ću mjesto često ubuduće sanjati, premda nikad više tu neću doći na koncert. Ili će mi postati daleko, ili neće više biti Azre, niti subote 23. srpnja 1983? Džoni je s novom gitarom, drukčije izgleda, iza njega je ogroman razglas. Bubnjara i basista ne prepoznajem, a zvuk još je tvrđi nego na albumu. Hašišari se raduju, pankerska strana malo je iznenađena, nenaviknuti su ljudi na ovo, pjesme traju po petnaest-dvadeset minuta, pune beskrajno dugih i prljavih Džonijevih solaža. Poludjeli heroj posljednji put nastupa pred publikom koja ga poznaje iz prethodnih njegovih uloga, kada je još bio narodni tribun, Petar Kočić naših mladosti, jer će s novim pločama i na budućim koncertima Džoni postati idol neke druge publike. Bezazlen u svojoj ludosti, bit će citiran u Asu, tom prvom jugoslavenskom tabloidu, pokrenutom baš u Sarajevu, pjesme će mu se napokon puštati na radio-stanicama i po gradskim disko klubovima, koji će, malo-pomalo, zamijeniti one mračne studentske i omladinske podrume, gdje ćemo ostati sami mi, najekstremniji, da meditiramo uz Einstürzende Neubauten i čekamo rat.
Tri godine kasnije, u proljeće 1986, Džoni Štulić sljedeći će svoj album, prvi nakon “Krivog srastanja”, objaviti kod sarajevskog Diskotona. Tu ploču, naslova “It Ain’t Like in the Movies At All”, neću kupiti, jer će mi već biti neslušljivo ono što je na njoj snimao. Te i sljedećih godina Džoni će dolaziti u Sarajevo posve integriran u postolimpijsku i postudbašku atmosferu grada, koji još nije imao ni uho ni dušu da čuje nadolazeći tutanj vlastite apokaliptične propasti. Policiji bosanskoj, tajnoj i javnoj, Džoni će tada biti simpatični paranoik, koji svašta provaljuje, i nad čijim se provalama svi veselo smiju, dok on ostaje smrtno ozbiljan, jer vjeruje u to što govori. Kada se napokon zarati, početkom opsade grada, uspjeli su ga dobiti s neke gradske radijske stanice, pa je izjavio da je ovo što se Sarajevo događa očekivano i zasluženo, jer su prije samo nekoliko godina u Pretis, gdje se pri tvornici u kojoj su se proizvodili golfovi, proizvodilo teško naoružanje, na jedan ulaz u tvornicu ulazili Iračani, da kupuju topove i municiju za rat s Iranom, a na drugi ulaz ulazili su Iranci, da kupuju topove i municiju za rat s Irakom. I samo je bilo važno da se međusobno ne sretnu. Tako je govorio Džoni, ali mu nitko nije ništa zamjerio. Sarajlije su se smijali još jednoj njegovoj provali…
Ali do toga je još daleko, dok u jesen 1983. sjedim naspram Trebevića, na koji JNA još uvijek nije postavila svoje topove, proizvedene u Pretisu, i slušam album “Kad fazani lete”, čije ću sve tekstove napamet znati i četrdeset godina kasnije. Zagreb, u kojemu ću jednom u budućnosti živjeti, u onim najljepšim, melankoličnim, nježnim i tihim trenucima, za mene će biti katalog citata iz Džonijevih pjesama. “Zadnji put je nebo iznad Trnskog izgledalo licem kao cjelina,/ s posteljinom i jastukom, skinuto do gole kože./ Pitala si zašto tražim grotesku u svakom detalju/ i da li je ikad bilo bolje.” Gledan očima iz njegove pjesme, tolike godine nakon što ga je napustio, sav Zagreb je Džonijev citat. To ne znam, dok slušam Fazane i na um mi pada ljetošnji koncert, ali često vrlo jasno osjetimo i ono što ne znamo. U nama je 1983. i sva naša budućnost.