Smrt kod Bilaja, najveća prometna nesreća u povijesti Like
Nekoliko dana ranije dogodila se strašna prometna nesreća kod mjesta Bilaj, pokraj Gospića. Vlak, koji je vozio između Ogulina i Knina, udario je u lokalni autobus. Bilo je rano jutro, kraj rujna, varljivo doba u kalendarima, teška je i gusta magla pritisnula Liku, a pružni je prijelaz bio obilježen samo Andrijinim križem. Govorit će se da je prethodnu noć vozač autobusa proveo u piću i lumperaju, i to će postati važan element legende o tom strašnom događaju, ali prava je istina da se ovakve nesreće događaju gdje god nema brklje, i da je u svijesti svakoga čovjeka, svejedno je li on vozač ili nije, upisan taj ranojutarnji čas u kojem postoji odsustvo reakcije na vlak koji nailazi punom brzinom, izranja iz magle i udara. Čak bi se moglo reći da se ljudi, ili barem većina njih, dijele u dvije skupine. U onoj koja je srećom mnogo veća su oni kojima se nije dogodilo da se u taj ranojutarnji čas fatalno susretnu i sudare odsustvo svijesti i vlak. Bit će da je to i najvažnija podjela među ljudima. Koja opet nema veze s moralom, s razlikom između dobra i zla, niti s onim što je čovjeku rođenjem zadano u genima ili u naslijeđenim osobinama.
U tom udaru vlaka u autobus, što će se, potvrđuju kronike, zbiti 28. rujna 1983, u 6 i 40, ginu (abecednim redom im se spominjemo prezimena, imena i godina rođenja): Busija Marijan (1965.), Busija Milan (1968.), Crnokrak Dane (1926.), Crnokrak Marija (1928.), Jurković Ivan (1947.), Knežević Anđa (1926.), Krajnović Dušan (1968.), Krišković Mira (1939.), Lazić Gordana (1967.), Lazić Jovica (1969.), Lisac Marija (1973.), Maljković Boja (1929.), Mandarić Milorad (1968.), Marković Anka (1929.), Novković Jovica (1960.), Šakić Đuro (1967.), Šerić Ante (1942.), Šerić Marija (1972.), Šerić Nikola (1968.), Todorić Boja (1900.), Tomaš Branko (1965.), Vučković Mile (1967.), Vučković Željko (1958.), Zoraja Milan (1965.), Zorce Milica (1963.), Živković Milan (1967.)
Mrtvih će na licu mjesta biti dvadeset. Još pet će ih umrijeti istoga dana. Jedna putnica umrijet će pet dana kasnije u zagrebačkoj bolnici. Njoj će jedinoj biti upisano drugo mjesto smrti, ono prema kojemu tog 28. rujna nije putovala. Autobus je prometovao na lokalnoj relaciji. Radnike je vozio na posao, djecu je vozio u školu. U autobusu ukupno su bila 52 putnika. Aritmetički precizno, tako da se stvori savršena simetrija između života i smrti, mrtvih će biti 26. Postoji li neki razlog za ovako preciznu ravnotežu? Kojom se brzinom morao kretati autobus, a kojom vlak, kako su se međusobno usuglasili metabolizmi strojovođe i vozača, njihove misli, osjećanja, strepnje i strahovi, pa da sudar bude baš takav: 26:26.
Najstarijoj putnici su osamdeset i tri: Boja Todorić. Najmlađoj, Mariji Lisac, tek je deset. Gdje su njih dvije pošle? Marija sigurno nije krenula u školu, svi ostali bili su po godinama srednjoškolci, osmoškolaca nije bilo u autobusu. Boja nije išla na posao. U njihovom zaustavljenom kretanju, u prekinutim nepravilnim putanjama njihovih života, upisan je događaj iz novina. Prometna nesreća, jedna od većih u jugoslavenskoj, kasnije će to biti u hrvatskoj povijesti. Isto je i s putanjama ostala dvadeset i četiri poginula putnika. Preživjelima se imena ne pamte. Oni će imati sreće da anonimno umiru od vlastitih smrti. I ostat će trajno nepoznati, možda sve do prvog pojavljivanja u javnosti: na stranici s osmrtnicama u nekim dnevnim novinama.
Autobus je polazio iz Mogorića, sela udaljenog dvadesetak kilometara od Gospića, i ranim jutrom kupio je radnike i đake, te one koji bi nešto sređivali u gradu. (Možda je Boja Todorić išla doktoru?) Jedni su svakodnevno vozarili, međusobno se poznavali, i u autobusu živjeli kao u zajedničkom dnevnom boravku. Drugi bi samo povremeno nailazili. Ali nema sumnje da su se svi međusobno poznavali.
Na koliko se postaja autobus zaustavljao? Nemoguće je na to pitanje odgovoriti. Lokalni seoski i prigradski autobusi u to bi vrijeme stajali čim bi to putnik poželio – u nešto istočnijim krajevima, u Bosni, obično karakterističnim povikom: “Ima izać’!” – ili čim bi netko pokraj puta, loše održavanog, stoput krpljenog, podigao ruku. Ti autobusi uglavnom se nisu držali reda vožnje, osim što bi se znalo kad polaze s one početne stranice i osim što bi uglavnom po redu stizali na krajnju stanicu, nego su vozili onako kako su to prilike nalagale. Prema autobusu određivao se ritam svakodnevice, kao što se i autobus određivao prema svakodnevici. Sela su se budila u skladu s vremenom njegova polaska, i odlazila na počinak prema prolasku posljednjeg autobusa. S autobusom usklađivano je vrijeme početka posla u prvoj, drugoj i trećoj smjeni, prvi školski satovi i predsatovi.
Između Mogorića i Gospića u jesen 1983. moglo je bili pet-šest sela i zaseoka. Početna stanica, Mogorić, bila je srpsko selo. Bilaj, gdje će se dogoditi nesreća, bio je hrvatsko selo. Premda su to još uvijek bila vremena totalne anestezije bratstvom i jedinstvom, uvijek se u Lici, kao i u Bosni, znalo čije je koje selo. I postojao je odnos prema tome. Recimo, prema činjenici da je početna stanica u zabačenom srpskom selu? Zašto nije u hrvatskom?
U svakom selu bivalo bi i onih nekoliko drugih. To će ostati vidljivo u statističkim izvještajima s popisa stanovništva. U selu od dvjestotinjak jednih, uvijek bi se našlo barem petero drugih. Plus dvoje-troje Jugoslavena. Tko su 1983. u Mogoriću i Bilaju bili Jugoslaveni? Djeca iz miješanih brakova? Ne, oni su u pravilu bili opredijeljeni u skladu s većinom u kojoj bi se zatekli, ili bi se, još češće, opredjeljivali u skladu s prezimenom koje bi ponijeli. Došljaci iz drugih krajeva: seoski poštar, učitelj, milicioner? Da, oni su često bili Jugoslaveni. Ali bilo je njih, tih Jugoslavena po selima najdublje naše provincije, i među domaćima: odmetnuti sinovi, čudaci, oni koji su bili na svoju ruku, ili bi poželjeli da se po nečemu ističu. Jugoslavenstvo je u jednom od svojih pojavnih oblika bilo oblik socijalnog ekshibicionizma? Zašto bi domaći čovjek u Mogoriću ili Bilaju 1983. bio Jugoslaven, ako ne iz ekshibicionizma? Ili je bio pjesnik u duši?
Od podjele na srpska i hrvatska sela važnija, mnogo, mnogo važnija, naročito po Bosni, ali i u Lici i na Kordunu, te na najširem prostoru Dalmacije, bila je podjela na partizanska sela na jednoj strani, i ustaška i četnička sela na drugoj strani. Valjda nikad nijedan autobus u ovim krajevima nije polaznu stanicu imao u ustaškom selu. Koliko god se 1983. njegovi žitelji ne bi razlikovali od žitelja prvoga susjednog partizanskog sela, koliko god bi imali iste ideale, životne snove i planove, simbolički bilo je živo ono što se odvilo između 1941. i 1945, a iz čega je posve logično proizlazilo gdje će najprije stići struja, voda i telefon, gdje će biti sagrađen dom kulture i gdje je biti autobusna ili željeznička stanica.
Lika je krvava pokrajina, u svakom vremenu i za sve ličke narode. Povijesno pogranična, vazda Bogu za leđima, vojnička, razbojnička i krvava, za oba naroda koji su je naseljavali. Tu je negdje, pri granici s Bosnom, krajem srpnja 1941. započeo onaj najkrvaviji bratoubilački rat, koji je zatim, službenim državnim i partijski aktom, proglašen za Dan ustanka u obje jugoslavenske socijalističke republike, Hrvatskoj, te Bosni i Hercegovini. Odavde su bili najzadrtiji ustaše i najustrajniji komunisti, partizani. Mnogi koji su 1941. bili četnici, iz rata će izaći kao partizani i kao partizanski prvoborci. Sve je to 1983. bilo zaboravljeno, ili strateški ostavljeno po strani, jer da nije ostavljeno po strani zar bi se uopće moglo živjeti? I sve to što je bilo zaboravljeno negdje se dobro pamtilo. Pritom, krivo je misliti da se pamtilo negdje drugdje, na nekim drugim mjestima i nekim drugim glavama i srcima. Ne, pamtilo se to istim ovim glavama i srcima koje su sve zaboravile, u istim ovim selima, koja su svakodnevno ulazila u taj jedan autobus.
Koliko je među dvadeset i šest poginulih bilo čeljadi iz ustaških, koliko iz četničkih, a koliko ih partizanskih sela? To je danas već nemoguće ustanoviti. Lakše je utvrditi koliko je među njima bilo Hrvata, a koliko Srba. Nakon što je to utvrđeno, moguće je pretpostaviti i koliko je među dvadeset i šest preživjelih bilo jednih, a koliko drugih. Vjerojatno se udio Srba i Hrvata među stradalima ne razlikuje od njihovog udjela među preživjelima. Je li među njima bio koji Jugoslaven? Vjerojatno nije. Kada se dogodi nesreća ili kad izbije rat, Jugoslavena prestaje biti. Takvo je pravilo.
Trideset i kusur godina nakon nesreće na pružnome prijelazu kod Bilaja postavljeno je spomen obilježje. Na metalnom su pladnju, postavljenom na dvadeset i šest nožica, pod diskretnim znakom križa. upisana imena i godine rođenja svih stradalih u nesreći. Bez obzira na to iz kojeg su sela i kako se zovu, bez obzira na nacionalnost tu će biti upisani svi. I to će, u trenutku postavljanja spomenika, biti jedini slučaj komemoriranja pripadnika jednoga u međuvremenu nestalog ličkog naroda. Koje će, istovremeno, biti i komemoriranje jedne u međuvremenu izlišne, odavno ukinute autobuske linije. U Mogoriću, naime, ljudi više ne žive.
Ne znam je li to bilo prije ili poslije one neobične svadbe na Mojmilu, prije ili poslije strašne nesreće kod Bilaja, tek petak je, u autobusu sam i putujem prema Kardeljevu. Ne znam koji me vrag naveo da ne idem željeznicom. Valjda mi se nije samom sjedilo u kupeu. Možda sam se plašio nepoznatog svijeta koji će me tri i pol sata gnjaviti svojim životnim pričama, stradanjima i sudbinama. Tek, jutro je, došao sam oko pola osam na autobusni kolodvor, nije bilo gužve na Centrotransovim šalterima, ranoranioci iz provincije već su dočekali svoje autobuse i otputovali s njima, a drugih nije bilo, jer je ljetna sezona već prošla, pa sam se sagnuo na malo preniski šalter i samo što nisam prometnuo glavu kroz onaj okrugli otvor: Povratnu do Ploča!, rekao sam onako kako bi se to normalno reklo na željezničkoj stanici. Do čega?, naćulila je uho poblajhana vrckava plavojka, nedovoljno svjesna svojih pomalo okašnjelih srednjih godina. Do Kardeljeva!, pristao sam, na što se ona nasmijala s olakšanjem, baš kao da smo spasili svijet od jedne grdne pogreške. Tako reci!, pa je profesionalnom gestom pokupila moj novac prije nego što će mi pružiti kartu.
Četiri godine je od Kardeljeve smrti, tri od svečane sjednice na kojoj su Ploče preimenovane u Kardeljevo, ali čim moram izgovarati tu riječ, biva mi kao da sam ježa progutao. Tako je otkad znam za sebe: ima riječi koje mi bude fiziološku reakciju, ili me ojade, ponize, razbjesne, a da to nije u vezi s njihovim značenjem. Recimo, plin. Ta riječ vonja kao siva okrhnuta butanska boca, s crvenom crtom u struku. U riječi Kardeljevo jedno obično slovensko prezime, na koje se lako navikavam, dobilo je neki odvratan prizvuk. Kardeljevo kao da i nije od Edvarda Kardelja, tog oca jugoslavenskog socijalističkog samoupravljanja, s pojavom i držanjem školskog podvornika, nego kao da je Kardeljevo izvedeno od kelja. Kao da je Kardeljevo ustvari Keljevo. I onda iz lirske preosjetljivosti uvijek govorim Ploče, a druga me strana u tome ispravlja ili ne ispravlja. Naravno da je jutarnja biljetarka na sarajevskom autobusnom kolodvoru u skupini onih koji Ploče ispravljaju u Kardeljevo. Samim tim što je postavljena da prodaje autobusne karte, ona je tu neka vlast. Možda najniža i najmanje važna, možda i takva vlast kakvu se može izrugivati, ali ipak je vlast, i kao takva ona će na sebe preuzeti dužnost da vodi strogog računa o poretku. A svaki poredak među ljudima započinje imenovanjem stvari i pojava. Moraš izgovoriti Kardeljevo, ako želiš dobiti kartu do Kardeljeva. Zna ona dobro da je Kardeljevo isto što i Ploče, ali neće ti izdati kartu ako ime mjesta pravilno ne izgovoriš. Budeš li se, pak, inatio, a tih godina sve je više ljudi koji se inate, ona će pozvati miliciju. Pozvat će onoga jednog dežurnog milicionera s autobusnog kolodvora. Godine 1983. to može biti Dragiša, Jozo ili Suljo. Sve zavisi od smjene. Dragiša je mlad i koštunjav, prištav u licu kao neki adolescent. Nepovjerljiv je, jer nikoga u Sarajevu ne poznaje, pošto je stigao odnekud s juga Srbije. Ponaša se strogo po propisima, to ga smiruje. Jozo je odeblji i oniži brko, rodom i stanom od Kreševa, dobroćudan i nagodan. Kažu da se bavi nekim švercom. A Suljo, veseljak, jedini od njih Sarajlija, duša mu progoniti šibicare oko kolodvora. (Za Dragišu, Jozu i Sulju saznali smo kada je moja mati Javorka jednom zaboravila lisnicu s dokumentima na kolodvorskoj garderobi. Garderober je lisnicu uredno predao dežurnom milicioneru, i ona je onda danima istraživala kod koga je od njih trojice njezina lisnica… Trebalo bi i tu priču jednom ispričati.)
Osim što naziv Kardeljevo loše zvuči, za nevolju on loše čini mom trenutnom identitetu. To je još jedna opsesija sedamnaestogodišnjaka: identitet. Ono najvažnije vrijeme života, prije nego što ću navršiti sedam godina, pola godine provodio bih u Sarajevu, pola u Drveniku. Dok je to trajalo, umio sam biti malo jedan, malo drugi: Bosanac ovamo, Dalmatinac onamo. Ali kada su me zastalno zasadili u Sarajevu, iz revolta što me se nije ni pitalo gdje bih htio biti u meni je nadjačalo ono drugo. I to će onda prerasti u trajni refleks: uvijek ću u srcu biti prisutniji tamo gdje fizički nisam, i više ću biti ono što zapravo nisam.
Ploče su se tako ticale mene osobno i mog osjećaja pripadnosti jednome mjestu i njegovim toponimima. Bile su dio svijeta koji se prostirao od Makarske do Ploča, i to veoma važan dio, jer je iz Ploča kretao vlak za Sarajevo, kao što je iz Ploča kretao i autobus za Drvenik, i bilo je za mene ponižavajuće da tom mjestu netko sad mijenja ime. I to ime koje je u sebi sadržavalo jednu važnu šifru. Naime, većina ljudi, a među njima svi koje nismo smatrali našima, u ona predkardeljevska vremena Ploče su nazivale Pločama. Ali jedna probrana skupina, u kojoj su po djetinjem osjećaju jezika i jezične suštine, znali više, Ploče su nazivali Pločom. Pa bi rekli: Idem u Ploču! Ili bi rekli: Evo, doša san iz Ploče! I to se ime tako duboko razlikovalo od službenog imena da mi se činilo da to uopće nisu iste riječi, samo što jedna predstavlja množinu, druga jedninu. U Ploči sve je bilo drukčije nego u Pločama, ali oba imena bila su ispravna. Kao što je sad u Kardeljevu sve neispravno. I oba imena u imaginaciji dječaka, iz koje nastao je famozni njegov identitet, koji je identitet sedamnaestogodišnjaka, onog kojim se te 1983. predstavljam, oba imena u imaginaciji tog dječaka, pokušavam reći, jasno i nedvosmisleno određuju to mjesto u koje često putujem. Premda, nekim čudom, premda je riječ o istom mjestu, Ploča se od Ploče jako razlikuju. Ploče su posljednja željeznička stanica na putu prema moru, gradić i luka bez većeg značaja za putnika, ali golemog za Socijalističku Republiku Bosnu i Hercegovinu. Tu se, u Pločama, nemamo razloga duže zadržavati. Ploča je, opet, željeznička stanica sredovječnih muževa s opletenim demižanama, u kojima je rakija za profesore na sarajevskoj ekonomiji ili građevini, da budu nagodni i dobre volje prema njihovih sinovima i kćerima, Ploča je mjesto na kojemu je pukim slučajem nastala morska luka, a oko luke grad bez crkve, trga i povijesti, koji se u prvo vrijeme zvao po kralju Aleksandru, da bi ga zatim oni kojima je Ploča malo, jer je jedno, nazvali Pločama, premda se nitko više ne sjeća o kakvoj je ploči tu uopće bilo riječi, osim što je, po legendi, postojala savršeno ravna stijena, na kojoj su ribari na kraju svih svojih sezonskih posala sušili mreže. Ta stijena navodno se nalazila na otočiću usred današnje luke. I s nje bi čovjek, ako bi ustao i dobro se protegnuo na vrhove prstiju, lica okrenutog sjeveru, jasno mogao osjetiti dah bosanske zime, leda i snijega, svega onog o čemu na moru ništa nije znao, utjehu tuđe smrti.
Kupio sam, dakle, kartu za Ploče, kupujući kartu za Kardeljevo, odložio sam, uz majstorov nadzor, neveliku putnu torbu u bunker (zašto se autobusni prtljažnik naziva bunkerom?), i sjeo sam na svoje mjesto. Sjedalo do prozora, drugi red, s pogledom u majstorov zatiljak. Ali njega još nema, autobus je prazan, prvi sam sjeo, vjerujući da ću na taj način ubrzati postupak. Ubrzati vrijeme. Tako bi uvijek bilo, svugdje sam dolazio prvi, plašio se da ne zakasnim, i uvijek bih napeto čekao, vjerujući da će moje čekanje potjerati vrijeme da brže ide. Ali već te 1983. znalo bi se dogoditi da zbog toga požalim. Bližio se odlazak u vojsku, pa kad god bih se toga sjetio, učinilo bi mi se da vrijeme leti, a da ga ja više ne stižem…
Autobus je bio poluprazan, majstor je brisao čelo dok se penjao unutra. Gotovo posve ćelav, jajoglav muškarac, jake brade, koja mu je već zacrnila pola lica, premda se jutros uredno obrijao, brisao je znoj s lica, premda baš i nije bilo tako toplo. Obično bi bila dvojica vozača, jedan je igrao ulogu konduktera, pregledavao bi karte, a za dužih bi relacija u neka doba zamijenio majstora, pa bismo se onda njemu obraćali s majstore, ali danas tog drugog nema. Možda je pravilo da ga mora biti, ali njega, eto, nema. Na bolovanju je, nije se jutros pojavio na poslu, napio se pa prespavao, umrla mu je tetka pa joj ide na dženazu, uglavnom dogodilo se nešto, mi ne znamo što, tek naš majstor nema zamjenskog vozača. Je li ga imao majstor koji je skrivio nesreću kod Bilaja? Imaju li 1983. ti prigradski autobusi po dvojicu vozača, tojest vozača i konduktera? Ne znam. A nisam siguran ni da sam i saznao za tu strašnu prometnu nesreću, sudar vlaka i autobusa negdje u Lici, premda pozorno čitam novine, i premda je u svim jugoslavenskim novinama to važna vijest. Ali Jugoslavija je, ipak, mnogo veća zemlja, a vrijeme nije takvo da vijesti iz crne kronike, koliko god da su strašne, izbiju na novinske naslovnice, tako da je sasvim moguće da ne znam ništa o nesreći u kojoj je nekoliko dana ranije izginulo dvadeset i šest ljudi. Ako i znam, nije mi na kraj pameti povezivati okolnosti svog putovanja s nesrećom koja se dogodila.
Polazimo na vrijeme. Nitko do mene ne sjedi. Čim sam vidio da autobus neće biti pun, do sebe sam stavio torbu. U njoj su, u smeđoj aktn taški, naslijeđenoj od Noneta, novine, knjiga, naočale za sunce, rokovnik u koji zapisujem događaje. Možda ću u neka doba izvaditi novine, ali bolje je da ne diram ni njih. Dođe mi muka ako predugo u autobusu čitam. I dobro je voziti se, gledati kroz prozor, ne misliti ništa. Vožnja u autobusu kazališna je predstava u kojoj nije nužno sudjelovati. To je razlika između autobusa i željeznice: nemoguće je putniku ne sudjelovati u predstavama koje se odviju u kupeu vlaka. Te 1983. u svakom autobusu koji putuje kroz Bosnu mora biti barem po jedna majka s barem po jednim malim djetetom, koje u jednom trenutku počinje povraćati.
Vozimo se uz Kasarnu maršal Tito, dugu sivu građevinu sa stotinama jednakih prozora, koja se monotono ponavljala iz treptaja u treptaj, iz kadra u kadar, čudo od kuće iz našeg djetinjstva, jedna od onih nekoliko građevina koje će mi trajno dolaziti u snove. Ispred su, ispred malenih uspravnih kućica, načinjenih od šperploče, lima ili neke tanke opeke, s prozorčićem lijevo i desno, i golemom, grotesknom kapijom, sivomaslinastih, s jugoslavenskom trobojnicom po sredini, kućicama za jednog čovjeka, koji unutra može uspravno stajati kad naiđe iznenadni pljusak, a neprijatelja nigdje u blizini, ispred tih kućica, dakle, u svečanim uniformama, jer ovo je svečano stražarsko mjesto, zamišljeno šetkaju vojnici. I meni na um pada kako će me upravo oni, ti isti vojnici kraj kojih se u autobusu vozim, dočekati sljedeće godine u nekoj meni još uvijek nepoznatoj kasarni, negdje u Jugoslaviji.
Uznemiri me to i onespokoji. Otkad za sebe znam, ja živim tako. Živim do onog događaja nakon kojega nema zamislive budućnosti. Do vakcinacije. Do početka školske godine. Do polaska u vojsku. Godina je 1983, i polazak u vojsku čini se posvemašnjim krajem svega što jest. Trenutak s kojim nastupa svijesti nezamisliva, u životnom iskustvu nezabilježena, živa patnja.
A onda sve to smetnem s uma. Prošla je Kasarna maršal Tito, beskonačni niz prozora, i autobus uskoro izlazi na cestu prema moru, na ravan drum kroz Sarajevsko polje, prosječen niz ravnicu što urasta među planine, koji tu postoji još od davnih vremena, još prije nego što je postojao grad što nam ostaje za leđima. Misao o odlasku u vojsku, o tome da mi je ostalo još manje od godine dana, povlači se dublje u svijest, u pećinu svijesti, i ja se predajem pogledu. Autobusni prozor je poput okvira za filmski kadar: izmjenjuju se u njemu Ilidža, Tarčin, Pazarić. Ljudi uz drum živo razgovaraju. Trguju. Svađaju se dvije žene u dimijama. Jedna u šanel kostimu žuri uz polomljene krajeve kolovoza, potpetice lomi putem bez pločnika, ali kao da to svakodnevno radi… Mladić na biciklu probija se niz uski trak trave… Djeca se zalijeću prema drumu, plaše vozače… Svaki je prizor nedovršen. Svaka pojava ima svoj mogući nastavak u imaginaciji promatrača. Bog je, ako ga ima, ustvari Bog bi, ako bi ga bilo, bio onaj svemoćni maštar koji bi dovršavao svaki prizor, dopola viđen, a zatim izgubljen u žurnom promicanju predjela. Samo Bog bi, vozeći se Centrotransovim autobusom niz periferiju Sarajeva, drumom koji kao da je probijen kroz avlije i dvorišta svijeta što je izmilio van da živi, samo Bog bi, rekoh, umio u vremenu razjasniti i dovršiti svaki taj izmičući prizor. Mene, međutim, obuzima nedovršenost svakog od njih, pa onda u sebi zapričam priču o ženi, možda i djevojci, ne čini mi se da je imala preko trideset u onom jednom trenutku kada sam je vidio, koja u zelenom šanel kostimu, u suknji do malo iznad koljena i u kaputiću, sklopljenom i zakopčanom kao da ulazi na sastanak, u štiklama nabada niz odavno skoreno blato i sivu travu pokraj asfalta. Pravnica u preduzeću, vazda u zakašnjenju na autobus koji će je odvesti do Ilidže, u lijevom džepu joj novčanik s čekovnom knjižicom, ličnom kartom i mjesečnim pokazom, te ključ od kancelarije, u lijevom džepu ključ od kuće, na privjesku s oktaedrom od muranskog stakla i maleni paketić s vlažnim maramicama. Sve je vrlo ekonomično složeno, praktično i tako maleno da joj staje po džepovima, pa ne nosi nikakvu torbicu. U kancelariji joj je muška aktovka. Zbog te aktovke je poštuju. Ona je izvor strahopoštovanja. Ali ne može je nositi sa sobom, jer kad bi je svakoga dana ovako nosila od kuće do autobusnog stajališta, pa autobusom do Ilidže, i niz Ilidžu, sve do posla, svašta bi se o njoj govorilo. U boljem slučaju da je luda. U gorem da je lezbijka. Kada sjedne u autobus, negdje odozada, gdje nikoga u ova doba nema, ona će izvući vlažnu maramicu i pažljivo će, da je nitko ne gleda, obrisati štikle od prašine, i one će sinuti kao namještaj u maršalatu. Tako će kroz Ilidžu, pa na posao…
Zatim prelazim na sljedeću i na sljedećeg, gledam u prozore skromnih kockastih katnica na četiri vode po obroncima okolnih brda, gledam u prvu kuću do džamije, na čijim su prozorima nizovi saksija s procvalim maćuhicama. Zar u oktobru cvatu maćuhice? Tko u toj kući živi. I tako započinje novo upričavanje. Odozgor gledam u sitnog žutog fiću, zaustavljenog pokraj puta. Otvoren je poklopac prtljažnika – motor je fići nazad, minijaturni prtljažnik je naprijed – vozač je izvadio dizalicu i rezervnu gumu. Naokolo cekeri, najlonske vrećice, odjeća. Iza na ledini dvije žene, jedna je jako stara, u crnini, druga mlađa, pazi na dvoje sasvim male djece, da ne istrče na cestu. Čekaju da muškarac promijeni kotač. Opet sve to vidim u trenutku, u sekundi ili dvije, možda, jer se osvrćem, dokle pogled prati. I upričavam nastavak, možda pomalo žalostan što smo prošli, nismo se zaustavili, tako da nikad više neću vidjeti ove ljude, njih petoro, u fići.
Tek onda, kad malo prije Konjica krećemo u pretjecanje kamiona s prikolicom, pri čemu naš majstor gnjevno trubi, jer obilaženje predugo traje, na uzbrdici smo, autobus nije dovoljno jak da povuče, a vozač kamiona se inati i odbija usporiti, mijenjam fokus, počinjem promatrati vožnju. Majstor poluglasno kamiondžiji psuje boga seljačkog, pa se glasnije obrati putnicima – izvinite što ja ovako, i onda nastavi polurazumljivo njorgati o ljudskoj prirodi i o tome kako nas ima svakakvih, a čovjeku dati kamion u ruke isto je što i dati mu puškomitraljez, ako nije i gore od toga. Putnici šute, svatko zabavljen svojim putovanjem. A bit će da ima i onih koji se plaše išta reći, ili ne daj Bože, majstoru nešto prigovoriti, jer računaju da su mu, kupivši kartu, predali život u ruke. Za njih on je, po prilici, kao kirurg. Uz tu razliku što se njemu nakon uspješne operacije neće donositi skupo piće i bombonijera, kupljena u Kraševom dućanu u Titovoj ulici i umotana u tanki bijeli papir, za koji je zadjenuta, tako da se ne vidi, novčanica od sto maraka. Samo to je razlika. Sve drugo za ljude je koji se plaše isto.
Ne bih rekao da se plašim, ali mi na um pada jesam li na dobro mjesto sjeo ako se u jednom trenutku sjargamo u Neretvu, da bismo pri sljedećem pretjecanju, a njega će sigurno biti, jer majstor je očito lud, izbjegli kamion iz suprotnog pravca. Rana jesen je u Bosni, po brdima ruj i plamen svih listopadnih boja, a na cesti između Sarajeva i Mostara, zavojitoj, strmoj i opasnoj, malo koga ima, osim kamiona s prikolicama i autobusa. Nije me strah kažem, nego iz te misli jesam li na dobro mjesto sjeo razvijam priču o onome što će se dogoditi. Ili što se neće dogoditi, kao što se nije dogodilo ni sve ono drugo, ali postoji u priči koju zaboravim čim na nju prestanem misliti.
Nakon što se uspnemo uz Ivan planinu, koja se u meteorološkim izvještajima naziva Ivan sedlo, započinje spuštanje na Hercegovinu. I tu kreće nadmetanje kamiondžija s vozačima autobusa. Ispred nas po zavojitoj cesti pleše i poigrava poluprazna prikolica nikšićkih registracija. Naš majstor odustaje od pretjecanja, lud čovjek!, kaže, pa usporava, sve dok protivnik ne iščezne negdje u zavoju. Ali ubrzo on se zaboravi, gledam ga u ćelavi potiljak, u tu naboranu i već preveliku kožu glave, koja se, izgleda, s godinama smanjuje, gledam ga kako poskakuje zajedno sa sjedalom, dobri amortizeri!, govori neka žena, i onda opet bezbrižno započinjemo sjeći zavoje i hrliti u budućnost, kao da od nečega bježimo, ili po cesti plešemo tango. I samo povremeno, dok nekoga pretječemo, ili kad se na čas zagleda dolje prema Neretvi i stijenju koja se nad rijekom i nad nama uzdiže, vidim njegov stražnji poluprofil, i iznenadim se kako mu brada raste. Obraz mu se već sasvim zacrnio od oštre strnjike koja samo što nije izbila van.
Pomislim da majstorovoj bradi vrijeme teče drugim ritmom nego što teče nama. I da, možda, rast njegove brade ubrzava njegovo unutarnje vrijeme, i to mu život tjera kraju. Ta pomisao, naravno, izazvana je pripovjedalačkom igrom, kojom se bavim otkako smo krenuli, a ne nečim u što ovog trenutka stvarno vjerujem.
I onda se u nizu vrlo dugih trenutaka, koji bi, obračunati oprugom sata, iznosili možda cijelu jednu minutu, a u čovjekovom životu potraju mnogo duže, katkad i pola života, počinje zbivati nešto neobično. Najprije je autobus, bez vidljivog razloga, na naglo opustjeloj cesti prešao u lijevu traku, skoro da je udario u bankinu pod kojom je, negdje u dubini, tekla Neretva, zaškrgutao je šoder pod kotačima, začuli su se uzdasi užasa, ženski je glas prigušeno kriknuo, nakon čega smo se, uz trzaj, vratili u svoju traku. Majstore, je l’ to spavaš?, negdje se iz dubine čuo muški glas. Netko je pokušao biti duhovit, ali mu je glas drhtao, pa je, vjerojatno, samo pojačao strah. Majstor nije odgovarao, ali kao da je nasjeo na gas, pa odmah zatim na kočnicu, tako da sam skoro poletio iz svog sjedala, pa preko prazne stolice pred sobom, njemu za vrat. Netko je povikao: Pa jesi li ti normalan? Netko je nekome psovao majku, a ja sam u grlu i na jeziku osjetio onaj jedinstven okus, koji se rijetko javlja, nije okus hrane, otrova, lijeka, nije okus ničega vanjskog što postoji, nego nečega što je unutra i što upravlja redom stvari i životom u čovjeku. Ne bih rekao da sam se uplašio. Prekratko je sve trajalo da bi se okusi i osjećaji definirali u nešto tako kasno i jednoznačno kao što je strah. Ili je negdje unutra, tamo odakle je i došao taj okus, bio zid strahu.
A onda je autobus počeo usporavati i malo-pomalo prelaziti u lijevu traku, prema uskom proširenju nad Neretvom. Čule su se psovke, histerični muški smijeh, u nekom gornjem registru, kao da se smije Džoker iz stripa o Supermenu. Nakon čega se autobus zaustavio, a ja sam gledao u duboku zelenu rijeku. Pa u majstora koji se nekako čudno nagnuo udesno, i skoro da će ispasti iz svoje šoferske stolice. Tad sam se, vjerojatno, uplašio. I pomislio sam da je sve munjevito brzo prošlo: od polaska sa sarajevskog Autobusnog kolodvora do ovoga trenutka sad.
Neko je pronašao neku dekicu, pa je prostro po šljunku bankine, tih uz ogradu. Kamioni, auti, autobusi, koji kao da su odjednom nagrnuli trubili su kao ludi, jer je naš autobus zauzeo pola kolovozne trake, a po drugoj su polovici tumarali ošamućeni putnici. Mlada doktorica, tek je završila medicinu, masirala je majstoru srce, davala mu umjetno disanje, pokušavala mu vratiti život, koji kao da je greškom negdje odlepršao. Poput kanarinca iz krletke koju netko nije dobro zatvorio. Glava mu je bila unatrag zabačena, lice sivo-ljubičasto. Oči, najednom nestvarno modre i bistre, mrtvo su gledale niz cestu kojom je pristizala kolona. Je li nesreća?, konačno da se netko zaustavi i upita. Vozač sivog Hidrogradnjinog FAP-a. Nije nesreća, ali majstor nam je izgleda umro!, rekao je netko. Nije umro, pozlilo mu je!, odgovorio je drugi. Mlada doktorica očajnički je pokušavala udahnuti život mrtvome muškarcu, koji je već dobro zabradatio, kroz rupice na staroj, ali čistoj potkošulji, probijale su guste crne malje. Znatiželjno sam ga gledao, i ovog trenutka imam ga, četrdeset godina kasnije, pred očima. Ništa nisam zaboravio, jer me obuzela misao koja neće iz glave: dok mu tako masira srce, dok svoje usne u ritmičkim razmacima prislanja uz njegove, dok ga grudima dodiruje, ta lijepa žena, djevojka, jedva pet-šest godina starija od mene, vjerojatno bi do prije nekoliko trenutaka, ili do prije sat-dva, bila njegova nedostižna erotska čežnja. Možda bi joj nešto dobacio na ulici, možda ju je na neki neugodan muški način pogledao dok je ulazila u autobus, je li joj to rekao dok je njenu torbu smještao u bunker, je li joj se udvarao na onaj neki način koji u meni istovremeno budi sram i strepnju, jer je to muški način, a meni se s mojih sedamnaest čini da nikad neću postati muško? Ne znam, ali ne zaboravljam. Pamtim cijeli život.
Tek kasnije, kada doktorica napokon odustane, i kada se iznenada rasplače jer je odustala, a majstora pokriju nečijim, možda njegovim, plavim radnim ogrtačem, tek tada postajemo svjesni okolnosti da je uspio zaustaviti autobus, uspio ga je prilično uredno parkirati nad Neretvom, prije nego što je umro. Da nije, mi bismo sad, vjerojatno, bili mrtvi kao i on. I onda bi neki dobar sudski patolog ustanovio da on nije kriv za nesreću, umro je prije nego što autobus pao u Neretvu, u njegovim plućima nema vode. Ali od toga nitko od nas ne bi imao veće koristi. Netko bi se, možda, spasio. Netko tko bi imao sreće da ispliva iz autobusa, pa da se izbori s dubokom, ledenom i moćnom rijekom, te stigne do obale. Ali i takvom bi, manje-više, bilo svejedno je li majstora pokosio infarkt, ili je skrivio prometnu nesreću. Uostalom, da je, kao i onaj majstor kod Bilaja, vodio uredniji život, da je zdravije jeo i pio, da je kontrolirao krvni tlak i kolesterol u krvi, ne bi skupa s njim izginuo cijeli autobus.
No, ipak on je tog listopada 1983. spasio živote nama koje je vozio u svom autobusu. A mi nismo mogli spasiti njegov život. Računam da nas je moglo biti tridesetak. Za svakoga od nas bio je to vrlo intenzivan doživljaj. Prvo to vrludanje cestom uz Neretvu, pa zaustavljanje uz rub provalije, a onda pogled na mrtvog majstora, i prva pomisao koliko nam je malo nedostajalo da odemo skupa s njim. Pamtim da je zatim došla milicija. Dvojica neljubaznih milicionera, nazor duhovitih, s jakim mostarskim naglascima, ugonili su nas u autobus, da unutra čekamo. Jer bi nas vani moglo nešto pokupiti, pa eto ti za njih dvojicu još posla! Pamtim da je uskoro stigao kombi, koji nije bio dovoljno velik da nas sve preveze do Jablanice. Pamtim da nam nisu htjeli dati naše stvari iz bunkera. Netko je vikao: Nisam nadležan, nisam nadležan!
Ali od same traume onim što sam doživio nije ostalo ništa. Razumom pamtim ovaj doživljaj iz listopada 1983, kada sam možda bio blizu smrti. Ili možda nisam? Ostao sam živ zato što je tom čovjeku, čije ime nisam ni upamtio, premda sam ga sljedećih dana pročitao u dnevnim novinama, osjećaj dužnosti bio jači od onog što ga je upravo odnosilo. Međutim, to bih, vjerojatno, zaboravio, kao što sam sve drugo zaboravio i kao što su se tolike druge nevolje, strahovi i traume razvodnile u vremenu koje je zatim poteklo, da nije tog čudnog prizora djevojke koja mu očajnički pokušava vratiti život, jer joj se čini da tako i sama postaje doktorica, i da nije erotske maštarije u svemu tome. Takva je, na kraju, i povijest. Ona pamti sve loše događaje, svaku pobjedu zla nad dobrim i svaku veliku ljudsku nesreću, a ne bilježi trenutke u kojima su zlo i nevolja izbjegnuti. Bit će opamćen majstor iz autobusa na koji je 28. rujna 1983. na pružnom prijelazu kod Bilaja naletio vlak, te ubio dvadeset i šest njegovih putnika. Povijest 1983. godine bilježi njegovo ime. Događaj koji se zbio danima ili tjednima nakon toga, a u kojemu sam i sam sudjelovao, povijest ne pamti. Majstorovo ime je zaboravljeno, premda je spomenuto i kratkom članku s fotografijom, objavljenom tih dana u Večernjim novinama, pod naslovom: Vozača autobusa pokosio infarkt.
1983.: Kratka povijest jedne prijeratne godine/23
Smrt kod Bilaja, najveća prometna nesreća u povijesti Like
Nekoliko dana ranije dogodila se strašna prometna nesreća kod mjesta Bilaj, pokraj Gospića. Vlak, koji je vozio između Ogulina i Knina, udario je u lokalni autobus. Bilo je rano jutro, kraj rujna, varljivo doba u kalendarima, teška je i gusta magla pritisnula Liku, a pružni je prijelaz bio obilježen samo Andrijinim križem. Govorit će se da je prethodnu noć vozač autobusa proveo u piću i lumperaju, i to će postati važan element legende o tom strašnom događaju, ali prava je istina da se ovakve nesreće događaju gdje god nema brklje, i da je u svijesti svakoga čovjeka, svejedno je li on vozač ili nije, upisan taj ranojutarnji čas u kojem postoji odsustvo reakcije na vlak koji nailazi punom brzinom, izranja iz magle i udara. Čak bi se moglo reći da se ljudi, ili barem većina njih, dijele u dvije skupine. U onoj koja je srećom mnogo veća su oni kojima se nije dogodilo da se u taj ranojutarnji čas fatalno susretnu i sudare odsustvo svijesti i vlak. Bit će da je to i najvažnija podjela među ljudima. Koja opet nema veze s moralom, s razlikom između dobra i zla, niti s onim što je čovjeku rođenjem zadano u genima ili u naslijeđenim osobinama.
U tom udaru vlaka u autobus, što će se, potvrđuju kronike, zbiti 28. rujna 1983, u 6 i 40, ginu (abecednim redom im se spominjemo prezimena, imena i godina rođenja): Busija Marijan (1965.), Busija Milan (1968.), Crnokrak Dane (1926.), Crnokrak Marija (1928.), Jurković Ivan (1947.), Knežević Anđa (1926.), Krajnović Dušan (1968.), Krišković Mira (1939.), Lazić Gordana (1967.), Lazić Jovica (1969.), Lisac Marija (1973.), Maljković Boja (1929.), Mandarić Milorad (1968.), Marković Anka (1929.), Novković Jovica (1960.), Šakić Đuro (1967.), Šerić Ante (1942.), Šerić Marija (1972.), Šerić Nikola (1968.), Todorić Boja (1900.), Tomaš Branko (1965.), Vučković Mile (1967.), Vučković Željko (1958.), Zoraja Milan (1965.), Zorce Milica (1963.), Živković Milan (1967.)
Mrtvih će na licu mjesta biti dvadeset. Još pet će ih umrijeti istoga dana. Jedna putnica umrijet će pet dana kasnije u zagrebačkoj bolnici. Njoj će jedinoj biti upisano drugo mjesto smrti, ono prema kojemu tog 28. rujna nije putovala. Autobus je prometovao na lokalnoj relaciji. Radnike je vozio na posao, djecu je vozio u školu. U autobusu ukupno su bila 52 putnika. Aritmetički precizno, tako da se stvori savršena simetrija između života i smrti, mrtvih će biti 26. Postoji li neki razlog za ovako preciznu ravnotežu? Kojom se brzinom morao kretati autobus, a kojom vlak, kako su se međusobno usuglasili metabolizmi strojovođe i vozača, njihove misli, osjećanja, strepnje i strahovi, pa da sudar bude baš takav: 26:26.
Najstarijoj putnici su osamdeset i tri: Boja Todorić. Najmlađoj, Mariji Lisac, tek je deset. Gdje su njih dvije pošle? Marija sigurno nije krenula u školu, svi ostali bili su po godinama srednjoškolci, osmoškolaca nije bilo u autobusu. Boja nije išla na posao. U njihovom zaustavljenom kretanju, u prekinutim nepravilnim putanjama njihovih života, upisan je događaj iz novina. Prometna nesreća, jedna od većih u jugoslavenskoj, kasnije će to biti u hrvatskoj povijesti. Isto je i s putanjama ostala dvadeset i četiri poginula putnika. Preživjelima se imena ne pamte. Oni će imati sreće da anonimno umiru od vlastitih smrti. I ostat će trajno nepoznati, možda sve do prvog pojavljivanja u javnosti: na stranici s osmrtnicama u nekim dnevnim novinama.
Autobus je polazio iz Mogorića, sela udaljenog dvadesetak kilometara od Gospića, i ranim jutrom kupio je radnike i đake, te one koji bi nešto sređivali u gradu. (Možda je Boja Todorić išla doktoru?) Jedni su svakodnevno vozarili, međusobno se poznavali, i u autobusu živjeli kao u zajedničkom dnevnom boravku. Drugi bi samo povremeno nailazili. Ali nema sumnje da su se svi međusobno poznavali.
Na koliko se postaja autobus zaustavljao? Nemoguće je na to pitanje odgovoriti. Lokalni seoski i prigradski autobusi u to bi vrijeme stajali čim bi to putnik poželio – u nešto istočnijim krajevima, u Bosni, obično karakterističnim povikom: “Ima izać’!” – ili čim bi netko pokraj puta, loše održavanog, stoput krpljenog, podigao ruku. Ti autobusi uglavnom se nisu držali reda vožnje, osim što bi se znalo kad polaze s one početne stranice i osim što bi uglavnom po redu stizali na krajnju stanicu, nego su vozili onako kako su to prilike nalagale. Prema autobusu određivao se ritam svakodnevice, kao što se i autobus određivao prema svakodnevici. Sela su se budila u skladu s vremenom njegova polaska, i odlazila na počinak prema prolasku posljednjeg autobusa. S autobusom usklađivano je vrijeme početka posla u prvoj, drugoj i trećoj smjeni, prvi školski satovi i predsatovi.
Između Mogorića i Gospića u jesen 1983. moglo je bili pet-šest sela i zaseoka. Početna stanica, Mogorić, bila je srpsko selo. Bilaj, gdje će se dogoditi nesreća, bio je hrvatsko selo. Premda su to još uvijek bila vremena totalne anestezije bratstvom i jedinstvom, uvijek se u Lici, kao i u Bosni, znalo čije je koje selo. I postojao je odnos prema tome. Recimo, prema činjenici da je početna stanica u zabačenom srpskom selu? Zašto nije u hrvatskom?
U svakom selu bivalo bi i onih nekoliko drugih. To će ostati vidljivo u statističkim izvještajima s popisa stanovništva. U selu od dvjestotinjak jednih, uvijek bi se našlo barem petero drugih. Plus dvoje-troje Jugoslavena. Tko su 1983. u Mogoriću i Bilaju bili Jugoslaveni? Djeca iz miješanih brakova? Ne, oni su u pravilu bili opredijeljeni u skladu s većinom u kojoj bi se zatekli, ili bi se, još češće, opredjeljivali u skladu s prezimenom koje bi ponijeli. Došljaci iz drugih krajeva: seoski poštar, učitelj, milicioner? Da, oni su često bili Jugoslaveni. Ali bilo je njih, tih Jugoslavena po selima najdublje naše provincije, i među domaćima: odmetnuti sinovi, čudaci, oni koji su bili na svoju ruku, ili bi poželjeli da se po nečemu ističu. Jugoslavenstvo je u jednom od svojih pojavnih oblika bilo oblik socijalnog ekshibicionizma? Zašto bi domaći čovjek u Mogoriću ili Bilaju 1983. bio Jugoslaven, ako ne iz ekshibicionizma? Ili je bio pjesnik u duši?
Od podjele na srpska i hrvatska sela važnija, mnogo, mnogo važnija, naročito po Bosni, ali i u Lici i na Kordunu, te na najširem prostoru Dalmacije, bila je podjela na partizanska sela na jednoj strani, i ustaška i četnička sela na drugoj strani. Valjda nikad nijedan autobus u ovim krajevima nije polaznu stanicu imao u ustaškom selu. Koliko god se 1983. njegovi žitelji ne bi razlikovali od žitelja prvoga susjednog partizanskog sela, koliko god bi imali iste ideale, životne snove i planove, simbolički bilo je živo ono što se odvilo između 1941. i 1945, a iz čega je posve logično proizlazilo gdje će najprije stići struja, voda i telefon, gdje će biti sagrađen dom kulture i gdje je biti autobusna ili željeznička stanica.
Lika je krvava pokrajina, u svakom vremenu i za sve ličke narode. Povijesno pogranična, vazda Bogu za leđima, vojnička, razbojnička i krvava, za oba naroda koji su je naseljavali. Tu je negdje, pri granici s Bosnom, krajem srpnja 1941. započeo onaj najkrvaviji bratoubilački rat, koji je zatim, službenim državnim i partijski aktom, proglašen za Dan ustanka u obje jugoslavenske socijalističke republike, Hrvatskoj, te Bosni i Hercegovini. Odavde su bili najzadrtiji ustaše i najustrajniji komunisti, partizani. Mnogi koji su 1941. bili četnici, iz rata će izaći kao partizani i kao partizanski prvoborci. Sve je to 1983. bilo zaboravljeno, ili strateški ostavljeno po strani, jer da nije ostavljeno po strani zar bi se uopće moglo živjeti? I sve to što je bilo zaboravljeno negdje se dobro pamtilo. Pritom, krivo je misliti da se pamtilo negdje drugdje, na nekim drugim mjestima i nekim drugim glavama i srcima. Ne, pamtilo se to istim ovim glavama i srcima koje su sve zaboravile, u istim ovim selima, koja su svakodnevno ulazila u taj jedan autobus.
Koliko je među dvadeset i šest poginulih bilo čeljadi iz ustaških, koliko iz četničkih, a koliko ih partizanskih sela? To je danas već nemoguće ustanoviti. Lakše je utvrditi koliko je među njima bilo Hrvata, a koliko Srba. Nakon što je to utvrđeno, moguće je pretpostaviti i koliko je među dvadeset i šest preživjelih bilo jednih, a koliko drugih. Vjerojatno se udio Srba i Hrvata među stradalima ne razlikuje od njihovog udjela među preživjelima. Je li među njima bio koji Jugoslaven? Vjerojatno nije. Kada se dogodi nesreća ili kad izbije rat, Jugoslavena prestaje biti. Takvo je pravilo.
Trideset i kusur godina nakon nesreće na pružnome prijelazu kod Bilaja postavljeno je spomen obilježje. Na metalnom su pladnju, postavljenom na dvadeset i šest nožica, pod diskretnim znakom križa. upisana imena i godine rođenja svih stradalih u nesreći. Bez obzira na to iz kojeg su sela i kako se zovu, bez obzira na nacionalnost tu će biti upisani svi. I to će, u trenutku postavljanja spomenika, biti jedini slučaj komemoriranja pripadnika jednoga u međuvremenu nestalog ličkog naroda. Koje će, istovremeno, biti i komemoriranje jedne u međuvremenu izlišne, odavno ukinute autobuske linije. U Mogoriću, naime, ljudi više ne žive.
Ne znam je li to bilo prije ili poslije one neobične svadbe na Mojmilu, prije ili poslije strašne nesreće kod Bilaja, tek petak je, u autobusu sam i putujem prema Kardeljevu. Ne znam koji me vrag naveo da ne idem željeznicom. Valjda mi se nije samom sjedilo u kupeu. Možda sam se plašio nepoznatog svijeta koji će me tri i pol sata gnjaviti svojim životnim pričama, stradanjima i sudbinama. Tek, jutro je, došao sam oko pola osam na autobusni kolodvor, nije bilo gužve na Centrotransovim šalterima, ranoranioci iz provincije već su dočekali svoje autobuse i otputovali s njima, a drugih nije bilo, jer je ljetna sezona već prošla, pa sam se sagnuo na malo preniski šalter i samo što nisam prometnuo glavu kroz onaj okrugli otvor: Povratnu do Ploča!, rekao sam onako kako bi se to normalno reklo na željezničkoj stanici. Do čega?, naćulila je uho poblajhana vrckava plavojka, nedovoljno svjesna svojih pomalo okašnjelih srednjih godina. Do Kardeljeva!, pristao sam, na što se ona nasmijala s olakšanjem, baš kao da smo spasili svijet od jedne grdne pogreške. Tako reci!, pa je profesionalnom gestom pokupila moj novac prije nego što će mi pružiti kartu.
Četiri godine je od Kardeljeve smrti, tri od svečane sjednice na kojoj su Ploče preimenovane u Kardeljevo, ali čim moram izgovarati tu riječ, biva mi kao da sam ježa progutao. Tako je otkad znam za sebe: ima riječi koje mi bude fiziološku reakciju, ili me ojade, ponize, razbjesne, a da to nije u vezi s njihovim značenjem. Recimo, plin. Ta riječ vonja kao siva okrhnuta butanska boca, s crvenom crtom u struku. U riječi Kardeljevo jedno obično slovensko prezime, na koje se lako navikavam, dobilo je neki odvratan prizvuk. Kardeljevo kao da i nije od Edvarda Kardelja, tog oca jugoslavenskog socijalističkog samoupravljanja, s pojavom i držanjem školskog podvornika, nego kao da je Kardeljevo izvedeno od kelja. Kao da je Kardeljevo ustvari Keljevo. I onda iz lirske preosjetljivosti uvijek govorim Ploče, a druga me strana u tome ispravlja ili ne ispravlja. Naravno da je jutarnja biljetarka na sarajevskom autobusnom kolodvoru u skupini onih koji Ploče ispravljaju u Kardeljevo. Samim tim što je postavljena da prodaje autobusne karte, ona je tu neka vlast. Možda najniža i najmanje važna, možda i takva vlast kakvu se može izrugivati, ali ipak je vlast, i kao takva ona će na sebe preuzeti dužnost da vodi strogog računa o poretku. A svaki poredak među ljudima započinje imenovanjem stvari i pojava. Moraš izgovoriti Kardeljevo, ako želiš dobiti kartu do Kardeljeva. Zna ona dobro da je Kardeljevo isto što i Ploče, ali neće ti izdati kartu ako ime mjesta pravilno ne izgovoriš. Budeš li se, pak, inatio, a tih godina sve je više ljudi koji se inate, ona će pozvati miliciju. Pozvat će onoga jednog dežurnog milicionera s autobusnog kolodvora. Godine 1983. to može biti Dragiša, Jozo ili Suljo. Sve zavisi od smjene. Dragiša je mlad i koštunjav, prištav u licu kao neki adolescent. Nepovjerljiv je, jer nikoga u Sarajevu ne poznaje, pošto je stigao odnekud s juga Srbije. Ponaša se strogo po propisima, to ga smiruje. Jozo je odeblji i oniži brko, rodom i stanom od Kreševa, dobroćudan i nagodan. Kažu da se bavi nekim švercom. A Suljo, veseljak, jedini od njih Sarajlija, duša mu progoniti šibicare oko kolodvora. (Za Dragišu, Jozu i Sulju saznali smo kada je moja mati Javorka jednom zaboravila lisnicu s dokumentima na kolodvorskoj garderobi. Garderober je lisnicu uredno predao dežurnom milicioneru, i ona je onda danima istraživala kod koga je od njih trojice njezina lisnica… Trebalo bi i tu priču jednom ispričati.)
Osim što naziv Kardeljevo loše zvuči, za nevolju on loše čini mom trenutnom identitetu. To je još jedna opsesija sedamnaestogodišnjaka: identitet. Ono najvažnije vrijeme života, prije nego što ću navršiti sedam godina, pola godine provodio bih u Sarajevu, pola u Drveniku. Dok je to trajalo, umio sam biti malo jedan, malo drugi: Bosanac ovamo, Dalmatinac onamo. Ali kada su me zastalno zasadili u Sarajevu, iz revolta što me se nije ni pitalo gdje bih htio biti u meni je nadjačalo ono drugo. I to će onda prerasti u trajni refleks: uvijek ću u srcu biti prisutniji tamo gdje fizički nisam, i više ću biti ono što zapravo nisam.
Ploče su se tako ticale mene osobno i mog osjećaja pripadnosti jednome mjestu i njegovim toponimima. Bile su dio svijeta koji se prostirao od Makarske do Ploča, i to veoma važan dio, jer je iz Ploča kretao vlak za Sarajevo, kao što je iz Ploča kretao i autobus za Drvenik, i bilo je za mene ponižavajuće da tom mjestu netko sad mijenja ime. I to ime koje je u sebi sadržavalo jednu važnu šifru. Naime, većina ljudi, a među njima svi koje nismo smatrali našima, u ona predkardeljevska vremena Ploče su nazivale Pločama. Ali jedna probrana skupina, u kojoj su po djetinjem osjećaju jezika i jezične suštine, znali više, Ploče su nazivali Pločom. Pa bi rekli: Idem u Ploču! Ili bi rekli: Evo, doša san iz Ploče! I to se ime tako duboko razlikovalo od službenog imena da mi se činilo da to uopće nisu iste riječi, samo što jedna predstavlja množinu, druga jedninu. U Ploči sve je bilo drukčije nego u Pločama, ali oba imena bila su ispravna. Kao što je sad u Kardeljevu sve neispravno. I oba imena u imaginaciji dječaka, iz koje nastao je famozni njegov identitet, koji je identitet sedamnaestogodišnjaka, onog kojim se te 1983. predstavljam, oba imena u imaginaciji tog dječaka, pokušavam reći, jasno i nedvosmisleno određuju to mjesto u koje često putujem. Premda, nekim čudom, premda je riječ o istom mjestu, Ploča se od Ploče jako razlikuju. Ploče su posljednja željeznička stanica na putu prema moru, gradić i luka bez većeg značaja za putnika, ali golemog za Socijalističku Republiku Bosnu i Hercegovinu. Tu se, u Pločama, nemamo razloga duže zadržavati. Ploča je, opet, željeznička stanica sredovječnih muževa s opletenim demižanama, u kojima je rakija za profesore na sarajevskoj ekonomiji ili građevini, da budu nagodni i dobre volje prema njihovih sinovima i kćerima, Ploča je mjesto na kojemu je pukim slučajem nastala morska luka, a oko luke grad bez crkve, trga i povijesti, koji se u prvo vrijeme zvao po kralju Aleksandru, da bi ga zatim oni kojima je Ploča malo, jer je jedno, nazvali Pločama, premda se nitko više ne sjeća o kakvoj je ploči tu uopće bilo riječi, osim što je, po legendi, postojala savršeno ravna stijena, na kojoj su ribari na kraju svih svojih sezonskih posala sušili mreže. Ta stijena navodno se nalazila na otočiću usred današnje luke. I s nje bi čovjek, ako bi ustao i dobro se protegnuo na vrhove prstiju, lica okrenutog sjeveru, jasno mogao osjetiti dah bosanske zime, leda i snijega, svega onog o čemu na moru ništa nije znao, utjehu tuđe smrti.
Kupio sam, dakle, kartu za Ploče, kupujući kartu za Kardeljevo, odložio sam, uz majstorov nadzor, neveliku putnu torbu u bunker (zašto se autobusni prtljažnik naziva bunkerom?), i sjeo sam na svoje mjesto. Sjedalo do prozora, drugi red, s pogledom u majstorov zatiljak. Ali njega još nema, autobus je prazan, prvi sam sjeo, vjerujući da ću na taj način ubrzati postupak. Ubrzati vrijeme. Tako bi uvijek bilo, svugdje sam dolazio prvi, plašio se da ne zakasnim, i uvijek bih napeto čekao, vjerujući da će moje čekanje potjerati vrijeme da brže ide. Ali već te 1983. znalo bi se dogoditi da zbog toga požalim. Bližio se odlazak u vojsku, pa kad god bih se toga sjetio, učinilo bi mi se da vrijeme leti, a da ga ja više ne stižem…
Autobus je bio poluprazan, majstor je brisao čelo dok se penjao unutra. Gotovo posve ćelav, jajoglav muškarac, jake brade, koja mu je već zacrnila pola lica, premda se jutros uredno obrijao, brisao je znoj s lica, premda baš i nije bilo tako toplo. Obično bi bila dvojica vozača, jedan je igrao ulogu konduktera, pregledavao bi karte, a za dužih bi relacija u neka doba zamijenio majstora, pa bismo se onda njemu obraćali s majstore, ali danas tog drugog nema. Možda je pravilo da ga mora biti, ali njega, eto, nema. Na bolovanju je, nije se jutros pojavio na poslu, napio se pa prespavao, umrla mu je tetka pa joj ide na dženazu, uglavnom dogodilo se nešto, mi ne znamo što, tek naš majstor nema zamjenskog vozača. Je li ga imao majstor koji je skrivio nesreću kod Bilaja? Imaju li 1983. ti prigradski autobusi po dvojicu vozača, tojest vozača i konduktera? Ne znam. A nisam siguran ni da sam i saznao za tu strašnu prometnu nesreću, sudar vlaka i autobusa negdje u Lici, premda pozorno čitam novine, i premda je u svim jugoslavenskim novinama to važna vijest. Ali Jugoslavija je, ipak, mnogo veća zemlja, a vrijeme nije takvo da vijesti iz crne kronike, koliko god da su strašne, izbiju na novinske naslovnice, tako da je sasvim moguće da ne znam ništa o nesreći u kojoj je nekoliko dana ranije izginulo dvadeset i šest ljudi. Ako i znam, nije mi na kraj pameti povezivati okolnosti svog putovanja s nesrećom koja se dogodila.
Polazimo na vrijeme. Nitko do mene ne sjedi. Čim sam vidio da autobus neće biti pun, do sebe sam stavio torbu. U njoj su, u smeđoj aktn taški, naslijeđenoj od Noneta, novine, knjiga, naočale za sunce, rokovnik u koji zapisujem događaje. Možda ću u neka doba izvaditi novine, ali bolje je da ne diram ni njih. Dođe mi muka ako predugo u autobusu čitam. I dobro je voziti se, gledati kroz prozor, ne misliti ništa. Vožnja u autobusu kazališna je predstava u kojoj nije nužno sudjelovati. To je razlika između autobusa i željeznice: nemoguće je putniku ne sudjelovati u predstavama koje se odviju u kupeu vlaka. Te 1983. u svakom autobusu koji putuje kroz Bosnu mora biti barem po jedna majka s barem po jednim malim djetetom, koje u jednom trenutku počinje povraćati.
Vozimo se uz Kasarnu maršal Tito, dugu sivu građevinu sa stotinama jednakih prozora, koja se monotono ponavljala iz treptaja u treptaj, iz kadra u kadar, čudo od kuće iz našeg djetinjstva, jedna od onih nekoliko građevina koje će mi trajno dolaziti u snove. Ispred su, ispred malenih uspravnih kućica, načinjenih od šperploče, lima ili neke tanke opeke, s prozorčićem lijevo i desno, i golemom, grotesknom kapijom, sivomaslinastih, s jugoslavenskom trobojnicom po sredini, kućicama za jednog čovjeka, koji unutra može uspravno stajati kad naiđe iznenadni pljusak, a neprijatelja nigdje u blizini, ispred tih kućica, dakle, u svečanim uniformama, jer ovo je svečano stražarsko mjesto, zamišljeno šetkaju vojnici. I meni na um pada kako će me upravo oni, ti isti vojnici kraj kojih se u autobusu vozim, dočekati sljedeće godine u nekoj meni još uvijek nepoznatoj kasarni, negdje u Jugoslaviji.
Uznemiri me to i onespokoji. Otkad za sebe znam, ja živim tako. Živim do onog događaja nakon kojega nema zamislive budućnosti. Do vakcinacije. Do početka školske godine. Do polaska u vojsku. Godina je 1983, i polazak u vojsku čini se posvemašnjim krajem svega što jest. Trenutak s kojim nastupa svijesti nezamisliva, u životnom iskustvu nezabilježena, živa patnja.
A onda sve to smetnem s uma. Prošla je Kasarna maršal Tito, beskonačni niz prozora, i autobus uskoro izlazi na cestu prema moru, na ravan drum kroz Sarajevsko polje, prosječen niz ravnicu što urasta među planine, koji tu postoji još od davnih vremena, još prije nego što je postojao grad što nam ostaje za leđima. Misao o odlasku u vojsku, o tome da mi je ostalo još manje od godine dana, povlači se dublje u svijest, u pećinu svijesti, i ja se predajem pogledu. Autobusni prozor je poput okvira za filmski kadar: izmjenjuju se u njemu Ilidža, Tarčin, Pazarić. Ljudi uz drum živo razgovaraju. Trguju. Svađaju se dvije žene u dimijama. Jedna u šanel kostimu žuri uz polomljene krajeve kolovoza, potpetice lomi putem bez pločnika, ali kao da to svakodnevno radi… Mladić na biciklu probija se niz uski trak trave… Djeca se zalijeću prema drumu, plaše vozače… Svaki je prizor nedovršen. Svaka pojava ima svoj mogući nastavak u imaginaciji promatrača. Bog je, ako ga ima, ustvari Bog bi, ako bi ga bilo, bio onaj svemoćni maštar koji bi dovršavao svaki prizor, dopola viđen, a zatim izgubljen u žurnom promicanju predjela. Samo Bog bi, vozeći se Centrotransovim autobusom niz periferiju Sarajeva, drumom koji kao da je probijen kroz avlije i dvorišta svijeta što je izmilio van da živi, samo Bog bi, rekoh, umio u vremenu razjasniti i dovršiti svaki taj izmičući prizor. Mene, međutim, obuzima nedovršenost svakog od njih, pa onda u sebi zapričam priču o ženi, možda i djevojci, ne čini mi se da je imala preko trideset u onom jednom trenutku kada sam je vidio, koja u zelenom šanel kostimu, u suknji do malo iznad koljena i u kaputiću, sklopljenom i zakopčanom kao da ulazi na sastanak, u štiklama nabada niz odavno skoreno blato i sivu travu pokraj asfalta. Pravnica u preduzeću, vazda u zakašnjenju na autobus koji će je odvesti do Ilidže, u lijevom džepu joj novčanik s čekovnom knjižicom, ličnom kartom i mjesečnim pokazom, te ključ od kancelarije, u lijevom džepu ključ od kuće, na privjesku s oktaedrom od muranskog stakla i maleni paketić s vlažnim maramicama. Sve je vrlo ekonomično složeno, praktično i tako maleno da joj staje po džepovima, pa ne nosi nikakvu torbicu. U kancelariji joj je muška aktovka. Zbog te aktovke je poštuju. Ona je izvor strahopoštovanja. Ali ne može je nositi sa sobom, jer kad bi je svakoga dana ovako nosila od kuće do autobusnog stajališta, pa autobusom do Ilidže, i niz Ilidžu, sve do posla, svašta bi se o njoj govorilo. U boljem slučaju da je luda. U gorem da je lezbijka. Kada sjedne u autobus, negdje odozada, gdje nikoga u ova doba nema, ona će izvući vlažnu maramicu i pažljivo će, da je nitko ne gleda, obrisati štikle od prašine, i one će sinuti kao namještaj u maršalatu. Tako će kroz Ilidžu, pa na posao…
Zatim prelazim na sljedeću i na sljedećeg, gledam u prozore skromnih kockastih katnica na četiri vode po obroncima okolnih brda, gledam u prvu kuću do džamije, na čijim su prozorima nizovi saksija s procvalim maćuhicama. Zar u oktobru cvatu maćuhice? Tko u toj kući živi. I tako započinje novo upričavanje. Odozgor gledam u sitnog žutog fiću, zaustavljenog pokraj puta. Otvoren je poklopac prtljažnika – motor je fići nazad, minijaturni prtljažnik je naprijed – vozač je izvadio dizalicu i rezervnu gumu. Naokolo cekeri, najlonske vrećice, odjeća. Iza na ledini dvije žene, jedna je jako stara, u crnini, druga mlađa, pazi na dvoje sasvim male djece, da ne istrče na cestu. Čekaju da muškarac promijeni kotač. Opet sve to vidim u trenutku, u sekundi ili dvije, možda, jer se osvrćem, dokle pogled prati. I upričavam nastavak, možda pomalo žalostan što smo prošli, nismo se zaustavili, tako da nikad više neću vidjeti ove ljude, njih petoro, u fići.
Tek onda, kad malo prije Konjica krećemo u pretjecanje kamiona s prikolicom, pri čemu naš majstor gnjevno trubi, jer obilaženje predugo traje, na uzbrdici smo, autobus nije dovoljno jak da povuče, a vozač kamiona se inati i odbija usporiti, mijenjam fokus, počinjem promatrati vožnju. Majstor poluglasno kamiondžiji psuje boga seljačkog, pa se glasnije obrati putnicima – izvinite što ja ovako, i onda nastavi polurazumljivo njorgati o ljudskoj prirodi i o tome kako nas ima svakakvih, a čovjeku dati kamion u ruke isto je što i dati mu puškomitraljez, ako nije i gore od toga. Putnici šute, svatko zabavljen svojim putovanjem. A bit će da ima i onih koji se plaše išta reći, ili ne daj Bože, majstoru nešto prigovoriti, jer računaju da su mu, kupivši kartu, predali život u ruke. Za njih on je, po prilici, kao kirurg. Uz tu razliku što se njemu nakon uspješne operacije neće donositi skupo piće i bombonijera, kupljena u Kraševom dućanu u Titovoj ulici i umotana u tanki bijeli papir, za koji je zadjenuta, tako da se ne vidi, novčanica od sto maraka. Samo to je razlika. Sve drugo za ljude je koji se plaše isto.
Ne bih rekao da se plašim, ali mi na um pada jesam li na dobro mjesto sjeo ako se u jednom trenutku sjargamo u Neretvu, da bismo pri sljedećem pretjecanju, a njega će sigurno biti, jer majstor je očito lud, izbjegli kamion iz suprotnog pravca. Rana jesen je u Bosni, po brdima ruj i plamen svih listopadnih boja, a na cesti između Sarajeva i Mostara, zavojitoj, strmoj i opasnoj, malo koga ima, osim kamiona s prikolicama i autobusa. Nije me strah kažem, nego iz te misli jesam li na dobro mjesto sjeo razvijam priču o onome što će se dogoditi. Ili što se neće dogoditi, kao što se nije dogodilo ni sve ono drugo, ali postoji u priči koju zaboravim čim na nju prestanem misliti.
Nakon što se uspnemo uz Ivan planinu, koja se u meteorološkim izvještajima naziva Ivan sedlo, započinje spuštanje na Hercegovinu. I tu kreće nadmetanje kamiondžija s vozačima autobusa. Ispred nas po zavojitoj cesti pleše i poigrava poluprazna prikolica nikšićkih registracija. Naš majstor odustaje od pretjecanja, lud čovjek!, kaže, pa usporava, sve dok protivnik ne iščezne negdje u zavoju. Ali ubrzo on se zaboravi, gledam ga u ćelavi potiljak, u tu naboranu i već preveliku kožu glave, koja se, izgleda, s godinama smanjuje, gledam ga kako poskakuje zajedno sa sjedalom, dobri amortizeri!, govori neka žena, i onda opet bezbrižno započinjemo sjeći zavoje i hrliti u budućnost, kao da od nečega bježimo, ili po cesti plešemo tango. I samo povremeno, dok nekoga pretječemo, ili kad se na čas zagleda dolje prema Neretvi i stijenju koja se nad rijekom i nad nama uzdiže, vidim njegov stražnji poluprofil, i iznenadim se kako mu brada raste. Obraz mu se već sasvim zacrnio od oštre strnjike koja samo što nije izbila van.
Pomislim da majstorovoj bradi vrijeme teče drugim ritmom nego što teče nama. I da, možda, rast njegove brade ubrzava njegovo unutarnje vrijeme, i to mu život tjera kraju. Ta pomisao, naravno, izazvana je pripovjedalačkom igrom, kojom se bavim otkako smo krenuli, a ne nečim u što ovog trenutka stvarno vjerujem.
I onda se u nizu vrlo dugih trenutaka, koji bi, obračunati oprugom sata, iznosili možda cijelu jednu minutu, a u čovjekovom životu potraju mnogo duže, katkad i pola života, počinje zbivati nešto neobično. Najprije je autobus, bez vidljivog razloga, na naglo opustjeloj cesti prešao u lijevu traku, skoro da je udario u bankinu pod kojom je, negdje u dubini, tekla Neretva, zaškrgutao je šoder pod kotačima, začuli su se uzdasi užasa, ženski je glas prigušeno kriknuo, nakon čega smo se, uz trzaj, vratili u svoju traku. Majstore, je l’ to spavaš?, negdje se iz dubine čuo muški glas. Netko je pokušao biti duhovit, ali mu je glas drhtao, pa je, vjerojatno, samo pojačao strah. Majstor nije odgovarao, ali kao da je nasjeo na gas, pa odmah zatim na kočnicu, tako da sam skoro poletio iz svog sjedala, pa preko prazne stolice pred sobom, njemu za vrat. Netko je povikao: Pa jesi li ti normalan? Netko je nekome psovao majku, a ja sam u grlu i na jeziku osjetio onaj jedinstven okus, koji se rijetko javlja, nije okus hrane, otrova, lijeka, nije okus ničega vanjskog što postoji, nego nečega što je unutra i što upravlja redom stvari i životom u čovjeku. Ne bih rekao da sam se uplašio. Prekratko je sve trajalo da bi se okusi i osjećaji definirali u nešto tako kasno i jednoznačno kao što je strah. Ili je negdje unutra, tamo odakle je i došao taj okus, bio zid strahu.
A onda je autobus počeo usporavati i malo-pomalo prelaziti u lijevu traku, prema uskom proširenju nad Neretvom. Čule su se psovke, histerični muški smijeh, u nekom gornjem registru, kao da se smije Džoker iz stripa o Supermenu. Nakon čega se autobus zaustavio, a ja sam gledao u duboku zelenu rijeku. Pa u majstora koji se nekako čudno nagnuo udesno, i skoro da će ispasti iz svoje šoferske stolice. Tad sam se, vjerojatno, uplašio. I pomislio sam da je sve munjevito brzo prošlo: od polaska sa sarajevskog Autobusnog kolodvora do ovoga trenutka sad.
Neko je pronašao neku dekicu, pa je prostro po šljunku bankine, tih uz ogradu. Kamioni, auti, autobusi, koji kao da su odjednom nagrnuli trubili su kao ludi, jer je naš autobus zauzeo pola kolovozne trake, a po drugoj su polovici tumarali ošamućeni putnici. Mlada doktorica, tek je završila medicinu, masirala je majstoru srce, davala mu umjetno disanje, pokušavala mu vratiti život, koji kao da je greškom negdje odlepršao. Poput kanarinca iz krletke koju netko nije dobro zatvorio. Glava mu je bila unatrag zabačena, lice sivo-ljubičasto. Oči, najednom nestvarno modre i bistre, mrtvo su gledale niz cestu kojom je pristizala kolona. Je li nesreća?, konačno da se netko zaustavi i upita. Vozač sivog Hidrogradnjinog FAP-a. Nije nesreća, ali majstor nam je izgleda umro!, rekao je netko. Nije umro, pozlilo mu je!, odgovorio je drugi. Mlada doktorica očajnički je pokušavala udahnuti život mrtvome muškarcu, koji je već dobro zabradatio, kroz rupice na staroj, ali čistoj potkošulji, probijale su guste crne malje. Znatiželjno sam ga gledao, i ovog trenutka imam ga, četrdeset godina kasnije, pred očima. Ništa nisam zaboravio, jer me obuzela misao koja neće iz glave: dok mu tako masira srce, dok svoje usne u ritmičkim razmacima prislanja uz njegove, dok ga grudima dodiruje, ta lijepa žena, djevojka, jedva pet-šest godina starija od mene, vjerojatno bi do prije nekoliko trenutaka, ili do prije sat-dva, bila njegova nedostižna erotska čežnja. Možda bi joj nešto dobacio na ulici, možda ju je na neki neugodan muški način pogledao dok je ulazila u autobus, je li joj to rekao dok je njenu torbu smještao u bunker, je li joj se udvarao na onaj neki način koji u meni istovremeno budi sram i strepnju, jer je to muški način, a meni se s mojih sedamnaest čini da nikad neću postati muško? Ne znam, ali ne zaboravljam. Pamtim cijeli život.
Tek kasnije, kada doktorica napokon odustane, i kada se iznenada rasplače jer je odustala, a majstora pokriju nečijim, možda njegovim, plavim radnim ogrtačem, tek tada postajemo svjesni okolnosti da je uspio zaustaviti autobus, uspio ga je prilično uredno parkirati nad Neretvom, prije nego što je umro. Da nije, mi bismo sad, vjerojatno, bili mrtvi kao i on. I onda bi neki dobar sudski patolog ustanovio da on nije kriv za nesreću, umro je prije nego što autobus pao u Neretvu, u njegovim plućima nema vode. Ali od toga nitko od nas ne bi imao veće koristi. Netko bi se, možda, spasio. Netko tko bi imao sreće da ispliva iz autobusa, pa da se izbori s dubokom, ledenom i moćnom rijekom, te stigne do obale. Ali i takvom bi, manje-više, bilo svejedno je li majstora pokosio infarkt, ili je skrivio prometnu nesreću. Uostalom, da je, kao i onaj majstor kod Bilaja, vodio uredniji život, da je zdravije jeo i pio, da je kontrolirao krvni tlak i kolesterol u krvi, ne bi skupa s njim izginuo cijeli autobus.
No, ipak on je tog listopada 1983. spasio živote nama koje je vozio u svom autobusu. A mi nismo mogli spasiti njegov život. Računam da nas je moglo biti tridesetak. Za svakoga od nas bio je to vrlo intenzivan doživljaj. Prvo to vrludanje cestom uz Neretvu, pa zaustavljanje uz rub provalije, a onda pogled na mrtvog majstora, i prva pomisao koliko nam je malo nedostajalo da odemo skupa s njim. Pamtim da je zatim došla milicija. Dvojica neljubaznih milicionera, nazor duhovitih, s jakim mostarskim naglascima, ugonili su nas u autobus, da unutra čekamo. Jer bi nas vani moglo nešto pokupiti, pa eto ti za njih dvojicu još posla! Pamtim da je uskoro stigao kombi, koji nije bio dovoljno velik da nas sve preveze do Jablanice. Pamtim da nam nisu htjeli dati naše stvari iz bunkera. Netko je vikao: Nisam nadležan, nisam nadležan!
Ali od same traume onim što sam doživio nije ostalo ništa. Razumom pamtim ovaj doživljaj iz listopada 1983, kada sam možda bio blizu smrti. Ili možda nisam? Ostao sam živ zato što je tom čovjeku, čije ime nisam ni upamtio, premda sam ga sljedećih dana pročitao u dnevnim novinama, osjećaj dužnosti bio jači od onog što ga je upravo odnosilo. Međutim, to bih, vjerojatno, zaboravio, kao što sam sve drugo zaboravio i kao što su se tolike druge nevolje, strahovi i traume razvodnile u vremenu koje je zatim poteklo, da nije tog čudnog prizora djevojke koja mu očajnički pokušava vratiti život, jer joj se čini da tako i sama postaje doktorica, i da nije erotske maštarije u svemu tome. Takva je, na kraju, i povijest. Ona pamti sve loše događaje, svaku pobjedu zla nad dobrim i svaku veliku ljudsku nesreću, a ne bilježi trenutke u kojima su zlo i nevolja izbjegnuti. Bit će opamćen majstor iz autobusa na koji je 28. rujna 1983. na pružnom prijelazu kod Bilaja naletio vlak, te ubio dvadeset i šest njegovih putnika. Povijest 1983. godine bilježi njegovo ime. Događaj koji se zbio danima ili tjednima nakon toga, a u kojemu sam i sam sudjelovao, povijest ne pamti. Majstorovo ime je zaboravljeno, premda je spomenuto i kratkom članku s fotografijom, objavljenom tih dana u Večernjim novinama, pod naslovom: Vozača autobusa pokosio infarkt.