Modro svjetlo crno-bijelog televizora za prvog sumraka nedjelje 7. kolovoza 1983. obasjava sobu na Sepetarevcu. Nona je zadrijemala na kauču nakon dnevne vreline, koju sve teže podnosi. Sjedim u dnu njezinih nogu, zidovi modro trepere, mijenjaju se prizori na ekranu, izmjenjuju se glasovi beogradskoga i zagrebačkog reportera, započinje u Helsinkiju prvo Svjetsko prvenstvo u atletici. Sunce zalazi za visoka tamna brda nad gradom, spušta se mrak hitro, lakoprsto, i najednom postaje svježije. Pomodri koža živih u sobi, umjetno elektronsko svjetlo načas učini razliku između onoga što je do maloprije bilo i što je sad. Nona se prene, pita kakva je to dreka, kažem joj da je Svjetsko prvenstvo u atletici, pita ima li naših, kažem ima. Ona ustaje, pali svjetlo u sobi, i sve se najednom izmijeni, spuštam roletne, da nas ljudi ne gledaju kroz prozor, nestaje vanjskog svijeta, ona odlazi u kuhinju, trešte plehovi i tepsije dok ih vadi iz pećnice, kratko zamiriše tijesto za buhtle, koje je pod kvascem nadošlo dok se ona odmarala, i taj miris koji treba uloviti, jer se u zraku nikad dugo ne zadrži, ono je u čemu bi mogla biti šifra sjećanja. Drugo se rasipa i gubi u beskrajnim ponavljanjima, jer često se događa da ovako sjedim u dnu njezinih nogu, dok ona drijema nakon vreloga ljetnog dana, da ne palim svjetlo, premda njezinom drijemežu svjetlo ne smeta, i ne utišavam televizor, jer ona ne čuje dok spava, ali taj drijemež vremenski određen nadolaskom tijesta u kojem je kvasac, u kojem će se samo na jedan trenutak možda osjetiti njegov jedinstveni, neusporedivi miris, sadrži u sebi nešto što se neće ponoviti, ali će i četrdesetak godina kasnije biti dio mene, mojih sjećanja, ali i moje svijesti i načina na koji sam ovo ja. Ubit ćeš me buhtlama na plus četrdeset, žali se Nona iz kuhinje, apelira na svoje bolesno srce, premda srećom ne zna da je neće srce ubiti. Govorim joj da ih nije morala zamijesiti. Samo sam ih spomenuo, zato što sam ih se sjetio. Eh, sjetio se! Eh, spomenuo! Uzdiše ironično, a kako se nikad ne sjetiš i ne spomeneš nešto što bi sam trebao uraditi. I evo, draga moja, sjetio sam se, pa radim!
Dva dana kasnije, utorak je, na Olimpijskom stadionu u Helsinkiju odvijaju se kvalifikacije u skoku u dalj. Za plasman u finale trebalo bi skočiti 7,90. Glavni favorit, Carl Lewis, već u prvoj seriji skače 8,37. U prvoj seriji propisanu će daljinu preskočiti još sedmorica njih. Jugoslavenski veteran Nenad Stekić seriju za serijom skače 7,88, dva centimetra manje od norme. Pet je godina bio europski rekorder. Kada je 1975, na predolimpijskom natjecanju u Montrealu, skočio 8,45, bio je to drugi najduži skok u povijesti, nakon onoga nestvarnog Bimonovog iz Meksika 1968. Dvaput je osvajao srebro na Prvenstvima Europe, ali uvijek mu se na velikim natjecanjima, pred velikom publikom, nekako podsijeku noge. Trideset i dvije su mu godine, i još uvijek je, od svih ljudi na svijetu, najviše puta na službenim natjecanjima skočio preko osam metara. Beskonačno dugo traju te kvalifikacije, povremeno zasniježi ekran, ili se sredinom ekrana širi tamna mrlja, to odlazi katodna cijev, još uvijek je ovo naš prvi televizor, deset je godina star, trebalo bi zvati majstora Fišekovića da vidi šta je na stvari… Ljut sam, jer mati moja Javorka ne želi kupiti televizor u boji, govori da nemamo novca. Bijedno, samosažaljivo…
Na kraju tog utorka, Nenad Stekić ipak je u finalu. Po pravilima automatski se plasira svatko tko preskoči 7,90, ali kako su tu daljinu preskočila jedanaestorica atletičara, ući će i dvanaesti, jer ih po pravilima mora biti dvanaest. Međutim, Lee Mu-Tsai s Tajvana skočio je u centimetar jednako kao i Stekić, pa ulaze obojica. Sovjetski skakač Sergej Rodin skočio je centimetar kraće, i nije se plasirao.
Sutradan, u srijedu 10. kolovoza, u predvečerje, u sedam, započinje finale skoka u dalj. Lewis već u prvom skoku leti do pobjede: 8,55. Jason Grimes također će skočiti svoj najduži skok: 8,29. Borba za broncu će se, međutim, nastaviti u svih šest serija. Stekić ne skače dobro. Dvaput je ispod šest metara, jednom 7,80, jednom 7,94, da bi u šestoj seriji skočio 8,09. Plašio se prestupa, pa se odrazio desetak centimetara prerano. Završio je na petom mjestu. Do bronce, koju osvaja treći Amerikanac, Mike Conley, Stekiću nedostajala su tri, ustvari četiri centimetra. Daljina koja stane između blago razmaknuta palca i kažiprsta. Ispred njega našao se i László Szalma, koji je skakao istu dužinu kao i Conley, ali mu je drugi najduži skok bio kraći. Prstima sam na plastičnom školskom ravnalu izmjerio centimetre koji su nedostajali Stekiću, pa sam tako, gledajući u svoju šaku, i u tu prazninu između palca i kažiprsta, možda već razmišljao o tome da uzaludnima biva golemih osam metara, ako im nedostaje još nokat-dva.
Uključen je, vjerojatno, i televizor u kući na Lapadu, ulica Iva Vojnovića broj 3. Zanima li Aleksandra Rankovića atletika? To nemamo gdje provjeriti. Njegov pogled na Jugoslaviju, sudeći po Informacijama, što ih vrijedno proizvodi dubrovačka podružnica Splitskog centra Službe državne sigurnosti (kako se, naravno iz poštovanja prema hrvatskom jeziku, nazivaju centri Službe državne bezbjednosti u SR Hrvatskoj), romantičan je i konstruktivan. Politikom, uglavnom, ne prati. Zainteresiran je za ekonomske i gospodarske prilike, te za ukupnu dobrobit domovine. Zabrinut je oko prilika na Kosovu. O svojim bivšim drugovima ne govori, osim što će reći da je Kiro Gligorov bio u bugarskoj vojski, pa su dokumenti koji to potvrđuju iznenada nestali nakon Brionskog plenuma, a Fadil Hoxha nesposoban je i potkapacitiran za dužnosti na koje ga raspoređuju. Ali lako je, ipak, zamisliti da te večeri, 10. kolovoza, Aleksandar Ranković zamišljeno sjedi ispred televizora – u njega je, ipak, televizor u boji, vjerojatno Grunding, ta je marka 1983. među bolje stojećim svijetom moderna, ili, možda, Gorenje, ipak je Ranković Jugoslaven – i da gleda prijenos iz Helsinkija. Teško je i sparno to dubrovačko ljeto. Joško Juvančić, u suradnji sa Zlatkom Bourekom, priprema Držićeva “Skupa”, kao lutkarsku predstavu za odrasle. Ali nije to za Rankovića, ne bio on gledao lutkarske predstave. Uostalom, za ovih uglavnom mučnih i žalosnih sedamnaest dubrovačkih ljeta, Služba bilježi da je samo triput bio na predstavama Dubrovačkih ljetnih igara. Dvaput na gostovanjima beogradskog folklornog ansambla Kolo, i jednom, davno već, bio je, zajedno s Budisavljevićima i Stojanovićima, na Shakespeareovom “Juliju Cezaru”. Bila je to izvedba na Lazaretima, u kojoj su sudjelovali festivalski ansambl i zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište, a predstavu je režirao Kosta Spaić. Ljudi u publici ostvrtali su se prema njemu, ili su uvlačili glave među ramena, pratili su njegovu mimiku, pamtili mu svaki pokret ruke, glave, svaki trzaj u ramenima, kao da je ovo predstava Aleksandra Rankovića u publici, a ne Julija Cezara na pozornici. Bilo mu je neugodno, predstava je dugo potrajala, pa ga nakon tog vremena nisu više mogli nagovoriti da ide na predstave Igara. Onda su odustali od nagovaranja. Ipak je lakše sjediti ispred televizora i gledati atletiku.
Od života mu je ostalo još osam dana. Što u te dane radi, o čemu misli, čime se bavi, oko čega se brine Aleksandar Ranković? Odlazi li na plažu? Je li ijednom pošao do grada? S kime je razgovarao? To vrijeme između Stekićeva skoka u šestoj seriji, kada je tridesetdvogodišnjemu veteranu svjetske atletike nedostajao prstohvat zraka, bokunić magle, jedan jedva malo duži korak, pa da osvoji brončanu medalju na prvome Svjetskom prvenstvu u atletici, i pretponoćnog sata, u četvrtak 18. kolovoza 1983, važnije je za ovu našu povijest od svega što je Služba državne bezbjednosti zabilježila u proteklih sedamnaest Rankovićevih dubrovačkih ljeta.
Prema Informaciji broj 396, posljednjoj na koju će se povjesničar Nikica Barić pozvati u svom znanstvenom članku, objavljenom u časopisu Instituta za noviju istoriju Srbije, naziva Tokovi istorije, broj 2, za godinu 2021, Aleksandar Ranković je sa ženom Slavkom i prijateljem Gavrom Vilotijevićem šetao po Babinom Kuku, i “nije imao posebnih poteškoća i indikacija”. Dan mu nije bio težak, bio je dobro raspoložen, jer da nije, zar bi uopće izlazio i zar bi do tih doba ostajao vani. Uživao je, premda i ne imajući o tome svijesti, ipak je on samo abadžija i revolucionar, mračni demjurg jednoga zločinačkog policijskog carstva, rashodovani vođa masovnih unesrećitelja i ubojica, u ovom remek-djelu socijalističkog modernizma, koje je gradu Dubrovniku, tom nacionalnom ponosištu i svetilištu jugoslavenskom, koje će uskoro biti samo hrvatsko, stvorilo neko pomalo i neočekivano, optimistično i budućnosno lice. Tu su se dubrovačka renesansa te sitni i sitničavi barok vječito oprezne i na brz naklon spremne vlastele toga osmanlijskog Hong Konga, susreli s nekim budućim korbizjeovskim svijetom, čija će doba, činilo se, nastupiti u još uvijek tako dalekom i nedohvatljivom dvadeset i prvom stoljeću. To umiljato betonsko čudovište, taj manastir komunizma i komunističkog konzumerizma, sagrađen smjelo, po milosti Božjoj, na živoj stijeni, gradio je gospar Antun Roko Lujak, koji je sa Službom surađivao kao poslovni čovjek, skrbeći se za dobrobit zajednice i grada u kojemu je on bio jedan od komunističkih knezova, što su se u Dubrovniku po drevnome običaju izmjenjivali dovoljno često da nijednome prijestol ne priraste za guzicu. Žalio se gospar Roko na Rankovića, da mu kvari reputaciju. Služba tu je njegovu žalbu uvažila, pa mu je omogućila da gradi hram za pet i pol tisuća ljudi. Vele da se bjelina armiranog betona i kamena Babinog Kuka pod srpanjskim i kolovoških suncem počinje crveno, i tamno crveno presijavati, ako gledatelj ima hrabrosti dovoljno dugo u njih gledati. Djelo je to krvavih ruku.
Ali skoro će kraj četvrtku, 18. kolovoza, i bjelina kamena i betona pod zvijezdama i mladim mjesecom pokazuje ljudima put kroz noć. Društvo se vratilo na terasu kuće na Lapadu, nije to daleko od Babina Kuka. I onda su sjedili na terasi, razgovarali o tko zna čemu, Aleksandar Ranković oko nečega je spomenuo Stekićev skok, ta tri, ustvari četiri centimetra koja su mu nedostajala. Eto kako malo čovjeku treba!, rekao je. Ili nije to rekao, sad je već sasvim svejedno. A onda se u trenutku, nenajavljeno, kao da je u njemu nestalo struje, ruši na tle. Možda se hvata za desnu stranu grudi, možda gubi dah, možda traži Slavku. Nešto kaže, ali ga nitko više ne čuje.
Tada nastupa njegovo neumitno umiranje, koje traje kratko, možda ni nekoliko minuta. U tom umiranju Gavra Vilotijević i Slavka pokušavaju mu davati umjetno disanje. U socijalističkoj Jugoslaviji 1983. svi još imaju pojam o tome kako se daje umjetno disanje. Zatim lako i brzo stiže smrt, iz koje ga liječnik nastoji prenuti. Procedura koju provodi odavno je smišljena, lako se uči i ponavlja, onako kao što se ponavljaju osnovni baletni pokreti. Liječnik, čije ime nije nam poznato, već prije ponoći pod svojim prstima nije mogao osjetiti bilo Aleksandra Rankovića. Pokušao je s masažom srca, s umjetnim disanjem, pokušao je s injekcijom u žilu, pa s injekcijom ravno u srce. Sve je zabilježeno u posljednjoj Informaciji službe, čiji se sadržaj miješa i pretapa sa sjećanjima Ladislave Slavke Ranković, koje će ona devedesetih objaviti u knjizi sjećanja. Slavka svog muža zove onako kako ga zovu i prijatelji: Leka. Liječnik u formular upisuje da je srce prestalo kucati trideset minuta po ponoći, dakle upravo onda kada je on odustao od pokušaja da ga oživi. To je, prema pravilu službe, općeprihvaćeno vrijeme smrti.
Od tog trenutka započinje stvarna pripovijest o djelovanju Aleksandra Rankovića u 1983. Možda nijedan živi akter te godine neće odigrati toliko veliku, važnu i aktivnu ulogu kakvu će od tog ponoćnog sata, 19. augusta, igrati on. Još sinoć, dok su šetali Babinim Kukom, ili još maloprije, dok su sjedili na terasi, dok god je osjećao vlastito srce kako nepravilnim ritmom udara, Ranković bio je Jugoslaven. Što je bio sadržaj tog njegovog jugoslavenstva, i što je uopće mogao biti sadržaj jugoslavenstva te konspirativne policijske i abadžijske pameti, u intelektualnom pogledu krajnje rudimentarne, nije uvijek jednostavno reći. Ali Ranković, koji je zacijelo ubijao, ili je naređivao i provodio teror u ime države i revolucije, nije u svom poslu postupao etnički selektivno. To je bilo njegovo jugoslavenstvo. Tokom rata borio se, uglavnom, protiv četnika. Četnici su mu ubili ženu, majku starijeg sina Miće. Ubili su više članova njegove šire obitelji, znajući da je to upravo njegova obitelj. Za to vrijeme bio je odan vođi, Hrvatu po imenu, podrijetlu i govoru. To je bilo njegovo jugoslavenstvo. Kao udovac oženio je Ladislavu Slavku, Slovenku, kojoj je pobijen veći dio obitelji, te joj je ostao vjeran, ona je bila vjerna njemu, i nakon što se izdaja činila jedinim racionalnim i po djecu spasonosnim izborom. To je bilo njegovo jugoslavenstvo. Sin Mića oženio je Merimu. Merima im je u sva nevremena bila snaha. To je bilo njegovo jugoslavenstvo.
Nakon što je smrt ustanovljena, Gavra, zajedno s bolničarem, prenosi pokojnika do postelje u njegovoj sobi. Slavka ne zna kud bi, nastupa doba praznine i sitne kućne nesnađenosti. Kao da je izgubila neko važno čulo. Započinju telefoniranja. Najprije nazivaju Miću i Slobodana, tako saznaju da im je umro otac. Tko im to preko telefona kaže, majka ili očev prijatelj? Slavka u svojim sjećanjima ne precizira. Sa stanovišta memoara nekadašnje profesorice ekonomskog fakulteta, stare partizanke, taj podatak možda i nije važan. Ali za književnost je važan. Pogotovo što je Slavka to vrlo čudnom formulacijom to pokušala zaobići: “Saopštavamo Slobi i Mići, koji su u Beogradu, da im je umro otac. Govorimo o nečemu u šta ni sami još ne možemo da poverujemo.” Iza prvog lica množine nešto se krije. To da nije mogla izgovoriti ono što je ona, njihova mati, trebala reći?
Liječnik i bolničar ostali su skoro puna dva sata. Slavka sa zahvalnošću govori, premda ne spominje njihova imena. I premda se ta zahvalnost ne tiče nekoga općeg dojma o ljetima u Dubrovniku i o tom dubrovačkom svijetu. Ona, kako je Služba ustanovila, lako sklapa prijateljstva. Ne plaši se i ne zazire od tih ljudi, pa su i njezine emocije često burne i otvorene. U Informaciji broj 418, od 31. kolovoza 1976. zabilježeno je da je za vrijeme rutinske kontrole prometna milicija 28. srpnja zaustavila automobil za čijim je upravljačem bila Slavka. Na traženje da pokaže vozačku i prometnu, reagirala je gnjevno: “Znamo mi zašto nas zaustavljate!” Ranković, koji je bio na suvozačkom mjestu, pokušao je ublažiti stvar: “Treba li vam moja lična karta, ako ne znate ko sam ja?” Milicioner im je rekao da se radi o rutinskoj kontroli, i stvar je tako završila. Šest godina kasnije ponovit će se gotovo ista scena, samo uz više dramske igre, koja pokazuje i kako se mijenjaju vremena. U Informaciji 327 od 26. kolovoza 1982. pri ponovnoj rutinskoj kontroli Slavka je, prema tvrdnji milicionera, bila drska, što ga je potaklo da bude vrlo temeljit u kontroli dokumenata i automobila. Kada je tražio da plati kaznu što uza se nema vozačku, odgovorila mu je da to neće učiniti, rekavši mu da je maltretira samo zato što vozi automobil s beogradskom registracijom. Na to je iz auta izašao i Aleksandar Ranković, pružio milicioneru svoju ličnu kartu, i rekao: “Poručite svojima u SUP-u da ja znam odakle vetar duva!” Slavka je svih ovih godina mnogo češće bila za volanom, nego Ranković. Služba to konstatira, ali bez dodatnih komentara. Promatraču, međutim, piscu i glavnom izvršitelju ovih romanesknih manevara, sljedniku sedamnaestogodišnjaka iz 1983, ta činjenica izrazito je ganutljiva. Slavka je zaštitnica svog muža, a on njezinu zaštitu prihvaća. Ona je njegovo osiguranje od svakoga tko mu želi učiniti zlo. Zid prema okrutnom i nepravednom svijetu. Čudno je kako čitatelj biva sentimentalan na ovu vrstu detalja, od kakvih se, bolje nego od ičega drugog, može izgraditi velika ljubavna priča. Ranković je u obiteljskoj povijesti sedamnaestogodišnjaka sa Sepetarevca zlotvor. Služba koju je stvorio nesumnjivo je zločinačka. Sudionici i provoditelji tog zločina, pod čijim terorom i danas živimo, jer se savršeno logično transformirao iz komunističkog u nacionalistički, svi su koji su ikad bili zaposleni u Službi državne bezbjednosti (sigurnosti), ili su bili njezini suradnici. Ali žena koja je voljela Rankovića po logici drame naprosto nije mogla biti zločinka. Ona je junakinja od one najprobranije balkanske vrste, čuvarica bankrotirane povijesti i propalih ideala, ali iznad svega drugog jamkinja prava na patnju onog koji je u nekom trenutku ostao na poraženoj i prezrenoj strani. Dok gnjevno steže volan i zabija nokte u njegov bakelit, suzdržavajući se da ne kaže sve ono što joj je na pameti, Slavka je, Rankovićeva žena, najpoštenije i najpravednije čeljade u ljetnom Dubrovniku, vjerojatno i u Jugoslaviji, a njezina pravednost i ispravnost srazmjerne su krivnji onoga koji do nje sjedi. I onda je svemu došao kraj. On leži mrtav u postelji iz koje se još jutros digao, dok Gavra Vilotijević telefonira na sve strane, ona sjedi, leđima mu okrenuta, gleda u staklenu površinu iza koje je lapadska uvala, koja je odavno nestala u mraku, pretvarajući se u zrcalo u kojem se ogleda dnevna soba. Povremeno ona Gavri nešto dobaci, kaže mu što će kome reći, a što da ne govori…
Bilo bi zanimljivo znati kako je i od koga Služba doznala da je Aleksandar Ranković mrtav. Naime, već godinama imaju problema s prislušnim uređajima. Čini se da je sustav zastario, malo radi, malo ne radi, pa se odavno pojavila mišljenja da bi ga, možda, najpametnije bilo razmontirati, i onda ili da se Rankovićevo uhođenje provodi na starinske načine, od uha do uha i pomoću suradnika, ili da se Služba napokon modernizira. Problem s prisluškivanjem Objekta Mostar pretvorio se u frustraciju jedne male i u se zatvorene subkulturne skupine dubrovačkih i splitskih pripadnika Službe. Da je u našem mišljenju i pripovijedanju više smisla za humor, mogli bismo to usporediti s traumom kakvoga malog provincijskog kazališta koje pati za prijestolničkom rund binom. Tako na kraju nisu postojali tonski zapisi Rankovićeva umiranja. A kako je malo vjerojatno da je neko budno uho prisluškivalo telefonske razgovore koji su se vodili te noći, nije nemoguće da je Služba za Rankovićevu smrt saznala tek sutra, tokom dana, od nekoga iz saveznog SUBNOR-a. Naime, porodica će se dosljedno držati toga da je Aleksandar Ranković prvoborac i narodni heroj, i sve kontakte s javnošću i državom oko njegove smrti i sahrane pokušavaju usmjeriti preko Saveza boraca. Po nekom samorazumljivom pravilu, kojeg odmah jednako bivaju svjesni i Rankovićevi bližnji, i jugoslavenski državni vrh, već sama njegova smrt u sebi sadrži elemente uskrsnuća. Sve do Brionskog plenuma, i tog jednog julskog dana i noći, bio je vođa revolucije, jedan od apostola – njih je pri Titu bilo manje nego pri Isusu Kristu, uz Rankovića možda dvojica, najviše trojica – jedan od rukopoloženih državotvoraca, i tvorac institucija civilne represije, sve do Brionskog plenuma, i preokreta koji mu nikada nije bio do kraja objašnjen, Ranković je bio jedan od zemaljskih bogova, ako toga u svakom trenutku i nije bio svjestan, pokazivali su mu Dubrovčani, išćući od njegove božanske osobe milost i korist po sebe, da bi se zatim u toj jednoj noći preokrenulo sve. Tada je doživio svoj prvi infarkt, što će se pokazati dobrim i korisnim po njegovu rasudbenu moć, jer da nije bilo tog infarkta, ne bi bilo nikakvog preloma ni reza, koji je od zemaljskog boga stvorio đavla kojem su počupali zube i srezali kandže, tako da se sljedećih sedamnaest godina nije razlikovao od pseta. I sad to pseto od Aleksandra Rankovića vaskrsava 19. kolovoza, na sam Dan preobraženja Gospodnjega, u moćnu simboličnu figuru, za koju nitko živ, njegovi bližnji, kao ni državne vlasti, a pogotovo ošamućena i pomalo već obezglavljena Služba, ne slute u što će se mrtav prometnuti, i kako bi njegovo uskrsnuće nakon svega moglo izgledati. Ali svi dobro znaju da će prerasti dimenzije kakve je imao za života. Barem onako kako brončani spomenici prerastu ljude u čiju su čast izniknuli.
U tom noćnom telefoniranju, koje jedva da ima smisla i svrhe nad pokojnikom koji leži u svojoj sobi i postelji, u koju je još jučer živ lijegao, Slavka i Gavra dozivaju Duška Momčilovića, onoga bivšeg Obodinovog servisera, koji je godinama vojnu obavještajnu službu izvještavao o Rankovićevom raspoloženju, kretanju, ponašanju. Oko šest ujutro, kako će se mnogo kasnije u svojim memoarima prisjećati udovica, pristiže u kuću i bračni par Dujaković. Dok je Dubrovnik još snivao tvrdim snom, u kući na Lapadu se, oko Rankovićeva odra, okupljao zanimljiv svijet. Obiteljski prijatelji, koji će narednih dana biti od pomoći oko posmrtnih ceremonijala, istovremeno su redom odani i zaprisegnuti suradnici dviju sigurnosno-obavještajnih službi: civilne i vojne. Obje je osnivao čovjek kojemu pristižu na bdenje. Vjerojatno i ne slute da se upravo završava najveći posao njihovih života. Oni ne razmišljaju, i nikad nisu razmišljali o toj emocionalnoj i moralnoj opreci između dvije njihove uloge, te općenito između prijateljstva i uhođenja. Sada su, eto, još samo prijatelji! Ali su, o čemu također nitko neće misliti, autori grandiozne građanske biografije Aleksandra Rankovića. Bilo bi potrebno još samo da se pronađe pisac, mlad i darovit, koji bi sve prikupljene podatke iz dubrovačke ljetne svakodnevice literarno obradio, uz čuvanje njihove autentičnosti i izbjegavanje bespotrebnih metafora, te ih organizirao u romaneskni tekst koji bi obasezao možda i cijele dvije tisuće stranica. Ne bi u njemu bilo visoke politike. Ne bi u njemu bilo moralnih dvojbi. Bio bi to roman o Jugoslaviji.
Telefon zazvoni čim Gavra ili Slavka spuste slušalicu. I tako cijele noći. Zovu Mića i Slobodan, javljaju kako stoje stvari s njihovim dolaskom. Ljeto je. Sve avionske karte odavno su rasprodane. Ali kako uopće njih dvojica usred noći uspijevaju doći do onih koji će im preko reda osigurati karte? Stižu onim prvim avionom, koji sa Surčina polijeće u šest. S njima dolazi i Mićina Merima, mila Lekina snajka… Slavka im govori da to nema smisla, da je bolje da Meka ostane u Beogradu. Nekoga mora biti u beogradskoj kući, kad počne dolaziti svijet. Tako će biti, majka je u pravu.
Gavra Vilotijević odlazi na Čilipe, da dočeka Miću i Slobodana. Svjetlost se diže nad Dubrovnikom, kameni grad razabire se među ranojutarnjim sjenama. U ljetno Bogojavljenje, posljednji je dan kupanja u rijekama, kad Gospodin stiže na goru Tabor, uz Petra, Jakova i Ivana, lica sjajnog kao sunce, haljina bijelih kao snijeg. I dok se vozi još uvijek pustom magistralom iznad Grada, i pogled mu pada na prizor koji inače ne viđa, jer ga ne viđa nitko, osim radnika iz Župe i Konavala koji jutrom žure na posao, Gavra mora pomisliti da ove slike ne bi bilo bez Lekine smrti. I vjerojatno pomišlja da u tome ima nekakvog čuda. Od tog trenutka, pa do povratka Boga u život zajednice i u ovu ranojutarnju ljetnu sliku, proći će godine, barem još šest-sedam ljetnih Bogojavljenja. Tada će gore od Srđa, ili od gore Tabor, po Dubrovniku zapadati mine i granate, pa će se Bog vratiti među ljude.
Slavka je s Dujakovićima i s Momčilovićem na taraci. Nailaze neki ranoprobuđeni susjedi. Čuli su što se događa. Već je zrelo jutro, sunce upeklo onako kako će cijelog dana sjati, kad konačno stižu Mića i Slobodan. Prelaze, gotovo bez riječi preko tarace, na njima beogradske hlače i košulje, idu ravno u sobu. Mića se ubrzo vraća, istrčava van, plače. Za njim stiže Slavka, pa Slobodan, i tako zagrljeni na taraci lapadske kuće, stoje.
Potom svi zajedno započinju priču, koja se vodila i nekoliko sati ranije: kome uopće javiti, koga izvijestiti da je umro Aleksandar Ranković? Za proteklih sedamnaest godina, pisat će posle Slavka, nikome od njegovih bivših drugova nije na um palo da nazove i upita kako mu je, treba li mu štogod, pa zašto bi im sad nešto javljali?
Slobodan telefonira u SUBNOR Srbije, javlja sekretaru organizacije Slobodanu Emrekoviću vijest o smrti. (Čim završi razgovor, Emreković će telefonirati u CK SKJ, nazvat će Dragoslava Dražu Markovića, koji je upravo postavljen na čelo CK, da mu lično saopći što se dogodilo. Marković saziva sastanak na koji stižu Dušan Čkrebić, predsjednik CK Saveza komunista Srbije, Radiša Gačić, sekretar, te general Nikola Ljubičić, predsjednik Predsjedništva Socijalističke Republike Srbije. Ta četvorica ljudi odredit će ton svih budućih javnih ceremonijala, kao i način na koji će Rankovićeva smrt biti predstavljena u javnosti. Je li netko od njih javio Službi što se dogodilo? Ili su, sasvim krivo, pretpostavljali da je Služba o tome već informirana?) Sa Emrekovićem, koji je vrlo susretljiv, spreman da se u svemu nađe pri ruci i pomogne, mlađi Rankovićev sin dogovara i to da se pripazi da pogrebna kola pravovremeno budu uz pistu beogradskog aerodroma.
Dolaze ljudi iz dubrovačkog pogrebnog poduzeća, koji će obući pokojnika, te ga smjestiti u priručni kovčeg i ponijeti na put. Slavka po kući traži stvari u kojima će joj muž biti sahranjen. Ljeto je, ljetni dvori, u ljetnim dvorima ljudi obično ne drže odjeću i obuću za svečane prilike. A smrt i pogreb zbog nečega se smatraju najsvečanijim od svih svečanih prilika. Nalazi bijelu košulju, nalazi prigodnu kravatu, sivo odijelo. Vještim pokretom iskusan muškarac nabija pokojniku cipele na stopala. Cipele nisu posve nove. Trebalo ih je nositi kod obućara, da promijeni gumu na potplatima. Ona prislanja obraz uz njegovo lice, te mnogo godina kasnije kaže da govori: “Leko, mili, dragi!”
Uto snose kovčeg niz skaline lapadske kuće. Oči iza prozora susjednih kuća. Neki turisti prolaze cestom, Nijemci. Mlada majka sasvim maloj djevojčici dlanom zaklanja pogled od mrtvačkog kovčega. Lakim izvježbanim pokretom trojica pogrebnika utovaruju kovčeg, zatvaraju vrata, kratko pozdravljaju, odlaze. Malo zatim svraća Olga, prva susjeda, žena Uglješe Danilovića, bosanskohercegovačkog političara, nekadašnjeg oznaša. Došla je na žalost, kaže da je Uglješa u Bugojnu. Tu se odnekud stvori i Momo Kapor, čuveni pisac, koji svojim romanima, pričama i novinskim reportažama zavodi publiku, naročito osjetljiva djevojačka srca. Ljeta provodi u Dubrovniku, pa se tako tu i zatekao, ali zagrebački je ekskluzivac. Lakoća Kaporova i humor prijaju Zlatku Crnkoviću, kojega će i četrdesetak godina kasnije Hrvati smatrati najvećim svojim knjiškim urednikom. Slavka će naročito biti ganuta Kaporovim kondoliranjem.
U ranim popodnevnim satima, možda u vijestima u dva, možda u dnevniku u tri, radio kratko izvještava o smrti Aleksandra Rankovića. Jezgrovitost i sažetost informacije, kao i činjenica da je udjenuta negdje u donjem i stražnjem dijelu vijesti, tamo gdje se govori o manje značajnim događajima, ali ipak prije dnevnih bizarnosti, sporta i vremenske prognoze, dug su strogim protokolima epohe, koja s 1983. upravo stiže svome kraju. Slavku i njezine ovo ljuti, pa pomišljaju da se Rankovića, eto, i mrtvog plaše. Ali ni njoj, ni bilo kome drugom, u tom trenutku sigurno nije na kraj pameti da se imaju koga plašiti.
Avion kojim će Slavka, skupa s obojicom sinova i kućnim prijateljem Gavrom Vilotijevićem, poći u Beograd, polijeće u sedam. Karte im je osigurala Gavrina žena, tako što je preko veze s već prekrcanog zrakoplova četvero putnika uspjela prebaciti za sljedeći let. Tko su bili ti putnici, upita se promatrač i pisac? Kako su se zvali, jesu li znali da zbog Rankovićeve smrti kasne za Beograd, i jesu li tu okolnost međusobno komentirali? Razlike između dokumenta i fikcije, kao i razlika između historiografije i književnosti, u tome je što se književnost bavi ljudima koji 19. kolovoza 1983, nisu odletjeli u Beograd letom za koji su prethodno kupili karte.
Dok su sjedili u čekaonici, preko razglasa javljeno je da let za Beograd kasni. Za susjednim stolom, sjećala se Slavka, sjedio je ministar financija u Vladi Milke Planinc Jože Florijančič. Gledao je u njezinom pravcu, bez prepoznavanja. Četrdeset i jednu godinu ranije, godina je bila 1942, Slavka je kao partizanka noću dolazila kući kod njegove majke Anke. Dječaku bilo je sedam godina, i nikad je nije vidio. Ili je kroza san čuo da se nešto čudno zbiva. Da nije ministar, govori Slavka, sad bih mu prišla i to ispričala. Pet mjeseci kasnije, 13. prosinca 1983, Jože Florijančič podnosi ostavku na mjesto saveznog sekretara za financije. Nije se slagao s prijedlogom proračuna za 1984… Da je njezin muž poživio još jedno, ili još dva ljeta, a da Florijančič nije krajem godine podnio ostavku, nego da je nastavio služiti u mandatu Milke Planinc sve do 15. svibnja 1986, i njezina odlaska, pa da je Slavkin muž umro na isto ovo Preobraženje Gospodnje, 19. kolovoza 1984. ili 1985, i da su se tog dana, kasno popodne, pred let za Beograd, u čekaonici na Čilipima, stol do stola, našli Rankovićeva udovica i ministar Jože Florijančič, ona bi mu se obratila bez obzira na to što je ministar, pa bi mu rekla kako je 1942. dolazila u kuću dok je on spavao, kako je razgovarala s njegovom majkom Ankom, ova joj je davala da jede, možda joj je prenosila nekakve konspirativne, danas tako nevažne poruke, na što bi ministar Florijančič vjerojatno ustao od svog stola, pa bi joj ganut prišao. I onda bi mu ona rekla da u Beograd ide da sahrani muža, a on bi, ministar, konačno shvatio tko je njezin muž. Prenio bi joj svoju sućut, pružio bi joj ruku, možda bi je zagrlio. Ali već 1984. ili 1985. ne bi postojao problem koji postoji sad, u čekaonici na Čilipima, da se Slavka Ranković, žena upokojenog narodnog neprijatelja, obrati ministru jugoslavenske vlade. U prirodi je totalitarnog društva, čiji su ceremonijali usklađeni s pravilima Službe, da stvara prepreke između ljudi koji bi se jedni drugima povjeravali, čak i kada je sadržaj tog povjeravanja krajnje bezazlen, sigurnosno neinteresantan, sentimentalan i ganutljiv.
Tek oko osam započinje ukrcaj. Prethodno je iz pogrebnih kola u avion pretovaren kovčeg. Moglo se to vidjeti kroz staklo čekaonice, negdje u dubini prizora. Ali teško da je gledao itko osim njih. Ministar Florijančič sigurno nije gledao. U pratnji je uz pogrebnike bio jedan uniformirani milicioner. Malo poslije osam avion polijeće. Kakva je bila ugostiteljska ponuda u avionima JAT-a iz Dubrovnika za Beograd, ljeta 1983? U avionu se puši. Malene pepelnice su na rukohvatima, s lijeve strane sjedala. A možda su na sjedalu ispred, kao u autobusu. Dok je bio živ, Ranković je zazirao od leta avionom. Plašio se. Strah pouzdano umire sa čovjekom.
Čovjek iz aerodromskog protokola dočekuje ih na izlazu iz aviona, pa ih odvodi u specijalnu prostoriju, gdje im delegacija SUBNOR-a prenosi sućut. Rukovanja, rukovanja, rukovanja. Potom govore da bi rado preuzeli organizaciju sprovoda. Očito da je tako odlučeno na višem mjestu. Ali Slavka odbija da se o tome razgovara po aerodromu. Može samo u kući žalosti. I tako se svi zapute prema Rankovićevom domu. U automobilu službenog protokola SR Srbije su Slavka i obojica sinova, te sekretar republičkog SUBNOR-a Emreković. Onaj s kojim je Slobodan jutros razgovarao.
Merima je pripremila kuću. Unutra su već rođaci i prijatelji, Slavka ih sve pamti, i nakladno popisuje: “Dočekali su nas takođe i Milosav i Ljilja, sin i snaja Lekine sestre Katarine iz Draževca, Mija Ranković, Lekin brat od strica, sa ženom Leposavom, Franci Becele, sin moga brata Frenka koji je već stigao iz Ljubljane, Aca i njegova žena Vera, naši prijatelji. Vera je rodom iz sela Vranić i one noći kada su četnici upali u selo i počinili pokolj nad stanovništvom ona je jedina ostala živa od cele porodice, zahvaljujući tome što ju je baba, iako je bila tek beba, sakrila u kacu i tako je preživela tu noć…” Devetnaestog prosinca 1943, na pravoslavnoga Svetog Nikolu, u prigradskome beogradskom selu Vranić Prvi bataljon Posavske brigade Avalskog korpusa Jugoslavenske vojske u otadžbini poklao je 67 seljana, uglavnom žena i djece, iz četrnaest kuća čiji su ukućani surađivali s partizanima. Bio je to jedan od onih velikih, mitskih zločina, koji će sljedećih četrdeset, pa još četrdeset godina činiti razdjelnicu unutar zajednice, dijeleći u dvije vrste i na dvije strane one koji su porodično bili uz četnike od onih koji su porodično bili uz partizane. Pokolj u Vraniću naveden je, kao dio zapovjedne odgovornosti, u optužnici protiv Draže Mihailovića. Slavki je u svakoj prilici stalo da naglasi na kojoj su strani svi oni koji se približe njihovoj kući i obitelji.
Dok se u kući razgovara o mjestu sahrane te o pojedinostima pogrebnih ceremonijala, okolo se vrzmaju i okupljaju znatiželjnici. Pitaju gdje će biti sprovod. Pokušavaju reći nešto čime bisebe doveli u vezu s onim što se zbiva u kući. Žale pokojnika, solidariziraju se s njim. Nema milicije. Ili ukoliko je ima, nije vidljiva. A čini se da nema ni službe. Kasna je večer 19. augusta 1983, skoro će ponoć, i dvadeset četvrti sat otkako je Ranković umro. Mnogo se toga u međuvremenu dogodilo, pa se čini da je umro davno. Dužina vremena ne mjeri se minutama, satima, danima, mjesecima, godinama ni stoljećima, nego se dužina vremena mjeri zbivanjima, osjećanjima, promjenama raspoloženja, mislima, idejama i događajima, koji su stali u određenu fizikalnu vremensku jedinicu. Na takav se način mjeri i izražava ono najvažnije čovjekovo subjektivno vrijeme, ali tako se mjeri i povijesno vrijeme. Književno vrijeme često izražava međuodnos subjektivnog i povijesnog vremena. S tim da je sjećanje mjerna jedinica i okvir svakome subjektivnom vremenu, dok su povijesni dokumenti mjera i okvir povijesnom vremenu. U svemu je, pak, najmanje važno fizikalno vrijeme, premda u skladu s njim kucaju satovi i okreću se listovi kalendara. Vrijeme koje je proteklo od ponoći do ponoći, od 19. do 20. kolovoza 1983, među dužim je i ispunjenijim vremenima ne samo obitelji Ranković, nego i cijele zajednice, i svakoga pojedinog građanina SFRJ. Premda sedamnaestogodišnjak kojemu se vraćamo toga ne može biti svjestan, ova dvadesetčetiri sata zapremit će značajan dio njegova dotadašnjeg života, i možda dovesti do preokreta. Otpočetka u 1983. tragamo za tom tačkom preokreta, za minutom, satom ili dvadesetčetiri sata, za trodnevljem možda u kojemu se vrijeme zgusnulo, a zatim preokrenulo i poteklo nekim drugim smjerom i tokom. Možda je tačka preokreta u ta dvadesetčetiri sata, tokom kojih se Aleksandar Ranković od života čovjeka sa šetnje Babinim Kukom pretvara u mrtvaca oko čijeg se doma najednom počinju rojiti skupine sumračnih od svake misli ispražnjenih ljudskih sjena.
U subotu 20. kolovoza Slavka, Mića i Slobodan odlaze sa subnorovcem Emrekovićem da biraju grobno mjesto u Aleji narodnih heroja. U toj šetnji, u nadmudrivanju oko predstojećih ceremonijala, Slavka ponavlja ono što uskoro postaje refren jedne zaludnosti: Treba voditi računa o jednom i samo o jednom, govori ona Emrekoviću, moj muž nije bio nacionalist, njegova politika bila je jugoslavenska, pa takva mora da bude i njegova sahrana. On važno klima glavom, biva razumio je što mu se govori, to njegovo potvrđivanje može ali i ne mora značiti da se on lično s izrečenim slaže: pred sugovornicom se slaže, upitaju li ga ljudi iz Službe ili iz Ce-Ka, reći će da se ne slaže. Ali suštinski govoreći, on ne razumije, niti bi ikad mogao razumjeti što mu to Rankovićeva udovica govori, i zašto mu govori to što govori. Ne bi to razumjela ni većina od dvadeset i dva milijuna Jugoslavena, koliko ih tog augusta 1983. po prilici ima, i još uvijek o većini važnih i nevažnih stvari misle isto. Naime, život i stradanje slovenske partizanke Ladislave Slavke Ranković, rođene Becele, tog trenutka imaju smisla samo ako je njezin muž živio i umro kao Jugoslaven. Kao što su i sva njegova samoća, kao i unutarnja patnja koja je iz te samoće izvirala, za njegova života mogle imati smisla samo ako je bio i ostao Jugoslaven. Konačno, način na koji su mu drugovi u ovih sedamnaest godina odricali njegovo čisto i neokaljeno jugoslavenstvo, nastojeći ga nanovo prekovati i vratiti u Srbina i u srpskog nacionalista, kao da je sa sobom nosio nakanu da mu se oduzme ono posljednje što mu je, osim života, bilo preostalo. Srbin on više nije mogao biti, jer se cijeloga života, naročito od vremena rata, a onda i svega što se zbivalo nakon rata, on u sebi i oko sebe obračunavao s onim što mu se činilo manjim i užim od njegova jugoslavenstva i što je, mimo jugoslavenstva, moglo biti sadržano u činjenici da se rodio kao Srbin. Manje je, možda, na kraju, kada su ga ostavili da samuje kao pas, bilo važno što su mu četnici ubili ženu, Mićinu majku Anđu, kao ni to što su mu četnici klali bliske srodnike, i što je većina onih koji su mu nakon svega ostali prijatelji zapravo pretekla ispod četničkog noža. Važnije od toga jest da je upravo on utemeljio Službu, jednu pa drugu, vojnu pa civilnu, kojoj je od prvoga dana u zadatak stavio da se obračunava s njima, i ne samo s njima, nego sa svima i sa svakim tko je od Srba blizu onom zatrovanim i zagađenim izvorima srpstva, što će reći s popovima i crkvenim ljudima, s građanima i s građanskim elementima, s velikosrpskom buržoazijom, s dvorom i s dvorjanima, sa srpskim kulacima, sa srpskim industrijalcima, s gazdama i s gazdinskim pomoćnicima… I pritom je Služba, kao i svaka slična i srodna služba koja je nastala u revoluciji, svoj posao bila dužna obavljati tako da zastraši, zaprijeti i zatre, te da u skladu s revolucionarnom logikom uvijek zahvati šire i dublje, da neprijatelju ne ostane korijen u zemlji. Tako je postupao kao Jugoslaven među Srbima, pa je isto to očekivao od svojih ljudi u Hrvatskoj, u Bosni, u Sloveniji, i u svim drugim našim krajevima, unutar svakoga od naših naroda i narodnosti. Zar bi se nakon toga moglo ponovo biti Srbinom? I zar bi se nakon toga moglo biti ičim drugim osim Jugoslavenom? Kad bi to doista bilo moguće, mislio je Aleksandar Ranković, ili tako misli provoditelj ovih romanesknih manevara, tada bi na čovjekovu savjest moralo istog trenutka pasti sve ono što je u ime revolucije učinio kao Jugoslaven. Nestalo bi pritom revolucije kao objašnjenja za revolucionarno postupanje. Nestalo bi Jugoslavije, pa bi čovjek ostao sam sa svojom savješću i sa svim svojim mrtvim i unesrećenim. Nakana drugova koji su ga u ovih sedamnaest godina podlo pokušavali lišiti njegova jugoslavenstva u osnovi bila je gora i strašnija nego da su mu ispalili metak u potiljak i bacili u neoznačeni grob. Na vrijeme je on to shvatio, zato ništa i nije govorio. I nije mu to bilo teško, jer je doista bio Jugoslaven. Tako je samoga sebe doživljavao. Zato mu nije bilo teško da ne izrekne nijedne protiv Tita, Jugoslavije i komunizma. Od 1981. godine u obrascu kojim je Centar Službe državne sigurnosti Split Aleksandru Rankoviću kao neprijatelju određivao poziciju u obavještajnim evanđeljima, u rubrici “Kvalifikacija neprijateljske djelatnosti”, pisalo je “Birokratsko-dogmatska”. Tako je zapisano dvije godine prije njegove smrti. To je značilo da je izdržao, da je ostao Jugoslaven i komunist, do kraja vjeran revoluciji. A što se tiče kvalifikacije neprijateljske djelatnosti, ona je u suštini precizno potvrđivala sljedeće: što je sveti Pavao za kršćanstvo i za Isusa Krista, to je Aleksandar Ranković za jugoslavenstvo i Jugoslaviju.
Treba voditi računa o jednom i samo o jednom, govori Slavka drugu Emrekoviću, moj muž nije bilo nacionalist, njegova politika bila je jugoslavenska. Ona, možda, tog časa misli da to govori samo zbog sahrane, ali prava je istina da su njezine strepnje i unutarnji strahovi vezani za ono što će nakon sahrane tek uslijediti. Ona, možda, tog časa na umu ima bivše drugove koji su ga se onako ružno odrekli pa ga, uza sve ostalo, potvorili da je srpski nacionalist, ali duboko u sebi Slavka mora osjetiti da njezina mrtvog muža u Srbina i u srpskog nacionalista neće i ne mogu proizvesti mrtvi Tito ni svi živi titoisti. Njega će srpskim nacionalistom stvoriti oni koje je tako prilježno i sustavno trijebio među Srbima, ali ih nije mogao istrijebiti. Umjesto da mu oproste, kao što bi oprostio dobar kršćanin, umjesto da mu nikad ne oproste, kao što Rankoviću ne bi smio oprostiti onaj tko bi da odistinski nadživi Jugoslaviju i jugoslavenski komunizam, oni će ga mrtvog pretvarati u jednoga od svojih.
Pred sahranu obitelj je Savezu boraca, koji se svo vrijeme predstavlja kao organizator ceremonijala, a zapravo djeluje kao transmisija nevidljivih i neprisutnih čelnika Partije i države, postavila listu zahtjeva. Njih bi četrdesetak godina kasnije zanimljivo bilo navesti u cjelini, onako kako ih Slavka Ranković bilježi u svojim memoarima. Obitelj zahtijeva:
“1. Da ne bude omalovažavanja na bilo koji način – na primer u govorima; da niko ne pomene Tita!
2. Da obavezno izostave počasnu četu, jer sama sobom predstavlja omalovažavanje a ne počast.
3. Da uklone ljude koji su bili predviđeni da odnesu kovčeg i stave ga na lafet – treba da ih zamene obični vojnici koje smo tražili, jer je i Leka otišao u rat kao običan redov i jer onaj naš predlog najviše odgovara njegovim principima i njegovoj skromnosti.
4. Da ni u jednom govoru ne budu čitani neki Titovi citati o Leki, bez obzira na sadržaj, jer nije trenutak za licemerje.
5. Ukoliko se ne budu pridržavali navedenog mi ćemo, zajedno sa našim rođacima i prijateljima, silom preuzeti kovčeg, odneti ga i sahraniti kako sami najbolje znamo i umemo. Mi se još danas, dok je Leka pod ovim suncem, borimo za njegovo dostojanstvo i istrajaćemo do kraja!”
Taj borbeni, idealistički nastup lišen je bio svake primisli. Slavka i Rankovićevi sinovi bez sumnje su vjerovali u ono što govore. Stalo im je bilo do svakog detalja, do najmanje sitnice događaja koji se trebao odviti, u kojem su oni vidjeli posljednje ukazanje muža svog i oca na ovome svijetu. Bili su uvrijeđeni načinom na koji se postupalo s njime dok je bio živ. Nije im padalo na pamet da traže rehabilitaciju. I nisu priznavali onu stvarnost kojom su na dan sahrane vladali Rankovićevi neprijatelji, uključujući Tita, koji je bio pokojni kao i kum kojega je izdao. Samo što se njihov pokoj razlikovao: premda to još uvijek nije bila javna stvar, Tito je svakoga dana bivao sve mrtviji, legendaran poput Karađorđa i Matije Gubca, a Ranković će postajati sve življi, premda ni nalik sebi kakav je bio dok je stvarno živio. Zbilja u kojoj su Slavka i sinovi živjeli, i u kojoj su svoga Leku sahranjivali, odvijala se mimo općeprihvaćene zbilje tog augusta 1983.
A onda su se u vrijeme sahrane stvarnosti i fizički razdvojile. Kao što to biva, porodica se pola sata ili sat prije početka sahrane našle u ateističkoj kapeli, uz odar, da sačekuje sažalnike i prima sućuti. U to vrijeme oko groblja okupljali su se već znatiželjnici, ali Slavka i njezini, zabavljeni svojim poslom, vjerojatno ih nisu ni primjećivali. Ako i jesu, u njima su, naročito ona, bit će samo vidjeli uhode, žbirove i neki prostački svijet koji parazitira na tuđim smrtima i nevoljama. A onda su, malo-pomalo, kroz kapelu, pa oko odra, krenule da nailaze kolone ljudi. Na ulazu se stvorila gužva, postalo je tijesno i zagušljivo, neki poznati Slavki su govorili da je napolju nepregledna masa svijeta, ali ona to nije mogla vidjeti a ni zamisliti. Prihvaćala je disciplinirano šake na rukovanje. Klimnula bi glavom, slegnula ramenima, nekom bi grimasom ispratila sažalnika koji je još uvijek nešto govorio. Pa bi naišao sljedeći, i sljedeći, i sljedeći. Neke je poznavala, ali većinom bili su to nepoznati ljudi. Da ih je mogla jasno čuti što govore, ili da se svakom mogla zagledati u dušu i uglavu, da je i za što stvarno bilo vremena, ili da je u tom razotkrivanju bilo ikakvog smisla, Slavka Ranković vjerojatno bi se već tada užasnula. Nisu to bili njezini drugovi, niti su to bili drugovi njezina mrtvog muža. Nailazio je, naime, neki tuđ i drugačiji svijet, s kojim ćemo se upoznavati u sljedećim godinama, a sve do tih trenutaka, do tog dugog i klaustrofobičnog ceremonijala u skučenoj i sparnoj ateističkoj kapeli beogradskoga Novog groblja, skoro da nismo znali ni da postoji.
Ni u jednim novinama još uvijek neće biti izvještaja sa sahrane Aleksandra Rankovića. Ovo će, vjerojatno, biti posljednji veliki prešućeni događaj u povijesti Jugoslavije. Ima u tome nekog smisla, dramaturške logike i književne pravde: mir u Jugoslaviji došao je uz veliki osvetnički zločin u ljeto 1945, nad svim poraženim vojskama, o kojemu se u ljeto 1983. i dalje šuti grobnim mukom; taj mir će takav trajati, kroz dugi niz prešućenih i zatajenih događaja, i svom će kraju doći prešućivanjem sahrane čovjeka koji je stvorio Službu zaduženu za nadzor nad prešućivanjem. I da, bio je to posljednji sprovod u Jugoslaviji.
Ali glas će se, kako to već biva, prenositi od uha do uha. I možda više neće biti onako tih kakav je ranije bio. Tako ćemo za tog dugog ljeta, meni posljednjeg prije odlaska u vojsku, doznavati o beogradskom sprovodu Aleksandra Rankovića. Govorilo se o sto tisuća ljudi, koji su se našli na groblju i oko groblja. Bila je to politička demonstracija, koju će, naravno, većina građana protumačiti u skladu s mukama vlastitog imena, podrijetla i zavičaja. I opet je nastala grdna gužva u kalendaru: u nedjelju, 21. kolovoza u Sarajevu izriče se presuda skupini muslimanskih intelektualaca, predvođenoj Alijom Izetbegovićem, a u ponedjeljak, 22. kolovoza nepregledna masa svijeta uz skandiranje “Heroj Leka!”, komemorira Aleksandra Rankovića. I najednom, za one koji su pogođeni presudama na posljednjem velikom montiranom političkom procesu u jugoslavenskoj povijesti, jedna sahrana, skupa s nekažnjenom političkom demonstracijom kojom je sahrana popraćena, biva znak i dokaz njihove obespravljenosti. Ljudima koji pokopavaju čovjeka koji je još do jučer smatran jednim od dvojice-trojice najmarkantnijih narodnih neprijatelja, dopušteno je nešto što muslimanima, a ni Muslimanima u Sarajevu nije dopušteno. Kako se glasine o sprovodu budu širile, tako će biti sve više onih koji će njima biti pogođeni, a koji pritom u Sarajevu neće imati načina da to izreknu. I onda će svoje muslimanstvo, vjersko i etničko, kroz pretrpljenu nepravdu osvijestiti oni koji ga prethodno nisu bili svjesni.
Negdje na Kosovu, ili po svojim malenim zatvorenim enklavama širom Jugoslavije, nešto vrlo slično osjećat će Albanci. Ako je i dalje na Korčuli, velalučki će pekar Mehmet Tanushi u grlu osjetiti gorčinu trenutka. Ne raduje se on Rankovićevoj smrti, od smrti bez pravde nikakve fajde ni koristi nema, ali on jasno tad osjeća tu razliku između onoga što je dopušteno njemu i njegovima, i onoga što je dopušteno Srbima. Jer za Tanushija su, kao i za sve one tihe i šutljive sarajevske muslimane, pa onda i za Hrvate u Bosni i Hercegovini, i Hrvatskoj, naročito one koji su postradali s padom Savke i Tripala, svi ti ljudi na Rankovićevoj sahrani isključivo i samo Srbi. I nahrupili su na tu sahranu isključivo kao Srbi, a ne kao Jugoslaveni. Tu nastaje razlika između onoga što još uvijek osjeća Slavka Ranković, i čime će se, možda, cijeloga života nastojati utješiti, i onoga što osjećaju svi drugi.
Treba voditi računa o jednom i samo o jednom, govorila je Slavka Emrekoviću, moj muž nije bio nacionalist, njegova politika bila je jugoslavenska, pa takva mora da bude i njegova sahrana. I možda je doista u toj u svakom pogledu uznemirujućoj masi ljudi, kojih, možda, i nije bilo 100.000, ali Služba će ustvrditi da ih je bilo 70.000, dok Branko Pešić smatra da ih je bilo 50.000, Rankovićeva udovica još uvijek vidjela – Jugoslavene. Ali drugi će u njima vidjeti isključivo Srbe, ili još preciznije srpske nacionaliste, kao što će i oni sami sebe identificirati kao Srbe, dok će ih u srpske nacionaliste uzdignuti okolnost da su bili toliko osjetljivi i povrijeđeni zbog nepravde učinjene jednom – Srbinu. Njima nije bilo važno što je taj Srbin za života bio Jugoslaven, kao ni to što su ga njegovi bližnji i dalje smatrali Jugoslavenom. Još im je manje bilo važno što je bio komunist, i osnivač dviju zloglasnih sigurnosnih službi, civilne i vojne, koje su u suru utjerivale sve jugoslavenske, pa tako i srpski narod, te su života ili slobode lišile najveći broj antikomunista, ili nedovoljno dobrih komunista, Srba. Oni su u Rankoviću vidjeli isključivo srpskoga stradalnika, srpsku žrtvu. I ne samo da su mu oprostili sve što je za života bio i radio, nego su ga nanovo učinili Srbinom. Protiv čega nitko, osim Rankovićevih bližnjih, zapravo nije imao ništa. Godine 1983. sarajevskim će muslimanima (i Muslimanima), kao i Hrvatima, pa čak i Albancima širom Jugoslavije mnogo prihvatljivija i bliža biti ideja da su bili žrtve jednog Srbina i njegove nastrane i izopačene Službe, nego da su bili žrtve Jugoslavije. Pa i onda kada im jednoga dalekog dana Jugoslavija ispari iz glave, i dovršeno bude njihovo odrastanje u idealtipske figure vlastitih nacija, zbog nečega će im biti milije da u Aleksandru Rankoviću vide srpskog nacionalista, što on nikada nije bilo, a ne Jugoslavena. Općenito, prihvatimo li da je Ranković bio Jugoslaven, pače jedna od amblematskih ličnosti Jugoslavije, i da je uz jugoslavensku inspiraciju stvarao Službu koja 1983. još uvijek sije strah i uređuje odnose unutar zajednice, pomalo kao da prihvaćamo suodgovornost za Rankovićev zločin. Premda više nismo Jugoslaveni, te ćemo glasno ustvrditi da nikada to nismo ni bili, najednom se zatičemo pomalo krvavih ruku. To je rad podsvijesti. A naša kolektivna podsvijest bez ostatka je jugoslavenska. U njoj bez Jugoslavije vlada pustoš. Bez Jugoslavije naša je kolektivna podsvijest jedna prazna i hrđava metalna kutijica. Vlažna od suza.
U Slavki je ostao jad i gnjev što obitelji nije omogućeno da se govorom oprosti od Leke. Govorili su neki drugi, pa ih je masa prekidala. Zato što su govorili lažljivo, uz same neistine i floskule. Nije dopušteno ni njihovoj unuci Anji da se oprosti od svoga “dekilija”. Plašili su se onoga što je dijete moglo reći. A djela svašta govore i kad ne znaju ništa. Primjerice, ista je Anja jednom upitala: A šta je dekili radio prije nego što je sadio cveće?
Jednom je, govoreći za Politiku, Anjin otac Mića ispripovijedao priču iz svog djetinjstva. Pušio je s društvom iz svoga kraja na Dedinju i Senjaku, pa su se uplašili da bi im roditelji, kad stignu kući, mogli nanjušiti vonj duhanskog dima. I onda su zašli po vrtu, da beru i žvaču češnjak. Usput su razbili prozor na zgradi i izgazili lijehe s povrćem.
Umjesto da sve na tome i završi, nekoliko dana kasnije Mićinom je ocu na stol došao milicijski izvještaj o ovom događaju. “Dva dana me Leka tukao k′o sansku kozu, tražeći da mu kažem ko je izgazio leje sa belim lukom, ko je počupao glavice, ko je razbio prozor. Trećeg dana me privukao sebi i kada sam očekivao šamarčinu, on me poljubio. ‘Tako se čuvaju drugovi i tajne’, rekao mi je. To mi je bilo jedno od najdražih priznanja u životu.”
Koja uznemirujuće precizna jugoslavenska metafora!
1983.: Kratka povijest jedne prijeratne godine/20
Posljednji sprovod u Jugoslaviji
Modro svjetlo crno-bijelog televizora za prvog sumraka nedjelje 7. kolovoza 1983. obasjava sobu na Sepetarevcu. Nona je zadrijemala na kauču nakon dnevne vreline, koju sve teže podnosi. Sjedim u dnu njezinih nogu, zidovi modro trepere, mijenjaju se prizori na ekranu, izmjenjuju se glasovi beogradskoga i zagrebačkog reportera, započinje u Helsinkiju prvo Svjetsko prvenstvo u atletici. Sunce zalazi za visoka tamna brda nad gradom, spušta se mrak hitro, lakoprsto, i najednom postaje svježije. Pomodri koža živih u sobi, umjetno elektronsko svjetlo načas učini razliku između onoga što je do maloprije bilo i što je sad. Nona se prene, pita kakva je to dreka, kažem joj da je Svjetsko prvenstvo u atletici, pita ima li naših, kažem ima. Ona ustaje, pali svjetlo u sobi, i sve se najednom izmijeni, spuštam roletne, da nas ljudi ne gledaju kroz prozor, nestaje vanjskog svijeta, ona odlazi u kuhinju, trešte plehovi i tepsije dok ih vadi iz pećnice, kratko zamiriše tijesto za buhtle, koje je pod kvascem nadošlo dok se ona odmarala, i taj miris koji treba uloviti, jer se u zraku nikad dugo ne zadrži, ono je u čemu bi mogla biti šifra sjećanja. Drugo se rasipa i gubi u beskrajnim ponavljanjima, jer često se događa da ovako sjedim u dnu njezinih nogu, dok ona drijema nakon vreloga ljetnog dana, da ne palim svjetlo, premda njezinom drijemežu svjetlo ne smeta, i ne utišavam televizor, jer ona ne čuje dok spava, ali taj drijemež vremenski određen nadolaskom tijesta u kojem je kvasac, u kojem će se samo na jedan trenutak možda osjetiti njegov jedinstveni, neusporedivi miris, sadrži u sebi nešto što se neće ponoviti, ali će i četrdesetak godina kasnije biti dio mene, mojih sjećanja, ali i moje svijesti i načina na koji sam ovo ja. Ubit ćeš me buhtlama na plus četrdeset, žali se Nona iz kuhinje, apelira na svoje bolesno srce, premda srećom ne zna da je neće srce ubiti. Govorim joj da ih nije morala zamijesiti. Samo sam ih spomenuo, zato što sam ih se sjetio. Eh, sjetio se! Eh, spomenuo! Uzdiše ironično, a kako se nikad ne sjetiš i ne spomeneš nešto što bi sam trebao uraditi. I evo, draga moja, sjetio sam se, pa radim!
Dva dana kasnije, utorak je, na Olimpijskom stadionu u Helsinkiju odvijaju se kvalifikacije u skoku u dalj. Za plasman u finale trebalo bi skočiti 7,90. Glavni favorit, Carl Lewis, već u prvoj seriji skače 8,37. U prvoj seriji propisanu će daljinu preskočiti još sedmorica njih. Jugoslavenski veteran Nenad Stekić seriju za serijom skače 7,88, dva centimetra manje od norme. Pet je godina bio europski rekorder. Kada je 1975, na predolimpijskom natjecanju u Montrealu, skočio 8,45, bio je to drugi najduži skok u povijesti, nakon onoga nestvarnog Bimonovog iz Meksika 1968. Dvaput je osvajao srebro na Prvenstvima Europe, ali uvijek mu se na velikim natjecanjima, pred velikom publikom, nekako podsijeku noge. Trideset i dvije su mu godine, i još uvijek je, od svih ljudi na svijetu, najviše puta na službenim natjecanjima skočio preko osam metara. Beskonačno dugo traju te kvalifikacije, povremeno zasniježi ekran, ili se sredinom ekrana širi tamna mrlja, to odlazi katodna cijev, još uvijek je ovo naš prvi televizor, deset je godina star, trebalo bi zvati majstora Fišekovića da vidi šta je na stvari… Ljut sam, jer mati moja Javorka ne želi kupiti televizor u boji, govori da nemamo novca. Bijedno, samosažaljivo…
Na kraju tog utorka, Nenad Stekić ipak je u finalu. Po pravilima automatski se plasira svatko tko preskoči 7,90, ali kako su tu daljinu preskočila jedanaestorica atletičara, ući će i dvanaesti, jer ih po pravilima mora biti dvanaest. Međutim, Lee Mu-Tsai s Tajvana skočio je u centimetar jednako kao i Stekić, pa ulaze obojica. Sovjetski skakač Sergej Rodin skočio je centimetar kraće, i nije se plasirao.
Sutradan, u srijedu 10. kolovoza, u predvečerje, u sedam, započinje finale skoka u dalj. Lewis već u prvom skoku leti do pobjede: 8,55. Jason Grimes također će skočiti svoj najduži skok: 8,29. Borba za broncu će se, međutim, nastaviti u svih šest serija. Stekić ne skače dobro. Dvaput je ispod šest metara, jednom 7,80, jednom 7,94, da bi u šestoj seriji skočio 8,09. Plašio se prestupa, pa se odrazio desetak centimetara prerano. Završio je na petom mjestu. Do bronce, koju osvaja treći Amerikanac, Mike Conley, Stekiću nedostajala su tri, ustvari četiri centimetra. Daljina koja stane između blago razmaknuta palca i kažiprsta. Ispred njega našao se i László Szalma, koji je skakao istu dužinu kao i Conley, ali mu je drugi najduži skok bio kraći. Prstima sam na plastičnom školskom ravnalu izmjerio centimetre koji su nedostajali Stekiću, pa sam tako, gledajući u svoju šaku, i u tu prazninu između palca i kažiprsta, možda već razmišljao o tome da uzaludnima biva golemih osam metara, ako im nedostaje još nokat-dva.
Uključen je, vjerojatno, i televizor u kući na Lapadu, ulica Iva Vojnovića broj 3. Zanima li Aleksandra Rankovića atletika? To nemamo gdje provjeriti. Njegov pogled na Jugoslaviju, sudeći po Informacijama, što ih vrijedno proizvodi dubrovačka podružnica Splitskog centra Službe državne sigurnosti (kako se, naravno iz poštovanja prema hrvatskom jeziku, nazivaju centri Službe državne bezbjednosti u SR Hrvatskoj), romantičan je i konstruktivan. Politikom, uglavnom, ne prati. Zainteresiran je za ekonomske i gospodarske prilike, te za ukupnu dobrobit domovine. Zabrinut je oko prilika na Kosovu. O svojim bivšim drugovima ne govori, osim što će reći da je Kiro Gligorov bio u bugarskoj vojski, pa su dokumenti koji to potvrđuju iznenada nestali nakon Brionskog plenuma, a Fadil Hoxha nesposoban je i potkapacitiran za dužnosti na koje ga raspoređuju. Ali lako je, ipak, zamisliti da te večeri, 10. kolovoza, Aleksandar Ranković zamišljeno sjedi ispred televizora – u njega je, ipak, televizor u boji, vjerojatno Grunding, ta je marka 1983. među bolje stojećim svijetom moderna, ili, možda, Gorenje, ipak je Ranković Jugoslaven – i da gleda prijenos iz Helsinkija. Teško je i sparno to dubrovačko ljeto. Joško Juvančić, u suradnji sa Zlatkom Bourekom, priprema Držićeva “Skupa”, kao lutkarsku predstavu za odrasle. Ali nije to za Rankovića, ne bio on gledao lutkarske predstave. Uostalom, za ovih uglavnom mučnih i žalosnih sedamnaest dubrovačkih ljeta, Služba bilježi da je samo triput bio na predstavama Dubrovačkih ljetnih igara. Dvaput na gostovanjima beogradskog folklornog ansambla Kolo, i jednom, davno već, bio je, zajedno s Budisavljevićima i Stojanovićima, na Shakespeareovom “Juliju Cezaru”. Bila je to izvedba na Lazaretima, u kojoj su sudjelovali festivalski ansambl i zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište, a predstavu je režirao Kosta Spaić. Ljudi u publici ostvrtali su se prema njemu, ili su uvlačili glave među ramena, pratili su njegovu mimiku, pamtili mu svaki pokret ruke, glave, svaki trzaj u ramenima, kao da je ovo predstava Aleksandra Rankovića u publici, a ne Julija Cezara na pozornici. Bilo mu je neugodno, predstava je dugo potrajala, pa ga nakon tog vremena nisu više mogli nagovoriti da ide na predstave Igara. Onda su odustali od nagovaranja. Ipak je lakše sjediti ispred televizora i gledati atletiku.
Od života mu je ostalo još osam dana. Što u te dane radi, o čemu misli, čime se bavi, oko čega se brine Aleksandar Ranković? Odlazi li na plažu? Je li ijednom pošao do grada? S kime je razgovarao? To vrijeme između Stekićeva skoka u šestoj seriji, kada je tridesetdvogodišnjemu veteranu svjetske atletike nedostajao prstohvat zraka, bokunić magle, jedan jedva malo duži korak, pa da osvoji brončanu medalju na prvome Svjetskom prvenstvu u atletici, i pretponoćnog sata, u četvrtak 18. kolovoza 1983, važnije je za ovu našu povijest od svega što je Služba državne bezbjednosti zabilježila u proteklih sedamnaest Rankovićevih dubrovačkih ljeta.
Prema Informaciji broj 396, posljednjoj na koju će se povjesničar Nikica Barić pozvati u svom znanstvenom članku, objavljenom u časopisu Instituta za noviju istoriju Srbije, naziva Tokovi istorije, broj 2, za godinu 2021, Aleksandar Ranković je sa ženom Slavkom i prijateljem Gavrom Vilotijevićem šetao po Babinom Kuku, i “nije imao posebnih poteškoća i indikacija”. Dan mu nije bio težak, bio je dobro raspoložen, jer da nije, zar bi uopće izlazio i zar bi do tih doba ostajao vani. Uživao je, premda i ne imajući o tome svijesti, ipak je on samo abadžija i revolucionar, mračni demjurg jednoga zločinačkog policijskog carstva, rashodovani vođa masovnih unesrećitelja i ubojica, u ovom remek-djelu socijalističkog modernizma, koje je gradu Dubrovniku, tom nacionalnom ponosištu i svetilištu jugoslavenskom, koje će uskoro biti samo hrvatsko, stvorilo neko pomalo i neočekivano, optimistično i budućnosno lice. Tu su se dubrovačka renesansa te sitni i sitničavi barok vječito oprezne i na brz naklon spremne vlastele toga osmanlijskog Hong Konga, susreli s nekim budućim korbizjeovskim svijetom, čija će doba, činilo se, nastupiti u još uvijek tako dalekom i nedohvatljivom dvadeset i prvom stoljeću. To umiljato betonsko čudovište, taj manastir komunizma i komunističkog konzumerizma, sagrađen smjelo, po milosti Božjoj, na živoj stijeni, gradio je gospar Antun Roko Lujak, koji je sa Službom surađivao kao poslovni čovjek, skrbeći se za dobrobit zajednice i grada u kojemu je on bio jedan od komunističkih knezova, što su se u Dubrovniku po drevnome običaju izmjenjivali dovoljno često da nijednome prijestol ne priraste za guzicu. Žalio se gospar Roko na Rankovića, da mu kvari reputaciju. Služba tu je njegovu žalbu uvažila, pa mu je omogućila da gradi hram za pet i pol tisuća ljudi. Vele da se bjelina armiranog betona i kamena Babinog Kuka pod srpanjskim i kolovoških suncem počinje crveno, i tamno crveno presijavati, ako gledatelj ima hrabrosti dovoljno dugo u njih gledati. Djelo je to krvavih ruku.
Ali skoro će kraj četvrtku, 18. kolovoza, i bjelina kamena i betona pod zvijezdama i mladim mjesecom pokazuje ljudima put kroz noć. Društvo se vratilo na terasu kuće na Lapadu, nije to daleko od Babina Kuka. I onda su sjedili na terasi, razgovarali o tko zna čemu, Aleksandar Ranković oko nečega je spomenuo Stekićev skok, ta tri, ustvari četiri centimetra koja su mu nedostajala. Eto kako malo čovjeku treba!, rekao je. Ili nije to rekao, sad je već sasvim svejedno. A onda se u trenutku, nenajavljeno, kao da je u njemu nestalo struje, ruši na tle. Možda se hvata za desnu stranu grudi, možda gubi dah, možda traži Slavku. Nešto kaže, ali ga nitko više ne čuje.
Tada nastupa njegovo neumitno umiranje, koje traje kratko, možda ni nekoliko minuta. U tom umiranju Gavra Vilotijević i Slavka pokušavaju mu davati umjetno disanje. U socijalističkoj Jugoslaviji 1983. svi još imaju pojam o tome kako se daje umjetno disanje. Zatim lako i brzo stiže smrt, iz koje ga liječnik nastoji prenuti. Procedura koju provodi odavno je smišljena, lako se uči i ponavlja, onako kao što se ponavljaju osnovni baletni pokreti. Liječnik, čije ime nije nam poznato, već prije ponoći pod svojim prstima nije mogao osjetiti bilo Aleksandra Rankovića. Pokušao je s masažom srca, s umjetnim disanjem, pokušao je s injekcijom u žilu, pa s injekcijom ravno u srce. Sve je zabilježeno u posljednjoj Informaciji službe, čiji se sadržaj miješa i pretapa sa sjećanjima Ladislave Slavke Ranković, koje će ona devedesetih objaviti u knjizi sjećanja. Slavka svog muža zove onako kako ga zovu i prijatelji: Leka. Liječnik u formular upisuje da je srce prestalo kucati trideset minuta po ponoći, dakle upravo onda kada je on odustao od pokušaja da ga oživi. To je, prema pravilu službe, općeprihvaćeno vrijeme smrti.
Od tog trenutka započinje stvarna pripovijest o djelovanju Aleksandra Rankovića u 1983. Možda nijedan živi akter te godine neće odigrati toliko veliku, važnu i aktivnu ulogu kakvu će od tog ponoćnog sata, 19. augusta, igrati on. Još sinoć, dok su šetali Babinim Kukom, ili još maloprije, dok su sjedili na terasi, dok god je osjećao vlastito srce kako nepravilnim ritmom udara, Ranković bio je Jugoslaven. Što je bio sadržaj tog njegovog jugoslavenstva, i što je uopće mogao biti sadržaj jugoslavenstva te konspirativne policijske i abadžijske pameti, u intelektualnom pogledu krajnje rudimentarne, nije uvijek jednostavno reći. Ali Ranković, koji je zacijelo ubijao, ili je naređivao i provodio teror u ime države i revolucije, nije u svom poslu postupao etnički selektivno. To je bilo njegovo jugoslavenstvo. Tokom rata borio se, uglavnom, protiv četnika. Četnici su mu ubili ženu, majku starijeg sina Miće. Ubili su više članova njegove šire obitelji, znajući da je to upravo njegova obitelj. Za to vrijeme bio je odan vođi, Hrvatu po imenu, podrijetlu i govoru. To je bilo njegovo jugoslavenstvo. Kao udovac oženio je Ladislavu Slavku, Slovenku, kojoj je pobijen veći dio obitelji, te joj je ostao vjeran, ona je bila vjerna njemu, i nakon što se izdaja činila jedinim racionalnim i po djecu spasonosnim izborom. To je bilo njegovo jugoslavenstvo. Sin Mića oženio je Merimu. Merima im je u sva nevremena bila snaha. To je bilo njegovo jugoslavenstvo.
Nakon što je smrt ustanovljena, Gavra, zajedno s bolničarem, prenosi pokojnika do postelje u njegovoj sobi. Slavka ne zna kud bi, nastupa doba praznine i sitne kućne nesnađenosti. Kao da je izgubila neko važno čulo. Započinju telefoniranja. Najprije nazivaju Miću i Slobodana, tako saznaju da im je umro otac. Tko im to preko telefona kaže, majka ili očev prijatelj? Slavka u svojim sjećanjima ne precizira. Sa stanovišta memoara nekadašnje profesorice ekonomskog fakulteta, stare partizanke, taj podatak možda i nije važan. Ali za književnost je važan. Pogotovo što je Slavka to vrlo čudnom formulacijom to pokušala zaobići: “Saopštavamo Slobi i Mići, koji su u Beogradu, da im je umro otac. Govorimo o nečemu u šta ni sami još ne možemo da poverujemo.” Iza prvog lica množine nešto se krije. To da nije mogla izgovoriti ono što je ona, njihova mati, trebala reći?
Liječnik i bolničar ostali su skoro puna dva sata. Slavka sa zahvalnošću govori, premda ne spominje njihova imena. I premda se ta zahvalnost ne tiče nekoga općeg dojma o ljetima u Dubrovniku i o tom dubrovačkom svijetu. Ona, kako je Služba ustanovila, lako sklapa prijateljstva. Ne plaši se i ne zazire od tih ljudi, pa su i njezine emocije često burne i otvorene. U Informaciji broj 418, od 31. kolovoza 1976. zabilježeno je da je za vrijeme rutinske kontrole prometna milicija 28. srpnja zaustavila automobil za čijim je upravljačem bila Slavka. Na traženje da pokaže vozačku i prometnu, reagirala je gnjevno: “Znamo mi zašto nas zaustavljate!” Ranković, koji je bio na suvozačkom mjestu, pokušao je ublažiti stvar: “Treba li vam moja lična karta, ako ne znate ko sam ja?” Milicioner im je rekao da se radi o rutinskoj kontroli, i stvar je tako završila. Šest godina kasnije ponovit će se gotovo ista scena, samo uz više dramske igre, koja pokazuje i kako se mijenjaju vremena. U Informaciji 327 od 26. kolovoza 1982. pri ponovnoj rutinskoj kontroli Slavka je, prema tvrdnji milicionera, bila drska, što ga je potaklo da bude vrlo temeljit u kontroli dokumenata i automobila. Kada je tražio da plati kaznu što uza se nema vozačku, odgovorila mu je da to neće učiniti, rekavši mu da je maltretira samo zato što vozi automobil s beogradskom registracijom. Na to je iz auta izašao i Aleksandar Ranković, pružio milicioneru svoju ličnu kartu, i rekao: “Poručite svojima u SUP-u da ja znam odakle vetar duva!” Slavka je svih ovih godina mnogo češće bila za volanom, nego Ranković. Služba to konstatira, ali bez dodatnih komentara. Promatraču, međutim, piscu i glavnom izvršitelju ovih romanesknih manevara, sljedniku sedamnaestogodišnjaka iz 1983, ta činjenica izrazito je ganutljiva. Slavka je zaštitnica svog muža, a on njezinu zaštitu prihvaća. Ona je njegovo osiguranje od svakoga tko mu želi učiniti zlo. Zid prema okrutnom i nepravednom svijetu. Čudno je kako čitatelj biva sentimentalan na ovu vrstu detalja, od kakvih se, bolje nego od ičega drugog, može izgraditi velika ljubavna priča. Ranković je u obiteljskoj povijesti sedamnaestogodišnjaka sa Sepetarevca zlotvor. Služba koju je stvorio nesumnjivo je zločinačka. Sudionici i provoditelji tog zločina, pod čijim terorom i danas živimo, jer se savršeno logično transformirao iz komunističkog u nacionalistički, svi su koji su ikad bili zaposleni u Službi državne bezbjednosti (sigurnosti), ili su bili njezini suradnici. Ali žena koja je voljela Rankovića po logici drame naprosto nije mogla biti zločinka. Ona je junakinja od one najprobranije balkanske vrste, čuvarica bankrotirane povijesti i propalih ideala, ali iznad svega drugog jamkinja prava na patnju onog koji je u nekom trenutku ostao na poraženoj i prezrenoj strani. Dok gnjevno steže volan i zabija nokte u njegov bakelit, suzdržavajući se da ne kaže sve ono što joj je na pameti, Slavka je, Rankovićeva žena, najpoštenije i najpravednije čeljade u ljetnom Dubrovniku, vjerojatno i u Jugoslaviji, a njezina pravednost i ispravnost srazmjerne su krivnji onoga koji do nje sjedi. I onda je svemu došao kraj. On leži mrtav u postelji iz koje se još jutros digao, dok Gavra Vilotijević telefonira na sve strane, ona sjedi, leđima mu okrenuta, gleda u staklenu površinu iza koje je lapadska uvala, koja je odavno nestala u mraku, pretvarajući se u zrcalo u kojem se ogleda dnevna soba. Povremeno ona Gavri nešto dobaci, kaže mu što će kome reći, a što da ne govori…
Bilo bi zanimljivo znati kako je i od koga Služba doznala da je Aleksandar Ranković mrtav. Naime, već godinama imaju problema s prislušnim uređajima. Čini se da je sustav zastario, malo radi, malo ne radi, pa se odavno pojavila mišljenja da bi ga, možda, najpametnije bilo razmontirati, i onda ili da se Rankovićevo uhođenje provodi na starinske načine, od uha do uha i pomoću suradnika, ili da se Služba napokon modernizira. Problem s prisluškivanjem Objekta Mostar pretvorio se u frustraciju jedne male i u se zatvorene subkulturne skupine dubrovačkih i splitskih pripadnika Službe. Da je u našem mišljenju i pripovijedanju više smisla za humor, mogli bismo to usporediti s traumom kakvoga malog provincijskog kazališta koje pati za prijestolničkom rund binom. Tako na kraju nisu postojali tonski zapisi Rankovićeva umiranja. A kako je malo vjerojatno da je neko budno uho prisluškivalo telefonske razgovore koji su se vodili te noći, nije nemoguće da je Služba za Rankovićevu smrt saznala tek sutra, tokom dana, od nekoga iz saveznog SUBNOR-a. Naime, porodica će se dosljedno držati toga da je Aleksandar Ranković prvoborac i narodni heroj, i sve kontakte s javnošću i državom oko njegove smrti i sahrane pokušavaju usmjeriti preko Saveza boraca. Po nekom samorazumljivom pravilu, kojeg odmah jednako bivaju svjesni i Rankovićevi bližnji, i jugoslavenski državni vrh, već sama njegova smrt u sebi sadrži elemente uskrsnuća. Sve do Brionskog plenuma, i tog jednog julskog dana i noći, bio je vođa revolucije, jedan od apostola – njih je pri Titu bilo manje nego pri Isusu Kristu, uz Rankovića možda dvojica, najviše trojica – jedan od rukopoloženih državotvoraca, i tvorac institucija civilne represije, sve do Brionskog plenuma, i preokreta koji mu nikada nije bio do kraja objašnjen, Ranković je bio jedan od zemaljskih bogova, ako toga u svakom trenutku i nije bio svjestan, pokazivali su mu Dubrovčani, išćući od njegove božanske osobe milost i korist po sebe, da bi se zatim u toj jednoj noći preokrenulo sve. Tada je doživio svoj prvi infarkt, što će se pokazati dobrim i korisnim po njegovu rasudbenu moć, jer da nije bilo tog infarkta, ne bi bilo nikakvog preloma ni reza, koji je od zemaljskog boga stvorio đavla kojem su počupali zube i srezali kandže, tako da se sljedećih sedamnaest godina nije razlikovao od pseta. I sad to pseto od Aleksandra Rankovića vaskrsava 19. kolovoza, na sam Dan preobraženja Gospodnjega, u moćnu simboličnu figuru, za koju nitko živ, njegovi bližnji, kao ni državne vlasti, a pogotovo ošamućena i pomalo već obezglavljena Služba, ne slute u što će se mrtav prometnuti, i kako bi njegovo uskrsnuće nakon svega moglo izgledati. Ali svi dobro znaju da će prerasti dimenzije kakve je imao za života. Barem onako kako brončani spomenici prerastu ljude u čiju su čast izniknuli.
U tom noćnom telefoniranju, koje jedva da ima smisla i svrhe nad pokojnikom koji leži u svojoj sobi i postelji, u koju je još jučer živ lijegao, Slavka i Gavra dozivaju Duška Momčilovića, onoga bivšeg Obodinovog servisera, koji je godinama vojnu obavještajnu službu izvještavao o Rankovićevom raspoloženju, kretanju, ponašanju. Oko šest ujutro, kako će se mnogo kasnije u svojim memoarima prisjećati udovica, pristiže u kuću i bračni par Dujaković. Dok je Dubrovnik još snivao tvrdim snom, u kući na Lapadu se, oko Rankovićeva odra, okupljao zanimljiv svijet. Obiteljski prijatelji, koji će narednih dana biti od pomoći oko posmrtnih ceremonijala, istovremeno su redom odani i zaprisegnuti suradnici dviju sigurnosno-obavještajnih službi: civilne i vojne. Obje je osnivao čovjek kojemu pristižu na bdenje. Vjerojatno i ne slute da se upravo završava najveći posao njihovih života. Oni ne razmišljaju, i nikad nisu razmišljali o toj emocionalnoj i moralnoj opreci između dvije njihove uloge, te općenito između prijateljstva i uhođenja. Sada su, eto, još samo prijatelji! Ali su, o čemu također nitko neće misliti, autori grandiozne građanske biografije Aleksandra Rankovića. Bilo bi potrebno još samo da se pronađe pisac, mlad i darovit, koji bi sve prikupljene podatke iz dubrovačke ljetne svakodnevice literarno obradio, uz čuvanje njihove autentičnosti i izbjegavanje bespotrebnih metafora, te ih organizirao u romaneskni tekst koji bi obasezao možda i cijele dvije tisuće stranica. Ne bi u njemu bilo visoke politike. Ne bi u njemu bilo moralnih dvojbi. Bio bi to roman o Jugoslaviji.
Telefon zazvoni čim Gavra ili Slavka spuste slušalicu. I tako cijele noći. Zovu Mića i Slobodan, javljaju kako stoje stvari s njihovim dolaskom. Ljeto je. Sve avionske karte odavno su rasprodane. Ali kako uopće njih dvojica usred noći uspijevaju doći do onih koji će im preko reda osigurati karte? Stižu onim prvim avionom, koji sa Surčina polijeće u šest. S njima dolazi i Mićina Merima, mila Lekina snajka… Slavka im govori da to nema smisla, da je bolje da Meka ostane u Beogradu. Nekoga mora biti u beogradskoj kući, kad počne dolaziti svijet. Tako će biti, majka je u pravu.
Gavra Vilotijević odlazi na Čilipe, da dočeka Miću i Slobodana. Svjetlost se diže nad Dubrovnikom, kameni grad razabire se među ranojutarnjim sjenama. U ljetno Bogojavljenje, posljednji je dan kupanja u rijekama, kad Gospodin stiže na goru Tabor, uz Petra, Jakova i Ivana, lica sjajnog kao sunce, haljina bijelih kao snijeg. I dok se vozi još uvijek pustom magistralom iznad Grada, i pogled mu pada na prizor koji inače ne viđa, jer ga ne viđa nitko, osim radnika iz Župe i Konavala koji jutrom žure na posao, Gavra mora pomisliti da ove slike ne bi bilo bez Lekine smrti. I vjerojatno pomišlja da u tome ima nekakvog čuda. Od tog trenutka, pa do povratka Boga u život zajednice i u ovu ranojutarnju ljetnu sliku, proći će godine, barem još šest-sedam ljetnih Bogojavljenja. Tada će gore od Srđa, ili od gore Tabor, po Dubrovniku zapadati mine i granate, pa će se Bog vratiti među ljude.
Slavka je s Dujakovićima i s Momčilovićem na taraci. Nailaze neki ranoprobuđeni susjedi. Čuli su što se događa. Već je zrelo jutro, sunce upeklo onako kako će cijelog dana sjati, kad konačno stižu Mića i Slobodan. Prelaze, gotovo bez riječi preko tarace, na njima beogradske hlače i košulje, idu ravno u sobu. Mića se ubrzo vraća, istrčava van, plače. Za njim stiže Slavka, pa Slobodan, i tako zagrljeni na taraci lapadske kuće, stoje.
Potom svi zajedno započinju priču, koja se vodila i nekoliko sati ranije: kome uopće javiti, koga izvijestiti da je umro Aleksandar Ranković? Za proteklih sedamnaest godina, pisat će posle Slavka, nikome od njegovih bivših drugova nije na um palo da nazove i upita kako mu je, treba li mu štogod, pa zašto bi im sad nešto javljali?
Slobodan telefonira u SUBNOR Srbije, javlja sekretaru organizacije Slobodanu Emrekoviću vijest o smrti. (Čim završi razgovor, Emreković će telefonirati u CK SKJ, nazvat će Dragoslava Dražu Markovića, koji je upravo postavljen na čelo CK, da mu lično saopći što se dogodilo. Marković saziva sastanak na koji stižu Dušan Čkrebić, predsjednik CK Saveza komunista Srbije, Radiša Gačić, sekretar, te general Nikola Ljubičić, predsjednik Predsjedništva Socijalističke Republike Srbije. Ta četvorica ljudi odredit će ton svih budućih javnih ceremonijala, kao i način na koji će Rankovićeva smrt biti predstavljena u javnosti. Je li netko od njih javio Službi što se dogodilo? Ili su, sasvim krivo, pretpostavljali da je Služba o tome već informirana?) Sa Emrekovićem, koji je vrlo susretljiv, spreman da se u svemu nađe pri ruci i pomogne, mlađi Rankovićev sin dogovara i to da se pripazi da pogrebna kola pravovremeno budu uz pistu beogradskog aerodroma.
Dolaze ljudi iz dubrovačkog pogrebnog poduzeća, koji će obući pokojnika, te ga smjestiti u priručni kovčeg i ponijeti na put. Slavka po kući traži stvari u kojima će joj muž biti sahranjen. Ljeto je, ljetni dvori, u ljetnim dvorima ljudi obično ne drže odjeću i obuću za svečane prilike. A smrt i pogreb zbog nečega se smatraju najsvečanijim od svih svečanih prilika. Nalazi bijelu košulju, nalazi prigodnu kravatu, sivo odijelo. Vještim pokretom iskusan muškarac nabija pokojniku cipele na stopala. Cipele nisu posve nove. Trebalo ih je nositi kod obućara, da promijeni gumu na potplatima. Ona prislanja obraz uz njegovo lice, te mnogo godina kasnije kaže da govori: “Leko, mili, dragi!”
Uto snose kovčeg niz skaline lapadske kuće. Oči iza prozora susjednih kuća. Neki turisti prolaze cestom, Nijemci. Mlada majka sasvim maloj djevojčici dlanom zaklanja pogled od mrtvačkog kovčega. Lakim izvježbanim pokretom trojica pogrebnika utovaruju kovčeg, zatvaraju vrata, kratko pozdravljaju, odlaze. Malo zatim svraća Olga, prva susjeda, žena Uglješe Danilovića, bosanskohercegovačkog političara, nekadašnjeg oznaša. Došla je na žalost, kaže da je Uglješa u Bugojnu. Tu se odnekud stvori i Momo Kapor, čuveni pisac, koji svojim romanima, pričama i novinskim reportažama zavodi publiku, naročito osjetljiva djevojačka srca. Ljeta provodi u Dubrovniku, pa se tako tu i zatekao, ali zagrebački je ekskluzivac. Lakoća Kaporova i humor prijaju Zlatku Crnkoviću, kojega će i četrdesetak godina kasnije Hrvati smatrati najvećim svojim knjiškim urednikom. Slavka će naročito biti ganuta Kaporovim kondoliranjem.
U ranim popodnevnim satima, možda u vijestima u dva, možda u dnevniku u tri, radio kratko izvještava o smrti Aleksandra Rankovića. Jezgrovitost i sažetost informacije, kao i činjenica da je udjenuta negdje u donjem i stražnjem dijelu vijesti, tamo gdje se govori o manje značajnim događajima, ali ipak prije dnevnih bizarnosti, sporta i vremenske prognoze, dug su strogim protokolima epohe, koja s 1983. upravo stiže svome kraju. Slavku i njezine ovo ljuti, pa pomišljaju da se Rankovića, eto, i mrtvog plaše. Ali ni njoj, ni bilo kome drugom, u tom trenutku sigurno nije na kraj pameti da se imaju koga plašiti.
Avion kojim će Slavka, skupa s obojicom sinova i kućnim prijateljem Gavrom Vilotijevićem, poći u Beograd, polijeće u sedam. Karte im je osigurala Gavrina žena, tako što je preko veze s već prekrcanog zrakoplova četvero putnika uspjela prebaciti za sljedeći let. Tko su bili ti putnici, upita se promatrač i pisac? Kako su se zvali, jesu li znali da zbog Rankovićeve smrti kasne za Beograd, i jesu li tu okolnost međusobno komentirali? Razlike između dokumenta i fikcije, kao i razlika između historiografije i književnosti, u tome je što se književnost bavi ljudima koji 19. kolovoza 1983, nisu odletjeli u Beograd letom za koji su prethodno kupili karte.
Dok su sjedili u čekaonici, preko razglasa javljeno je da let za Beograd kasni. Za susjednim stolom, sjećala se Slavka, sjedio je ministar financija u Vladi Milke Planinc Jože Florijančič. Gledao je u njezinom pravcu, bez prepoznavanja. Četrdeset i jednu godinu ranije, godina je bila 1942, Slavka je kao partizanka noću dolazila kući kod njegove majke Anke. Dječaku bilo je sedam godina, i nikad je nije vidio. Ili je kroza san čuo da se nešto čudno zbiva. Da nije ministar, govori Slavka, sad bih mu prišla i to ispričala. Pet mjeseci kasnije, 13. prosinca 1983, Jože Florijančič podnosi ostavku na mjesto saveznog sekretara za financije. Nije se slagao s prijedlogom proračuna za 1984… Da je njezin muž poživio još jedno, ili još dva ljeta, a da Florijančič nije krajem godine podnio ostavku, nego da je nastavio služiti u mandatu Milke Planinc sve do 15. svibnja 1986, i njezina odlaska, pa da je Slavkin muž umro na isto ovo Preobraženje Gospodnje, 19. kolovoza 1984. ili 1985, i da su se tog dana, kasno popodne, pred let za Beograd, u čekaonici na Čilipima, stol do stola, našli Rankovićeva udovica i ministar Jože Florijančič, ona bi mu se obratila bez obzira na to što je ministar, pa bi mu rekla kako je 1942. dolazila u kuću dok je on spavao, kako je razgovarala s njegovom majkom Ankom, ova joj je davala da jede, možda joj je prenosila nekakve konspirativne, danas tako nevažne poruke, na što bi ministar Florijančič vjerojatno ustao od svog stola, pa bi joj ganut prišao. I onda bi mu ona rekla da u Beograd ide da sahrani muža, a on bi, ministar, konačno shvatio tko je njezin muž. Prenio bi joj svoju sućut, pružio bi joj ruku, možda bi je zagrlio. Ali već 1984. ili 1985. ne bi postojao problem koji postoji sad, u čekaonici na Čilipima, da se Slavka Ranković, žena upokojenog narodnog neprijatelja, obrati ministru jugoslavenske vlade. U prirodi je totalitarnog društva, čiji su ceremonijali usklađeni s pravilima Službe, da stvara prepreke između ljudi koji bi se jedni drugima povjeravali, čak i kada je sadržaj tog povjeravanja krajnje bezazlen, sigurnosno neinteresantan, sentimentalan i ganutljiv.
Tek oko osam započinje ukrcaj. Prethodno je iz pogrebnih kola u avion pretovaren kovčeg. Moglo se to vidjeti kroz staklo čekaonice, negdje u dubini prizora. Ali teško da je gledao itko osim njih. Ministar Florijančič sigurno nije gledao. U pratnji je uz pogrebnike bio jedan uniformirani milicioner. Malo poslije osam avion polijeće. Kakva je bila ugostiteljska ponuda u avionima JAT-a iz Dubrovnika za Beograd, ljeta 1983? U avionu se puši. Malene pepelnice su na rukohvatima, s lijeve strane sjedala. A možda su na sjedalu ispred, kao u autobusu. Dok je bio živ, Ranković je zazirao od leta avionom. Plašio se. Strah pouzdano umire sa čovjekom.
Čovjek iz aerodromskog protokola dočekuje ih na izlazu iz aviona, pa ih odvodi u specijalnu prostoriju, gdje im delegacija SUBNOR-a prenosi sućut. Rukovanja, rukovanja, rukovanja. Potom govore da bi rado preuzeli organizaciju sprovoda. Očito da je tako odlučeno na višem mjestu. Ali Slavka odbija da se o tome razgovara po aerodromu. Može samo u kući žalosti. I tako se svi zapute prema Rankovićevom domu. U automobilu službenog protokola SR Srbije su Slavka i obojica sinova, te sekretar republičkog SUBNOR-a Emreković. Onaj s kojim je Slobodan jutros razgovarao.
Merima je pripremila kuću. Unutra su već rođaci i prijatelji, Slavka ih sve pamti, i nakladno popisuje: “Dočekali su nas takođe i Milosav i Ljilja, sin i snaja Lekine sestre Katarine iz Draževca, Mija Ranković, Lekin brat od strica, sa ženom Leposavom, Franci Becele, sin moga brata Frenka koji je već stigao iz Ljubljane, Aca i njegova žena Vera, naši prijatelji. Vera je rodom iz sela Vranić i one noći kada su četnici upali u selo i počinili pokolj nad stanovništvom ona je jedina ostala živa od cele porodice, zahvaljujući tome što ju je baba, iako je bila tek beba, sakrila u kacu i tako je preživela tu noć…” Devetnaestog prosinca 1943, na pravoslavnoga Svetog Nikolu, u prigradskome beogradskom selu Vranić Prvi bataljon Posavske brigade Avalskog korpusa Jugoslavenske vojske u otadžbini poklao je 67 seljana, uglavnom žena i djece, iz četrnaest kuća čiji su ukućani surađivali s partizanima. Bio je to jedan od onih velikih, mitskih zločina, koji će sljedećih četrdeset, pa još četrdeset godina činiti razdjelnicu unutar zajednice, dijeleći u dvije vrste i na dvije strane one koji su porodično bili uz četnike od onih koji su porodično bili uz partizane. Pokolj u Vraniću naveden je, kao dio zapovjedne odgovornosti, u optužnici protiv Draže Mihailovića. Slavki je u svakoj prilici stalo da naglasi na kojoj su strani svi oni koji se približe njihovoj kući i obitelji.
Dok se u kući razgovara o mjestu sahrane te o pojedinostima pogrebnih ceremonijala, okolo se vrzmaju i okupljaju znatiželjnici. Pitaju gdje će biti sprovod. Pokušavaju reći nešto čime bi sebe doveli u vezu s onim što se zbiva u kući. Žale pokojnika, solidariziraju se s njim. Nema milicije. Ili ukoliko je ima, nije vidljiva. A čini se da nema ni službe. Kasna je večer 19. augusta 1983, skoro će ponoć, i dvadeset četvrti sat otkako je Ranković umro. Mnogo se toga u međuvremenu dogodilo, pa se čini da je umro davno. Dužina vremena ne mjeri se minutama, satima, danima, mjesecima, godinama ni stoljećima, nego se dužina vremena mjeri zbivanjima, osjećanjima, promjenama raspoloženja, mislima, idejama i događajima, koji su stali u određenu fizikalnu vremensku jedinicu. Na takav se način mjeri i izražava ono najvažnije čovjekovo subjektivno vrijeme, ali tako se mjeri i povijesno vrijeme. Književno vrijeme često izražava međuodnos subjektivnog i povijesnog vremena. S tim da je sjećanje mjerna jedinica i okvir svakome subjektivnom vremenu, dok su povijesni dokumenti mjera i okvir povijesnom vremenu. U svemu je, pak, najmanje važno fizikalno vrijeme, premda u skladu s njim kucaju satovi i okreću se listovi kalendara. Vrijeme koje je proteklo od ponoći do ponoći, od 19. do 20. kolovoza 1983, među dužim je i ispunjenijim vremenima ne samo obitelji Ranković, nego i cijele zajednice, i svakoga pojedinog građanina SFRJ. Premda sedamnaestogodišnjak kojemu se vraćamo toga ne može biti svjestan, ova dvadesetčetiri sata zapremit će značajan dio njegova dotadašnjeg života, i možda dovesti do preokreta. Otpočetka u 1983. tragamo za tom tačkom preokreta, za minutom, satom ili dvadesetčetiri sata, za trodnevljem možda u kojemu se vrijeme zgusnulo, a zatim preokrenulo i poteklo nekim drugim smjerom i tokom. Možda je tačka preokreta u ta dvadesetčetiri sata, tokom kojih se Aleksandar Ranković od života čovjeka sa šetnje Babinim Kukom pretvara u mrtvaca oko čijeg se doma najednom počinju rojiti skupine sumračnih od svake misli ispražnjenih ljudskih sjena.
U subotu 20. kolovoza Slavka, Mića i Slobodan odlaze sa subnorovcem Emrekovićem da biraju grobno mjesto u Aleji narodnih heroja. U toj šetnji, u nadmudrivanju oko predstojećih ceremonijala, Slavka ponavlja ono što uskoro postaje refren jedne zaludnosti: Treba voditi računa o jednom i samo o jednom, govori ona Emrekoviću, moj muž nije bio nacionalist, njegova politika bila je jugoslavenska, pa takva mora da bude i njegova sahrana. On važno klima glavom, biva razumio je što mu se govori, to njegovo potvrđivanje može ali i ne mora značiti da se on lično s izrečenim slaže: pred sugovornicom se slaže, upitaju li ga ljudi iz Službe ili iz Ce-Ka, reći će da se ne slaže. Ali suštinski govoreći, on ne razumije, niti bi ikad mogao razumjeti što mu to Rankovićeva udovica govori, i zašto mu govori to što govori. Ne bi to razumjela ni većina od dvadeset i dva milijuna Jugoslavena, koliko ih tog augusta 1983. po prilici ima, i još uvijek o većini važnih i nevažnih stvari misle isto. Naime, život i stradanje slovenske partizanke Ladislave Slavke Ranković, rođene Becele, tog trenutka imaju smisla samo ako je njezin muž živio i umro kao Jugoslaven. Kao što su i sva njegova samoća, kao i unutarnja patnja koja je iz te samoće izvirala, za njegova života mogle imati smisla samo ako je bio i ostao Jugoslaven. Konačno, način na koji su mu drugovi u ovih sedamnaest godina odricali njegovo čisto i neokaljeno jugoslavenstvo, nastojeći ga nanovo prekovati i vratiti u Srbina i u srpskog nacionalista, kao da je sa sobom nosio nakanu da mu se oduzme ono posljednje što mu je, osim života, bilo preostalo. Srbin on više nije mogao biti, jer se cijeloga života, naročito od vremena rata, a onda i svega što se zbivalo nakon rata, on u sebi i oko sebe obračunavao s onim što mu se činilo manjim i užim od njegova jugoslavenstva i što je, mimo jugoslavenstva, moglo biti sadržano u činjenici da se rodio kao Srbin. Manje je, možda, na kraju, kada su ga ostavili da samuje kao pas, bilo važno što su mu četnici ubili ženu, Mićinu majku Anđu, kao ni to što su mu četnici klali bliske srodnike, i što je većina onih koji su mu nakon svega ostali prijatelji zapravo pretekla ispod četničkog noža. Važnije od toga jest da je upravo on utemeljio Službu, jednu pa drugu, vojnu pa civilnu, kojoj je od prvoga dana u zadatak stavio da se obračunava s njima, i ne samo s njima, nego sa svima i sa svakim tko je od Srba blizu onom zatrovanim i zagađenim izvorima srpstva, što će reći s popovima i crkvenim ljudima, s građanima i s građanskim elementima, s velikosrpskom buržoazijom, s dvorom i s dvorjanima, sa srpskim kulacima, sa srpskim industrijalcima, s gazdama i s gazdinskim pomoćnicima… I pritom je Služba, kao i svaka slična i srodna služba koja je nastala u revoluciji, svoj posao bila dužna obavljati tako da zastraši, zaprijeti i zatre, te da u skladu s revolucionarnom logikom uvijek zahvati šire i dublje, da neprijatelju ne ostane korijen u zemlji. Tako je postupao kao Jugoslaven među Srbima, pa je isto to očekivao od svojih ljudi u Hrvatskoj, u Bosni, u Sloveniji, i u svim drugim našim krajevima, unutar svakoga od naših naroda i narodnosti. Zar bi se nakon toga moglo ponovo biti Srbinom? I zar bi se nakon toga moglo biti ičim drugim osim Jugoslavenom? Kad bi to doista bilo moguće, mislio je Aleksandar Ranković, ili tako misli provoditelj ovih romanesknih manevara, tada bi na čovjekovu savjest moralo istog trenutka pasti sve ono što je u ime revolucije učinio kao Jugoslaven. Nestalo bi pritom revolucije kao objašnjenja za revolucionarno postupanje. Nestalo bi Jugoslavije, pa bi čovjek ostao sam sa svojom savješću i sa svim svojim mrtvim i unesrećenim. Nakana drugova koji su ga u ovih sedamnaest godina podlo pokušavali lišiti njegova jugoslavenstva u osnovi bila je gora i strašnija nego da su mu ispalili metak u potiljak i bacili u neoznačeni grob. Na vrijeme je on to shvatio, zato ništa i nije govorio. I nije mu to bilo teško, jer je doista bio Jugoslaven. Tako je samoga sebe doživljavao. Zato mu nije bilo teško da ne izrekne nijedne protiv Tita, Jugoslavije i komunizma. Od 1981. godine u obrascu kojim je Centar Službe državne sigurnosti Split Aleksandru Rankoviću kao neprijatelju određivao poziciju u obavještajnim evanđeljima, u rubrici “Kvalifikacija neprijateljske djelatnosti”, pisalo je “Birokratsko-dogmatska”. Tako je zapisano dvije godine prije njegove smrti. To je značilo da je izdržao, da je ostao Jugoslaven i komunist, do kraja vjeran revoluciji. A što se tiče kvalifikacije neprijateljske djelatnosti, ona je u suštini precizno potvrđivala sljedeće: što je sveti Pavao za kršćanstvo i za Isusa Krista, to je Aleksandar Ranković za jugoslavenstvo i Jugoslaviju.
Treba voditi računa o jednom i samo o jednom, govori Slavka drugu Emrekoviću, moj muž nije bilo nacionalist, njegova politika bila je jugoslavenska. Ona, možda, tog časa misli da to govori samo zbog sahrane, ali prava je istina da su njezine strepnje i unutarnji strahovi vezani za ono što će nakon sahrane tek uslijediti. Ona, možda, tog časa na umu ima bivše drugove koji su ga se onako ružno odrekli pa ga, uza sve ostalo, potvorili da je srpski nacionalist, ali duboko u sebi Slavka mora osjetiti da njezina mrtvog muža u Srbina i u srpskog nacionalista neće i ne mogu proizvesti mrtvi Tito ni svi živi titoisti. Njega će srpskim nacionalistom stvoriti oni koje je tako prilježno i sustavno trijebio među Srbima, ali ih nije mogao istrijebiti. Umjesto da mu oproste, kao što bi oprostio dobar kršćanin, umjesto da mu nikad ne oproste, kao što Rankoviću ne bi smio oprostiti onaj tko bi da odistinski nadživi Jugoslaviju i jugoslavenski komunizam, oni će ga mrtvog pretvarati u jednoga od svojih.
Pred sahranu obitelj je Savezu boraca, koji se svo vrijeme predstavlja kao organizator ceremonijala, a zapravo djeluje kao transmisija nevidljivih i neprisutnih čelnika Partije i države, postavila listu zahtjeva. Njih bi četrdesetak godina kasnije zanimljivo bilo navesti u cjelini, onako kako ih Slavka Ranković bilježi u svojim memoarima. Obitelj zahtijeva:
“1. Da ne bude omalovažavanja na bilo koji način – na primer u govorima; da niko ne pomene Tita!
2. Da obavezno izostave počasnu četu, jer sama sobom predstavlja omalovažavanje a ne počast.
3. Da uklone ljude koji su bili predviđeni da odnesu kovčeg i stave ga na lafet – treba da ih zamene obični vojnici koje smo tražili, jer je i Leka otišao u rat kao običan redov i jer onaj naš predlog najviše odgovara njegovim principima i njegovoj skromnosti.
4. Da ni u jednom govoru ne budu čitani neki Titovi citati o Leki, bez obzira na sadržaj, jer nije trenutak za licemerje.
5. Ukoliko se ne budu pridržavali navedenog mi ćemo, zajedno sa našim rođacima i prijateljima, silom preuzeti kovčeg, odneti ga i sahraniti kako sami najbolje znamo i umemo. Mi se još danas, dok je Leka pod ovim suncem, borimo za njegovo dostojanstvo i istrajaćemo do kraja!”
Taj borbeni, idealistički nastup lišen je bio svake primisli. Slavka i Rankovićevi sinovi bez sumnje su vjerovali u ono što govore. Stalo im je bilo do svakog detalja, do najmanje sitnice događaja koji se trebao odviti, u kojem su oni vidjeli posljednje ukazanje muža svog i oca na ovome svijetu. Bili su uvrijeđeni načinom na koji se postupalo s njime dok je bio živ. Nije im padalo na pamet da traže rehabilitaciju. I nisu priznavali onu stvarnost kojom su na dan sahrane vladali Rankovićevi neprijatelji, uključujući Tita, koji je bio pokojni kao i kum kojega je izdao. Samo što se njihov pokoj razlikovao: premda to još uvijek nije bila javna stvar, Tito je svakoga dana bivao sve mrtviji, legendaran poput Karađorđa i Matije Gubca, a Ranković će postajati sve življi, premda ni nalik sebi kakav je bio dok je stvarno živio. Zbilja u kojoj su Slavka i sinovi živjeli, i u kojoj su svoga Leku sahranjivali, odvijala se mimo općeprihvaćene zbilje tog augusta 1983.
A onda su se u vrijeme sahrane stvarnosti i fizički razdvojile. Kao što to biva, porodica se pola sata ili sat prije početka sahrane našle u ateističkoj kapeli, uz odar, da sačekuje sažalnike i prima sućuti. U to vrijeme oko groblja okupljali su se već znatiželjnici, ali Slavka i njezini, zabavljeni svojim poslom, vjerojatno ih nisu ni primjećivali. Ako i jesu, u njima su, naročito ona, bit će samo vidjeli uhode, žbirove i neki prostački svijet koji parazitira na tuđim smrtima i nevoljama. A onda su, malo-pomalo, kroz kapelu, pa oko odra, krenule da nailaze kolone ljudi. Na ulazu se stvorila gužva, postalo je tijesno i zagušljivo, neki poznati Slavki su govorili da je napolju nepregledna masa svijeta, ali ona to nije mogla vidjeti a ni zamisliti. Prihvaćala je disciplinirano šake na rukovanje. Klimnula bi glavom, slegnula ramenima, nekom bi grimasom ispratila sažalnika koji je još uvijek nešto govorio. Pa bi naišao sljedeći, i sljedeći, i sljedeći. Neke je poznavala, ali većinom bili su to nepoznati ljudi. Da ih je mogla jasno čuti što govore, ili da se svakom mogla zagledati u dušu i uglavu, da je i za što stvarno bilo vremena, ili da je u tom razotkrivanju bilo ikakvog smisla, Slavka Ranković vjerojatno bi se već tada užasnula. Nisu to bili njezini drugovi, niti su to bili drugovi njezina mrtvog muža. Nailazio je, naime, neki tuđ i drugačiji svijet, s kojim ćemo se upoznavati u sljedećim godinama, a sve do tih trenutaka, do tog dugog i klaustrofobičnog ceremonijala u skučenoj i sparnoj ateističkoj kapeli beogradskoga Novog groblja, skoro da nismo znali ni da postoji.
Ni u jednim novinama još uvijek neće biti izvještaja sa sahrane Aleksandra Rankovića. Ovo će, vjerojatno, biti posljednji veliki prešućeni događaj u povijesti Jugoslavije. Ima u tome nekog smisla, dramaturške logike i književne pravde: mir u Jugoslaviji došao je uz veliki osvetnički zločin u ljeto 1945, nad svim poraženim vojskama, o kojemu se u ljeto 1983. i dalje šuti grobnim mukom; taj mir će takav trajati, kroz dugi niz prešućenih i zatajenih događaja, i svom će kraju doći prešućivanjem sahrane čovjeka koji je stvorio Službu zaduženu za nadzor nad prešućivanjem. I da, bio je to posljednji sprovod u Jugoslaviji.
Ali glas će se, kako to već biva, prenositi od uha do uha. I možda više neće biti onako tih kakav je ranije bio. Tako ćemo za tog dugog ljeta, meni posljednjeg prije odlaska u vojsku, doznavati o beogradskom sprovodu Aleksandra Rankovića. Govorilo se o sto tisuća ljudi, koji su se našli na groblju i oko groblja. Bila je to politička demonstracija, koju će, naravno, većina građana protumačiti u skladu s mukama vlastitog imena, podrijetla i zavičaja. I opet je nastala grdna gužva u kalendaru: u nedjelju, 21. kolovoza u Sarajevu izriče se presuda skupini muslimanskih intelektualaca, predvođenoj Alijom Izetbegovićem, a u ponedjeljak, 22. kolovoza nepregledna masa svijeta uz skandiranje “Heroj Leka!”, komemorira Aleksandra Rankovića. I najednom, za one koji su pogođeni presudama na posljednjem velikom montiranom političkom procesu u jugoslavenskoj povijesti, jedna sahrana, skupa s nekažnjenom političkom demonstracijom kojom je sahrana popraćena, biva znak i dokaz njihove obespravljenosti. Ljudima koji pokopavaju čovjeka koji je još do jučer smatran jednim od dvojice-trojice najmarkantnijih narodnih neprijatelja, dopušteno je nešto što muslimanima, a ni Muslimanima u Sarajevu nije dopušteno. Kako se glasine o sprovodu budu širile, tako će biti sve više onih koji će njima biti pogođeni, a koji pritom u Sarajevu neće imati načina da to izreknu. I onda će svoje muslimanstvo, vjersko i etničko, kroz pretrpljenu nepravdu osvijestiti oni koji ga prethodno nisu bili svjesni.
Negdje na Kosovu, ili po svojim malenim zatvorenim enklavama širom Jugoslavije, nešto vrlo slično osjećat će Albanci. Ako je i dalje na Korčuli, velalučki će pekar Mehmet Tanushi u grlu osjetiti gorčinu trenutka. Ne raduje se on Rankovićevoj smrti, od smrti bez pravde nikakve fajde ni koristi nema, ali on jasno tad osjeća tu razliku između onoga što je dopušteno njemu i njegovima, i onoga što je dopušteno Srbima. Jer za Tanushija su, kao i za sve one tihe i šutljive sarajevske muslimane, pa onda i za Hrvate u Bosni i Hercegovini, i Hrvatskoj, naročito one koji su postradali s padom Savke i Tripala, svi ti ljudi na Rankovićevoj sahrani isključivo i samo Srbi. I nahrupili su na tu sahranu isključivo kao Srbi, a ne kao Jugoslaveni. Tu nastaje razlika između onoga što još uvijek osjeća Slavka Ranković, i čime će se, možda, cijeloga života nastojati utješiti, i onoga što osjećaju svi drugi.
Treba voditi računa o jednom i samo o jednom, govorila je Slavka Emrekoviću, moj muž nije bio nacionalist, njegova politika bila je jugoslavenska, pa takva mora da bude i njegova sahrana. I možda je doista u toj u svakom pogledu uznemirujućoj masi ljudi, kojih, možda, i nije bilo 100.000, ali Služba će ustvrditi da ih je bilo 70.000, dok Branko Pešić smatra da ih je bilo 50.000, Rankovićeva udovica još uvijek vidjela – Jugoslavene. Ali drugi će u njima vidjeti isključivo Srbe, ili još preciznije srpske nacionaliste, kao što će i oni sami sebe identificirati kao Srbe, dok će ih u srpske nacionaliste uzdignuti okolnost da su bili toliko osjetljivi i povrijeđeni zbog nepravde učinjene jednom – Srbinu. Njima nije bilo važno što je taj Srbin za života bio Jugoslaven, kao ni to što su ga njegovi bližnji i dalje smatrali Jugoslavenom. Još im je manje bilo važno što je bio komunist, i osnivač dviju zloglasnih sigurnosnih službi, civilne i vojne, koje su u suru utjerivale sve jugoslavenske, pa tako i srpski narod, te su života ili slobode lišile najveći broj antikomunista, ili nedovoljno dobrih komunista, Srba. Oni su u Rankoviću vidjeli isključivo srpskoga stradalnika, srpsku žrtvu. I ne samo da su mu oprostili sve što je za života bio i radio, nego su ga nanovo učinili Srbinom. Protiv čega nitko, osim Rankovićevih bližnjih, zapravo nije imao ništa. Godine 1983. sarajevskim će muslimanima (i Muslimanima), kao i Hrvatima, pa čak i Albancima širom Jugoslavije mnogo prihvatljivija i bliža biti ideja da su bili žrtve jednog Srbina i njegove nastrane i izopačene Službe, nego da su bili žrtve Jugoslavije. Pa i onda kada im jednoga dalekog dana Jugoslavija ispari iz glave, i dovršeno bude njihovo odrastanje u idealtipske figure vlastitih nacija, zbog nečega će im biti milije da u Aleksandru Rankoviću vide srpskog nacionalista, što on nikada nije bilo, a ne Jugoslavena. Općenito, prihvatimo li da je Ranković bio Jugoslaven, pače jedna od amblematskih ličnosti Jugoslavije, i da je uz jugoslavensku inspiraciju stvarao Službu koja 1983. još uvijek sije strah i uređuje odnose unutar zajednice, pomalo kao da prihvaćamo suodgovornost za Rankovićev zločin. Premda više nismo Jugoslaveni, te ćemo glasno ustvrditi da nikada to nismo ni bili, najednom se zatičemo pomalo krvavih ruku. To je rad podsvijesti. A naša kolektivna podsvijest bez ostatka je jugoslavenska. U njoj bez Jugoslavije vlada pustoš. Bez Jugoslavije naša je kolektivna podsvijest jedna prazna i hrđava metalna kutijica. Vlažna od suza.
U Slavki je ostao jad i gnjev što obitelji nije omogućeno da se govorom oprosti od Leke. Govorili su neki drugi, pa ih je masa prekidala. Zato što su govorili lažljivo, uz same neistine i floskule. Nije dopušteno ni njihovoj unuci Anji da se oprosti od svoga “dekilija”. Plašili su se onoga što je dijete moglo reći. A djela svašta govore i kad ne znaju ništa. Primjerice, ista je Anja jednom upitala: A šta je dekili radio prije nego što je sadio cveće?
Jednom je, govoreći za Politiku, Anjin otac Mića ispripovijedao priču iz svog djetinjstva. Pušio je s društvom iz svoga kraja na Dedinju i Senjaku, pa su se uplašili da bi im roditelji, kad stignu kući, mogli nanjušiti vonj duhanskog dima. I onda su zašli po vrtu, da beru i žvaču češnjak. Usput su razbili prozor na zgradi i izgazili lijehe s povrćem.
Umjesto da sve na tome i završi, nekoliko dana kasnije Mićinom je ocu na stol došao milicijski izvještaj o ovom događaju. “Dva dana me Leka tukao k′o sansku kozu, tražeći da mu kažem ko je izgazio leje sa belim lukom, ko je počupao glavice, ko je razbio prozor. Trećeg dana me privukao sebi i kada sam očekivao šamarčinu, on me poljubio. ‘Tako se čuvaju drugovi i tajne’, rekao mi je. To mi je bilo jedno od najdražih priznanja u životu.”
Koja uznemirujuće precizna jugoslavenska metafora!