Bonovi za gorivo i sramota koju valja sakriti od očiju Isusa Krista
Četvrt stoljeća kasnije, godine 2008, Jovan Radulović priredio je knjigu “Slučaj Golubnjača – za i protiv”, u kojoj je uz vlastiti predgovor i dramski tekst objavio i sedamstotinjak stranica dokumentarnog teksta iz vremena kada je igrana i zabranjivana njegova “Golubnjača”: redaju se političke osude, pojedinačne i kolektivne, kazališne kritike, napadi na autora teksta i redatelja, malobrojne razumom inspirirane obrane, te čitav jedan danas već pojmovno i idejno kriptičan karneval gnjevnih i glasnih, koji se digao iz skoro četrdesetogodišnjega muka i šutnje. Jedni su provjeravati koliko im je dopušteno vikati, a druge je nosio neviđeni bijes, jer su se oni prvi uopće usudili progovoriti. Sama afera, što će potrajati kroz veći dio 1983, zapravo je pokazala koliko je Tito već bio mrtav. Nije to više bila biološka smrt jednoga utjecajnog čovjeka. Bila je to smrt svijeta koji je samo on mogao činiti živim.
Ne pamtim, naravno, kako sam, čitajući je, doživio dramu “Golubnjača” 1983, osim što se sjećam da, naivni sedamnaestogodišnjak, nikako nisam uspijevao detektirati što bi u tom tekstu trebao biti taj strašni nacionalizam. Četrdeset godina kasnije, u pokušaju da se tom vremenskom mašinom vratim u 1983, ponovno sam čitao “Golubnjaču”, i drama me je na nekoliko mjesta ganula do suza. Recimo, postoji to mjesto kavge između dvojice dječaka iz istoga sela, jedan je dječak jedno, drugi je dječak po naciji i vjeri drugo. Jedan je zao i vrlo agresivan, drugi se bezuspješno pokušava obraniti. Ovaj agresivni u onome drugom na sve okrutne dječje načine pokušava iznuditi reakciju, pokušava ga učiniti zlim, ali on se samo zbunjeno povlači, bježi. Prvi dječak je Mićuka, Srbin. Drugi je Škoravko, Hrvat. Mićuka Škoravku govori da je ustaša, ovaj mu kroz suze odgovara da nije. A obojica su, zapravo, duboko očajni. Mićuki treba potvrda da je Škoravko ustaša, jer samo tako on može potvrditi i sebe, i sve ono što u sebi prepoznaje.
Ovo je velika i važna scena, jedna od onih književnih scena u kojima je sadržana cijela jedna epoha. U tu kratku i strašnu igru između dvojice dalmatinskih dječaka će se sliti, i u crnu tačku na kraju Radulovićeve rečenice pretvoriti krvavi rat koji 1991. tek treba da nastupi, u nju će se, u tu crnu tačku na kraju posljednje rečenice, sliti i ona preduga kolona protjeranih dalmatinskih i ličkih Srba iz kolovoza 1995. U toj sceni iz “Golubnjače” naslućeno je i napisano ono što će se u zbilji tek dogoditi, ona je strašna metafora jednoga tragičnog bratskog bezizlaza. A u jami iz ove predstave, fikcionalnoj, scenskoj, teatarskoj, metaforičnoj, ali istovremeno i zastrašujuće stvarnoj, skončale su mnoge onovremene iluzije, ali i sam Jovan Radulović, kojega kao da je začarala i trajno preobrazila afera s predstavom. Nabjeđujući ga, neuko, nenačitano, nepravedno, za nacionalizam u njegovome dramskom tekstu, od Radulovića su njegovi napadači stvorili nacionalista. I kako to često biva, književni tekst bio je mudriji, pametniji i dalekovidiji od vlastitog autora. Kao da je mimo njegovih saznanja “Golubnjača” predskazala Radulovićevu građansku sudbinu.
Godine 2012, povodom tridesete godišnjice predstave, Jovan Radulović je u izjavi za tjednik Vreme rekao: “Golubnjaču je trebalo pustiti da bude pozorišna predstava, da odživi svoj život, i ništa više.” Zvuči jednostavno, skoro banalno u svojoj samorazumljivosti, ali dogodilo se suprotno. A jama koja se rastvorila u jednoj predstavi, ili bolje rečeno u aferi koja je za predstavom uslijedila, nije se više, do dana današnjeg, zatvorila. Cjelokupni kompleks mitomanskih, propagandnih i demonoloških pripovijesti o jamama, koji je bio uvod u ratove devedesetih, a varirali su ga nekim redom srpski, hrvatski i bošnjački nacionalisti, jedni s antikomunističkih, drugi s tobože partizanskih ideoloških postavki, započinje s Aferom “Golubnjača”. I kao usput, jame su između 1991. i 1995. dopunjene novim žrtvama.
U toj svojoj izjavi, pomalo i na izmaku života, Radulović predlaže nešto za što zna da se neće dogoditi: “U intervjuu, povodom izlaska moje nove knjige pripovedaka, rekao sam da bih voleo da nagrađivani i provokativni reditelj Oliver Frljić režira Golubnjaču u nekom zagrebačkom kazalištu. Nisam se šalio. Zaista mislim da je došlo vreme za to. Da je doslovno režira, da ne izostavi ni jednu jedinu reč. Naravno, pre toga gledaoci se moraju pomiriti s tim da su postojale istinske golubnjače, i da su, ne samo nakon dvadeset godina, kod potomaka žrtava, i te kako prisutne posledice golubnjača.” Kao dijete nekoga prethodnog vremena, stasao u sedamdesetim i osamdesetim, kada je doista sve bilo moguće, pa i to da se snimaju filmovi i postavljaju predstavekoje nisu po volji udruženja ratnih veterana, te državnih i partijskih vlasti, Radulović je maštao o nečemu što je u ovom vremenu nezamislivo i nemoguće. Pritom, njemu je na umu Oliver Frljić – koji je, istinu govoreći, ideološki od Radulovića najudaljeniji – jer zna, ili tek sluti da bi on mogao razumjeti ono što je njega preobrazilo, i što je, uostalom, sudbinski i zavičajno preobrazilo stotine tisuća hrvatskih Srba. A s druge strane, Frljić bi, čini se Raduloviću, mogao pročitati taj dramski tekst, koji kao da nakon Dejana Mijača nitko više nije ni pročitao, jer su svi prije čitanja o njemu imali svoje mišljenje.
U vrijeme Afere, Oliver Frljić bio je sedmogodišnjak. Godina 1983. još uvijek nije Frljićevo vrijeme. Ali ni 2012, kada ga Radulović zaziva, u Zagrebu nije više Frljićevo vrijeme. Uskoro, nakon hajki koje su protiv njega vodile udruge ratnih veterana i većina zagrebačkih medija, te nakon brojnih uličnih prijetnji i verbalnih napada, a onda i dvostruke provale u stanove u kojima je boravio, koje je policija, zapravo, odbijala razriješiti, Oliver Frljić će otići iz Hrvatske. Precizno rečeno: bit će iz Hrvatske prognan, te će se u nju vraćati samo kao zaštićeni njemački i europski rezident. Takav, iseljen, braniteljskim udrugama začudo neće smetati.
Jovan Radulović umire u Beogradu 7. ožujka 2018. Njegovim književnim djelom, stilski vrlo uravnoteženim, ali nejednake estetske vrijednosti, hrvatski književni kritičari, a da o profesorima sa zagrebačkih kroatistika i komparativistika i ne govorimo, nikad se nisu bavili, premda je riječ o vjerojatno i najvažnijem suvremenom piscu jednoga od hrvatskih krajolika i kulturno-civilizacijskih areala. U siječnju 1983, kad je planula afera, i kad se predstava “Golubnjača” preselila iz novosadskog Srpskog narodnog pozorišta u beogradski Studentski kulturni centar, Jovan Radulović još nije navršio ni trideset i dvije. Za knjigu pripovijetki “Golubnjača” nagrađen je tada važnom Nagradom Sedam sekretara SKOJ-a, koju je dodjeljivala zagrebačka omladinska organizacija. Redatelj Dejan Mijač nagovorio ga je da po tim pripovijetkama napiše dramu, jedinu koju će u životu i napisati. Umro je u Beogradu, ne navršivši šezdeset i sedmu. Ali već je u siječnju 1983. njegova sudbina bila dovršena, i sve što je Jovan Radulović dalje činio u životu, kao i većina onog što je napisao, bilo je tek odjek nečega što je zapečaćeno i dovršeno.
U ponedjeljak 17. januara 1983, mimo vijesti o velikim događajima, državnim prevratima, zemljotresu na Kefaloniji i Itaki, koji se osjetio i na jugu Hrvatske – Luci Bogišić još nije ni četrdeset devet, Ivo Bogišić je pedesetdvogodišnjak, četiri godine ranije, na Uskrs 15. travnja, grdno su se protresli, kako su reagirali na ovaj potres, gdje su tad bili, što su radili, što su govorili? – na protokolarnim je novinskim stranicama, među vijestima koje govore o administrativnom funkcioniranju države i Partije, objavljeno je da u Zürichu danas započinju pregovori s pedeset najvećih zapadnih banaka o rekreditiranju jugoslavenskog državnog duga, koji tog trenutka iznosi nešto manje od 18 milijardi dolara. Godinama je već, još od posljednjeg Titovog novogodišnjeg govora – u kojemu je umorni maršal izgovorio sintagmu “program ekonomske stabilizacije”, koja će skoro do pred sam rat biti ne samo jedna od najfrekventnijih fraza u javnome govoru, nego i neka vrsta šifre čudesnog izlječenja zajednice – vanjski dug prepoznavan kao najveći problem nacionalne ekonomije, koji onemogućuje dalji ekonomski razvoj Jugoslavije i presudno utječe na pad standarda. Kako su na kraju okončani pregovori u Zürichu, to zapravo nikada nismo saznali, ali su bili dio cijeloga jednog kontingenta vijesti i izvještaja, koji su stvarali neku zlokobnu omaglicu koja se spuštala nad jugoslavenskim društvom. Sredinom svibnja prošle, 1982. Milka Planinc, hrvatska političarka, upravo ona koja je zamijenila Savku Dabčević-Kučar na čelnom položaju u hrvatskoj Partiji, zamijenila je Crnogorca Veselina Đuranovića na položaju predsjednika Saveznog izvršnog vijeća. U ratu mlada partizanka, koja je poslije uspjela završiti Višu upravnu školu u Zagrebu, Milka Planinc bila je vješta forumska političarka, koja je umješno izbjegavala svaku nepotrebnu konfrontaciju, što ju je, bit će, i preporučilo za jugoslavensku premijerku u to osjetljivo posttitovsko doba. Ali naravno, za razliku od svoje čuvene prethodnice, koja je doktorirala na učenjima Johna Maynarda Keynesa, tvorca makroekonomije i teoretičara državne intervencije u gospodarstvo, Milka Planinc zapravo nije imala pojma o ekonomiji. Optimist bi, vjerojatno, konstatirao da nije ni morala imati pojma ako je bila dobra organizatorica i ako je umjela vješto birati ministre, ali taj optimist, vjerojatno, nije doživio ni mandat Vlade drugarice Planinc, kao ni sve ono što je potom uslijedilo.
Pred novu 1983. godinu nastaju prve programirane nestašice robe široke potrošnje. Najprije je nestalo čokolada, zamijenile su ih šećerne table, pa čokoladnih bombonijera, koje su u Jugoslaviji imale status potrošačkog kulta, toliki odnosi među ljudima razrješavani su Kraševim bombonijerama, pa su se do proljeća javile prve nestašice kave, deterdženta i ulja. Vlast je apelirala na građane da ne stvaraju zalihe. Novinski su komentatori trbuhozborili da nestašice i nastaju zato što ljudi pune špajze i garaže robom iz samoposluga. Pojavili su se crnoburzijanci, nastupila je duga era, koja će potrajati sljedećih nekoliko godina, trgovanja mimo dućana i samoposluga. Prethodnica ovim nestašicama, koje će se za vladavine Milke Planinc samo produbljivati, povremeno zadobivajući groteskne razmjere, bila je, opet programirana, nestašica automobilskog goriva. Naime, jugoslavenska vlada bila je obuzeta fiksidejom o godišnjoj uštedi nafte i naftnih derivata do dvadeset posto u odnosu na potrošnju u prethodnim godinama, i onda su započeli s primjenom te ideje na način na koji se to i inače pod komunizmom radilo – u ovom slučaju svejedno jesu li na vlasti Staljinovi ili Titovi učenici – od baze, od svakog građanina i njegova rezervara, njegove motorne pile, kosilice, automobila… U listopadu 1982. Savezno izvršno vijeće je donijelo odluku o racioniranju potrošnje naftnih derivata i o uvođenju vaučera, tojest bonova za njihovu kupovinu. Bonovi su bili tiskani u državnoj štampariji novca, za svaki mjesec posebno, i nije ih se moglo prenositi u sljedeći mjesec.
Prema usvojenim pravilima, koja će važiti kroz cijelu 1983, a zatim i kroz 1984. godinu, i tek će se neznatno mijenjati i prilagođavati, svaki vlasnik motocikla i motorne pile, te kosilice i motokultivatora imao je pravo na pet litara goriva mjesečno. Vlasniku osobnog automobila pripalo je pravo na 40 litara mjesečno, dok su vlasnici traktora i građevinskih mašina, od buldožera do miješalice za beton, imali pravo na 500 litara. Najviše su dobili vlasnici motornih vozila preko sedam tona nosivosti, te vlasnici autobusa. Premda su se doneseni propisi i na njih odnosili, oni su praktično imali pravo na onu količinu goriva koju su trošili i prije krize. Ali samim su tim postali vlasnici dragocjene deficitarne robe, te su se našli pred grdnim izazovom da je počnu preprodavati. Tako je vrlo brzo, još prije ljeta, zaživjelo kriminalno tržište dizel gorivom, a gradski i lokalni autobusni promet postao je vrlo neuredan. Naime, premda su autobusi dobivali goriva koliko su ga i ranije trošili, najednom su njihovi motori počeli gutati dvostruko više. Kako? Svi su dobro znali kako, ali više nitko, uključujući ni miliciju ni sudove, nije mogao razriješiti problem. Uvođenjem nerazumnih propisa, pravila i zakona vlada Milke Planinc je u rekordnom roku stvorila nefunkcionalno društvo, u kojemu svi, prema vlastitim mogućnostima, krše donesene propise, pravila i zakone, jer zajednica drukčije ne bi mogla funkcionirati. Umjesto da se nauče pameti i promijene strategiju, državne su se vlasti sve do kraja mandata savezne premijerke bavile uzaludnim pokušajima da doskoče građanima u njihovom zaobilaženju pravila, propisa i zakona. Vladavina Milke Planinc stvarala je niz bizarnih problema, neugoda i zastoja u životnoj svakodnevici praktično svih građana, jer bi se svatko, koliko god, možda, bio statusno ili materijalno zaštićen, morao svakodnevno suočiti s posljedicama nerazumne Vladine štednje, s nestašicom svega i svačega, sa strogo racioniranim materijalnim i ekonomskim preživljavanjem pojedinca i zajednice, ali kako je ovo istovremeno i vrijeme liberalizacije društva, oslobađanja od ideoloških i administrativnih stega, te vrijeme narastajuće slobode mišljenja i govora, vladavinu Milke Planinc neće obilježiti ni osjećaji poput straha, strepnje i nesigurnosti. Nije nam se 1983. činilo da bismo u jednom trenutku mogli ostati gladni: bili smo siti i zadovoljni, imali smo novaca taman koliko nam je i trebalo, a ako smo ga imali više nego što nam je trebalo, kod švercera smo po crnom kursu kupovali njemačke marke. Nismo 1983. imali osjećaj da nailazi neka opća propast, nikakve apokalipse nije bilo u našim glavama i iznad njih. Bila je to godina kada su naši roditelji, vjerni članovi SKJ, svjesni ili nesvjesni poklonici druga Tita, pomalo shvaćali karnevaleskni karakter Partije i svih partijskih ceremonijala. Shvaćali su koliko je neozbiljan taj maleni samoupravni i jugoslavenski svijet koji su desetljećima stvarali. Stvarnost je bila negdje drugdje, a oni kao da su bili anestezirani crvenom iluzijom, pa su još uvijek izbjegavali s tom stvarnošću uspostaviti bilo kakav bliži kontakt. Vladavina Milke Planinc nas je, sa svim tim smiješnim i manje smiješnim nestašicama – da, u jednom je trenutku nestalo i higijenskih uložaka i tampona! – uvela u dugu sezonu beznađa, koja će na kraju i obilježiti naše živote pod više različitih država i u različitim društveno-ekonomskim sustavima.
Da, naravno, znatno više bonova za gorivo pripalo je takozvanim terenskim radnicima, pa su se onda prvih mjeseci 1983. mnogi bavili dokazivanjem da su u statusu terenskih radnika. Po automatizmu terencima su postali seoski veterinari i liječnici. Moj otac, koji je 1983. još uvijek, pored svog posla na Prvoj internoj klinici koševske bolnice, gdje je bio primarijus, jednom tjedno odlazio na Pale i na Sokolac, gdje je još kao mladi liječnik krenuo ići u vizite, dobio je dvostruko sledovanje bonova.
Zanimljivo je, međutim, sa stanovišta sjećanja na Jugoslaviju i socijalizam, prisjetiti se da je dvostruka količina goriva, uz, recimo, invalide, pripadala i vjerskim zajednicama, te svakom pojedinom svećeniku, župniku, parohu ili seoskom imamu. Moja mati imala je u to vrijeme svog taksista Jozu, katolika i Hrvata, rodom odnekud iz Srednje Bosne. Vrlo tih, bljedunjav muškarac, ranih tridesetih, već je narodio četvero djece, s licem Alojzija Stepinca. Izgledao je, doista, kao Stepinčev dvojnik. Za Javorku on nije znao tko je ni što je, ili je, možda, slutio. Moja mati će te 1983. navršiti četrdeset i jednu, morile su je migrene, morila ju je njezina narav, potpuna upućenost na samu sebe, ali je za ljude poput Joze uvijek imala srca. Identificirala se s nevoljnicima da bi izbjegla obaveze prema bližnjima. A Jozo je, u ta vremena i u tom Sarajevu, u tvrđavi onoga najneugodnijeg policijskog partijaštva, u svom starom rashrndanom bijelom mercedesu, uz komandnu ploču imao zalijepljen maleni, možda centimetar i pol visok križ sa sitnim raspetim srebrnim Kristom. Jednoga dana, kada ju je, onako nervoznu, vozio na posao, tada je radila u Zemaljskom muzeju, križa više nije bilo, nego samo trag ljepila na crnoj plastičnoj pozadini.
– Je li ti to neko nešto rekao? – upitala je moja mati Jozu.
– Ama jok, ko bi meni šta govorio, gledaju ljudi svoj poso.
– Pa što si ga onda skinuo?
– Zato što mi je kod kuće.
– Pa do sad ti je bio i u autu, i kod kuće.
– Jest, Bog je sa čovjekom, ako čovjek vjeruje – mudrovao je Jozo.
– Daj, bolan Jozo, nemoj me zajebavati, reci šta je bilo.
– Ništa, brate, nego je moj fra Nediljko dobio isto benzina koliko i ja, da obilazi župu, koju može obići i pješke, a ja ovim hranim svoju djecu. Pa ko rekoh, neka dragi Isus ne gleda tu sramotu.
I uvijek bi se mojoj ludoj majci oči punile suzama dok bi po stotinu puta pripovijedala tu priču o Jozi i njegovom Isusu. Zahvaljujući njezinom opsesivnom ponavljanju valjda sam je i upamtio, te je udjenuo u povijest 1983. godine.
1983.: Kratka povijest jedne prijeratne godine (2)
Bonovi za gorivo i sramota koju valja sakriti od očiju Isusa Krista
Četvrt stoljeća kasnije, godine 2008, Jovan Radulović priredio je knjigu “Slučaj Golubnjača – za i protiv”, u kojoj je uz vlastiti predgovor i dramski tekst objavio i sedamstotinjak stranica dokumentarnog teksta iz vremena kada je igrana i zabranjivana njegova “Golubnjača”: redaju se političke osude, pojedinačne i kolektivne, kazališne kritike, napadi na autora teksta i redatelja, malobrojne razumom inspirirane obrane, te čitav jedan danas već pojmovno i idejno kriptičan karneval gnjevnih i glasnih, koji se digao iz skoro četrdesetogodišnjega muka i šutnje. Jedni su provjeravati koliko im je dopušteno vikati, a druge je nosio neviđeni bijes, jer su se oni prvi uopće usudili progovoriti. Sama afera, što će potrajati kroz veći dio 1983, zapravo je pokazala koliko je Tito već bio mrtav. Nije to više bila biološka smrt jednoga utjecajnog čovjeka. Bila je to smrt svijeta koji je samo on mogao činiti živim.
Ne pamtim, naravno, kako sam, čitajući je, doživio dramu “Golubnjača” 1983, osim što se sjećam da, naivni sedamnaestogodišnjak, nikako nisam uspijevao detektirati što bi u tom tekstu trebao biti taj strašni nacionalizam. Četrdeset godina kasnije, u pokušaju da se tom vremenskom mašinom vratim u 1983, ponovno sam čitao “Golubnjaču”, i drama me je na nekoliko mjesta ganula do suza. Recimo, postoji to mjesto kavge između dvojice dječaka iz istoga sela, jedan je dječak jedno, drugi je dječak po naciji i vjeri drugo. Jedan je zao i vrlo agresivan, drugi se bezuspješno pokušava obraniti. Ovaj agresivni u onome drugom na sve okrutne dječje načine pokušava iznuditi reakciju, pokušava ga učiniti zlim, ali on se samo zbunjeno povlači, bježi. Prvi dječak je Mićuka, Srbin. Drugi je Škoravko, Hrvat. Mićuka Škoravku govori da je ustaša, ovaj mu kroz suze odgovara da nije. A obojica su, zapravo, duboko očajni. Mićuki treba potvrda da je Škoravko ustaša, jer samo tako on može potvrditi i sebe, i sve ono što u sebi prepoznaje.
Ovo je velika i važna scena, jedna od onih književnih scena u kojima je sadržana cijela jedna epoha. U tu kratku i strašnu igru između dvojice dalmatinskih dječaka će se sliti, i u crnu tačku na kraju Radulovićeve rečenice pretvoriti krvavi rat koji 1991. tek treba da nastupi, u nju će se, u tu crnu tačku na kraju posljednje rečenice, sliti i ona preduga kolona protjeranih dalmatinskih i ličkih Srba iz kolovoza 1995. U toj sceni iz “Golubnjače” naslućeno je i napisano ono što će se u zbilji tek dogoditi, ona je strašna metafora jednoga tragičnog bratskog bezizlaza. A u jami iz ove predstave, fikcionalnoj, scenskoj, teatarskoj, metaforičnoj, ali istovremeno i zastrašujuće stvarnoj, skončale su mnoge onovremene iluzije, ali i sam Jovan Radulović, kojega kao da je začarala i trajno preobrazila afera s predstavom. Nabjeđujući ga, neuko, nenačitano, nepravedno, za nacionalizam u njegovome dramskom tekstu, od Radulovića su njegovi napadači stvorili nacionalista. I kako to često biva, književni tekst bio je mudriji, pametniji i dalekovidiji od vlastitog autora. Kao da je mimo njegovih saznanja “Golubnjača” predskazala Radulovićevu građansku sudbinu.
Godine 2012, povodom tridesete godišnjice predstave, Jovan Radulović je u izjavi za tjednik Vreme rekao: “Golubnjaču je trebalo pustiti da bude pozorišna predstava, da odživi svoj život, i ništa više.” Zvuči jednostavno, skoro banalno u svojoj samorazumljivosti, ali dogodilo se suprotno. A jama koja se rastvorila u jednoj predstavi, ili bolje rečeno u aferi koja je za predstavom uslijedila, nije se više, do dana današnjeg, zatvorila. Cjelokupni kompleks mitomanskih, propagandnih i demonoloških pripovijesti o jamama, koji je bio uvod u ratove devedesetih, a varirali su ga nekim redom srpski, hrvatski i bošnjački nacionalisti, jedni s antikomunističkih, drugi s tobože partizanskih ideoloških postavki, započinje s Aferom “Golubnjača”. I kao usput, jame su između 1991. i 1995. dopunjene novim žrtvama.
U toj svojoj izjavi, pomalo i na izmaku života, Radulović predlaže nešto za što zna da se neće dogoditi: “U intervjuu, povodom izlaska moje nove knjige pripovedaka, rekao sam da bih voleo da nagrađivani i provokativni reditelj Oliver Frljić režira Golubnjaču u nekom zagrebačkom kazalištu. Nisam se šalio. Zaista mislim da je došlo vreme za to. Da je doslovno režira, da ne izostavi ni jednu jedinu reč. Naravno, pre toga gledaoci se moraju pomiriti s tim da su postojale istinske golubnjače, i da su, ne samo nakon dvadeset godina, kod potomaka žrtava, i te kako prisutne posledice golubnjača.” Kao dijete nekoga prethodnog vremena, stasao u sedamdesetim i osamdesetim, kada je doista sve bilo moguće, pa i to da se snimaju filmovi i postavljaju predstave koje nisu po volji udruženja ratnih veterana, te državnih i partijskih vlasti, Radulović je maštao o nečemu što je u ovom vremenu nezamislivo i nemoguće. Pritom, njemu je na umu Oliver Frljić – koji je, istinu govoreći, ideološki od Radulovića najudaljeniji – jer zna, ili tek sluti da bi on mogao razumjeti ono što je njega preobrazilo, i što je, uostalom, sudbinski i zavičajno preobrazilo stotine tisuća hrvatskih Srba. A s druge strane, Frljić bi, čini se Raduloviću, mogao pročitati taj dramski tekst, koji kao da nakon Dejana Mijača nitko više nije ni pročitao, jer su svi prije čitanja o njemu imali svoje mišljenje.
U vrijeme Afere, Oliver Frljić bio je sedmogodišnjak. Godina 1983. još uvijek nije Frljićevo vrijeme. Ali ni 2012, kada ga Radulović zaziva, u Zagrebu nije više Frljićevo vrijeme. Uskoro, nakon hajki koje su protiv njega vodile udruge ratnih veterana i većina zagrebačkih medija, te nakon brojnih uličnih prijetnji i verbalnih napada, a onda i dvostruke provale u stanove u kojima je boravio, koje je policija, zapravo, odbijala razriješiti, Oliver Frljić će otići iz Hrvatske. Precizno rečeno: bit će iz Hrvatske prognan, te će se u nju vraćati samo kao zaštićeni njemački i europski rezident. Takav, iseljen, braniteljskim udrugama začudo neće smetati.
Jovan Radulović umire u Beogradu 7. ožujka 2018. Njegovim književnim djelom, stilski vrlo uravnoteženim, ali nejednake estetske vrijednosti, hrvatski književni kritičari, a da o profesorima sa zagrebačkih kroatistika i komparativistika i ne govorimo, nikad se nisu bavili, premda je riječ o vjerojatno i najvažnijem suvremenom piscu jednoga od hrvatskih krajolika i kulturno-civilizacijskih areala. U siječnju 1983, kad je planula afera, i kad se predstava “Golubnjača” preselila iz novosadskog Srpskog narodnog pozorišta u beogradski Studentski kulturni centar, Jovan Radulović još nije navršio ni trideset i dvije. Za knjigu pripovijetki “Golubnjača” nagrađen je tada važnom Nagradom Sedam sekretara SKOJ-a, koju je dodjeljivala zagrebačka omladinska organizacija. Redatelj Dejan Mijač nagovorio ga je da po tim pripovijetkama napiše dramu, jedinu koju će u životu i napisati. Umro je u Beogradu, ne navršivši šezdeset i sedmu. Ali već je u siječnju 1983. njegova sudbina bila dovršena, i sve što je Jovan Radulović dalje činio u životu, kao i većina onog što je napisao, bilo je tek odjek nečega što je zapečaćeno i dovršeno.
U ponedjeljak 17. januara 1983, mimo vijesti o velikim događajima, državnim prevratima, zemljotresu na Kefaloniji i Itaki, koji se osjetio i na jugu Hrvatske – Luci Bogišić još nije ni četrdeset devet, Ivo Bogišić je pedesetdvogodišnjak, četiri godine ranije, na Uskrs 15. travnja, grdno su se protresli, kako su reagirali na ovaj potres, gdje su tad bili, što su radili, što su govorili? – na protokolarnim je novinskim stranicama, među vijestima koje govore o administrativnom funkcioniranju države i Partije, objavljeno je da u Zürichu danas započinju pregovori s pedeset najvećih zapadnih banaka o rekreditiranju jugoslavenskog državnog duga, koji tog trenutka iznosi nešto manje od 18 milijardi dolara. Godinama je već, još od posljednjeg Titovog novogodišnjeg govora – u kojemu je umorni maršal izgovorio sintagmu “program ekonomske stabilizacije”, koja će skoro do pred sam rat biti ne samo jedna od najfrekventnijih fraza u javnome govoru, nego i neka vrsta šifre čudesnog izlječenja zajednice – vanjski dug prepoznavan kao najveći problem nacionalne ekonomije, koji onemogućuje dalji ekonomski razvoj Jugoslavije i presudno utječe na pad standarda. Kako su na kraju okončani pregovori u Zürichu, to zapravo nikada nismo saznali, ali su bili dio cijeloga jednog kontingenta vijesti i izvještaja, koji su stvarali neku zlokobnu omaglicu koja se spuštala nad jugoslavenskim društvom. Sredinom svibnja prošle, 1982. Milka Planinc, hrvatska političarka, upravo ona koja je zamijenila Savku Dabčević-Kučar na čelnom položaju u hrvatskoj Partiji, zamijenila je Crnogorca Veselina Đuranovića na položaju predsjednika Saveznog izvršnog vijeća. U ratu mlada partizanka, koja je poslije uspjela završiti Višu upravnu školu u Zagrebu, Milka Planinc bila je vješta forumska političarka, koja je umješno izbjegavala svaku nepotrebnu konfrontaciju, što ju je, bit će, i preporučilo za jugoslavensku premijerku u to osjetljivo posttitovsko doba. Ali naravno, za razliku od svoje čuvene prethodnice, koja je doktorirala na učenjima Johna Maynarda Keynesa, tvorca makroekonomije i teoretičara državne intervencije u gospodarstvo, Milka Planinc zapravo nije imala pojma o ekonomiji. Optimist bi, vjerojatno, konstatirao da nije ni morala imati pojma ako je bila dobra organizatorica i ako je umjela vješto birati ministre, ali taj optimist, vjerojatno, nije doživio ni mandat Vlade drugarice Planinc, kao ni sve ono što je potom uslijedilo.
Pred novu 1983. godinu nastaju prve programirane nestašice robe široke potrošnje. Najprije je nestalo čokolada, zamijenile su ih šećerne table, pa čokoladnih bombonijera, koje su u Jugoslaviji imale status potrošačkog kulta, toliki odnosi među ljudima razrješavani su Kraševim bombonijerama, pa su se do proljeća javile prve nestašice kave, deterdženta i ulja. Vlast je apelirala na građane da ne stvaraju zalihe. Novinski su komentatori trbuhozborili da nestašice i nastaju zato što ljudi pune špajze i garaže robom iz samoposluga. Pojavili su se crnoburzijanci, nastupila je duga era, koja će potrajati sljedećih nekoliko godina, trgovanja mimo dućana i samoposluga. Prethodnica ovim nestašicama, koje će se za vladavine Milke Planinc samo produbljivati, povremeno zadobivajući groteskne razmjere, bila je, opet programirana, nestašica automobilskog goriva. Naime, jugoslavenska vlada bila je obuzeta fiksidejom o godišnjoj uštedi nafte i naftnih derivata do dvadeset posto u odnosu na potrošnju u prethodnim godinama, i onda su započeli s primjenom te ideje na način na koji se to i inače pod komunizmom radilo – u ovom slučaju svejedno jesu li na vlasti Staljinovi ili Titovi učenici – od baze, od svakog građanina i njegova rezervara, njegove motorne pile, kosilice, automobila… U listopadu 1982. Savezno izvršno vijeće je donijelo odluku o racioniranju potrošnje naftnih derivata i o uvođenju vaučera, tojest bonova za njihovu kupovinu. Bonovi su bili tiskani u državnoj štampariji novca, za svaki mjesec posebno, i nije ih se moglo prenositi u sljedeći mjesec.
Prema usvojenim pravilima, koja će važiti kroz cijelu 1983, a zatim i kroz 1984. godinu, i tek će se neznatno mijenjati i prilagođavati, svaki vlasnik motocikla i motorne pile, te kosilice i motokultivatora imao je pravo na pet litara goriva mjesečno. Vlasniku osobnog automobila pripalo je pravo na 40 litara mjesečno, dok su vlasnici traktora i građevinskih mašina, od buldožera do miješalice za beton, imali pravo na 500 litara. Najviše su dobili vlasnici motornih vozila preko sedam tona nosivosti, te vlasnici autobusa. Premda su se doneseni propisi i na njih odnosili, oni su praktično imali pravo na onu količinu goriva koju su trošili i prije krize. Ali samim su tim postali vlasnici dragocjene deficitarne robe, te su se našli pred grdnim izazovom da je počnu preprodavati. Tako je vrlo brzo, još prije ljeta, zaživjelo kriminalno tržište dizel gorivom, a gradski i lokalni autobusni promet postao je vrlo neuredan. Naime, premda su autobusi dobivali goriva koliko su ga i ranije trošili, najednom su njihovi motori počeli gutati dvostruko više. Kako? Svi su dobro znali kako, ali više nitko, uključujući ni miliciju ni sudove, nije mogao razriješiti problem. Uvođenjem nerazumnih propisa, pravila i zakona vlada Milke Planinc je u rekordnom roku stvorila nefunkcionalno društvo, u kojemu svi, prema vlastitim mogućnostima, krše donesene propise, pravila i zakone, jer zajednica drukčije ne bi mogla funkcionirati. Umjesto da se nauče pameti i promijene strategiju, državne su se vlasti sve do kraja mandata savezne premijerke bavile uzaludnim pokušajima da doskoče građanima u njihovom zaobilaženju pravila, propisa i zakona. Vladavina Milke Planinc stvarala je niz bizarnih problema, neugoda i zastoja u životnoj svakodnevici praktično svih građana, jer bi se svatko, koliko god, možda, bio statusno ili materijalno zaštićen, morao svakodnevno suočiti s posljedicama nerazumne Vladine štednje, s nestašicom svega i svačega, sa strogo racioniranim materijalnim i ekonomskim preživljavanjem pojedinca i zajednice, ali kako je ovo istovremeno i vrijeme liberalizacije društva, oslobađanja od ideoloških i administrativnih stega, te vrijeme narastajuće slobode mišljenja i govora, vladavinu Milke Planinc neće obilježiti ni osjećaji poput straha, strepnje i nesigurnosti. Nije nam se 1983. činilo da bismo u jednom trenutku mogli ostati gladni: bili smo siti i zadovoljni, imali smo novaca taman koliko nam je i trebalo, a ako smo ga imali više nego što nam je trebalo, kod švercera smo po crnom kursu kupovali njemačke marke. Nismo 1983. imali osjećaj da nailazi neka opća propast, nikakve apokalipse nije bilo u našim glavama i iznad njih. Bila je to godina kada su naši roditelji, vjerni članovi SKJ, svjesni ili nesvjesni poklonici druga Tita, pomalo shvaćali karnevaleskni karakter Partije i svih partijskih ceremonijala. Shvaćali su koliko je neozbiljan taj maleni samoupravni i jugoslavenski svijet koji su desetljećima stvarali. Stvarnost je bila negdje drugdje, a oni kao da su bili anestezirani crvenom iluzijom, pa su još uvijek izbjegavali s tom stvarnošću uspostaviti bilo kakav bliži kontakt. Vladavina Milke Planinc nas je, sa svim tim smiješnim i manje smiješnim nestašicama – da, u jednom je trenutku nestalo i higijenskih uložaka i tampona! – uvela u dugu sezonu beznađa, koja će na kraju i obilježiti naše živote pod više različitih država i u različitim društveno-ekonomskim sustavima.
Da, naravno, znatno više bonova za gorivo pripalo je takozvanim terenskim radnicima, pa su se onda prvih mjeseci 1983. mnogi bavili dokazivanjem da su u statusu terenskih radnika. Po automatizmu terencima su postali seoski veterinari i liječnici. Moj otac, koji je 1983. još uvijek, pored svog posla na Prvoj internoj klinici koševske bolnice, gdje je bio primarijus, jednom tjedno odlazio na Pale i na Sokolac, gdje je još kao mladi liječnik krenuo ići u vizite, dobio je dvostruko sledovanje bonova.
Zanimljivo je, međutim, sa stanovišta sjećanja na Jugoslaviju i socijalizam, prisjetiti se da je dvostruka količina goriva, uz, recimo, invalide, pripadala i vjerskim zajednicama, te svakom pojedinom svećeniku, župniku, parohu ili seoskom imamu. Moja mati imala je u to vrijeme svog taksista Jozu, katolika i Hrvata, rodom odnekud iz Srednje Bosne. Vrlo tih, bljedunjav muškarac, ranih tridesetih, već je narodio četvero djece, s licem Alojzija Stepinca. Izgledao je, doista, kao Stepinčev dvojnik. Za Javorku on nije znao tko je ni što je, ili je, možda, slutio. Moja mati će te 1983. navršiti četrdeset i jednu, morile su je migrene, morila ju je njezina narav, potpuna upućenost na samu sebe, ali je za ljude poput Joze uvijek imala srca. Identificirala se s nevoljnicima da bi izbjegla obaveze prema bližnjima. A Jozo je, u ta vremena i u tom Sarajevu, u tvrđavi onoga najneugodnijeg policijskog partijaštva, u svom starom rashrndanom bijelom mercedesu, uz komandnu ploču imao zalijepljen maleni, možda centimetar i pol visok križ sa sitnim raspetim srebrnim Kristom. Jednoga dana, kada ju je, onako nervoznu, vozio na posao, tada je radila u Zemaljskom muzeju, križa više nije bilo, nego samo trag ljepila na crnoj plastičnoj pozadini.
– Je li ti to neko nešto rekao? – upitala je moja mati Jozu.
– Ama jok, ko bi meni šta govorio, gledaju ljudi svoj poso.
– Pa što si ga onda skinuo?
– Zato što mi je kod kuće.
– Pa do sad ti je bio i u autu, i kod kuće.
– Jest, Bog je sa čovjekom, ako čovjek vjeruje – mudrovao je Jozo.
– Daj, bolan Jozo, nemoj me zajebavati, reci šta je bilo.
– Ništa, brate, nego je moj fra Nediljko dobio isto benzina koliko i ja, da obilazi župu, koju može obići i pješke, a ja ovim hranim svoju djecu. Pa ko rekoh, neka dragi Isus ne gleda tu sramotu.
I uvijek bi se mojoj ludoj majci oči punile suzama dok bi po stotinu puta pripovijedala tu priču o Jozi i njegovom Isusu. Zahvaljujući njezinom opsesivnom ponavljanju valjda sam je i upamtio, te je udjenuo u povijest 1983. godine.