Polegnut u ligeštulu, bosonog, u bašči iza Stublerovog pčelinjaka, petak je, 22. srpnja, i ovo je najsvježije mjesto na posjedu. U kući su, nakon ručka, svi popadali. Oko stola sjede za kavom, gustom, teškom, neukuhanom. Iskrao sam im se iza leđa, i najradije bih sad tu zadrijemao, samo da me ne probudi nečije dozivanje. Gledam kako niz nepokošenu travu ošamućene od vrućine i vijeka glavinjaju dvije pčele. Krupne i uščuvane, onovremene, birvaktilske pčele, pčele habsburške, pčele carske, glavinjaju od vrućine ošamućene posljednje još uvijek žive štublerovske pčele, a u meni se, već kao kroza san, probija strepnja da će neka od njih, jer tko zna koliko ih je još u travi, doteturati do mojih bosih nogu, i da ću, vraćajući se prema kući, ugaziti na pčelu. Ona će me ubosti, ja ću poskočiti, pa će mi u onom mekšem dijelu tabana ostati njezin žalac, i o žalcu iščupana pčelinja utroba. Život pčela je “Na Drini ćuprija” i nabijanje seljaka Radisava na kolac. Samo obrnuto. Kao da ti netko bijes tvoj i strah šakom iščupa skupa s jetrom, gušteračom i dijelom crijeva, i onda umireš u dubokoj travi, koja je pri dnu još sačuvala nešto od vlage prošlotjedne kiše, i žališ, dok tako umireš, za umorom pčelinje svakodnevice, za beskrajno dugim letom po sve oskudnijim ljetnim beharima i cvjetanjima, i za sljedećom zimom, za starosti pčelinjom, za plodovima zrelosti i smirenja koje ti namre tvoj pčelinji Bog. I ne pada ti na um, izvaljene utrobe, da boli sad onoga kojemu si uputila svoj bijes i strah, i da u metafizičkom smislu, pred ovom pričom u kojoj si se nenadano našla, mnogo više vrijedi njegov privremeni bol, kojeg se već sutra neće sjećati, nego sav tvoj život.
O tome mislim, dok tako u polusnu počivam, u ligeštulu, iza pčelinjaka. Zatim se polako dižem, pa korak po korak kroz travu, ježeći se od strepnje, krećem se kroz minsko polje pčela i pčelinjih žalaca. Zatim stižem do ugažene zemljane staze, i tada znam da sam spašen. To je mjesto na kojem se sjećanje gubi. Desetljećima kasnije, u stolnom kalendaru, pronađenom za selidbe sa Sepetarevca, nalazim da je Noninim rukopisom pokraj 22. srpnja zapisano: “Bili na Ilidži na ručku.” Pa se tako sjećanje na pčele uspijeva naći u kalendaru 1983. Ako griješim, ako je sjećanje, ipak, vezano za neki drugi datum ovoga ili čak možda i prošlog ljeta, vjerojatno više ne postoji način da tu grešku i otkrijem. Povijest je iluzija, povijest je posljedica prividne čvrstine kalendara. Istina je možda u priči.
Ranim jutrom, 22. srpnja 1983. Aleksandar Ranković, bivši potpredsjednik Jugoslavije i vladar tajnih službi, smijenjen na Brionskom plenumu, u ljeto 1966, potom izbačen iz Partije i unaprijeđen u narodnog neprijatelja, putuje na odmor u Dubrovnik. Na beogradsku željezničku stanicu stiže sa ženom Slavkom, mlađim sinom Slobodanom, te kućnom pomoćnicom, čije nam ime nije poznato. Najprije će vlakom do Bara, i onda automobilom. Rankoviću su sedamdeset i tri, sedam godina ranije doživio je prvi srčani udar, a već lani, kako potvrđuju izvještaji dubrovačke Službe državne bezbjednosti, koja se u Hrvatskoj u ime jezične ravnopravnosti naziva Službom državne sigurnosti, što ne mijenja, međutim, njezin karakter, govorio je da preko ljeta više neće dolaziti, da mu vrućine nimalo ne gode i da je u Dubrovniku ionako samo zbog djece i unuka. O tome, kao i o svemu drugom što se u vili na Lapadu, koja i nije baš takva vila, nema u njoj nego 110 četvornih metara, dubrovačka Služba šalje u svoju splitsku centralu, a ovi ih prosljeđuju Beogradu. Tako je od ljeta 1966. i Rankovićeva pada, ali, na žalost, izvještaje prije 1970. u Hrvatskome državnom arhivu nije moguće naći, vajka se povjesničar Nikica Barić, autor zanimljivoga znanstvenog članka “Dubrovački dani Aleksandra Rankovića 1970–1983.”
Dubrovačka kuća Aleksandra Rankovića je ozvučena. Služba je vodi pod nazivom Objekt Mostar. Dvanaest godina ranije, u ljeto 1971, Objekt Mostar prisluškivan je svakodnevno, od 7 do 23, a po potrebi i duže, dok se kontrola telefonskih razgovora obavljala “automatski, permanentno”. Istovremeno, tog vrelog hrvatskog ljeta, kada se mnogo toga u Hrvatskoj zbivalo, a još više pripremalo, Rankovićeva kuća je vizualno osmatrana s gradilišta obližnjega hotela, od 7 do 23 i 30, dok su radnici Službe sve članove njegove obitelji, koji bi stigli u Dubrovnik, pratili također svakodnevno, u dvije smjene, od 8 do 13, te od 14 do 23. Po potrebi i nakon toga. Tako piše u Službenoj informaciji broj 244, od 22. srpnja 1971. S vremenom prilike se mijenjaju, brojnost, organizacija i tehnička opremljenost Službe državne bezbjednosti nisu nužno isti kao te godine, ali model nadzora nad bivšim drugim čovjekom SFRJ ostaje nepromijenjen. Kao i određeni problemi pred kojima se pripadnici Službe nalaze.
Recimo, Aleksandar Ranković ima vrlo lijepu terasu, na kojoj rado prima goste. S terase je moguće zabilježiti samo “nejasan” razgovor. A u ljeto 1970, dok su se u prvom Rankovićevu susjedstvu obavljali građevinski radovi, zbog buke strojeva snimke su bile nerazgovijetne. Također, Služba je za sve vrijeme trajanja ovoga audio-vizualnog projekta radila na angažiranju volontera, koji bi dojavljivali o čemu Ranković i njegovi razgovaraju, te kakvi su njegovi stavovi o brojnim aktualnim pitanjima. Na neki način, trebalo je pronaći dovoljno talentirane intervjuiste, koji bi iskusnoga druga Marka umjeli razgovoriti i navesti ga da kaže ponešto i o onome o čemu inače ne govori. Služba najveće probleme ima s onima koji previše šute. Znao je on to, a znali su i oni. Pa je tako uhođenje i razgovorenje Aleksandra Rankovića, što su ga provodili dubrovački i splitski pripadnici Službe, imalo zanimljivu dramatsku pretpostavku. Autor znanstvenog članka, povjesničar Barić, pomalo je razočaran onim što je pronašao u izvještajima o Rankovićevom uhođenju u Dubrovniku. Povjesničaru šutnja ne vrijedi ništa, ili skoro ništa. Šutnja je književna, kazališna, filmska gesta. U šutnji je umjetnost, kroz šutnju i uhođenje, Gestapo, Sigurimi, Sekuritatea, Stasi, Služba državne bezbjednosti, najbliže je umjetnosti. Konačno, u ćutanju je sigurnost! Ali ćutati valja znati, i nije u svakom ćutanju šutnja. Za povjesničara, kao i za šefa Službe, ali i za Načelnika Službe javne sigurnosti u Dubrovniku kolovoza 1971. Petra Bilođerića, Rankovićeva je šutnja bila pokazatelj njegova odustajanja od same pomisli da se upetlja u politiku i pokuša mijenjati tokove povijesti. Piscu je, međutim, jasno da će Ranković najprije utjecati na povijest tako što se neće upetljati u politiku.
Tako što će šutjeti. Inače, Bilođerić je tog augusta 1971. posjetio Aleksandra Rankovića u njegovoj kući, da ga obavijesti o namjerama “ustaške emigracije prema njemu”. Kako stoji u Informaciji broj 295, Ranković je ove riječi primio mirno. Rekao je ovom Sinjaninu da izbjegava gužve, na što ga je Bilođerić upozorio da možda ni u kući nije siguran. Ionako se uskoro vraćam u Beograd, hladno mu je uzvratio Ranković. U tom pokušaju uznemiravanja, kakav je, vjerojatno, doživio svatko tko je ikad imao tu nevolju da mu Služba prodre u auru, a kakav prakticira, valjda da se ozbiljnijom prikaže, i obična policija u našim krajevima, nešto je od đavoljih posala. Istovremeno, Služba na takav način u čovjeku nastoji stvoriti iluziju da ga štiti, da je na njegovoj strani, a s druge strane upozorava ga na njegovu smrtnost. Služba je u stalnoj potrazi za Faustom, ali ona ne trguje ni novcem, ni zlatom, ni talentima. Služba čovjeku nudi otkup njegova života. Naivno je, nedostojno i priglupo od Petra Bilođerića bilo da tog kolovoza Rankoviću daje takvu ponudu. Ili da se kao sitni provincijski šef jedne duboko zločinačke službe poigrava s onim koji je tu službu stvorio.
Godinu i pol ranije, bio je travanj 1970., iz centrale Službi državne bezbjednosti u Beogradu, Službi državne sigurnosti u Zagreb, stiže informacija o Mehmedu Tanushiju, rodom iz Prizrena, koji na Korčuli, u Vela Luci, radi kao pekar. U informaciji piše da je putovao u Dubrovnik i “izviđao” Rankovićevu kuću. Ranković je, nekome je govorio Tanushi, Albancima učinio mnoga zla, i sad treba da plati! Od Službe u Zagrebu zatraženo je da ove navode provjeri. Ovi su obavili zadatak, i u Beograd poslali informaciju u kojoj stoji da je istina da Mehmed Tanushi radi u jednoj velalučkoj pekarnici, čiji je vlasnik kosovski Albanac, ali to je bilo sve. Još su snimljene i beogradskoj centrali poslane fotografije Tanushija i njegovog automobila.
Tko je bio taj čovjek, koji se u jednom trenutku istovremeno našao tako blizu velikoj povijesti i okolnosti vlastite osjetljivosti, ranjivosti i smrtnosti? To što je radio u pekarnici, koja je bila vlasništvo drugog čovjeka, s kojim očito nije bio u rodu – da jest, to bi bilo naglašeno u službenoj informaciji – na jednome dalmatinskom otoku, daleko od svoga svijeta, dovodi nas do pretpostavke da je Mehmed Tanushi bio mlad čovjek i da mu je ovo, možda, bio prvi posao. Također, vjerojatno je da se zvao Mehmet, i da ga je aljkava daktilografija Službe preimenovala, tako da mu ime bude bliže uhu jugoslavenske većine, pa ćemo odsad tako i zvati – Mehmet.
Bit će da se Mehmet pravio važan kada je ono rekao o Aleksandru Rankoviću. Ako je rekao. Pokušavao je da se uklopi se u otočku zajednicu. A godina je 1970, na Korčuli je, među Hrvatima, koji u to vrijeme proživljavaju neki svoj mali nacionalni preporod. Trese ih, premda su redom partizani, njihova njemu do kraja možda i neobjašnjiva hrvatska groznica, i on im se primjedbama o Rankoviću pokušava svidjeti. Možda je zima, kada je sve još uže i skučenije, Mehmetu još dalje i tuđije. A Ranković je posvuda na zlu glasu, kao prvorazredni narodni neprijatelj, možda i najmrži u to vrijeme. Osim što je nerazumno, bilo bi i opasno reći išta dobro o njemu. Ali ono što Mehmet Tanushi očito ne zna i ne razumije, jednako je opasno, po njega možda i opasnije, o Rankoviću i zlo govoriti. O neprijatelju bi trebalo šutjeti, samo što te vrste znanja, kakvo je i znanje o šutnji, pripadaju samo povlaštenima. Ivi Andriću, koji je bio povlašten duhom i pripoviješću, Aleksandru Rankoviću, koji je bio povlašten poviješću.
Nakon što su tajno fotografirani on i njegov auto, o čemu, pretpostavljam, postoje dokumenti, postoje fotografije koje se čuvaju u Hrvatskome državnom arhivu, Mehmet Tanushi nestaje iz povijesti, da se nikad više ne pojavi. U tom trenutku bi se na onaj dio njegove pripovijesti za koji su zaslužni gospodar slučaj i revnosni suradnici Službe na otoku, trebala nastaviti imaginacija kakvog darovitog pisca, koji bi prethodno otputovao na Korčulu i u Vela Luku, i to po mogućnosti u zimska doba, da osjeti atmosferu, pa bi porazgovorio s mjesnim starcima, vjerojatno nepovjerljivim ljudima, i upitao bi ih za albanske pekarnice u Vela Luci prije više od pola stoljeća, među starcima vjerojatno ne bi bilo onoga koji se sjeća, a ako bi se koji sjetio, morao bi ga upitati za pekara koji po imenu Mehmet, kao što bi ga morao pitati i za otočke suradnike Službe iz tog vremena. Povijest je teška muka, jer s jedne strane povijest nikako da prođe, a s druge se strane ono od čega je načinjena zaboravlja lako. Može biti da je ta sklonost povijesti neprolaženju povezana upravo s ljudskim zaboravom. Suprotno logici i čovjekovoj psihologiji, u vremenu je mnogo trajnije ono što biva zaboravljeno. Ali svejedno, mladi bi i daroviti pisac morao ići na Korčulu, bez obzira na to što bi unaprijed mogao znati da neće biti odgovora ni na jedno pitanje koje će ljudima tamo postaviti, i da ni u jednoj službenoj otočkoj knjizi neće naići na ime Mehmeta Tanushija. Ali će na Korčuli ostati ošamućen jugom, možda onako kako je Mehmet bio ošamućen. Bura će mu propuhati kosti. U mjesnoj će mu pekarnici stari umirovljeni pekar reći kako se 1970. pekao kruh, i kakvih je kruhova, a kakvih kifli i peciva bilo za Jugoslavije. Trafikantica će darovitoga pisca, čija bi se imaginacija trebala nastaviti na zadani početak romana o Mehmetu Tanushiju, velalučkom pekaru, Albancu, koji je 1970. navodno obigravao oko Rankovićeve kuće na Lapadu, prevariti za kusur, pa će mu, dok bude kupovao papirne maramice jer su mu oči suzile od vjetra, uzvratiti kao da joj je pružio novčanicu od deset eura, a on se dobro sjeća da je to bila novčanica od pedeset eura. I svi ti sitni doživljaji, koji nemaju naizgled nikakve veze s Mehmetom Tanushijem, učvršćivat će konstrukciju i stvarati atmosferu budućeg romana mladoga darovitog pisca. To i jest razlog zašto bi romanopisac, osim što mora biti darovit, trebao biti mlad. Stari pisci teško putuju, pretjerano se pouzdaju u imaginaciju, a nisu ni u prilici da postavljaju ljudima pitanja kakva se mladosti lako opraštaju.
Aleksandru Rankoviću je 1970. tek šezdeset i jedna. Po zanimanju abadžija, šivač gunjeva za narod koji u to vrijeme, krajem dvadesetih godina, materijalno ni civilizacijski nije bio dorastao do bundi i kaputa. Komunist od 1928, nakon toga šest godina u zatvoru, mučen od policije, ali nije izdao. Godine 1941. Gestapo ga hapsi nakon diverzije u beogradskoj radio-stanici. Tuku ga i muče, ali ništa im ne govori. Prebacuju ga u bolnicu, jer im je njegov život očito bio važan. Komunisti to koriste, pa ga uspijevaju izbaviti iz bolnice. Rat provodi uz Tita, gine mu prva žena, 13. svibnja 1944. na Visu osniva “Odsjek za zaštitu naroda”, zlokobnu OZNU, praroditeljicu svih tajnih i sigurnosnih službi. Od tog trenutka, pa sve do Brionskog plenuma, održanog 1. srpnja 1966., na njemu je i na njegovoj savjesti teret Službe. Savjest je kod čovjeka poput njuha: stalna izloženost nekom mirisu dovodi do toga da se taj miris više ne osjeti, koliko god jak bio. Ali, bez obzira na to, u proljeće i ljeto 1970., nakon što je već četiri godine u mirovini, Aleksandar Ranković u dobroj je fizičkoj i mentalnoj formi. Dovoljno ohol da ga ne diraju upozorenja koja prima. Ili je zbog nečega siguran da mu ne prijeti opasnost od albanskih osvetnika?
Dvije godine kasnije, kada u Jugoslaviju provaljuje do zuba naoružana skupina idealista iz Hrvatskoga revolucionarnog bratstva, namjerenih da sredstvima terora pokrenu hrvatski narod na ustanak i na revoluciju, Ranković odgađa ljetnu selidbu u Dubrovnik. Za razliku od albanskog pekara, hrvatski mu se teroristi ozbiljnim čine. Nije previše vjerojatno da je raspolagao povlaštenim informacijama. Znao je najvjerojatnije ono što su znali i drugi građani. Premda su novine, radio i televizija o Bugojanskoj skupini donosili samo strogo kontrolirane informacije, uobličene prema pravilima oblikovanja službenih pripovijesti, Ranković ih je umio protumačiti i prevesti na jezike i kodove zbilje. Stvarajući Službu, on je stvarao i imaginarij jugoslavenskog i partijskog državnog terora. Za razliku od običnih građana, za razliku od Mehmeta Tanushija, umio je iz imaginarnog svijeta preći u stvarnost, pa se iz stvarnosti vratiti u imaginarni svijet. Mora da je u svojoj glavi Aleksandar Ranković bio bogat čovjek. Ali kakva je to imaginacija koja je praćena trajno anesteziranom savješću? Premda se, možda, čovjeku nakon godina neizloženosti i vrati osjet onoga jednog mirisa koji dugo nije mogao osjetiti.
Tog ljeta, godine 1972, u Dubrovnik je stigao početkom kolovoza. Obitelj je, kazuje službena informacija, bila uznemirena, premda je stariji sin s obitelji u kući bio od ranoga ljeta. Inače, on je, Milivoj, kojega zovu Mića, sin prve Rankovićeve žene Anđe, koja je 1942, kao borkinja Druge proleterske brigade, poginula u borbama s četnicima u okolini Gacka, te je jedanaest godina kasnije proglašena za narodnog heroja Jugoslavije. Slobodan, koji je od Miće deset godina mlađi, sin je Ladislave, Slavke, Slovenke iz Novog Mesta, također partizanke, redovite profesorice beogradskog Ekonomskog fakulteta. To što se Mića ne boji ni za sebe, ni za svoju djecu nešto govori o duhu epohe. Pretpostavka je da bi ustaški teroristi – tako se u novinama, te na radiju i televiziji, najčešće nazivaju pripadnici skupine – ubili ili oteli Rankovića, ali svih tih godina uglavnom kao da nije bilo straha da bi mogli učiniti kakvo zlo njegovim sinovima i unucima. Već pola stoljeća kasnije prag pretpostavljenoga i društveno uvjetovanog straha se pomiče prema bližnjima. Njima će prvima neprijatelj učiniti zlo! Hoće li i taj osjećaj biti posljedica preživljenog rata iz devedesetih, ili će proizlaziti iz baštine globalnog – uglavnom islamskog – terorizma s početka novog tisućljeća, kada meta više neće biti neprijateljski vođe, nego će metom biti oglašeni svi, od tek rođenog djeteta do starca i do kamenog kipa, koji pripadaju istoj vjeri i naciji kao neprijateljski vođa? Hoćemo li se baviti podrijetlom straha? Je li u pitanjima o podrijetlu nekog straha samo sljedeći strah, koji je sve bliži i bliži onome koji se plaši?
Svih tih godina Aleksandar Ranković, sudeći po redovitim opservacijama Službe, živio je ljeti na Lapadu i u Dubrovniku prosječnim, običnim životom socijalističkoga građanina. Išao je na kupanje, sudjelovao u ljetnim ritualima tipičnog kontinentalca, sjedio na terasi hotela Vis 2, na kavi ili na piću, sve dok 1975. to nije postao hotel zatvorenog tipa, namijenjen gostima Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine. Za njega, koji je još od 1937. bio član Politbiroa Komunističke partije Jugoslavije, na toj hotelskoj terasi nije više bilo mjesta. Neobičan osjećaj poniženja, jer se promatrač i autor ovih romanesknih manevara upravo tu, u trenutku kada u ljeto 1975. Rankoviću zabranjuju ulazak na njegovu omiljenu terasu, vraćaju ga s kave na koju je ritualno pošao, najednom vrlo snažno identificira sa svojim romanesknim junakom. Pa se iz te identifikacije stvara vrlo snažni književni potencijal, jaka napetost između života i teksta: kao što to jedino i može biti identifikacija je posljedicom izvjesne srodnosti iskustava. Nekad se i promatraču dogodilo nešto slično, potjeran je s mjesta na kojemu se osjećao dobro, potjeran je s mjesta koje mu je pripadalo, pa je osjetio poniženje osamljivanja, izolacije, ostrvljenosti, ostavljenosti. Poniženje izgona i nepripadanja. Ali nije to dovoljno da ovaj trenutak identifikacije učini tako važnim. Između autora ovog poglavlja o dubrovačkoj smrti Aleksandra Rankovića, i samog Rankovića, postoji razlika iz koje jedino i može nastati zanimljiv romaneskni tekst. Ranković je, naime, krvava figura Jugoslavije, krvava figura jugoslavenskog komunizma, utemeljitelj jedne zločinačke institucije, iz koje je poteklo veliko zlo, što će trajati, razvijati se i rasti svih četrdeset godina postojanja ove zemlje, da bi u pjenušavom krvavom vrhuncu dokrajčilo samoga sebe u ratovima devedesetih. Osim što je Ranković tvorac, koji 1975. mora jako dobro biti svjestan cjeline svoga djela, na njegovoj duši je niz umorstava u ime države, te niz uništenih osobnih i porodičnih egzistencija, koje je ovjerio svojim osobnim potpisom.
Ali kada ga više ne puste na njegovu terasu, kada se na trenutak i pomalo zbunjen okrene oko svoje osi, pa krene nazad, u prvi mah i ne znajući kamo bi pošao, najednom kao da nestane strašne njegove odgovornosti i krivnje, i on je šezdesetšestogodišnji umirovljenik, kojem je iz čistoga hira narušeno njegovo dostojanstvo. Tako se to učini njegovu promatraču, i tu onda više ne pomažu razum, ni građanska odgovornost pred poviješću, a bogme ni huljsko pristajanje uz većinske sentimente, pa se promatrač, koji je sada već autor, identificira s Rankovićem. I ta je identifikacija nosiva gesta poglavlja o Rankovićevoj smrti u Dubrovniku u ovim romanesknim manevrima, kao i mogućega romana, koji bi trebao napisati mladi daroviti pisac. Identifikacija sa zločincem, pogotovo s onim koji je stvarao zločinačke i ubilačke institucije jedne neslobodne, a tako zavodljive zemlje, kakva je bila Jugoslavija, opasna je, za književnost važna, ali i zavodljiva gesta. Ne samo da je za književnost važna, važna je i za život. Zlo ne nastaje iz onoga što je izvan nas. Zlo je, za razliku od Dobra, cijelo u nama, prepoznatljivo, blisko, familijarno. Da bi ga se razumjelo, mora ga se u sebi prepoznati. Da bi se njegovo djelovanje zaustavilo, mora ga se u sebi zaustaviti. Tako što čovjek prepozna sebe u Aleksandru Rankoviću.
Nakon što više nije mogao ići na terasu hotela Vis 2, što je, vjerojatno, stvorilo dodatne probleme Službi u njegovu nadziranju i praćenju, Ranković je nastavio izlaziti na terasu hotela Adriatic 2, a ako bi baš bio horan i raspoložen, ako je dan bio lijep, ali da turista nema previše, i ako ne bi bilo društvenih i političkih okolnosti koje bi mu kvarile ćeif, znao bi se pojaviti i na najčuvenijemu dubrovačkom društvenom okupljalištu, na terasi Gradske kavane. Posjeti Gradskoj kavani uneseni su, naravno, u redovite Informacije, koje niži organi Službe šalju višim organima Službe, da bi se na kraju cjelokupna Rankovićeva svakodnevica sabrala i analizirala u Beogradu. Ali nešto se zbivalo i mimo službenih saznanja. U ljeto 1973, mogao je to biti srpanj, u Dubrovniku su se, na Bunićevoj poljani, u posjetu Karli Ćurlin, rođenoj Stubler, našoj tetki Loli, našli njezin stariji brat Rudolf, Rudi, naš Nano, i njihova nećaka, kći njihove sestre Olge, mati moja Javorka. Tetka Lola nije voljela punu kuću. Najmilije joj je bilo samovati, primati jednom tjedno svoju kućnu pomoćnicu u osobi gospodina Nazifa, koji bi došao u košulji i s kravatom, pa bi se presvukao u radno odijelo da poredi stotinjak kvadrata njezina stana, te dvaput tjedno susjedu Laptalinku, koja ne bi predugo ostala i koja bi joj ispripovijedala sve zanimljivosti iz Grada, tko se oženio, tko rastavio, a tko je upravo pokopan na Boninovu. Nas je, svoju familiju, voljela nekom čudnom mrzovoljnom ljubavlju, i tog će nam ljeta svima poručiti da joj ubuduće što manje dolazimo. Te riječi ostale su upamćene, i trajno su ranjavale duše većine aktera. (Moju nisu, a nisu ni Noninu; Nona je, govoreći o rođenoj sestri, kratko zaključila: “Lukre je luda!”; Lukre je, inače, jedno od Lolinih čudno stečenih imena.) Premda ta preporuka nije izlazila izvan zadanih okvira unutar kojih se manifestirao tetkin karakter, problem s njoj bio je taj što je bila posljednja. Sljedećeg ljeta, godine 1974, Lola je za popodnevne sieste iznenada umrla, tako da smo sljedeći put kod nje u Dubrovnik dolazili na žalost i na sprovod. Ljutnja na tetku Lolu tako je pala na savjest onima koji su se na nju ljutili. Lukre je luda!, Nona ih je od ljutnje odvraćala, ali ni ona nikad nije izgovorila rečenicu koja bi na kraju uslijedila, a koja glasi: Lukre je bila luda.
Ali tog, još uvijek dobrog ljeta na Bunićevoj poljani, Nano je u predvečerje, koje je 1973. padalo sat ranije nego što će pasti istoga dana, deset godina kasnije, nakon ručka i popodnevnog čitanja njemačkih novina i drijemeža, pošao u Gradsku kavanu na lagani špricer. Vratio se prije nego što je i pošao, blago ustrašen i zabrinut. Znate li koga sam vidio? Rankovića! Sjedi sa ženom i s još dvojicom ljudi. I znate li što radi: smije se! Onaj jedan čovjek nešto priča, ekavski, beogradski, a Ranković se smije! Ni tetka Lola, kojoj je preko sedamdeset, i svašta je u životu doživjela, između ostaloga i to da je, kao i sestra njezina, izgubila sina, samo što je taj sin bio u našoj, a ne u neprijateljskoj vojsci, a ni mati moja Javorka, kojoj je tek trideset i jedna, nisu u toj Naninoj primjedbi vidjele ništa blesavo. Nisu se nasmijale tome što se Nano uplašio Rankovićeva smijeha, nego su ostale ozbiljne i, možda, još malo zabrinutije.
Ne znam je li Nano tog predvečerja uopće i popio svoj špricer u Gradskoj kavani, ili je glavom bez obzira pobjegao od Rankovićeva smijeha. Tu priču čuo sam jednom, ili možda dvaput, ali sam je ipak zapamtio među tolikim zaboravljenim (i nepreboljenim) pričama sa Sepetarevca. Iako sam je čuo kao sedmogodišnjak, priča je ostala zbog te neobične, djetetu nerazumljive pojedinosti: zašto bi smijeh nekog čovjeka Nanu uplašio?
Aleksandar Ranković, izvještava Služba u svojim Informacijama, svaka je označena brojem, kao da se radi o novinama ili o časopisu, nije išao po dućanima i na tržnicu u Gružu. Time se bavila Slavka, njegova poduzetna i, čini se, drčna žena, koja će sve do 1974. predavati na beogradskom Ekonomskom fakultetu, kao redovita profesorica. Kao što nema racionalnog objašnjenja kako je i zašto žena narodnog neprijatelja ostala raditi sa studentima nakon njegova pada s funkcije, tako ne može postojati ni razlog zašto je potjerana upravo ove 1974. godine. Ponegdje piše i da je tek tada istjerana i iz Partije, ali to je, ipak, malo vjerojatno. Beogradska sekretarica Gradskog komiteta SKJ, izvjesna Sofija Mišić, izgovorila je, prema svjedočenju Rankovićeva sina Slobodana, tom prilikom ove riječi: “Pa ljudi, ona se svakodnevno viđa sa Aleksandrom Rankovićem, a nije se javno odrekla ni njega ni njegovih stavova.”
Ivan Lovrenović u svojim će dnevničkim bilješkama jugoslavenski komunistički sustav nazvati ubilačkim. Izvođač romanesknih manevara rado preuzima ovu formulaciju, skupa s njezinim sadržajem, onako kako ga Lovrenović formulira, pa dalje nastavlja kako je upravo to ubilaštvo, stvarno ili metaforično, stvaralo prostor za upravo začudne bizarnosti i apsurdističke gegove, kakav je, recimo, sadržan u riječima drugarice Mišić. Drugarica Slavka, ili profesorica Slavka, svakodnevno se, zamislite, viđa sa svojim mužem, a da se nije odrekla ni njega ni njegovih stavova. Iz ovako formulirane misli proizlazi da Partija, koja je vođena razumom, demokratskim načelima i ljudskom empatijom, s bračnim stanjem drugarice Slavke ne bi imala problema kad bi se drugarica Slavka javno odrekla Aleksandra Rankovića i njegovih stavova. Nakon toga ne samo da Partija ne bi više zadirala u njezin privatni život, niti bi zavirivala u njezinu bračnu postelju, nego bi je, ako dobro razumijemo drugaricu Mišić, zadržala u svom članstvu.
Istoj vrsti bizarnosti i mračnih i tragičnih apsurdističkih gegova pripada i Nanina reakcija na Rankovićev smijeh. Samo što taj geg stiže sa suprotne strane od one koju predstavljaju gospođa Mišić, zajedno s Rankovićem i njegovom suprugom. Nanin strah pokreće apsurdno pitanje, nastalo svakodnevnom iritacijom čovjekovih živaca procedurama jugoslavenskoga socijalizma: što će biti s nama ako se Aleksandar Ranković smije u Gradskoj kavani? Ili: što će biti s nama ako se narodni neprijatelj smije u Gradskoj kavani? I što je još sve postalo moguće nakon što je neprijatelju omogućeno da se smije u Gradskoj kavani? Općenito, nakon što mu je omogućeno da se smije, a da oko njega sjede ljudi, domaći Dubrovčani i turisti, gosti Dubrovačkih ljetnih igara, stranci, oni koji će još uvijek prepoznati tog čovjeka i oni koji se 1973. više ne sjećaju ni tko je on. Socijalizam je još uvijek doba dugog i dubokog sjećanja, zato vrijeme u socijalizmu prolazi mnogo sporije nego što će prolaziti desetljećima potom, ali u tom dobu prolaznosti jučerašnji ljudi zaboravljaju se i kad sve drugo ostane upamćeno. U socijalizmu često se umre godinama i desetljećima prije groba. Aleksandar Ranković umro je 1. srpnja 1966, da bi se sedam godina potom, na terasi dubrovačke Gradske kavane, pred očima Rudolfa Stublera, našeg Nane, smijao. Jezovit je to doživljaj kada se čovjeku koji zađe u Gradsku kavanu na špricer, nakon vreloga srpanjskog dana, mrtvaci krenu u lice smijati.
U Dubrovniku Aleksandar Ranković bio je osamljen. Oni koji su ga poznavali od prije ljeta 1966, a takvih je bilo mnogo, jer je svemoćni gospodar Službe i svih komunističkih tajnih i javnih policijskih službi kuću na Lapadu gradio godinama ranije, prelazili bi na drugu stranu ulice čim bi ga vidjeli, jer su znali da će njihov pozdrav, ako ga slučajno pozdrave, biti opserviran, registriran i zabilježen u službenoj informaciji, pa će ih prvom sljedećom prilikom nepoznat netko u ulozi službenog lica upitati koga su u toliko i toliko sati, tog i tog dana, na tom i tom mjestu pozdravili, i zašto. Osim toga, sresti Rankovića na Lapadu, na Pilama ili na Stradunu, prepoznati ga i pritom biti od Rankovića prepoznat, značilo je biti rankovićevac i biti narodni neprijatelj. Objašnjenje da je postojalo neko prethodno vrijeme, u kojem Ranković ne samo da nije bio neprijatelj, nego je bio od Tita ovlašteni gospodar života i smrti, a pritom i vjenčani Titov kum, ne samo da nije moglo biti prihvaćeno kao opravdavajuća ili olakšavajuća okolnost pozdravu, nego je prekršaj činila još težim. Komunisti nisu željeli da ih se podsjeća na prošlost. Onaj tko bi to činio bivao je sumnjiv u sadašnjosti. I priznavao je da ni u prošlosti nije bio ništa bolji.
Ako je s nekoga višeg metafizičkog i moralnog stanovišta bilo ikakve koristi od Rankovićevih neprijateljskih sedamnaest ljeta u Dubrovniku, od 1966. pa sve do ovoga 22. srpnja 1983, kad sa Slavkom, sinom Slobodanom i kućnom pomoćnicom čije nam je ime, iz tko zna kakvih razloga, Služba u svojim Informacijama zatajila, onda je ta korist bila upravo u muci kojoj su Dubrovčani u tom vremenu bili izloženi. Naravno, ne svi, nego oni koji su se potrudili da svoga susjeda, visokog gosta iz Beograda, upoznaju, da mu u svemu budu na usluzi, potrude se da im i on, i njegova žena Slovenka, upamte imena i lica, pa su ga onda, nakon tog ljeta preokreta, na svaki način nastojali izbjeći. Koliki su samo ljudi, ugledni građani ovoga gosparskog grada, uzorni komunisti, ali i poneki dobri dubrovački katolici, pravoslavci, muslimani, tjeskobno išli Dubrovnikom u strahu da će sresti neprijatelja i da će biti viđeno da su ga sreli! Vjerojatno se neki među njima tog osjećaja nisu oslobodili ni nakon što je Ranković umro, a Služba državne bezbjednosti, koju su oni nazivali Službom državne sigurnosti, obustavila prisluškivanje objekta “Mostar”, kakav je bio kodni naziv kuće na Lapadu, kao i kućnog telefona, te je po svoj prilici bilo obustavljeno praćenje i uhođenje Rankovićevih bližnjih. Strepnja udvorica, koji su dušom platili svoja udvaranja drugu Marku, na kraju ga je nadživjela. Ta strepnja Rankovićeva je besmrtnost.
Antun Roko Lujak jedan je od onih čuvenih Dubrovčana, kakvi se, u naravi je to ovoga starog grada, rađaju u svakoj epohi. Socijalistički direktor i menadžer, neimar koji je gradio hotelski kompleks na Babinu kuku, direktor poduzeća Minčeta, direktor poduzeća Srđ, u neka doba i dubrovački gradonačelnik. Godine 1969. veliki Roko Lujak, na čije će se zasluge pedesetak godina kasnije pozivati i oni koji hine da su u tom gradu od stoljeća sedmog antikomunisti, došao je na tapet rukovodstva Saveza komunista Hrvatske za Dalmaciju, jer je kao direktor Minčete povezan sa Slobodanom Batom Todorovićem. A taj Bata Todorović, bivši financijski direktor poduzeća Progres, jednog od gospodarskih giganata koje je osnivala i kontrolirala Služba, vjerojatno je među živopisnijim i mračnijim figurama jugoslavenskoga socijalizma. Bata se, naime, po zadatku Službe obogatio kao Krez. Pa se onda biznisom bavio po principu dvovisinskog razboja: do podne bi radio za sebe, od podne za Službu. Recimo, radeći za Službu preprodavao je oružje različitim stranama u svim ratovima koji su se u njegovo vrijeme vodili. Ili bi za Službu po svijetu kupovao koješta od onog što nije pristojno da se u ime države kupuje. Njegove akcije podsjećaju povremeno na najbolje stranice Iljfa i Petrova. Još krajem pedesetih, kao mladi socijalistički menadžer, Bata Todorović otkupljuje za staro željezo šezdeset rashodovanih američkih brodova. Učinio je to kao direktor Progresa za Željezaru Štore, staru, dobru i vrlo rentabilnu željezaru, koju je Austrija gradila još 1851, pokraj golemih ležišta ugljena. E, ali onda je Bata tko zna preko koga i tko zna s kim uspio provesti državno-gospodarsku prevaru velikih razmjera: brodove koje su mu Amerikanci prodali za staro željezo malo je pokrpio i pofarbao i rasporedio ih u slovensku i crnogorsku trgovačku flotu. Legenda kaže da su Amerikanci bili zaprepašteni i da su jedna za drugom stizale diplomatske note u Beograd. Tada Bata pada u tobožnju nemilost, Služba društvenog knjigovodstva i Savezna devizna inspekcija započinju kontrolu koja će potrajati godinu dana, i završit će bez rezultata.
Godine 1962. Batu Todorovića hapse, pod optužbom da je preprodao četiri automobila. Biva osuđen na dvije godine uvjetno, i odmah iz Progresa prelazi u drugu tvrtku, u Interkomerc iz Umaga. Je li i Interkomerc osnovala Služba, to promatraču nije poznato, ali uskoro se Bata s obitelji seli u Italiju, pa u Njemačku, odakle nastavlja vrlo žive gospodarske aktivnosti s različitim organima i organizacijama u domovini. Od nekih doba dugo je živio i u Iranu.
Godine 1969. Slobodan Bata Todorović u jednu je ruku gospodarski kriminalac, a u drugu privredni subjekt unutar obavještajnog aparata. Bata je menadžer tajne službe, kojega tajna služba povremeno kobajagi progoni. I naravno da je na vezi s Aleksandrom Rankovićem, dubrovačkim ljetnim umirovljenikom. Kako ne bi s njim bio u vezi kada je Bata proizvod Rankovićeva uma, njegova krvavog policijskog genija. Naravno da on i dalje radi za Službu, zašto ne bi radio, on je za razliku od dubrovačkih gospara koji su se udvarali Rankoviću, slobodan čovjek. Ali Roko Lujak nije slobodan. On je samo još jedan gospar kojeg je Bog prokleo ljetnim Rankovićem.
Nakon što je Komitet za Dalmaciju druga Roka upozorio da je Bata Todorović u kontaktu s narodnim neprijateljem, te da je samim tim i on, koji je u kontaktu s Batom, možda narodni neprijatelj, drug Roko zatražio je samoinicijativno razgovor u Službi državne bezbjednosti, ili po dubrovački, Službi državne sigurnosti. Tako je sredinom 1970. pokušavao objasniti da je s Batom Todorovićem u poslovnom odnosu, a da Rankovića izbjegava, “što će činiti i u budućnosti, budući da ne želi da ga se s njim povezuje”. A onda je, tog ljeta 1970, dubrovačka Služba primijetila da i Bata, koji također ljetuje u Dubrovniku, jer svi uvijek ljetuju u Dubrovniku, izbjegava Rankovića, pošto ga je posjetio samo jednom za cijeloga svog godišnjeg odmora. Istovremeno, zabilježili su i da gospar Lujak izbjegava Batu kad god pretpostavlja, s razlogom ili bez razloga, da bi Bata mogao biti u kontaktu s Rankovićem. I tako se cijela stvar sa stanovišta Službe i njezinih suradnika, podložnika i otpadnika, završava kao u kakvom beznadnom Beckettovom komadu, kao u kakvom od onih čudesnih i savršeno praznih Beckettovih romana, u kojima se ogledaju čovjekova priroda i duh epohe. Na kraju, gospar Lujak stvorio je temelje na kojima je podignut taj veličanstveni modernistički kompleks na Babinom kuku, u kojemu se, bolje nego i u čemu drugom, ogleda i danas suvremeno lice Dubrovnika. Mjesto je to na kojemu na kraju ove pripovijesti progovara sudbina. Ali ne budimo nestrpljivi, dopustimo životu da dalje poteče.
Kako se nitko od prethodnih njegovih gosparskih poznanika i prijatelja više nije želio družiti s njim, Ranković je svih tih godina okružen bio svojim beogradskim društvom. Sibin Stojanović bioje među komunističkom elitom prilično poznat advokat. Vladimir Vilotijević, zvani Gavra, drugi je prijatelj. Tu su pravnik Momčilo Budisavljević, nekadašnji logoraš iz Mauthausena, i njegova žena Mara. Oni su, po svemu sudeći, najuži Rankovićev krug, u koji se Služba nije uspjela probiti. S tim ljudima pojavljivao se u gradu, njihova su imena česta u službenim informacijama. Oni su onaj njegov svijet, koji je duboko prepleten s njegovim najbliskijim porodičnim svijetom. Ljudi kakvih je bilo oko svih jugoslavenskih otpadnika i disidenata, osuđenih na javni zaborav i na život izvan zajednice, koji se nisu obazirali na posljedice koje će na njih ostaviti neodustajanje od prijateljstva. Mirne duše, svjesni što čine, prihvaćali su da na svojim plećima ponesu njegov teret. Premda ti ljudi obično ne bi bivali odbačeni ili maltretirani na način onih kojih su se odbili odreći, u njihovim će dosjeima trajno ostati zabilješka. Odani prijateljstvu nisu se mogli smatrati odanima socijalizmu.
Milovan Urošević, rano umirovljeni zastavnik JNA, preko ljeta radio je kao čuvar plaže hotela Vis 2. Bilo je to prije vremena kada su bosanski drugovi hotel pretvorili u zatvoreni objekt, i u ljetnu rezidenciju za sebe i svoje obitelji. Godine 1967, dakle u mjesecima nakon Rankovićeva pada, Urošević se susreo, te pomalo i zbližio, s Rankovićem, i pristao da uz novčanu naknadu uzme ključeve kuće, i da je povremeno tokom godine obilazi, da provjerava je li sve u redu i da prozračuje sobe. Vrijeme je to velike promjene u životu obitelji. Do prošle godine bili su okruženi brigom i pažnjom, osiguranjem namijenjenim drugom po važnosti čovjeku u državi. A smisao službenog osiguranja nije, barem u socijalističkoj Jugoslaviji, samo u tome da pazi da ne bude ugrožena tvoja sigurnost. Ono predstavlja nevidljivi zid između tebe i običnog svijeta, između tebe i karaktera običnih ljudi, ali i čitav jedan pogon, golemu i brojnu dvorsku poslugu, koja vodi računa da sve okolnosti najsitnije tvoje svakodnevice, povezane sa stanom, vikendicom i autom, dobro funkcioniraju. Onoga dana kada je nestalo službenog osiguranja, ili kada se službeno osiguranje, koje je bilo na usluzi drugu Rankoviću, pretvorilo u doušničku službu, najednom su to dvoje ljudi, Slavki je bilo četrdeset i šest, njezinom mužu pedeset i sedam, po prvi put bili suočeni s time da se automobil kvari i da ga treba voziti na redoviti servis pa na registraciju, da sijalice u stanu pregore, električni osigurači poiskaču, sifon ispod sudopera se začepi. Tada Slavka i njezin muž postaju svjesni, recimo, i toga da je Dubrovnik, pogotovu Lapad, zimi izložen vlazi, da zidovima kao i ljudima u kući treba zraka, kao i da je Beograd mnogo udaljeniji od Dubrovnika nego što se to činilo u vrijeme kada je Aleksandar Ranković bio imenovani Titov nasljednik, i da ne mogu iz Beograda dolaziti da prozračuju kuću, a u Dubrovniku nemaju više nikoga, premda im se još lani činilo da ih cijeli grad želi za strica i strinu, kuma i kumu, ako već ne za rođene oca i majku.
Tako je Ranković, svjestan koliko je riskantno ono što čini, ponudio Uroševiću ključeve svoje kuće. Nije on imao velikih iluzija o tom čovjeku, nije ih mogao imati, premda je, vjerojatno, zastavnik bio očaran, kao majmun u susretu s kobrom, jednim od vođa revolucije, pa je umio biti i meden, i potčinjen, tako da istovremeno Rankoviću komplimentira, a da ne izgovori ništa što bi bilo protivno partijskoj liniji. Ali Ranković sigurno je znao da je Uroševićeva odanost plića od plitkoga, nabrzinu iskopanog groba, i da ne postoji tajna koju bi Urošević za njega čuvao, te, konačno, da taj ključ ne znači ništa, jer nakon što su ga na Brionskom plenumu odbacili, ne postoji više ključ kojim bi on mogao zaključati svoju kuću. Konačno, Urošević mu je bio potreban samo tek da tu kuću provjetri. On je, međutim, bio i važna figura u prijelazu, koji nužno mora završiti neuspjehom, iz jednog u drugi život. Između života kojim je prethodno živio i života običnoga socijalističkog građanina veća je razlika od one razlike koja postoji između Carstva nebeskog i života najmanjega među ljudima.
Čini se da je zastavnik Urošević u ovo ušao čista srca, ni od koga nagovoren, jer je Služba na njega ubrzo izvršila pritisak preko njegove partijske organizacije. Naime, premda je bio mali i beznačajni čuvar plaže, koji se tim poslom bavio da bi životu pružio neki smisao, a ne da bi zaradio neke novce, Uroševiću je iz onog prethodnog vremena, prije nego što je rashodovan i penzioniran kao neperspektivni podoficirski kadar, ostalo to članstvo u Savezu komunista Jugoslavije. Biti Član za njega je, kao i za većinu članova Partije s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih, bilo cilj i smisao života. Otprilike onako kako je za katolika cilj i smisao u pripadanju Crkvi. I bit će da je bio grdno potresen i uznemiren kad je na sastanku postavljeno pitanje kako to on, Član, može da “čuva Rankovićevu vilu”. Tako je, nakon što je skoro sedam godina pazio i zračio kuću, u svibnju 1974, Urošević bio primoran da vrati gazdi ključeve. Objasnio mu je da od njega to traži njegova partijska organizacija. Ranković je sigurno imao razumijevanja, olakšao je tom malom čovjeku njegovu muku, i nije ga pozvao na kavu ili na još jednu rakiju, nego je sve obavljeno s nogu, tako da što brže prođe i da što prije bude zaboravljeno. Zahvaljujući Informaciji službe, broj 248, od 14. svibnja 1975, nikad nije zaboravljeno. Taj susret na terasi, kada Milovan Urošević vraća Rankoviću ključeve njegove kuće, jer je njegova partijska organizacija to od njega tražila, markantna je epizoda dvaju ljudskih života. Zastavnik iz nje saznaje da je život poniženje bez kraja. Rankoviću se po stoti put potvrđuje da nema što da traži u životima običnih ljudi, i da se između njega i njih samo jedan zid zamijenjen drugim.
Nakon ovog događaja, stoji u Informaciji od 14. svibnja 1975, Milovan Urošević zatražio je razgovor u dubrovačkoj Službi državne sigurnosti, da bi objasnio kako s Rankovićem nikad nije vodio “političke debate”, te izjavio da je spreman ponovo preuzeti ključeve njegove kuće, ali ovaj put kao suradnik Službe. Premda u Informaciji stoji da je sam zatražio razgovor, promatraču bi se, čini se s razlogom, to moglo učiniti sumnjivim. Prije će biti da je Služba pozvala Uroševića na informativni razgovor, da su ga cijele jedne noći, možda i preko vikenda, zadržali u svojim prostorijama, da mu nisu dopustili da se javi kući, da su mu prijetili izbacivanjem iz Partije, da su mu govorili da će ostati sam kao što je Ranković sam, samo što za njega nikoga neće biti briga, da su ga ucjenjivali životima članova obitelji, i da se on, nesretnik, slomio i pristao na suradnju. Tako je Aleksandar Ranković nazad dobio svoga kućepazitelja, ali ovaj put kao doušnika i suradnika Službe, kodnog imena Uroš. Onaj tko nije uživljen u pripovijest mogao bi upitati zašto je Ranković na ovo pristao. Zato što mu je Urošević bio drag. Zato što je sad konačno sve o njemu znao. Zato što je ovo, na neki način, bila i njegova osveta tom malom tužnom čovjeku. Zato što je znao svaku bravicu na prozoru, pa mu se nije moglo dogoditi da neki prozor ostane otvoren i da kiša ulije u kuću. Na kraju, prema Informaciji broj 65, od 9. rujna 1978, Milovan Urošević odselio se u Beograd. Ako bismo po njegovome životu sudili, a o komunističkim je režimima zapravo i najuputnije suditi, na osnovu pojedinačnih ljudskih sudbina, SFRJ nije se razlikovala od DDR-a, Služba državne bezbjednosti nije se razlikovala od Stasija. Sudimo li po životima nekih drugih ljudi, zaključit ćemo nešto drugo, pa ćemo često reći da je Jugoslavija bila nešto drugo. Ali zašto bi život Milovana Uroševića za povijest bio manje važan, ili manje istinit, od života drugih ljudi?
U ljeto 1976, dok je Milovan Urošević još bio tu, zbilo se nešto neobično i ganutljivo. Kako stoji u Informaciji broj 377, od 28. srpnja, suradniku Službe, kodnog imena Uroš, Aleksandar Ranković povjerava da ga je pogodio još jedan, istina lakši, srčani udar. Drugi je to po redu. Prvi je preživio tačno deset godina ranije, u noći Brionskog plenuma, ali tad je bio još horan i mlad. Ovo su već ozbiljne godine, šezdeset i sedam mu je, nije ostalo previše toga čemu se može nadati. Poslušao je liječnike, pa je prestao pušiti. Pazi što jede, alkohol ne smije piti, jer pije lijekove… Priznao je tad suradniku Službe, kodnog imena Uroš, tom već bivšem čuvaru plaže s kojim se poznaje dugo, praktično cijeli svoj drugi život, da se ne osjeća dobro i da je osamljen. Pa je molio da ga Uroš češće posjećuje.
Aleksandar Ranković bio je inteligentan, ali relativno priprost čovjek. Nije on vladao figurom ironije, pa da se suradniku Službe (svoje Službe, nikad to nije dovoljno ponavljati), ironično kaže da je usamljen i da mu njegovo društvo nedostaje. U tom trenutku on je očajni starac, premda još uvijek nije u staračkim godinama, koji skoro da traži milost. U svijetu bez dobrote, kakav je svijet kojim vlada Služba, i svijetu bez milosti prema narodnim neprijateljima, kakva je od prvoga do posljednjeg svoga dana bila komunistička Jugoslavija, Aleksandar Ranković, potresen vlastitom smrtnošću, ostavljen bez cigareta i bez alkohola, traži nešto što ne može dobiti. Uroš mu, naravno, govori da će doći, i ubrzo, naravno, dolazi. Tapše ga po ramenima, tješi, izgovara šale, koje se, međutim, ne primaju. Pod tolikim emocionalnim i moralnim pritiskom, pod slomom vlastite duše, Milovan Urošević morao se preseliti u Beograd.
Početkom 1973. netko je provalio u kuću na Lapadu i ukrao vrijedne slike. Neke od tih slika milicija je nekoliko mjeseci kasnije pronašla. Kada su u srpnju Rankovići stigli u Dubrovnik, Slavka tim povodom posjećuje Stanicu javne sigurnosti. Posjeta je, naravno, morala biti najavljena, tako da je Služba uputila Ivu Duževića, radnika Službe unutrašnjih poslova, kako da se “postavi” pred ženom narodnog neprijatelja. Ta žena je, na neki način, predstavljala trajni dramaturški problem u velikom igrokazu Službe.
Ladislava Slavka Becele, ratni prvoborac, slovenska partizanka, kojoj su u borbi stradali brat i sestra, a roditelje je neprijatelj strijeljao, jedna od malobrojnih koji su se s Titom i dijelom Vrhovnog štaba zatekli u pećini u Drvaru, 25. svibnja 1944, u vrijeme njemačkoga zračnog desanta, bila je s jedne strane najbliža osoba Aleksandru Rankoviću, narodnome neprijatelju, ali je po svemu od njega bila različita. On abadžija, ona doktorica ekonomije, od mračni demjurg Službe, ona drčna i slobodna žena, on Srbin i Srbijanac, ona Slovenka, koja do kraja u svome držanju ima nešto od one oholosti čeljadi iz najrazvijenije jugoslavenske republike prema aljkavosti, površnosti, neurednosti i sitnim lopovlucima južnjačke braće i drugova. U Službi su, u Dubrovniku, primijetili da Slavka lako sklapa nova poznanstva, da se miješa s ljudima, da vrlo slobodno govori. Tako je i Duževiću rekla, vjerojatno i ne vodeći previše računa o tome što njezine riječi u svom najsirovijem stanju idu izravno do vrhova Službe, da je ona u proteklih šest-sedam godina svašta doživjela i svega se nagledala zbog onoga što se dogodilo s njezinim mužem. “Ako je Leka imao greške, on je za to i odgovarao!”, rekla mu je. “Oko Rankovića se stvara fama i ne znam zašto je i kome to potrebno”, mijenjala je u svom govoru registre, namjerena da kaže sve.
I onda je, bit će upitana sumnjaju li na koga u vezi provale, rekla da “određene osobe po Dubrovniku šire glasine” da se u njihovoj kući nalazi neka vrlo vrijedna staroegipatska statua, ukradena iz muzeja, kao i barem jedna neprocjenjivo vrijedna slika, pa onda i nije čudo da lopovi provale i potraže statuu i sliku. Dužević ju je, besmrtnim policijskim manirom, upitao tko te glasine širi. Naravno da mu nije odgovorila. Malo je ljudi koji su u životu imali posla bilo s jugoslavenskom milicijom, bilo s hrvatskom policijom, a da im nije postavljeno to čuveno pitanje nakon kojega se upitani osjeća kao idiot. Jer onaj tko pita, ne samo da zna odgovor, nego je gospodar svih pretpostavki da odgovor bude upravo takav. Kada Služba 1973. postavlja pitanja tko po Dubrovniku širi glasine o vrijednoj staroegipatskoj statui i o Picassovoj slici – jer o Picassovoj slici u Rankovićevoj je kući riječ – Služba je u poput Boga koji bi se čudio svijetu koji je stvorio.
U Informaciji Službe broj 335, od 25. srpnja 1973, sastavljenoj nakon Slavkina posjeta stanici milicije, dva su važna zaključka. Prvi je da pojedini Dubrovčani, među njima i oni koji su se istaknuli u Maspoku, šire famu o dvije (ili barem dvije) vrijedne umjetnine u Rankovićevoj kući. Drugi je da Milovan Urošević, koji u ovo vrijeme još uvijek nije kodni Uroš, očito Rankovića izvještava što se priča po gradu, jer kako bi inače Slavka znala za glasine.
Ako se ukrste s djetinjim sjećanjem promatrača i izvođača romanesknih manevara, oba zaključka iz Informacije broj 335 učine se neočekivano traljavim i u biti netačnim. Naime, Dubrovnikom se u ljeto 1972, prvo nakon pada Savke i Tripala, širila urbana legenda da u Rankovićevom tinelu, s pogledom na sinje more, visi originalna slika Pabla Picassa. Glasina je tada već toliko raširena da je već u travnju ili svibnju stigla do Bunićeve poljane i tetkinog stana na četvrtom katu. Nitko od nas koji smo okupljeni oko trpeze, a to su, uz tetku Lolu, i njezina kći Branka te zet Werner, Nijemac koji ne govori naš jezik, pa se zbog njega oko ručka uglavnom i govori njemački, Olga i Franjo Rejc, kojemu je to posljednji dolazak u Dubrovnik, nepoznata žena, koja tetki pomaže u pripremi ručka, i ja, koji još nije navršio ni šest godina, ne samo da ne pripadamo onom povlaštenom svijetu do kojeg glasine dopru u svome upravo kreiranom obliku, nego svi u tom društvu – osim, naravno, nedoraslog mene – imaju izražen refleks zebnje od osjetljivih političkih tema. O Picassu u Rankovićevoj vili, koja je vila samo u priči, dok je u životu tek omanja kuća na Lapadu, ne bi se za tim ručkom pričalo da o tome ne priča već cijeli Dubrovnik, i da ta priča nije lišena slutnje moguće opasnosti. Legenda o Picassu prenosi se s ciljem Rankovićeva ozloglašavanja, pa se zato i može slobodno prenositi. I prenosit će se svih sljedećih godina, pa čak i nakon smrti glavnoga aktera. Možda će i pola stoljeća kasnije još biti starih Dubrovčana koji bi, kao nad nesumnjivom istinom, prisegnuli nad pričom o Rankovićevom Picassu. Živjeli su, i možda još uvijek žive ljudi koji su vjerovali da su tog Picassa vidjeli svojim očima. (Jedini provalnici s početka 1973. sigurno su znali da ta slika ne postoji. Golemo je bilo njihovo razočaranje poviješću!)
Za trpezom tog svečanog ručka na Bunićevoj poljani, na njemačkom jeziku se našem obiteljskom zetu Werneru Gerlitzkom prenosila legenda o bivšemu našem svemoćnom šefu policije, na čijem zidu, u vili na Lapadu, visi Picasso. To je prokletstvo sudbine, govorio je tog dana netko, jednom abadžiji, jednom krojaču narodskih prsluka od kostrijeti i ovčjih koža, pred očima svaki je dan slika u koju ni pismenije oko od njegovoga ne bi moglo gledati. A Werner se na to smijao, ali je vjerojatno pazio da svojim smijehom ne pređe granice pristojnosti, jer on kao Nijemac, i njemački vojnik iz Drugoga svjetskog rata, nije mogao biti siguran vrijeđa li nas njegov smijeh, ni u kojem bi trenutku taj smijeh mogao biti pretjeran. Činjenica da se o Rankovićevom Picassu tad govorilo, i da je to govorenje uraslo u neku obiteljsku legendu, koja bi se dopričavala kako bi koji od njezinih aktera umirao, na žalostima, uz sprovode, u posmrtnim prisjećanjima, Informaciju 335 prikazuje kao simptom sistemske paranoje Službe na zalasku.
Nedjeljko Dujaković bio je radnik Službe državne bezbjednosti Bosne i Hercegovine. S Rankovićem se poznavao prije Brionskog plenuma i izgradnje kuće na Lapadu. Kao pouzdan kadar namješten je za upravnika odmarališta radnika republičkih institucija Bosne i Hercegovine. Uklonjen je, dakle, iz službe, ali je istovremeno unaprijeđen. Bosanska je partija bila najtvrđa i najkonzervativnija, pa je i u njezinom poluzatvorenom i zatvorenom turističkom kompleksu u Dubrovniku i njegovoj okolici bilo nečega od onih staljinskih ljetovališta na Krimu. Premda su u Dubrovniku bili kao u raju, bosanski drugovi, njihove žene i djeca, pomalo su tu bili kao u zatvoru. Utopljeni u luksuz, nevidljivim zidom odijeljeni od radnih ljudi i građana, bili su ustvari nadzirani. Premda su bili slobodni vjerovati da je Dujaković tu radi njihove sigurnosti.
Njega je, čini se, Ranković angažirao da mu nadzire gradnju kuće. Nakon što je pao s vlasti, u vrijeme kada su osmišljavane strategije ocrnjivanja paloga anđela jugoslavenske revolucije, Nedjeljko Dujaković suspendiran je zbog financijskih malverzacija i optužbi da je koristio državna sredstva u podizanju Rankovićeve kuće. Pao je u nemilost da bi pad njegova gazde bio što dublji. A mogao se izvući, samo ako je pristao da tom padu i lažima pridonosi. Pa je onda govorio i što jest, i što nije. Vjerojatno je istina da je, gradeći Rankovićevu kuću, radio nešto što je bilo uobičajeno kada se gradi kuća prvome do Tita, ali što postaje kazneno djelo kada se prvi do Tita pretvori u narodnog neprijatelja. Tko zna čime se Dujaković tad branio, ali su na neko vrijeme njih dvojica međusobno zahladili.
Ali onda su, u Informaciji broj 65, koju Služba zavodi dana 9. veljače 1973, izgladili odnose, tako da Dujaković biva čest u kući na Lapadu. Sudski proces koji se protiv njega vodi privodi se kraju u travnju 1974, kada ga Vrhovni sud Socijalističke Republike Hrvatske oslobađa svake odgovornosti u vezi optužbi za financijske malverzacije, te presuđuje da se Dujakovića treba vratiti na posao. Umjesto toga, on se zapošljava kao trgovački zastupnik u Lesnini, te podnosi zahtjev da ga se vrati u Partiju, iz koje je izbačen u isto vrijeme kad je i suspendiran. Godina je 1977, kad pred izvorom Službe govori da s Rankovićem nije blizak, stran mu je taj čovjek, ali se nastojao umiliti Slavki, jer mu je trebala u tom sudskom procesu. Je li tad lagao, ili je govorio istinu, ili je lagao u nekim drugim prigodama, a istinu je govorio tek 1977, to nećemo saznati. Ali možda jednoga dana odnekud isplivaju nove Informacije Službe, koje će Nedjeljka Dujakovića prikazati u novom svjetlu. Sa stanovišta velike povijesti, kojom se bavi Nikica Barić, to nije važna stvar. U životima ljudi to je, međutim, sve.
Oko Rankovića tih je godina obigravao i Duško Momčilović, početkom sedamdesetih voditelj Obodinovog servisa u Dubrovniku, koji se zatim zapošljava u vojnom odmaralištu u Kuparima. On je, kao i onaj ubogi umirovljeni zastavnik, bio član Partije, čovjek sitne, gotovo neznatne uloge u društvu, koji je, međutim, bio bog i batina za frižidere u vešmašine u dubrovačkom kraju. Godine su rane, tek se nekoliko godina ranije, baš upravo oko Brionskog plenuma, počeo zbivati revolucionarni tehnološki pomak od poluautomatske vešmašine, uz koju je trebalo sjediti i ručno mijenjati programe, u automatsku vešmašinu koja se do danas nije bitno mijenjala. U Jugoslaviji dva su velika proizvođača: proizvodi Gorenja skuplji su i modernije dizajnirani, Obodinovi su proizvodi jeftiniji i uglavnom trajniji. Gorenje ima sigurnije servise, vode ih ljudi koji se ponašaju kao Slovenci, a Slovenci su u općoj percepciji ono što će jednoga dana biti Nijemci: pouzdani, ozbiljni, odgovorni. Rankovići su, vjerojatno, upoznali Duška Momčilovića kad im se početkom sedamdesetih pokvario Obodinov hladnjak. Usluga je bila brza i pouzdana, baš kao da je Ranković još uvijek ono što je bio, baš kao da je i dalje Titov kum. Kada je Služba pokušala izvršiti pritisak na Momčilovića, da bi ga pridobila na suradnju, otkrili su, istina neizravno, da on već jest suradnik Službe, ali one armijske. Za KOS je uhodio Rankovića, a Služba državne bezbjednosti i Kontraobavještajna služba JNA, SDB i KOS, bile su u neku ruku konkurentske firme. Osim što su se obje bavile nadziranjem društva i uglavnom prikrivenim terorom nad pojedincima i skupinama u koje bi prethodno proizvele u narodne neprijatelje, jer je bilo malo onih koji su sami od sebe već bili neprijatelji, SDB i KOS stvarali su usporedne društvene stvarnosti. I upravo stoga što su stvarnosti bile usporedne, poput ravno povučenih paralelnih linija koje se neće susresti ni u beskraju svemira, između njih nije smjelo biti prisnih veza ni kontakata. Služba je samo odustala od Momčilovića nakon što je shvatila da Momčilović radi za KOS.
Aleksandar Ranković i cijela njegova obitelj znali su, naravno, tko su ta trojica ljudi, i taj penzionirani zastavnik, čuvar plaže u bosanskom partijskom hotelu, i taj bosanski policajac, i taj serviser frižidera, tako da je i Služba na kraju shvatila da nijednom od njih ne vjeruju ništa. Ali Rankoviću je, kao i svakom drugom čovjeku, trebao netko tko će mu popraviti frižider ili prebojiti drvenariju u kući.
Velikih je muka u tih dugih sedamnaest godina, koje su te 1983. cijeli moj život, Služba imala s praćenjem Aleksandra Rankovića i dobivanjem korisnih informacija o njemu i o njegovima. O tome, uostalom, svjedoči i razočaranje povjesničara Nikice Barića, autora dragocjenog znanstvenog članka, koji me je kao malo što vratio u 1983. godinu. Skoro ničega, osim neke obične svakodnevice, u Informacijama Službe o Petru, kakvo je Rankovićevo kodno ime, i o objektu Mostar, kako je nazvana vila na Lapadu, zapravo neće ni biti. Sedamnaest dugih godina Služba državne bezbjednosti, taj jugoslavenski Stasi, o čijem se radu, na žalost, u Hrvatskoj, Bosni ili Srbiji nikad neće snimati filmovi, niti će se pisati veliki romani, jer je ta zločinačka organizacija ugrađena u temelje svake od te tri postsocijalističke države, i u svaki od njihovih nacionalizama, bavila se samo time je li Aleksandar Ranković bio na plaži, koliko je puta ulazio u more, je li u koga gledao, je li se s kime pozdravio. Može biti da je to dosadno, može biti čak i da je za pripadnike Službe frustrirajuće, ali potencijalno riječ je o velikoj romanesknoj prozi, o romanu kakav Dubrovnik doista zaslužuje. Potrebno bi bilo samo još naći mladoga, darovitog pisca koji bi umio to napisati. Neka mu ovi romaneskni manevri na temu 1983. posluže kao skroman i nenametljiv uzor i predložak.
Vjerojatno je Ranković svih tih godina bio začuđen da mu je glava ostala na ramenima. U komunističkim zemljama nije se ministra policije proizvodilo u neprijatelja, a da ga se pritom ostavilo u životu. Upravo zato što sam ne bi tako postupio, Ranković je bio iznenađen time što su mu drugovi poštedjeli život. Tačnije, time što mu je čovjek, kojemu je na vjenčanju bio kum, oprostio život. Je li to bio višak sentimentalnosti? Ili se to Tito njime poigrava, kao mačka ošamućenim mišom? Godine su mu, vjerojatno, trebale prije nego što je došao do odgovora na ovo pitanje, pa shvatio da se više neće dogoditi ništa.
Na osjetljive političke teme Aleksandar Ranković u tih je sedamnaest godina, koje traju upravo onoliko koliko 1983. traje i moj život, jednom u Slavkinom i u društvu Milovana Uroševića ironično primijetio da Mika Tripalo ima veću mirovinu od njega. Dogodilo se to krajem srpnja 1972, otprilike pola godine nakon što je Tripalo umirovljen. Doista, s penzionerske tačke gledišta, bila je to nepravda: osim što je bio na nižim položajima i dužnostima od Rankovića, Tripalo je imao sedamnaest godina manje revolucionarnog staža od Rankovića, jer je upravo toliko bio od njega mlađi. Skoro da je i ganutljivo što se Ranković nije suzdržao i od ove primjedbe, kao što se suzdržao od svega drugog što je mogao reći, ali o čemu je tako ustrajno šutio. I time izazivao očaj, kako Službe, tako i službene historiografije. Umjesto da bude komunistički disident i mučenik, on se pretvorio u ranokršćanskog sveca. Živio je u toj kući na Lapadu kao stilit Partije, kao stolpnik koji čuči na vrhu kamenog stupa i izlaže se direktnom pogledu Boga, tojest Službe. Je li Tito čitao Informacije, što ih je vrijedno proizvodila dubrovačka podružnica Službe državne bezbjednosti?
A onda se Tito na televiziji prvi put pojavio sa štapom. Slavka je bijesno rekla: Pogledaj ga, s toljagom! Ranković je, međutim, reagirao blagošću. Prestar je on već za takve napore, govorio je, ne bi ga smjeli izlagati takvim naporima. Ako on sam hoće, morali bi ga za njegovo dobro zaustavljati. Bio je ganut starenjem svoga nekadašnjeg vođe, pokazuje Informacija broj 247 od 25. srpnja 1978, i očito ga više nije bilo briga kako će njegove riječi Služba zabilježiti i interpretirati. Ako se već oni za njega ne brinu, brinut će se on, Ranković. Neobična, a opet tako ljudska, prirodna reakcija. Mogao ga je Tito ubiti, mogao ga je doživotno zatočiti, mogao mu je rasturiti obitelj, i učiniti sve ono što se oduvijek čini otpadnicima. Nije važno je li se Ranković pritom osjećao kriv, i je li pred Titom uopće bio kriv. To što mu je namijenjena bila uloga narodnog neprijatelja nije imalo veze s njegovim subjektivnim osjećajima ili namjerama. I sad, premda su daleko jedan od drugoga, najdalje što ljudi jedni od drugih uopće mogu biti, on 4. srpnja 1978, dok gleda televizijski izvještaj o proslavi Dana borca, svejedno u Titu vidi nekoga svog. Za razliku od Slavke, Ranković ne vidi toljagu u njegovoj ruci.
I tako u neka gluha doba noći, 22. srpnja 1983. on ulazi u svoju kuću na Lapadu. Umoran je kao pas, teško diše, u kući je sparno, ventilator mnogo ne pomaže. Ne zna da mu je ostalo manje od mjesec dana života. Srce je organ ritma. Srce kuca u četveročetvrtinskom ritmu, kao bubanj u pjesmi Chuka Berryja. Njegovo srce odavno već ispada iz ritma. Taj beslovesni mišić sve teže uspijeva stići vlastite otkucaje. Jednom kad stane, neće ga biti moguće pokrenuti.
1983.: Kratka povijest jedne prijeratne godine/19
Dubrovačka ljeta s Aleksandrom Rankovićem
Polegnut u ligeštulu, bosonog, u bašči iza Stublerovog pčelinjaka, petak je, 22. srpnja, i ovo je najsvježije mjesto na posjedu. U kući su, nakon ručka, svi popadali. Oko stola sjede za kavom, gustom, teškom, neukuhanom. Iskrao sam im se iza leđa, i najradije bih sad tu zadrijemao, samo da me ne probudi nečije dozivanje. Gledam kako niz nepokošenu travu ošamućene od vrućine i vijeka glavinjaju dvije pčele. Krupne i uščuvane, onovremene, birvaktilske pčele, pčele habsburške, pčele carske, glavinjaju od vrućine ošamućene posljednje još uvijek žive štublerovske pčele, a u meni se, već kao kroza san, probija strepnja da će neka od njih, jer tko zna koliko ih je još u travi, doteturati do mojih bosih nogu, i da ću, vraćajući se prema kući, ugaziti na pčelu. Ona će me ubosti, ja ću poskočiti, pa će mi u onom mekšem dijelu tabana ostati njezin žalac, i o žalcu iščupana pčelinja utroba. Život pčela je “Na Drini ćuprija” i nabijanje seljaka Radisava na kolac. Samo obrnuto. Kao da ti netko bijes tvoj i strah šakom iščupa skupa s jetrom, gušteračom i dijelom crijeva, i onda umireš u dubokoj travi, koja je pri dnu još sačuvala nešto od vlage prošlotjedne kiše, i žališ, dok tako umireš, za umorom pčelinje svakodnevice, za beskrajno dugim letom po sve oskudnijim ljetnim beharima i cvjetanjima, i za sljedećom zimom, za starosti pčelinjom, za plodovima zrelosti i smirenja koje ti namre tvoj pčelinji Bog. I ne pada ti na um, izvaljene utrobe, da boli sad onoga kojemu si uputila svoj bijes i strah, i da u metafizičkom smislu, pred ovom pričom u kojoj si se nenadano našla, mnogo više vrijedi njegov privremeni bol, kojeg se već sutra neće sjećati, nego sav tvoj život.
O tome mislim, dok tako u polusnu počivam, u ligeštulu, iza pčelinjaka. Zatim se polako dižem, pa korak po korak kroz travu, ježeći se od strepnje, krećem se kroz minsko polje pčela i pčelinjih žalaca. Zatim stižem do ugažene zemljane staze, i tada znam da sam spašen. To je mjesto na kojem se sjećanje gubi. Desetljećima kasnije, u stolnom kalendaru, pronađenom za selidbe sa Sepetarevca, nalazim da je Noninim rukopisom pokraj 22. srpnja zapisano: “Bili na Ilidži na ručku.” Pa se tako sjećanje na pčele uspijeva naći u kalendaru 1983. Ako griješim, ako je sjećanje, ipak, vezano za neki drugi datum ovoga ili čak možda i prošlog ljeta, vjerojatno više ne postoji način da tu grešku i otkrijem. Povijest je iluzija, povijest je posljedica prividne čvrstine kalendara. Istina je možda u priči.
Ranim jutrom, 22. srpnja 1983. Aleksandar Ranković, bivši potpredsjednik Jugoslavije i vladar tajnih službi, smijenjen na Brionskom plenumu, u ljeto 1966, potom izbačen iz Partije i unaprijeđen u narodnog neprijatelja, putuje na odmor u Dubrovnik. Na beogradsku željezničku stanicu stiže sa ženom Slavkom, mlađim sinom Slobodanom, te kućnom pomoćnicom, čije nam ime nije poznato. Najprije će vlakom do Bara, i onda automobilom. Rankoviću su sedamdeset i tri, sedam godina ranije doživio je prvi srčani udar, a već lani, kako potvrđuju izvještaji dubrovačke Službe državne bezbjednosti, koja se u Hrvatskoj u ime jezične ravnopravnosti naziva Službom državne sigurnosti, što ne mijenja, međutim, njezin karakter, govorio je da preko ljeta više neće dolaziti, da mu vrućine nimalo ne gode i da je u Dubrovniku ionako samo zbog djece i unuka. O tome, kao i o svemu drugom što se u vili na Lapadu, koja i nije baš takva vila, nema u njoj nego 110 četvornih metara, dubrovačka Služba šalje u svoju splitsku centralu, a ovi ih prosljeđuju Beogradu. Tako je od ljeta 1966. i Rankovićeva pada, ali, na žalost, izvještaje prije 1970. u Hrvatskome državnom arhivu nije moguće naći, vajka se povjesničar Nikica Barić, autor zanimljivoga znanstvenog članka “Dubrovački dani Aleksandra Rankovića 1970–1983.”
Dubrovačka kuća Aleksandra Rankovića je ozvučena. Služba je vodi pod nazivom Objekt Mostar. Dvanaest godina ranije, u ljeto 1971, Objekt Mostar prisluškivan je svakodnevno, od 7 do 23, a po potrebi i duže, dok se kontrola telefonskih razgovora obavljala “automatski, permanentno”. Istovremeno, tog vrelog hrvatskog ljeta, kada se mnogo toga u Hrvatskoj zbivalo, a još više pripremalo, Rankovićeva kuća je vizualno osmatrana s gradilišta obližnjega hotela, od 7 do 23 i 30, dok su radnici Službe sve članove njegove obitelji, koji bi stigli u Dubrovnik, pratili također svakodnevno, u dvije smjene, od 8 do 13, te od 14 do 23. Po potrebi i nakon toga. Tako piše u Službenoj informaciji broj 244, od 22. srpnja 1971. S vremenom prilike se mijenjaju, brojnost, organizacija i tehnička opremljenost Službe državne bezbjednosti nisu nužno isti kao te godine, ali model nadzora nad bivšim drugim čovjekom SFRJ ostaje nepromijenjen. Kao i određeni problemi pred kojima se pripadnici Službe nalaze.
Recimo, Aleksandar Ranković ima vrlo lijepu terasu, na kojoj rado prima goste. S terase je moguće zabilježiti samo “nejasan” razgovor. A u ljeto 1970, dok su se u prvom Rankovićevu susjedstvu obavljali građevinski radovi, zbog buke strojeva snimke su bile nerazgovijetne. Također, Služba je za sve vrijeme trajanja ovoga audio-vizualnog projekta radila na angažiranju volontera, koji bi dojavljivali o čemu Ranković i njegovi razgovaraju, te kakvi su njegovi stavovi o brojnim aktualnim pitanjima. Na neki način, trebalo je pronaći dovoljno talentirane intervjuiste, koji bi iskusnoga druga Marka umjeli razgovoriti i navesti ga da kaže ponešto i o onome o čemu inače ne govori. Služba najveće probleme ima s onima koji previše šute. Znao je on to, a znali su i oni. Pa je tako uhođenje i razgovorenje Aleksandra Rankovića, što su ga provodili dubrovački i splitski pripadnici Službe, imalo zanimljivu dramatsku pretpostavku. Autor znanstvenog članka, povjesničar Barić, pomalo je razočaran onim što je pronašao u izvještajima o Rankovićevom uhođenju u Dubrovniku. Povjesničaru šutnja ne vrijedi ništa, ili skoro ništa. Šutnja je književna, kazališna, filmska gesta. U šutnji je umjetnost, kroz šutnju i uhođenje, Gestapo, Sigurimi, Sekuritatea, Stasi, Služba državne bezbjednosti, najbliže je umjetnosti. Konačno, u ćutanju je sigurnost! Ali ćutati valja znati, i nije u svakom ćutanju šutnja. Za povjesničara, kao i za šefa Službe, ali i za Načelnika Službe javne sigurnosti u Dubrovniku kolovoza 1971. Petra Bilođerića, Rankovićeva je šutnja bila pokazatelj njegova odustajanja od same pomisli da se upetlja u politiku i pokuša mijenjati tokove povijesti. Piscu je, međutim, jasno da će Ranković najprije utjecati na povijest tako što se neće upetljati u politiku.
Tako što će šutjeti. Inače, Bilođerić je tog augusta 1971. posjetio Aleksandra Rankovića u njegovoj kući, da ga obavijesti o namjerama “ustaške emigracije prema njemu”. Kako stoji u Informaciji broj 295, Ranković je ove riječi primio mirno. Rekao je ovom Sinjaninu da izbjegava gužve, na što ga je Bilođerić upozorio da možda ni u kući nije siguran. Ionako se uskoro vraćam u Beograd, hladno mu je uzvratio Ranković. U tom pokušaju uznemiravanja, kakav je, vjerojatno, doživio svatko tko je ikad imao tu nevolju da mu Služba prodre u auru, a kakav prakticira, valjda da se ozbiljnijom prikaže, i obična policija u našim krajevima, nešto je od đavoljih posala. Istovremeno, Služba na takav način u čovjeku nastoji stvoriti iluziju da ga štiti, da je na njegovoj strani, a s druge strane upozorava ga na njegovu smrtnost. Služba je u stalnoj potrazi za Faustom, ali ona ne trguje ni novcem, ni zlatom, ni talentima. Služba čovjeku nudi otkup njegova života. Naivno je, nedostojno i priglupo od Petra Bilođerića bilo da tog kolovoza Rankoviću daje takvu ponudu. Ili da se kao sitni provincijski šef jedne duboko zločinačke službe poigrava s onim koji je tu službu stvorio.
Godinu i pol ranije, bio je travanj 1970., iz centrale Službi državne bezbjednosti u Beogradu, Službi državne sigurnosti u Zagreb, stiže informacija o Mehmedu Tanushiju, rodom iz Prizrena, koji na Korčuli, u Vela Luci, radi kao pekar. U informaciji piše da je putovao u Dubrovnik i “izviđao” Rankovićevu kuću. Ranković je, nekome je govorio Tanushi, Albancima učinio mnoga zla, i sad treba da plati! Od Službe u Zagrebu zatraženo je da ove navode provjeri. Ovi su obavili zadatak, i u Beograd poslali informaciju u kojoj stoji da je istina da Mehmed Tanushi radi u jednoj velalučkoj pekarnici, čiji je vlasnik kosovski Albanac, ali to je bilo sve. Još su snimljene i beogradskoj centrali poslane fotografije Tanushija i njegovog automobila.
Tko je bio taj čovjek, koji se u jednom trenutku istovremeno našao tako blizu velikoj povijesti i okolnosti vlastite osjetljivosti, ranjivosti i smrtnosti? To što je radio u pekarnici, koja je bila vlasništvo drugog čovjeka, s kojim očito nije bio u rodu – da jest, to bi bilo naglašeno u službenoj informaciji – na jednome dalmatinskom otoku, daleko od svoga svijeta, dovodi nas do pretpostavke da je Mehmed Tanushi bio mlad čovjek i da mu je ovo, možda, bio prvi posao. Također, vjerojatno je da se zvao Mehmet, i da ga je aljkava daktilografija Službe preimenovala, tako da mu ime bude bliže uhu jugoslavenske većine, pa ćemo odsad tako i zvati – Mehmet.
Bit će da se Mehmet pravio važan kada je ono rekao o Aleksandru Rankoviću. Ako je rekao. Pokušavao je da se uklopi se u otočku zajednicu. A godina je 1970, na Korčuli je, među Hrvatima, koji u to vrijeme proživljavaju neki svoj mali nacionalni preporod. Trese ih, premda su redom partizani, njihova njemu do kraja možda i neobjašnjiva hrvatska groznica, i on im se primjedbama o Rankoviću pokušava svidjeti. Možda je zima, kada je sve još uže i skučenije, Mehmetu još dalje i tuđije. A Ranković je posvuda na zlu glasu, kao prvorazredni narodni neprijatelj, možda i najmrži u to vrijeme. Osim što je nerazumno, bilo bi i opasno reći išta dobro o njemu. Ali ono što Mehmet Tanushi očito ne zna i ne razumije, jednako je opasno, po njega možda i opasnije, o Rankoviću i zlo govoriti. O neprijatelju bi trebalo šutjeti, samo što te vrste znanja, kakvo je i znanje o šutnji, pripadaju samo povlaštenima. Ivi Andriću, koji je bio povlašten duhom i pripoviješću, Aleksandru Rankoviću, koji je bio povlašten poviješću.
Nakon što su tajno fotografirani on i njegov auto, o čemu, pretpostavljam, postoje dokumenti, postoje fotografije koje se čuvaju u Hrvatskome državnom arhivu, Mehmet Tanushi nestaje iz povijesti, da se nikad više ne pojavi. U tom trenutku bi se na onaj dio njegove pripovijesti za koji su zaslužni gospodar slučaj i revnosni suradnici Službe na otoku, trebala nastaviti imaginacija kakvog darovitog pisca, koji bi prethodno otputovao na Korčulu i u Vela Luku, i to po mogućnosti u zimska doba, da osjeti atmosferu, pa bi porazgovorio s mjesnim starcima, vjerojatno nepovjerljivim ljudima, i upitao bi ih za albanske pekarnice u Vela Luci prije više od pola stoljeća, među starcima vjerojatno ne bi bilo onoga koji se sjeća, a ako bi se koji sjetio, morao bi ga upitati za pekara koji po imenu Mehmet, kao što bi ga morao pitati i za otočke suradnike Službe iz tog vremena. Povijest je teška muka, jer s jedne strane povijest nikako da prođe, a s druge se strane ono od čega je načinjena zaboravlja lako. Može biti da je ta sklonost povijesti neprolaženju povezana upravo s ljudskim zaboravom. Suprotno logici i čovjekovoj psihologiji, u vremenu je mnogo trajnije ono što biva zaboravljeno. Ali svejedno, mladi bi i daroviti pisac morao ići na Korčulu, bez obzira na to što bi unaprijed mogao znati da neće biti odgovora ni na jedno pitanje koje će ljudima tamo postaviti, i da ni u jednoj službenoj otočkoj knjizi neće naići na ime Mehmeta Tanushija. Ali će na Korčuli ostati ošamućen jugom, možda onako kako je Mehmet bio ošamućen. Bura će mu propuhati kosti. U mjesnoj će mu pekarnici stari umirovljeni pekar reći kako se 1970. pekao kruh, i kakvih je kruhova, a kakvih kifli i peciva bilo za Jugoslavije. Trafikantica će darovitoga pisca, čija bi se imaginacija trebala nastaviti na zadani početak romana o Mehmetu Tanushiju, velalučkom pekaru, Albancu, koji je 1970. navodno obigravao oko Rankovićeve kuće na Lapadu, prevariti za kusur, pa će mu, dok bude kupovao papirne maramice jer su mu oči suzile od vjetra, uzvratiti kao da joj je pružio novčanicu od deset eura, a on se dobro sjeća da je to bila novčanica od pedeset eura. I svi ti sitni doživljaji, koji nemaju naizgled nikakve veze s Mehmetom Tanushijem, učvršćivat će konstrukciju i stvarati atmosferu budućeg romana mladoga darovitog pisca. To i jest razlog zašto bi romanopisac, osim što mora biti darovit, trebao biti mlad. Stari pisci teško putuju, pretjerano se pouzdaju u imaginaciju, a nisu ni u prilici da postavljaju ljudima pitanja kakva se mladosti lako opraštaju.
Aleksandru Rankoviću je 1970. tek šezdeset i jedna. Po zanimanju abadžija, šivač gunjeva za narod koji u to vrijeme, krajem dvadesetih godina, materijalno ni civilizacijski nije bio dorastao do bundi i kaputa. Komunist od 1928, nakon toga šest godina u zatvoru, mučen od policije, ali nije izdao. Godine 1941. Gestapo ga hapsi nakon diverzije u beogradskoj radio-stanici. Tuku ga i muče, ali ništa im ne govori. Prebacuju ga u bolnicu, jer im je njegov život očito bio važan. Komunisti to koriste, pa ga uspijevaju izbaviti iz bolnice. Rat provodi uz Tita, gine mu prva žena, 13. svibnja 1944. na Visu osniva “Odsjek za zaštitu naroda”, zlokobnu OZNU, praroditeljicu svih tajnih i sigurnosnih službi. Od tog trenutka, pa sve do Brionskog plenuma, održanog 1. srpnja 1966., na njemu je i na njegovoj savjesti teret Službe. Savjest je kod čovjeka poput njuha: stalna izloženost nekom mirisu dovodi do toga da se taj miris više ne osjeti, koliko god jak bio. Ali, bez obzira na to, u proljeće i ljeto 1970., nakon što je već četiri godine u mirovini, Aleksandar Ranković u dobroj je fizičkoj i mentalnoj formi. Dovoljno ohol da ga ne diraju upozorenja koja prima. Ili je zbog nečega siguran da mu ne prijeti opasnost od albanskih osvetnika?
Dvije godine kasnije, kada u Jugoslaviju provaljuje do zuba naoružana skupina idealista iz Hrvatskoga revolucionarnog bratstva, namjerenih da sredstvima terora pokrenu hrvatski narod na ustanak i na revoluciju, Ranković odgađa ljetnu selidbu u Dubrovnik. Za razliku od albanskog pekara, hrvatski mu se teroristi ozbiljnim čine. Nije previše vjerojatno da je raspolagao povlaštenim informacijama. Znao je najvjerojatnije ono što su znali i drugi građani. Premda su novine, radio i televizija o Bugojanskoj skupini donosili samo strogo kontrolirane informacije, uobličene prema pravilima oblikovanja službenih pripovijesti, Ranković ih je umio protumačiti i prevesti na jezike i kodove zbilje. Stvarajući Službu, on je stvarao i imaginarij jugoslavenskog i partijskog državnog terora. Za razliku od običnih građana, za razliku od Mehmeta Tanushija, umio je iz imaginarnog svijeta preći u stvarnost, pa se iz stvarnosti vratiti u imaginarni svijet. Mora da je u svojoj glavi Aleksandar Ranković bio bogat čovjek. Ali kakva je to imaginacija koja je praćena trajno anesteziranom savješću? Premda se, možda, čovjeku nakon godina neizloženosti i vrati osjet onoga jednog mirisa koji dugo nije mogao osjetiti.
Tog ljeta, godine 1972, u Dubrovnik je stigao početkom kolovoza. Obitelj je, kazuje službena informacija, bila uznemirena, premda je stariji sin s obitelji u kući bio od ranoga ljeta. Inače, on je, Milivoj, kojega zovu Mića, sin prve Rankovićeve žene Anđe, koja je 1942, kao borkinja Druge proleterske brigade, poginula u borbama s četnicima u okolini Gacka, te je jedanaest godina kasnije proglašena za narodnog heroja Jugoslavije. Slobodan, koji je od Miće deset godina mlađi, sin je Ladislave, Slavke, Slovenke iz Novog Mesta, također partizanke, redovite profesorice beogradskog Ekonomskog fakulteta. To što se Mića ne boji ni za sebe, ni za svoju djecu nešto govori o duhu epohe. Pretpostavka je da bi ustaški teroristi – tako se u novinama, te na radiju i televiziji, najčešće nazivaju pripadnici skupine – ubili ili oteli Rankovića, ali svih tih godina uglavnom kao da nije bilo straha da bi mogli učiniti kakvo zlo njegovim sinovima i unucima. Već pola stoljeća kasnije prag pretpostavljenoga i društveno uvjetovanog straha se pomiče prema bližnjima. Njima će prvima neprijatelj učiniti zlo! Hoće li i taj osjećaj biti posljedica preživljenog rata iz devedesetih, ili će proizlaziti iz baštine globalnog – uglavnom islamskog – terorizma s početka novog tisućljeća, kada meta više neće biti neprijateljski vođe, nego će metom biti oglašeni svi, od tek rođenog djeteta do starca i do kamenog kipa, koji pripadaju istoj vjeri i naciji kao neprijateljski vođa? Hoćemo li se baviti podrijetlom straha? Je li u pitanjima o podrijetlu nekog straha samo sljedeći strah, koji je sve bliži i bliži onome koji se plaši?
Svih tih godina Aleksandar Ranković, sudeći po redovitim opservacijama Službe, živio je ljeti na Lapadu i u Dubrovniku prosječnim, običnim životom socijalističkoga građanina. Išao je na kupanje, sudjelovao u ljetnim ritualima tipičnog kontinentalca, sjedio na terasi hotela Vis 2, na kavi ili na piću, sve dok 1975. to nije postao hotel zatvorenog tipa, namijenjen gostima Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine. Za njega, koji je još od 1937. bio član Politbiroa Komunističke partije Jugoslavije, na toj hotelskoj terasi nije više bilo mjesta. Neobičan osjećaj poniženja, jer se promatrač i autor ovih romanesknih manevara upravo tu, u trenutku kada u ljeto 1975. Rankoviću zabranjuju ulazak na njegovu omiljenu terasu, vraćaju ga s kave na koju je ritualno pošao, najednom vrlo snažno identificira sa svojim romanesknim junakom. Pa se iz te identifikacije stvara vrlo snažni književni potencijal, jaka napetost između života i teksta: kao što to jedino i može biti identifikacija je posljedicom izvjesne srodnosti iskustava. Nekad se i promatraču dogodilo nešto slično, potjeran je s mjesta na kojemu se osjećao dobro, potjeran je s mjesta koje mu je pripadalo, pa je osjetio poniženje osamljivanja, izolacije, ostrvljenosti, ostavljenosti. Poniženje izgona i nepripadanja. Ali nije to dovoljno da ovaj trenutak identifikacije učini tako važnim. Između autora ovog poglavlja o dubrovačkoj smrti Aleksandra Rankovića, i samog Rankovića, postoji razlika iz koje jedino i može nastati zanimljiv romaneskni tekst. Ranković je, naime, krvava figura Jugoslavije, krvava figura jugoslavenskog komunizma, utemeljitelj jedne zločinačke institucije, iz koje je poteklo veliko zlo, što će trajati, razvijati se i rasti svih četrdeset godina postojanja ove zemlje, da bi u pjenušavom krvavom vrhuncu dokrajčilo samoga sebe u ratovima devedesetih. Osim što je Ranković tvorac, koji 1975. mora jako dobro biti svjestan cjeline svoga djela, na njegovoj duši je niz umorstava u ime države, te niz uništenih osobnih i porodičnih egzistencija, koje je ovjerio svojim osobnim potpisom.
Ali kada ga više ne puste na njegovu terasu, kada se na trenutak i pomalo zbunjen okrene oko svoje osi, pa krene nazad, u prvi mah i ne znajući kamo bi pošao, najednom kao da nestane strašne njegove odgovornosti i krivnje, i on je šezdesetšestogodišnji umirovljenik, kojem je iz čistoga hira narušeno njegovo dostojanstvo. Tako se to učini njegovu promatraču, i tu onda više ne pomažu razum, ni građanska odgovornost pred poviješću, a bogme ni huljsko pristajanje uz većinske sentimente, pa se promatrač, koji je sada već autor, identificira s Rankovićem. I ta je identifikacija nosiva gesta poglavlja o Rankovićevoj smrti u Dubrovniku u ovim romanesknim manevrima, kao i mogućega romana, koji bi trebao napisati mladi daroviti pisac. Identifikacija sa zločincem, pogotovo s onim koji je stvarao zločinačke i ubilačke institucije jedne neslobodne, a tako zavodljive zemlje, kakva je bila Jugoslavija, opasna je, za književnost važna, ali i zavodljiva gesta. Ne samo da je za književnost važna, važna je i za život. Zlo ne nastaje iz onoga što je izvan nas. Zlo je, za razliku od Dobra, cijelo u nama, prepoznatljivo, blisko, familijarno. Da bi ga se razumjelo, mora ga se u sebi prepoznati. Da bi se njegovo djelovanje zaustavilo, mora ga se u sebi zaustaviti. Tako što čovjek prepozna sebe u Aleksandru Rankoviću.
Nakon što više nije mogao ići na terasu hotela Vis 2, što je, vjerojatno, stvorilo dodatne probleme Službi u njegovu nadziranju i praćenju, Ranković je nastavio izlaziti na terasu hotela Adriatic 2, a ako bi baš bio horan i raspoložen, ako je dan bio lijep, ali da turista nema previše, i ako ne bi bilo društvenih i političkih okolnosti koje bi mu kvarile ćeif, znao bi se pojaviti i na najčuvenijemu dubrovačkom društvenom okupljalištu, na terasi Gradske kavane. Posjeti Gradskoj kavani uneseni su, naravno, u redovite Informacije, koje niži organi Službe šalju višim organima Službe, da bi se na kraju cjelokupna Rankovićeva svakodnevica sabrala i analizirala u Beogradu. Ali nešto se zbivalo i mimo službenih saznanja. U ljeto 1973, mogao je to biti srpanj, u Dubrovniku su se, na Bunićevoj poljani, u posjetu Karli Ćurlin, rođenoj Stubler, našoj tetki Loli, našli njezin stariji brat Rudolf, Rudi, naš Nano, i njihova nećaka, kći njihove sestre Olge, mati moja Javorka. Tetka Lola nije voljela punu kuću. Najmilije joj je bilo samovati, primati jednom tjedno svoju kućnu pomoćnicu u osobi gospodina Nazifa, koji bi došao u košulji i s kravatom, pa bi se presvukao u radno odijelo da poredi stotinjak kvadrata njezina stana, te dvaput tjedno susjedu Laptalinku, koja ne bi predugo ostala i koja bi joj ispripovijedala sve zanimljivosti iz Grada, tko se oženio, tko rastavio, a tko je upravo pokopan na Boninovu. Nas je, svoju familiju, voljela nekom čudnom mrzovoljnom ljubavlju, i tog će nam ljeta svima poručiti da joj ubuduće što manje dolazimo. Te riječi ostale su upamćene, i trajno su ranjavale duše većine aktera. (Moju nisu, a nisu ni Noninu; Nona je, govoreći o rođenoj sestri, kratko zaključila: “Lukre je luda!”; Lukre je, inače, jedno od Lolinih čudno stečenih imena.) Premda ta preporuka nije izlazila izvan zadanih okvira unutar kojih se manifestirao tetkin karakter, problem s njoj bio je taj što je bila posljednja. Sljedećeg ljeta, godine 1974, Lola je za popodnevne sieste iznenada umrla, tako da smo sljedeći put kod nje u Dubrovnik dolazili na žalost i na sprovod. Ljutnja na tetku Lolu tako je pala na savjest onima koji su se na nju ljutili. Lukre je luda!, Nona ih je od ljutnje odvraćala, ali ni ona nikad nije izgovorila rečenicu koja bi na kraju uslijedila, a koja glasi: Lukre je bila luda.
Ali tog, još uvijek dobrog ljeta na Bunićevoj poljani, Nano je u predvečerje, koje je 1973. padalo sat ranije nego što će pasti istoga dana, deset godina kasnije, nakon ručka i popodnevnog čitanja njemačkih novina i drijemeža, pošao u Gradsku kavanu na lagani špricer. Vratio se prije nego što je i pošao, blago ustrašen i zabrinut. Znate li koga sam vidio? Rankovića! Sjedi sa ženom i s još dvojicom ljudi. I znate li što radi: smije se! Onaj jedan čovjek nešto priča, ekavski, beogradski, a Ranković se smije! Ni tetka Lola, kojoj je preko sedamdeset, i svašta je u životu doživjela, između ostaloga i to da je, kao i sestra njezina, izgubila sina, samo što je taj sin bio u našoj, a ne u neprijateljskoj vojsci, a ni mati moja Javorka, kojoj je tek trideset i jedna, nisu u toj Naninoj primjedbi vidjele ništa blesavo. Nisu se nasmijale tome što se Nano uplašio Rankovićeva smijeha, nego su ostale ozbiljne i, možda, još malo zabrinutije.
Ne znam je li Nano tog predvečerja uopće i popio svoj špricer u Gradskoj kavani, ili je glavom bez obzira pobjegao od Rankovićeva smijeha. Tu priču čuo sam jednom, ili možda dvaput, ali sam je ipak zapamtio među tolikim zaboravljenim (i nepreboljenim) pričama sa Sepetarevca. Iako sam je čuo kao sedmogodišnjak, priča je ostala zbog te neobične, djetetu nerazumljive pojedinosti: zašto bi smijeh nekog čovjeka Nanu uplašio?
Aleksandar Ranković, izvještava Služba u svojim Informacijama, svaka je označena brojem, kao da se radi o novinama ili o časopisu, nije išao po dućanima i na tržnicu u Gružu. Time se bavila Slavka, njegova poduzetna i, čini se, drčna žena, koja će sve do 1974. predavati na beogradskom Ekonomskom fakultetu, kao redovita profesorica. Kao što nema racionalnog objašnjenja kako je i zašto žena narodnog neprijatelja ostala raditi sa studentima nakon njegova pada s funkcije, tako ne može postojati ni razlog zašto je potjerana upravo ove 1974. godine. Ponegdje piše i da je tek tada istjerana i iz Partije, ali to je, ipak, malo vjerojatno. Beogradska sekretarica Gradskog komiteta SKJ, izvjesna Sofija Mišić, izgovorila je, prema svjedočenju Rankovićeva sina Slobodana, tom prilikom ove riječi: “Pa ljudi, ona se svakodnevno viđa sa Aleksandrom Rankovićem, a nije se javno odrekla ni njega ni njegovih stavova.”
Ivan Lovrenović u svojim će dnevničkim bilješkama jugoslavenski komunistički sustav nazvati ubilačkim. Izvođač romanesknih manevara rado preuzima ovu formulaciju, skupa s njezinim sadržajem, onako kako ga Lovrenović formulira, pa dalje nastavlja kako je upravo to ubilaštvo, stvarno ili metaforično, stvaralo prostor za upravo začudne bizarnosti i apsurdističke gegove, kakav je, recimo, sadržan u riječima drugarice Mišić. Drugarica Slavka, ili profesorica Slavka, svakodnevno se, zamislite, viđa sa svojim mužem, a da se nije odrekla ni njega ni njegovih stavova. Iz ovako formulirane misli proizlazi da Partija, koja je vođena razumom, demokratskim načelima i ljudskom empatijom, s bračnim stanjem drugarice Slavke ne bi imala problema kad bi se drugarica Slavka javno odrekla Aleksandra Rankovića i njegovih stavova. Nakon toga ne samo da Partija ne bi više zadirala u njezin privatni život, niti bi zavirivala u njezinu bračnu postelju, nego bi je, ako dobro razumijemo drugaricu Mišić, zadržala u svom članstvu.
Istoj vrsti bizarnosti i mračnih i tragičnih apsurdističkih gegova pripada i Nanina reakcija na Rankovićev smijeh. Samo što taj geg stiže sa suprotne strane od one koju predstavljaju gospođa Mišić, zajedno s Rankovićem i njegovom suprugom. Nanin strah pokreće apsurdno pitanje, nastalo svakodnevnom iritacijom čovjekovih živaca procedurama jugoslavenskoga socijalizma: što će biti s nama ako se Aleksandar Ranković smije u Gradskoj kavani? Ili: što će biti s nama ako se narodni neprijatelj smije u Gradskoj kavani? I što je još sve postalo moguće nakon što je neprijatelju omogućeno da se smije u Gradskoj kavani? Općenito, nakon što mu je omogućeno da se smije, a da oko njega sjede ljudi, domaći Dubrovčani i turisti, gosti Dubrovačkih ljetnih igara, stranci, oni koji će još uvijek prepoznati tog čovjeka i oni koji se 1973. više ne sjećaju ni tko je on. Socijalizam je još uvijek doba dugog i dubokog sjećanja, zato vrijeme u socijalizmu prolazi mnogo sporije nego što će prolaziti desetljećima potom, ali u tom dobu prolaznosti jučerašnji ljudi zaboravljaju se i kad sve drugo ostane upamćeno. U socijalizmu često se umre godinama i desetljećima prije groba. Aleksandar Ranković umro je 1. srpnja 1966, da bi se sedam godina potom, na terasi dubrovačke Gradske kavane, pred očima Rudolfa Stublera, našeg Nane, smijao. Jezovit je to doživljaj kada se čovjeku koji zađe u Gradsku kavanu na špricer, nakon vreloga srpanjskog dana, mrtvaci krenu u lice smijati.
U Dubrovniku Aleksandar Ranković bio je osamljen. Oni koji su ga poznavali od prije ljeta 1966, a takvih je bilo mnogo, jer je svemoćni gospodar Službe i svih komunističkih tajnih i javnih policijskih službi kuću na Lapadu gradio godinama ranije, prelazili bi na drugu stranu ulice čim bi ga vidjeli, jer su znali da će njihov pozdrav, ako ga slučajno pozdrave, biti opserviran, registriran i zabilježen u službenoj informaciji, pa će ih prvom sljedećom prilikom nepoznat netko u ulozi službenog lica upitati koga su u toliko i toliko sati, tog i tog dana, na tom i tom mjestu pozdravili, i zašto. Osim toga, sresti Rankovića na Lapadu, na Pilama ili na Stradunu, prepoznati ga i pritom biti od Rankovića prepoznat, značilo je biti rankovićevac i biti narodni neprijatelj. Objašnjenje da je postojalo neko prethodno vrijeme, u kojem Ranković ne samo da nije bio neprijatelj, nego je bio od Tita ovlašteni gospodar života i smrti, a pritom i vjenčani Titov kum, ne samo da nije moglo biti prihvaćeno kao opravdavajuća ili olakšavajuća okolnost pozdravu, nego je prekršaj činila još težim. Komunisti nisu željeli da ih se podsjeća na prošlost. Onaj tko bi to činio bivao je sumnjiv u sadašnjosti. I priznavao je da ni u prošlosti nije bio ništa bolji.
Ako je s nekoga višeg metafizičkog i moralnog stanovišta bilo ikakve koristi od Rankovićevih neprijateljskih sedamnaest ljeta u Dubrovniku, od 1966. pa sve do ovoga 22. srpnja 1983, kad sa Slavkom, sinom Slobodanom i kućnom pomoćnicom čije nam je ime, iz tko zna kakvih razloga, Služba u svojim Informacijama zatajila, onda je ta korist bila upravo u muci kojoj su Dubrovčani u tom vremenu bili izloženi. Naravno, ne svi, nego oni koji su se potrudili da svoga susjeda, visokog gosta iz Beograda, upoznaju, da mu u svemu budu na usluzi, potrude se da im i on, i njegova žena Slovenka, upamte imena i lica, pa su ga onda, nakon tog ljeta preokreta, na svaki način nastojali izbjeći. Koliki su samo ljudi, ugledni građani ovoga gosparskog grada, uzorni komunisti, ali i poneki dobri dubrovački katolici, pravoslavci, muslimani, tjeskobno išli Dubrovnikom u strahu da će sresti neprijatelja i da će biti viđeno da su ga sreli! Vjerojatno se neki među njima tog osjećaja nisu oslobodili ni nakon što je Ranković umro, a Služba državne bezbjednosti, koju su oni nazivali Službom državne sigurnosti, obustavila prisluškivanje objekta “Mostar”, kakav je bio kodni naziv kuće na Lapadu, kao i kućnog telefona, te je po svoj prilici bilo obustavljeno praćenje i uhođenje Rankovićevih bližnjih. Strepnja udvorica, koji su dušom platili svoja udvaranja drugu Marku, na kraju ga je nadživjela. Ta strepnja Rankovićeva je besmrtnost.
Antun Roko Lujak jedan je od onih čuvenih Dubrovčana, kakvi se, u naravi je to ovoga starog grada, rađaju u svakoj epohi. Socijalistički direktor i menadžer, neimar koji je gradio hotelski kompleks na Babinu kuku, direktor poduzeća Minčeta, direktor poduzeća Srđ, u neka doba i dubrovački gradonačelnik. Godine 1969. veliki Roko Lujak, na čije će se zasluge pedesetak godina kasnije pozivati i oni koji hine da su u tom gradu od stoljeća sedmog antikomunisti, došao je na tapet rukovodstva Saveza komunista Hrvatske za Dalmaciju, jer je kao direktor Minčete povezan sa Slobodanom Batom Todorovićem. A taj Bata Todorović, bivši financijski direktor poduzeća Progres, jednog od gospodarskih giganata koje je osnivala i kontrolirala Služba, vjerojatno je među živopisnijim i mračnijim figurama jugoslavenskoga socijalizma. Bata se, naime, po zadatku Službe obogatio kao Krez. Pa se onda biznisom bavio po principu dvovisinskog razboja: do podne bi radio za sebe, od podne za Službu. Recimo, radeći za Službu preprodavao je oružje različitim stranama u svim ratovima koji su se u njegovo vrijeme vodili. Ili bi za Službu po svijetu kupovao koješta od onog što nije pristojno da se u ime države kupuje. Njegove akcije podsjećaju povremeno na najbolje stranice Iljfa i Petrova. Još krajem pedesetih, kao mladi socijalistički menadžer, Bata Todorović otkupljuje za staro željezo šezdeset rashodovanih američkih brodova. Učinio je to kao direktor Progresa za Željezaru Štore, staru, dobru i vrlo rentabilnu željezaru, koju je Austrija gradila još 1851, pokraj golemih ležišta ugljena. E, ali onda je Bata tko zna preko koga i tko zna s kim uspio provesti državno-gospodarsku prevaru velikih razmjera: brodove koje su mu Amerikanci prodali za staro željezo malo je pokrpio i pofarbao i rasporedio ih u slovensku i crnogorsku trgovačku flotu. Legenda kaže da su Amerikanci bili zaprepašteni i da su jedna za drugom stizale diplomatske note u Beograd. Tada Bata pada u tobožnju nemilost, Služba društvenog knjigovodstva i Savezna devizna inspekcija započinju kontrolu koja će potrajati godinu dana, i završit će bez rezultata.
Godine 1962. Batu Todorovića hapse, pod optužbom da je preprodao četiri automobila. Biva osuđen na dvije godine uvjetno, i odmah iz Progresa prelazi u drugu tvrtku, u Interkomerc iz Umaga. Je li i Interkomerc osnovala Služba, to promatraču nije poznato, ali uskoro se Bata s obitelji seli u Italiju, pa u Njemačku, odakle nastavlja vrlo žive gospodarske aktivnosti s različitim organima i organizacijama u domovini. Od nekih doba dugo je živio i u Iranu.
Godine 1969. Slobodan Bata Todorović u jednu je ruku gospodarski kriminalac, a u drugu privredni subjekt unutar obavještajnog aparata. Bata je menadžer tajne službe, kojega tajna služba povremeno kobajagi progoni. I naravno da je na vezi s Aleksandrom Rankovićem, dubrovačkim ljetnim umirovljenikom. Kako ne bi s njim bio u vezi kada je Bata proizvod Rankovićeva uma, njegova krvavog policijskog genija. Naravno da on i dalje radi za Službu, zašto ne bi radio, on je za razliku od dubrovačkih gospara koji su se udvarali Rankoviću, slobodan čovjek. Ali Roko Lujak nije slobodan. On je samo još jedan gospar kojeg je Bog prokleo ljetnim Rankovićem.
Nakon što je Komitet za Dalmaciju druga Roka upozorio da je Bata Todorović u kontaktu s narodnim neprijateljem, te da je samim tim i on, koji je u kontaktu s Batom, možda narodni neprijatelj, drug Roko zatražio je samoinicijativno razgovor u Službi državne bezbjednosti, ili po dubrovački, Službi državne sigurnosti. Tako je sredinom 1970. pokušavao objasniti da je s Batom Todorovićem u poslovnom odnosu, a da Rankovića izbjegava, “što će činiti i u budućnosti, budući da ne želi da ga se s njim povezuje”. A onda je, tog ljeta 1970, dubrovačka Služba primijetila da i Bata, koji također ljetuje u Dubrovniku, jer svi uvijek ljetuju u Dubrovniku, izbjegava Rankovića, pošto ga je posjetio samo jednom za cijeloga svog godišnjeg odmora. Istovremeno, zabilježili su i da gospar Lujak izbjegava Batu kad god pretpostavlja, s razlogom ili bez razloga, da bi Bata mogao biti u kontaktu s Rankovićem. I tako se cijela stvar sa stanovišta Službe i njezinih suradnika, podložnika i otpadnika, završava kao u kakvom beznadnom Beckettovom komadu, kao u kakvom od onih čudesnih i savršeno praznih Beckettovih romana, u kojima se ogledaju čovjekova priroda i duh epohe. Na kraju, gospar Lujak stvorio je temelje na kojima je podignut taj veličanstveni modernistički kompleks na Babinom kuku, u kojemu se, bolje nego i u čemu drugom, ogleda i danas suvremeno lice Dubrovnika. Mjesto je to na kojemu na kraju ove pripovijesti progovara sudbina. Ali ne budimo nestrpljivi, dopustimo životu da dalje poteče.
Kako se nitko od prethodnih njegovih gosparskih poznanika i prijatelja više nije želio družiti s njim, Ranković je svih tih godina okružen bio svojim beogradskim društvom. Sibin Stojanović bio je među komunističkom elitom prilično poznat advokat. Vladimir Vilotijević, zvani Gavra, drugi je prijatelj. Tu su pravnik Momčilo Budisavljević, nekadašnji logoraš iz Mauthausena, i njegova žena Mara. Oni su, po svemu sudeći, najuži Rankovićev krug, u koji se Služba nije uspjela probiti. S tim ljudima pojavljivao se u gradu, njihova su imena česta u službenim informacijama. Oni su onaj njegov svijet, koji je duboko prepleten s njegovim najbliskijim porodičnim svijetom. Ljudi kakvih je bilo oko svih jugoslavenskih otpadnika i disidenata, osuđenih na javni zaborav i na život izvan zajednice, koji se nisu obazirali na posljedice koje će na njih ostaviti neodustajanje od prijateljstva. Mirne duše, svjesni što čine, prihvaćali su da na svojim plećima ponesu njegov teret. Premda ti ljudi obično ne bi bivali odbačeni ili maltretirani na način onih kojih su se odbili odreći, u njihovim će dosjeima trajno ostati zabilješka. Odani prijateljstvu nisu se mogli smatrati odanima socijalizmu.
Milovan Urošević, rano umirovljeni zastavnik JNA, preko ljeta radio je kao čuvar plaže hotela Vis 2. Bilo je to prije vremena kada su bosanski drugovi hotel pretvorili u zatvoreni objekt, i u ljetnu rezidenciju za sebe i svoje obitelji. Godine 1967, dakle u mjesecima nakon Rankovićeva pada, Urošević se susreo, te pomalo i zbližio, s Rankovićem, i pristao da uz novčanu naknadu uzme ključeve kuće, i da je povremeno tokom godine obilazi, da provjerava je li sve u redu i da prozračuje sobe. Vrijeme je to velike promjene u životu obitelji. Do prošle godine bili su okruženi brigom i pažnjom, osiguranjem namijenjenim drugom po važnosti čovjeku u državi. A smisao službenog osiguranja nije, barem u socijalističkoj Jugoslaviji, samo u tome da pazi da ne bude ugrožena tvoja sigurnost. Ono predstavlja nevidljivi zid između tebe i običnog svijeta, između tebe i karaktera običnih ljudi, ali i čitav jedan pogon, golemu i brojnu dvorsku poslugu, koja vodi računa da sve okolnosti najsitnije tvoje svakodnevice, povezane sa stanom, vikendicom i autom, dobro funkcioniraju. Onoga dana kada je nestalo službenog osiguranja, ili kada se službeno osiguranje, koje je bilo na usluzi drugu Rankoviću, pretvorilo u doušničku službu, najednom su to dvoje ljudi, Slavki je bilo četrdeset i šest, njezinom mužu pedeset i sedam, po prvi put bili suočeni s time da se automobil kvari i da ga treba voziti na redoviti servis pa na registraciju, da sijalice u stanu pregore, električni osigurači poiskaču, sifon ispod sudopera se začepi. Tada Slavka i njezin muž postaju svjesni, recimo, i toga da je Dubrovnik, pogotovu Lapad, zimi izložen vlazi, da zidovima kao i ljudima u kući treba zraka, kao i da je Beograd mnogo udaljeniji od Dubrovnika nego što se to činilo u vrijeme kada je Aleksandar Ranković bio imenovani Titov nasljednik, i da ne mogu iz Beograda dolaziti da prozračuju kuću, a u Dubrovniku nemaju više nikoga, premda im se još lani činilo da ih cijeli grad želi za strica i strinu, kuma i kumu, ako već ne za rođene oca i majku.
Tako je Ranković, svjestan koliko je riskantno ono što čini, ponudio Uroševiću ključeve svoje kuće. Nije on imao velikih iluzija o tom čovjeku, nije ih mogao imati, premda je, vjerojatno, zastavnik bio očaran, kao majmun u susretu s kobrom, jednim od vođa revolucije, pa je umio biti i meden, i potčinjen, tako da istovremeno Rankoviću komplimentira, a da ne izgovori ništa što bi bilo protivno partijskoj liniji. Ali Ranković sigurno je znao da je Uroševićeva odanost plića od plitkoga, nabrzinu iskopanog groba, i da ne postoji tajna koju bi Urošević za njega čuvao, te, konačno, da taj ključ ne znači ništa, jer nakon što su ga na Brionskom plenumu odbacili, ne postoji više ključ kojim bi on mogao zaključati svoju kuću. Konačno, Urošević mu je bio potreban samo tek da tu kuću provjetri. On je, međutim, bio i važna figura u prijelazu, koji nužno mora završiti neuspjehom, iz jednog u drugi život. Između života kojim je prethodno živio i života običnoga socijalističkog građanina veća je razlika od one razlike koja postoji između Carstva nebeskog i života najmanjega među ljudima.
Čini se da je zastavnik Urošević u ovo ušao čista srca, ni od koga nagovoren, jer je Služba na njega ubrzo izvršila pritisak preko njegove partijske organizacije. Naime, premda je bio mali i beznačajni čuvar plaže, koji se tim poslom bavio da bi životu pružio neki smisao, a ne da bi zaradio neke novce, Uroševiću je iz onog prethodnog vremena, prije nego što je rashodovan i penzioniran kao neperspektivni podoficirski kadar, ostalo to članstvo u Savezu komunista Jugoslavije. Biti Član za njega je, kao i za većinu članova Partije s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih, bilo cilj i smisao života. Otprilike onako kako je za katolika cilj i smisao u pripadanju Crkvi. I bit će da je bio grdno potresen i uznemiren kad je na sastanku postavljeno pitanje kako to on, Član, može da “čuva Rankovićevu vilu”. Tako je, nakon što je skoro sedam godina pazio i zračio kuću, u svibnju 1974, Urošević bio primoran da vrati gazdi ključeve. Objasnio mu je da od njega to traži njegova partijska organizacija. Ranković je sigurno imao razumijevanja, olakšao je tom malom čovjeku njegovu muku, i nije ga pozvao na kavu ili na još jednu rakiju, nego je sve obavljeno s nogu, tako da što brže prođe i da što prije bude zaboravljeno. Zahvaljujući Informaciji službe, broj 248, od 14. svibnja 1975, nikad nije zaboravljeno. Taj susret na terasi, kada Milovan Urošević vraća Rankoviću ključeve njegove kuće, jer je njegova partijska organizacija to od njega tražila, markantna je epizoda dvaju ljudskih života. Zastavnik iz nje saznaje da je život poniženje bez kraja. Rankoviću se po stoti put potvrđuje da nema što da traži u životima običnih ljudi, i da se između njega i njih samo jedan zid zamijenjen drugim.
Nakon ovog događaja, stoji u Informaciji od 14. svibnja 1975, Milovan Urošević zatražio je razgovor u dubrovačkoj Službi državne sigurnosti, da bi objasnio kako s Rankovićem nikad nije vodio “političke debate”, te izjavio da je spreman ponovo preuzeti ključeve njegove kuće, ali ovaj put kao suradnik Službe. Premda u Informaciji stoji da je sam zatražio razgovor, promatraču bi se, čini se s razlogom, to moglo učiniti sumnjivim. Prije će biti da je Služba pozvala Uroševića na informativni razgovor, da su ga cijele jedne noći, možda i preko vikenda, zadržali u svojim prostorijama, da mu nisu dopustili da se javi kući, da su mu prijetili izbacivanjem iz Partije, da su mu govorili da će ostati sam kao što je Ranković sam, samo što za njega nikoga neće biti briga, da su ga ucjenjivali životima članova obitelji, i da se on, nesretnik, slomio i pristao na suradnju. Tako je Aleksandar Ranković nazad dobio svoga kućepazitelja, ali ovaj put kao doušnika i suradnika Službe, kodnog imena Uroš. Onaj tko nije uživljen u pripovijest mogao bi upitati zašto je Ranković na ovo pristao. Zato što mu je Urošević bio drag. Zato što je sad konačno sve o njemu znao. Zato što je ovo, na neki način, bila i njegova osveta tom malom tužnom čovjeku. Zato što je znao svaku bravicu na prozoru, pa mu se nije moglo dogoditi da neki prozor ostane otvoren i da kiša ulije u kuću. Na kraju, prema Informaciji broj 65, od 9. rujna 1978, Milovan Urošević odselio se u Beograd. Ako bismo po njegovome životu sudili, a o komunističkim je režimima zapravo i najuputnije suditi, na osnovu pojedinačnih ljudskih sudbina, SFRJ nije se razlikovala od DDR-a, Služba državne bezbjednosti nije se razlikovala od Stasija. Sudimo li po životima nekih drugih ljudi, zaključit ćemo nešto drugo, pa ćemo često reći da je Jugoslavija bila nešto drugo. Ali zašto bi život Milovana Uroševića za povijest bio manje važan, ili manje istinit, od života drugih ljudi?
U ljeto 1976, dok je Milovan Urošević još bio tu, zbilo se nešto neobično i ganutljivo. Kako stoji u Informaciji broj 377, od 28. srpnja, suradniku Službe, kodnog imena Uroš, Aleksandar Ranković povjerava da ga je pogodio još jedan, istina lakši, srčani udar. Drugi je to po redu. Prvi je preživio tačno deset godina ranije, u noći Brionskog plenuma, ali tad je bio još horan i mlad. Ovo su već ozbiljne godine, šezdeset i sedam mu je, nije ostalo previše toga čemu se može nadati. Poslušao je liječnike, pa je prestao pušiti. Pazi što jede, alkohol ne smije piti, jer pije lijekove… Priznao je tad suradniku Službe, kodnog imena Uroš, tom već bivšem čuvaru plaže s kojim se poznaje dugo, praktično cijeli svoj drugi život, da se ne osjeća dobro i da je osamljen. Pa je molio da ga Uroš češće posjećuje.
Aleksandar Ranković bio je inteligentan, ali relativno priprost čovjek. Nije on vladao figurom ironije, pa da se suradniku Službe (svoje Službe, nikad to nije dovoljno ponavljati), ironično kaže da je usamljen i da mu njegovo društvo nedostaje. U tom trenutku on je očajni starac, premda još uvijek nije u staračkim godinama, koji skoro da traži milost. U svijetu bez dobrote, kakav je svijet kojim vlada Služba, i svijetu bez milosti prema narodnim neprijateljima, kakva je od prvoga do posljednjeg svoga dana bila komunistička Jugoslavija, Aleksandar Ranković, potresen vlastitom smrtnošću, ostavljen bez cigareta i bez alkohola, traži nešto što ne može dobiti. Uroš mu, naravno, govori da će doći, i ubrzo, naravno, dolazi. Tapše ga po ramenima, tješi, izgovara šale, koje se, međutim, ne primaju. Pod tolikim emocionalnim i moralnim pritiskom, pod slomom vlastite duše, Milovan Urošević morao se preseliti u Beograd.
Početkom 1973. netko je provalio u kuću na Lapadu i ukrao vrijedne slike. Neke od tih slika milicija je nekoliko mjeseci kasnije pronašla. Kada su u srpnju Rankovići stigli u Dubrovnik, Slavka tim povodom posjećuje Stanicu javne sigurnosti. Posjeta je, naravno, morala biti najavljena, tako da je Služba uputila Ivu Duževića, radnika Službe unutrašnjih poslova, kako da se “postavi” pred ženom narodnog neprijatelja. Ta žena je, na neki način, predstavljala trajni dramaturški problem u velikom igrokazu Službe.
Ladislava Slavka Becele, ratni prvoborac, slovenska partizanka, kojoj su u borbi stradali brat i sestra, a roditelje je neprijatelj strijeljao, jedna od malobrojnih koji su se s Titom i dijelom Vrhovnog štaba zatekli u pećini u Drvaru, 25. svibnja 1944, u vrijeme njemačkoga zračnog desanta, bila je s jedne strane najbliža osoba Aleksandru Rankoviću, narodnome neprijatelju, ali je po svemu od njega bila različita. On abadžija, ona doktorica ekonomije, od mračni demjurg Službe, ona drčna i slobodna žena, on Srbin i Srbijanac, ona Slovenka, koja do kraja u svome držanju ima nešto od one oholosti čeljadi iz najrazvijenije jugoslavenske republike prema aljkavosti, površnosti, neurednosti i sitnim lopovlucima južnjačke braće i drugova. U Službi su, u Dubrovniku, primijetili da Slavka lako sklapa nova poznanstva, da se miješa s ljudima, da vrlo slobodno govori. Tako je i Duževiću rekla, vjerojatno i ne vodeći previše računa o tome što njezine riječi u svom najsirovijem stanju idu izravno do vrhova Službe, da je ona u proteklih šest-sedam godina svašta doživjela i svega se nagledala zbog onoga što se dogodilo s njezinim mužem. “Ako je Leka imao greške, on je za to i odgovarao!”, rekla mu je. “Oko Rankovića se stvara fama i ne znam zašto je i kome to potrebno”, mijenjala je u svom govoru registre, namjerena da kaže sve.
I onda je, bit će upitana sumnjaju li na koga u vezi provale, rekla da “određene osobe po Dubrovniku šire glasine” da se u njihovoj kući nalazi neka vrlo vrijedna staroegipatska statua, ukradena iz muzeja, kao i barem jedna neprocjenjivo vrijedna slika, pa onda i nije čudo da lopovi provale i potraže statuu i sliku. Dužević ju je, besmrtnim policijskim manirom, upitao tko te glasine širi. Naravno da mu nije odgovorila. Malo je ljudi koji su u životu imali posla bilo s jugoslavenskom milicijom, bilo s hrvatskom policijom, a da im nije postavljeno to čuveno pitanje nakon kojega se upitani osjeća kao idiot. Jer onaj tko pita, ne samo da zna odgovor, nego je gospodar svih pretpostavki da odgovor bude upravo takav. Kada Služba 1973. postavlja pitanja tko po Dubrovniku širi glasine o vrijednoj staroegipatskoj statui i o Picassovoj slici – jer o Picassovoj slici u Rankovićevoj je kući riječ – Služba je u poput Boga koji bi se čudio svijetu koji je stvorio.
U Informaciji Službe broj 335, od 25. srpnja 1973, sastavljenoj nakon Slavkina posjeta stanici milicije, dva su važna zaključka. Prvi je da pojedini Dubrovčani, među njima i oni koji su se istaknuli u Maspoku, šire famu o dvije (ili barem dvije) vrijedne umjetnine u Rankovićevoj kući. Drugi je da Milovan Urošević, koji u ovo vrijeme još uvijek nije kodni Uroš, očito Rankovića izvještava što se priča po gradu, jer kako bi inače Slavka znala za glasine.
Ako se ukrste s djetinjim sjećanjem promatrača i izvođača romanesknih manevara, oba zaključka iz Informacije broj 335 učine se neočekivano traljavim i u biti netačnim. Naime, Dubrovnikom se u ljeto 1972, prvo nakon pada Savke i Tripala, širila urbana legenda da u Rankovićevom tinelu, s pogledom na sinje more, visi originalna slika Pabla Picassa. Glasina je tada već toliko raširena da je već u travnju ili svibnju stigla do Bunićeve poljane i tetkinog stana na četvrtom katu. Nitko od nas koji smo okupljeni oko trpeze, a to su, uz tetku Lolu, i njezina kći Branka te zet Werner, Nijemac koji ne govori naš jezik, pa se zbog njega oko ručka uglavnom i govori njemački, Olga i Franjo Rejc, kojemu je to posljednji dolazak u Dubrovnik, nepoznata žena, koja tetki pomaže u pripremi ručka, i ja, koji još nije navršio ni šest godina, ne samo da ne pripadamo onom povlaštenom svijetu do kojeg glasine dopru u svome upravo kreiranom obliku, nego svi u tom društvu – osim, naravno, nedoraslog mene – imaju izražen refleks zebnje od osjetljivih političkih tema. O Picassu u Rankovićevoj vili, koja je vila samo u priči, dok je u životu tek omanja kuća na Lapadu, ne bi se za tim ručkom pričalo da o tome ne priča već cijeli Dubrovnik, i da ta priča nije lišena slutnje moguće opasnosti. Legenda o Picassu prenosi se s ciljem Rankovićeva ozloglašavanja, pa se zato i može slobodno prenositi. I prenosit će se svih sljedećih godina, pa čak i nakon smrti glavnoga aktera. Možda će i pola stoljeća kasnije još biti starih Dubrovčana koji bi, kao nad nesumnjivom istinom, prisegnuli nad pričom o Rankovićevom Picassu. Živjeli su, i možda još uvijek žive ljudi koji su vjerovali da su tog Picassa vidjeli svojim očima. (Jedini provalnici s početka 1973. sigurno su znali da ta slika ne postoji. Golemo je bilo njihovo razočaranje poviješću!)
Za trpezom tog svečanog ručka na Bunićevoj poljani, na njemačkom jeziku se našem obiteljskom zetu Werneru Gerlitzkom prenosila legenda o bivšemu našem svemoćnom šefu policije, na čijem zidu, u vili na Lapadu, visi Picasso. To je prokletstvo sudbine, govorio je tog dana netko, jednom abadžiji, jednom krojaču narodskih prsluka od kostrijeti i ovčjih koža, pred očima svaki je dan slika u koju ni pismenije oko od njegovoga ne bi moglo gledati. A Werner se na to smijao, ali je vjerojatno pazio da svojim smijehom ne pređe granice pristojnosti, jer on kao Nijemac, i njemački vojnik iz Drugoga svjetskog rata, nije mogao biti siguran vrijeđa li nas njegov smijeh, ni u kojem bi trenutku taj smijeh mogao biti pretjeran. Činjenica da se o Rankovićevom Picassu tad govorilo, i da je to govorenje uraslo u neku obiteljsku legendu, koja bi se dopričavala kako bi koji od njezinih aktera umirao, na žalostima, uz sprovode, u posmrtnim prisjećanjima, Informaciju 335 prikazuje kao simptom sistemske paranoje Službe na zalasku.
Nedjeljko Dujaković bio je radnik Službe državne bezbjednosti Bosne i Hercegovine. S Rankovićem se poznavao prije Brionskog plenuma i izgradnje kuće na Lapadu. Kao pouzdan kadar namješten je za upravnika odmarališta radnika republičkih institucija Bosne i Hercegovine. Uklonjen je, dakle, iz službe, ali je istovremeno unaprijeđen. Bosanska je partija bila najtvrđa i najkonzervativnija, pa je i u njezinom poluzatvorenom i zatvorenom turističkom kompleksu u Dubrovniku i njegovoj okolici bilo nečega od onih staljinskih ljetovališta na Krimu. Premda su u Dubrovniku bili kao u raju, bosanski drugovi, njihove žene i djeca, pomalo su tu bili kao u zatvoru. Utopljeni u luksuz, nevidljivim zidom odijeljeni od radnih ljudi i građana, bili su ustvari nadzirani. Premda su bili slobodni vjerovati da je Dujaković tu radi njihove sigurnosti.
Njega je, čini se, Ranković angažirao da mu nadzire gradnju kuće. Nakon što je pao s vlasti, u vrijeme kada su osmišljavane strategije ocrnjivanja paloga anđela jugoslavenske revolucije, Nedjeljko Dujaković suspendiran je zbog financijskih malverzacija i optužbi da je koristio državna sredstva u podizanju Rankovićeve kuće. Pao je u nemilost da bi pad njegova gazde bio što dublji. A mogao se izvući, samo ako je pristao da tom padu i lažima pridonosi. Pa je onda govorio i što jest, i što nije. Vjerojatno je istina da je, gradeći Rankovićevu kuću, radio nešto što je bilo uobičajeno kada se gradi kuća prvome do Tita, ali što postaje kazneno djelo kada se prvi do Tita pretvori u narodnog neprijatelja. Tko zna čime se Dujaković tad branio, ali su na neko vrijeme njih dvojica međusobno zahladili.
Ali onda su, u Informaciji broj 65, koju Služba zavodi dana 9. veljače 1973, izgladili odnose, tako da Dujaković biva čest u kući na Lapadu. Sudski proces koji se protiv njega vodi privodi se kraju u travnju 1974, kada ga Vrhovni sud Socijalističke Republike Hrvatske oslobađa svake odgovornosti u vezi optužbi za financijske malverzacije, te presuđuje da se Dujakovića treba vratiti na posao. Umjesto toga, on se zapošljava kao trgovački zastupnik u Lesnini, te podnosi zahtjev da ga se vrati u Partiju, iz koje je izbačen u isto vrijeme kad je i suspendiran. Godina je 1977, kad pred izvorom Službe govori da s Rankovićem nije blizak, stran mu je taj čovjek, ali se nastojao umiliti Slavki, jer mu je trebala u tom sudskom procesu. Je li tad lagao, ili je govorio istinu, ili je lagao u nekim drugim prigodama, a istinu je govorio tek 1977, to nećemo saznati. Ali možda jednoga dana odnekud isplivaju nove Informacije Službe, koje će Nedjeljka Dujakovića prikazati u novom svjetlu. Sa stanovišta velike povijesti, kojom se bavi Nikica Barić, to nije važna stvar. U životima ljudi to je, međutim, sve.
Oko Rankovića tih je godina obigravao i Duško Momčilović, početkom sedamdesetih voditelj Obodinovog servisa u Dubrovniku, koji se zatim zapošljava u vojnom odmaralištu u Kuparima. On je, kao i onaj ubogi umirovljeni zastavnik, bio član Partije, čovjek sitne, gotovo neznatne uloge u društvu, koji je, međutim, bio bog i batina za frižidere u vešmašine u dubrovačkom kraju. Godine su rane, tek se nekoliko godina ranije, baš upravo oko Brionskog plenuma, počeo zbivati revolucionarni tehnološki pomak od poluautomatske vešmašine, uz koju je trebalo sjediti i ručno mijenjati programe, u automatsku vešmašinu koja se do danas nije bitno mijenjala. U Jugoslaviji dva su velika proizvođača: proizvodi Gorenja skuplji su i modernije dizajnirani, Obodinovi su proizvodi jeftiniji i uglavnom trajniji. Gorenje ima sigurnije servise, vode ih ljudi koji se ponašaju kao Slovenci, a Slovenci su u općoj percepciji ono što će jednoga dana biti Nijemci: pouzdani, ozbiljni, odgovorni. Rankovići su, vjerojatno, upoznali Duška Momčilovića kad im se početkom sedamdesetih pokvario Obodinov hladnjak. Usluga je bila brza i pouzdana, baš kao da je Ranković još uvijek ono što je bio, baš kao da je i dalje Titov kum. Kada je Služba pokušala izvršiti pritisak na Momčilovića, da bi ga pridobila na suradnju, otkrili su, istina neizravno, da on već jest suradnik Službe, ali one armijske. Za KOS je uhodio Rankovića, a Služba državne bezbjednosti i Kontraobavještajna služba JNA, SDB i KOS, bile su u neku ruku konkurentske firme. Osim što su se obje bavile nadziranjem društva i uglavnom prikrivenim terorom nad pojedincima i skupinama u koje bi prethodno proizvele u narodne neprijatelje, jer je bilo malo onih koji su sami od sebe već bili neprijatelji, SDB i KOS stvarali su usporedne društvene stvarnosti. I upravo stoga što su stvarnosti bile usporedne, poput ravno povučenih paralelnih linija koje se neće susresti ni u beskraju svemira, između njih nije smjelo biti prisnih veza ni kontakata. Služba je samo odustala od Momčilovića nakon što je shvatila da Momčilović radi za KOS.
Aleksandar Ranković i cijela njegova obitelj znali su, naravno, tko su ta trojica ljudi, i taj penzionirani zastavnik, čuvar plaže u bosanskom partijskom hotelu, i taj bosanski policajac, i taj serviser frižidera, tako da je i Služba na kraju shvatila da nijednom od njih ne vjeruju ništa. Ali Rankoviću je, kao i svakom drugom čovjeku, trebao netko tko će mu popraviti frižider ili prebojiti drvenariju u kući.
Velikih je muka u tih dugih sedamnaest godina, koje su te 1983. cijeli moj život, Služba imala s praćenjem Aleksandra Rankovića i dobivanjem korisnih informacija o njemu i o njegovima. O tome, uostalom, svjedoči i razočaranje povjesničara Nikice Barića, autora dragocjenog znanstvenog članka, koji me je kao malo što vratio u 1983. godinu. Skoro ničega, osim neke obične svakodnevice, u Informacijama Službe o Petru, kakvo je Rankovićevo kodno ime, i o objektu Mostar, kako je nazvana vila na Lapadu, zapravo neće ni biti. Sedamnaest dugih godina Služba državne bezbjednosti, taj jugoslavenski Stasi, o čijem se radu, na žalost, u Hrvatskoj, Bosni ili Srbiji nikad neće snimati filmovi, niti će se pisati veliki romani, jer je ta zločinačka organizacija ugrađena u temelje svake od te tri postsocijalističke države, i u svaki od njihovih nacionalizama, bavila se samo time je li Aleksandar Ranković bio na plaži, koliko je puta ulazio u more, je li u koga gledao, je li se s kime pozdravio. Može biti da je to dosadno, može biti čak i da je za pripadnike Službe frustrirajuće, ali potencijalno riječ je o velikoj romanesknoj prozi, o romanu kakav Dubrovnik doista zaslužuje. Potrebno bi bilo samo još naći mladoga, darovitog pisca koji bi umio to napisati. Neka mu ovi romaneskni manevri na temu 1983. posluže kao skroman i nenametljiv uzor i predložak.
Vjerojatno je Ranković svih tih godina bio začuđen da mu je glava ostala na ramenima. U komunističkim zemljama nije se ministra policije proizvodilo u neprijatelja, a da ga se pritom ostavilo u životu. Upravo zato što sam ne bi tako postupio, Ranković je bio iznenađen time što su mu drugovi poštedjeli život. Tačnije, time što mu je čovjek, kojemu je na vjenčanju bio kum, oprostio život. Je li to bio višak sentimentalnosti? Ili se to Tito njime poigrava, kao mačka ošamućenim mišom? Godine su mu, vjerojatno, trebale prije nego što je došao do odgovora na ovo pitanje, pa shvatio da se više neće dogoditi ništa.
Na osjetljive političke teme Aleksandar Ranković u tih je sedamnaest godina, koje traju upravo onoliko koliko 1983. traje i moj život, jednom u Slavkinom i u društvu Milovana Uroševića ironično primijetio da Mika Tripalo ima veću mirovinu od njega. Dogodilo se to krajem srpnja 1972, otprilike pola godine nakon što je Tripalo umirovljen. Doista, s penzionerske tačke gledišta, bila je to nepravda: osim što je bio na nižim položajima i dužnostima od Rankovića, Tripalo je imao sedamnaest godina manje revolucionarnog staža od Rankovića, jer je upravo toliko bio od njega mlađi. Skoro da je i ganutljivo što se Ranković nije suzdržao i od ove primjedbe, kao što se suzdržao od svega drugog što je mogao reći, ali o čemu je tako ustrajno šutio. I time izazivao očaj, kako Službe, tako i službene historiografije. Umjesto da bude komunistički disident i mučenik, on se pretvorio u ranokršćanskog sveca. Živio je u toj kući na Lapadu kao stilit Partije, kao stolpnik koji čuči na vrhu kamenog stupa i izlaže se direktnom pogledu Boga, tojest Službe. Je li Tito čitao Informacije, što ih je vrijedno proizvodila dubrovačka podružnica Službe državne bezbjednosti?
A onda se Tito na televiziji prvi put pojavio sa štapom. Slavka je bijesno rekla: Pogledaj ga, s toljagom! Ranković je, međutim, reagirao blagošću. Prestar je on već za takve napore, govorio je, ne bi ga smjeli izlagati takvim naporima. Ako on sam hoće, morali bi ga za njegovo dobro zaustavljati. Bio je ganut starenjem svoga nekadašnjeg vođe, pokazuje Informacija broj 247 od 25. srpnja 1978, i očito ga više nije bilo briga kako će njegove riječi Služba zabilježiti i interpretirati. Ako se već oni za njega ne brinu, brinut će se on, Ranković. Neobična, a opet tako ljudska, prirodna reakcija. Mogao ga je Tito ubiti, mogao ga je doživotno zatočiti, mogao mu je rasturiti obitelj, i učiniti sve ono što se oduvijek čini otpadnicima. Nije važno je li se Ranković pritom osjećao kriv, i je li pred Titom uopće bio kriv. To što mu je namijenjena bila uloga narodnog neprijatelja nije imalo veze s njegovim subjektivnim osjećajima ili namjerama. I sad, premda su daleko jedan od drugoga, najdalje što ljudi jedni od drugih uopće mogu biti, on 4. srpnja 1978, dok gleda televizijski izvještaj o proslavi Dana borca, svejedno u Titu vidi nekoga svog. Za razliku od Slavke, Ranković ne vidi toljagu u njegovoj ruci.
I tako u neka gluha doba noći, 22. srpnja 1983. on ulazi u svoju kuću na Lapadu. Umoran je kao pas, teško diše, u kući je sparno, ventilator mnogo ne pomaže. Ne zna da mu je ostalo manje od mjesec dana života. Srce je organ ritma. Srce kuca u četveročetvrtinskom ritmu, kao bubanj u pjesmi Chuka Berryja. Njegovo srce odavno već ispada iz ritma. Taj beslovesni mišić sve teže uspijeva stići vlastite otkucaje. Jednom kad stane, neće ga biti moguće pokrenuti.