Proljeće počinje kada žene s velikim torbama krenu prema Istanbulu
S proljeća, kada se po Bosni otope snjegovi a magle se dignu u planinske vrhove, prema sarajevskom autobusnom kolodvoru malo prije podneva zapute se žene s golemim putnim torbama, u kojima uglavnom nema ništa. Različitih su godina. Biva dobrodržećih gospođa već u sedamdesetim, koje su svašta u životu doživjele i ovo im je, možda, zadnji posao, što će ga, međutim, obavljati dok god mogu na noge. A biva i vrlo mladih djevojaka, curetaka kojima škola nije išla, pa su se rano dale u biznis. Ljepuškaste i šutljive, mnogo tiše nego što bi se od njihove generacije očekivalo, one svoj strah sakrivaju iza jeftinih sunčanih naočala, koje na njihovim licima izgledaju kao da su iz skupog dućana, iza ručnih torbica i ruksačića, koji će im samo biti smetnja uz one velike torbetine, te haljina, bluzica i kaputića, baš kao da su krenule u turizam.
Ali između tih najmlađih i onih najstarijih, glavnina je ovoga ženskog svijeta, vrlo raznolikog po godinama, podrijetlu, građanskom statusu, pa čak i obrazovanju. Biva među njima one prostodušne provincijske čeljadi iz nekoga Donjeg Vakufa, Kotor Varoši, Vlasenice, Živinica, koje je odrastalo po autobusnim stanicama i čekalištima, i po zadimljenim staničnim bircuzima, išćući od života malo i krećući se malo-pomalo prema sve većim stanicama i gradovima, sve dok, jedna po jedna, nisu stizalo do Sarajeva, i svog prvog kolodvora, gdje bi im se učinilo da upravo tu počinje život u kojem mogu da biraju. Sarajevski autobusni kolodvor bio je, makar zakratko, njihov raj, a onda bi se navikle na to dobro i na takav život. Ali biva tu, malo prije podneva, u hodnji prema autobuskom kolodvoru, u te dane ranog proljeće, koje je nemoguće predvidjeti u kalendaru, jer ponekad nastupaju već prvih ožujskih tjedana, ponekad ih se sve do Dana oslobođenja Sarajeva, a zna biti i godina kad proljeće ne stiže sve do Prvog maja, i finih sarajevskih gospođa, službenica koje su zbog ovog uzele dva-tri dana bolovanja, medicinskih sestara, poslovotkinja u Fabrici čarapa Ključ ili u Alhosu, koje bi samo, kako to i same kažu, da im guzica puta vidi, ili bi da zarade koji dinar za koji muževi neće znati. Svatko je u životu svojom tajnom vođen, a o ženskim bi se tajnama iz 1983. mogla napisati posebna knjiga, koja bi bila i opsežnija i neobična od ovih romanesknih manevara, a možda bi i o vremenu mogla od nje više reći. Na kraju, među tom bi se ženskadijom, koja upravo zamiče za vodoskok ispred Nove željezničke stranice, pa se miješa s drugaricama s jednakim takvim torbama, što upravo izlaze iz tramvaja jedinice, često našla i ona jedna, katkad i dvije, pred kojima se nije glasno govorilo, i čijeg se pogleda čuvalo. Jedna, u bundi od nerca, domaćica u ranim pedesetim, žena jednog od direktora u GP Put. A druga, njoj slična, o kojoj ništa se nije ni znalo. Ni čija je, ni odakle je, samo da se zove Sonja, i da joj se u glasu čuje neki tuđi naglasak, je li beogradski ili je zagrebački, je li slovenski ili je makedonski, oko toga bi se zapodijevale priče, i različite bi svjedokinje različito govorile, kad bi jednekazivale to da je žena u kasnim tridesetim, druge bi ih ispravljale da je bliže pedesetim, a treće bi se na to nasmijale i sigurno zaključile da joj je, k’o nijedna!, šezdeset, ako nije šezdeset i pet. Jedne su govorile, više se ne zna ni koje, da je Sonja ružna k’o lopov. Druge bi kazale da je ljepotica. Treće bi nalazile da joj nešto fali, ali se ne zna što. Ali sve su se slagale, oko nje, kao i oko one direktoruše iz GP Put, da se pred Sonjom ne treba govoriti ono što nećeš da čuju oni s kojima nikako ne bi željela imati posla. Direktoruša i Sonja, tako se mislilo, u službi su Carine i Narodne milicije. Zovu li se te službe baš tako, nije više važno ako se zna na što se misli.
Sve one su danima unaprijed kupile povratnu kartu do Istanbula. Putovanje će, ako sve bude išlo po planu, i ako obojica vozača budu u formi, ako budu zdravi i horni za vožnju, uz zaustavljanja trajati osamnaest sati, taman da pred stambolske magaze stignu da dočekaju podizanje metalnih roleti i rastvaranje golemih kapija kroz koje će iza sna tek probuđeni vozači talijanskih i njemačkih kamiona utjerati svoje mašine. A one će se tad rastrčati svaka na svoju stranu, pazeći da koja njezina druga ne pođe za njom, jer svaka ima svog gazdu, svoj dućan i svoju magazu, za koju vjeruje da je najbolja i najjeftinija, i u kojoj s proljeća za male novce kupuje muške i ženske kožne jakne, a s jeseni, jer s posljednjim se danima ljeta i prvim danima jeseni, koje je kalendarski malo lakše potvrditi nego početak proljeća, ova putovanja ponavljaju, u svoje goleme torbe slažu muške i ženske hantere, bunde od ovčje kože, koje u modu ulaze za posljednjih zima Titova života, i ta će moda potrajati sljedećih petnaestak godina, sve dok se ne zarati, i sasvim se ne preobrazi lice svijeta. A između kožnih jakni, bundi i hantera, tako da u torbi ne ostane ni pedlja praznine, slažu kao paučina tanke sintetičke ženske bluzice, koje će po Sarajevu prodavati kao čistu svilu, pa će tako nastati i vjerovanje, danas zaboravljeno, da se ljudska koža pod svilom jako znoji. Tih bluza je crnih, bijelih i tamno plavih, ili, kako se 1983. još uvijek govori, a uskoro se neće više govoriti, teget-plavih. Premda ono što je teget, istovremeno može biti samo plavo, nitko nikada, pogotovo u Bosni i u Sarajevu, nije rekao samo teget, bez dodatka plavo. Osim glumice Jolande Đačić, međuratne dive sarajevskog teatra, koja se rano umirovila i živjela pomalo životom gradske Grete Garbo, koju su jedne godine častili Nagradom ZAVNOBIH-a, najvećom nagradom u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini, pa je tim povodom govorila na televiziji, i nekoliko je puta za nešto rekla da je tegetof boje. Razumjelo se da je u pitanju teget-plava, ali odakle najednom tegetof? Danima se naokolo naklapalo, pričalo i dopričavalo što je to stara glumica mislila kad je rekla tegetof, je li od starosti ili je od nečega drugog, je li, možda, pomislila nešto što se nije usudila reći, ili se samo pravila važna, onako kako se dive i inače prave važne, tako da mi je događaj ostao u sjećanju, pa bih, čim netko kaže teget-plavo, pomislio da bi Jolanda Đačić rekla tegetof. Tek mnogo godina poslije, kada ni Jolande ni tog svijeta više ne bude, u nekom ću leksikografskom rječniku pronaći da se teget doista ponegdjei ponekad znalo reći tegetof. A riječ je nastala po čuvenom habsburškom admiralu Wilhelmu von Tegetthoffu, čijem je vremenu, očito, Jolanda Đačić bila dovoljno blizu. I tako mi je od stare glumice, koja će nakon 1983. poživjeti još dvije godine u svome stanu u Ulici kralja Tomislava, ostala riječ tegetof. Nisam je ni od koga više čuo, nikad je nisam izgovorio, do danas je nikad nisam ispisao, ali ostala je upamćena, jer je iza nje bila dovoljno jaka priča koja će je sačuvati.
Ali vratimo se na bluzice, što ih u proljeće žene na putu tiskaju između kožnih jakni, a s jeseni između hantera i bundi. Sintetičko tkanje koje se presijava na suncu, crno, bijelo i teget-plavo donijelo je modu koja je nastala izvan svih milanskih, pariških i londonskih modnih štabova, modu koja je potekla iz potrebe da u golemim torbama žena na putu ne ostane baš nimalo praznog prostora. Tako su godine 1983, među slabije stojećim svijetom, službenicama i trgovkinjama, radnicama s periferije, iz kuća nanizanih niz tihe i krivudave, još uvijek neasfaltirane i bezimene ulice dolje niz Sarajevsko polje, i svoj toj nabrzinu stasaloj ženskadiji iz posljednjih godina samoupravnog socijalizma, te stambolske sintetičke bluze postale pojam za svilu. I tko zna što bi se i kako zbivalo dalje, kako bi od nekih doba taj svijet shvaćao da ga je netko prevario, da je svila nešto drugo, a da je ovo sintetika, da ratom nije dovršena epoha putovanja u Istanbul, i da te nježne i na peglu osjetljive bluzice kasnog socijalizma nisu završile na zgarištima naših života.
Ali mi smo u 1983, i do toga je još daleko. Osim toga, uz crne bluze – koje se tako savršeno presijavaju na škrtim suncima Bara i Vlakova – koje su kršćanskim ženama i bezvjernicama dušu dale za sprovoda i za žalosti – te uz bijele, koje će žena od svake vjere obući kad bi da se uparadi, recimo za svadbe ili teferiča, i uz teget-plave, u kojima i svaka lucprda izgleda kao gospođa, od nekih su se doba, odmah po Titovoj smrti, kad putovanja u Istanbul malo-pomalo i zamjenjuju putovanja u Trst, pojavile su se i bluze koje su bile zelene kao ramazanski barjak, ili još zelenije, kao zastava Saudijske Arabije. Plaho lijepo, plaho fino!, matere bi sklapale ruke pri grudima, vesele su boje za mladosti!, govorile bi, ispraćajući svoje rumene mlade kćeri, koje bi petkom i subotom u tim zelenim bluzicama tramvajem nadirale prema centru grada. I tko bi god komentirao bluzu, a komentirali su je svi, jer je Sarajevo bilo takav grad u kojemu su ljudi govorili o svemu što vide, pa bi bilo i sumnjivo ako netko šuti, uvijek bi se isto reklo: Vesele su boje za mladosti! Premda se mislilo nešto sasvim drugo, što se nikad ne bi reklo i što se ni danas ne kaže. Ako se ranijih godina još i nije znalo što zelena bluzica znači, u ljeto 1983, u ta posljednja strašna i ledena doba jugoslavenskog staljinizma u Sarajevu, dobro će se znati. Cura koja bi tog ljeta, u akšam, u to vazda svježe sarajevsko predvečerje, kad vjetar s planina poput britve pređe kožom, u grad obukla zelenu bluzu od stambolske svile, morala je znati što čini. I zato je malo koja to učinila. Ali upravo to će, tog ljeta 1983, dok trinaestero na pravdi Boga utamničenih muškaraca i žena budu čekali suđenje, koje je počinjalo u gluha srpanjska i kolovoška doba, trajno odrediti promjenu u odijevanju ljudi po Bosni i Sarajevu. Do tog ljeta, kada je boja jeftine sintetičke bluze, kupljene od stambolskih švercerica, postala znakom pripadanja, moglo se dogoditi, pa se i događalo, da zelenu bluzu na sebe stavi i cura iz kršćanske kuće, recimo zato što joj se slagala sa suknjom. Nikad se više to neće događati, a uskoro neće više biti ni svijeta u kojem bi se događalo. Jednog dana će mi se po Zagrebu, u Hrvatskoj, i po svim mojim europama, događati da ugledavši djevojku ili ženu koja na sebi ima komad odjeće jarke zelene boje krenem osluškivati kako se zove. Pa ako joj ime i nije ono koje bih očekivao, tvrdoglavo bih u sebi vjerovao da je ta žena jedna od naših. Istina, nikad ja nisam bio njihov, ali oni su bili moji, jer sam se rodio među njima.
Vazda sam se pitao, i dan-danas sjećam se dobro da sam se pitao, kojoj li je od tih žena s golemim putnim torbama, koje s prvih proljetnih i jesenjih dana započinju svoja putovanja u Stambol, prvoj na um malo da prostor između jakni i kaputa popunjava tim turskim sintetičkim bluzama, koje su posvuda na svijetu, pa tako, vjerojatno, i u Turskoj, 1983. i svih ovih godina, bile izvan i mimo svake mode, ali su u Bosni i u Sarajevu bile toliko moderne i sveprisutne? Na takva pitanja odgovora, naravno, nema, ali ona su prvi korak u priču i u književnost. Kako ispripovijedati priču u kojoj se neće znati koja je prva tutnula crnu, bijelu i teget-plavu bluzu u svoju torbu, a koja je prva osvijestila naročit značaj i smisao bluza zelenih kao zastava Saudijske Arabije? Je li to bila ista žena, ili je, ipak, bila neka druga?
Godine 1983. poznavao sam ih dvije. Ksenija, dobrodržeća gospođa u ranim četrdesetim, poblajhane, skoro bijele kose, vazda dotjerana, u šanel kostimu i uglancanim čizmama do pod koljena, s obaveznom bundom prebačenom preko ramena, pretjerano našminkana, oko očiju u sivim i ljubičastim tonovima, ružičastog karmina, podebljih crnih dlaka koje su joj izdajnički izbijale po nausnicama, promukla, poderanog glasa, parkirala bi auto na raskršću, kod trafostanice, pa bi pošla od vrata do vrata, “kožne jakne, svilene bluze, iz Carigrada, original”, govorila je, pa ako bi joj otvorila mlađa žena, djevojka, podstanarka, vodila bi je do auta, da joj pokazuje čega ima, “bez obaveze naravno”, a ako bi naišla na stariju gospođu, baku, nenu ili kakvo nepokretnije ili tek mrzovoljnije žensko čeljade, otrčala bi po stvari, “evo mene začas!”, pa bi se vraćala u stan, i raspoređivala robu gdje god bi stigla, stvarajući ženama po njihovim dnevnim boravcima, spavaćim sobama i hodnicima odjeljenja robne kuće, “bez obaveze, naravno”, i “ma ništa meni nije teško, milina mi narod usrećiti, da nije tako k’o da bi se po dvajest sati zlopatila do Istanbula”. Na kraju, tko god je Kseniju u kuću pripustio, morao bi nešto kupiti, jer se tu ne radi o, kako ona kaže, obavezi, nego o nečemu drugom. Zamiriše i koža kožnih jakni, zamiriše i sintetika, osjete žene zamamni miris konfekcije, koji će svih godina socijalizma lako i spremno brkati s mirisom bijeloga svijeta. I tvrdo će, ama najtvrđe, kao vjera u vjernika, biti njihovo uvjerenje da u našim dućanima nema takvih jakni ni takvih bluza. Žudnju za onim čega u našim dućanima nema taj narod će nekoliko godina kasnije pobrkati i s vjerom, i s nacijom, i s prirodnom ljudskom žudnjom za slobodom.
Druga koju sam znao bila je Memnuna. Tiha i draga ženica, mršava i sitna poput kakve prvašice, kurirka u Službi društvenog knjigovodstva, udovica Centrotransovog vozača, koji se, nakon što mu je rodila četvrto dijete, s praznim autobusom sjurio u Neretvu. Jedni su govorili da je samoubojstvo, drugi da je zaspao za volanom: pio, nesretnik, lijekove protiv depresije. Troje djece joj bilo normalno, dva dječaka i curica, jedno pametnije i bolje od drugog. Otkako su prohodali, nikako da zaplaču. Prije škole već znaju sva slova, a u školi najbolji. Četvrto dijete, a drugo po rođenju, djevojčica lijepa k’o slika, a mahnita. Jedni bi kazali mahnita, drugi bi rekli defektna. Mnogo godina kasnije pravilno će se govoriti – autistična. Ali tad će već biti kasno i za Memnunu, i za njezinu djecu.
Kurirska plaća nikakva, penzija koju je rahmetli babo zaradio djeci ne bi im dotekla ni za olovaka i pernice, a dječjeg doplatka za Memnunu i njezinu djecu iz nekog razloga nije bilo. Govorilo se o tom njenom dječjem doplatku te 1983, ali sam zaboravio što se govorilo. I tako je Memnuna s torbom koja ne samo da je bila od Memnune veća, nego je bila veća od svih torbi koje su u to vrijeme polazile iz Sarajeva u Istanbul, da bi se iz Istanbula pune vratile, krenula na svoja putovanja. Morala joj je torba biti najveća, jer su njezine potrebe bile najveće. Za razliku od Ksenije koja je umjela i mogla ići od vrata do vrata i živjeti životom prave onodobne švercerice, podnositi odbijanja i naravi ljudske, a njih je vazda svakakvih, i još se čuvati onih koji bi je iz čiste zlobe prijavili miliciji, Memnuni je sram branio da kako treba obavi taj najvažniji dio švercerskoga posla. Zato je ona svoje jakne, bunde, bluze i hantere najjeftinije prodavala. A prodavala ih je tako što bi se o njenoj ponudi pronosio glas, najprije po Službi društvenog knjigovodstva, pa po Bjelavama, gdje je stanovala, i onda, malo-pomalo, širom grada, i umjesto da ona ide od vrata do vrata, žene su uglavnom dolazile njoj. Stanovala je u jednom prizemnom kućerku, vizavi tajanstvene vile koju je narod odmah po izgradnji nazvao Libijska ambasada, u Ulici Jelene Vitas. Čini mi se da je upravo pred njezinu kuću, načinjenu od ćerpiča, s avlijom kaldrmisanom vazda mokrim okruglim kamenovima, deset godina kasnije tresnula mina iz minobacača i pobila nečiju drugu djecu. Pozvonilo bi se pored natrulih avlijskih vrata, s kojih se gulila tko zna koliko stara svijetloplava boja, a ona bi otključavala golemim starinskim ključem.
Tko bi dolazio, znao je da se njoj ne dolazi u štiklama, jer je avlija klizava, kamenje je okruglo i mogao se po avliji slomiti vrat. A znao bi još i to da se kod Memnune znaju čuti krikovi iz šupe za drva, koja je bila pokraj kuće, i znao je da je najvažnije u toj situaciji praviti se da ne čuješ ništa. Jer ako pokažeš da čuješ, ili ako šta, ne daj Bože, kažeš, ona će se zacrveniti, oblit će je sram, satrat će je opet njezina muka, a njezinoj muci malo bi čija muka u to vrijeme bila ravna. Zato bi se žene pravile da ne čuju krikove iz šupe, neljudske, strašne, paklene, bez obzira na to što su se s njima morale nadvikivati, i što od njih katkad ne bi čule ni sebe, ni Memnunu, nego bi im se usred te čudne trgovine i isprobavanja bluza, bundi i jakni, i ispijanja Memnunina soka od ruža, sve oči punile suzama. Od prehlade, moja Nuno, to ti se ja od prehlade svaki dan isplačem!, pravdala bi se jedna. Bogami, Nuno moja, moram ti kod očnog doktora ići, od očiju mi po vas dan suze oči!, govorila je druga. Ne znam, jadna, šta mi je, bit će od ove zime, pa mi se oči prehladile!, rekla bi treća. A muževi, koje bi sve za ruku dovele u tu avliju u Ulici Jelene Vitas, od straha su smrtnog premirali. Morali su, međutim, ići, ali ne zbog hantera ili zbog jakne, nego zato što je to bilo jedno od onih ne baš tako brojnih moranja s kojim su ih žene ucjenjivale. E, Krsto, ako mi to ne učiniš, ni ja tebi neću učiniti kad se pijan kući vratiš!, govorila je teta Dragica, a mati moja Javorka bi nam je kroz smijeh citirala, nastojeći i sebi i nama tim smijehom skloniti strašnu neku nelagodu.
Dok je Memnuna u kući zastrtoj ponjavama, a čistoj i bijeloj kao snijeg, primala mušterije, troje bi njezine djece, svako od njih bolje i pažljivije od sve druge djece na svijetu, u šupi čuvalo svoju mahnitu sestru. Bilo je dana kad bi Esma – tako se je sestra zvala – bila mirna, pa se iz šupe ne bi ni glasa čulo. Čak je znalo biti i takvih dana kad je ne bi ni vodili u šupu, nego je, dok bi žene isprobavale stvari, ostajala sjediti na sećiji, i samo bi dvije kašike prevrtala po rukama. Dvije obične, ali uvijek iste kašike iz bešteka, koje ću i ja jednoga dana nazivati žlicama, ali ih sada, godine 1983, zovem kašikama, jer to u Esminim rukama i jesu kašike, a ne žlice. Žlicom se grah jede, žlicom se čorba kusa, i paradajz juha, meni najdraža, a ono što Esma obrće između prstiju lijeve ruke može biti jedino kašika, kao što i ono drugo što Esma obrće između prstiju desne ruke može biti samo kašika. Te dvije kašike ne smiju zvecnuti jedna o drugu, jer ako slučajno zvecnu, Esma će ih odbaciti od sebe, opet će početi vrištati, srušit će se najednom svijet, i taj krhki Esmin mir u tom svijetu, pa će nastati belaj veći od svih belaja, i neće biti načina da ga išta utiša. I dok je god do Esme, dok god je nitko ne gurne i ne dirne, neće kašike zvecnuti. I mir će biti, dok god je do Esme.
Ako je tu, na sećiji, s kašikama, ili za izuzetnih dana bez njih, Esma će gledati pod sebe. Neće gledati u prste koji se igraju, nego negdje dolje i mimo. Ne daj Bože da joj se pogled s nečijim drugim pogledom sretne. Kažem ja njoj, povjerila bi se očajna mater, pogledaj me bona, pogledaj majku svoju, a ona bježi! Ali nije Esma moja mahnita, rekla bi Memnuna onim rijetkima koji na to ne bi nešto krivo rekli, dobra je ona meni, sve moja Esma razumije kao što razumiju i drugi ljudi, samo ne može podnijeti ovu težinu tu! I pokazala bi Memnuna na koju težinu misli, tako što bi se nekad prstima udarila po čelu, baš kao da će se, gluho bilo, prekrstiti, ili tako što bi nekad šaku spustila na grudi.
Ali rijetko se to događalo, malo tko bi Esmu vidio i malo s kim bi Memnuna o svom djetetu razgovarala. Svi su, međutim, čuli Esmino vrištanje. Svi koji su kod Memnune kupovali, kao i oni koji kod nje nisu kupovali, svi koji su na Bjelavama stanovali, čuli su Esmine krike. I to ne jednom, nego mnogo puta. Četrdesetak godina kasnije, ne pamtim boju Memnunina glasa, ne pamtim lica ni figure troje najpametnije i najbolje njezine djece, ne pamtim ni Esmu, lijepu djevojku, skrivena lica i plave, vazda čiste i raščešljane kose – to da jebila lijepa, da joj je kosa bila vazda čista i raščešljana znam samo po pričama koje su trajale duže od sjećanja – ali i sad, kad zatvorim oči i zašutim, ja mogu jasno čuti Esmu koja vrišti. I čim se nađem daleko od kuće, sam bez Ane, hvata me strah, kojeg je sve više što sam stariji, da ću se noću buditi iz neke svoje more vičući kao Esma. Ali ja iz svoje more uspijevam, za razliku od nje, izaći. Tako ja zamišljam Esminu mahnitost. Zamišljao sam je tako onda, pa mi je to ostalo. I nikad mi ta mahnitost nije bila daleka, niti sam je zamišljao kao nešto što je izvan mene. U sebi sam je osjećao, upravo onako kako je Memnuna pokazivala. I mislim da su je i drugi, možda, u sebi tako osjećali, zato su i Esmu, i majku njezinu, i dva Esmina brata i sestru, tu najbolju djecu koju su Sarajevo i Jugoslavija znali 1983. godine, onako otklanjali od sebe.
Za rođendan te sam 1983. dobio kožnu jaknu koju nikada neću obući. Još uvijek sam bio punker, bez punkerske kožne jakne. Nju ću samome sebi kupiti šest godina kasnije, u dućanu na zagrebačkoj periferiji, koji je držao Mile Rupčić, tada najčuveniji kao autor teksta za Azrinu pjesmu “Pit i to je Amerika”. Takvih jakni nije bilo u Istanbulu. Jakna koju nikada nisam obukao, smeđa, ružna, podsjećala je na grupu Duran Duran, a takve su uglavnom nosili pitomci srednje vojne škole, kad bi nedjeljom izašli u grad. Ta jakna bila je posljednji rođendanski poklon što ću ga u životu dobiti od majke. One godine koju će provesti u umiranju, pitao sam je za jednog od svakodnevnih telefoniranja što je bilo s Memnunom i njezinom djecom. Nije znala. A Ksenije se više nije ni sjećala. Neobično je kako ljudi nestaju i kako većina priča ostane nedovršena, pa ih onda sami nadomišljamo, premda znamo da su se nekako drukčije odvile.
Svijet je pun djece koja vrište. Svijet je pun dječjih krikova. Jednom kada možda odrastem, ili kad već budem imao iskustvo cijeloga jednog rata, živjet ću u uvjerenju da umijem razlikovati dječja vrištanja. Neka će djeca vrištati od pasjaluka, druga zato što su pospana. Treća djeca vrište kao Esma. Njihovi roditelji oko njih obično šute i čekaju da prođe nešto što nikad ne prolazi.
1983.: Kratka povijest jedne prijeratne godine/18
Proljeće počinje kada žene s velikim torbama krenu prema Istanbulu
S proljeća, kada se po Bosni otope snjegovi a magle se dignu u planinske vrhove, prema sarajevskom autobusnom kolodvoru malo prije podneva zapute se žene s golemim putnim torbama, u kojima uglavnom nema ništa. Različitih su godina. Biva dobrodržećih gospođa već u sedamdesetim, koje su svašta u životu doživjele i ovo im je, možda, zadnji posao, što će ga, međutim, obavljati dok god mogu na noge. A biva i vrlo mladih djevojaka, curetaka kojima škola nije išla, pa su se rano dale u biznis. Ljepuškaste i šutljive, mnogo tiše nego što bi se od njihove generacije očekivalo, one svoj strah sakrivaju iza jeftinih sunčanih naočala, koje na njihovim licima izgledaju kao da su iz skupog dućana, iza ručnih torbica i ruksačića, koji će im samo biti smetnja uz one velike torbetine, te haljina, bluzica i kaputića, baš kao da su krenule u turizam.
Ali između tih najmlađih i onih najstarijih, glavnina je ovoga ženskog svijeta, vrlo raznolikog po godinama, podrijetlu, građanskom statusu, pa čak i obrazovanju. Biva među njima one prostodušne provincijske čeljadi iz nekoga Donjeg Vakufa, Kotor Varoši, Vlasenice, Živinica, koje je odrastalo po autobusnim stanicama i čekalištima, i po zadimljenim staničnim bircuzima, išćući od života malo i krećući se malo-pomalo prema sve većim stanicama i gradovima, sve dok, jedna po jedna, nisu stizalo do Sarajeva, i svog prvog kolodvora, gdje bi im se učinilo da upravo tu počinje život u kojem mogu da biraju. Sarajevski autobusni kolodvor bio je, makar zakratko, njihov raj, a onda bi se navikle na to dobro i na takav život. Ali biva tu, malo prije podneva, u hodnji prema autobuskom kolodvoru, u te dane ranog proljeće, koje je nemoguće predvidjeti u kalendaru, jer ponekad nastupaju već prvih ožujskih tjedana, ponekad ih se sve do Dana oslobođenja Sarajeva, a zna biti i godina kad proljeće ne stiže sve do Prvog maja, i finih sarajevskih gospođa, službenica koje su zbog ovog uzele dva-tri dana bolovanja, medicinskih sestara, poslovotkinja u Fabrici čarapa Ključ ili u Alhosu, koje bi samo, kako to i same kažu, da im guzica puta vidi, ili bi da zarade koji dinar za koji muževi neće znati. Svatko je u životu svojom tajnom vođen, a o ženskim bi se tajnama iz 1983. mogla napisati posebna knjiga, koja bi bila i opsežnija i neobična od ovih romanesknih manevara, a možda bi i o vremenu mogla od nje više reći. Na kraju, među tom bi se ženskadijom, koja upravo zamiče za vodoskok ispred Nove željezničke stranice, pa se miješa s drugaricama s jednakim takvim torbama, što upravo izlaze iz tramvaja jedinice, često našla i ona jedna, katkad i dvije, pred kojima se nije glasno govorilo, i čijeg se pogleda čuvalo. Jedna, u bundi od nerca, domaćica u ranim pedesetim, žena jednog od direktora u GP Put. A druga, njoj slična, o kojoj ništa se nije ni znalo. Ni čija je, ni odakle je, samo da se zove Sonja, i da joj se u glasu čuje neki tuđi naglasak, je li beogradski ili je zagrebački, je li slovenski ili je makedonski, oko toga bi se zapodijevale priče, i različite bi svjedokinje različito govorile, kad bi jedne kazivale to da je žena u kasnim tridesetim, druge bi ih ispravljale da je bliže pedesetim, a treće bi se na to nasmijale i sigurno zaključile da joj je, k’o nijedna!, šezdeset, ako nije šezdeset i pet. Jedne su govorile, više se ne zna ni koje, da je Sonja ružna k’o lopov. Druge bi kazale da je ljepotica. Treće bi nalazile da joj nešto fali, ali se ne zna što. Ali sve su se slagale, oko nje, kao i oko one direktoruše iz GP Put, da se pred Sonjom ne treba govoriti ono što nećeš da čuju oni s kojima nikako ne bi željela imati posla. Direktoruša i Sonja, tako se mislilo, u službi su Carine i Narodne milicije. Zovu li se te službe baš tako, nije više važno ako se zna na što se misli.
Sve one su danima unaprijed kupile povratnu kartu do Istanbula. Putovanje će, ako sve bude išlo po planu, i ako obojica vozača budu u formi, ako budu zdravi i horni za vožnju, uz zaustavljanja trajati osamnaest sati, taman da pred stambolske magaze stignu da dočekaju podizanje metalnih roleti i rastvaranje golemih kapija kroz koje će iza sna tek probuđeni vozači talijanskih i njemačkih kamiona utjerati svoje mašine. A one će se tad rastrčati svaka na svoju stranu, pazeći da koja njezina druga ne pođe za njom, jer svaka ima svog gazdu, svoj dućan i svoju magazu, za koju vjeruje da je najbolja i najjeftinija, i u kojoj s proljeća za male novce kupuje muške i ženske kožne jakne, a s jeseni, jer s posljednjim se danima ljeta i prvim danima jeseni, koje je kalendarski malo lakše potvrditi nego početak proljeća, ova putovanja ponavljaju, u svoje goleme torbe slažu muške i ženske hantere, bunde od ovčje kože, koje u modu ulaze za posljednjih zima Titova života, i ta će moda potrajati sljedećih petnaestak godina, sve dok se ne zarati, i sasvim se ne preobrazi lice svijeta. A između kožnih jakni, bundi i hantera, tako da u torbi ne ostane ni pedlja praznine, slažu kao paučina tanke sintetičke ženske bluzice, koje će po Sarajevu prodavati kao čistu svilu, pa će tako nastati i vjerovanje, danas zaboravljeno, da se ljudska koža pod svilom jako znoji. Tih bluza je crnih, bijelih i tamno plavih, ili, kako se 1983. još uvijek govori, a uskoro se neće više govoriti, teget-plavih. Premda ono što je teget, istovremeno može biti samo plavo, nitko nikada, pogotovo u Bosni i u Sarajevu, nije rekao samo teget, bez dodatka plavo. Osim glumice Jolande Đačić, međuratne dive sarajevskog teatra, koja se rano umirovila i živjela pomalo životom gradske Grete Garbo, koju su jedne godine častili Nagradom ZAVNOBIH-a, najvećom nagradom u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini, pa je tim povodom govorila na televiziji, i nekoliko je puta za nešto rekla da je tegetof boje. Razumjelo se da je u pitanju teget-plava, ali odakle najednom tegetof? Danima se naokolo naklapalo, pričalo i dopričavalo što je to stara glumica mislila kad je rekla tegetof, je li od starosti ili je od nečega drugog, je li, možda, pomislila nešto što se nije usudila reći, ili se samo pravila važna, onako kako se dive i inače prave važne, tako da mi je događaj ostao u sjećanju, pa bih, čim netko kaže teget-plavo, pomislio da bi Jolanda Đačić rekla tegetof. Tek mnogo godina poslije, kada ni Jolande ni tog svijeta više ne bude, u nekom ću leksikografskom rječniku pronaći da se teget doista ponegdje i ponekad znalo reći tegetof. A riječ je nastala po čuvenom habsburškom admiralu Wilhelmu von Tegetthoffu, čijem je vremenu, očito, Jolanda Đačić bila dovoljno blizu. I tako mi je od stare glumice, koja će nakon 1983. poživjeti još dvije godine u svome stanu u Ulici kralja Tomislava, ostala riječ tegetof. Nisam je ni od koga više čuo, nikad je nisam izgovorio, do danas je nikad nisam ispisao, ali ostala je upamćena, jer je iza nje bila dovoljno jaka priča koja će je sačuvati.
Ali vratimo se na bluzice, što ih u proljeće žene na putu tiskaju između kožnih jakni, a s jeseni između hantera i bundi. Sintetičko tkanje koje se presijava na suncu, crno, bijelo i teget-plavo donijelo je modu koja je nastala izvan svih milanskih, pariških i londonskih modnih štabova, modu koja je potekla iz potrebe da u golemim torbama žena na putu ne ostane baš nimalo praznog prostora. Tako su godine 1983, među slabije stojećim svijetom, službenicama i trgovkinjama, radnicama s periferije, iz kuća nanizanih niz tihe i krivudave, još uvijek neasfaltirane i bezimene ulice dolje niz Sarajevsko polje, i svoj toj nabrzinu stasaloj ženskadiji iz posljednjih godina samoupravnog socijalizma, te stambolske sintetičke bluze postale pojam za svilu. I tko zna što bi se i kako zbivalo dalje, kako bi od nekih doba taj svijet shvaćao da ga je netko prevario, da je svila nešto drugo, a da je ovo sintetika, da ratom nije dovršena epoha putovanja u Istanbul, i da te nježne i na peglu osjetljive bluzice kasnog socijalizma nisu završile na zgarištima naših života.
Ali mi smo u 1983, i do toga je još daleko. Osim toga, uz crne bluze – koje se tako savršeno presijavaju na škrtim suncima Bara i Vlakova – koje su kršćanskim ženama i bezvjernicama dušu dale za sprovoda i za žalosti – te uz bijele, koje će žena od svake vjere obući kad bi da se uparadi, recimo za svadbe ili teferiča, i uz teget-plave, u kojima i svaka lucprda izgleda kao gospođa, od nekih su se doba, odmah po Titovoj smrti, kad putovanja u Istanbul malo-pomalo i zamjenjuju putovanja u Trst, pojavile su se i bluze koje su bile zelene kao ramazanski barjak, ili još zelenije, kao zastava Saudijske Arabije. Plaho lijepo, plaho fino!, matere bi sklapale ruke pri grudima, vesele su boje za mladosti!, govorile bi, ispraćajući svoje rumene mlade kćeri, koje bi petkom i subotom u tim zelenim bluzicama tramvajem nadirale prema centru grada. I tko bi god komentirao bluzu, a komentirali su je svi, jer je Sarajevo bilo takav grad u kojemu su ljudi govorili o svemu što vide, pa bi bilo i sumnjivo ako netko šuti, uvijek bi se isto reklo: Vesele su boje za mladosti! Premda se mislilo nešto sasvim drugo, što se nikad ne bi reklo i što se ni danas ne kaže. Ako se ranijih godina još i nije znalo što zelena bluzica znači, u ljeto 1983, u ta posljednja strašna i ledena doba jugoslavenskog staljinizma u Sarajevu, dobro će se znati. Cura koja bi tog ljeta, u akšam, u to vazda svježe sarajevsko predvečerje, kad vjetar s planina poput britve pređe kožom, u grad obukla zelenu bluzu od stambolske svile, morala je znati što čini. I zato je malo koja to učinila. Ali upravo to će, tog ljeta 1983, dok trinaestero na pravdi Boga utamničenih muškaraca i žena budu čekali suđenje, koje je počinjalo u gluha srpanjska i kolovoška doba, trajno odrediti promjenu u odijevanju ljudi po Bosni i Sarajevu. Do tog ljeta, kada je boja jeftine sintetičke bluze, kupljene od stambolskih švercerica, postala znakom pripadanja, moglo se dogoditi, pa se i događalo, da zelenu bluzu na sebe stavi i cura iz kršćanske kuće, recimo zato što joj se slagala sa suknjom. Nikad se više to neće događati, a uskoro neće više biti ni svijeta u kojem bi se događalo. Jednog dana će mi se po Zagrebu, u Hrvatskoj, i po svim mojim europama, događati da ugledavši djevojku ili ženu koja na sebi ima komad odjeće jarke zelene boje krenem osluškivati kako se zove. Pa ako joj ime i nije ono koje bih očekivao, tvrdoglavo bih u sebi vjerovao da je ta žena jedna od naših. Istina, nikad ja nisam bio njihov, ali oni su bili moji, jer sam se rodio među njima.
Vazda sam se pitao, i dan-danas sjećam se dobro da sam se pitao, kojoj li je od tih žena s golemim putnim torbama, koje s prvih proljetnih i jesenjih dana započinju svoja putovanja u Stambol, prvoj na um malo da prostor između jakni i kaputa popunjava tim turskim sintetičkim bluzama, koje su posvuda na svijetu, pa tako, vjerojatno, i u Turskoj, 1983. i svih ovih godina, bile izvan i mimo svake mode, ali su u Bosni i u Sarajevu bile toliko moderne i sveprisutne? Na takva pitanja odgovora, naravno, nema, ali ona su prvi korak u priču i u književnost. Kako ispripovijedati priču u kojoj se neće znati koja je prva tutnula crnu, bijelu i teget-plavu bluzu u svoju torbu, a koja je prva osvijestila naročit značaj i smisao bluza zelenih kao zastava Saudijske Arabije? Je li to bila ista žena, ili je, ipak, bila neka druga?
Godine 1983. poznavao sam ih dvije. Ksenija, dobrodržeća gospođa u ranim četrdesetim, poblajhane, skoro bijele kose, vazda dotjerana, u šanel kostimu i uglancanim čizmama do pod koljena, s obaveznom bundom prebačenom preko ramena, pretjerano našminkana, oko očiju u sivim i ljubičastim tonovima, ružičastog karmina, podebljih crnih dlaka koje su joj izdajnički izbijale po nausnicama, promukla, poderanog glasa, parkirala bi auto na raskršću, kod trafostanice, pa bi pošla od vrata do vrata, “kožne jakne, svilene bluze, iz Carigrada, original”, govorila je, pa ako bi joj otvorila mlađa žena, djevojka, podstanarka, vodila bi je do auta, da joj pokazuje čega ima, “bez obaveze naravno”, a ako bi naišla na stariju gospođu, baku, nenu ili kakvo nepokretnije ili tek mrzovoljnije žensko čeljade, otrčala bi po stvari, “evo mene začas!”, pa bi se vraćala u stan, i raspoređivala robu gdje god bi stigla, stvarajući ženama po njihovim dnevnim boravcima, spavaćim sobama i hodnicima odjeljenja robne kuće, “bez obaveze, naravno”, i “ma ništa meni nije teško, milina mi narod usrećiti, da nije tako k’o da bi se po dvajest sati zlopatila do Istanbula”. Na kraju, tko god je Kseniju u kuću pripustio, morao bi nešto kupiti, jer se tu ne radi o, kako ona kaže, obavezi, nego o nečemu drugom. Zamiriše i koža kožnih jakni, zamiriše i sintetika, osjete žene zamamni miris konfekcije, koji će svih godina socijalizma lako i spremno brkati s mirisom bijeloga svijeta. I tvrdo će, ama najtvrđe, kao vjera u vjernika, biti njihovo uvjerenje da u našim dućanima nema takvih jakni ni takvih bluza. Žudnju za onim čega u našim dućanima nema taj narod će nekoliko godina kasnije pobrkati i s vjerom, i s nacijom, i s prirodnom ljudskom žudnjom za slobodom.
Druga koju sam znao bila je Memnuna. Tiha i draga ženica, mršava i sitna poput kakve prvašice, kurirka u Službi društvenog knjigovodstva, udovica Centrotransovog vozača, koji se, nakon što mu je rodila četvrto dijete, s praznim autobusom sjurio u Neretvu. Jedni su govorili da je samoubojstvo, drugi da je zaspao za volanom: pio, nesretnik, lijekove protiv depresije. Troje djece joj bilo normalno, dva dječaka i curica, jedno pametnije i bolje od drugog. Otkako su prohodali, nikako da zaplaču. Prije škole već znaju sva slova, a u školi najbolji. Četvrto dijete, a drugo po rođenju, djevojčica lijepa k’o slika, a mahnita. Jedni bi kazali mahnita, drugi bi rekli defektna. Mnogo godina kasnije pravilno će se govoriti – autistična. Ali tad će već biti kasno i za Memnunu, i za njezinu djecu.
Kurirska plaća nikakva, penzija koju je rahmetli babo zaradio djeci ne bi im dotekla ni za olovaka i pernice, a dječjeg doplatka za Memnunu i njezinu djecu iz nekog razloga nije bilo. Govorilo se o tom njenom dječjem doplatku te 1983, ali sam zaboravio što se govorilo. I tako je Memnuna s torbom koja ne samo da je bila od Memnune veća, nego je bila veća od svih torbi koje su u to vrijeme polazile iz Sarajeva u Istanbul, da bi se iz Istanbula pune vratile, krenula na svoja putovanja. Morala joj je torba biti najveća, jer su njezine potrebe bile najveće. Za razliku od Ksenije koja je umjela i mogla ići od vrata do vrata i živjeti životom prave onodobne švercerice, podnositi odbijanja i naravi ljudske, a njih je vazda svakakvih, i još se čuvati onih koji bi je iz čiste zlobe prijavili miliciji, Memnuni je sram branio da kako treba obavi taj najvažniji dio švercerskoga posla. Zato je ona svoje jakne, bunde, bluze i hantere najjeftinije prodavala. A prodavala ih je tako što bi se o njenoj ponudi pronosio glas, najprije po Službi društvenog knjigovodstva, pa po Bjelavama, gdje je stanovala, i onda, malo-pomalo, širom grada, i umjesto da ona ide od vrata do vrata, žene su uglavnom dolazile njoj. Stanovala je u jednom prizemnom kućerku, vizavi tajanstvene vile koju je narod odmah po izgradnji nazvao Libijska ambasada, u Ulici Jelene Vitas. Čini mi se da je upravo pred njezinu kuću, načinjenu od ćerpiča, s avlijom kaldrmisanom vazda mokrim okruglim kamenovima, deset godina kasnije tresnula mina iz minobacača i pobila nečiju drugu djecu. Pozvonilo bi se pored natrulih avlijskih vrata, s kojih se gulila tko zna koliko stara svijetloplava boja, a ona bi otključavala golemim starinskim ključem.
Tko bi dolazio, znao je da se njoj ne dolazi u štiklama, jer je avlija klizava, kamenje je okruglo i mogao se po avliji slomiti vrat. A znao bi još i to da se kod Memnune znaju čuti krikovi iz šupe za drva, koja je bila pokraj kuće, i znao je da je najvažnije u toj situaciji praviti se da ne čuješ ništa. Jer ako pokažeš da čuješ, ili ako šta, ne daj Bože, kažeš, ona će se zacrveniti, oblit će je sram, satrat će je opet njezina muka, a njezinoj muci malo bi čija muka u to vrijeme bila ravna. Zato bi se žene pravile da ne čuju krikove iz šupe, neljudske, strašne, paklene, bez obzira na to što su se s njima morale nadvikivati, i što od njih katkad ne bi čule ni sebe, ni Memnunu, nego bi im se usred te čudne trgovine i isprobavanja bluza, bundi i jakni, i ispijanja Memnunina soka od ruža, sve oči punile suzama. Od prehlade, moja Nuno, to ti se ja od prehlade svaki dan isplačem!, pravdala bi se jedna. Bogami, Nuno moja, moram ti kod očnog doktora ići, od očiju mi po vas dan suze oči!, govorila je druga. Ne znam, jadna, šta mi je, bit će od ove zime, pa mi se oči prehladile!, rekla bi treća. A muževi, koje bi sve za ruku dovele u tu avliju u Ulici Jelene Vitas, od straha su smrtnog premirali. Morali su, međutim, ići, ali ne zbog hantera ili zbog jakne, nego zato što je to bilo jedno od onih ne baš tako brojnih moranja s kojim su ih žene ucjenjivale. E, Krsto, ako mi to ne učiniš, ni ja tebi neću učiniti kad se pijan kući vratiš!, govorila je teta Dragica, a mati moja Javorka bi nam je kroz smijeh citirala, nastojeći i sebi i nama tim smijehom skloniti strašnu neku nelagodu.
Dok je Memnuna u kući zastrtoj ponjavama, a čistoj i bijeloj kao snijeg, primala mušterije, troje bi njezine djece, svako od njih bolje i pažljivije od sve druge djece na svijetu, u šupi čuvalo svoju mahnitu sestru. Bilo je dana kad bi Esma – tako se je sestra zvala – bila mirna, pa se iz šupe ne bi ni glasa čulo. Čak je znalo biti i takvih dana kad je ne bi ni vodili u šupu, nego je, dok bi žene isprobavale stvari, ostajala sjediti na sećiji, i samo bi dvije kašike prevrtala po rukama. Dvije obične, ali uvijek iste kašike iz bešteka, koje ću i ja jednoga dana nazivati žlicama, ali ih sada, godine 1983, zovem kašikama, jer to u Esminim rukama i jesu kašike, a ne žlice. Žlicom se grah jede, žlicom se čorba kusa, i paradajz juha, meni najdraža, a ono što Esma obrće između prstiju lijeve ruke može biti jedino kašika, kao što i ono drugo što Esma obrće između prstiju desne ruke može biti samo kašika. Te dvije kašike ne smiju zvecnuti jedna o drugu, jer ako slučajno zvecnu, Esma će ih odbaciti od sebe, opet će početi vrištati, srušit će se najednom svijet, i taj krhki Esmin mir u tom svijetu, pa će nastati belaj veći od svih belaja, i neće biti načina da ga išta utiša. I dok je god do Esme, dok god je nitko ne gurne i ne dirne, neće kašike zvecnuti. I mir će biti, dok god je do Esme.
Ako je tu, na sećiji, s kašikama, ili za izuzetnih dana bez njih, Esma će gledati pod sebe. Neće gledati u prste koji se igraju, nego negdje dolje i mimo. Ne daj Bože da joj se pogled s nečijim drugim pogledom sretne. Kažem ja njoj, povjerila bi se očajna mater, pogledaj me bona, pogledaj majku svoju, a ona bježi! Ali nije Esma moja mahnita, rekla bi Memnuna onim rijetkima koji na to ne bi nešto krivo rekli, dobra je ona meni, sve moja Esma razumije kao što razumiju i drugi ljudi, samo ne može podnijeti ovu težinu tu! I pokazala bi Memnuna na koju težinu misli, tako što bi se nekad prstima udarila po čelu, baš kao da će se, gluho bilo, prekrstiti, ili tako što bi nekad šaku spustila na grudi.
Ali rijetko se to događalo, malo tko bi Esmu vidio i malo s kim bi Memnuna o svom djetetu razgovarala. Svi su, međutim, čuli Esmino vrištanje. Svi koji su kod Memnune kupovali, kao i oni koji kod nje nisu kupovali, svi koji su na Bjelavama stanovali, čuli su Esmine krike. I to ne jednom, nego mnogo puta. Četrdesetak godina kasnije, ne pamtim boju Memnunina glasa, ne pamtim lica ni figure troje najpametnije i najbolje njezine djece, ne pamtim ni Esmu, lijepu djevojku, skrivena lica i plave, vazda čiste i raščešljane kose – to da je bila lijepa, da joj je kosa bila vazda čista i raščešljana znam samo po pričama koje su trajale duže od sjećanja – ali i sad, kad zatvorim oči i zašutim, ja mogu jasno čuti Esmu koja vrišti. I čim se nađem daleko od kuće, sam bez Ane, hvata me strah, kojeg je sve više što sam stariji, da ću se noću buditi iz neke svoje more vičući kao Esma. Ali ja iz svoje more uspijevam, za razliku od nje, izaći. Tako ja zamišljam Esminu mahnitost. Zamišljao sam je tako onda, pa mi je to ostalo. I nikad mi ta mahnitost nije bila daleka, niti sam je zamišljao kao nešto što je izvan mene. U sebi sam je osjećao, upravo onako kako je Memnuna pokazivala. I mislim da su je i drugi, možda, u sebi tako osjećali, zato su i Esmu, i majku njezinu, i dva Esmina brata i sestru, tu najbolju djecu koju su Sarajevo i Jugoslavija znali 1983. godine, onako otklanjali od sebe.
Za rođendan te sam 1983. dobio kožnu jaknu koju nikada neću obući. Još uvijek sam bio punker, bez punkerske kožne jakne. Nju ću samome sebi kupiti šest godina kasnije, u dućanu na zagrebačkoj periferiji, koji je držao Mile Rupčić, tada najčuveniji kao autor teksta za Azrinu pjesmu “Pit i to je Amerika”. Takvih jakni nije bilo u Istanbulu. Jakna koju nikada nisam obukao, smeđa, ružna, podsjećala je na grupu Duran Duran, a takve su uglavnom nosili pitomci srednje vojne škole, kad bi nedjeljom izašli u grad. Ta jakna bila je posljednji rođendanski poklon što ću ga u životu dobiti od majke. One godine koju će provesti u umiranju, pitao sam je za jednog od svakodnevnih telefoniranja što je bilo s Memnunom i njezinom djecom. Nije znala. A Ksenije se više nije ni sjećala. Neobično je kako ljudi nestaju i kako većina priča ostane nedovršena, pa ih onda sami nadomišljamo, premda znamo da su se nekako drukčije odvile.
Svijet je pun djece koja vrište. Svijet je pun dječjih krikova. Jednom kada možda odrastem, ili kad već budem imao iskustvo cijeloga jednog rata, živjet ću u uvjerenju da umijem razlikovati dječja vrištanja. Neka će djeca vrištati od pasjaluka, druga zato što su pospana. Treća djeca vrište kao Esma. Njihovi roditelji oko njih obično šute i čekaju da prođe nešto što nikad ne prolazi.