Utorak je, 7. lipnja, u Luksemburgu se, na Stade Municipal, odigrava prijateljska nogometna utakmica između Jugoslavije i Savezne Republike Njemačke. Državne će himne prije početka utakmice odsvirati orkestar američkih vojnih snaga, stacioniranih u Njemačkoj. Ali kompozicija koju započinju većini prisutnih je nepoznata. Na stadionu nema mnogo publike. Jugoslavenski igrači se međusobno zgledaju, televizijski reporter šuti – ipak svira himna, ali čija? – Nijemci su uredno postrojeni, s pijetetom prema melodiji koja ih se nikako ne tiče.
Onda se program iznenada prekida, odnekud poteku crtani filmovi, Duško Dugouško, Patak Dača, Lovac Milivoj, i to potraje cijelih pola sata. Zatim se vraćamo u Luksemburg, televizijski reporter spomene usput tehničke probleme zbog kojih utakmica kasni, s razglasa se, očito s gramofonske ploče, začuje himna Hej Slaveni, i više se nikad, ni u jednim novinama, na radiju ili na televiziji, ovaj događaj ne spomene. Tako je to u socijalističkoj Jugoslaviji: nepredviđene kompozicije namjesto nacionalne himne, sitne sabotaže narodnih neprijatelja, bizarne greške u sistemu, najave štrajkova kojih nikad ne bude, različiti poremećaji u funkcioniranju zajednice, sve će to ostati službeno neprimijećeno. Ali što se o takvim događajima temeljitije šuti, to se oni među građanima i u narodu intenzivnije šire, pa se prenose šapatom, i u tom prenošenju se transformiraju i izobličuju, jer je netko nešto krivo čuo i upamtio, nekoga je ponijela mašta, netko naprosto nije u stanju išta prepričati, a da pola ne izmisli… I onda sljedećih dana, tjedana i mjeseci, katkad i godina, sitne sabotaže, bizarne greške i sporedni promašaji bivaju pronošeni našim svijetom, ulaze u običaje i vjerovanja, utječu na raspoloženja ljudi,usmjeravaju ponašanje zajednice. Ne samo da nije sakriveno ono što je prešućeno, nego nema bolje reklame od prešućivanja i skrivanja. U socijalizmu najglasnije je ono što se izgovara šapatom.
Američki orkestar najednom je nestao sa Stade Municipal, kao da ga tu nikada nije ni bilo, a publici ispred televizora onih nekoliko taktova prije nego što je prijenos prvi put prekinut, moglo se učiniti poznato. Možda iz nekog igranog filma, iz kakve dokumentarno-igrane serije Save Mrmka, ili iz neke nedoživljene, prenatalne prošlosti, ali sigurno je da tu pjesmu nikada nismo čuli oslobođenu takvoga konteksta. U ovom trenutku, godine 1983., samo će oni koji su stariji od pedeset godina znati da je orkestar Američke vojske umjesto jugoslavenske himne zasvirao srpsku, karađorđevićevsku, rojalističku himnu “Bože pravde”, jer će imati sjećanje na vremena kada je “Bože pravde” bio fragment trodijelne srpsko-hrvatsko-slovenske, kraljevinske jugoslavenske himne.
Rezultat ove utakmice neće se pamtiti, kao ni vrijeme kada je Todor Veselinović bio jugoslavenski selektor. Kasnije će se, u Hrvatskoj, govoriti izbornik. Oni koji su, ipak, skloni bizarnostima, govorit će kako se pričalo da je u Veselinovićevo vrijeme svatko, svaki jugoslavenski građanin, bio nogometni reprezentativac. Takvi, možda, ne zaboravljaju ni to da je prijateljska utakmica u Luksemburgu završila pobjedom Njemačke 4:2.
Ostaje u vremenu, u povijesti dok god je bude, a bit će je dok je Jugoslavije, a onda i u našim sjećanjima i u pripovijestima, a njih će biti dok je nas, samo ta diverzija o kojoj ne pišu nijedne novine, ne spominje se ni u jednom televizijskom izvještaju. Komunističke vlasti prema ovakvim su se događajima odnosile upravo onako kako će se, četrdesetak godina kasnije, vlasti globaliziranog slobodnog svijeta odnositi prema ekshibicionistima i političkim aktivistima koji usred utakmice utrče na nogometni teren ili prema neredima na sportskim tribinama. Neželjene prizore kamera ne snima, oni se sklanjaju od pogleda građana, koji treba biti čist, jasan i politički korektan.
Vrijedilo bi saznati kako je došlo do ove diverzije, i tko je američkom vojnom orkestru, stacioniranom u Njemačkoj, podmetnuo krive note. Kada se i gdje to dogodilo, koliko su trajale probe i na kojem mjestu, u kojoj prostoriji i u kojem gradu, američki je orkestar usviravao “Bože pravde”. Jer sasvim je sigurno da je na Stade Municipal nisu zasvirali prvi put. Onaj koji im je podvalio note možda je zaposlen pri američkoj vojsci. Čak može biti i da je to bio neki oficir, recimo neki kapetan, major, čak i pukovnik, veteran vijetnamskog rata, kancelarijski štakor, sin, možda unuk jugoslavenskog ili srpskog kraljevskog oficira, a možda i Dražinog četnika, koji je 1945. preko Hrvatske i Austrije bježao na zapad pa u Ameriku, i možda je taj njegov sin ili unuk, koji ne zna ni riječi srpskog a ni hrvatskog jezika, doživio trenutak konačnog sjedinjenja sa svojim podrijetlom, u tom činu podvaljivanja lažnih nota. Nije to za njega, američkog okupacijskog časnika u Njemačkoj, neka naročito rizična stvar. Čak i da su ga otkrili, a sva je prilika da nisu, zar bi koga u komandi bilo previše briga za pretrpljene duševne boli Jugoslavena i jugoslavenskih komunističkih vlasti, zbog himne koja nije njihova, nego je himna onih koji su im prethodili? Koliko god s vojskom i u vojsci nema šale, šale s komunistima nikad nisu na odmet.
Osim toga, tko kaže da je to morao biti američki oficir srpskog podrijetla. Možda je on sin kakvog ustaše koji je zaglavio na Bleiburgu, ili Pavelićeva ministra, možda običnog činovnika, antikomunista, hrvatskog patriota, koji je, eto, završio u emigraciji u Americi samo zato što je njegova zemlja paktirala s Hitlerom protiv komunista. Iz perspektive njegova zapovjedništva, američke obavještajne službe i američkih državnih vlasti, sve je to jedna velika i ne pretjerano smislena gnjavaža. Uzaludno je nastojati shvatiti tko je tko na Balkanu i u Jugoslaviji, i čija je krivnja kolika, ali 1983, za vladavine Ronalda Reagana, koji je kao guverner Californije 10. travnja proglasio za lokalni praznik, ili barem za spomen-dan, jasno je da su loši momci – komunisti. Ne, nije Reagan fašist, nikad on to nije bio, ali on ne zna što su fašisti. I tko su bili fašisti. Osim što zna da je američka vojska pobijedila Hitlera, koji je bio fašist. Hitler je, pak, bio Nijemac, a ne Hrvat. Hrvati su 1967, kada je on postao guverner Californije, dobri i vrijedni građani Sjedinjenih Američkih Država, koji uglavnom glasaju za Republikansku stranku, i žale se na komunistički režim u zemlji iz koje su potekli. I zašto onda guverner Reagan ne bi zajedno s njima slavio 10. travnja, dan kada je nekad davno, ne zna se ni kada, uspostavljena nesretna hrvatska država. I zašto bi se 1983. ljutio na nekoga od njih, kad jugoslavenskim komunistima podvali himnu njihovih neprijatelja. Makar ti neprijatelj bili Srbi. Ali on, Ronald Reagan, nema ništa ni protiv Srba.
Možda je do podvale došlo na neki drugi način, možda u njoj nije sudjelovao nitko iz Američke vojske, a možda, u krajnjem slučaju, to i nije bila podvala. Greške se slučajno događaju. Možda je u nekom prašnjavom i nesređenom arhivu u Njemačkoj, jer teško je vjerovati da u Luksemburgu postoji arhiv u kojemu su arhivirane note jugoslavenske himne, nekakav luksemburški činovnik, možda je to bila i činovnica, umjesto fascikle s notama za “Hej Slaveni” slučajno ugrabila fasciklu s notama za “Bože pravde”. Ali u tom tihom ratu koji Jugoslavija vodi s pojedinim emigrantskim skupinama svih, ili skoro svih svojih naroda, ratu koji povremeno zna biti vrlo krvav, i zbog kojega stotine ili tisuće ljudi leže po zatvorima, na dugogodišnjim robijama, a još mnogo je veći broj, u zemlji i inozemstvu, kivnih, očajnih i zauvijek unesrećenih, u tom ratu značajna postaje i svaka slučajna pogreška u ceremonijalu i u proceduri. U tom ratu zaraćen je i svaki simbol, svaki pojedini znak.
Ono što pokušavam, u tom svom bezumnom pokušaju povratka u prošlost i popravljanja grešaka koje sam učinio kad mi je bilo sedamnaest, jest da rekonstruiram i na trenutak obnovim emociju iz 1983. Što sam osjećao kada je zasvirala melodija koja mi je odnekud, ipak, bila poznata, pa kad se najednom umjesto crno-bijele (još uvijek smo imali crno-bijeli televizor) ledine Stade Municipala prikazao Duško Dugouško? I što sam osjećao potom, kada sam od nekoga čuo, ili kada sam istražio da je američki vojni orkestar zasvirao “Bože pravde”? Osjećaj opasnosti, metalni okus u dubini ždrijela, zamamni strah simsa, ruba provalije, nebodera, želju da se uključim u igru o kojoj još uvijek ne znam ništa, a onda, kada shvatim o kakvoj je to pjesmi riječ, milinu poante opasnoga političkog vica, vica za zatvor! Premda mi, sedamnaestogodišnjaku, ni ustaše, ni četnici nisu bili bliski, ništa bliskiji ni razumljiviji od nemani iz Loch Nessa, to što su umjesto “Hej Slaveni” podvalili “Bože pravde” činilo se izvanrednom šalom, prvorazrednom duhovitošću, briljantnom poantom jednoga odavno započetog vica. Od sada, mislio sam, kad god se tako naša reprezentacija postroji pred himnu, na um će mi pasti 7. lipanj 1983, i trenutak kada američki vojni orkestar počinje da svira pogrešnu pjesmu. Od sada, činilo mi se, nikad više pred početak utakmice neću slutiti “Hej Slaveni”, nego će mi se, jedna za drugom, po glavi motati subverzivne, neprijateljske, tuđinske, rugalačke, smiješne pjesme i melodije. Sloboda započinje prvi put ispričanim zabranjenim vicom. Nakon što se to dogodi, započinje nepovratni proces čiji nam konačni ishod i cilj 1983. nisu poznati. Na Sepetarevcu, u bašči pod prozorom sobe u kojoj je u jesen 1972. umro moj djed Franjo Rejc, i u kojoj će tačno četrdeset godina kasnije umirati njegova kći, a moja majka Javorka Rejc, već pomalo rude i crvene se trešnje. Zriju u posljednja dva tjedna lipnja. Tada ću se, sa cekerom o podlaktici, penjati visoko u krošnju, tamo su uvijek najzrelije, pa ću ih brati s pogledom na grad, na Skenderiju i Soukbunar, i na nebodere dolje prema Sarajevskom polju. Bit će to, lipnja 1983, za mene posljednja sezona branja trešanja na Sepetarevcu. Sljedeće, 1984. godine, trešnje će stući mraz, što će nastupiti upravo u vrijeme njihova beharanja, a onda ću otići u vojsku, i nastupit će vrijeme umiranja i rata. Stablo trešnje, što ga je Obrad Trklja u bašči na Sepetarevcu posadio krajem pedesetih, kada je gradio kuću u kojoj živimo, s godinama gubi snagu i vedrinu, bez kojih, očito, nema cvata ni ploda, i malo-pomalo nestaje s ovoga svijeta, i pretvara se u jalovo, premda i dalje živo stablo, koje dvijetisućitih slabo cvate, a ne rađa nikako. Ali u toj krošnji, krajem lipnja, za te posljednje velike berbe, dok probirem najkrupnije hruštove, da ih pojedem odmah na stablu, pa košpicu ispljunem u bezdan, u tim trenucima neslućene slobode i odumiranja komunizma, meni će se, možda, javiti prvi taktovi melodije “Bože pravde”, koje sam čuo iz Luksemburga. Ekstatičan užitak u poanti zabranjenog vica.
Koji su se politički vicevi pričali u Sarajevu lipnja 1983? Oni koji su svih prethodnih godina izazivali najveći strah u pričača, a ponekad i među onima kojima je vic pričan. Uživanje u strahu je erotsko. Istovremeno, uživanje u strahu je osvajanje slobode. Ako zbog ovoga ne završimo u zatvoru, govorila je, smijući se, tih godina moja mati, a Nona je, bezbožnica, na kraju tih najgorih i najotrovnijih viceva, ponavljala Bože sačuvaj! Ništa drugo, samo to Bože sačuvaj!, što je značilo i sačuvaj nas od narodne milicije i onih koji prisluškuju pa prijavljuju, ali i sačuvaj nas Bože od svijeta u kojem nešto ovako okrutno i bezdušno može donositi užitak i najavljivati slobodu.
Vic koji se najduže prenosio od uha do uha pričača, pa je godinama bivao ponavljan ušima koje su ga već čule, a da su ljudi htjeli još, još i samo još, tako da ga pamtim skoro četrdeset godina kasnije, bio je vrlo kratak, išao je ovako:
Što je to: tri glave a jedna noga?
Drug Tito i sestre Čuljak.
Neznani je narodni autor ovu proznu minijaturu smislio tokom zime ili ranog proljeća 1985, pet godina nakon Titove smrti. Vic će se, poput jeze, raširiti Bosnom. U to vrijeme Služba državne bezbjednosti još uvijek će uhoditi građane, prisluškivati ih, privoditi i maltretirati, ali to više neće biti strah iz kojega se rađala sloboda, nego će to biti strah podmukle i tihe mržnje, koja će nekoliko godina kasnije buknuti u rat. Rat iz 1991. neće izbiti iz mržnje. Za njega će postojati mnogo jednostavniji i trivijalniji razlozi, među kojima osnovni je taj da će jednom jugoslavenskom narodu, i to onom najvećem, i njegovim nacionalističkim elitama, biti na raspolaganju nesrazmjerno najveće količine oružja. Sve drugo će biti političke odluke, proglasi, naredbe, memorandumi, sve drugo će biti, kao što uvijek biva, niz potpisanih dokumenata i usmenih naredbi, iza kojih vječno stoji i nesmotrenost ljudska pred odgovornošću za ono što radimo dok je živa iluzija da smo moćni i jaki. Pa iako rat iz 1991. neće izbiti iz mržnje, ne bi on mogao onako planuti da nije bilo mržnje, i da je narod bio poput mokroga granja koje uz mnogo zagušljivog i teškog dima ugasi svaku vatru.
Taj vic iz bliske budućnosti, koju ću ja provoditi na odsluženju vojske u Sjevernoj kasarni u Kninu, važan je u ljeto 1983, kao mračna slutnja budućih vremena. I opet smo pri kalendarima: oni postoje samo u prošlosti, nakon što neko vrijeme prođe, kao što se i duh jednoga vremena prepoznaje samo nakon što naiđe neko drugo vrijeme. Pa otisnimo se onda u tu budućnost: zima 1985. bit će jedna od najhladnijih, u Kninu, u Sjevernoj kasarni, gdje jedina je grijana prostorija soba dežurnog oficira, kao i u obližnjoj zapadnoj Hercegovini, u Lištici, kojoj još uvijek nije vraćeno ime Široki Brijeg, i u okolici Lištice, prema Mostaru, gdje su se tog siječanjskog dana našle sestre Šima i Draženka, na putu od svoga sela Bogodola prema Lištici, gdje će na autobus, pa majci Radici u Mostar. Mati im je čistila vojne zgrade, pa će Šima i Draženka da joj pomognu. Njih dvije još su i loše odjevene, u trapericama i nekakvim tankim traper jaknama, takva je moda epohe, a možda su zatečene i iznenadnom promjenom vremena. Tako ih, u hodu, sastane iznenadna mećava, a mećave u tim našim krajevima, u Hercegovini, kao i gore u Bosni, osim što naiđu iznenada, obično zaklone svaki vidik i dezorijentiraju ljude, makar da su u takvim mećavama odrasli. Tako su se Šima i Draženka našle na dnu jame duboke desetak metara. Bit će to 6. siječnja, na Bogojavljenje a na Badnji dan po julijanskom kalendaru. U tu jamu ni za lijepa vremena ne može se sići, niti se iz nje može izaći bez planinarske opreme. Dobro da su ostale žive, ili da se nisu skroz polomile. Ili, možda, i nije toliko dobro, tog 6. siječnja 1985, što su ostale žive? Je li dobro, ili nije dobro, moglo bi se znati tek na kraju, kada nastane i kalendar ovoga događaja.
Nekako su, te prve noći, našle suho mjesno na dnu jame, pa su, grijući se jedna uz drugu, uspjele i zaspati. Prva noć će im najbrže proći. Zatim njihovo vrijeme usporava. Po danu temperatura je po desetak stepeni ispod nule, a noću je do minus 27. Pamtim to smrzavanje u Kninu. Noću bismo jedni drugima krali deke s kreveta. Kako bi neki vojnik naivno zaspao, ne držeći se čvrsto za svoju ćebad, tako bi mu drugi zgulio oba ćebeta s postelje, i nesretnik bi se budio pod tankom plahtom, i gledao kako da s koga zdere ćebe. Tako se tih noći spavalo u kninskoj Sjevernoj kasarni, dok su se Šima i Draženka mrznule na dnu svoje jame.
Danju će njih dvije dozivati, ali svijet će im se činiti pust i napušten. Jedna će biti očajna, druga će joj govoriti da se moli Bogu. Osim što su jedna drugoj sestre, jedna drugoj će biti jedini izvor topline. Život u punom smislu riječi. Ako bismo mogli povjerovati u znakove, one koji su te 1983. još uvijek znakovi iz budućnosti, dok će četrdesetak godina kasnije biti znakovi iz neke daleke i, učinit će nam se, preživljene i potrošene prošlosti, mogli bismo u sudbini sestara Čuljak vidjeti vrlo snažan i rječit znak. Ako bismo ga uspjeli dešifrirati, mogli bismo povjerovati u Boga. Ali problem je u tome što se ovakvi znakovi bez te vjere ne mogu ni dešifrirati. No, čak i u svijetu koji je ostavljen bez Boga, postoji nešto što je emocionalno i moralno intenzivno u tom životvornom zagrljaju dviju djevojaka ili dviju sestara. Uostalom, na dnu jame svi ljudi su braća i sestre.
A onda su gore čule nekoga. Krenule su kao bez duše dozivati, ali pastirice koje su se našle iznad jame, pa su ih i čule – pričat će one o tome kasnije, pobjegle su kao bez duše. Vrijeme je, naime, međugorskih ukazanja, pa su se pastirice uplašile glasova iz jame. Zašto su se uplašile? Možda im vjera nije bila dovoljno jaka, nisu stvarno vjerovale u ukazanja, pa su mislile da lude? Možda su se prepale takve odgovornosti, pa su pobjegle od Bogorodičina ukazanja? Možda je sve to previše za njihove male i obične ljudske živote. Uglavnom, nikome nisu ništa rekle kada su se vratile kući.
Bit će to još jedna važna i vrlo duboka poruka o vjeri, još jedan upečatljiv znak. Šteta što ga nitko u Jugoslaviji neće čuti ni rastumačiti. Šteta što se sve do dana današnjega među teolozima neće naći nijedan da se pozabavi onim što se događalo sestrama Šimi i Draženki Čuljak. Ako se to Bog nekome obraćao, nije se obraćao njima dvjema. Kroz njihovu je patnju nekome drugom svijetu slao poruku. Onom svijetu koji će se godinama poslije s olakošću novinskih crnih kronika baviti sudbinom sestara Čuljak.
Nakon što su pastirice pobjegle, drugoga dana su naišli lovci. Drago, Krešo i Rade Čavar nisu, možda, bili bogobojazni poput pastirica. Ili su, možda, bili od njih hrabriji. Ništa o tim ljudima ne znamo, osim da su jednoga od tih ledenih i snježnih dana, čini nam se sedmog po redu, čuli dozivanja iz jame, i da je Drago Čavar prišao rubu jame i upitao tko su: “Rekle su mi da su iz Bogodola i da su tu tjedan dana. Kakav tjedan, pomislio sam, ja sam te noći od majke tražio još jedan pokrivač da se pokrijem, toliko je hladno bilo u kući.” A ja sam iste te noći, i svih sedam noći koliko su Šima i Draženka provele u jami, glavinjao po vojničkoj spavaonici i otimao drugovima svojim deke, pa se čvrsto šakama držao onoga čime sam se pokrio, da mi nitko ne može oteti. Toliko je hladno bilo, a njih dvije su dolje preživjele samo od zagrljaja.
Čavari su otišli po pomoć i vratili se s konopcima. Drago je prvi sišao dolje i, kako bilježi Večernji list, “vidio prizor koji nikad neće zaboraviti. Na stijeni su nepomično ležala dva promrzla, posve crna, gotovo beživotna ženska tijela. Izvukli su jednu pa drugu. Moralo se reagirati brzo i prevesti ih u najbližu bolnicu.”
Dok je tekao taj strašni biblijski tjedan u jami, Šimin i Draženkin, roditelji se nisu stigli ni zabrinuti. Jer sve je bilo u najboljem redu. Otac u Bogodolu mislio je da su mu kćeri u Mostaru, gdje materi pomažu u poslu. A mati je u Mostaru mislila da su joj kćeri s ocem u Bogodolu – i bolje im je tamo, nakon što je ovako iznenada stisnula zima!, gdje čekaju da prođu ovi snjegovi. Tih godina većina seoskog svijeta, kao ni ne baš tako malobrojna gradska domaćinstva, još uvijek nemaju telefone, pa još uvijek, isto kao u starozavjetna doba, ljudi se sastaju i rastaju, a kad nisu skupa, obično nemaju nikakvog kontakta. Tada je sve u imaginaciji, u brizi jednih za druge i u vjeri da je sve u najboljem redu. Tako će to zapravo biti sve do kraja našega dvadesetog stoljeća. Masovna proizvodnja i širenje celularnih telefona dovest će do možda i najveće promjene u čovjekovu društvenom životu još od Kristovih vremena. Jednom kad cijeli svijet bude “on line”, otac i mater će se zabrinuti što im se kćeri ne javljaju. A najveći strah nastupa kad shvate da su negdje gdje nema signala. Doista, tako je samo na dnu jame.
Materi Radici liječnici u mostarskoj bolnici rekli su da su male šanse da će njezine kćeri preživjeti. Nema na svijetu tih liječnika, rekli su joj, koji bi joj mogli spasiti djecu. Ona je, međutim, krenula od vrata do vrata. Bit će da je i u onim vojnim zgradama koje je tih sedam dana čistila išla od vrata do vrata, molila je, tražila pomoć, i ishodila da se Šima i Draženka u tom beznadnom stanju helikopterom prebace na Vojnomedicinsku akademiju u Beograd. Šima je već umirala, imala je tešku upalu pluća i visoku temperaturu, te su joj hitno amputirali obje noge. Liječnici su bili zbunjeni, jer ovakav slučaj nikad nisu imali. Djevojke su bile žive, premda su odavno trebale umrijeti. Potom su noge amputirane i Draženki. Mati je prethodno trebala potpisati da im se noge sijeku, i ona je, uboga, potpisala. Kako će njena djeca bez nogu? Bez ijedne? Naravno da se tu našao i čuveni doktor Isidor Papo, general-pukovnik i dugogodišnji glavni kirurg ne samo JNA, nego, na neki čudan način, i cijele Jugoslavije. Židov kojemu su ustaše pobile cijelu, veoma brojnu obitelj, Hercegovac i Ljubušak, govorio joj je, pričat će poslije mati Radica: “Ne boj se ti ništa, Hercegovko moja, sve ćemo mi to riješiti!” Doktoru Papi bile su već sedamdeset i dvije, i formalno je već nekoliko godina bio u mirovini. Formalno.
I kada su čudom preživjele, potekla je posljednja velika sentimentalna pripovijest socijalističke Jugoslavije. Pratio sam je rubno. Svijet na Sepetarevcu u to vrijeme će se već raspadati. Započela je duga sezona umiranja, a ni mene ovakve priče više ne zanimaju. Zanimale su me ranije, zanimat će me u nekoj dalekoj budućnosti. Ali neće u vrijeme dok novine budu izvještavale o oporavku sestara Čuljak. Odnekud pamtim samo jednu fotografiju iz tog doba: dvije mlade Hercegovke, jedna od mene mlađa godinu, druga dvije, u invalidskim kolicima svaka, prekriženih patrljaka, a na krilima pletivo. Pletu njih dvije, jedna gleda u objektiv, druga u očice igle. Jedna je u donjem dijelu trenirke, a trenirke su u to vrijeme imale onu trakicu što se podvuče pod taban, da se nogavica ne diže uz nogu. Te dvije trakice vise slobodno, pridržavaju prazninu. Eto, toga se sjećam.
I nakon svega, da još jednom ponovimo vic s kraja zime 1985:
Što je to, tri glave a jedna noga?
Drug Tito i sestre Čuljak.
Onda kada je postao moguć i takav vic, postao je moguć i rat u Jugoslaviji. U ljeto 1983, dok je američki orkestar greškom svirao “Bože pravde”, a jugoslavenski se reprezentativci zbunjeno zgledali, pa se pitali jesu li to Nijemci promijenili svoju himnu, imaginacija zajednice još uvijek nije dopuštala takav vic. I to je, možda, razlog što se ne sjećam nijednoga drugog političkog vica iz te godine. Naša su sjećanja opustošena onim što će se tek dogoditi.
1983.: Kratka povijest jedne prijeratne godine/16
Što je to: tri glave a jedna noga?
Utorak je, 7. lipnja, u Luksemburgu se, na Stade Municipal, odigrava prijateljska nogometna utakmica između Jugoslavije i Savezne Republike Njemačke. Državne će himne prije početka utakmice odsvirati orkestar američkih vojnih snaga, stacioniranih u Njemačkoj. Ali kompozicija koju započinju većini prisutnih je nepoznata. Na stadionu nema mnogo publike. Jugoslavenski igrači se međusobno zgledaju, televizijski reporter šuti – ipak svira himna, ali čija? – Nijemci su uredno postrojeni, s pijetetom prema melodiji koja ih se nikako ne tiče.
Onda se program iznenada prekida, odnekud poteku crtani filmovi, Duško Dugouško, Patak Dača, Lovac Milivoj, i to potraje cijelih pola sata. Zatim se vraćamo u Luksemburg, televizijski reporter spomene usput tehničke probleme zbog kojih utakmica kasni, s razglasa se, očito s gramofonske ploče, začuje himna Hej Slaveni, i više se nikad, ni u jednim novinama, na radiju ili na televiziji, ovaj događaj ne spomene. Tako je to u socijalističkoj Jugoslaviji: nepredviđene kompozicije namjesto nacionalne himne, sitne sabotaže narodnih neprijatelja, bizarne greške u sistemu, najave štrajkova kojih nikad ne bude, različiti poremećaji u funkcioniranju zajednice, sve će to ostati službeno neprimijećeno. Ali što se o takvim događajima temeljitije šuti, to se oni među građanima i u narodu intenzivnije šire, pa se prenose šapatom, i u tom prenošenju se transformiraju i izobličuju, jer je netko nešto krivo čuo i upamtio, nekoga je ponijela mašta, netko naprosto nije u stanju išta prepričati, a da pola ne izmisli… I onda sljedećih dana, tjedana i mjeseci, katkad i godina, sitne sabotaže, bizarne greške i sporedni promašaji bivaju pronošeni našim svijetom, ulaze u običaje i vjerovanja, utječu na raspoloženja ljudi, usmjeravaju ponašanje zajednice. Ne samo da nije sakriveno ono što je prešućeno, nego nema bolje reklame od prešućivanja i skrivanja. U socijalizmu najglasnije je ono što se izgovara šapatom.
Američki orkestar najednom je nestao sa Stade Municipal, kao da ga tu nikada nije ni bilo, a publici ispred televizora onih nekoliko taktova prije nego što je prijenos prvi put prekinut, moglo se učiniti poznato. Možda iz nekog igranog filma, iz kakve dokumentarno-igrane serije Save Mrmka, ili iz neke nedoživljene, prenatalne prošlosti, ali sigurno je da tu pjesmu nikada nismo čuli oslobođenu takvoga konteksta. U ovom trenutku, godine 1983., samo će oni koji su stariji od pedeset godina znati da je orkestar Američke vojske umjesto jugoslavenske himne zasvirao srpsku, karađorđevićevsku, rojalističku himnu “Bože pravde”, jer će imati sjećanje na vremena kada je “Bože pravde” bio fragment trodijelne srpsko-hrvatsko-slovenske, kraljevinske jugoslavenske himne.
Rezultat ove utakmice neće se pamtiti, kao ni vrijeme kada je Todor Veselinović bio jugoslavenski selektor. Kasnije će se, u Hrvatskoj, govoriti izbornik. Oni koji su, ipak, skloni bizarnostima, govorit će kako se pričalo da je u Veselinovićevo vrijeme svatko, svaki jugoslavenski građanin, bio nogometni reprezentativac. Takvi, možda, ne zaboravljaju ni to da je prijateljska utakmica u Luksemburgu završila pobjedom Njemačke 4:2.
Ostaje u vremenu, u povijesti dok god je bude, a bit će je dok je Jugoslavije, a onda i u našim sjećanjima i u pripovijestima, a njih će biti dok je nas, samo ta diverzija o kojoj ne pišu nijedne novine, ne spominje se ni u jednom televizijskom izvještaju. Komunističke vlasti prema ovakvim su se događajima odnosile upravo onako kako će se, četrdesetak godina kasnije, vlasti globaliziranog slobodnog svijeta odnositi prema ekshibicionistima i političkim aktivistima koji usred utakmice utrče na nogometni teren ili prema neredima na sportskim tribinama. Neželjene prizore kamera ne snima, oni se sklanjaju od pogleda građana, koji treba biti čist, jasan i politički korektan.
Vrijedilo bi saznati kako je došlo do ove diverzije, i tko je američkom vojnom orkestru, stacioniranom u Njemačkoj, podmetnuo krive note. Kada se i gdje to dogodilo, koliko su trajale probe i na kojem mjestu, u kojoj prostoriji i u kojem gradu, američki je orkestar usviravao “Bože pravde”. Jer sasvim je sigurno da je na Stade Municipal nisu zasvirali prvi put. Onaj koji im je podvalio note možda je zaposlen pri američkoj vojsci. Čak može biti i da je to bio neki oficir, recimo neki kapetan, major, čak i pukovnik, veteran vijetnamskog rata, kancelarijski štakor, sin, možda unuk jugoslavenskog ili srpskog kraljevskog oficira, a možda i Dražinog četnika, koji je 1945. preko Hrvatske i Austrije bježao na zapad pa u Ameriku, i možda je taj njegov sin ili unuk, koji ne zna ni riječi srpskog a ni hrvatskog jezika, doživio trenutak konačnog sjedinjenja sa svojim podrijetlom, u tom činu podvaljivanja lažnih nota. Nije to za njega, američkog okupacijskog časnika u Njemačkoj, neka naročito rizična stvar. Čak i da su ga otkrili, a sva je prilika da nisu, zar bi koga u komandi bilo previše briga za pretrpljene duševne boli Jugoslavena i jugoslavenskih komunističkih vlasti, zbog himne koja nije njihova, nego je himna onih koji su im prethodili? Koliko god s vojskom i u vojsci nema šale, šale s komunistima nikad nisu na odmet.
Osim toga, tko kaže da je to morao biti američki oficir srpskog podrijetla. Možda je on sin kakvog ustaše koji je zaglavio na Bleiburgu, ili Pavelićeva ministra, možda običnog činovnika, antikomunista, hrvatskog patriota, koji je, eto, završio u emigraciji u Americi samo zato što je njegova zemlja paktirala s Hitlerom protiv komunista. Iz perspektive njegova zapovjedništva, američke obavještajne službe i američkih državnih vlasti, sve je to jedna velika i ne pretjerano smislena gnjavaža. Uzaludno je nastojati shvatiti tko je tko na Balkanu i u Jugoslaviji, i čija je krivnja kolika, ali 1983, za vladavine Ronalda Reagana, koji je kao guverner Californije 10. travnja proglasio za lokalni praznik, ili barem za spomen-dan, jasno je da su loši momci – komunisti. Ne, nije Reagan fašist, nikad on to nije bio, ali on ne zna što su fašisti. I tko su bili fašisti. Osim što zna da je američka vojska pobijedila Hitlera, koji je bio fašist. Hitler je, pak, bio Nijemac, a ne Hrvat. Hrvati su 1967, kada je on postao guverner Californije, dobri i vrijedni građani Sjedinjenih Američkih Država, koji uglavnom glasaju za Republikansku stranku, i žale se na komunistički režim u zemlji iz koje su potekli. I zašto onda guverner Reagan ne bi zajedno s njima slavio 10. travnja, dan kada je nekad davno, ne zna se ni kada, uspostavljena nesretna hrvatska država. I zašto bi se 1983. ljutio na nekoga od njih, kad jugoslavenskim komunistima podvali himnu njihovih neprijatelja. Makar ti neprijatelj bili Srbi. Ali on, Ronald Reagan, nema ništa ni protiv Srba.
Možda je do podvale došlo na neki drugi način, možda u njoj nije sudjelovao nitko iz Američke vojske, a možda, u krajnjem slučaju, to i nije bila podvala. Greške se slučajno događaju. Možda je u nekom prašnjavom i nesređenom arhivu u Njemačkoj, jer teško je vjerovati da u Luksemburgu postoji arhiv u kojemu su arhivirane note jugoslavenske himne, nekakav luksemburški činovnik, možda je to bila i činovnica, umjesto fascikle s notama za “Hej Slaveni” slučajno ugrabila fasciklu s notama za “Bože pravde”. Ali u tom tihom ratu koji Jugoslavija vodi s pojedinim emigrantskim skupinama svih, ili skoro svih svojih naroda, ratu koji povremeno zna biti vrlo krvav, i zbog kojega stotine ili tisuće ljudi leže po zatvorima, na dugogodišnjim robijama, a još mnogo je veći broj, u zemlji i inozemstvu, kivnih, očajnih i zauvijek unesrećenih, u tom ratu značajna postaje i svaka slučajna pogreška u ceremonijalu i u proceduri. U tom ratu zaraćen je i svaki simbol, svaki pojedini znak.
Ono što pokušavam, u tom svom bezumnom pokušaju povratka u prošlost i popravljanja grešaka koje sam učinio kad mi je bilo sedamnaest, jest da rekonstruiram i na trenutak obnovim emociju iz 1983. Što sam osjećao kada je zasvirala melodija koja mi je odnekud, ipak, bila poznata, pa kad se najednom umjesto crno-bijele (još uvijek smo imali crno-bijeli televizor) ledine Stade Municipala prikazao Duško Dugouško? I što sam osjećao potom, kada sam od nekoga čuo, ili kada sam istražio da je američki vojni orkestar zasvirao “Bože pravde”? Osjećaj opasnosti, metalni okus u dubini ždrijela, zamamni strah simsa, ruba provalije, nebodera, želju da se uključim u igru o kojoj još uvijek ne znam ništa, a onda, kada shvatim o kakvoj je to pjesmi riječ, milinu poante opasnoga političkog vica, vica za zatvor! Premda mi, sedamnaestogodišnjaku, ni ustaše, ni četnici nisu bili bliski, ništa bliskiji ni razumljiviji od nemani iz Loch Nessa, to što su umjesto “Hej Slaveni” podvalili “Bože pravde” činilo se izvanrednom šalom, prvorazrednom duhovitošću, briljantnom poantom jednoga odavno započetog vica. Od sada, mislio sam, kad god se tako naša reprezentacija postroji pred himnu, na um će mi pasti 7. lipanj 1983, i trenutak kada američki vojni orkestar počinje da svira pogrešnu pjesmu. Od sada, činilo mi se, nikad više pred početak utakmice neću slutiti “Hej Slaveni”, nego će mi se, jedna za drugom, po glavi motati subverzivne, neprijateljske, tuđinske, rugalačke, smiješne pjesme i melodije. Sloboda započinje prvi put ispričanim zabranjenim vicom. Nakon što se to dogodi, započinje nepovratni proces čiji nam konačni ishod i cilj 1983. nisu poznati. Na Sepetarevcu, u bašči pod prozorom sobe u kojoj je u jesen 1972. umro moj djed Franjo Rejc, i u kojoj će tačno četrdeset godina kasnije umirati njegova kći, a moja majka Javorka Rejc, već pomalo rude i crvene se trešnje. Zriju u posljednja dva tjedna lipnja. Tada ću se, sa cekerom o podlaktici, penjati visoko u krošnju, tamo su uvijek najzrelije, pa ću ih brati s pogledom na grad, na Skenderiju i Soukbunar, i na nebodere dolje prema Sarajevskom polju. Bit će to, lipnja 1983, za mene posljednja sezona branja trešanja na Sepetarevcu. Sljedeće, 1984. godine, trešnje će stući mraz, što će nastupiti upravo u vrijeme njihova beharanja, a onda ću otići u vojsku, i nastupit će vrijeme umiranja i rata. Stablo trešnje, što ga je Obrad Trklja u bašči na Sepetarevcu posadio krajem pedesetih, kada je gradio kuću u kojoj živimo, s godinama gubi snagu i vedrinu, bez kojih, očito, nema cvata ni ploda, i malo-pomalo nestaje s ovoga svijeta, i pretvara se u jalovo, premda i dalje živo stablo, koje dvijetisućitih slabo cvate, a ne rađa nikako. Ali u toj krošnji, krajem lipnja, za te posljednje velike berbe, dok probirem najkrupnije hruštove, da ih pojedem odmah na stablu, pa košpicu ispljunem u bezdan, u tim trenucima neslućene slobode i odumiranja komunizma, meni će se, možda, javiti prvi taktovi melodije “Bože pravde”, koje sam čuo iz Luksemburga. Ekstatičan užitak u poanti zabranjenog vica.
Koji su se politički vicevi pričali u Sarajevu lipnja 1983? Oni koji su svih prethodnih godina izazivali najveći strah u pričača, a ponekad i među onima kojima je vic pričan. Uživanje u strahu je erotsko. Istovremeno, uživanje u strahu je osvajanje slobode. Ako zbog ovoga ne završimo u zatvoru, govorila je, smijući se, tih godina moja mati, a Nona je, bezbožnica, na kraju tih najgorih i najotrovnijih viceva, ponavljala Bože sačuvaj! Ništa drugo, samo to Bože sačuvaj!, što je značilo i sačuvaj nas od narodne milicije i onih koji prisluškuju pa prijavljuju, ali i sačuvaj nas Bože od svijeta u kojem nešto ovako okrutno i bezdušno može donositi užitak i najavljivati slobodu.
Vic koji se najduže prenosio od uha do uha pričača, pa je godinama bivao ponavljan ušima koje su ga već čule, a da su ljudi htjeli još, još i samo još, tako da ga pamtim skoro četrdeset godina kasnije, bio je vrlo kratak, išao je ovako:
Što je to: tri glave a jedna noga?
Drug Tito i sestre Čuljak.
Neznani je narodni autor ovu proznu minijaturu smislio tokom zime ili ranog proljeća 1985, pet godina nakon Titove smrti. Vic će se, poput jeze, raširiti Bosnom. U to vrijeme Služba državne bezbjednosti još uvijek će uhoditi građane, prisluškivati ih, privoditi i maltretirati, ali to više neće biti strah iz kojega se rađala sloboda, nego će to biti strah podmukle i tihe mržnje, koja će nekoliko godina kasnije buknuti u rat. Rat iz 1991. neće izbiti iz mržnje. Za njega će postojati mnogo jednostavniji i trivijalniji razlozi, među kojima osnovni je taj da će jednom jugoslavenskom narodu, i to onom najvećem, i njegovim nacionalističkim elitama, biti na raspolaganju nesrazmjerno najveće količine oružja. Sve drugo će biti političke odluke, proglasi, naredbe, memorandumi, sve drugo će biti, kao što uvijek biva, niz potpisanih dokumenata i usmenih naredbi, iza kojih vječno stoji i nesmotrenost ljudska pred odgovornošću za ono što radimo dok je živa iluzija da smo moćni i jaki. Pa iako rat iz 1991. neće izbiti iz mržnje, ne bi on mogao onako planuti da nije bilo mržnje, i da je narod bio poput mokroga granja koje uz mnogo zagušljivog i teškog dima ugasi svaku vatru.
Taj vic iz bliske budućnosti, koju ću ja provoditi na odsluženju vojske u Sjevernoj kasarni u Kninu, važan je u ljeto 1983, kao mračna slutnja budućih vremena. I opet smo pri kalendarima: oni postoje samo u prošlosti, nakon što neko vrijeme prođe, kao što se i duh jednoga vremena prepoznaje samo nakon što naiđe neko drugo vrijeme. Pa otisnimo se onda u tu budućnost: zima 1985. bit će jedna od najhladnijih, u Kninu, u Sjevernoj kasarni, gdje jedina je grijana prostorija soba dežurnog oficira, kao i u obližnjoj zapadnoj Hercegovini, u Lištici, kojoj još uvijek nije vraćeno ime Široki Brijeg, i u okolici Lištice, prema Mostaru, gdje su se tog siječanjskog dana našle sestre Šima i Draženka, na putu od svoga sela Bogodola prema Lištici, gdje će na autobus, pa majci Radici u Mostar. Mati im je čistila vojne zgrade, pa će Šima i Draženka da joj pomognu. Njih dvije još su i loše odjevene, u trapericama i nekakvim tankim traper jaknama, takva je moda epohe, a možda su zatečene i iznenadnom promjenom vremena. Tako ih, u hodu, sastane iznenadna mećava, a mećave u tim našim krajevima, u Hercegovini, kao i gore u Bosni, osim što naiđu iznenada, obično zaklone svaki vidik i dezorijentiraju ljude, makar da su u takvim mećavama odrasli. Tako su se Šima i Draženka našle na dnu jame duboke desetak metara. Bit će to 6. siječnja, na Bogojavljenje a na Badnji dan po julijanskom kalendaru. U tu jamu ni za lijepa vremena ne može se sići, niti se iz nje može izaći bez planinarske opreme. Dobro da su ostale žive, ili da se nisu skroz polomile. Ili, možda, i nije toliko dobro, tog 6. siječnja 1985, što su ostale žive? Je li dobro, ili nije dobro, moglo bi se znati tek na kraju, kada nastane i kalendar ovoga događaja.
Nekako su, te prve noći, našle suho mjesno na dnu jame, pa su, grijući se jedna uz drugu, uspjele i zaspati. Prva noć će im najbrže proći. Zatim njihovo vrijeme usporava. Po danu temperatura je po desetak stepeni ispod nule, a noću je do minus 27. Pamtim to smrzavanje u Kninu. Noću bismo jedni drugima krali deke s kreveta. Kako bi neki vojnik naivno zaspao, ne držeći se čvrsto za svoju ćebad, tako bi mu drugi zgulio oba ćebeta s postelje, i nesretnik bi se budio pod tankom plahtom, i gledao kako da s koga zdere ćebe. Tako se tih noći spavalo u kninskoj Sjevernoj kasarni, dok su se Šima i Draženka mrznule na dnu svoje jame.
Danju će njih dvije dozivati, ali svijet će im se činiti pust i napušten. Jedna će biti očajna, druga će joj govoriti da se moli Bogu. Osim što su jedna drugoj sestre, jedna drugoj će biti jedini izvor topline. Život u punom smislu riječi. Ako bismo mogli povjerovati u znakove, one koji su te 1983. još uvijek znakovi iz budućnosti, dok će četrdesetak godina kasnije biti znakovi iz neke daleke i, učinit će nam se, preživljene i potrošene prošlosti, mogli bismo u sudbini sestara Čuljak vidjeti vrlo snažan i rječit znak. Ako bismo ga uspjeli dešifrirati, mogli bismo povjerovati u Boga. Ali problem je u tome što se ovakvi znakovi bez te vjere ne mogu ni dešifrirati. No, čak i u svijetu koji je ostavljen bez Boga, postoji nešto što je emocionalno i moralno intenzivno u tom životvornom zagrljaju dviju djevojaka ili dviju sestara. Uostalom, na dnu jame svi ljudi su braća i sestre.
A onda su gore čule nekoga. Krenule su kao bez duše dozivati, ali pastirice koje su se našle iznad jame, pa su ih i čule – pričat će one o tome kasnije, pobjegle su kao bez duše. Vrijeme je, naime, međugorskih ukazanja, pa su se pastirice uplašile glasova iz jame. Zašto su se uplašile? Možda im vjera nije bila dovoljno jaka, nisu stvarno vjerovale u ukazanja, pa su mislile da lude? Možda su se prepale takve odgovornosti, pa su pobjegle od Bogorodičina ukazanja? Možda je sve to previše za njihove male i obične ljudske živote. Uglavnom, nikome nisu ništa rekle kada su se vratile kući.
Bit će to još jedna važna i vrlo duboka poruka o vjeri, još jedan upečatljiv znak. Šteta što ga nitko u Jugoslaviji neće čuti ni rastumačiti. Šteta što se sve do dana današnjega među teolozima neće naći nijedan da se pozabavi onim što se događalo sestrama Šimi i Draženki Čuljak. Ako se to Bog nekome obraćao, nije se obraćao njima dvjema. Kroz njihovu je patnju nekome drugom svijetu slao poruku. Onom svijetu koji će se godinama poslije s olakošću novinskih crnih kronika baviti sudbinom sestara Čuljak.
Nakon što su pastirice pobjegle, drugoga dana su naišli lovci. Drago, Krešo i Rade Čavar nisu, možda, bili bogobojazni poput pastirica. Ili su, možda, bili od njih hrabriji. Ništa o tim ljudima ne znamo, osim da su jednoga od tih ledenih i snježnih dana, čini nam se sedmog po redu, čuli dozivanja iz jame, i da je Drago Čavar prišao rubu jame i upitao tko su: “Rekle su mi da su iz Bogodola i da su tu tjedan dana. Kakav tjedan, pomislio sam, ja sam te noći od majke tražio još jedan pokrivač da se pokrijem, toliko je hladno bilo u kući.” A ja sam iste te noći, i svih sedam noći koliko su Šima i Draženka provele u jami, glavinjao po vojničkoj spavaonici i otimao drugovima svojim deke, pa se čvrsto šakama držao onoga čime sam se pokrio, da mi nitko ne može oteti. Toliko je hladno bilo, a njih dvije su dolje preživjele samo od zagrljaja.
Čavari su otišli po pomoć i vratili se s konopcima. Drago je prvi sišao dolje i, kako bilježi Večernji list, “vidio prizor koji nikad neće zaboraviti. Na stijeni su nepomično ležala dva promrzla, posve crna, gotovo beživotna ženska tijela. Izvukli su jednu pa drugu. Moralo se reagirati brzo i prevesti ih u najbližu bolnicu.”
Dok je tekao taj strašni biblijski tjedan u jami, Šimin i Draženkin, roditelji se nisu stigli ni zabrinuti. Jer sve je bilo u najboljem redu. Otac u Bogodolu mislio je da su mu kćeri u Mostaru, gdje materi pomažu u poslu. A mati je u Mostaru mislila da su joj kćeri s ocem u Bogodolu – i bolje im je tamo, nakon što je ovako iznenada stisnula zima!, gdje čekaju da prođu ovi snjegovi. Tih godina većina seoskog svijeta, kao ni ne baš tako malobrojna gradska domaćinstva, još uvijek nemaju telefone, pa još uvijek, isto kao u starozavjetna doba, ljudi se sastaju i rastaju, a kad nisu skupa, obično nemaju nikakvog kontakta. Tada je sve u imaginaciji, u brizi jednih za druge i u vjeri da je sve u najboljem redu. Tako će to zapravo biti sve do kraja našega dvadesetog stoljeća. Masovna proizvodnja i širenje celularnih telefona dovest će do možda i najveće promjene u čovjekovu društvenom životu još od Kristovih vremena. Jednom kad cijeli svijet bude “on line”, otac i mater će se zabrinuti što im se kćeri ne javljaju. A najveći strah nastupa kad shvate da su negdje gdje nema signala. Doista, tako je samo na dnu jame.
Materi Radici liječnici u mostarskoj bolnici rekli su da su male šanse da će njezine kćeri preživjeti. Nema na svijetu tih liječnika, rekli su joj, koji bi joj mogli spasiti djecu. Ona je, međutim, krenula od vrata do vrata. Bit će da je i u onim vojnim zgradama koje je tih sedam dana čistila išla od vrata do vrata, molila je, tražila pomoć, i ishodila da se Šima i Draženka u tom beznadnom stanju helikopterom prebace na Vojnomedicinsku akademiju u Beograd. Šima je već umirala, imala je tešku upalu pluća i visoku temperaturu, te su joj hitno amputirali obje noge. Liječnici su bili zbunjeni, jer ovakav slučaj nikad nisu imali. Djevojke su bile žive, premda su odavno trebale umrijeti. Potom su noge amputirane i Draženki. Mati je prethodno trebala potpisati da im se noge sijeku, i ona je, uboga, potpisala. Kako će njena djeca bez nogu? Bez ijedne? Naravno da se tu našao i čuveni doktor Isidor Papo, general-pukovnik i dugogodišnji glavni kirurg ne samo JNA, nego, na neki čudan način, i cijele Jugoslavije. Židov kojemu su ustaše pobile cijelu, veoma brojnu obitelj, Hercegovac i Ljubušak, govorio joj je, pričat će poslije mati Radica: “Ne boj se ti ništa, Hercegovko moja, sve ćemo mi to riješiti!” Doktoru Papi bile su već sedamdeset i dvije, i formalno je već nekoliko godina bio u mirovini. Formalno.
I kada su čudom preživjele, potekla je posljednja velika sentimentalna pripovijest socijalističke Jugoslavije. Pratio sam je rubno. Svijet na Sepetarevcu u to vrijeme će se već raspadati. Započela je duga sezona umiranja, a ni mene ovakve priče više ne zanimaju. Zanimale su me ranije, zanimat će me u nekoj dalekoj budućnosti. Ali neće u vrijeme dok novine budu izvještavale o oporavku sestara Čuljak. Odnekud pamtim samo jednu fotografiju iz tog doba: dvije mlade Hercegovke, jedna od mene mlađa godinu, druga dvije, u invalidskim kolicima svaka, prekriženih patrljaka, a na krilima pletivo. Pletu njih dvije, jedna gleda u objektiv, druga u očice igle. Jedna je u donjem dijelu trenirke, a trenirke su u to vrijeme imale onu trakicu što se podvuče pod taban, da se nogavica ne diže uz nogu. Te dvije trakice vise slobodno, pridržavaju prazninu. Eto, toga se sjećam.
I nakon svega, da još jednom ponovimo vic s kraja zime 1985:
Što je to, tri glave a jedna noga?
Drug Tito i sestre Čuljak.
Onda kada je postao moguć i takav vic, postao je moguć i rat u Jugoslaviji. U ljeto 1983, dok je američki orkestar greškom svirao “Bože pravde”, a jugoslavenski se reprezentativci zbunjeno zgledali, pa se pitali jesu li to Nijemci promijenili svoju himnu, imaginacija zajednice još uvijek nije dopuštala takav vic. I to je, možda, razlog što se ne sjećam nijednoga drugog političkog vica iz te godine. Naša su sjećanja opustošena onim što će se tek dogoditi.