Zašto bi čovjek u godinama nakon Titove smrti želio postati član Saveza komunista Jugoslavije?
U Beograd smo, u Kuću cvijeća, na maršalov grob, gdje ću prvi put stići skoro trideset godina kasnije, u zimu 2012, putovali u petak 13. svibnja. Vraćali smo se noćnim vlakom, koji je polazio u nedjelju, negdje pred ponoć, a u Sarajevo stizao u jutro. Tog jutra, 16. svibnja 1983. ne sjećam se, niti se mogu sjećati, jer se vjerojatno nije razlikovalo od nekoliko desetina jutara, popodneva i večeri kada bih se, kao adolescent i već poodrastao čovjek, željeznicom vraćao u Sarajevo, s perona silazio u prostranu, unutrašnjosti balona sličnu, aulu Nove željezničke stanice, izolirano remek-djelo sovjetske socijalističke arhitekture u Jugoslaviji, pa izlazio van, na prostrani trg s okruglim vodoskokom, i onda bi me svaki put podišli žmarci, i uvijek bi me svog prožeo onaj danas neponovljivi osjećaj da sam se vratio kući. Povratak kući, tog ponedjeljnog jutra, u vrijeme kada se budi grad i ratnička klasa kreće na posao, uskakanje u tramvaj broj 1, pa vožnja prema gradu – ne silazim na Čobanija mostu, premda bi mi to produžilo hod za jedva tristotinjak koraka, nego se vozim skroz oko Čaršije, pa pokraj Katedrale, i silazim kod Narodne banke, taj povratak kući sličan je tolikim drugim istim provratcima kući da se više ne sjećam nijednoga, nego ih se sjećam svih odjednom. Je li takvo sjećanje moguće?
Ne bih se, međutim, sjećao ni toga da smo upravo tog vikenda išli u Beograd, u posjet Kući cvijeća, iako samo putovanje pamtim, da nije jednog detalja koji čini kotvu u sjećanju. U subotu ujutro, ili je već bilo podne, pobjegao sam od društva iz škole i othodao sam od nekakvog učeničkog doma, u koji smo bili smješteni, do Terazija. Kupio bunt dnevnih novina i magazina, pa sjeo na terasu hotela Moskva. Na naslovnici Vjesnika, u donjem desnom uglu, bila je izdvojena vijest sa slikom: poginuo je košarkaš Srebrenko Despot. Nekim neobičnim i neuhvatljivim asocijativnim nizom ta se vijest pogodila s atmosferom na terasi hotela Moskva, s trenutkom moje samoće na tom mjestu i u Beogradu, s nekim osjećajem koji je tog trenutka tinjao u meni, da bi odmah zatim bio zaboravljen, kao i s okolnošću da upamtim ponekad tako gdje me je stigla vijest o nečijoj smrti, čak ni kada s pokojnikom, ili s njegovim djelom, nisam bio blizak. Kada si daleko od kuće, a Beograd je u proljeće 1983. za mene bio daleko od kuće, svaka smrt dobiva na snazi i intenzitetu. Svijet je mlad i smrt je još uvijek krajnji oblik tuđinstva.
Četrdesetak godina kasnije, u vrijeme epidemije, 1. siječnja 2021, u opustošenom gradu, tri dana po potresu na Baniji, u šetnji smo po Mirogoju. Obilazimo groblje onako kako se obilaze enciklopedije, leksikoni i atlasi, bez cilja, ne tragajući ni za kim poznatim, i tako na jednom lijepom raskrižju dva široka grobljanska puta, spuštajući se niz padinu, niz nekadašnji mirogojski brežuljak, nailazim na Srebrenka Despota. Uspravna kamena ploča, s mnogo deskriptivnih detalja, košarkaški obruč s mrežicom, ruka, lopta, broj devet… I u dnu ploče citat Antuna Branka Šimića: “Čemu ovdje plač i tužbe?/ Što mogu biti glasi ljudi/ kraj ovog vječnog ćutanja i mira”. Zadnja je to strofa iz pjesme “Nad trupom”, datirane u Zagrebu 1921, koju je pjesnik tiskao u periodici, mimo svoje nastupne i jedine zbirke “Preobraženja”. Grob je te nove godine pust, nema na njemu svijeća ni cvijeća, a nad Srebrenkom Despotom u dugom su međuvremenu legli Mirko (1919. – 2010.) i Amalija (1929. – 2012.) Despot, njegovi roditelji. Sve je na ovom mjestu tog trenutka, na Novu godinu, dok odozdo iz grada dopire sporadična pucnjava poludjelih veselnika, u savršenom radu i skladu posvemašnjeg i skoro potpunog zaborava. Samo se još prepoznaju estetski nazori epohe, prepoznaje se ta famozna 1983, te ganutljiv i tako uzaludan roditeljski trud da u tih nekoliko simbola i znakova upamćen bude njihov sin, da se po tom košarkaškom obruču, ruci, lopti i njegovom broju devet pamti tko je on bio i što je radio. A ustvari, ne pamti se više ništa, jer mrtvi su i njih dvoje, i nema više svijeta koji bi pamtio, nema svijeta čiji dionik je bio Srebrenko Despot. Ostao je epitaf, Šimićev, kao trag o kulturnom integritetu nestale obitelji, a pomalo i o njezinom podrijetlu i zavičajnosti. Nekoć, dok se još pamtilo, ili dok se još imalo za koga pamtiti, dres s brojem devet nitko u Ciboni nije oblačio. Onda je u studenom 2012. u klub stigao Dario Šarić, i dali su mu majicu s brojem devet. U to vrijeme nije više bilo ni Despotove majke Amalije.
I onda neobičnim spojem sinapsi, nedohvatljivim tajanstvom ljudskih sjećanja, po kojem se razlikuju život od života, svijest od svijesti i čovjek od čovjeka, izvre odnekud ta slika Vjesnikove naslovnice, stol i stolice na terasi hotela Moskva, i atmosfera trenutka, mirisi, boje i zvukovi trenutka u kojem me je dodirnula smrt Srebrenka Despota, na osnovu koje onda se rastvara okvir nekih drugih događaja i doživljaja, gotovo sasvim zaboravljenih i u svijesti zametnutih.
U neki poponoćni sat, u vrijeme kada bi u ta posljednja doba socijalizma svi gradski semafori prelazili na treperavo žuto svjetlo, jer auta nije bilo mnogo, i nije bilo divljaka na noćnim ulicama, pa su se kasni putnici oprezno mimoilazili po raskrižjima. Srebrenko Despot se u svojoj Wolksvagenovoj bubi, skupa s djevojkom, vraćao iz Saloona. Možda nije dobro gledao, prevari vozača pustoš noćnoga grada, možda su se uživjeli u razgovor, tek dok su prelazili široko raskrižje, naišao je tramvaj, i pogodio tačno u vozačka vrata. Ni automobil, a ni tramvaj nisu jurili pustnim gradom, sve se, vjerojatno, zbilo neumitno i zapravo sporo. Djevojka je ostala neozlijeđena. Srebrenko Despot bio je mrtav. Trideset i pet godina kasnije, sredinom svibnja, sjećajući se Despota, otprilike tako nesreću je opisao njegov mlađi drug s košarkaškog igrališta Zoran Čutura. Ograđivao se da, možda, griješi, mnogo je bilo verzija jedne iste nesreće, a nesigurno je vrlo i ljudsko sjećanje, tko zna što je sve u sjećanju izmijenjeno… Dok je živa bila smrt, u to vrijeme, godine 1983, kada je još uvijek postojao obzir prema ljudskoj intimi, novine su o nesreći izvještavale šturo, ali su ljudi, u pričama, nadopričavanjima i nekontroliranim izljevima mašte, pripovijedali vlastite verzije. Nadopričava se zato što se zaboravlja, ali mnogo se češće nadopričava da bi se nekako ovjerilo vlastito sudjelovanje u događajima, i vlastita važnost u životu i smrti Srebrenka Despota. A onda sve, najednom, biva izbrisano i zaboravljeno.
Bio je košarkaš Industromontaže, uz Lokomotivu (poslije Cibonu) drugoga zagrebačkog prvoligaša. Poslije je igrao u Ciboni, pa u ljubljanskoj Olimpiji, pa opet u Ciboni. Proveo je godinu na sveučilištu u Nebrasci. Igrao je krilo, imao je mekan šut, letio je po terenu, i bio je lijep, plavokos, pravi zagrebački dečko. Tada su i takvi postojali – pravi zagrebački dečki! – jer mi koji smo ih gledali, živjeli smo daleko od Zagreba. Despotova iznenadna smrt, jedna prometna nesreća kakvih je tih godina bilo mnogo, premda je automobila bilo manje, zasjekla je kalendarsku godinu, utisnula biljeg u vremenu, tako da čovjek upamti i ono što inače ne bi pamtio. I onda se takav događaj pojavi u romanesknim manevrima o 1983, kao dramaturška poveznica, bez koje bi se raspali i pripovijest i sjećanje.
Dva tjedna kasnije u Francuskoj se igra Prvenstvo Europe u košarci. Četiri godine ranije u finalu, odigranom u Pragu, SSSR je pregazio Jugoslaviju sa sedamnaest koševa razlike. Čudna utakmica, odigrana u neko čudno doba, Jugoslaviju je, kombiniranu od igrača međusobno udaljenih generacija, predvodio Bogdan Tanjević, pa premda je srebro osvojeno, bio je to jedan od ružnijih poraza. To prvenstvo u Čehoslovačkoj temeljito će biti zaboravljeno, jer se nikako nije uklapalo u poetiku kolektivnih sjećanja na Jugoslaviju i jugoslavensku košarku. Evo, ne bih ga se ni sam sjetio da nije prethodilo prvenstvu u Francuskoj, koje započinje 25. svibnja, a na kojem će reprezentacija još mnogo gore proći, ali sjećanje na taj događaj ne samo da je živo, nego je i herojsko. Jedno od onih iskrivljenih sjećanja koja redovito prate adolescentska doba pojedinca i društva.
Selektor ovaj je put bio Josip Gjergja, kojega ćemo godinama kasnije znati pod imenom Giuseppe, čuveni košarkaš, plejmejker, šuter i motivator, ali još uvijek neiskusan trener. Pokušao je isto što i Tanjević dvije godine ranije. Okupio je reprezentaciju u kojoj su igrali Krešo Ćosić, Dragan Kićanović, Zoran Slavnić i Dražen Dalipagić, ali i mnogo mlađi Savović, Grbović, Poljak i Sunara, igrači koji su ostvarili respektabilne klupske karijere, ali su u reprezentaciji ostali prolaznici i suputnici povijesti. Bili su tu još i Vilfan, koji je tih godina bio pri vrhuncima karijere, izvanredan igrač, za kojeg se međutim nije znalo hoće li danas biti najbolji ili najgori na terenu, te Rajko Žižić i Ratko Radovanović. I, naravno, igrao je, i to važnu ulogu u toj ekipi, i devetnaestogodišnji Dražen Petrović. Od Slavnića, koji mu je prethodno bio trener u Šibenki, i od Kreše Ćosića Dražen je bio petnaest-šesnaest godina mlađi, dok je od Dalipagića i Kićanovića mlađi bio za nekoliko povijesnih i košarkaških epoha. Nije to bio spoj mladosti i iskustva, kao što su najavljivali sportski novinari i vazda optimistični televizijski reporteri i komentatori. Bilo je nešto daleko i tuđe ne samo između Dražena i njih, nego i u cijeloj toj reprezentaciji, nešto što Gjergja naprosto nije umio spojiti.
Grupna faza krenula je kvrgavo: jedva je Jugoslavija pobijedila Francusku, pa je poslije odličnoga prvog poluvremena izgubila od Španjolske. Potom su lako dobili nejaku Švedsku, i u čudnoj, vrlo uznemirujućoj utakmici s pola koša razlike pobijedili su Grčku. Ustvari, nisu protiv sebe imali Grčku, nego jednoga jedinog igrača, Nikosa Galisa, zvanoga Nick the Greek, rođenog Amerikanca, sina siromašnih grčkih doseljenika iz New Jerseya, bivšeg boksača, kojega je mama odgovorila od plemenite vještine da mu protivnici ne bi dalje nakazili lice, genija sveučilišne košarke, koji je kratko igrao u Boston Celticsima, pa su ga oni odbacili zbog teške ozljede, i on je otišao u Grčku, u Aris iz Soluna. Te 1983. Galisu je dvadeset i šest, i kako u reprezentaciji, zapravo, nema s kime igrati, grčke utakmice djeluju kao njegove simultanke. Galis organizira, vodi igru i šutira. Pogađa ubitačno. U jednome trenutku Gjergja šalje na njega petnaest centimetara višeg Dalipagića, za kojeg je govorilo da ima najsnažniji odraz u europskoj košarci, ali Galis, maleni Galis, i preko njega pogađa.
Nakon što smo, ipak, dobili Grčku – čudno mi je opet, posve neočekivano, to prvo lice množine u rečenici o sportskoj pobjedi, pa čitatelju neka je na znanje da je to gramatički oblik kasnoga djetinjstva! – uslijedila je ta mitska utakmica s Italijom, zbog koje ćemo se, uostalom, u pripovijesti o 1983. i sjetiti ovoga košarkaškog prvenstva. Taj će događaj, naime, nadmašiti značaj jednoga običnog sportskog poraza, i možda će stvoriti iluziju da je 1983. košarka bila naročito važna u životima zajednice, koja je drugi središnji lik romanesknih manevara, kao i u životu ovoga sedamnaestogodišnjaka, koji je njihov prvi lik.
Utakmica je odigrana u ponedjeljak, 30. svibnja 1983. u Limogesu. Školska godina bližila se kraju, kroz otvorene prozore Sepetarevca dopiralo je rano ljeto. Nona je, vjerojatno, poslovala po kuhinji. Vrijeme je jagoda i trešanja, pod prstima miriše svježa nana ubrana u bašči, koju ću desetljećima potom u pamet dozivati riječju menta. Čudno je to kako postoje sjećanja na vrijeme kada je menta bila nana, i u tim je sjećanjima jedna riječ zamijenila drugu, a ipak sve je ostalo isto. Ili skoro isto.
Jugoslavija djeluje nesigurno i loše. Talijani su neshvatljivo agresivni. Kao da se nastavlja neke prethodna, davno započeta utakmica. Možda je tako i bilo: jugoslavenska košarkaška reprezentacija bila je poput neke teške mašinerije, poput vremeplova koji dovršava u životu i u povijesti započete događaje između nas i naših protivnika. Taj stroj tako je bio namješten da smo skoro uvijek pobjeđivali. Ali ne tog dana. U petnaestoj minuti utakmice Marco Bonamico, zvani Il Marine, moćan i vrlo snažan krilni igrač, šakom nokautira Dragana Kićanovića u trenutku njegova prodora prema talijanskom košu. Osim što je fizički neusporedivo slabiji, Kićanović je u kretnji koja ga čini vrlo ranjivim. Bonamico ga je pomeo s parketa, i nastaje gužva, koju suci nastoje razriješiti Bonamicovim isključenjem. Problem je, međutim, što je tri godine ranije, u finalu Olimpijskih igara u Moskvi, Dino Meneghin, teški centar, kapetan ekipe i najbolji talijanski igrač, Ćosićev i Radovanovićev suparnik i u ovoj utakmici, nekoliko sekundi prije kraja, kada je Jugoslavija već odavno pobijedila, gadno udario Kićanovića, ozlijedio ga, tako da nije mogao ići ni na dodjelu medalja. Kasnije će u intervjuima za jugoslavenske medije, koje je često davao, govoriti da je to učinio u žaru borbe i da ga nije namjerno udario, ali uzalud, kad se svaka sljedeća utakmica pretvorila u nastavak jednom započetog rata.
Umjesto da Jugoslavija bolje zaigra nakon Bonamicovog isključenja, Kićanović i drugovi kao da su se pogubili. Ili kao da im više nije bilo do igre. Talijani malo-pomalo preuzimaju igru, na poluvremenu još uvijek gube sa šest razlike, ali početkom drugog poluvremena stvari su se već sasvim okrenule, Jugoslavija se raspala, a Gjergjin temperament – zbog kojeg je već izgubljena utakmica sa Španjolcima, jer je u odlučujućim trenucima zaradio tehničku grešku – igrače čini samo još nervoznijim. Izbornik nizom neočekivanih izmjena nije zbunio Talijane, nego svoje igrače. Pet minuta prije kraja Italija vodi s u to vrijeme skoro nedostižnih dvanaest razlike, kada se počinju događati u košarci dotad neviđene stvari. Enrico Gilardi kao u ragbiju ruši Dražena Petrovića, koji je prethodno upravo bio započeo jednu od onih svojih igara po kojima će postati čuven, u kojima je igrao sam protiv petorice. Obojica se tako nađu na parketu u čvrstom zagrljaju u kojem, međutim, nema ljubavi. Gilardi je sedam godina stariji i iskusniji, ali Petrović mu neće ostati dužan. Trenutak je to u kojem otpočinje masovna tuča, od koje se pamtilo, pa godinama prepričavalo i u ep nedograđivalo, sljedeće: Romeo Meo Sacchetti, robusni krilni igrač, koji će postati i vrlo uspješan trener, grabi Petera Vilfana za kosu. Vilfan zauzima boksački gard. Kićanović se zalijeće preko igrališta i nogom sastavlja Renata Villaltu. Zoran Slavnić, najniži igrač u utakmici, skače na zapisničarski stol i odozgo nadgleda zbivanja. Talijanski izbornik Sandro Gamba nasrće na Kićanovića da ga tuče. Poslije utakmice će reći da je morao intervenirati, jer ta mu je Kićanović tukao fizioterapeuta, koji je tjelesno mnogo slabiji, pa eto…
Ali ono što će se najduže pamtiti bile su nožice, škare, makaze, iz liječničke torbe jugoslavenske reprezentacije. Za njima je, za tim nožicama, posegnuo Goran Grbović, i krenuo prema Dini Meneghinu. Istina, prema Grbovićevoj verziji Meneghin je krenuo prema njemu, pa je on posegnuo za nožicama. Jer Meneghin, osim što je bio golem i prgav, prije nego što je postao košarkaš bavio se boksom. Premda Meneghinovoj verziji, pak, Grbović je krenuo prvi, a on se sasvim ohladio od želje za tučnjavom, kada je u njegovoj ruci ugledao nožice. Cijeli jedan vijek zatim, pred jednu revijalnu utakmicu koja se igrala godinama nakon što su već bili završeni svi jugoslavenski ratovi i u tim ratovima ispunjene bile su sve jugoslavenske masovne grobnice, bilo je to u Beogradu, u beogradskoj Areni, Goran Grbović je Dini Meneghinu poklonio specijalno dizajnirane nožice. U ime izmirenja.
Koliko je trajala tuča koja je započela u trideset petoj minuti utakmice između Jugoslavije i Italije, u ponedjeljak 30. svibnja 1983. u Limogesu? Minutu, možda dvije, tri, najviše pet, premda je nezamislivo da bi tuča usred utakmice mogla potrajati cijelih pet minuta. Ali to vrijeme je, tih minutu-dvije, kasnije zapremilo neki mnogo duži vremenski period. Ta minuta-dvije će potrajati godinama, sve do raspada Jugoslavije, sve do rata i do masovnih grobnica, da bi zatim nadživjele i Jugoslaviju, a s njom i tisuće izgubljenih ljudskih života, stotine tisuće raseljenih i prognanih, uporno se opirući vlastitoj prolazinosti. Tih minutu-dvije, tri i pet, to zgusnuto vrijeme, koje je najednom eksplodiralo s televizijskih ekrana što prikazuju izravni prijenos odlučujuće utakmice u Limogesu, pokazuju ono što smo već znali o 1983, a onda i o našim životima, pa i o samom fenomenu vremena. U istom trenutku u čovjekovu životu teče više različitih vremenskih tokova. Jedni se lako pretvore u prošlost, odumiru poput površinskog epitela kože, poput lišća koje opada, dok drugi nikad ne dostignu do prošlosti, premda se čovjeku učini da su potrajali vrlo kratko. Minuta-dvije tuče s Talijanima, i sve je već gotovo! I sve to još uvijek traje!
Možda negdje na internetu postoji cjelovita snimka ove utakmica, s koje se čuje i glas Dragana Nikitovića koji je utakmicu prenosio, i koji je u trenucima najvećih uzbuđenja, dok je Kićanović s klupe za rezerve utrčavao na teren da obrani Dražena, dok je Grbović s nožicama jurišao na neprijatelje, žalio što su njegovi reporterski položaji gore negdje visoko, pa nije u prilici da se i sam uključi u rat. Možda negdje, kažem, postoji cjelovita snimka, ali čak i kad bih je pronašao, ne bih se usudio da još jednom – po drugi put – gledam tu utakmicu koju sam prvi put gledao dva dana nakon svoga sedamnaestog rođendana. Plašim se, naime, što bih u toj utakmici danas mogao vidjeti, ali još se više plašim svojih osjećaja. Da li bih, ako ponovo budem gledao istu utakmicu, osjetio upravo ono što sam osjećao one večeri na Sepetarevcu, uz sve moje žive, ili bih se, gledajući nanovo utakmicu, osjećao kao da je gledam prvi put? Razlika je, naime, velika. U prvom slučaju, gnjevan sam i slijep od tog poraza i od nepravde koja je učinjena mojima. U drugom, pak, slučaju junaci iz Limogesa pretvaraju se u divljake i huligane, jer od ideje o mojima, o mojoj reprezentaciji, nije ostalo ništa. Moji su samo oni koji su zaista bili moji, a sada su mrtvi, kao što je mrtav Sepetarevac, mrtvo je Sarajevo, i mrtvo je vrijeme iz kojeg kao da strše te vječno žive minuta-dvije…
Utakmicu sudili su Amerikanac Hank Nichols i Čehoslovak Milan Jahoda, obojica krajnje pouzdani, odlični suci, naročito Amerikanac koji je godinama, na obje strane Atlantika, stvarao standarde u košarkaškom suđenju. Pa iako iza svake velike tučnjave na spotskom igralištu u pravilu stoji barem po jedan sudački previd, ovdje ništa nije bilo do Nicholsa i Jahode. Utakmicu su pokušali održati tako što su isključili Bonamica, ali nakon što su pet minuta prije kraja igre izbili neredi, za kojih su jedni mlatili druge na takav način da je besmisleno bilo utvrđivati tko je prvi otpočeo, Nichols i Jahoda nisu mogli učiniti ništa. Nitko nije ni opomenut, ni kažnjen, jer bi teže bilo izdvojiti one koji u neredima nisu sudjelovali nego one koji su se krvnički tukli, a nakon što bi se ove druge isključilo iz igre, teško da bi ostalo dovoljno igrača za igru. Tako je na kraju, u skladu s diktatom velike povijesti, onako kako završavaju ratovi i sva masovna ubijanja među ljudima, završila ta najveća tučnjava u povijesti europske reprezentativne košarke. I tako je Goran Grbović, tada direktor Arene, prije revijalne utakmice u kojoj se Saša Obradović opraštao od igre, Dini Meneghinu poklonio za njega specijalno dizajnirane drvene nožice. Publika je oduševljeno aplaudirala, pljeskali su klinci koji nisu imali pojma o čemu se tu radi, pljeskala je jedna kulturna zajednica, koju karakteriziraju kratko pamćenje i sklonost prema krivotvorenju povijesnih činjenica, pljeskali su u ime svih nas iz 1983. svi koji su u dvorani i ispred malih ekrana znali što se tog 30. svibnja događalo u Limogesu, ali taj pljesak ništa nije mogao izmijeniti ni popraviti, jer se nesreća već dogodila, i sve su se nesreće već dogodile.
A sve je, uz malo mira i strpljenja, moglo biti drukčije. Već u utakmici protiv Španjolske, pri vodstvu naših od dva razlike, nije Gjergja morao onako mahati rukama i psovati suce, pa bismo, možda, pobijedili, i ne bi nam poslije bila važna utakmica s Italijom. I mogao je Gjergja drukčije sastaviti tu reprezentaciju, kao što je i Tanjević dvije godine ranije drukčije mogao sastavljati reprezentaciju. Prelomljena između dvije generacije, dvije epohe, dva vremenska toka, ova reprezentacija nije spadala ni u jedno vrijeme i nije pripadala nikome. Ona je, na neki način, ta reprezentacija koja 30. svibnja 1983. gubi petnaest razlike od Italije, koja će postati europski prvak, a zatim završava na niskom sedmom mjestu, između Izraela i Njemačke, preuranjena je metafora naših života. Mi ćemo, isto tako, ostati prelomljeni između dvaju života, dviju generacija i najmanje dva, ili tri, četiri, pet vremenskih tokova, koji će se razliti niz naša zemaljska trajanja, uludo nam trošeći živote, i dovodeći nas u raskorak sa svime onim što mislimo da jesmo. Oni prije nas bili su jedno, oni nakon nas nešto su sasvim drugo. Oni nakon nas nešto su što negira one prije nas. A mi, što smo mi? Do pola oni prethodni, otpola ovi budući, mi lažemo što god kažemo da jesmo.
Onako kako je, neočekivano, šokantno, obilježeno unutarnjim emocionalnim uraganom, djelovala tučnjava u trideset i šestoj minuti utakmice između Jugoslavije i Italije – prvoj u povijesti velikih natjecanja koju su Talijani dobili! – takav će biti i naš rat. Razlika će biti samo ta što ćemo se u početku tući sami protiv sebe, e da bi tek potom jedni drugima postali Talijani. Na početku tučnjave za one druge ćemo reći da su četnici, ustaše, mudžahedini, da bi zatim jedni drugima i postali četnici, ustaše, mudžahedini. Bit će to rat s vrlo snažnim folklornim motivima, rat fikcija i fikcionalnih pripovijesti, čije će posljedice biti krvave i vodit će kraju sjećanja. Svako sjećanje postat će smrtonosno. Ili će sramotiti i od zajednice izolirati onoga tko se bude sjećao.
Na kraju, nakon što Jugoslavija izgubi i utakmicu s Izraelom, a pobijedi Njemačku, reprezentacija se neće razići da je više nitko nikad takvu ne sastavi, kao što bi se to nakon poraza očekivalo, nego će, prema prethodnom planu, ići na revijalnu utakmicu s beogradskim Radničkim, u kojoj će se od košarke oprostiti Milun Marović. Povijesno nevažna, kakve već jesu sve takve utakmice, ova se pamti jer su na nju putovali igrači kojima više nije bilo do igre. Ali pamti se i zbog još jednog diskontinuiteta u vremenu, zbog još jednog loma epoha, kakvima je ispunjena 1983. Naime, Milun Marović je, u trenucima kada se oprašta od košarke, tridesetšestogodišnji centar Radničkog, jedinoga kluba za koji je u životu igrao i s kojim je postao prvak Jugoslavije, te magistar, ako već ne i doktor geologije. Godinu dana stariji od Kreše Ćosića, Marović je, valjda, bio i jedini jugoslavenski centar koji je sa Ćosićem mogao zaigrati basketa. Naime, za razliku od visokih, koštunjavih, debelih, tromih i nezgrapnih mladića, kojima je bilo zabranjeno da loptom udare o parket, jer će im je, onako smotanim, netko oteti, i obično su bili očajni šuteri s poludistance, a o slobodnim bacanjima da se i ne govori, Marović je bio igrač nekoga budućeg doba. Nije prenosio loptu preko centra, kao što je to radio Ćosić, ali bi, recimo, s vrha reketa ubacivao češće nego Ćosić, a često bi njegovi šutevi u današnjem brojanju poena bili trice. Umio je igrati košarku, bio je lagan i brz, i bio je strašan, onako bradat, Milun Marović. Sjećam ga se s prvoga velikog natjecanja koje pamtim, s Prvenstva Europe u Barceloni, kada je s Krešom Ćosićem činio ubitačan centarski par. Reprezentacija je tad postala prvak Europe. Uskoro ga je, nakon Svjetskog prvenstva 1974. u Puertoricu, kada je Jugoslavija osvojila srebro, Mirko Novosel zamijenio perspektivnijim i mlađim Rajkom Žižićem i Androm Knegom, ali koliko se sjećam, a toga se sjećam dobro, ni Žižić ni Knego neće u igri dostići Miluna Marovića. On će, pak, cijelu svoju košarkašku karijeru, koja je bila jednako intenzivna kao i sve njihove karijere, premda nikada nije zaigrao u inozemstvu, odigrati u nekom drukčijem životnom tempu, koji je podrazumijevao još jedan usporedni život i usporednu karijeru. Redovni profesor Rudarsko-geološkog fakulteta u Beogradu, predsjednik Savjeta Instituta za regionalnu geologiju i paleontologiju, šef Katedre za dinamičku geologiju… Na osnovnim i postdiplomskim studijima Milun Marović predavao je redom: tektoniku, neotektoniku, geologiju Jugoslavije, geologiju Srbije, geologiju Balkanskog poluostrva. Poginuo je 19. listopada 2009, kada se terenac s članovima srpskog geološkog tima prevrnuo usred saharske pustinje. Milun Marović bio je jedini stradali. Sjećam se jedne utakmice između Cibone i Radničkog, ili mi se samo čini da je se sjećam, možda sam, kad razmislim, sve to umislio, možda je to oslobođeni rad mašte, nekontrolirani rad doživljenoga, kada je, pred sam kraj njihovih karijera, stari Krešo Ćosić, koji je već pomalo igrao plejmejkera, u jednom trenutku mangupskom fintom krenuo na šut preko Marovića, i kako mu je Marović udario rampu tako da lopta samo što nije pukla. I sjećam se, ili to sanjam da se sjećam, kako kamera hvata lica te dvojice ljudi, bradatog Miluna i ćosavog Krešu, kako se smiju k’o blesavi. Smiju se prolaznosti ljudskoj.
U to se vrijeme, krajem svibnja, događa još nešto što nije od značaja za opću povijest 1983. godine, ali itekako jest za njezina lirskog subjekta i glavnog protagonista ovih romanesknih manevara. Već negdje oko polugodišta razrednica IVf razreda, profesorica povijesti Ešrefa Gačanin, na satovima razredne zajednice, ali i onako usput, ne bi li pedagoški djelovala na svoje učenike, propovijeda da dolazi vrijeme životnog uozbiljenja i organiziranja. Organiziranje u jeziku epohe znači samo jedno: stupanje u Savez komunista Jugoslavije. Nakon čega slijedi – povezivanje. Povezivanje znači stupanje u određenu osnovnu partijsku organizaciju, odlaženje na sastanke, djelovanje unutar nje. Ali čemu služe ovakve riječi, ako se to moglo reći i na neki drugi, stilski i gramatički uredniji i ljepši način? Tome da se stvori neki ceremonijalni jezik, poput latinskog, staroslavenskog, arapskog, koji će vjeri dati na uvjerljivosti. A uvjerljivost u vjeri dolazi iz onog što je nejasno, nerazumljivo, kriptično. Biti organiziran i biti povezan, osim što znači biti član Partije, koji redovito ide na sastanke, na kojima sudjeluje u definiranju partijske linije, te na vlastitom preodgajanju u skladu s tom linijom – gdje u ovoj vjeri linija biva ono što je u kršćanstvu duh, biti organiziran i biti povezan znači biti trajno zaštićen član zajednice. To znači biti dovršen čovjek među istim takvim dovršenim ljudima.
Razrednica je imala iluziju o mom preodgoju, a dijelom i o preodgoju preostale trojice dječaka u IVf razredu. Četrdesetak djevojaka, već dovršenih žena, koje su mislile svojim ženskim glavama, te su, uz jedva dva-tri izuzetka, bile posve u skladu sa zamišljenom zajednicom dovršenih ljudi, nisu bile njezina ciljana skupina. Razrednica je bila prava emancipirana socijalistička građanka u ranim četrdesetim, koja se nikada neće udavati, vjernica nekog komunističkog feminizma, udarnica u svakom pogledu i u svemu čime se bavila. Vjerovala je, pored ostaloga, i u to da se oko muškog odgoja i preoblikovanja treba dodatno potruditi. U mene je, barem među nama četvoricom, polagala najveće nade. Kada bi govorila o skorom uozbiljenju i organiziranju, pogledala bi prema meni ironično. Biva, propuštam priliku, a dovoljno sam pametan, za razliku od njih trojice, i pametan i zreo, da shvatim što to znači biti organiziran.
A onda je, ipak, na tom satu razredne zajednice, kada se pred onaj finalni četvrti razred i pred maturu, na samom pragu punoljetstva – od kojeg je mene i nekolicinu onih koji su ranije krenuli u školu dijelila još godina dana-izgovorila i moje ime. Biva, da me se, zajedno s dvije razredne drugarice koje su se isticale učenjem, vladanjem i radom za opće dobro, predloži za Partiju.
Rekao sam na tom satu, ustvari na dvosatu razredne zajednice, održanom krajem svibnja 1983, možda baš u neki petak, u kasno popodne, da sam dužan odbiti tu čast, jer još uvijek “nisam raskrstio s religijskim predrasudama”. Ove riječi stavljam u navodnike ne samo zato što sam ih upravo tako izgovorio, do mnogih drugih riječi nije mi toliko stalo da koristim navodnike. Razredom se, poput vala na mirnoj pučini, prosuo prigušeni smijeh. Možda se začuo i pokoji uzdah nezadovoljstva tom pubertetskom bravurom, ali ona, razrednica, gledala me je očiju punih tuge i prijekora, kao psića koji se usrao posred bijelog tepiha.
Moja majka, čija je nebriga za mene postala već čuvena, kao i stanovita emocionalna hladnoća, zbog koje me odavno već hvata bijes pri stereotipu majke u životu i u književnosti, neočekivano se uznemirila, pa se najednom zabrinula za to što će na kraju sa mnom biti. Očiju punih suza, koje ovaj put nisu bile posljedica histerije, rekla je da je sva prilika da ću u životu, unatoč svoj pameti i talentu, biti obična vucibatina. I, ruku na srce, od svega što mi je ikad rekla, i čime me je – kao svaka, ah!, majka – opremila za život, najčešće se sjetim te konstatacije, uz moje prvo odbijanje da se organiziram, kako ću unatoč svoj pameti i talentu u tom životu kojem me prepušta biti samo jedna obična vucibatina. Sjetim se toga u ovih četrdesetak godina koliko je od 1983. prošlo kad god se osjetim naročito usamljenim u nekoj svojoj riječi ili postupku, ili mi ustreba nešto od zajednice, do čega svatko drugi moga društvenog statusa lako dođe, a ja nikako ne mogu doći jer sam po naravi i ponašanju takav kakav već jesam, neorganizirana i nepovezana vucibatina.
U čemu se godinana nakon Titove smrti sastojala čarolija ulaska u Partiju? Odgovor na ovo pitanje vjerojatno je sličan odgovoru na pitanje pripadanja svakoj dominantnoj religijskoj nominaciji, u svakome našem društvu. Nije važno vjeruješ li zbilja da bi jednoga dana komunizam stvarno mogao doći, vjeruješ li u avangardnu ulogu Saveza komunista Jugoslavije u našem društvu, vjeruješ li u jednopartijsku ili barem u bespartijsku demokraciju, ili ne vjeruješ ni u što od svega toga. Čak nije važno ni to vjeruješ li u nešto drugo, što je, ne daj Bože, u suprotnosti s vjerom komunizma. Važno je, pa se zato i postajalo članom Partije, pa se zato i pribivalo nedjeljnim misama, pa se zato i išlo petkom na džumu, da imaš svijest o tome da je Partija onaj oblik zajedništva koji čovjeku omogućava povoljan društveni položaj, ili društveni položaj koji će biti u skladu s njegovim talentima i pameću. Zašto ne bi postao član SKJ, kada smo i ja i tvoj otac članovi SKJ, a ni ti ne misliš ništa što ne bi bilo u skladu s članstvom u SKJ, pitala se moja majka, možda stvarno zabrinuta za moju budućnost. Ili, ipak, zabrinuta za sebe i za svoje članstvo, ili možda za ono u što je utukla život – tada joj je tek četrdeset i jedna! – ako ja odbijam biti član Partije i izgovaram tu vedru laž, koja nikome na Sepetarevcu ne znači ništa, da nisam raskrstio s religijskim predrasudama. Uostalom, Bog i Partija su u životima ovih ljudi jedno te isto, samo što se u različitim vremenima različito zovu. Nakon što su se masovne grobnice prvi put prepunile, Bog je postao Partija. A kada se ponovo budu prepunile, Partija će opet postati Bog.
Za to vrijeme mi samo pokušavamo živjeti jedine svoje živote. Jedni na jedan, drugi na drugi način. Ali koga Bog doista voli, prema kome će Partija biti velikodušna i milostiva? To ćemo saznavati u budućnosti, dok god za nas budućnosti bude bilo. Godina 1983. prekretnica je za one koji su 1983. preživjeli. Srebrenko Despot legao je pod svoju mirogojsku ploču, da tamo čeka čas uskrsnuća svojega. Hoće li tada saznati što je sve bilo nakon njegove smrti i kakva je 1983. u nečijoj prošlosti? Prije nego što je postao košarkaš, Srebrenko Despot je svirao violončelo. Potom je iznenada odustao: ne može se istom rukom svirati violončelo i loptu ubacivati u koš. A da je nastavio svirati, ne bi vozio Volkswagenovu bubu, jer violončelo u nju ne može stati. I ostao bi živ, barem u književnosti, možda i u životu.
1983.: Kratka povijest jedne prijeratne godine/15
Zašto bi čovjek u godinama nakon Titove smrti želio postati član Saveza komunista Jugoslavije?
U Beograd smo, u Kuću cvijeća, na maršalov grob, gdje ću prvi put stići skoro trideset godina kasnije, u zimu 2012, putovali u petak 13. svibnja. Vraćali smo se noćnim vlakom, koji je polazio u nedjelju, negdje pred ponoć, a u Sarajevo stizao u jutro. Tog jutra, 16. svibnja 1983. ne sjećam se, niti se mogu sjećati, jer se vjerojatno nije razlikovalo od nekoliko desetina jutara, popodneva i večeri kada bih se, kao adolescent i već poodrastao čovjek, željeznicom vraćao u Sarajevo, s perona silazio u prostranu, unutrašnjosti balona sličnu, aulu Nove željezničke stanice, izolirano remek-djelo sovjetske socijalističke arhitekture u Jugoslaviji, pa izlazio van, na prostrani trg s okruglim vodoskokom, i onda bi me svaki put podišli žmarci, i uvijek bi me svog prožeo onaj danas neponovljivi osjećaj da sam se vratio kući. Povratak kući, tog ponedjeljnog jutra, u vrijeme kada se budi grad i ratnička klasa kreće na posao, uskakanje u tramvaj broj 1, pa vožnja prema gradu – ne silazim na Čobanija mostu, premda bi mi to produžilo hod za jedva tristotinjak koraka, nego se vozim skroz oko Čaršije, pa pokraj Katedrale, i silazim kod Narodne banke, taj povratak kući sličan je tolikim drugim istim provratcima kući da se više ne sjećam nijednoga, nego ih se sjećam svih odjednom. Je li takvo sjećanje moguće?
Ne bih se, međutim, sjećao ni toga da smo upravo tog vikenda išli u Beograd, u posjet Kući cvijeća, iako samo putovanje pamtim, da nije jednog detalja koji čini kotvu u sjećanju. U subotu ujutro, ili je već bilo podne, pobjegao sam od društva iz škole i othodao sam od nekakvog učeničkog doma, u koji smo bili smješteni, do Terazija. Kupio bunt dnevnih novina i magazina, pa sjeo na terasu hotela Moskva. Na naslovnici Vjesnika, u donjem desnom uglu, bila je izdvojena vijest sa slikom: poginuo je košarkaš Srebrenko Despot. Nekim neobičnim i neuhvatljivim asocijativnim nizom ta se vijest pogodila s atmosferom na terasi hotela Moskva, s trenutkom moje samoće na tom mjestu i u Beogradu, s nekim osjećajem koji je tog trenutka tinjao u meni, da bi odmah zatim bio zaboravljen, kao i s okolnošću da upamtim ponekad tako gdje me je stigla vijest o nečijoj smrti, čak ni kada s pokojnikom, ili s njegovim djelom, nisam bio blizak. Kada si daleko od kuće, a Beograd je u proljeće 1983. za mene bio daleko od kuće, svaka smrt dobiva na snazi i intenzitetu. Svijet je mlad i smrt je još uvijek krajnji oblik tuđinstva.
Četrdesetak godina kasnije, u vrijeme epidemije, 1. siječnja 2021, u opustošenom gradu, tri dana po potresu na Baniji, u šetnji smo po Mirogoju. Obilazimo groblje onako kako se obilaze enciklopedije, leksikoni i atlasi, bez cilja, ne tragajući ni za kim poznatim, i tako na jednom lijepom raskrižju dva široka grobljanska puta, spuštajući se niz padinu, niz nekadašnji mirogojski brežuljak, nailazim na Srebrenka Despota. Uspravna kamena ploča, s mnogo deskriptivnih detalja, košarkaški obruč s mrežicom, ruka, lopta, broj devet… I u dnu ploče citat Antuna Branka Šimića: “Čemu ovdje plač i tužbe?/ Što mogu biti glasi ljudi/ kraj ovog vječnog ćutanja i mira”. Zadnja je to strofa iz pjesme “Nad trupom”, datirane u Zagrebu 1921, koju je pjesnik tiskao u periodici, mimo svoje nastupne i jedine zbirke “Preobraženja”. Grob je te nove godine pust, nema na njemu svijeća ni cvijeća, a nad Srebrenkom Despotom u dugom su međuvremenu legli Mirko (1919. – 2010.) i Amalija (1929. – 2012.) Despot, njegovi roditelji. Sve je na ovom mjestu tog trenutka, na Novu godinu, dok odozdo iz grada dopire sporadična pucnjava poludjelih veselnika, u savršenom radu i skladu posvemašnjeg i skoro potpunog zaborava. Samo se još prepoznaju estetski nazori epohe, prepoznaje se ta famozna 1983, te ganutljiv i tako uzaludan roditeljski trud da u tih nekoliko simbola i znakova upamćen bude njihov sin, da se po tom košarkaškom obruču, ruci, lopti i njegovom broju devet pamti tko je on bio i što je radio. A ustvari, ne pamti se više ništa, jer mrtvi su i njih dvoje, i nema više svijeta koji bi pamtio, nema svijeta čiji dionik je bio Srebrenko Despot. Ostao je epitaf, Šimićev, kao trag o kulturnom integritetu nestale obitelji, a pomalo i o njezinom podrijetlu i zavičajnosti. Nekoć, dok se još pamtilo, ili dok se još imalo za koga pamtiti, dres s brojem devet nitko u Ciboni nije oblačio. Onda je u studenom 2012. u klub stigao Dario Šarić, i dali su mu majicu s brojem devet. U to vrijeme nije više bilo ni Despotove majke Amalije.
I onda neobičnim spojem sinapsi, nedohvatljivim tajanstvom ljudskih sjećanja, po kojem se razlikuju život od života, svijest od svijesti i čovjek od čovjeka, izvre odnekud ta slika Vjesnikove naslovnice, stol i stolice na terasi hotela Moskva, i atmosfera trenutka, mirisi, boje i zvukovi trenutka u kojem me je dodirnula smrt Srebrenka Despota, na osnovu koje onda se rastvara okvir nekih drugih događaja i doživljaja, gotovo sasvim zaboravljenih i u svijesti zametnutih.
U neki poponoćni sat, u vrijeme kada bi u ta posljednja doba socijalizma svi gradski semafori prelazili na treperavo žuto svjetlo, jer auta nije bilo mnogo, i nije bilo divljaka na noćnim ulicama, pa su se kasni putnici oprezno mimoilazili po raskrižjima. Srebrenko Despot se u svojoj Wolksvagenovoj bubi, skupa s djevojkom, vraćao iz Saloona. Možda nije dobro gledao, prevari vozača pustoš noćnoga grada, možda su se uživjeli u razgovor, tek dok su prelazili široko raskrižje, naišao je tramvaj, i pogodio tačno u vozačka vrata. Ni automobil, a ni tramvaj nisu jurili pustnim gradom, sve se, vjerojatno, zbilo neumitno i zapravo sporo. Djevojka je ostala neozlijeđena. Srebrenko Despot bio je mrtav. Trideset i pet godina kasnije, sredinom svibnja, sjećajući se Despota, otprilike tako nesreću je opisao njegov mlađi drug s košarkaškog igrališta Zoran Čutura. Ograđivao se da, možda, griješi, mnogo je bilo verzija jedne iste nesreće, a nesigurno je vrlo i ljudsko sjećanje, tko zna što je sve u sjećanju izmijenjeno… Dok je živa bila smrt, u to vrijeme, godine 1983, kada je još uvijek postojao obzir prema ljudskoj intimi, novine su o nesreći izvještavale šturo, ali su ljudi, u pričama, nadopričavanjima i nekontroliranim izljevima mašte, pripovijedali vlastite verzije. Nadopričava se zato što se zaboravlja, ali mnogo se češće nadopričava da bi se nekako ovjerilo vlastito sudjelovanje u događajima, i vlastita važnost u životu i smrti Srebrenka Despota. A onda sve, najednom, biva izbrisano i zaboravljeno.
Bio je košarkaš Industromontaže, uz Lokomotivu (poslije Cibonu) drugoga zagrebačkog prvoligaša. Poslije je igrao u Ciboni, pa u ljubljanskoj Olimpiji, pa opet u Ciboni. Proveo je godinu na sveučilištu u Nebrasci. Igrao je krilo, imao je mekan šut, letio je po terenu, i bio je lijep, plavokos, pravi zagrebački dečko. Tada su i takvi postojali – pravi zagrebački dečki! – jer mi koji smo ih gledali, živjeli smo daleko od Zagreba. Despotova iznenadna smrt, jedna prometna nesreća kakvih je tih godina bilo mnogo, premda je automobila bilo manje, zasjekla je kalendarsku godinu, utisnula biljeg u vremenu, tako da čovjek upamti i ono što inače ne bi pamtio. I onda se takav događaj pojavi u romanesknim manevrima o 1983, kao dramaturška poveznica, bez koje bi se raspali i pripovijest i sjećanje.
Dva tjedna kasnije u Francuskoj se igra Prvenstvo Europe u košarci. Četiri godine ranije u finalu, odigranom u Pragu, SSSR je pregazio Jugoslaviju sa sedamnaest koševa razlike. Čudna utakmica, odigrana u neko čudno doba, Jugoslaviju je, kombiniranu od igrača međusobno udaljenih generacija, predvodio Bogdan Tanjević, pa premda je srebro osvojeno, bio je to jedan od ružnijih poraza. To prvenstvo u Čehoslovačkoj temeljito će biti zaboravljeno, jer se nikako nije uklapalo u poetiku kolektivnih sjećanja na Jugoslaviju i jugoslavensku košarku. Evo, ne bih ga se ni sam sjetio da nije prethodilo prvenstvu u Francuskoj, koje započinje 25. svibnja, a na kojem će reprezentacija još mnogo gore proći, ali sjećanje na taj događaj ne samo da je živo, nego je i herojsko. Jedno od onih iskrivljenih sjećanja koja redovito prate adolescentska doba pojedinca i društva.
Selektor ovaj je put bio Josip Gjergja, kojega ćemo godinama kasnije znati pod imenom Giuseppe, čuveni košarkaš, plejmejker, šuter i motivator, ali još uvijek neiskusan trener. Pokušao je isto što i Tanjević dvije godine ranije. Okupio je reprezentaciju u kojoj su igrali Krešo Ćosić, Dragan Kićanović, Zoran Slavnić i Dražen Dalipagić, ali i mnogo mlađi Savović, Grbović, Poljak i Sunara, igrači koji su ostvarili respektabilne klupske karijere, ali su u reprezentaciji ostali prolaznici i suputnici povijesti. Bili su tu još i Vilfan, koji je tih godina bio pri vrhuncima karijere, izvanredan igrač, za kojeg se međutim nije znalo hoće li danas biti najbolji ili najgori na terenu, te Rajko Žižić i Ratko Radovanović. I, naravno, igrao je, i to važnu ulogu u toj ekipi, i devetnaestogodišnji Dražen Petrović. Od Slavnića, koji mu je prethodno bio trener u Šibenki, i od Kreše Ćosića Dražen je bio petnaest-šesnaest godina mlađi, dok je od Dalipagića i Kićanovića mlađi bio za nekoliko povijesnih i košarkaških epoha. Nije to bio spoj mladosti i iskustva, kao što su najavljivali sportski novinari i vazda optimistični televizijski reporteri i komentatori. Bilo je nešto daleko i tuđe ne samo između Dražena i njih, nego i u cijeloj toj reprezentaciji, nešto što Gjergja naprosto nije umio spojiti.
Grupna faza krenula je kvrgavo: jedva je Jugoslavija pobijedila Francusku, pa je poslije odličnoga prvog poluvremena izgubila od Španjolske. Potom su lako dobili nejaku Švedsku, i u čudnoj, vrlo uznemirujućoj utakmici s pola koša razlike pobijedili su Grčku. Ustvari, nisu protiv sebe imali Grčku, nego jednoga jedinog igrača, Nikosa Galisa, zvanoga Nick the Greek, rođenog Amerikanca, sina siromašnih grčkih doseljenika iz New Jerseya, bivšeg boksača, kojega je mama odgovorila od plemenite vještine da mu protivnici ne bi dalje nakazili lice, genija sveučilišne košarke, koji je kratko igrao u Boston Celticsima, pa su ga oni odbacili zbog teške ozljede, i on je otišao u Grčku, u Aris iz Soluna. Te 1983. Galisu je dvadeset i šest, i kako u reprezentaciji, zapravo, nema s kime igrati, grčke utakmice djeluju kao njegove simultanke. Galis organizira, vodi igru i šutira. Pogađa ubitačno. U jednome trenutku Gjergja šalje na njega petnaest centimetara višeg Dalipagića, za kojeg je govorilo da ima najsnažniji odraz u europskoj košarci, ali Galis, maleni Galis, i preko njega pogađa.
Nakon što smo, ipak, dobili Grčku – čudno mi je opet, posve neočekivano, to prvo lice množine u rečenici o sportskoj pobjedi, pa čitatelju neka je na znanje da je to gramatički oblik kasnoga djetinjstva! – uslijedila je ta mitska utakmica s Italijom, zbog koje ćemo se, uostalom, u pripovijesti o 1983. i sjetiti ovoga košarkaškog prvenstva. Taj će događaj, naime, nadmašiti značaj jednoga običnog sportskog poraza, i možda će stvoriti iluziju da je 1983. košarka bila naročito važna u životima zajednice, koja je drugi središnji lik romanesknih manevara, kao i u životu ovoga sedamnaestogodišnjaka, koji je njihov prvi lik.
Utakmica je odigrana u ponedjeljak, 30. svibnja 1983. u Limogesu. Školska godina bližila se kraju, kroz otvorene prozore Sepetarevca dopiralo je rano ljeto. Nona je, vjerojatno, poslovala po kuhinji. Vrijeme je jagoda i trešanja, pod prstima miriše svježa nana ubrana u bašči, koju ću desetljećima potom u pamet dozivati riječju menta. Čudno je to kako postoje sjećanja na vrijeme kada je menta bila nana, i u tim je sjećanjima jedna riječ zamijenila drugu, a ipak sve je ostalo isto. Ili skoro isto.
Jugoslavija djeluje nesigurno i loše. Talijani su neshvatljivo agresivni. Kao da se nastavlja neke prethodna, davno započeta utakmica. Možda je tako i bilo: jugoslavenska košarkaška reprezentacija bila je poput neke teške mašinerije, poput vremeplova koji dovršava u životu i u povijesti započete događaje između nas i naših protivnika. Taj stroj tako je bio namješten da smo skoro uvijek pobjeđivali. Ali ne tog dana. U petnaestoj minuti utakmice Marco Bonamico, zvani Il Marine, moćan i vrlo snažan krilni igrač, šakom nokautira Dragana Kićanovića u trenutku njegova prodora prema talijanskom košu. Osim što je fizički neusporedivo slabiji, Kićanović je u kretnji koja ga čini vrlo ranjivim. Bonamico ga je pomeo s parketa, i nastaje gužva, koju suci nastoje razriješiti Bonamicovim isključenjem. Problem je, međutim, što je tri godine ranije, u finalu Olimpijskih igara u Moskvi, Dino Meneghin, teški centar, kapetan ekipe i najbolji talijanski igrač, Ćosićev i Radovanovićev suparnik i u ovoj utakmici, nekoliko sekundi prije kraja, kada je Jugoslavija već odavno pobijedila, gadno udario Kićanovića, ozlijedio ga, tako da nije mogao ići ni na dodjelu medalja. Kasnije će u intervjuima za jugoslavenske medije, koje je često davao, govoriti da je to učinio u žaru borbe i da ga nije namjerno udario, ali uzalud, kad se svaka sljedeća utakmica pretvorila u nastavak jednom započetog rata.
Umjesto da Jugoslavija bolje zaigra nakon Bonamicovog isključenja, Kićanović i drugovi kao da su se pogubili. Ili kao da im više nije bilo do igre. Talijani malo-pomalo preuzimaju igru, na poluvremenu još uvijek gube sa šest razlike, ali početkom drugog poluvremena stvari su se već sasvim okrenule, Jugoslavija se raspala, a Gjergjin temperament – zbog kojeg je već izgubljena utakmica sa Španjolcima, jer je u odlučujućim trenucima zaradio tehničku grešku – igrače čini samo još nervoznijim. Izbornik nizom neočekivanih izmjena nije zbunio Talijane, nego svoje igrače. Pet minuta prije kraja Italija vodi s u to vrijeme skoro nedostižnih dvanaest razlike, kada se počinju događati u košarci dotad neviđene stvari. Enrico Gilardi kao u ragbiju ruši Dražena Petrovića, koji je prethodno upravo bio započeo jednu od onih svojih igara po kojima će postati čuven, u kojima je igrao sam protiv petorice. Obojica se tako nađu na parketu u čvrstom zagrljaju u kojem, međutim, nema ljubavi. Gilardi je sedam godina stariji i iskusniji, ali Petrović mu neće ostati dužan. Trenutak je to u kojem otpočinje masovna tuča, od koje se pamtilo, pa godinama prepričavalo i u ep nedograđivalo, sljedeće: Romeo Meo Sacchetti, robusni krilni igrač, koji će postati i vrlo uspješan trener, grabi Petera Vilfana za kosu. Vilfan zauzima boksački gard. Kićanović se zalijeće preko igrališta i nogom sastavlja Renata Villaltu. Zoran Slavnić, najniži igrač u utakmici, skače na zapisničarski stol i odozgo nadgleda zbivanja. Talijanski izbornik Sandro Gamba nasrće na Kićanovića da ga tuče. Poslije utakmice će reći da je morao intervenirati, jer ta mu je Kićanović tukao fizioterapeuta, koji je tjelesno mnogo slabiji, pa eto…
Ali ono što će se najduže pamtiti bile su nožice, škare, makaze, iz liječničke torbe jugoslavenske reprezentacije. Za njima je, za tim nožicama, posegnuo Goran Grbović, i krenuo prema Dini Meneghinu. Istina, prema Grbovićevoj verziji Meneghin je krenuo prema njemu, pa je on posegnuo za nožicama. Jer Meneghin, osim što je bio golem i prgav, prije nego što je postao košarkaš bavio se boksom. Premda Meneghinovoj verziji, pak, Grbović je krenuo prvi, a on se sasvim ohladio od želje za tučnjavom, kada je u njegovoj ruci ugledao nožice. Cijeli jedan vijek zatim, pred jednu revijalnu utakmicu koja se igrala godinama nakon što su već bili završeni svi jugoslavenski ratovi i u tim ratovima ispunjene bile su sve jugoslavenske masovne grobnice, bilo je to u Beogradu, u beogradskoj Areni, Goran Grbović je Dini Meneghinu poklonio specijalno dizajnirane nožice. U ime izmirenja.
Koliko je trajala tuča koja je započela u trideset petoj minuti utakmice između Jugoslavije i Italije, u ponedjeljak 30. svibnja 1983. u Limogesu? Minutu, možda dvije, tri, najviše pet, premda je nezamislivo da bi tuča usred utakmice mogla potrajati cijelih pet minuta. Ali to vrijeme je, tih minutu-dvije, kasnije zapremilo neki mnogo duži vremenski period. Ta minuta-dvije će potrajati godinama, sve do raspada Jugoslavije, sve do rata i do masovnih grobnica, da bi zatim nadživjele i Jugoslaviju, a s njom i tisuće izgubljenih ljudskih života, stotine tisuće raseljenih i prognanih, uporno se opirući vlastitoj prolazinosti. Tih minutu-dvije, tri i pet, to zgusnuto vrijeme, koje je najednom eksplodiralo s televizijskih ekrana što prikazuju izravni prijenos odlučujuće utakmice u Limogesu, pokazuju ono što smo već znali o 1983, a onda i o našim životima, pa i o samom fenomenu vremena. U istom trenutku u čovjekovu životu teče više različitih vremenskih tokova. Jedni se lako pretvore u prošlost, odumiru poput površinskog epitela kože, poput lišća koje opada, dok drugi nikad ne dostignu do prošlosti, premda se čovjeku učini da su potrajali vrlo kratko. Minuta-dvije tuče s Talijanima, i sve je već gotovo! I sve to još uvijek traje!
Možda negdje na internetu postoji cjelovita snimka ove utakmica, s koje se čuje i glas Dragana Nikitovića koji je utakmicu prenosio, i koji je u trenucima najvećih uzbuđenja, dok je Kićanović s klupe za rezerve utrčavao na teren da obrani Dražena, dok je Grbović s nožicama jurišao na neprijatelje, žalio što su njegovi reporterski položaji gore negdje visoko, pa nije u prilici da se i sam uključi u rat. Možda negdje, kažem, postoji cjelovita snimka, ali čak i kad bih je pronašao, ne bih se usudio da još jednom – po drugi put – gledam tu utakmicu koju sam prvi put gledao dva dana nakon svoga sedamnaestog rođendana. Plašim se, naime, što bih u toj utakmici danas mogao vidjeti, ali još se više plašim svojih osjećaja. Da li bih, ako ponovo budem gledao istu utakmicu, osjetio upravo ono što sam osjećao one večeri na Sepetarevcu, uz sve moje žive, ili bih se, gledajući nanovo utakmicu, osjećao kao da je gledam prvi put? Razlika je, naime, velika. U prvom slučaju, gnjevan sam i slijep od tog poraza i od nepravde koja je učinjena mojima. U drugom, pak, slučaju junaci iz Limogesa pretvaraju se u divljake i huligane, jer od ideje o mojima, o mojoj reprezentaciji, nije ostalo ništa. Moji su samo oni koji su zaista bili moji, a sada su mrtvi, kao što je mrtav Sepetarevac, mrtvo je Sarajevo, i mrtvo je vrijeme iz kojeg kao da strše te vječno žive minuta-dvije…
Utakmicu sudili su Amerikanac Hank Nichols i Čehoslovak Milan Jahoda, obojica krajnje pouzdani, odlični suci, naročito Amerikanac koji je godinama, na obje strane Atlantika, stvarao standarde u košarkaškom suđenju. Pa iako iza svake velike tučnjave na spotskom igralištu u pravilu stoji barem po jedan sudački previd, ovdje ništa nije bilo do Nicholsa i Jahode. Utakmicu su pokušali održati tako što su isključili Bonamica, ali nakon što su pet minuta prije kraja igre izbili neredi, za kojih su jedni mlatili druge na takav način da je besmisleno bilo utvrđivati tko je prvi otpočeo, Nichols i Jahoda nisu mogli učiniti ništa. Nitko nije ni opomenut, ni kažnjen, jer bi teže bilo izdvojiti one koji u neredima nisu sudjelovali nego one koji su se krvnički tukli, a nakon što bi se ove druge isključilo iz igre, teško da bi ostalo dovoljno igrača za igru. Tako je na kraju, u skladu s diktatom velike povijesti, onako kako završavaju ratovi i sva masovna ubijanja među ljudima, završila ta najveća tučnjava u povijesti europske reprezentativne košarke. I tako je Goran Grbović, tada direktor Arene, prije revijalne utakmice u kojoj se Saša Obradović opraštao od igre, Dini Meneghinu poklonio za njega specijalno dizajnirane drvene nožice. Publika je oduševljeno aplaudirala, pljeskali su klinci koji nisu imali pojma o čemu se tu radi, pljeskala je jedna kulturna zajednica, koju karakteriziraju kratko pamćenje i sklonost prema krivotvorenju povijesnih činjenica, pljeskali su u ime svih nas iz 1983. svi koji su u dvorani i ispred malih ekrana znali što se tog 30. svibnja događalo u Limogesu, ali taj pljesak ništa nije mogao izmijeniti ni popraviti, jer se nesreća već dogodila, i sve su se nesreće već dogodile.
A sve je, uz malo mira i strpljenja, moglo biti drukčije. Već u utakmici protiv Španjolske, pri vodstvu naših od dva razlike, nije Gjergja morao onako mahati rukama i psovati suce, pa bismo, možda, pobijedili, i ne bi nam poslije bila važna utakmica s Italijom. I mogao je Gjergja drukčije sastaviti tu reprezentaciju, kao što je i Tanjević dvije godine ranije drukčije mogao sastavljati reprezentaciju. Prelomljena između dvije generacije, dvije epohe, dva vremenska toka, ova reprezentacija nije spadala ni u jedno vrijeme i nije pripadala nikome. Ona je, na neki način, ta reprezentacija koja 30. svibnja 1983. gubi petnaest razlike od Italije, koja će postati europski prvak, a zatim završava na niskom sedmom mjestu, između Izraela i Njemačke, preuranjena je metafora naših života. Mi ćemo, isto tako, ostati prelomljeni između dvaju života, dviju generacija i najmanje dva, ili tri, četiri, pet vremenskih tokova, koji će se razliti niz naša zemaljska trajanja, uludo nam trošeći živote, i dovodeći nas u raskorak sa svime onim što mislimo da jesmo. Oni prije nas bili su jedno, oni nakon nas nešto su sasvim drugo. Oni nakon nas nešto su što negira one prije nas. A mi, što smo mi? Do pola oni prethodni, otpola ovi budući, mi lažemo što god kažemo da jesmo.
Onako kako je, neočekivano, šokantno, obilježeno unutarnjim emocionalnim uraganom, djelovala tučnjava u trideset i šestoj minuti utakmice između Jugoslavije i Italije – prvoj u povijesti velikih natjecanja koju su Talijani dobili! – takav će biti i naš rat. Razlika će biti samo ta što ćemo se u početku tući sami protiv sebe, e da bi tek potom jedni drugima postali Talijani. Na početku tučnjave za one druge ćemo reći da su četnici, ustaše, mudžahedini, da bi zatim jedni drugima i postali četnici, ustaše, mudžahedini. Bit će to rat s vrlo snažnim folklornim motivima, rat fikcija i fikcionalnih pripovijesti, čije će posljedice biti krvave i vodit će kraju sjećanja. Svako sjećanje postat će smrtonosno. Ili će sramotiti i od zajednice izolirati onoga tko se bude sjećao.
Na kraju, nakon što Jugoslavija izgubi i utakmicu s Izraelom, a pobijedi Njemačku, reprezentacija se neće razići da je više nitko nikad takvu ne sastavi, kao što bi se to nakon poraza očekivalo, nego će, prema prethodnom planu, ići na revijalnu utakmicu s beogradskim Radničkim, u kojoj će se od košarke oprostiti Milun Marović. Povijesno nevažna, kakve već jesu sve takve utakmice, ova se pamti jer su na nju putovali igrači kojima više nije bilo do igre. Ali pamti se i zbog još jednog diskontinuiteta u vremenu, zbog još jednog loma epoha, kakvima je ispunjena 1983. Naime, Milun Marović je, u trenucima kada se oprašta od košarke, tridesetšestogodišnji centar Radničkog, jedinoga kluba za koji je u životu igrao i s kojim je postao prvak Jugoslavije, te magistar, ako već ne i doktor geologije. Godinu dana stariji od Kreše Ćosića, Marović je, valjda, bio i jedini jugoslavenski centar koji je sa Ćosićem mogao zaigrati basketa. Naime, za razliku od visokih, koštunjavih, debelih, tromih i nezgrapnih mladića, kojima je bilo zabranjeno da loptom udare o parket, jer će im je, onako smotanim, netko oteti, i obično su bili očajni šuteri s poludistance, a o slobodnim bacanjima da se i ne govori, Marović je bio igrač nekoga budućeg doba. Nije prenosio loptu preko centra, kao što je to radio Ćosić, ali bi, recimo, s vrha reketa ubacivao češće nego Ćosić, a često bi njegovi šutevi u današnjem brojanju poena bili trice. Umio je igrati košarku, bio je lagan i brz, i bio je strašan, onako bradat, Milun Marović. Sjećam ga se s prvoga velikog natjecanja koje pamtim, s Prvenstva Europe u Barceloni, kada je s Krešom Ćosićem činio ubitačan centarski par. Reprezentacija je tad postala prvak Europe. Uskoro ga je, nakon Svjetskog prvenstva 1974. u Puertoricu, kada je Jugoslavija osvojila srebro, Mirko Novosel zamijenio perspektivnijim i mlađim Rajkom Žižićem i Androm Knegom, ali koliko se sjećam, a toga se sjećam dobro, ni Žižić ni Knego neće u igri dostići Miluna Marovića. On će, pak, cijelu svoju košarkašku karijeru, koja je bila jednako intenzivna kao i sve njihove karijere, premda nikada nije zaigrao u inozemstvu, odigrati u nekom drukčijem životnom tempu, koji je podrazumijevao još jedan usporedni život i usporednu karijeru. Redovni profesor Rudarsko-geološkog fakulteta u Beogradu, predsjednik Savjeta Instituta za regionalnu geologiju i paleontologiju, šef Katedre za dinamičku geologiju… Na osnovnim i postdiplomskim studijima Milun Marović predavao je redom: tektoniku, neotektoniku, geologiju Jugoslavije, geologiju Srbije, geologiju Balkanskog poluostrva. Poginuo je 19. listopada 2009, kada se terenac s članovima srpskog geološkog tima prevrnuo usred saharske pustinje. Milun Marović bio je jedini stradali. Sjećam se jedne utakmice između Cibone i Radničkog, ili mi se samo čini da je se sjećam, možda sam, kad razmislim, sve to umislio, možda je to oslobođeni rad mašte, nekontrolirani rad doživljenoga, kada je, pred sam kraj njihovih karijera, stari Krešo Ćosić, koji je već pomalo igrao plejmejkera, u jednom trenutku mangupskom fintom krenuo na šut preko Marovića, i kako mu je Marović udario rampu tako da lopta samo što nije pukla. I sjećam se, ili to sanjam da se sjećam, kako kamera hvata lica te dvojice ljudi, bradatog Miluna i ćosavog Krešu, kako se smiju k’o blesavi. Smiju se prolaznosti ljudskoj.
U to se vrijeme, krajem svibnja, događa još nešto što nije od značaja za opću povijest 1983. godine, ali itekako jest za njezina lirskog subjekta i glavnog protagonista ovih romanesknih manevara. Već negdje oko polugodišta razrednica IVf razreda, profesorica povijesti Ešrefa Gačanin, na satovima razredne zajednice, ali i onako usput, ne bi li pedagoški djelovala na svoje učenike, propovijeda da dolazi vrijeme životnog uozbiljenja i organiziranja. Organiziranje u jeziku epohe znači samo jedno: stupanje u Savez komunista Jugoslavije. Nakon čega slijedi – povezivanje. Povezivanje znači stupanje u određenu osnovnu partijsku organizaciju, odlaženje na sastanke, djelovanje unutar nje. Ali čemu služe ovakve riječi, ako se to moglo reći i na neki drugi, stilski i gramatički uredniji i ljepši način? Tome da se stvori neki ceremonijalni jezik, poput latinskog, staroslavenskog, arapskog, koji će vjeri dati na uvjerljivosti. A uvjerljivost u vjeri dolazi iz onog što je nejasno, nerazumljivo, kriptično. Biti organiziran i biti povezan, osim što znači biti član Partije, koji redovito ide na sastanke, na kojima sudjeluje u definiranju partijske linije, te na vlastitom preodgajanju u skladu s tom linijom – gdje u ovoj vjeri linija biva ono što je u kršćanstvu duh, biti organiziran i biti povezan znači biti trajno zaštićen član zajednice. To znači biti dovršen čovjek među istim takvim dovršenim ljudima.
Razrednica je imala iluziju o mom preodgoju, a dijelom i o preodgoju preostale trojice dječaka u IVf razredu. Četrdesetak djevojaka, već dovršenih žena, koje su mislile svojim ženskim glavama, te su, uz jedva dva-tri izuzetka, bile posve u skladu sa zamišljenom zajednicom dovršenih ljudi, nisu bile njezina ciljana skupina. Razrednica je bila prava emancipirana socijalistička građanka u ranim četrdesetim, koja se nikada neće udavati, vjernica nekog komunističkog feminizma, udarnica u svakom pogledu i u svemu čime se bavila. Vjerovala je, pored ostaloga, i u to da se oko muškog odgoja i preoblikovanja treba dodatno potruditi. U mene je, barem među nama četvoricom, polagala najveće nade. Kada bi govorila o skorom uozbiljenju i organiziranju, pogledala bi prema meni ironično. Biva, propuštam priliku, a dovoljno sam pametan, za razliku od njih trojice, i pametan i zreo, da shvatim što to znači biti organiziran.
A onda je, ipak, na tom satu razredne zajednice, kada se pred onaj finalni četvrti razred i pred maturu, na samom pragu punoljetstva – od kojeg je mene i nekolicinu onih koji su ranije krenuli u školu dijelila još godina dana- izgovorila i moje ime. Biva, da me se, zajedno s dvije razredne drugarice koje su se isticale učenjem, vladanjem i radom za opće dobro, predloži za Partiju.
Rekao sam na tom satu, ustvari na dvosatu razredne zajednice, održanom krajem svibnja 1983, možda baš u neki petak, u kasno popodne, da sam dužan odbiti tu čast, jer još uvijek “nisam raskrstio s religijskim predrasudama”. Ove riječi stavljam u navodnike ne samo zato što sam ih upravo tako izgovorio, do mnogih drugih riječi nije mi toliko stalo da koristim navodnike. Razredom se, poput vala na mirnoj pučini, prosuo prigušeni smijeh. Možda se začuo i pokoji uzdah nezadovoljstva tom pubertetskom bravurom, ali ona, razrednica, gledala me je očiju punih tuge i prijekora, kao psića koji se usrao posred bijelog tepiha.
Moja majka, čija je nebriga za mene postala već čuvena, kao i stanovita emocionalna hladnoća, zbog koje me odavno već hvata bijes pri stereotipu majke u životu i u književnosti, neočekivano se uznemirila, pa se najednom zabrinula za to što će na kraju sa mnom biti. Očiju punih suza, koje ovaj put nisu bile posljedica histerije, rekla je da je sva prilika da ću u životu, unatoč svoj pameti i talentu, biti obična vucibatina. I, ruku na srce, od svega što mi je ikad rekla, i čime me je – kao svaka, ah!, majka – opremila za život, najčešće se sjetim te konstatacije, uz moje prvo odbijanje da se organiziram, kako ću unatoč svoj pameti i talentu u tom životu kojem me prepušta biti samo jedna obična vucibatina. Sjetim se toga u ovih četrdesetak godina koliko je od 1983. prošlo kad god se osjetim naročito usamljenim u nekoj svojoj riječi ili postupku, ili mi ustreba nešto od zajednice, do čega svatko drugi moga društvenog statusa lako dođe, a ja nikako ne mogu doći jer sam po naravi i ponašanju takav kakav već jesam, neorganizirana i nepovezana vucibatina.
U čemu se godinana nakon Titove smrti sastojala čarolija ulaska u Partiju? Odgovor na ovo pitanje vjerojatno je sličan odgovoru na pitanje pripadanja svakoj dominantnoj religijskoj nominaciji, u svakome našem društvu. Nije važno vjeruješ li zbilja da bi jednoga dana komunizam stvarno mogao doći, vjeruješ li u avangardnu ulogu Saveza komunista Jugoslavije u našem društvu, vjeruješ li u jednopartijsku ili barem u bespartijsku demokraciju, ili ne vjeruješ ni u što od svega toga. Čak nije važno ni to vjeruješ li u nešto drugo, što je, ne daj Bože, u suprotnosti s vjerom komunizma. Važno je, pa se zato i postajalo članom Partije, pa se zato i pribivalo nedjeljnim misama, pa se zato i išlo petkom na džumu, da imaš svijest o tome da je Partija onaj oblik zajedništva koji čovjeku omogućava povoljan društveni položaj, ili društveni položaj koji će biti u skladu s njegovim talentima i pameću. Zašto ne bi postao član SKJ, kada smo i ja i tvoj otac članovi SKJ, a ni ti ne misliš ništa što ne bi bilo u skladu s članstvom u SKJ, pitala se moja majka, možda stvarno zabrinuta za moju budućnost. Ili, ipak, zabrinuta za sebe i za svoje članstvo, ili možda za ono u što je utukla život – tada joj je tek četrdeset i jedna! – ako ja odbijam biti član Partije i izgovaram tu vedru laž, koja nikome na Sepetarevcu ne znači ništa, da nisam raskrstio s religijskim predrasudama. Uostalom, Bog i Partija su u životima ovih ljudi jedno te isto, samo što se u različitim vremenima različito zovu. Nakon što su se masovne grobnice prvi put prepunile, Bog je postao Partija. A kada se ponovo budu prepunile, Partija će opet postati Bog.
Za to vrijeme mi samo pokušavamo živjeti jedine svoje živote. Jedni na jedan, drugi na drugi način. Ali koga Bog doista voli, prema kome će Partija biti velikodušna i milostiva? To ćemo saznavati u budućnosti, dok god za nas budućnosti bude bilo. Godina 1983. prekretnica je za one koji su 1983. preživjeli. Srebrenko Despot legao je pod svoju mirogojsku ploču, da tamo čeka čas uskrsnuća svojega. Hoće li tada saznati što je sve bilo nakon njegove smrti i kakva je 1983. u nečijoj prošlosti? Prije nego što je postao košarkaš, Srebrenko Despot je svirao violončelo. Potom je iznenada odustao: ne može se istom rukom svirati violončelo i loptu ubacivati u koš. A da je nastavio svirati, ne bi vozio Volkswagenovu bubu, jer violončelo u nju ne može stati. I ostao bi živ, barem u književnosti, možda i u životu.