Džuli, pjesma s kojom su Jugoslaveni shvatili što je to Pjesma Eurovizije
Ove godine dva su se subkalendara, i dvije potrage za vremenom uskrsnuća Gospodnjega, vremenski najviše udaljila. Katolici Uskrs slave 3. travnja, dok će pravoslavni Uskrs slaviti tek 8. svibnja. Uskrs će zaći iza Đurđevdana, što je za vjerujuće, naročito za praznovjerne, nužno nekakav znak, a znakovi u kalendarima su, u tumačenjima i doživljajima ljudi koji tek čekaju da se kalendar ispuni danima, gotovo po pravilu zloslutni. Tog petka, subote i nedjelje, prva tri dana travnja, na Sepetarevcu odvija se uobičajeni godišnji ceremonijal. Potpuno sam s njime suživljen, tako da ne primjećujem ono što je u njemu toliko neobično. Nisam svjestan tog efekta očuđenja Uskrsa na Sepetarevcu, koji bi svake godine doplavio život, a koji će, budem li ga umio prevesti u tekst, donijeti ono do čega nastojim doprijeti u svim tim knjigama sa Sepetarevca. Taj život tako strašan i ubilački, tako tuđ dok se odvija, a vlastita krv i meso nakon što se pretvori u sjećanje, taj život s dvije nesretne žene, s majkom i s njezinom majkom, jedino je objašnjenje svih mojih riječi i postupaka, ali i svega doista lijepog što sam u stanju vidjeti. Sva ljepota svijeta proizašla je iz njih dvije, i iz njihova unutarnjeg mraka. I sve šašavosti!
Recimo, ta šašavost Uskrsa na Sepetarevcu. Noni je mladost njezina, i cijeli jedan život, onaj koji završava Mladenovom smrću, protekla uz Zehru, njezinu kakanjsku prijateljicu. Njihovu sam romansu – Je li to neprikladna riječ? Nije baš sasvim… – opisivao u “Rodu”, sve s osjećajem da ću je na različite načine ispisivati još barem tri puta. S mojim rođenjem započinje naknadni Nonin život, djelomice lažan, ispunjen bizarnim ponavljanjima, gotovo televizijskim reprizama, pa je, možda, i iz te okolnosti proizašla moja potreba za ponavljanjem istih pripovijesti i motiva, iz nje i iz nečega duboko autističkog u mojoj svijesti. Jedno od tih ponavljanja je i sam Sepetarevac. Za nju je Sepetarevac na neki način bio ponavljanje Kaknja iz njezine mladosti. Šarena, ali dominantno muslimanska mahala, prilično tradicionalna, ispunjena proturječjima vremena koje je voljom boga socijalizma prebrzo poteklo. Na Sepetarevcu je sve ono što je doživjela pedesetak godina ranije u Kaknju zadobilo svoje antipode, svoja kontramjesta, svoja suprotna značenja… I sve je, u određenoj mjeri, bilo lažno. Njoj se tako činilo. Jer svatko tko je u mladosti doživio neku tradiciju u njezinom punom naponu, u starosti će tu istu tradiciju u njezinom aktualitetu doživjeti kao laž.
Tako je Nona istovremeno voljela komšinicu Almasu i držala je na beskrajno udaljenoj distanci. To više nije bio njezin život ni njezin svijet. I očajnički je pokušavala da u ovom životu, koji se upravo odvija na Sepetarevcu, ništa, osim mene, svoga svetog unuka, ne doživljava kao stvarno svoje. Njezina dužnost, uostalom, i jedina njezina uloga na ovome svijetu, bila je da me zaštiti od svoje lude i ledene kćeri, moje majke. A Javorka, s takvom je strašću, povremeno, dok se ne bi i od toga umorila, pred svojom majkom demonstrirala svoje vlasništvo nada mnom. Nije to sasvim minulo ni te 1983, kad ću već napuniti sedamnaest. Nona je pokušavala, i ne znam koliko je u tome uspjela, ali teško mi je zamisliti kakav bih bio da to nije činila, da pretoči u mene određeni emocionalni, karakterni, etički sadržaj. Jedino što nije dirala, čega se plašila i od čega je bježala, a što je i sa svoje strane rijetko pokazivala bila je – imaginacija. Onoga ljeta 2012, kada moja nesretna mati bude umirala, i kada mi u jednoj od dugih telefonskih ispovijesti puna rezignirane gorčine saopći da je po njenom dubokom uvjerenju njezina majka, a moja jedina Nona, bila u biti lezbijka, ona će to učiniti u posljednjem očajničkom pokušaju da me udalji od nje. Znala je, luda moja Javorka, da meni ništa neće značiti Nonin alternativni seksualni status, ali je isto tako znala da bi me moglo ojaditi – pa možda prema njoj okrenuti? – saznanje da Nonu nisam poznavao. Jest, na čas me je bilo potreslo to što je rekla, ali samo na čas. “Njoj se gadio seks!”, rekla je u telefonsku slušalicu moja umiruća mater, govoreći o svojoj majci, i u tom trenutku kao da se jedna stvarnost razdvojila od druge, kao da se strašan život pretvarao u manje strašan film o tom životu, ili u tekst, u pripovijest, u neku stilizaciju koja sve lako podnese… Ali toj ćemo se priči još vraćati, duga je 1983, nego krenimo, makar sporednim putevima, nazad prema onome od čega smo krenuli, dakle prema Uskrsu na Sepetarevcu i prema teti Almasi, glavnoj protagonistkinji sepetarevačkog uskrsnuća Gospodnjega.
U tom pomalo odurnom ponavljanju već odživljenog života, Almasa se na Sepetarevcu pojavljuje kao lažna Zehra. Tako to Noni izgleda. Ili ona o tome uopće ni ne razmišlja, samo joj Almasa ide na živce. Čim dođe, potiho je počinje nervirati. A nervira je i kad nije tu. Nije Nona raspoložena za svu tu hvalu koju joj upućujemo. Ne bi joj se ni najmanje svidjele sve moje pisanije, od one prve u trivijalnom nostalgičnom serijalu historijskih čitanki, pa do ovih romanesknih manevara iz 1983, u kojima se komšinica Almasa javlja kao književni lik. Za nju, bilo bi to previše sentimentalno, na neki način i lažno, i imala bi strašan problem s dva sveprožimajuća pojma našega današnjeg svijeta, a onda i mojih autofikcija: interkulturalnošću (i multikulturalnošću), i identitetom. To su gluposti, progovorila bi Nona, ja sam to što jesam, a nisam ono što nisam; nisam ni Muslimanka, ni Jevrejka, a bogme ni Srpkinja, koliko god s njima živjela i družila se. To su gluposti, progovorila bi Nona: identitet je zapisan u osobnoj legitimaciji i liječničkoj dijagnozi. Ili bi bila manje rječita, ili je ovo ipak moje nadopričavanje, ali suština bi bila upravo ovakva. Sigurno je, međutim, da bi rečenicu započela s: To su gluposti… A ako bismo joj pokušali dalje razjasniti ovu našu priču, podigla bi ruke, izgovorila: Ala’salamet!, pa bi otišla u drugu sobu.
Naravno, to što joj je teta Almasa išla na živce nije se primjećivalo. Čak bi se moglo reći da se nije ni ticalo njihova odnosa. Ticalo se samo načina na koji će u priči, prepričavanju, pripovijesti Nona interpretirati taj odnos. Premda nije bila pisac, niti je imala ambicija da to postane, nije bila čak ni strastveni usmeni pripovjedač, iako je umjela dobro pripovijedati, Noni je u svakom trenutku bilo stalo do uloga likova, onih živih i stvarnih, u priči koja i ne mora biti ispričana. Remećenje priče pomalo je remećenje života. A život je, rekli smo, tog trenutka, godine 1983., za nju blizu samog finala jednoga strašnog i u nekom smislu ponižavajućeg ponavljanja. Ja sam onaj zbog kojega na to ponavljanje pristaje.
I onda, kao što smo već davno rekli, stiže Veliki petak, koji pada na Dan lažova, 1. april, pa Velika subota i Uskrs. U te dane Nona će, kao i svake godine, peći apartan, ne pretjerano zahtjevan i raskošan izbor kolača. Nije to njezin Uskrs, kakav je bio birvaktile, u ona davna i mlada vremena kada se živjelo i slavilo na stanicama uz prugu koja vodi od Doboja prema Sarajevu. U to vrijeme ona je vjerovala u Boga i u uskrsnuće. Istina, o modelima njezine vjere, o dubini, snazi i ponesenosti, izvještaji su krajnje proturječni. Nono je oduvijek bio nevjernik, ili vrlo slab, blagdanski vjernik, naš otata Karlo Stubler, Nonin otac, također nije vjerovao, premda je veoma držao do svih ceremonijala, ali njezin revolt prema Bogu i svemu Božjem, koji nastupa po Mladenovoj smrti, toliko je snažan da je već prema fizikalnom zakonu i njezina vjera morala biti toliko snažna…
Ali zašto se onda od Velikog petka, tog Dana lažova, pa do uskršnjeg popodneva, malo-pomalo peku kolači. Ničega previše, ništa pretjerano, ali vrlo vidljivo. I zašto se na uskršnje jutro već isflekani stolnjak u trpezariji – pamtim stolnjake koji su se izmjenjivali svih tih godina, ali za opis bi bilo potrebno još jedno poglavlje, koje bi kliznulo mimo 1983. – zamjenjivao svečanim izvezenim konavoskim stolnjakom, koji se prostirao samo u posebnim prilikama, nakon čega bi se sklanjao sa stola, prao u mlakoj vodi, sušio na blagom suncu, peglao i spremao do sljedećeg velikog događaja? Zašto se to činilo ako mi doista nismo slavili Uskrs ni Božić? A nismo, Bog mi je u tome svjedok, nigdje Mu nikad u te dane nije bilo tako ledno i pusto kao na Sepetarevcu!
Odgovor jednostavan je i neporeciv: ljudi će naići u kuću! Ove riječi fraza su koja danas, valjda, ne znači ništa. Možda je u biti svojoj posve nerazumljiva. Ali Nona je govorila, to je 1983. govorila i Javorka, kad god bi ih se pitalo, a ja sam tu bio jedini koji ispituje, te neobične riječi: “ljudi će naići u kuću”. Nije ih izgovarala, jer izgovara se nešto što je poruka ili šifra, nešto što ima jasno značenje, a govori se ono što se podrazumijeva, govori se onako kako se diše, govori se kao što potok žubori, možda i besmislice. Je li besmislica “ljudi će naići u kuću”?
Ljudi koji će naići 1983. su komšinica Milenka, možda će doći Fajgelji, naši stari kućni prijatelji Saša i Vela, a u neka doba bi, već na samu uskršnju nedjelju, ili sutradan, mogli naići i Ilidžanci, čuvari štublerovskih starina iz Kasindolske. I to bi bilo skoro sve! Premda će biti ponuđeni kolačima, i bjelina će im stolnjaka na poseban uskršnji način odozdol osvijetliti lica, zbog njih se ti kolači ne peku. I Fajgelji i Ilidžanci dobro znaju da s prozora na Sepetarevcu pogled više ne doseže do Boga, dok je komšinica Milenka u ovoj priči dobroćudni statist, prema kojem se ne upravlja ništa, pa ni to čudno neuskršnje slavlje, bijeli konavoski stolnjak s crvenim vezom, ni uskršnji kolači.
Kolači za Uskrs se, dakle, peku zbog komšinice Almase. Ona će, pretpostavljam, naići odmah poslije dnevnika. Nikome ništa neće čestitavati, ali njezini će pokreti, kao u nekoj čudnoj japanskoj pantomimi, biti puni čestitavanja i onostrane metafizike, od koje se Noni kosa diže na glavi. Ali mora se i to podnijeti, jer je za komšinicu Almasu nama Uskrs. Tačnije rečeno, komšinici Almasi naš je Uskrs. I najtačnije: na Sepetarevcu 23 nikakvog Uskrsa više ne bi bilo, da nije komšinice Almase.
Nona bi tu stvar jednostavno objasnila, da ne kažem opravdala: ona nas časti za dva Bajrama, a ramazanske iftare da i ne računamo, kao i sve ono drugo što donese, na šta pozove i na što naročito tebe (misli tu na mene!) namami, a ja bih joj, valjda, trebala reći da mi ne slavimo Božić i Uskrs, pa kod nas nema ništa? To objašnjenje je hladni pokušaj da se sve stvari među ljudima, i svi odnosi među ljudima, svedu na materijalnu bazu. Godina je 1983, i komunisti to još uvijek sveudilj provode. Pritom nastojeći izbjeći sve zamke lažne metafizike i hegelovskog idealizma. Hegel je idealist, kojega su Marx i komunisti izvrnuli naglavce, te su od njega načinili apostola dijalektičkog materijalizma. Otprilike tako!
Nonino insistiranje na materijalnoj bazi, i na najgrubljem mogućem objašnjenju pečenja uskršnjih kolača, drukčije je, pomalo i antimarksističke prirode. Viškom materijalističkog pogleda na stvari ona ne priziva golu stvarnost, kako to čine komunisti, nego je na vrlo efikasan način tjera i od sebe, i sa Sepetarevca.
A stvarnost je po prilici ovakva: s komšinicom Almasom ne razgovara se o Bogu, jer ona u Boga vjeruje. Mi ne vjerujemo, i to joj je diskretno rečeno. Ne bi se baš reklo da je prihvatila. Ili da je iz te vrlo zagonetno izgovorene konstatacije da ne vjerujemo u Boga izvukla i zaključak da ne slavimo Uskrs ili Božić. Uostalom, za nju slavljenje vjerskih blagdana nije tako snažno povezano s vjerovanjem kao što je to za Nonu. Pogotovu što je vjerovanje za tetu Almasu što i disanje, nešto dakle o čemu se baš i ne mora u svakom trenutku imati refleksiju. Stoga je nemoguće pred njom ne slaviti Uskrs, jer bi to onda značilo da je za nešto važno uskraćujemo. Taj Uskrs je, dakle, njen, nije naš. I mora postojati taj bijeli vezeni stolnjak kojem će se diviti, moraju postojati kolači kakve nigdje osim kod nas nije jela, mora postojati osjećaj da Bog sve vidi, sve zna i nad svim vlada…
Desetljećima kasnije, ležim u nekoj hotelskoj sobi, prošla je književna večer, ujutro krećem kući, i gledam na slovenskoj televiziji preduskršnji program. Ne znam koja je godina, ne pamtim ni koji je mjesec, slušam razgovor u studiju, u kojem sudjeluje i neki vrlo stari cistercit. Priča poteče oko ateizacije svijeta, pa oko toga kako u Europi danas žive ljudi različitih vjera, ali na sve to on svako malo vedro i kroz smijeh odmahuje rukom, pa govori: Isus je za sve nas uskrsnuo, Isus je za sve nas uskrsnuo… U jednom trenutku, nakon što su te njegove riječi sasvim preplavile emisiju, voditelj ga upita, ne bi li razjasnio stvari, je li Isus uskrsnuo za ateiste. Pa naravno!, vedro širi ruke starac u habitu. A za Židove, a za muslimane, a za budiste?, osmjeli se na to voditelj. I za njih, samo što se to njima na drukčiji način prikazuje nego kršćanima. Ali Isus je za sve nas uskrsnuo… A na to ja, kako sam u sobi bio sam i slobodan, krenuh da plačem, misleći nešto svoje.
Tako nam je, dakle, prošao katolički Uskrs 1983. Tri tjedna kasnije, u subotu 23. travnja, održana je priredba Pjesme Eurovizije. Jugoslaviju je predstavljao Danijel Popović, Crnogorac koji je prethodno nastupao u Globusu, na Zagrebačkom velesajmu, čuvenoj svadbarskoj menzi, restoranu za krizme i hajdučka okupljanja. Njegovo pjevanje iz sarajevske je onodobne perspektive zvučalo iritantno i nimalo muževno. Već nakon što je pobijedio na jugoslavenskim kvalifikacijama, održanim u srijedu 16. ožujka u Novom Sadu, na kojima je s prvim povijesnim pokušajem probijanja zabrana novokomponovane narodne muzike sudjelovala i Lepa Brena, s pjesmom “Sitnije, Cile, sitnije”, i završila na sedmom mjestu, Danijel je u Sarajevu stvorio ordiju svojih rugalaca, imitatora, parodista. Proljeće je u grad dolazilo, snijeg se topio ispod nagaravljene pokorice i slivao se u zvučne i muzikalne sarajevske oluke, dok su naokolo po Velikom parku i po Parku Đure Đakovića, iza Prve gimnazije i pred Narodnim pozorištem, puni vedrine i životnog elana, preslabo obučeni, mokri i polumodri od zime, skakutali naokolo znani i neznani Romčići, koji su se još uvijek slobodno nazivali Cigančićima, te su zavijali glasom bečkih dječaka: “Zamolim more da vrati mi Džuli i juli, Džuuuuliii…” A svijet se u prolazu iščuđavao tome kako je moguće da postoje ljudi kao što je taj pjevač, kako ga netko ne prebije na ulici, u Sarajevu bi ga sigurno prebilo… Vjerojatno svi kontratenori ovoga svijeta nisu po svojim zavičajima i provincijama bili toliko ismijani kao Danijel Popović ovoga sumornog i starinskog sarajevskog proljeća, punog iznenadnih snjegova, mraza, a onda one pustošeće jugovine, koja gradske krovove pretvara u vijence ledenica. Ali kroz to se ruganje ova pjesma, sličnu do tada nikad nismo poslali na Pjesmu Eurovizije, raširila poput infekcije, zavukla se u naše uši i duše, pustošila našu svijest i koncentraciju, tako da nam je branila da o ičemu mislimo dok nam niz pamet teče njezina prosta i bezbroj već puta ponavljajuća melodija. U heruvimskom Danijelovom glasu bilo je nečega što je sasvim u skladu s poetikom priredbe na koju su ga slali da otpjeva “Džuli”, ali mi te 1983. još uvijek nismo dobro znali o kakvoj je poetici zapravo riječ. Pjesma Eurovizije doživljavala se kao neka smrtno ozbiljna pjevačka manifestacija, a mi bismo svake godine, nakon što naš predstavnik završi na nekom od predzadnjih mjesta, ostajali pod dojmom, toliko smiješno pogrešnim, da nam je netko učinio nepravdu i da bi naši dobili više poena samo da nisu naši. Sve do Danijela Popovića i pjesme “Džuli” nismo osjećali koliko se razlikujemo od drugih koji dolaze na ovu priredbu. Poput oka po kojem se navukla mrena, pa mu je sve malo mutno i sivo, tako smo mi na Pjesmi Eurovizije ostatku slobodne Europe bili malo mutni i sivi. I bili smo tako nesretno ozbiljni, dok smo okupirani pjevačkim mogućnostima, ritmovima, harmonijama i muzičkim modama pokušavali otpjevati pjesmu s kojom bismo postali poput njih. Nikako nije išlo, sve do Danijela Popovića, koji je, tko zna zašto, zapjevao glasom uškopljenika, glasom koji je na užas sarajevskih haustora i parkova, a onda i na užas pola Jugoslavije, bio identificiran kao glas pedera. Nemoguće je, četrdesetak godina kasnije, nekome objasniti što je 1983. mogao sugerirati i značiti Danijelov glas u refrenu pjesme, i kakav je uopće dojam, izvan krugova kulturne alternative, pomisao na homoseksualnost mogla ostaviti na ljude.
Igrom slučaja i tajanstvenih kalendarskih simultaniteta i sinkroniciteta, istih tih ožujskih ili travanjskih dana objavljen je prvi album beogradske grupe D’ Boys, naziva “Ajd’ se zezamo”. Muški synth-rock duo, s mnogo šminke, laka za kosu i izazovne muške odjeće, izvodio je neki svoj krajnje teatralni gay repertoar. Pjesme su im bile grozne, tekstovi povremeno šokantno glupi, njihov minimalizam stvarao je dojam da ta dvojica, Peđa i Miško, naprosto ne znaju za sadržaj kojim bi neku pjesmu ispunili, pa su upravo zato minimalisti… No, kako su potekli iz nekog dobrog beogradskog undergrounda, i to s njegova najintelektualnijeg ruba, tako da je među pratećim muzičarima D’ Boysa u to prvo vrijeme, tokom 1983, recimo bio Goran Vejvoda, a omotnicu za album sniman u čuvenom studiju Tetrapak, gdje im je Ana Sasso pjevala prateće vokale, izradio je Igor Kordej. Inače, jedan je to od najupečatljivijih njegovih novovalnih radova, čija je homoerotska subverzivnost danas, opet, teško protumačiva, premda je čovjeku jasno da je ista slika prije četrdeset godina značila jedno, dok danas znači nešto posve drugo.
Istog tog proljeća, čini mi se da je to moglo biti u travnju, prvi i posljednji put gledao sam u Sarajevu D’Boyse. Po skoro svemu bio je to grozan koncert. Loš razglas, neusviran prateći bend, Peđa i Miško tako beznadno nesigurni u svojim ulogama. I publika, ne pretjerano brojna, s mnoštvom punkera takozvane prve generacije, onih koji su 1979. i 1980, dok je Maršal na aparatima još davao znakove života, unijeli luč sa Zapada u našu malu mahalu, uvjereni, poput kakvih revolucionarnih pasdarana, da s njima stižu glas i rif konačne objave, nakon koje više ne može biti druge istine ni muzike. Oni su, dakle, bili tu, premda su D’Boysi i u muzičkom i u svakom drugom pogledu bili udaljeni od punka upravo onoliko koliko čovjek može biti udaljen od tačke svoga prapočetka, zato što je bila riječ o konačnoj alternativi i subverziji. Bila je riječ o nečemu što ne samo da se protivilo svemu onom što je temeljna životna mjera i model socijalističkoga građanstva, nego i onoga što se 1983. čini mjerom toga grada. Jednostavno, punkerski je bilo biti peder među pederima! Problem je, na žalost, bio u tome što su pederi već na prvi pogled djelovali pomalo lažno…
Bilo je tu i nekoga drugog svijeta, lažnih i stvarnih znatiželjnika, redovnih policijskih uhoda, drugova iz omladinskog komiteta, slučajnih prolaznika i parova koji su greškom došli na koncert. Ali s tim nastupom bezvezne beogradske grupe, čiju ploču nikada nisam kupio, niti sam je imao u svojim sepetarevačkim kolekcijama, za sva se vremena nešto promijenilo. Samo što se promjena nije ticala života ljudi – u gradu, osim dvojice važnih pisaca i pjesnika, koji će se uskoro odseliti u Beograd, nije bilo deklariranog homoseksualca – nego se ticala života na sceni, ticala se karnevala, cirkusa i teatra. Nakon D’Boysa scenski je pederluk u Sarajevu postao gotovo normalan, običan i prihvatljiv, kao što za svih karnevala i u svakom cirkusu i teatru publici prihvatljivo i sve ono što im se u životu čini naprosto nemogućim i nevjerojatnim.
Do jeseni 1983. u gradu će već gostovati i ljubljanska Borghesia, muzički, ideološki, da ne kažem i pornografski krajnje ozbiljna i vrlo sumorna pojava, u kojoj je, iz perspektive čaršije, tojest onoga njezinog dijela, uključujući Službu državne bezbjednosti, te partijski i omladinski komitet, koji je o ovakvim stvarima jako vodio računa, mogući gay element još bio i najmanje uznemirujući. Bit će, ipak, i stoga što su D’Boysi već bili tu.
E, ali ni Boghesia, ni D’Boysi neće se pojaviti na ekranima naših, često još uvijek crno-bijelih televizora, kao predstavnici Jugoslavije, na priredbi za Pjesmu Eurovizije u Münchenu. Ljepuškast momak, možda i pretjerano ljepuškast, u stiliziranom jeansu, s urednom đačkom frizurom, mrdao je bokovima u mjestu, s koreografijom lutka na navijanje, pitom poput Kena, iz kolekcije djevojčica iz bolje stojećih obitelji. Korak-dva od njega plesale su, također u mjestu, i pjevale prateće vokale sestre Barudžija, Izolda i Eleonora. U modrim soknama i žutim haljinicama, njih dvije su izvodile pokrete koji će te, četrdesetak godina starijeg, podsjetiti na koreografiju onih posljednjih sletova za Dan mladosti. Malo dalje, na toj začuđujuće uskoj pozornici, na tom uskom obzoru televizijskoga ekrana, stajao je Mato Došen, i svirao harmoniku. Harmonika je uz refren pjesme, i uz Danijelov glas, pun neke infantilne žudnje, bila veoma važna.
To se 1983. nije znalo, nije se moglo ni naslućivati, ali jednom će doći neko vrijeme kada više neće biti ni muzike, ni pjevača, Pjesma Eurovizije će se iz kiča pretvoriti u camp, neće više biti ni televizije, niti će biti ljudi koji su u stanju da vam sve to riječima kažu i ispripovijedaju, da kaos jednoga života sklope u priču i da vrijeme, nakon što vrijeme prođe, vrate u kalendare, ali će zato postojati mjesto u kompjutoru gdje je lako naći većinu slika, pokretnih i zaustavljenih, svake te neispričane priče. Tako i snimku nastupa Danijela Popovića i društva na priredbi za Pjesmu Eurovizije u Münchenu.
Nestvarnim će se na tj pozornici činiti njih dvije, Izolda i Eleonora, onovremene Splićanke, socijalističke seks- bombe, što su se pojavljivale na naslovnicama sarajevskog tabloida AS, s kojim je započela povijest jugoslavenskih tabloida, i koji je imao vjerojatno i najprljaviju ulogu u Sarajevskom procesu. Optužene AS nije ozloglašavao, to su činili drugi, on ih je sramotio, svlačio ih je do gola pred očima socijalističke javnosti. Zadužen da radi ono što je svim drugima bilo zabranjeno, jer je vrijeđalo socijalistički moral, koji se u načelu i ne razlikuje od katoličkog ili od islamskog morala, AS je bio u Jugoslaviji do tad neviđen spoj estradnoga i političkog bulevarskog tiska. U socijalizmu i postsocijalizmu, ova vrsta tabloida zadužena je da ljude učini gorima nego što oni već jesu, ali da pritom zadrži jasno političko usmjerenje. Takve novine uvijek traže goleme ženske grudi i noge na naslovnici. Sestre Barudžija bile su za AS te noge.
Na kraju, u Münchenu Danijel Popović umalo što nije pobijedio. “Džuli” je na kraju bila četvrta, što je za Jugoslavene bio veliki uspjeh, a Danijel je kao junak dočekan u domovini. Znaju Hrvati!, govorilo se tad po Sarajevu s poštovanjem, upravo kao da je u nekom hrvatskom laboratoriju, recimo u Institutu Ruđer Bošković, nakon dugotrajnih ispitivanja i eksperimenata, zaključeno da na Pjesmu Eurovizije treba poslati upravo takvog pjevača i takvu pjesmu. Danijel se u proljeće 1983. tom svijetu učinio kao savršeni derivat Hrvata i Zagrepčanina. Mlad, lijep i pristojan, sa slutnjom dame u svojoj pojavi. Istina, ta slika više je govorila o onome tko gleda, kao što svaka slika koja se na takav način trajno oslika s unutarnje strane oka više govori o onome tko gleda, i obično ne govori ništa o onome u što gleda. Tako je Danijel Popović bio rođeni Crnogorac, a sa Zagrebom je, u formativnom smislu, imao najviše to što je pjevao u jednom povijesno zloglasnom zagrebačkom restoranu.
Meni, sedamnaestogodišnjaku i vječnom salonskom punkeru, koji je bio na valjda svim punk koncertima što su se do tog proljeća održali u Sarajevu, svejedno nije bilo mrsko gledati prijenos iz Münchena. Upijao sam te slike, osjećao kako kroz njih ronim kao kroz duboko more kod Palagruže, žudeći da širinom svijeta, koja me je uvijek više zanimala i opčinjavala u onome što je tu negdje blizu, a meni je strano, tuđe, strašno, pa i gadno, odvratno, prljavo i mrsko, nego u dalekim krajevima i kulturama. Radije bih gledao tu televizijsku priredbu, nego da u to vrijeme radim nešto što će me ponijeti i oduševiti. Nisam tražio oduševljenja, nije mi trebao polet. Nisam se upisivao u letačku školu. Zanimali su me ti ljudi koji su radili nešto što ja nikada ne bih radio, zanimao me je Danijel, jer ja ne samo da nikad ne bih obukao onakvu jaknu, nego iz sebe nikad ne bih pustio onakav glas i ton, pa i kad bih to mogao. Nikad u životu, pa ni za samoga sebe, recimo u zahodu, kad me nitko ne sluša, ili za tuširanja u hotelskoj sobi, nisam otpjevao refren “Džuli”. Odvratnost koju sam od prvog trenutka osjetio prema toj pjesmi, još za onoga novosadskog prijenosa koji sam također gledao, nije se ticala homoerotskih konotacija, ili mi se barem čini da nije, premda čovjek nikad ne može do kraja biti siguran u te stvari, nego se ticala same pjesme. Ona je bila neuspjeli artefakt, neuspjela umjetnina, bila je naprosto loša pjesma, pred kojom čovjek osjeti nelagodu, osjeti trnce za koje ne zna je li to zimica i najava bolesti, ili su nekontrolirana reakcija organizma na nešto što ga iritira. A Danijel je tako slobodno i otvoreno pjevao tu neuspjelu pjesmu. Iz te savršene slobode i otvorenosti, koju sam ja ovako protumačio, dok će je drugi, koji budu seksualizirani njegovim glasom, protumačiti na neki drugi način, zapravo je nastala magija te čudne pjesme. Njezin uspjeh na Pjesmi Eurovizije bio je dotad nečuven. I godinama će na njoj Danijel Popović nadograđivati svoju estradnu karijeru, nikad ne postavši veliki pjevač ni zabavljač. Dok je trajalo sjećanje na “Džuli” i dok početkom devedesetih mitologemi jedne svakodnevice nisu potpuno revidirani, čime će u dušama ljudi biti izbrisano sjećanje ne samo na Danijela Popovića, nego i na veći dio njihovih prethodnih života, uključujući i godinu 1983, trajala je i ta ugodna odvratnost ove pjesme.
Sutradan, bila je nedjelja, dogodila se nesreća o kojoj ćemo čitati u kratkim novinskim vijestima tokom sljedećeg tjedna. Uspinjući se na Manaslu, u planinskom lancu Mansiri Himal u Nepalu, osmi najviši planinski vrh na svijetu, poginuli su pod ledom alpinisti Nejc Zaplotnik i Ante Bućan. Bila je to prva splitska ekspedicija na Manaslu. Sudjelovali su, uglavnom, alpinisti Planinarskog društva Mosor, uz dvojicu iskusnih Slovenaca, Vikija Grošelja i Nejca Zaplotnika, koji je bio na glasu kao možda i najbolji aktivni svjetski alpinist. Nesreća se dogodila kada se za jednog od aklimatizacijskih uspona, odmah iznad logora, na Bućana, Zaplotnika i Srećka Gregova, koji je nesreću preživio, obrušio ogroman serak. U Rječniku hrvatskog jezika, Vladimira Anića, piše da je serak “alpinistički izraz za gromadu u ledenjaku; nastaje pucanjem ili nejednoličnim rastapanjem leda, opasan za prijelaz”. Etimologija riječi: fr. sérac: bijeli sir.
Ante Bućan ostao je zakopan pod ledom, trideset i dvije godine kasnije Stipe Božić, jedan od sudionika ekspedicije, vratit će se u Nepal, pod Manaslu, u potragu za njegovim tijelom. Zaplotnika su, odmah nakon što se nesreća dogodila, 24. travnja 1983, uspjeli otkopati ispod leda i sahraniti ga malo niže, pod razmrvljenim kamenjem ledenjačke morene. Stradanje dvojice alpinista Jugoslaviju je potreslo, opet je to bio jedan od onih događaja od kojih se, svjesno ili nesvjesno, po nalogu života kao vječne priče, projektira nova velika legenda, koja će biti upisana u temelje zajednice, učvršćivati je i biti njeno trajno opterećenje. Dok god Jugoslavije bude. A kad Jugoslavije više ne bude, kada imperij napokon bude srušen, sve će odbačene, nenaslijeđene i dekonstruirane legende postati vrijedan materijal neke buduće književnosti.
Ekspedicija je, naravno, prekinuta, alpinisti su se vratili u Split, nastupalo je vrijeme žalovanja, tumačenja i pretumačivanja onoga što se dogodilo. Nesreća se nije mogla izbjeći ni predvidjeti. Bio je to rizik upisan u samu bit alpinizma. Dogodilo se nešto što se na takav način rijetko događa, ili nešto usred čega rijetko stradavaju ljudi. Ili se, barem, vjeruje da je tako, jer tko bi se inače bavio alpinizmom?
Ovaj događaj potresao je zemlju zbog onoga što se zbilo četiri godine ranije. U nedjelju, 13. svibnja 1979, drugovima se u baznom logoru radio-vezom javio Nejc Zaplotnik. Rekao je: “Na vrhu smo, sjedimo pored kineske piramide i ne znamo šta ćemo.” Imamo li danas načina da prevedemo ove riječi, što one uopće znače? U logoru je nastalo oduševljenje. Zaplotniku i braći Andreju I Marku Štremfelju uspjelo je nešto što prije njih nije učinio nijedan čovjek na Zemlji. Popeli su se na Mont Everest najtežim, zapadnim grebenom. Dva dana kasnije gore će za njima stići Stipe Božić, Stane Belak Štrauf i šerpas Ahg Phu. Jedini on je stranac u ovoj legendi. Njegovo se junaštvo nigdje ne broji, jer nema legende koja bi ga podržala.
Tako su se Jugoslaveni za Titova života prvi put popeli na Vrh svijeta. I to na najteži način, onako kako se to ne radi, onako kako to nije učinio nitko prije njih. Tako je, čitamo u tjedniku Arena, broj je iz lipnja 1979, taj najteži, zapadni smjer, nazvan – Jugoslavenski smjer. “Tako će to”, piše poneseni novinar, “biti zauvijek i za sva vremena. Neka se zna da mi Jugoslaveni stižemo uvijek najtežim smjerom!” Doista, postoji li način da netko provjeri zove li se penjanje na Mont Everest po zapadnom grebenu i dalje Jugoslavenski smjer, ili su, možda, urodila plodomsva nastojanja hrvatske i, eventualno, slovenske diplomacije da se to promijeni, ispravi, preimenuje? Šteta ako je išta tu promijenjeno, jer je jedna narastajuća metafora, metafora u razvoju, metafora koja nastaje protivno sili zemljine teže, uzgonom golemih blokova leda u visinu, metafora koja nastaje usporednim djelovanjem mržnje i očaja, konačno dovršena u trenutku kada Jugoslavije više nije bilo i kada je prethodni svijet okovan mržnjom. Jugoslavenski smjer, to je smjer u smrt pod ledom. Jugoslavenski smjer, to je smjer u visine koje ne vode nikuda, jer te visine nadmašuju sve naše unutarnje ljudske mogućnosti da se uzvisimo. Jugoslavenski smjer vodi u visine koje su, po svemu sudeći, izvan nas. Vodi u takve visine u kojima se ne možemo snaći, čak ni ako doista tamo stignemo. A nećemo stići, jer nije stigao nitko. Pa ni ako nam se učini da smo stigli, kao što se to učinilo Nejcu Zaplotniku, bit će to iluzija, bit će to posljedica manjka kisika u tim posve neljudskim visinama, bit će to posljedica apsolutnog suviška svijesti o sebi i svome jugoslavenstvu, suviška svijesti o nečemu što zapravo ne postoji, ili što postoji onako i onoliko koliko postoji svaki čovjekov san u snu. Spavali smo pa smo sanjali, to je bio Jugoslavenski smjer. U snu nas je susrela smrt, pa nam se u prolazu nasmiješila, ali mi smo bili Jugoslaveni, imislili smo da je to neka mlada djevojka, slobodna u nastupu, i da joj se sviđamo. Tako neprolazno sentimentalno.
Ali što je Nejcu Zaplotniku, kada se tom nemogućom zapadnom stranom uspeo na Mont Everest, značila rečenica: “Na vrhu smo, sjedimo pored kineske piramide i ne znamo šta ćemo.”? U vrijeme kada ona biva izgovorena, u svibnju 1979, za Titova života, kao i četiri godine kasnije, u travnju 1983, za Nejcove smrti, njezino značenje svima je dobro poznato, ali jezik ne samo da mijenja značenja, nego se jezik pomiče, kao što se pomakao golemi ledeni serak, i ne samo da pojedina značenja postaju nemoguća i neshvatljiva, nego nemoguć postaje i sam jezik. Kao da je Zaplotnik govorio ošamućen tom bezzračnom atmosferom, tom pustoši u kojoj nas prethodno nije bilo, i nikad nas više neće biti. Tu je, u svibnju 1979, na vrhu Mont Everesta i na samom kraju tog najtežeg Jugoslavenskog smjera, bilo pravo mjesto i pravi trenutak za kraj i za smrt Jugoslavije. Da je tu bio kraj, možda bi poslije netko nešto i razumio.
Ali, doista, što znači rečenica: “Na vrhu smo, sjedimo pored kineske piramide i ne znamo šta ćemo.”? Do odgovora opet valja zaobilaznim putem. Do odgovora opet valja novim upričavanjem priče u priču, i još daljim potonućem u prošlost, ali onu prošlost koja se iz perspektive travnja 1983. čini nedavnom i dohvatljivom, toliko bliskom da se od njenog vremena ništa nije ni promijenilo. Subota je, 24. rujna 1977, u Liègeu, u Belgiji, igra se finale Prvenstva Europe u košarci, između dvostrukih uzastopnih prvaka Jugoslavena i moćnoga Sovjetskog Saveza, kojemu je tog trenutka, za tih posljednjih doba Brežnjevljeve vladavine, košarka mnogo više od metafore moći. Vodi ih Aleksandar Gomeljski, dok Jugoslavene vodi vječno samozatajni, tihi otac sve srpske i hrvatske košarke Aleksandar Nikolić. U toj utakmici, koja će se odviti negdje na pola puta povijesne jugoslavenske košarkaške nepobjedivosti, nije se više toliko odlučivalo o tome koja je od ove dvije ekipe bolja – nitko nikad izvan NBA nije bio bolji od njih – nego se više radilo o razlogu da bi se pobijedilo. A onda i o načinu da se pobijedi, nakon što se prethodno već pobijedilo na sve sportske, fizičke i metafizičke načine. Tog trenutka, pred samu jesen 1977, činilo se da je Jugoslavija na sve načine pobijedila, i to najčešće one koji su trebali biti nepobjedivi, jer su bili ne samo sportski, nego i antropološki, politički, imperijalni kolos. Tukući Ruse, a Jugoslaveni su ih u košarci doista tukli kao onog vječnog i zlosretnog vola u kupusu, tuklo se simbol i metaforu. Samo u košarci, i eventualno u šahu, u to se brežnjevljevsko doba supstituirala i sublimirala sva sovjetskost i ruskost. Vjerojatno su ih Jugoslaveni upravo zato tako ustrajno i inspirirano tukli, videći protiv sebe nešto i nekoga tko nije bio samo košarkaški protivnik, niti je samo jedna beskonačno velika i široka država, toliko velika da bi joj Jugoslavija mogla poslužiti tek kao jedan malo veći košarkaši teren, nego nekoga tko u sebi nosi trajni potencijal sve naše slave i moći. Igrajući protiv Rusa igrali smo protiv Staljina, Rezolucije Informbiroa, igrali smo protiv najvećega svog straha u povijesti, a u ime socijalizma s ljudskim licem, toga famoznog jugoslavenskog otkrića, u ime nesvrstanosti i samoupravljanja, u ime svoje različitosti, koja nam se u to vrijeme pred očima našim i srcima prikazivala kao put u besmrtnost. Dok god je Tito bio živ, svi Jugoslaveni živjeli su tu opasnu iluziju o vlastitoj besmrtnosti.
Ali kako još jednom, u Liègeu, pobijediti Sovjetski Savez? Pokazat će se, vrlo lako. Gomeljski je protivnika pokušavao zdrobiti fizičkom snagom svojih igrača, brojnim izmjenama, pregolemim Tkačenkom, nepredvidljivom igrom, u kojoj kao da je simulirao igru koju su u to vrijeme igrali Amerikanci. Uzalud je bilo. Profesor Nikolić utakmicu je vodio mirno, kao da se i ne igra finale, prvu petorku dugo je držao u igri, rotacije su bile malobrojne i krajnje funkcionalne. Stari melankolični trener, koji nije bio za svu tu viku i bijes, niti za sva ta velika slavlja koja su proizlazila iz načina na koji je radio svoj posao, bilo da je vodio pojedine ekipe, bilo da je instruirao svoje učenike – a svi, ili skoro svi pažnje vrijedni treneri tog vremena bili su, na ovakav ili onakav način učenici Aleksandra Nikolića – samo je pokušavao da jedan posao na najefikasniji način privede kraju. I često mu nije išlo u glavu zašto njegovi igrači, toliko bolji od svojih suparnika, ne mogu samo da obave ono što im je dužnost i učine ono što im on govori, nego stalno pokušavaju nešto drugo, što često iritira, nervira, provocira…
Na prvom poluvremenu Jugoslavija već vodi petnaest razlike. Igra se na malo koševa, s tvrdim obranama i teretnim centrima, daleko su još vremena trica, pa je petnaest razlike zapravo mnogo. U drugom poluvremenu Sovjeti navaljuju poput Huna i Mongola, silinom kakva od ove generacije još nije viđena. Tkačenko igra najbolju utakmicu od svih koje je u karijeri odigrao protiv Jugoslavije, Vladimir Žigilij sa svojih sto i dvadeset kila leti po terenu, Arzamaskov igra utakmicu života, ali uzalud, uzalud, uzalud… Nakon što su u jednom trenutku počeli smanjivati rezultat, Sovjeti su se raspali. Raspao bi se na njihovome mjestu svatko, nakon što vidi da na Slavnića, Kićanovića, Dalipagića, Ćosića i drugove baš nikakvog psihološkog utjecaja nema to što protivnici igraju kao da su u vjerskom transu, kao u posljednjem zanosu Lenjinova Oktobra. Tad se, vrlo rano, utakmica prelama, desetak minuta prije kraja Jugoslavija je definitivno pobjeđuje, vodi s dvadesetak razlike, dojam se mijenja, nikada ovako lako pregažen nije Sovjetski Savez.
I onda minut i pol ili dva prije kraja prvi šuter ekipe i jedan od najvećih europskih bekova epohe Dragan Kićanović sa Zoranom Slavnićem, plejmejkerom reprezentacije, koji će samo tri- četiri godine kasnije stvarati čudnovatu Šibenku i u Šibenki Dražena Petrovića, započinje, usred utakmice, usred napada svoje ekipe, igrati dječju odbojku. Ne, nije to ponižavanje protivnika, kako će to izgledati u neka naknadna, postjugoslavenska vremena, kad svijetom zavladaju neduhoviti i njihov teror političke korektnosti – ništa smiješno, ništa što je doista duhovito, ne može biti politički korektno! – dječja odbojka samo je posljednja postaja u jednome dugom uspinjanju, vrhunac u zamršenom zapletu pripovijesti kojom pripovjedač osvaja prostor prema onome što nikako ne može biti izrečeno. I što da radimo nakon što smo odavno već pobijedili veliki Sovjetski Savez, nego da igramo odbojku iz sjenovitih dvorišta između austrougarskih kuća u centru grada? Što da radimo nakon što smo se ispeli tom najtežom, zapadnom stranom, na sam Vrh svijeta, nego da one dolje upitamo: dobro, a gdje ćemo sad? Iz istog su poriva i osjećaja, odbojka iz utakmice sa Sovjetima u Liègeu 1977, i Zaplotnikova poruka baznom logoru s Mont Everesta. Nema u tome ponižavanja protivnika, nema oholosti – dragi Bog zna da Nejc Zaplotnik nije bio ohol čovjek, jer oholi ne postaju alpinisti, a ohola nisu bila ni ona dvojica košarkaša, jer se u oholosti ne pobjeđuje tako – nego je to pokušaj, uzaludan kao i sve drugo što je s Jugoslavijom bilo uzaludno, da se u vlastitu legendu, uzidanu u temelje jedne zemlje, unese taj infantilni obrat. Od sve infantilnosti, na kraju, Jugoslaviju pamtimo po djetinjoj okrutnosti iz vremena njezina nestajanja. Kada devet godina po smrti Nejca Zaplotnika, u aprilu i maju 1992. budem po prvi put pretrčavao raskrsnice tog grada bježeći od metaka, hvatat će me histerični smijeh. Pomišljat ću, Bože, pa sve je ovdje djetinje, iz vrtića i iz školskog dvorišta, i iz samog pakla djetinjstva! Od ovoga sam bježao otkako za sebe znam, dok sam odbijao društvo druge djece, a školu doživljavao kao oblik krajnjeg poniženja vršnjaštvom i kao logor iz kojeg izlaza nema, jer se svaki dan u tu školu moram vraćati. Razlika je samo u tome što su sad djeca dobila puške, topove, minobacače i tenkove, i veselo pucaju po gradu. Pucaju po maketi grada iz prodavnice igračaka u centru. A ja sam sitna figurica usred te makete. To ne može a da ne bude smiješno.
Smrt Nejca Zaplotnika potresla je Jugoslaviju, jer se pokazalo da je smrtan čovjek koji se uspeo gore Jugoslavenskim pravcem i koji je rekao: “Na vrhu smo, sjedimo pored kineske piramide i ne znamo šta ćemo.” Rekao je to u ime svih nas, pa smo svi mi umrli s njim! Često se u Jugoslaviji tako umiralo, jer je vrlo bogat i brojnim legendama naseljen bio imaginarij te zemlje. I sve je u tom imaginariju bilo veliko i dovršeno. U početku, te legende bile su tipske, antičke, biblijske, junačke, ali kako je vrijeme prolazilo i zemlja se mijenjala, a Jugoslavija je, premda do kraja antidemokratska, neslobodna, totalitarna zemlja, pod kontrolom Jugoslavenske narodne armije i Službe državne bezbjednosti, dvije službe ogrezle u sumračnu ozbiljnost, u patriotizam i u staljinizam bez Staljina, bila zemlja gipka i elastična, sva u mijenama, tako je njezin imaginarij bivao stilski i žanrovski sve raznolikiji, sve slobodniji i duhovitiji. Uostalom, još je u narodnooslobodilačkoj borbi, u tekstu koji je pratio Kozaračko kolo, ispjevano: “Naša borba zahtijeva, kad se gine da se pjeva!” Smijeh je bio krajnji izraz Jugoslavije i jugoslavenske revolucionarne patetike.
Ali što će se s Nejcom Zaplotnikom i Antom Bućanom dogoditi po raspadu Jugoslavije? Legenda u koju su njih dvojica ugrađeni posve logično neće biti nasljeđivana. Bit će ostavljena Jugoslaviji i prepuštena zaboravu. Ili onom velikom skladištu u kojemu počivaju i svoje istinske pisce čekaju legende iščezlih imperija. Hoće li Jugoslavija imati svoga Musila, Rotha i Zweiga, hoće li Jugoslavija imati svoga Krležu i svog Crnjanskog, svoga Karla Krausa i tajanstvenu hladovinu svojih nebodera, zaraslih u gustiš budućega vijeka? Ja to ne znam. Kao sedamnaestogodišnjak nisam u stanju o tome ni da mislim, jer mi nestanak Jugoslavije nije ni na kraj pameti. I bolje je što nije, jer bih – uostalom sasvim ispravno! – pretpostavio da će nestanak te zemlje nužno dovesti i do moga nestanka, ili barem do mog progonstva! Četrdesetak godina kasnije, postavim li si pitanje o Musilu, Rothu i Zweigu, o Krleži jugoslavenskom, i o jugoslavenskom Crnjanskom, o Karlu Krausu i o jugoslavenskim neboderima u kojima i sam povremeno živim, opet nisam u stanju o tome jasno da mislim. Jugoslavija je, i književno sjećanje na nju, poput prezaslađene baklave nekome tko nikada i nije volio baklave. Prostor nekontrolirane bolećivosti, lažne nostalgije, idealiziranog djetinjstva, vječno nedorasle mladosti i jugoslavenske komunističke laži, koja kroz vrijeme samo raste, i već je narasla do čudovišnih razmjera. U trenucima je ta nostalgična komunistička laž o Jugoslaviji poput onoga seraka koji pada po Nejcu Zaplotniku i Anti Bućanu. Prijeti da će po nama pasti čudovišno velik serak u obliku baklave. I ja bih tada da vičem, ja bih tada da govorim da se dobro sjećam kako je bilo, pa neka dalje ne lažu… Ali je uzalud: nostalgična laž o Jugoslaviji je protuslika revizionističke laži o Jugoslaviji, koju stvaraju oni koji Jugoslaviju nastavljaju rušiti nakon što je ona odavno, uostalom bez ikakve njihove uloge u tome, sama pala i nestala. Razlika je, premda nevažna, u tome što jedni tvrde da je Jugoslavija bila raj, dok drugi tvrde da je bila pakao. Nikada nisam posjetio nijedno od ta dva imaginarna mjesta.
Za Uskrs se na Sepetarevcu nikad ne peku i ne spremaju kolači koje najviše volim. Čak bi se moglo reći da se spremaju upravo oni kolači koje iz Nonina opusa najmanje volim. Iako ne mogu reći da ih ne volim uopće. Četrdesetak godina poslije – a stalno činim istu grešku, pa o svijetu razmišljam iz tako daleke budućnosti – za te bih kolače na koljenima prešao Europu, samo da ih još jednom mogu upravo onakve imati. Oni su, po nekom njezinom kriteriju, koji nema nikakvo zaleđe u povijesti kolača, uskršnji, kao što su Almasine baklave i ružice bajramske. Godine 1983. ne bavim se time da je ispitujem o kolačima koji su se pekli dok je ona slavila Uskrs i dok je vjerovala u Boga. Tada me to i ne zanima. Vjerujem da ću biti pisac, ali neki malo drukčiji pisac. Zašto bi za književnost bilo važno kakvi su se kolači pekli za Uskrs prije pedeset godina? I zašto bi sjećanja, naročito porodična sjećanja, za književnost bila važna? Osim toga, razgovor o tome bio bi blizu temama o kojima se na Sepetarevcu ne razgovara. Nelagoda i sram navode me da ušutim. I ja onda neko vrijeme šutim i osluškujem glasove oko sebe, trajno nezadovoljan što ih sve ne mogu upamtiti. Svaki od tih glasova iz 1983. želio bih reproducirati za trajanja romanesknih manevara o toj godini.
1983.: Kratka povijest jedne prijeratne godine/13
Džuli, pjesma s kojom su Jugoslaveni shvatili što je to Pjesma Eurovizije
Ove godine dva su se subkalendara, i dvije potrage za vremenom uskrsnuća Gospodnjega, vremenski najviše udaljila. Katolici Uskrs slave 3. travnja, dok će pravoslavni Uskrs slaviti tek 8. svibnja. Uskrs će zaći iza Đurđevdana, što je za vjerujuće, naročito za praznovjerne, nužno nekakav znak, a znakovi u kalendarima su, u tumačenjima i doživljajima ljudi koji tek čekaju da se kalendar ispuni danima, gotovo po pravilu zloslutni. Tog petka, subote i nedjelje, prva tri dana travnja, na Sepetarevcu odvija se uobičajeni godišnji ceremonijal. Potpuno sam s njime suživljen, tako da ne primjećujem ono što je u njemu toliko neobično. Nisam svjestan tog efekta očuđenja Uskrsa na Sepetarevcu, koji bi svake godine doplavio život, a koji će, budem li ga umio prevesti u tekst, donijeti ono do čega nastojim doprijeti u svim tim knjigama sa Sepetarevca. Taj život tako strašan i ubilački, tako tuđ dok se odvija, a vlastita krv i meso nakon što se pretvori u sjećanje, taj život s dvije nesretne žene, s majkom i s njezinom majkom, jedino je objašnjenje svih mojih riječi i postupaka, ali i svega doista lijepog što sam u stanju vidjeti. Sva ljepota svijeta proizašla je iz njih dvije, i iz njihova unutarnjeg mraka. I sve šašavosti!
Recimo, ta šašavost Uskrsa na Sepetarevcu. Noni je mladost njezina, i cijeli jedan život, onaj koji završava Mladenovom smrću, protekla uz Zehru, njezinu kakanjsku prijateljicu. Njihovu sam romansu – Je li to neprikladna riječ? Nije baš sasvim… – opisivao u “Rodu”, sve s osjećajem da ću je na različite načine ispisivati još barem tri puta. S mojim rođenjem započinje naknadni Nonin život, djelomice lažan, ispunjen bizarnim ponavljanjima, gotovo televizijskim reprizama, pa je, možda, i iz te okolnosti proizašla moja potreba za ponavljanjem istih pripovijesti i motiva, iz nje i iz nečega duboko autističkog u mojoj svijesti. Jedno od tih ponavljanja je i sam Sepetarevac. Za nju je Sepetarevac na neki način bio ponavljanje Kaknja iz njezine mladosti. Šarena, ali dominantno muslimanska mahala, prilično tradicionalna, ispunjena proturječjima vremena koje je voljom boga socijalizma prebrzo poteklo. Na Sepetarevcu je sve ono što je doživjela pedesetak godina ranije u Kaknju zadobilo svoje antipode, svoja kontramjesta, svoja suprotna značenja… I sve je, u određenoj mjeri, bilo lažno. Njoj se tako činilo. Jer svatko tko je u mladosti doživio neku tradiciju u njezinom punom naponu, u starosti će tu istu tradiciju u njezinom aktualitetu doživjeti kao laž.
Tako je Nona istovremeno voljela komšinicu Almasu i držala je na beskrajno udaljenoj distanci. To više nije bio njezin život ni njezin svijet. I očajnički je pokušavala da u ovom životu, koji se upravo odvija na Sepetarevcu, ništa, osim mene, svoga svetog unuka, ne doživljava kao stvarno svoje. Njezina dužnost, uostalom, i jedina njezina uloga na ovome svijetu, bila je da me zaštiti od svoje lude i ledene kćeri, moje majke. A Javorka, s takvom je strašću, povremeno, dok se ne bi i od toga umorila, pred svojom majkom demonstrirala svoje vlasništvo nada mnom. Nije to sasvim minulo ni te 1983, kad ću već napuniti sedamnaest. Nona je pokušavala, i ne znam koliko je u tome uspjela, ali teško mi je zamisliti kakav bih bio da to nije činila, da pretoči u mene određeni emocionalni, karakterni, etički sadržaj. Jedino što nije dirala, čega se plašila i od čega je bježala, a što je i sa svoje strane rijetko pokazivala bila je – imaginacija. Onoga ljeta 2012, kada moja nesretna mati bude umirala, i kada mi u jednoj od dugih telefonskih ispovijesti puna rezignirane gorčine saopći da je po njenom dubokom uvjerenju njezina majka, a moja jedina Nona, bila u biti lezbijka, ona će to učiniti u posljednjem očajničkom pokušaju da me udalji od nje. Znala je, luda moja Javorka, da meni ništa neće značiti Nonin alternativni seksualni status, ali je isto tako znala da bi me moglo ojaditi – pa možda prema njoj okrenuti? – saznanje da Nonu nisam poznavao. Jest, na čas me je bilo potreslo to što je rekla, ali samo na čas. “Njoj se gadio seks!”, rekla je u telefonsku slušalicu moja umiruća mater, govoreći o svojoj majci, i u tom trenutku kao da se jedna stvarnost razdvojila od druge, kao da se strašan život pretvarao u manje strašan film o tom životu, ili u tekst, u pripovijest, u neku stilizaciju koja sve lako podnese… Ali toj ćemo se priči još vraćati, duga je 1983, nego krenimo, makar sporednim putevima, nazad prema onome od čega smo krenuli, dakle prema Uskrsu na Sepetarevcu i prema teti Almasi, glavnoj protagonistkinji sepetarevačkog uskrsnuća Gospodnjega.
U tom pomalo odurnom ponavljanju već odživljenog života, Almasa se na Sepetarevcu pojavljuje kao lažna Zehra. Tako to Noni izgleda. Ili ona o tome uopće ni ne razmišlja, samo joj Almasa ide na živce. Čim dođe, potiho je počinje nervirati. A nervira je i kad nije tu. Nije Nona raspoložena za svu tu hvalu koju joj upućujemo. Ne bi joj se ni najmanje svidjele sve moje pisanije, od one prve u trivijalnom nostalgičnom serijalu historijskih čitanki, pa do ovih romanesknih manevara iz 1983, u kojima se komšinica Almasa javlja kao književni lik. Za nju, bilo bi to previše sentimentalno, na neki način i lažno, i imala bi strašan problem s dva sveprožimajuća pojma našega današnjeg svijeta, a onda i mojih autofikcija: interkulturalnošću (i multikulturalnošću), i identitetom. To su gluposti, progovorila bi Nona, ja sam to što jesam, a nisam ono što nisam; nisam ni Muslimanka, ni Jevrejka, a bogme ni Srpkinja, koliko god s njima živjela i družila se. To su gluposti, progovorila bi Nona: identitet je zapisan u osobnoj legitimaciji i liječničkoj dijagnozi. Ili bi bila manje rječita, ili je ovo ipak moje nadopričavanje, ali suština bi bila upravo ovakva. Sigurno je, međutim, da bi rečenicu započela s: To su gluposti… A ako bismo joj pokušali dalje razjasniti ovu našu priču, podigla bi ruke, izgovorila: Ala’salamet!, pa bi otišla u drugu sobu.
Naravno, to što joj je teta Almasa išla na živce nije se primjećivalo. Čak bi se moglo reći da se nije ni ticalo njihova odnosa. Ticalo se samo načina na koji će u priči, prepričavanju, pripovijesti Nona interpretirati taj odnos. Premda nije bila pisac, niti je imala ambicija da to postane, nije bila čak ni strastveni usmeni pripovjedač, iako je umjela dobro pripovijedati, Noni je u svakom trenutku bilo stalo do uloga likova, onih živih i stvarnih, u priči koja i ne mora biti ispričana. Remećenje priče pomalo je remećenje života. A život je, rekli smo, tog trenutka, godine 1983., za nju blizu samog finala jednoga strašnog i u nekom smislu ponižavajućeg ponavljanja. Ja sam onaj zbog kojega na to ponavljanje pristaje.
I onda, kao što smo već davno rekli, stiže Veliki petak, koji pada na Dan lažova, 1. april, pa Velika subota i Uskrs. U te dane Nona će, kao i svake godine, peći apartan, ne pretjerano zahtjevan i raskošan izbor kolača. Nije to njezin Uskrs, kakav je bio birvaktile, u ona davna i mlada vremena kada se živjelo i slavilo na stanicama uz prugu koja vodi od Doboja prema Sarajevu. U to vrijeme ona je vjerovala u Boga i u uskrsnuće. Istina, o modelima njezine vjere, o dubini, snazi i ponesenosti, izvještaji su krajnje proturječni. Nono je oduvijek bio nevjernik, ili vrlo slab, blagdanski vjernik, naš otata Karlo Stubler, Nonin otac, također nije vjerovao, premda je veoma držao do svih ceremonijala, ali njezin revolt prema Bogu i svemu Božjem, koji nastupa po Mladenovoj smrti, toliko je snažan da je već prema fizikalnom zakonu i njezina vjera morala biti toliko snažna…
Ali zašto se onda od Velikog petka, tog Dana lažova, pa do uskršnjeg popodneva, malo-pomalo peku kolači. Ničega previše, ništa pretjerano, ali vrlo vidljivo. I zašto se na uskršnje jutro već isflekani stolnjak u trpezariji – pamtim stolnjake koji su se izmjenjivali svih tih godina, ali za opis bi bilo potrebno još jedno poglavlje, koje bi kliznulo mimo 1983. – zamjenjivao svečanim izvezenim konavoskim stolnjakom, koji se prostirao samo u posebnim prilikama, nakon čega bi se sklanjao sa stola, prao u mlakoj vodi, sušio na blagom suncu, peglao i spremao do sljedećeg velikog događaja? Zašto se to činilo ako mi doista nismo slavili Uskrs ni Božić? A nismo, Bog mi je u tome svjedok, nigdje Mu nikad u te dane nije bilo tako ledno i pusto kao na Sepetarevcu!
Odgovor jednostavan je i neporeciv: ljudi će naići u kuću! Ove riječi fraza su koja danas, valjda, ne znači ništa. Možda je u biti svojoj posve nerazumljiva. Ali Nona je govorila, to je 1983. govorila i Javorka, kad god bi ih se pitalo, a ja sam tu bio jedini koji ispituje, te neobične riječi: “ljudi će naići u kuću”. Nije ih izgovarala, jer izgovara se nešto što je poruka ili šifra, nešto što ima jasno značenje, a govori se ono što se podrazumijeva, govori se onako kako se diše, govori se kao što potok žubori, možda i besmislice. Je li besmislica “ljudi će naići u kuću”?
Ljudi koji će naići 1983. su komšinica Milenka, možda će doći Fajgelji, naši stari kućni prijatelji Saša i Vela, a u neka doba bi, već na samu uskršnju nedjelju, ili sutradan, mogli naići i Ilidžanci, čuvari štublerovskih starina iz Kasindolske. I to bi bilo skoro sve! Premda će biti ponuđeni kolačima, i bjelina će im stolnjaka na poseban uskršnji način odozdol osvijetliti lica, zbog njih se ti kolači ne peku. I Fajgelji i Ilidžanci dobro znaju da s prozora na Sepetarevcu pogled više ne doseže do Boga, dok je komšinica Milenka u ovoj priči dobroćudni statist, prema kojem se ne upravlja ništa, pa ni to čudno neuskršnje slavlje, bijeli konavoski stolnjak s crvenim vezom, ni uskršnji kolači.
Kolači za Uskrs se, dakle, peku zbog komšinice Almase. Ona će, pretpostavljam, naići odmah poslije dnevnika. Nikome ništa neće čestitavati, ali njezini će pokreti, kao u nekoj čudnoj japanskoj pantomimi, biti puni čestitavanja i onostrane metafizike, od koje se Noni kosa diže na glavi. Ali mora se i to podnijeti, jer je za komšinicu Almasu nama Uskrs. Tačnije rečeno, komšinici Almasi naš je Uskrs. I najtačnije: na Sepetarevcu 23 nikakvog Uskrsa više ne bi bilo, da nije komšinice Almase.
Nona bi tu stvar jednostavno objasnila, da ne kažem opravdala: ona nas časti za dva Bajrama, a ramazanske iftare da i ne računamo, kao i sve ono drugo što donese, na šta pozove i na što naročito tebe (misli tu na mene!) namami, a ja bih joj, valjda, trebala reći da mi ne slavimo Božić i Uskrs, pa kod nas nema ništa? To objašnjenje je hladni pokušaj da se sve stvari među ljudima, i svi odnosi među ljudima, svedu na materijalnu bazu. Godina je 1983, i komunisti to još uvijek sveudilj provode. Pritom nastojeći izbjeći sve zamke lažne metafizike i hegelovskog idealizma. Hegel je idealist, kojega su Marx i komunisti izvrnuli naglavce, te su od njega načinili apostola dijalektičkog materijalizma. Otprilike tako!
Nonino insistiranje na materijalnoj bazi, i na najgrubljem mogućem objašnjenju pečenja uskršnjih kolača, drukčije je, pomalo i antimarksističke prirode. Viškom materijalističkog pogleda na stvari ona ne priziva golu stvarnost, kako to čine komunisti, nego je na vrlo efikasan način tjera i od sebe, i sa Sepetarevca.
A stvarnost je po prilici ovakva: s komšinicom Almasom ne razgovara se o Bogu, jer ona u Boga vjeruje. Mi ne vjerujemo, i to joj je diskretno rečeno. Ne bi se baš reklo da je prihvatila. Ili da je iz te vrlo zagonetno izgovorene konstatacije da ne vjerujemo u Boga izvukla i zaključak da ne slavimo Uskrs ili Božić. Uostalom, za nju slavljenje vjerskih blagdana nije tako snažno povezano s vjerovanjem kao što je to za Nonu. Pogotovu što je vjerovanje za tetu Almasu što i disanje, nešto dakle o čemu se baš i ne mora u svakom trenutku imati refleksiju. Stoga je nemoguće pred njom ne slaviti Uskrs, jer bi to onda značilo da je za nešto važno uskraćujemo. Taj Uskrs je, dakle, njen, nije naš. I mora postojati taj bijeli vezeni stolnjak kojem će se diviti, moraju postojati kolači kakve nigdje osim kod nas nije jela, mora postojati osjećaj da Bog sve vidi, sve zna i nad svim vlada…
Desetljećima kasnije, ležim u nekoj hotelskoj sobi, prošla je književna večer, ujutro krećem kući, i gledam na slovenskoj televiziji preduskršnji program. Ne znam koja je godina, ne pamtim ni koji je mjesec, slušam razgovor u studiju, u kojem sudjeluje i neki vrlo stari cistercit. Priča poteče oko ateizacije svijeta, pa oko toga kako u Europi danas žive ljudi različitih vjera, ali na sve to on svako malo vedro i kroz smijeh odmahuje rukom, pa govori: Isus je za sve nas uskrsnuo, Isus je za sve nas uskrsnuo… U jednom trenutku, nakon što su te njegove riječi sasvim preplavile emisiju, voditelj ga upita, ne bi li razjasnio stvari, je li Isus uskrsnuo za ateiste. Pa naravno!, vedro širi ruke starac u habitu. A za Židove, a za muslimane, a za budiste?, osmjeli se na to voditelj. I za njih, samo što se to njima na drukčiji način prikazuje nego kršćanima. Ali Isus je za sve nas uskrsnuo… A na to ja, kako sam u sobi bio sam i slobodan, krenuh da plačem, misleći nešto svoje.
Tako nam je, dakle, prošao katolički Uskrs 1983. Tri tjedna kasnije, u subotu 23. travnja, održana je priredba Pjesme Eurovizije. Jugoslaviju je predstavljao Danijel Popović, Crnogorac koji je prethodno nastupao u Globusu, na Zagrebačkom velesajmu, čuvenoj svadbarskoj menzi, restoranu za krizme i hajdučka okupljanja. Njegovo pjevanje iz sarajevske je onodobne perspektive zvučalo iritantno i nimalo muževno. Već nakon što je pobijedio na jugoslavenskim kvalifikacijama, održanim u srijedu 16. ožujka u Novom Sadu, na kojima je s prvim povijesnim pokušajem probijanja zabrana novokomponovane narodne muzike sudjelovala i Lepa Brena, s pjesmom “Sitnije, Cile, sitnije”, i završila na sedmom mjestu, Danijel je u Sarajevu stvorio ordiju svojih rugalaca, imitatora, parodista. Proljeće je u grad dolazilo, snijeg se topio ispod nagaravljene pokorice i slivao se u zvučne i muzikalne sarajevske oluke, dok su naokolo po Velikom parku i po Parku Đure Đakovića, iza Prve gimnazije i pred Narodnim pozorištem, puni vedrine i životnog elana, preslabo obučeni, mokri i polumodri od zime, skakutali naokolo znani i neznani Romčići, koji su se još uvijek slobodno nazivali Cigančićima, te su zavijali glasom bečkih dječaka: “Zamolim more da vrati mi Džuli i juli, Džuuuuliii…” A svijet se u prolazu iščuđavao tome kako je moguće da postoje ljudi kao što je taj pjevač, kako ga netko ne prebije na ulici, u Sarajevu bi ga sigurno prebilo… Vjerojatno svi kontratenori ovoga svijeta nisu po svojim zavičajima i provincijama bili toliko ismijani kao Danijel Popović ovoga sumornog i starinskog sarajevskog proljeća, punog iznenadnih snjegova, mraza, a onda one pustošeće jugovine, koja gradske krovove pretvara u vijence ledenica. Ali kroz to se ruganje ova pjesma, sličnu do tada nikad nismo poslali na Pjesmu Eurovizije, raširila poput infekcije, zavukla se u naše uši i duše, pustošila našu svijest i koncentraciju, tako da nam je branila da o ičemu mislimo dok nam niz pamet teče njezina prosta i bezbroj već puta ponavljajuća melodija. U heruvimskom Danijelovom glasu bilo je nečega što je sasvim u skladu s poetikom priredbe na koju su ga slali da otpjeva “Džuli”, ali mi te 1983. još uvijek nismo dobro znali o kakvoj je poetici zapravo riječ. Pjesma Eurovizije doživljavala se kao neka smrtno ozbiljna pjevačka manifestacija, a mi bismo svake godine, nakon što naš predstavnik završi na nekom od predzadnjih mjesta, ostajali pod dojmom, toliko smiješno pogrešnim, da nam je netko učinio nepravdu i da bi naši dobili više poena samo da nisu naši. Sve do Danijela Popovića i pjesme “Džuli” nismo osjećali koliko se razlikujemo od drugih koji dolaze na ovu priredbu. Poput oka po kojem se navukla mrena, pa mu je sve malo mutno i sivo, tako smo mi na Pjesmi Eurovizije ostatku slobodne Europe bili malo mutni i sivi. I bili smo tako nesretno ozbiljni, dok smo okupirani pjevačkim mogućnostima, ritmovima, harmonijama i muzičkim modama pokušavali otpjevati pjesmu s kojom bismo postali poput njih. Nikako nije išlo, sve do Danijela Popovića, koji je, tko zna zašto, zapjevao glasom uškopljenika, glasom koji je na užas sarajevskih haustora i parkova, a onda i na užas pola Jugoslavije, bio identificiran kao glas pedera. Nemoguće je, četrdesetak godina kasnije, nekome objasniti što je 1983. mogao sugerirati i značiti Danijelov glas u refrenu pjesme, i kakav je uopće dojam, izvan krugova kulturne alternative, pomisao na homoseksualnost mogla ostaviti na ljude.
Igrom slučaja i tajanstvenih kalendarskih simultaniteta i sinkroniciteta, istih tih ožujskih ili travanjskih dana objavljen je prvi album beogradske grupe D’ Boys, naziva “Ajd’ se zezamo”. Muški synth-rock duo, s mnogo šminke, laka za kosu i izazovne muške odjeće, izvodio je neki svoj krajnje teatralni gay repertoar. Pjesme su im bile grozne, tekstovi povremeno šokantno glupi, njihov minimalizam stvarao je dojam da ta dvojica, Peđa i Miško, naprosto ne znaju za sadržaj kojim bi neku pjesmu ispunili, pa su upravo zato minimalisti… No, kako su potekli iz nekog dobrog beogradskog undergrounda, i to s njegova najintelektualnijeg ruba, tako da je među pratećim muzičarima D’ Boysa u to prvo vrijeme, tokom 1983, recimo bio Goran Vejvoda, a omotnicu za album sniman u čuvenom studiju Tetrapak, gdje im je Ana Sasso pjevala prateće vokale, izradio je Igor Kordej. Inače, jedan je to od najupečatljivijih njegovih novovalnih radova, čija je homoerotska subverzivnost danas, opet, teško protumačiva, premda je čovjeku jasno da je ista slika prije četrdeset godina značila jedno, dok danas znači nešto posve drugo.
Istog tog proljeća, čini mi se da je to moglo biti u travnju, prvi i posljednji put gledao sam u Sarajevu D’Boyse. Po skoro svemu bio je to grozan koncert. Loš razglas, neusviran prateći bend, Peđa i Miško tako beznadno nesigurni u svojim ulogama. I publika, ne pretjerano brojna, s mnoštvom punkera takozvane prve generacije, onih koji su 1979. i 1980, dok je Maršal na aparatima još davao znakove života, unijeli luč sa Zapada u našu malu mahalu, uvjereni, poput kakvih revolucionarnih pasdarana, da s njima stižu glas i rif konačne objave, nakon koje više ne može biti druge istine ni muzike. Oni su, dakle, bili tu, premda su D’Boysi i u muzičkom i u svakom drugom pogledu bili udaljeni od punka upravo onoliko koliko čovjek može biti udaljen od tačke svoga prapočetka, zato što je bila riječ o konačnoj alternativi i subverziji. Bila je riječ o nečemu što ne samo da se protivilo svemu onom što je temeljna životna mjera i model socijalističkoga građanstva, nego i onoga što se 1983. čini mjerom toga grada. Jednostavno, punkerski je bilo biti peder među pederima! Problem je, na žalost, bio u tome što su pederi već na prvi pogled djelovali pomalo lažno…
Bilo je tu i nekoga drugog svijeta, lažnih i stvarnih znatiželjnika, redovnih policijskih uhoda, drugova iz omladinskog komiteta, slučajnih prolaznika i parova koji su greškom došli na koncert. Ali s tim nastupom bezvezne beogradske grupe, čiju ploču nikada nisam kupio, niti sam je imao u svojim sepetarevačkim kolekcijama, za sva se vremena nešto promijenilo. Samo što se promjena nije ticala života ljudi – u gradu, osim dvojice važnih pisaca i pjesnika, koji će se uskoro odseliti u Beograd, nije bilo deklariranog homoseksualca – nego se ticala života na sceni, ticala se karnevala, cirkusa i teatra. Nakon D’Boysa scenski je pederluk u Sarajevu postao gotovo normalan, običan i prihvatljiv, kao što za svih karnevala i u svakom cirkusu i teatru publici prihvatljivo i sve ono što im se u životu čini naprosto nemogućim i nevjerojatnim.
Do jeseni 1983. u gradu će već gostovati i ljubljanska Borghesia, muzički, ideološki, da ne kažem i pornografski krajnje ozbiljna i vrlo sumorna pojava, u kojoj je, iz perspektive čaršije, tojest onoga njezinog dijela, uključujući Službu državne bezbjednosti, te partijski i omladinski komitet, koji je o ovakvim stvarima jako vodio računa, mogući gay element još bio i najmanje uznemirujući. Bit će, ipak, i stoga što su D’Boysi već bili tu.
E, ali ni Boghesia, ni D’Boysi neće se pojaviti na ekranima naših, često još uvijek crno-bijelih televizora, kao predstavnici Jugoslavije, na priredbi za Pjesmu Eurovizije u Münchenu. Ljepuškast momak, možda i pretjerano ljepuškast, u stiliziranom jeansu, s urednom đačkom frizurom, mrdao je bokovima u mjestu, s koreografijom lutka na navijanje, pitom poput Kena, iz kolekcije djevojčica iz bolje stojećih obitelji. Korak-dva od njega plesale su, također u mjestu, i pjevale prateće vokale sestre Barudžija, Izolda i Eleonora. U modrim soknama i žutim haljinicama, njih dvije su izvodile pokrete koji će te, četrdesetak godina starijeg, podsjetiti na koreografiju onih posljednjih sletova za Dan mladosti. Malo dalje, na toj začuđujuće uskoj pozornici, na tom uskom obzoru televizijskoga ekrana, stajao je Mato Došen, i svirao harmoniku. Harmonika je uz refren pjesme, i uz Danijelov glas, pun neke infantilne žudnje, bila veoma važna.
To se 1983. nije znalo, nije se moglo ni naslućivati, ali jednom će doći neko vrijeme kada više neće biti ni muzike, ni pjevača, Pjesma Eurovizije će se iz kiča pretvoriti u camp, neće više biti ni televizije, niti će biti ljudi koji su u stanju da vam sve to riječima kažu i ispripovijedaju, da kaos jednoga života sklope u priču i da vrijeme, nakon što vrijeme prođe, vrate u kalendare, ali će zato postojati mjesto u kompjutoru gdje je lako naći većinu slika, pokretnih i zaustavljenih, svake te neispričane priče. Tako i snimku nastupa Danijela Popovića i društva na priredbi za Pjesmu Eurovizije u Münchenu.
Nestvarnim će se na tj pozornici činiti njih dvije, Izolda i Eleonora, onovremene Splićanke, socijalističke seks- bombe, što su se pojavljivale na naslovnicama sarajevskog tabloida AS, s kojim je započela povijest jugoslavenskih tabloida, i koji je imao vjerojatno i najprljaviju ulogu u Sarajevskom procesu. Optužene AS nije ozloglašavao, to su činili drugi, on ih je sramotio, svlačio ih je do gola pred očima socijalističke javnosti. Zadužen da radi ono što je svim drugima bilo zabranjeno, jer je vrijeđalo socijalistički moral, koji se u načelu i ne razlikuje od katoličkog ili od islamskog morala, AS je bio u Jugoslaviji do tad neviđen spoj estradnoga i političkog bulevarskog tiska. U socijalizmu i postsocijalizmu, ova vrsta tabloida zadužena je da ljude učini gorima nego što oni već jesu, ali da pritom zadrži jasno političko usmjerenje. Takve novine uvijek traže goleme ženske grudi i noge na naslovnici. Sestre Barudžija bile su za AS te noge.
Na kraju, u Münchenu Danijel Popović umalo što nije pobijedio. “Džuli” je na kraju bila četvrta, što je za Jugoslavene bio veliki uspjeh, a Danijel je kao junak dočekan u domovini. Znaju Hrvati!, govorilo se tad po Sarajevu s poštovanjem, upravo kao da je u nekom hrvatskom laboratoriju, recimo u Institutu Ruđer Bošković, nakon dugotrajnih ispitivanja i eksperimenata, zaključeno da na Pjesmu Eurovizije treba poslati upravo takvog pjevača i takvu pjesmu. Danijel se u proljeće 1983. tom svijetu učinio kao savršeni derivat Hrvata i Zagrepčanina. Mlad, lijep i pristojan, sa slutnjom dame u svojoj pojavi. Istina, ta slika više je govorila o onome tko gleda, kao što svaka slika koja se na takav način trajno oslika s unutarnje strane oka više govori o onome tko gleda, i obično ne govori ništa o onome u što gleda. Tako je Danijel Popović bio rođeni Crnogorac, a sa Zagrebom je, u formativnom smislu, imao najviše to što je pjevao u jednom povijesno zloglasnom zagrebačkom restoranu.
Meni, sedamnaestogodišnjaku i vječnom salonskom punkeru, koji je bio na valjda svim punk koncertima što su se do tog proljeća održali u Sarajevu, svejedno nije bilo mrsko gledati prijenos iz Münchena. Upijao sam te slike, osjećao kako kroz njih ronim kao kroz duboko more kod Palagruže, žudeći da širinom svijeta, koja me je uvijek više zanimala i opčinjavala u onome što je tu negdje blizu, a meni je strano, tuđe, strašno, pa i gadno, odvratno, prljavo i mrsko, nego u dalekim krajevima i kulturama. Radije bih gledao tu televizijsku priredbu, nego da u to vrijeme radim nešto što će me ponijeti i oduševiti. Nisam tražio oduševljenja, nije mi trebao polet. Nisam se upisivao u letačku školu. Zanimali su me ti ljudi koji su radili nešto što ja nikada ne bih radio, zanimao me je Danijel, jer ja ne samo da nikad ne bih obukao onakvu jaknu, nego iz sebe nikad ne bih pustio onakav glas i ton, pa i kad bih to mogao. Nikad u životu, pa ni za samoga sebe, recimo u zahodu, kad me nitko ne sluša, ili za tuširanja u hotelskoj sobi, nisam otpjevao refren “Džuli”. Odvratnost koju sam od prvog trenutka osjetio prema toj pjesmi, još za onoga novosadskog prijenosa koji sam također gledao, nije se ticala homoerotskih konotacija, ili mi se barem čini da nije, premda čovjek nikad ne može do kraja biti siguran u te stvari, nego se ticala same pjesme. Ona je bila neuspjeli artefakt, neuspjela umjetnina, bila je naprosto loša pjesma, pred kojom čovjek osjeti nelagodu, osjeti trnce za koje ne zna je li to zimica i najava bolesti, ili su nekontrolirana reakcija organizma na nešto što ga iritira. A Danijel je tako slobodno i otvoreno pjevao tu neuspjelu pjesmu. Iz te savršene slobode i otvorenosti, koju sam ja ovako protumačio, dok će je drugi, koji budu seksualizirani njegovim glasom, protumačiti na neki drugi način, zapravo je nastala magija te čudne pjesme. Njezin uspjeh na Pjesmi Eurovizije bio je dotad nečuven. I godinama će na njoj Danijel Popović nadograđivati svoju estradnu karijeru, nikad ne postavši veliki pjevač ni zabavljač. Dok je trajalo sjećanje na “Džuli” i dok početkom devedesetih mitologemi jedne svakodnevice nisu potpuno revidirani, čime će u dušama ljudi biti izbrisano sjećanje ne samo na Danijela Popovića, nego i na veći dio njihovih prethodnih života, uključujući i godinu 1983, trajala je i ta ugodna odvratnost ove pjesme.
Sutradan, bila je nedjelja, dogodila se nesreća o kojoj ćemo čitati u kratkim novinskim vijestima tokom sljedećeg tjedna. Uspinjući se na Manaslu, u planinskom lancu Mansiri Himal u Nepalu, osmi najviši planinski vrh na svijetu, poginuli su pod ledom alpinisti Nejc Zaplotnik i Ante Bućan. Bila je to prva splitska ekspedicija na Manaslu. Sudjelovali su, uglavnom, alpinisti Planinarskog društva Mosor, uz dvojicu iskusnih Slovenaca, Vikija Grošelja i Nejca Zaplotnika, koji je bio na glasu kao možda i najbolji aktivni svjetski alpinist. Nesreća se dogodila kada se za jednog od aklimatizacijskih uspona, odmah iznad logora, na Bućana, Zaplotnika i Srećka Gregova, koji je nesreću preživio, obrušio ogroman serak. U Rječniku hrvatskog jezika, Vladimira Anića, piše da je serak “alpinistički izraz za gromadu u ledenjaku; nastaje pucanjem ili nejednoličnim rastapanjem leda, opasan za prijelaz”. Etimologija riječi: fr. sérac: bijeli sir.
Ante Bućan ostao je zakopan pod ledom, trideset i dvije godine kasnije Stipe Božić, jedan od sudionika ekspedicije, vratit će se u Nepal, pod Manaslu, u potragu za njegovim tijelom. Zaplotnika su, odmah nakon što se nesreća dogodila, 24. travnja 1983, uspjeli otkopati ispod leda i sahraniti ga malo niže, pod razmrvljenim kamenjem ledenjačke morene. Stradanje dvojice alpinista Jugoslaviju je potreslo, opet je to bio jedan od onih događaja od kojih se, svjesno ili nesvjesno, po nalogu života kao vječne priče, projektira nova velika legenda, koja će biti upisana u temelje zajednice, učvršćivati je i biti njeno trajno opterećenje. Dok god Jugoslavije bude. A kad Jugoslavije više ne bude, kada imperij napokon bude srušen, sve će odbačene, nenaslijeđene i dekonstruirane legende postati vrijedan materijal neke buduće književnosti.
Ekspedicija je, naravno, prekinuta, alpinisti su se vratili u Split, nastupalo je vrijeme žalovanja, tumačenja i pretumačivanja onoga što se dogodilo. Nesreća se nije mogla izbjeći ni predvidjeti. Bio je to rizik upisan u samu bit alpinizma. Dogodilo se nešto što se na takav način rijetko događa, ili nešto usred čega rijetko stradavaju ljudi. Ili se, barem, vjeruje da je tako, jer tko bi se inače bavio alpinizmom?
Ovaj događaj potresao je zemlju zbog onoga što se zbilo četiri godine ranije. U nedjelju, 13. svibnja 1979, drugovima se u baznom logoru radio-vezom javio Nejc Zaplotnik. Rekao je: “Na vrhu smo, sjedimo pored kineske piramide i ne znamo šta ćemo.” Imamo li danas načina da prevedemo ove riječi, što one uopće znače? U logoru je nastalo oduševljenje. Zaplotniku i braći Andreju I Marku Štremfelju uspjelo je nešto što prije njih nije učinio nijedan čovjek na Zemlji. Popeli su se na Mont Everest najtežim, zapadnim grebenom. Dva dana kasnije gore će za njima stići Stipe Božić, Stane Belak Štrauf i šerpas Ahg Phu. Jedini on je stranac u ovoj legendi. Njegovo se junaštvo nigdje ne broji, jer nema legende koja bi ga podržala.
Tako su se Jugoslaveni za Titova života prvi put popeli na Vrh svijeta. I to na najteži način, onako kako se to ne radi, onako kako to nije učinio nitko prije njih. Tako je, čitamo u tjedniku Arena, broj je iz lipnja 1979, taj najteži, zapadni smjer, nazvan – Jugoslavenski smjer. “Tako će to”, piše poneseni novinar, “biti zauvijek i za sva vremena. Neka se zna da mi Jugoslaveni stižemo uvijek najtežim smjerom!” Doista, postoji li način da netko provjeri zove li se penjanje na Mont Everest po zapadnom grebenu i dalje Jugoslavenski smjer, ili su, možda, urodila plodom sva nastojanja hrvatske i, eventualno, slovenske diplomacije da se to promijeni, ispravi, preimenuje? Šteta ako je išta tu promijenjeno, jer je jedna narastajuća metafora, metafora u razvoju, metafora koja nastaje protivno sili zemljine teže, uzgonom golemih blokova leda u visinu, metafora koja nastaje usporednim djelovanjem mržnje i očaja, konačno dovršena u trenutku kada Jugoslavije više nije bilo i kada je prethodni svijet okovan mržnjom. Jugoslavenski smjer, to je smjer u smrt pod ledom. Jugoslavenski smjer, to je smjer u visine koje ne vode nikuda, jer te visine nadmašuju sve naše unutarnje ljudske mogućnosti da se uzvisimo. Jugoslavenski smjer vodi u visine koje su, po svemu sudeći, izvan nas. Vodi u takve visine u kojima se ne možemo snaći, čak ni ako doista tamo stignemo. A nećemo stići, jer nije stigao nitko. Pa ni ako nam se učini da smo stigli, kao što se to učinilo Nejcu Zaplotniku, bit će to iluzija, bit će to posljedica manjka kisika u tim posve neljudskim visinama, bit će to posljedica apsolutnog suviška svijesti o sebi i svome jugoslavenstvu, suviška svijesti o nečemu što zapravo ne postoji, ili što postoji onako i onoliko koliko postoji svaki čovjekov san u snu. Spavali smo pa smo sanjali, to je bio Jugoslavenski smjer. U snu nas je susrela smrt, pa nam se u prolazu nasmiješila, ali mi smo bili Jugoslaveni, i mislili smo da je to neka mlada djevojka, slobodna u nastupu, i da joj se sviđamo. Tako neprolazno sentimentalno.
Ali što je Nejcu Zaplotniku, kada se tom nemogućom zapadnom stranom uspeo na Mont Everest, značila rečenica: “Na vrhu smo, sjedimo pored kineske piramide i ne znamo šta ćemo.”? U vrijeme kada ona biva izgovorena, u svibnju 1979, za Titova života, kao i četiri godine kasnije, u travnju 1983, za Nejcove smrti, njezino značenje svima je dobro poznato, ali jezik ne samo da mijenja značenja, nego se jezik pomiče, kao što se pomakao golemi ledeni serak, i ne samo da pojedina značenja postaju nemoguća i neshvatljiva, nego nemoguć postaje i sam jezik. Kao da je Zaplotnik govorio ošamućen tom bezzračnom atmosferom, tom pustoši u kojoj nas prethodno nije bilo, i nikad nas više neće biti. Tu je, u svibnju 1979, na vrhu Mont Everesta i na samom kraju tog najtežeg Jugoslavenskog smjera, bilo pravo mjesto i pravi trenutak za kraj i za smrt Jugoslavije. Da je tu bio kraj, možda bi poslije netko nešto i razumio.
Ali, doista, što znači rečenica: “Na vrhu smo, sjedimo pored kineske piramide i ne znamo šta ćemo.”? Do odgovora opet valja zaobilaznim putem. Do odgovora opet valja novim upričavanjem priče u priču, i još daljim potonućem u prošlost, ali onu prošlost koja se iz perspektive travnja 1983. čini nedavnom i dohvatljivom, toliko bliskom da se od njenog vremena ništa nije ni promijenilo. Subota je, 24. rujna 1977, u Liègeu, u Belgiji, igra se finale Prvenstva Europe u košarci, između dvostrukih uzastopnih prvaka Jugoslavena i moćnoga Sovjetskog Saveza, kojemu je tog trenutka, za tih posljednjih doba Brežnjevljeve vladavine, košarka mnogo više od metafore moći. Vodi ih Aleksandar Gomeljski, dok Jugoslavene vodi vječno samozatajni, tihi otac sve srpske i hrvatske košarke Aleksandar Nikolić. U toj utakmici, koja će se odviti negdje na pola puta povijesne jugoslavenske košarkaške nepobjedivosti, nije se više toliko odlučivalo o tome koja je od ove dvije ekipe bolja – nitko nikad izvan NBA nije bio bolji od njih – nego se više radilo o razlogu da bi se pobijedilo. A onda i o načinu da se pobijedi, nakon što se prethodno već pobijedilo na sve sportske, fizičke i metafizičke načine. Tog trenutka, pred samu jesen 1977, činilo se da je Jugoslavija na sve načine pobijedila, i to najčešće one koji su trebali biti nepobjedivi, jer su bili ne samo sportski, nego i antropološki, politički, imperijalni kolos. Tukući Ruse, a Jugoslaveni su ih u košarci doista tukli kao onog vječnog i zlosretnog vola u kupusu, tuklo se simbol i metaforu. Samo u košarci, i eventualno u šahu, u to se brežnjevljevsko doba supstituirala i sublimirala sva sovjetskost i ruskost. Vjerojatno su ih Jugoslaveni upravo zato tako ustrajno i inspirirano tukli, videći protiv sebe nešto i nekoga tko nije bio samo košarkaški protivnik, niti je samo jedna beskonačno velika i široka država, toliko velika da bi joj Jugoslavija mogla poslužiti tek kao jedan malo veći košarkaši teren, nego nekoga tko u sebi nosi trajni potencijal sve naše slave i moći. Igrajući protiv Rusa igrali smo protiv Staljina, Rezolucije Informbiroa, igrali smo protiv najvećega svog straha u povijesti, a u ime socijalizma s ljudskim licem, toga famoznog jugoslavenskog otkrića, u ime nesvrstanosti i samoupravljanja, u ime svoje različitosti, koja nam se u to vrijeme pred očima našim i srcima prikazivala kao put u besmrtnost. Dok god je Tito bio živ, svi Jugoslaveni živjeli su tu opasnu iluziju o vlastitoj besmrtnosti.
Ali kako još jednom, u Liègeu, pobijediti Sovjetski Savez? Pokazat će se, vrlo lako. Gomeljski je protivnika pokušavao zdrobiti fizičkom snagom svojih igrača, brojnim izmjenama, pregolemim Tkačenkom, nepredvidljivom igrom, u kojoj kao da je simulirao igru koju su u to vrijeme igrali Amerikanci. Uzalud je bilo. Profesor Nikolić utakmicu je vodio mirno, kao da se i ne igra finale, prvu petorku dugo je držao u igri, rotacije su bile malobrojne i krajnje funkcionalne. Stari melankolični trener, koji nije bio za svu tu viku i bijes, niti za sva ta velika slavlja koja su proizlazila iz načina na koji je radio svoj posao, bilo da je vodio pojedine ekipe, bilo da je instruirao svoje učenike – a svi, ili skoro svi pažnje vrijedni treneri tog vremena bili su, na ovakav ili onakav način učenici Aleksandra Nikolića – samo je pokušavao da jedan posao na najefikasniji način privede kraju. I često mu nije išlo u glavu zašto njegovi igrači, toliko bolji od svojih suparnika, ne mogu samo da obave ono što im je dužnost i učine ono što im on govori, nego stalno pokušavaju nešto drugo, što često iritira, nervira, provocira…
Na prvom poluvremenu Jugoslavija već vodi petnaest razlike. Igra se na malo koševa, s tvrdim obranama i teretnim centrima, daleko su još vremena trica, pa je petnaest razlike zapravo mnogo. U drugom poluvremenu Sovjeti navaljuju poput Huna i Mongola, silinom kakva od ove generacije još nije viđena. Tkačenko igra najbolju utakmicu od svih koje je u karijeri odigrao protiv Jugoslavije, Vladimir Žigilij sa svojih sto i dvadeset kila leti po terenu, Arzamaskov igra utakmicu života, ali uzalud, uzalud, uzalud… Nakon što su u jednom trenutku počeli smanjivati rezultat, Sovjeti su se raspali. Raspao bi se na njihovome mjestu svatko, nakon što vidi da na Slavnića, Kićanovića, Dalipagića, Ćosića i drugove baš nikakvog psihološkog utjecaja nema to što protivnici igraju kao da su u vjerskom transu, kao u posljednjem zanosu Lenjinova Oktobra. Tad se, vrlo rano, utakmica prelama, desetak minuta prije kraja Jugoslavija je definitivno pobjeđuje, vodi s dvadesetak razlike, dojam se mijenja, nikada ovako lako pregažen nije Sovjetski Savez.
I onda minut i pol ili dva prije kraja prvi šuter ekipe i jedan od najvećih europskih bekova epohe Dragan Kićanović sa Zoranom Slavnićem, plejmejkerom reprezentacije, koji će samo tri- četiri godine kasnije stvarati čudnovatu Šibenku i u Šibenki Dražena Petrovića, započinje, usred utakmice, usred napada svoje ekipe, igrati dječju odbojku. Ne, nije to ponižavanje protivnika, kako će to izgledati u neka naknadna, postjugoslavenska vremena, kad svijetom zavladaju neduhoviti i njihov teror političke korektnosti – ništa smiješno, ništa što je doista duhovito, ne može biti politički korektno! – dječja odbojka samo je posljednja postaja u jednome dugom uspinjanju, vrhunac u zamršenom zapletu pripovijesti kojom pripovjedač osvaja prostor prema onome što nikako ne može biti izrečeno. I što da radimo nakon što smo odavno već pobijedili veliki Sovjetski Savez, nego da igramo odbojku iz sjenovitih dvorišta između austrougarskih kuća u centru grada? Što da radimo nakon što smo se ispeli tom najtežom, zapadnom stranom, na sam Vrh svijeta, nego da one dolje upitamo: dobro, a gdje ćemo sad? Iz istog su poriva i osjećaja, odbojka iz utakmice sa Sovjetima u Liègeu 1977, i Zaplotnikova poruka baznom logoru s Mont Everesta. Nema u tome ponižavanja protivnika, nema oholosti – dragi Bog zna da Nejc Zaplotnik nije bio ohol čovjek, jer oholi ne postaju alpinisti, a ohola nisu bila ni ona dvojica košarkaša, jer se u oholosti ne pobjeđuje tako – nego je to pokušaj, uzaludan kao i sve drugo što je s Jugoslavijom bilo uzaludno, da se u vlastitu legendu, uzidanu u temelje jedne zemlje, unese taj infantilni obrat. Od sve infantilnosti, na kraju, Jugoslaviju pamtimo po djetinjoj okrutnosti iz vremena njezina nestajanja. Kada devet godina po smrti Nejca Zaplotnika, u aprilu i maju 1992. budem po prvi put pretrčavao raskrsnice tog grada bježeći od metaka, hvatat će me histerični smijeh. Pomišljat ću, Bože, pa sve je ovdje djetinje, iz vrtića i iz školskog dvorišta, i iz samog pakla djetinjstva! Od ovoga sam bježao otkako za sebe znam, dok sam odbijao društvo druge djece, a školu doživljavao kao oblik krajnjeg poniženja vršnjaštvom i kao logor iz kojeg izlaza nema, jer se svaki dan u tu školu moram vraćati. Razlika je samo u tome što su sad djeca dobila puške, topove, minobacače i tenkove, i veselo pucaju po gradu. Pucaju po maketi grada iz prodavnice igračaka u centru. A ja sam sitna figurica usred te makete. To ne može a da ne bude smiješno.
Smrt Nejca Zaplotnika potresla je Jugoslaviju, jer se pokazalo da je smrtan čovjek koji se uspeo gore Jugoslavenskim pravcem i koji je rekao: “Na vrhu smo, sjedimo pored kineske piramide i ne znamo šta ćemo.” Rekao je to u ime svih nas, pa smo svi mi umrli s njim! Često se u Jugoslaviji tako umiralo, jer je vrlo bogat i brojnim legendama naseljen bio imaginarij te zemlje. I sve je u tom imaginariju bilo veliko i dovršeno. U početku, te legende bile su tipske, antičke, biblijske, junačke, ali kako je vrijeme prolazilo i zemlja se mijenjala, a Jugoslavija je, premda do kraja antidemokratska, neslobodna, totalitarna zemlja, pod kontrolom Jugoslavenske narodne armije i Službe državne bezbjednosti, dvije službe ogrezle u sumračnu ozbiljnost, u patriotizam i u staljinizam bez Staljina, bila zemlja gipka i elastična, sva u mijenama, tako je njezin imaginarij bivao stilski i žanrovski sve raznolikiji, sve slobodniji i duhovitiji. Uostalom, još je u narodnooslobodilačkoj borbi, u tekstu koji je pratio Kozaračko kolo, ispjevano: “Naša borba zahtijeva, kad se gine da se pjeva!” Smijeh je bio krajnji izraz Jugoslavije i jugoslavenske revolucionarne patetike.
Ali što će se s Nejcom Zaplotnikom i Antom Bućanom dogoditi po raspadu Jugoslavije? Legenda u koju su njih dvojica ugrađeni posve logično neće biti nasljeđivana. Bit će ostavljena Jugoslaviji i prepuštena zaboravu. Ili onom velikom skladištu u kojemu počivaju i svoje istinske pisce čekaju legende iščezlih imperija. Hoće li Jugoslavija imati svoga Musila, Rotha i Zweiga, hoće li Jugoslavija imati svoga Krležu i svog Crnjanskog, svoga Karla Krausa i tajanstvenu hladovinu svojih nebodera, zaraslih u gustiš budućega vijeka? Ja to ne znam. Kao sedamnaestogodišnjak nisam u stanju o tome ni da mislim, jer mi nestanak Jugoslavije nije ni na kraj pameti. I bolje je što nije, jer bih – uostalom sasvim ispravno! – pretpostavio da će nestanak te zemlje nužno dovesti i do moga nestanka, ili barem do mog progonstva! Četrdesetak godina kasnije, postavim li si pitanje o Musilu, Rothu i Zweigu, o Krleži jugoslavenskom, i o jugoslavenskom Crnjanskom, o Karlu Krausu i o jugoslavenskim neboderima u kojima i sam povremeno živim, opet nisam u stanju o tome jasno da mislim. Jugoslavija je, i književno sjećanje na nju, poput prezaslađene baklave nekome tko nikada i nije volio baklave. Prostor nekontrolirane bolećivosti, lažne nostalgije, idealiziranog djetinjstva, vječno nedorasle mladosti i jugoslavenske komunističke laži, koja kroz vrijeme samo raste, i već je narasla do čudovišnih razmjera. U trenucima je ta nostalgična komunistička laž o Jugoslaviji poput onoga seraka koji pada po Nejcu Zaplotniku i Anti Bućanu. Prijeti da će po nama pasti čudovišno velik serak u obliku baklave. I ja bih tada da vičem, ja bih tada da govorim da se dobro sjećam kako je bilo, pa neka dalje ne lažu… Ali je uzalud: nostalgična laž o Jugoslaviji je protuslika revizionističke laži o Jugoslaviji, koju stvaraju oni koji Jugoslaviju nastavljaju rušiti nakon što je ona odavno, uostalom bez ikakve njihove uloge u tome, sama pala i nestala. Razlika je, premda nevažna, u tome što jedni tvrde da je Jugoslavija bila raj, dok drugi tvrde da je bila pakao. Nikada nisam posjetio nijedno od ta dva imaginarna mjesta.
Za Uskrs se na Sepetarevcu nikad ne peku i ne spremaju kolači koje najviše volim. Čak bi se moglo reći da se spremaju upravo oni kolači koje iz Nonina opusa najmanje volim. Iako ne mogu reći da ih ne volim uopće. Četrdesetak godina poslije – a stalno činim istu grešku, pa o svijetu razmišljam iz tako daleke budućnosti – za te bih kolače na koljenima prešao Europu, samo da ih još jednom mogu upravo onakve imati. Oni su, po nekom njezinom kriteriju, koji nema nikakvo zaleđe u povijesti kolača, uskršnji, kao što su Almasine baklave i ružice bajramske. Godine 1983. ne bavim se time da je ispitujem o kolačima koji su se pekli dok je ona slavila Uskrs i dok je vjerovala u Boga. Tada me to i ne zanima. Vjerujem da ću biti pisac, ali neki malo drukčiji pisac. Zašto bi za književnost bilo važno kakvi su se kolači pekli za Uskrs prije pedeset godina? I zašto bi sjećanja, naročito porodična sjećanja, za književnost bila važna? Osim toga, razgovor o tome bio bi blizu temama o kojima se na Sepetarevcu ne razgovara. Nelagoda i sram navode me da ušutim. I ja onda neko vrijeme šutim i osluškujem glasove oko sebe, trajno nezadovoljan što ih sve ne mogu upamtiti. Svaki od tih glasova iz 1983. želio bih reproducirati za trajanja romanesknih manevara o toj godini.