Trenutak u kojem Sabit Hadžić neće Dražena dodirnuti po ruci
Logika kalendara tek naknadno se uspostavlja. Ljudi počinju da žive u vremenu tek nakon što to vrijeme prođe. I tako, zadubljeni u kalendar, vidimo da je bilo ovako: u srijedu 23. ožujka Služba državne bezbjednosti u Sarajevu provela je većinu uhićenja u predstojećem procesu “muslimanskim intelektualcima”. Istoga dana Ronald Reagan objavljuje “Stratešku obrambenu inicijativu”, koja će postati najvažniji militarno-marketinški projekt zastrašivanja s kraja dvadesetog stoljeća, čuven po nazivu koji će nastati iz jednoga novinskog naslova: Ratovi zvijezda. Dva dana kasnije, kada se Jugoslavija prisjećala sramnog datuma iz svoje povijesti, 25. ožujka 1941, i pristupanja Trojnom paktu, Michael Jackson prvi je put, na priredbi povodom četvrt stoljeća Motowna, zaplesao moonwalk. U beogradskom Narodnom pozorištu premijera je opere Karmen. Dva dana kasnije, u nedjelju 27. ožujka, godišnjica je demonstracija protiv pristupanja Trojnom paktu, i prvi prelazak na ljetno računanje vremena u socijalističkoj Jugoslaviji. A u utorak, 29. ožujka pjesnik Gojko Đogo odlazi na odsluženje zatvorske kazne. Tog tjedna, u subotu 2. travnja, u Dvorani Ivo Lola Ribar, na Baldekinu u Šibeniku, prva je utakmica play offa za prvaka Jugoslavije u košarci, između Šibenke i Bosne. Televizijski prijenos je na Drugom programu, utakmica, po nekom običaju s početka sedamdesetih, počinje u pet popodne. Igra se na dvije pobjede, revanš je u sarajevskoj Skenderiji, na sam Dan grada Sarajeva, u srijedu 6. travnja, u osam navečer. Službeno, radni je dan, ali se nižu svečanosti i prisjećanja na 6. april 1945, govore još uvijek živi i aktivni svjedoci, satovi u školama skraćeni su na pola sata, dodjeljuje se u to vrijeme vrlo ugledna Šestoaprilska nagrada, pet je kolektivnih, dvije grupne i trinaest pojedinačnih dobitnika, među kojima još uvijek prepoznajem imena Zije Kučukalića, muzikologa i čuvenog profesora s Muzičke akademije, koji će, kao posve anonimizirani umirovljenik, umrijeti u jednoj amsterdamskoj bolnici u rano proljeće 2020, čuvene sarajevske kazališne glumice Kaće Dorić, televizijskog redatelja Aleksandra Jevđevića, slikara Salima Obralića, pijanistice Milice Šnajder, vječnog direktora Štamparije Oslobođena Petra Skerta, te na kraju i zloglasnog partijskog radnika, komunističkog aparatčika Nenada Guzine. Kako je Sarajevo, jednim svojim dijelom, izgledalo te 1983. godine, i kojim jezikom komuniciralo je to konzervativno, partijaško Sarajevo u dnevnome listu Oslobođenje, čitam u članku koji su te novine objavile u povodu Šestoaprilske nagrade za druga Guzinu: “Pored doprinosa koje je dao u radu organa i organizacija Saveza komunista, svojim dugogodišnjim radom u Gradskom komitetu SK i Gradskoj konferenciji SSRN, kao komunista i društveno-politički radnik, Nenad Guzina, je dao značajan doprinos razvoju socijalističkih samoupravnih odnosa u gradu Sarajevu, a posebno razvoju Socijalističkog saveza radnog naroda kao fronta organizovanih socijalističkih snaga. Ovo, između ostalog, stoji u obrazloženju za dodjelu Šestoaprilske nagrade Nenadu Guzini, sada predsjedniku Poslovodnog odbora SOUR-a Svjetlost, istaknutom i dugogodišnjem društveno-političkom radniku. Šta, zapravo, ovo visoko priznanje znači za Nenada Guzinu? Gotovo da je izlišno isticati da ova priznanja imaju izuzetan i višestruk značaj. Ipak, u svima nama dominira osjećanje pripadnosti stvaralačkoj društvenoj akciji ovoga grada, akciji koju je inicirao SK, ponijela radnička klasa i sve organizovane snage društva. U uslovima, kaže Guzina, tako snažne i pregalačke inicijative radnih ljudi i građana mogli su se i postići rezultati od istorijskog značaja za budućnost ovoga grada. Divno je osjećati se pripadnikom te široke, nezaustavljive i stalno rastuće kolone samoupravnih pregalaca. Ova kolona je, kako pjesnik kaže, vojska, najpouzdanija vojska još boljeg sutra ovog grada. Iz tog časnog stroja za nas odstupanja nema.” Teško opisiva me zlovolja hvata od tog već zaboravljenog ceremonijalnog jezika, od te mračne crvene litanije, koja nam je prožderala živote, i ne sažvakavši ih, i od te “nezaustavljive i stalno rastuće kolone samoupravnih pregalaca”, koja će se šest-sedam godina kasnije, zajedno s drugom Guzinom, nacionalno osvijestiti i preobratiti, nakon čega će od 1992., pa sve dok ih Amerika ne zaustavi, klati, ubijati, paliti i protjerivati sve inovjerce i pripadnike drugih naroda, nakon čega će se, po potrebi, pozivati na stara dobra vremena, antifašističke i partizanske tradicije, na Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva, na sve te “rezultate od istorijskog značaja za budućnost ovog grada”.
Pobježe nam skoro pripovijest o utakmici, na koju će, možda, stići i drug Nenad Guzina, ja ga sa svog mjesta u publici neću primijetiti među onih sedam tisuća ljudi… Priča nam bježi, jer smo bili radi objasniti zašto sarajevski uzvrat započinje u osam, a ne u pet, kako je običaj.
Ako, pak, nakon dviju utakmica rezultat u pobjedama bude neriješen, treća će se igrati u Šibeniku, opet u subotu, 9. travnja, u istoj onoj dvorani na Baldekinu, naravno u pet sati. Za sve tri utakmice predviđen je isti sudački dvojac: Ilija Matijević iz Zagreba i Rade Petrović iz Beograda. Obojica su u to vrijeme važili za najautoritativnije suce u domaćoj ligi. Matijević je svoj autoritet zasnivao na stasu – bio je viši i krupniji od većine igrača na terenu – mrkom pogledu i epskim brcima, kakvi se u našim krajevima stoljećima ranije nisu viđali. Rade Petrović bio je međunarodni sudac, dvaput će suditi na Olimpijskim igrama, bit će ga na Svjetskim i Europskim prvenstvima, i nije se pamtilo da je svojim suđenjem ikada ikog ojadio. Bio je od onih sudaca, kakvi na žalost nisu bili brojni ni u jugoslavenskoj košarci ni u nogometu, koji su imali svijest o tome da nikad ne smiju biti važniji od igre i od igrača. Suci u sportu, a dobro bi bilo kad bi tako moglo biti i u pravu i pravosuđu, nevidljivi su posrednici između igre i njezinih pravila. Matijević je bio drukčija narav, te na neki način i antipod Radi Petroviću i njegovoj nevidljivosti. Inače, Petrović je imao ljubičasti biljeg na sljepoočnici i dijelu čela, a s time i nadimak – Rade Fleka.
Šibenka je u doigravanje ušla kao prvoplasirana, pa će se zato treća utakmica i odigrati u Šibeniku, ukoliko u prve dvije ne bude pobjednika. Ali Bosna je, ipak, bila favorit. Okosnicu momčadi su i četiri godine kasnije činili igrači koji su u Grenobleu 1979. pobjedom nad Emersonom iz Varesea osvojili titulu klupskih prvaka Europe. Nedostajao je Mirza Delibašić: on je još uvijek igrao u madridskom Realu, odakle će otići u rujnu 1983, potpisavši za Indesit iz Caserte, koji je trenirao Bogdan Tanjević. U Caserti nije, međutim, zaigrao, jer ga je pokosio moždani udar. Ali i do toga proći će još vremena, mjeseci će proći, duga je 1983, ali prvo trebaju biti odigrane utakmice za prvaka Jugoslavije.
Šibenka je prethodnih nekoliko godina postala jedinstvena, a na neki način i incidentna pojava jugoslavenske košarke. Samo tri godine ranije klub je ušao u prvu ligu, u koju su, ipak, ušli iz republičke hrvatske lige, opet tri godine prije toga. Šibenik je, onako stiješnjen između Zadra i Splita, dva najmoćnija grada jedne velike košarkaške epohe, u svakom pogledu bio apsolutni autsajder. Ideja da bi Šibenka mogla biti prvakom Jugoslavije, početkom osamdesetih djelovala jednako je ludo kao što bi danas lud morao biti plan da Rayo Vallecano postane nogometni prvak Europe.
Premda je te 1983. vrhunski sport funkcionirao malo drukčije nego danas – te su tako Žarko Varajić, Ratko Radovanović, Predrag Benaček ili Sabit Hadžić, nakon svog sudjelovanja u osvajanju titule klupskog prvaka Europe, ipak ostali igrači Bosne, i nisu zaigrali u nekom mnogo bogatijem europskom klubu – krivo je pomisliti da novac u to vrijeme nije igrao baš nikakvu ulogu. Tako je iza Zadra i splitske Jugoplastike, kao i iza zagrebačke Cibone, Partizana i Crvene zvezde iz Beograda, pa čak i iza čačanskog Borca, stajao ozbiljan društveni novac, uglavnom usisan iz velikih i još uvijek uspješnih lokalnih privrednih poduzeća, uglavnom socijalističkih giganata. Uz jedva poneki izuzetak, jugoslavenska nogometna i košarkaška liga bile su oduvijek preslika najbogatijih jugoslavenskih gradova i općinskih središta. Šibenik je i u tom pogledu morao biti inferioran Zadru i Splitu, pogotovu što u gradu, sve do osnivanja kluba, nije postojala nikakva košarkaška tradicija. A te je godine, kada je s Bosnom igrala za titulu prvaka, Šibenka upravo slavila svoju – desetogodišnjicu. I, naravno, bila je daleko najmlađi klub u prvoj ligi. Veliki novac, dakle, nisu imali.
I onda su radili ono jedino što im je bilo na raspolaganju, a što je, inače, rijetko kome donijelorezultat: doveli su niz igrača koji su iz kojekakvih razloga drugdje bili otpadnici. Osim što su diljem Jugoslavije i jugoslavenske lige prikupili takvu krajnje živopisnu, pomalo odmetničku i kaubojsku reprezentaciju, još od vremena druge lige nalazili bi i istoga takvog trenera. Odlučujući je, zapravo, bio trenutak kada je, prektično niotkuda, iz neke tada preuranjene mirovine, nakon što je navršio tridesetu, iz tada velikoga i moćnog Joventuta, kluba iz katalonske Badalone, u Šibenku stigao Zoran Slavnić, jedan od najgenijalnijih košarkaša u jugoslavenskoj povijesti, ali i čovjek koji je istovremeno savršeno razumio košarku, a da je nikad nije drukčije doživljavao nego kao igru. Slavnić nije bio biznismen u sportu. U tome što je tih godina radio bilo je, kao u svakoj pravo igri, mnogo veselja i isto toliko bezobrazluka. Bio je drznik, kakvi odlično prolaze na Mediteranu, imao je dušu klauna i pamet košarkaškog genija, i vjerojatno je upravo on zapalio Šibenik i obespametio Šibenčane da povjeruju u nešto u što doista nije mudro vjerovati: da će biti prvaci Jugoslavije. Osim što je Slavnić u te dvije sezone Šibenku ponio kao igrač, a igrao je, pogotovo prve godine, možda i najbolju košarku u karijeri, postao je i trener, ili su-trener, u koordinaciji s Vojislavom Vezovićem. I svejedno, samo je sretan slučaj te godine Šibenku spasio od povratka u drugu ligu. Iste te 1980. godine, nakon šokantnog završetka sezone, kada se klub uspio provući kroz iglene uši i ostati među najboljima, njezin najbolji igrač bio je standardan u reprezentaciji Jugoslavije, koja osvaja zlato na Olimpijskim igrama u Moskvi. Ali neće se Šibenkin opstanak u ligi, kao ni jugoslavensko zlato u Moskvi, Slavniću onoliko pamtiti koliko mu se upamtiti treba to što je petnaestogodišnjeg Dražena Petrovića uveo u prvi tim, a povremeno i u prvu petorku, i što ga je, uz ozbiljan rizik po ekipu, držao i u najvažnijim utakmicama u igri.
Nakon dvije sezone u Šibenki, Slavnić odlazi u Beograd, ali ne kao zvezdaš u Crvenu Zvezdu, nego u – Partizan. Doživljeno je to kao još jedna njegova grdna provokacija, a zapravo bila je to igra. U životu, u košarci, u svemu. Karijeru završava kod Bogdana Tanjevića, u Caserti, u istome onom klubu u koji po njegovom oproštaju od igre stiže Mirza Delibašić, da u Caserti nikad ne zaigra. Šibenka je, ovom se pripovjedaču čini, ili je u to samo dobro vjerovati u ovoj romanesknoj vježbi, Zoranu Slavniću pružila nove razloge za igru, i time mu produžila karijeru. A on je Šibenki zavještao odmetnički duh, važnim dijelom sam stvorivši tu ekipu drugdje neželjenih ili odbačenih igrača, te je učinio još nešto: doveo je neko dotad nezabilježeno ludilo, neki amok najširih narodnih masa, na tribine Sportske dvorane Ivo Lola Ribar u Šibeniku. Protivnicima bi se podsjekle noge, skratile bi im se ruke, zamutilo bi im se u glavi kada bi izašli na taj parket. A u onoj mirnoj, urednoj i još uvijek pomalo sivoj Jugoslaviji, u društvenoj zajednici čiji je ritam bio podešen tako da su se teško podnosila bilo kakva iskakanja i iskliznuća, jer je svako iskliznuće prijetilo provalijom, a svako iskakanje iz ritma vodilo je u nemir duše i u nacionalizam, u takvoj je, dakle, zemlji u proljeće 1983. provrio jedan do tada miran, težački i pomalo tradicionalni, dalmatinski grad. Nakon svake utakmice na Baldekinu, ostatak Jugoslavije ispočetka bi se zapitao što je to. Vjerojatno su se negdje sastajali partijski komiteti. Bit će da je i Služba državne bezbjednosti radila svoj posao. Vjerojatno su o svemu neko mišljenje imali i u Kontraobavještajnoj službi JNA. I to mišljenje, bezbeli, nije moglo biti povoljno… U Zagrebu, u Zadru, u Splitu i u Beogradu, pa tako, naravno, i u Sarajevu, suparnici su, malo-pomalo, gubili živce. Gubili su ih, jer su prethodno u nekoj dotad nezabilježenoj atmosferi gubili utakmice.
Legenda kaže da je dvorana na Baldekinu mogla primiti dvije, najviše dvije i pol tisuće gledatelja. Obično bi ih bilo četiri tisuće. Između aut-linije i prvoga reda publike, koji je bio sasvim nagnut preko onih nekih starinskih panoa s reklamama, jedva da je moglo biti metar i dvadeset razmaka. Za prvim redom tribine su se nekako strmo uspinjale, ili se to samo činilo televizijskom gledatelju i zastrašenim protivničkim igračima, tako da je sav taj svijet, koji udara nogama i u nekom ubitačnom ritmu skandira Ši-Ši-Šibenka, Ši-Ši-Šibenka, i prijeti rušenjem ne samo stropa dvorane, nego i neba, djelovao kao potpuno nekontrolirana masovna manifestacija, kakva prethodno u Jugoslaviji nije bila viđena. U Jugoslaviji su postojale dvije vrste masovnih manifestacija: one koje su bile organizirane od strane režima, a nazivale su se spontanima, i one koje bi nastajale kao eksplozija društva koje je pod stalnim pritiskom, a takve demonstracije nazivane su neprijateljskima. Ali šta je ovo? Što su ti, tko su ti, navijači Šibenke, i tko je ovo učinio od njih? Na to pitanje nije bilo odgovora. Ljudi su mislili da će proći. A Službe su, kao i Partija, vjerojatno istraživale te na kraju i istražile pozadinu. Vjerojatno su tražili način da masovnu manifestaciju prevedu na svoju stranu, ili da pronađu ključ kroz koji će proglasiti neprijateljskom. Jedno nikako nije išlo, a drugo je bilo neizvedivo. Pogotovu je 1983. to bilo neizvedivo.
Bilo bi, naime, blesavo, osim što bi bilo politički opasno, optužiti Šibenčane za nacionalizam. Osim što nikada nisu skandirali nešto što bi, makar i u aluziji, moglo biti tako protumačeno, ta je njihova odmetnička ekipa bila, pa reklo bi se, vrlo šarolika. Ne treba uopće sumnjati ni da se pred to finale s Bosnom našao u Službama netko tko je zašiljio plajvaz pa krenuo računati koliko je u kojem timu kojih, pa je, na užas cijele kancelarije, sračunao da Srba zapravo fali u – Bosni. A sve bi bilo lakše, jedno bi poglavlje 1983, posljednje godine pred Hiljadu devetsto osamdeset i četvrtu, moglo imati svoj zaplet, dramski vrhunac i razrješenje, da je u toj ludnici dvorane na Baldekinu, u tom teroru publike nad protivnikom u igri, bilo hrvatskog nacionalizma, ili da je bilo ičega drugog što bi moglo biti protumačeno u duhu epohe. Hladnog rata, postmodernizma, postkolonijalizma, svejedno.
Najživopisniji su bili Šibenkini centri. Sreten Đurić, jak kao zemlja, gospodar reketa, pristigao iz OKK Beograda u drugoj prvoligaškoj sezoni, vjerojatno je i njega doveo Slavnić, kojega su se, bit će, kod kuće lako riješili, jer su na njegovoj poziciji imali reprezentativca, moćnog i vrlo efikasnog Rajka Žižića. Đurić je, naime, imao jednu manu, koja nije bila rijetkost među centrima tog doba: tvrdu i tešku ruku, pa mu se nikako nije dalo da pogodi koš. U tome se nije razlikovao Šibenkina kapetana, koji je najbolje dane karijere proveo u zagrebačkoj Industromontaži, zavičajem Livnjaka, fizički možda i snažnijeg nego što je bio Sreten, Željka Marelje. Marelja se umio postaviti u reketu, nosio je po dvojicu protivnika na prsima i ramenima, a da ne načini prekršaj, dohvaćao je loptu ispred mnogo viših i dugorukijih centara, ali bi utakmicu završio s dva do najviše četiri postignuta koša. Pritom, onako ćelav, s vjenčićem kose ispod tjemena i oko ušiju, demodiranih istočnonjemačkih brkova, s fizionomijom sredovječnog nastavnika tjelesnog ili tehničkog u nekoj srednjobosanskoj školi, koji čeka da pođe u penziju, pa da se posveti dovršetku vikendice u Bristu, Marelja je pojavom izgledao starije od većine trenera. Nje čudno što ga je petnaestogodišnji Dražen Petrović prozvao – Ćaća. Treći u tom Šibenkinom Kineskom zidu bio je bivši Jugoplastikin krilni centar Branko Macura. Manje dominantan u reketu od Marelje i Đurića, Macura je lakše pogađao koš. Ali svoj trojici zajedničko je bilo što su ih se njihovi klubovi odrekli, jer se nekome učinilo da ima boljeg od njih, ili, još gore, jer se nekome učinilo da su im igračke karijere na isteku. Protiv sebe Šibenkini su centri imali dvojicu reprezentativaca: izvanredno darovitog, okretnog, fizički jakog, s loptom bekovski vještog, modernog krilnog centra Predraga Benačeka, te Ratka Radovanovića, jednog od najboljih jugoslavenskih centara epohe, koji je uz Tanjevićev dril vlastitom marljivošću i upornošću nadomjestio i talent, i prirodnu trapavost.
Na krilu imala je Šibenka Zadranina Predraga Šarića i mladog, godinu od Dražena mlađeg Ivicu Žurića, ali prije njih Ciboninog veterana Živka Ljubojevića. Legenda kaže da ga svemoćni Mirko Novosel nije volio, dao ga je na otpis, a Zoran Slavnić insistirao je da se Ljubojevića, prije svih drugih, dovede u Šibenik. Ako moje, uglavnom, televizijsko sjećanje ne vara, ili ako ova pripovijest, ipak, nije fikcija nastala po onome što pamćenje ljudsko čini dok u sebi preobražava život, Živko Ljubojević bio je, po Slavnićevom odlasku, najvažniji Šibenkin igrač. On je činio razliku u igri, donosio je sigurnost i stabilnost, čak i ako timu ne ide. Ali kako da Ljubojević nadigra Bosnine Boru Vučevića i Žarka Varajića, kad od njih te 1983. u jugoslavenskog ligi nema boljih?
Tek je na plejmejkeru, organizatoru igre, onom najnižem igraču u ekipi, obično malo pognutom u leđima, mudracu, učitelju, joginu, Šibenka bila jača: Srećko Jarić, bivši igrač beogradskog Radničkog, dijete banatskih kolonista, poteklih iz okolice Bosanskog Grahova, tamo negdje iz zavičaja Gavrila Principa, briljantan šuter, vječiti zajebant, pritom hladan kao led, nikad mu ne zadrhti ruka, nikad ga ne prebaci atmosfera, nikad ga ništa ne iznervira, fan Roling Stonesa, jedna od ikoničnih figura jednoga vrlo dugog košarkaškog naraštaja. Jasno je k’o dan zašto Jarić nije bio reprezentativac Jugoslavije, nije se moglo pokraj Kićanovića i Delibašića, nije se moglo preskočiti Slavnića, premda je Srećko Jarić za sebe govorio da je bolji i kompletniji od Slavnića, jer ima – i doista je imao! – bolji šut od njega. Ali nijedan od trojice spomenutih, a samim tim nitko u europskoj košarci u Jarićevom desetljeću, nijedan plejmejker, bek, šuter, nije mogao računati na to da će ga nadigrati. Te 1983. Jariću su trideset i dvije, igrat će još tri godine, ali pomalo je to za njega već bila penzionerska košarka. U Šibenki, otkako ga je Slavnić, njegov veliki suparnik, doveo, on igra ulogu specijalca i u timu, i u prvoj petorki: osigurava leđa tom genijalnom dječaku. Dražen Petrović otpočetka je neusporediv s bilo kim koga smo ranije gledali, ali kao i svaki košarkaš ima on dobrih i lošijih dana. U Šibenki, međutim, s Jarićem su stvari posložene tako da onih dana kada mu ne ide nema traume ni za Dražena ni za ekipu. Kao nitko prije ni poslije njega, Dražen je u Šibenki imao pravo na sve svoje promašaje i kikseve. Bit će da upravo zato to svoje pravo nije previše ni koristio. Protiv Sabita Hadžića, dobrog Bosninog igrača, povremenog reprezentativca, koji je rastao uz najveće, te izrastao u boljeg nego što se očekivalo da će biti, Jarić i Petrović bili su dominantni. Ali ne toliko da bi sami mogli pobijediti Bosnu.
Prva utakmica, u vulkanu Baldekina, otpočetka je pošla na Bosninu stranu. Benaček i Radovanović pregazili su Šibenkine centre, Varajić je igrao jednu od velikih svojih utakmica, a Šibenku su na samo desetak poena zaostatka držali samo Jarićeva i Ljubojevićeva rutina. Na poluvremenu Bosna je imala devet koševa prednosti, šibenski su centri bili opterećeni osobnim greškama. Trica još uvijek ne postoji, bit će uvedena u sezoni 1984./85. (i neće se sa sigurnošću znati tko je zabio prvu domaću tricu u povijesti, ali bio je to jedan od ove četvorice: Velimir Perasović, Željko Obradović, Petar Popović ili Srećko Jarić, koji te godine igra u IMT-u), tako da je Bosnina prednost u poluvremenu, zapravo, veća nego što danas izgleda.
Preokret koji će se odviti u drugom poluvremenu tipičan je za utakmice koje su se tih godina igrale na Baldekinu: publika je naprosto zgromila protivnika! Nije tu bilo uvreda, kakve će jednom postati uobičajene, nije čak bilo ni one vrste provokacija i maltretiranja pojedinih, pomno odabranih gostujućih igrača, kakvih je i u to vrijeme znalo biti u sarajevskoj Skenderiji i u nekim drugim domaćim dvoranama, ali su već prekobrojnost publike i primaknutost ljudi terenu svaku utakmicu odvodili s one strane regularnosti. Svoje bi igrače uvjerili da mogu pobijediti i mnogo bolje od sebe, dok bi goste dovodili u čudno psihološko stanje. Činilo im se da su se nekom čarolijom zatekli izvan svoga svijeta, u nekoj kutiji ili nekom prostoru, u nekom vremenu koje teče mimo uobičajenog životnog vremena. Nisu se čuli službeni sudački signali, nije više bilo kontakta sa zapisničkim stolom, igrači se više nisu čuli jedni s drugima… Postojao je samo taj glas s tribina i parket koji se trese pod nogama, i rosi se od daha tolikih ljudi.
Pritom, u toj prvoj utakmici, u drugom njezinom poluvremenu, čini se da su igrači Bosne, ipak, prerano bili povjerovali da nikako ne mogu izgubiti. U dvadeset i osmoj minuti Sreten Đurić zaradio je petu osobnu. Bosna tad sigurno vodi. Nekoliko minuta kasnije, petu osobnu dobio je i Macura. Rezultat je neriješen, ali Šibenka je na centarskoj poziciji ostala samo na Marelji. Ako me varljivo sjećanje ne vara, a moguće je da i to krivo pamtim, prošlo je četrdeset godina, i u tih četrdeset godina dogodilo se i to da mi fikcija postane važnija od zbilje, ali mi se čini da je Predrag Šarić tad odigrao neke velike minute svoje karijere. U posljednjoj minuti, taj prizor dobro pamtim, Dražen Petrović dobiva petu osobnu, ali Šibenka pobjeđuje s pet koševa razlike 103: 98.
I onda, na sam Dan oslobođenja Sarajeva, odlazim na utakmicu. Za veliku je utakmicu uobičajenih sedam tisuća duša. Naravno, sve samih muških, generacijskih i socijalno vrlo raznolikih, što se vidi i po odjeći, ali većina je gnjevnih na Šibenčane. Po tom se gnjevu Bosnini navijači ne razlikuju od navijača Jugoplastike, Zadra, Cibone, Partizana, čačanskog Borca, jer svima se njima čini da nešto nije u redu i da nisu igrači Šibenke bili bolji od igrača njihovog kluba, nego da je na neki neregularan način šibenska publika pobijedila njihove igrače. Nitko nikad nije mogao reći u čemu se, zapravo, sastojala neregularnost. Pritom, Bosnina je publika bila za nijansu gnjevnija: ipak smo mi prvaci Europe, a osim što smo prvaci Europe, ne može, brate, biti da negdje, u nekom Šibeniku, postoje veći mangupi od nas!
Od te utakmice vrlo malo pamtim. Ustvari, ne pamtim nijedan trenutak igre, što, vjerojatno, i nije neobično, jer je Bosna vodila od prve minute, na poluvremenu je bilo petnaest razlike, i nije pretjerano reći da je Šibenka pregažena kao plitak potok. U ono vrijeme nije se vodila precizna statistika, ne znamo koliko je tko imao skokova, jedino su se pouzdano brojali koševi. Pa tako nalazim da su Bosnini centri Radovanović, Benaček i Zrno zajedno ubacili 45 koševa, a da su Đurić, Macura i Marelja ubacili 12. Nakon što je u poluvremenu vodila s petnaest razlike, Bosna je komotno pobijedila 96: 84.
Ali nešto, ipak, pamtim od tog 6. travnja 1983, u Dvorani Skenderija. Godine su to kada su u modi praćke, male, ne veće od ispruženog kažiprsta, napravljene od izolirane bakrene žice, i tanke rastezljive gumice. Municija je od iste takve žice, meci savijeni u kiflu, i svuda po gradu, naročito po strmim mahalskim sokacima, iz okolnih bašči i tamnih ulaza, vrebaju klinci, i gađaju za vedrih proljetnih dana djevojčice i mlade djevojke po golim nogama i rukama. Gađali bi oni i muške, ali mnogo je to opasnije, jer ti muški su, vjerojatno, dio iste gerile, veterani istoga rata, dobro znaju odakle je metak mogao stići, jer su i oni možda vrebali iz iste te bašče i istoga tog ulaza, pa ako ih budeš gađao, mogli bi te uloviti i ubiti boga u tebi…
E, tako su neki malo odrasliji dječaci, pretpostavljam momci, veterani sarajevskog uličnog rata, zamislili dobru zabavu: na utakmicu će donijet praćke i municiju! Neće gađati igrače, to ne bi bilo u redu, nego će gađati suce, ustvari gađat će Iliju Matijevića, tog smiješnog i smrtno ozbiljnog brku. I tako je priređena zabava čije fragmente, čini mi se, pamtim. Iako su košarkaški suci bili u dugim hlačama, pogodci su bili vrlo bolni! Osim toga, imali su gole ruke! Nesretni Ilija Matijević bi poskočio, pa bi se osvrtao, nije mu bilo jasno što ga je to zaboljelo, sve dok, vjerojatno, u jednom trenutku nije pronašao ispaljen metak na parketu. Četvrt stoljeća kasnije pola će mu se Hrvatske, i to ona razumnija polovica, rugati kad u nekoj televizijskoj emisiji bude tvrdio da su ga u toj utakmici Bosnini navijači gađali praćkama, i da je onda smiješno govoriti o neregularnostima na Baldekinu. Nesretnik je govorio istinu, ali mu nitko nije vjerovao, jer je sve drugo što je govorio bila laž. Osim toga, kad kažeš praćka, svi misle na onu veliki drvenu praćku…
I onda, tri dana kasnije, u trećoj utakmici, odvije se povijest. Ono što joj je prethodilo bio je ljudski život, podložan zaboravu. Za razliku od života, povijest je podložna mitu. Mit je lažna istina. Mit se, nakon što je jednom stvoren, nikako ne može osloboditi laži. Mit je od sjećanja dalje nego što je zaborav. Pritom, moj odnos prema tom mitu malo je neobičan, drukčiji, promjenjiv i nestabilan. Naime, te 1983. navijač sam splitske Jugoplastike. Bosnu doživljavam kao čvrstu zavičajnu zaleđinu, i navijam za Bosnu kad god ne igra protiv Jugoplastike. Međutim, Šibenka u meni ne izaziva gnjev, kakav obuzme druge. Razlozi će mi, možda, biti jasniji nakon što ovo vrijeme prođe. Razlozi se, naime, tiču književnosti. Šibenka je, naime, za razliku od drugih košarkaških klubova, uključujući i Jugoplastiku ili Bosnu, u kojima igraju košarkaši, koji imaju svoj raspored na parketu, uloge u igri, sportske karijere, skupina likova, koji da kao nisu stvarni. Oni su, kao što bi i ovo poglavlje mojih romanesknih manevara za godinu 1983. trebalo pokazati, zameci neke velike fikcije. Željko Marelja, recimo, četrdeset godina kasnije živi na otočiću Prviću, muku muči s kukovima i koljenima, ide po operacijama, ali zapravo izgleda isto onako kako je izgledao i 1983. Ćaća Dražena Petrovića. Nesretni, dobri Dražen, dok god je u Šibenki, bit će pod zaštitom Srećka Jarića i jedne velike beletrističke pripovijesti, koja ga štiti od stvarnosti, od veličine svijeta i od prometne nesreće…
I na poluvremenu te treće utakmica Bosna vodi jedanaest razlike. I u toj trećoj utakmici publika vodi Šibenku u preokret, ali ono što čini stvarnu razliku je Dražen Petrović. On igra u transu, i do kraja utakmice zabija 40 koševa, što je malo manje od pola Šibenkinih koševa. I to bez trica, jer trice ne postoje. Šarić i Đurić su već prije tridesete utakmice vani zbog pet osobnih. Suci dijele pet tehničkih grešaka. Na parketu i u dušama ljudi zavladao je potpuni nered. Premda sam za Bosnu, ja nekako želim da Šibenka pobijedi. Razloge nije lako objasniti. Neće biti lakše ni četrdesetak godina kasnije.
I onda se, u posljednjoj sekundi već zaboravljene utakmice počinje zbivati nešto što traje sve do danas. Bosna vodi koš razlike, Ljubojević izvodi aut, dodaje Draženu, on skače i baca loptu prema košu, ni za što drugo nema vremena, i promašuje, jer pogodak je u toj situaciji mogao biti samo slučajan. Sabit Hadžić ga pritom ometa, ali na tisuću puta ponovljenoj snimci neće se vidjeti i da ga dodiruje. Prema svjedočenju Bosnina trenera Svetislava Pešića, Ilija Matijević je u tom trenutku označio kraj utakmice. I tek zatim se predomislio i svirao prekršaj. Kasnije će tvrditi da prekršaja nije bilo u trenutku šuta, nego ranije, prije nego što se Dražen digao na šut. Ali to se ne vidi, to po svemu sudeći ne postoji.
I onda slijede Draženova slobodna bacanja. Ako pogodi samo jedno, povijest će, a s poviješću i ljudski životi, poći na jednu stranu. Ako pogodi oba, poći će na drugu, ispostavit će se zlosretniju stranu. Ali Dražen je miran i hladan kao Srećko Jarić. Pogađa oba slobodna bacanja, i Šibenka u uraganu osjećaja i u tutnjavi ludih ljudskih srca postaje prvak Jugoslavije. Hadžićevog prekršaja, međutim, nije bilo! Svi znamo da ga nije bilo, vidjeli smo to svojim očima, i znamo da se u ovakvim situacijama ne svira ništa. Gotovo je! Vrijeme je ionako već bilo isteklo. Ili, možda, nije isteklo? Ali ako i nije, Sabit Hadžić Dražena nije ni dodirnuo. Meni se u tom trenutku, osjećam to, o glavu razbila izdaja. Šibenka je pobijedila, ali na način koji ne mogu prihvatiti, zato što sam ja od nekog trenutka one sarajevske utakmice, sjedeći na tribinama Skenderije, poželio da Šibenka bude prvak Jugoslavije. Ali ovo nije to!
Zatim se, odmah sutradan, stvari dalje odvijaju, na sve gori i gori način. Utakmica biva poništena, na način na koji, bez obzira na svevlast Tita i Partije, nikada ništa za postojanja socijalističke Jugoslavije nije poništeno, i naređuje se igranje nove utakmice, na neutralnom terenu. Šibenčani takvo što odbijaju, kao što bi svatko odbio. Taman i da si sto posto siguran da ćeš u toj utakmici pobijediti, takva se utakmica naprosto ne igra. Bosna biva pobjednik bez igre, i tako osvaja treću i posljednju svoju titulu prvaka Jugoslavije u košarci. Ilija Matijević je pokrenuo niz nepravdi, i svaka je bila veća od one prethodne. Zašto je to učinio? Nikada nećemo saznati, ne možemo čak ni pretpostavljati, a uskoro više nećemo imati koga pitati. Naime, vremena će se ubrzo promijeniti, a s promjenom vremena slijedi i revizija ljudskih sjećanja i emocija, te u nekim slučajevima, recimo u slučaju Ilije Matijevića, i preobražaj ličnosti, tako da ni stvarnost iz posljednje sekunde šibenske utakmice od 9. travnja 1983. više neće imati traga u sjećanju, ljudskom iskustvu, ali ni dokumentu ili u televizijskoj snimci. Stvarnost će se preobraziti na takav način da će u mitu o trećoj utakmici između Šibenke i Bosne famozni Beograd i u njemu Srbi postati krivci za to što je Šibenki oduzeta titula.
Sve bi drukčije bilo da je Draženu zadrhtala ruka. A vjerojatno bi i zadrhtala da nije imao Zorana Slavnića kad mu je bilo petnaest, ili da u tom trenutku nije imao Srećka Jarića, koji će popraviti sve što on pokvari. Zadrhtala bi Draženu ruka da prethodno nije imao toliko sreće s ljudima. Ili bi mu zadrhtala da ga je tad sreća pomilovala. U tom slučaju igrao bi se produžetak, a utakmica je tako već bila potekla da bi Šibenka u produžetku pobijedila. I od tog bi njegovog promašaja, i te pobijede koja bi uslijedila, sve možda drukčije poteklo, i ne bi se deset godina kasnije, 7. lipnja 1993, u svome golfu našao negdje kod Dankendorfa, na autocesti u Bavarskoj, koja je 1935. prešla preko alemanskog groblja iz sedmoga stoljeća poslije Krista.
Da je promašio to jedno slobodno bacanje, nitko se više ne bi sjećao da ono nije bio prekršaj.
1983.: Kratka povijest jedne prijeratne godine (11)
Trenutak u kojem Sabit Hadžić neće Dražena dodirnuti po ruci
Logika kalendara tek naknadno se uspostavlja. Ljudi počinju da žive u vremenu tek nakon što to vrijeme prođe. I tako, zadubljeni u kalendar, vidimo da je bilo ovako: u srijedu 23. ožujka Služba državne bezbjednosti u Sarajevu provela je većinu uhićenja u predstojećem procesu “muslimanskim intelektualcima”. Istoga dana Ronald Reagan objavljuje “Stratešku obrambenu inicijativu”, koja će postati najvažniji militarno-marketinški projekt zastrašivanja s kraja dvadesetog stoljeća, čuven po nazivu koji će nastati iz jednoga novinskog naslova: Ratovi zvijezda. Dva dana kasnije, kada se Jugoslavija prisjećala sramnog datuma iz svoje povijesti, 25. ožujka 1941, i pristupanja Trojnom paktu, Michael Jackson prvi je put, na priredbi povodom četvrt stoljeća Motowna, zaplesao moonwalk. U beogradskom Narodnom pozorištu premijera je opere Karmen. Dva dana kasnije, u nedjelju 27. ožujka, godišnjica je demonstracija protiv pristupanja Trojnom paktu, i prvi prelazak na ljetno računanje vremena u socijalističkoj Jugoslaviji. A u utorak, 29. ožujka pjesnik Gojko Đogo odlazi na odsluženje zatvorske kazne. Tog tjedna, u subotu 2. travnja, u Dvorani Ivo Lola Ribar, na Baldekinu u Šibeniku, prva je utakmica play offa za prvaka Jugoslavije u košarci, između Šibenke i Bosne. Televizijski prijenos je na Drugom programu, utakmica, po nekom običaju s početka sedamdesetih, počinje u pet popodne. Igra se na dvije pobjede, revanš je u sarajevskoj Skenderiji, na sam Dan grada Sarajeva, u srijedu 6. travnja, u osam navečer. Službeno, radni je dan, ali se nižu svečanosti i prisjećanja na 6. april 1945, govore još uvijek živi i aktivni svjedoci, satovi u školama skraćeni su na pola sata, dodjeljuje se u to vrijeme vrlo ugledna Šestoaprilska nagrada, pet je kolektivnih, dvije grupne i trinaest pojedinačnih dobitnika, među kojima još uvijek prepoznajem imena Zije Kučukalića, muzikologa i čuvenog profesora s Muzičke akademije, koji će, kao posve anonimizirani umirovljenik, umrijeti u jednoj amsterdamskoj bolnici u rano proljeće 2020, čuvene sarajevske kazališne glumice Kaće Dorić, televizijskog redatelja Aleksandra Jevđevića, slikara Salima Obralića, pijanistice Milice Šnajder, vječnog direktora Štamparije Oslobođena Petra Skerta, te na kraju i zloglasnog partijskog radnika, komunističkog aparatčika Nenada Guzine. Kako je Sarajevo, jednim svojim dijelom, izgledalo te 1983. godine, i kojim jezikom komuniciralo je to konzervativno, partijaško Sarajevo u dnevnome listu Oslobođenje, čitam u članku koji su te novine objavile u povodu Šestoaprilske nagrade za druga Guzinu: “Pored doprinosa koje je dao u radu organa i organizacija Saveza komunista, svojim dugogodišnjim radom u Gradskom komitetu SK i Gradskoj konferenciji SSRN, kao komunista i društveno-politički radnik, Nenad Guzina, je dao značajan doprinos razvoju socijalističkih samoupravnih odnosa u gradu Sarajevu, a posebno razvoju Socijalističkog saveza radnog naroda kao fronta organizovanih socijalističkih snaga. Ovo, između ostalog, stoji u obrazloženju za dodjelu Šestoaprilske nagrade Nenadu Guzini, sada predsjedniku Poslovodnog odbora SOUR-a Svjetlost, istaknutom i dugogodišnjem društveno-političkom radniku. Šta, zapravo, ovo visoko priznanje znači za Nenada Guzinu? Gotovo da je izlišno isticati da ova priznanja imaju izuzetan i višestruk značaj. Ipak, u svima nama dominira osjećanje pripadnosti stvaralačkoj društvenoj akciji ovoga grada, akciji koju je inicirao SK, ponijela radnička klasa i sve organizovane snage društva. U uslovima, kaže Guzina, tako snažne i pregalačke inicijative radnih ljudi i građana mogli su se i postići rezultati od istorijskog značaja za budućnost ovoga grada. Divno je osjećati se pripadnikom te široke, nezaustavljive i stalno rastuće kolone samoupravnih pregalaca. Ova kolona je, kako pjesnik kaže, vojska, najpouzdanija vojska još boljeg sutra ovog grada. Iz tog časnog stroja za nas odstupanja nema.” Teško opisiva me zlovolja hvata od tog već zaboravljenog ceremonijalnog jezika, od te mračne crvene litanije, koja nam je prožderala živote, i ne sažvakavši ih, i od te “nezaustavljive i stalno rastuće kolone samoupravnih pregalaca”, koja će se šest-sedam godina kasnije, zajedno s drugom Guzinom, nacionalno osvijestiti i preobratiti, nakon čega će od 1992., pa sve dok ih Amerika ne zaustavi, klati, ubijati, paliti i protjerivati sve inovjerce i pripadnike drugih naroda, nakon čega će se, po potrebi, pozivati na stara dobra vremena, antifašističke i partizanske tradicije, na Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva, na sve te “rezultate od istorijskog značaja za budućnost ovog grada”.
Pobježe nam skoro pripovijest o utakmici, na koju će, možda, stići i drug Nenad Guzina, ja ga sa svog mjesta u publici neću primijetiti među onih sedam tisuća ljudi… Priča nam bježi, jer smo bili radi objasniti zašto sarajevski uzvrat započinje u osam, a ne u pet, kako je običaj.
Ako, pak, nakon dviju utakmica rezultat u pobjedama bude neriješen, treća će se igrati u Šibeniku, opet u subotu, 9. travnja, u istoj onoj dvorani na Baldekinu, naravno u pet sati. Za sve tri utakmice predviđen je isti sudački dvojac: Ilija Matijević iz Zagreba i Rade Petrović iz Beograda. Obojica su u to vrijeme važili za najautoritativnije suce u domaćoj ligi. Matijević je svoj autoritet zasnivao na stasu – bio je viši i krupniji od većine igrača na terenu – mrkom pogledu i epskim brcima, kakvi se u našim krajevima stoljećima ranije nisu viđali. Rade Petrović bio je međunarodni sudac, dvaput će suditi na Olimpijskim igrama, bit će ga na Svjetskim i Europskim prvenstvima, i nije se pamtilo da je svojim suđenjem ikada ikog ojadio. Bio je od onih sudaca, kakvi na žalost nisu bili brojni ni u jugoslavenskoj košarci ni u nogometu, koji su imali svijest o tome da nikad ne smiju biti važniji od igre i od igrača. Suci u sportu, a dobro bi bilo kad bi tako moglo biti i u pravu i pravosuđu, nevidljivi su posrednici između igre i njezinih pravila. Matijević je bio drukčija narav, te na neki način i antipod Radi Petroviću i njegovoj nevidljivosti. Inače, Petrović je imao ljubičasti biljeg na sljepoočnici i dijelu čela, a s time i nadimak – Rade Fleka.
Šibenka je u doigravanje ušla kao prvoplasirana, pa će se zato treća utakmica i odigrati u Šibeniku, ukoliko u prve dvije ne bude pobjednika. Ali Bosna je, ipak, bila favorit. Okosnicu momčadi su i četiri godine kasnije činili igrači koji su u Grenobleu 1979. pobjedom nad Emersonom iz Varesea osvojili titulu klupskih prvaka Europe. Nedostajao je Mirza Delibašić: on je još uvijek igrao u madridskom Realu, odakle će otići u rujnu 1983, potpisavši za Indesit iz Caserte, koji je trenirao Bogdan Tanjević. U Caserti nije, međutim, zaigrao, jer ga je pokosio moždani udar. Ali i do toga proći će još vremena, mjeseci će proći, duga je 1983, ali prvo trebaju biti odigrane utakmice za prvaka Jugoslavije.
Šibenka je prethodnih nekoliko godina postala jedinstvena, a na neki način i incidentna pojava jugoslavenske košarke. Samo tri godine ranije klub je ušao u prvu ligu, u koju su, ipak, ušli iz republičke hrvatske lige, opet tri godine prije toga. Šibenik je, onako stiješnjen između Zadra i Splita, dva najmoćnija grada jedne velike košarkaške epohe, u svakom pogledu bio apsolutni autsajder. Ideja da bi Šibenka mogla biti prvakom Jugoslavije, početkom osamdesetih djelovala jednako je ludo kao što bi danas lud morao biti plan da Rayo Vallecano postane nogometni prvak Europe.
Premda je te 1983. vrhunski sport funkcionirao malo drukčije nego danas – te su tako Žarko Varajić, Ratko Radovanović, Predrag Benaček ili Sabit Hadžić, nakon svog sudjelovanja u osvajanju titule klupskog prvaka Europe, ipak ostali igrači Bosne, i nisu zaigrali u nekom mnogo bogatijem europskom klubu – krivo je pomisliti da novac u to vrijeme nije igrao baš nikakvu ulogu. Tako je iza Zadra i splitske Jugoplastike, kao i iza zagrebačke Cibone, Partizana i Crvene zvezde iz Beograda, pa čak i iza čačanskog Borca, stajao ozbiljan društveni novac, uglavnom usisan iz velikih i još uvijek uspješnih lokalnih privrednih poduzeća, uglavnom socijalističkih giganata. Uz jedva poneki izuzetak, jugoslavenska nogometna i košarkaška liga bile su oduvijek preslika najbogatijih jugoslavenskih gradova i općinskih središta. Šibenik je i u tom pogledu morao biti inferioran Zadru i Splitu, pogotovu što u gradu, sve do osnivanja kluba, nije postojala nikakva košarkaška tradicija. A te je godine, kada je s Bosnom igrala za titulu prvaka, Šibenka upravo slavila svoju – desetogodišnjicu. I, naravno, bila je daleko najmlađi klub u prvoj ligi. Veliki novac, dakle, nisu imali.
I onda su radili ono jedino što im je bilo na raspolaganju, a što je, inače, rijetko kome donijelo rezultat: doveli su niz igrača koji su iz kojekakvih razloga drugdje bili otpadnici. Osim što su diljem Jugoslavije i jugoslavenske lige prikupili takvu krajnje živopisnu, pomalo odmetničku i kaubojsku reprezentaciju, još od vremena druge lige nalazili bi i istoga takvog trenera. Odlučujući je, zapravo, bio trenutak kada je, prektično niotkuda, iz neke tada preuranjene mirovine, nakon što je navršio tridesetu, iz tada velikoga i moćnog Joventuta, kluba iz katalonske Badalone, u Šibenku stigao Zoran Slavnić, jedan od najgenijalnijih košarkaša u jugoslavenskoj povijesti, ali i čovjek koji je istovremeno savršeno razumio košarku, a da je nikad nije drukčije doživljavao nego kao igru. Slavnić nije bio biznismen u sportu. U tome što je tih godina radio bilo je, kao u svakoj pravo igri, mnogo veselja i isto toliko bezobrazluka. Bio je drznik, kakvi odlično prolaze na Mediteranu, imao je dušu klauna i pamet košarkaškog genija, i vjerojatno je upravo on zapalio Šibenik i obespametio Šibenčane da povjeruju u nešto u što doista nije mudro vjerovati: da će biti prvaci Jugoslavije. Osim što je Slavnić u te dvije sezone Šibenku ponio kao igrač, a igrao je, pogotovo prve godine, možda i najbolju košarku u karijeri, postao je i trener, ili su-trener, u koordinaciji s Vojislavom Vezovićem. I svejedno, samo je sretan slučaj te godine Šibenku spasio od povratka u drugu ligu. Iste te 1980. godine, nakon šokantnog završetka sezone, kada se klub uspio provući kroz iglene uši i ostati među najboljima, njezin najbolji igrač bio je standardan u reprezentaciji Jugoslavije, koja osvaja zlato na Olimpijskim igrama u Moskvi. Ali neće se Šibenkin opstanak u ligi, kao ni jugoslavensko zlato u Moskvi, Slavniću onoliko pamtiti koliko mu se upamtiti treba to što je petnaestogodišnjeg Dražena Petrovića uveo u prvi tim, a povremeno i u prvu petorku, i što ga je, uz ozbiljan rizik po ekipu, držao i u najvažnijim utakmicama u igri.
Nakon dvije sezone u Šibenki, Slavnić odlazi u Beograd, ali ne kao zvezdaš u Crvenu Zvezdu, nego u – Partizan. Doživljeno je to kao još jedna njegova grdna provokacija, a zapravo bila je to igra. U životu, u košarci, u svemu. Karijeru završava kod Bogdana Tanjevića, u Caserti, u istome onom klubu u koji po njegovom oproštaju od igre stiže Mirza Delibašić, da u Caserti nikad ne zaigra. Šibenka je, ovom se pripovjedaču čini, ili je u to samo dobro vjerovati u ovoj romanesknoj vježbi, Zoranu Slavniću pružila nove razloge za igru, i time mu produžila karijeru. A on je Šibenki zavještao odmetnički duh, važnim dijelom sam stvorivši tu ekipu drugdje neželjenih ili odbačenih igrača, te je učinio još nešto: doveo je neko dotad nezabilježeno ludilo, neki amok najširih narodnih masa, na tribine Sportske dvorane Ivo Lola Ribar u Šibeniku. Protivnicima bi se podsjekle noge, skratile bi im se ruke, zamutilo bi im se u glavi kada bi izašli na taj parket. A u onoj mirnoj, urednoj i još uvijek pomalo sivoj Jugoslaviji, u društvenoj zajednici čiji je ritam bio podešen tako da su se teško podnosila bilo kakva iskakanja i iskliznuća, jer je svako iskliznuće prijetilo provalijom, a svako iskakanje iz ritma vodilo je u nemir duše i u nacionalizam, u takvoj je, dakle, zemlji u proljeće 1983. provrio jedan do tada miran, težački i pomalo tradicionalni, dalmatinski grad. Nakon svake utakmice na Baldekinu, ostatak Jugoslavije ispočetka bi se zapitao što je to. Vjerojatno su se negdje sastajali partijski komiteti. Bit će da je i Služba državne bezbjednosti radila svoj posao. Vjerojatno su o svemu neko mišljenje imali i u Kontraobavještajnoj službi JNA. I to mišljenje, bezbeli, nije moglo biti povoljno… U Zagrebu, u Zadru, u Splitu i u Beogradu, pa tako, naravno, i u Sarajevu, suparnici su, malo-pomalo, gubili živce. Gubili su ih, jer su prethodno u nekoj dotad nezabilježenoj atmosferi gubili utakmice.
Legenda kaže da je dvorana na Baldekinu mogla primiti dvije, najviše dvije i pol tisuće gledatelja. Obično bi ih bilo četiri tisuće. Između aut-linije i prvoga reda publike, koji je bio sasvim nagnut preko onih nekih starinskih panoa s reklamama, jedva da je moglo biti metar i dvadeset razmaka. Za prvim redom tribine su se nekako strmo uspinjale, ili se to samo činilo televizijskom gledatelju i zastrašenim protivničkim igračima, tako da je sav taj svijet, koji udara nogama i u nekom ubitačnom ritmu skandira Ši-Ši-Šibenka, Ši-Ši-Šibenka, i prijeti rušenjem ne samo stropa dvorane, nego i neba, djelovao kao potpuno nekontrolirana masovna manifestacija, kakva prethodno u Jugoslaviji nije bila viđena. U Jugoslaviji su postojale dvije vrste masovnih manifestacija: one koje su bile organizirane od strane režima, a nazivale su se spontanima, i one koje bi nastajale kao eksplozija društva koje je pod stalnim pritiskom, a takve demonstracije nazivane su neprijateljskima. Ali šta je ovo? Što su ti, tko su ti, navijači Šibenke, i tko je ovo učinio od njih? Na to pitanje nije bilo odgovora. Ljudi su mislili da će proći. A Službe su, kao i Partija, vjerojatno istraživale te na kraju i istražile pozadinu. Vjerojatno su tražili način da masovnu manifestaciju prevedu na svoju stranu, ili da pronađu ključ kroz koji će proglasiti neprijateljskom. Jedno nikako nije išlo, a drugo je bilo neizvedivo. Pogotovu je 1983. to bilo neizvedivo.
Bilo bi, naime, blesavo, osim što bi bilo politički opasno, optužiti Šibenčane za nacionalizam. Osim što nikada nisu skandirali nešto što bi, makar i u aluziji, moglo biti tako protumačeno, ta je njihova odmetnička ekipa bila, pa reklo bi se, vrlo šarolika. Ne treba uopće sumnjati ni da se pred to finale s Bosnom našao u Službama netko tko je zašiljio plajvaz pa krenuo računati koliko je u kojem timu kojih, pa je, na užas cijele kancelarije, sračunao da Srba zapravo fali u – Bosni. A sve bi bilo lakše, jedno bi poglavlje 1983, posljednje godine pred Hiljadu devetsto osamdeset i četvrtu, moglo imati svoj zaplet, dramski vrhunac i razrješenje, da je u toj ludnici dvorane na Baldekinu, u tom teroru publike nad protivnikom u igri, bilo hrvatskog nacionalizma, ili da je bilo ičega drugog što bi moglo biti protumačeno u duhu epohe. Hladnog rata, postmodernizma, postkolonijalizma, svejedno.
Najživopisniji su bili Šibenkini centri. Sreten Đurić, jak kao zemlja, gospodar reketa, pristigao iz OKK Beograda u drugoj prvoligaškoj sezoni, vjerojatno je i njega doveo Slavnić, kojega su se, bit će, kod kuće lako riješili, jer su na njegovoj poziciji imali reprezentativca, moćnog i vrlo efikasnog Rajka Žižića. Đurić je, naime, imao jednu manu, koja nije bila rijetkost među centrima tog doba: tvrdu i tešku ruku, pa mu se nikako nije dalo da pogodi koš. U tome se nije razlikovao Šibenkina kapetana, koji je najbolje dane karijere proveo u zagrebačkoj Industromontaži, zavičajem Livnjaka, fizički možda i snažnijeg nego što je bio Sreten, Željka Marelje. Marelja se umio postaviti u reketu, nosio je po dvojicu protivnika na prsima i ramenima, a da ne načini prekršaj, dohvaćao je loptu ispred mnogo viših i dugorukijih centara, ali bi utakmicu završio s dva do najviše četiri postignuta koša. Pritom, onako ćelav, s vjenčićem kose ispod tjemena i oko ušiju, demodiranih istočnonjemačkih brkova, s fizionomijom sredovječnog nastavnika tjelesnog ili tehničkog u nekoj srednjobosanskoj školi, koji čeka da pođe u penziju, pa da se posveti dovršetku vikendice u Bristu, Marelja je pojavom izgledao starije od većine trenera. Nje čudno što ga je petnaestogodišnji Dražen Petrović prozvao – Ćaća. Treći u tom Šibenkinom Kineskom zidu bio je bivši Jugoplastikin krilni centar Branko Macura. Manje dominantan u reketu od Marelje i Đurića, Macura je lakše pogađao koš. Ali svoj trojici zajedničko je bilo što su ih se njihovi klubovi odrekli, jer se nekome učinilo da ima boljeg od njih, ili, još gore, jer se nekome učinilo da su im igračke karijere na isteku. Protiv sebe Šibenkini su centri imali dvojicu reprezentativaca: izvanredno darovitog, okretnog, fizički jakog, s loptom bekovski vještog, modernog krilnog centra Predraga Benačeka, te Ratka Radovanovića, jednog od najboljih jugoslavenskih centara epohe, koji je uz Tanjevićev dril vlastitom marljivošću i upornošću nadomjestio i talent, i prirodnu trapavost.
Na krilu imala je Šibenka Zadranina Predraga Šarića i mladog, godinu od Dražena mlađeg Ivicu Žurića, ali prije njih Ciboninog veterana Živka Ljubojevića. Legenda kaže da ga svemoćni Mirko Novosel nije volio, dao ga je na otpis, a Zoran Slavnić insistirao je da se Ljubojevića, prije svih drugih, dovede u Šibenik. Ako moje, uglavnom, televizijsko sjećanje ne vara, ili ako ova pripovijest, ipak, nije fikcija nastala po onome što pamćenje ljudsko čini dok u sebi preobražava život, Živko Ljubojević bio je, po Slavnićevom odlasku, najvažniji Šibenkin igrač. On je činio razliku u igri, donosio je sigurnost i stabilnost, čak i ako timu ne ide. Ali kako da Ljubojević nadigra Bosnine Boru Vučevića i Žarka Varajića, kad od njih te 1983. u jugoslavenskog ligi nema boljih?
Tek je na plejmejkeru, organizatoru igre, onom najnižem igraču u ekipi, obično malo pognutom u leđima, mudracu, učitelju, joginu, Šibenka bila jača: Srećko Jarić, bivši igrač beogradskog Radničkog, dijete banatskih kolonista, poteklih iz okolice Bosanskog Grahova, tamo negdje iz zavičaja Gavrila Principa, briljantan šuter, vječiti zajebant, pritom hladan kao led, nikad mu ne zadrhti ruka, nikad ga ne prebaci atmosfera, nikad ga ništa ne iznervira, fan Roling Stonesa, jedna od ikoničnih figura jednoga vrlo dugog košarkaškog naraštaja. Jasno je k’o dan zašto Jarić nije bio reprezentativac Jugoslavije, nije se moglo pokraj Kićanovića i Delibašića, nije se moglo preskočiti Slavnića, premda je Srećko Jarić za sebe govorio da je bolji i kompletniji od Slavnića, jer ima – i doista je imao! – bolji šut od njega. Ali nijedan od trojice spomenutih, a samim tim nitko u europskoj košarci u Jarićevom desetljeću, nijedan plejmejker, bek, šuter, nije mogao računati na to da će ga nadigrati. Te 1983. Jariću su trideset i dvije, igrat će još tri godine, ali pomalo je to za njega već bila penzionerska košarka. U Šibenki, otkako ga je Slavnić, njegov veliki suparnik, doveo, on igra ulogu specijalca i u timu, i u prvoj petorki: osigurava leđa tom genijalnom dječaku. Dražen Petrović otpočetka je neusporediv s bilo kim koga smo ranije gledali, ali kao i svaki košarkaš ima on dobrih i lošijih dana. U Šibenki, međutim, s Jarićem su stvari posložene tako da onih dana kada mu ne ide nema traume ni za Dražena ni za ekipu. Kao nitko prije ni poslije njega, Dražen je u Šibenki imao pravo na sve svoje promašaje i kikseve. Bit će da upravo zato to svoje pravo nije previše ni koristio. Protiv Sabita Hadžića, dobrog Bosninog igrača, povremenog reprezentativca, koji je rastao uz najveće, te izrastao u boljeg nego što se očekivalo da će biti, Jarić i Petrović bili su dominantni. Ali ne toliko da bi sami mogli pobijediti Bosnu.
Prva utakmica, u vulkanu Baldekina, otpočetka je pošla na Bosninu stranu. Benaček i Radovanović pregazili su Šibenkine centre, Varajić je igrao jednu od velikih svojih utakmica, a Šibenku su na samo desetak poena zaostatka držali samo Jarićeva i Ljubojevićeva rutina. Na poluvremenu Bosna je imala devet koševa prednosti, šibenski su centri bili opterećeni osobnim greškama. Trica još uvijek ne postoji, bit će uvedena u sezoni 1984./85. (i neće se sa sigurnošću znati tko je zabio prvu domaću tricu u povijesti, ali bio je to jedan od ove četvorice: Velimir Perasović, Željko Obradović, Petar Popović ili Srećko Jarić, koji te godine igra u IMT-u), tako da je Bosnina prednost u poluvremenu, zapravo, veća nego što danas izgleda.
Preokret koji će se odviti u drugom poluvremenu tipičan je za utakmice koje su se tih godina igrale na Baldekinu: publika je naprosto zgromila protivnika! Nije tu bilo uvreda, kakve će jednom postati uobičajene, nije čak bilo ni one vrste provokacija i maltretiranja pojedinih, pomno odabranih gostujućih igrača, kakvih je i u to vrijeme znalo biti u sarajevskoj Skenderiji i u nekim drugim domaćim dvoranama, ali su već prekobrojnost publike i primaknutost ljudi terenu svaku utakmicu odvodili s one strane regularnosti. Svoje bi igrače uvjerili da mogu pobijediti i mnogo bolje od sebe, dok bi goste dovodili u čudno psihološko stanje. Činilo im se da su se nekom čarolijom zatekli izvan svoga svijeta, u nekoj kutiji ili nekom prostoru, u nekom vremenu koje teče mimo uobičajenog životnog vremena. Nisu se čuli službeni sudački signali, nije više bilo kontakta sa zapisničkim stolom, igrači se više nisu čuli jedni s drugima… Postojao je samo taj glas s tribina i parket koji se trese pod nogama, i rosi se od daha tolikih ljudi.
Pritom, u toj prvoj utakmici, u drugom njezinom poluvremenu, čini se da su igrači Bosne, ipak, prerano bili povjerovali da nikako ne mogu izgubiti. U dvadeset i osmoj minuti Sreten Đurić zaradio je petu osobnu. Bosna tad sigurno vodi. Nekoliko minuta kasnije, petu osobnu dobio je i Macura. Rezultat je neriješen, ali Šibenka je na centarskoj poziciji ostala samo na Marelji. Ako me varljivo sjećanje ne vara, a moguće je da i to krivo pamtim, prošlo je četrdeset godina, i u tih četrdeset godina dogodilo se i to da mi fikcija postane važnija od zbilje, ali mi se čini da je Predrag Šarić tad odigrao neke velike minute svoje karijere. U posljednjoj minuti, taj prizor dobro pamtim, Dražen Petrović dobiva petu osobnu, ali Šibenka pobjeđuje s pet koševa razlike 103: 98.
I onda, na sam Dan oslobođenja Sarajeva, odlazim na utakmicu. Za veliku je utakmicu uobičajenih sedam tisuća duša. Naravno, sve samih muških, generacijskih i socijalno vrlo raznolikih, što se vidi i po odjeći, ali većina je gnjevnih na Šibenčane. Po tom se gnjevu Bosnini navijači ne razlikuju od navijača Jugoplastike, Zadra, Cibone, Partizana, čačanskog Borca, jer svima se njima čini da nešto nije u redu i da nisu igrači Šibenke bili bolji od igrača njihovog kluba, nego da je na neki neregularan način šibenska publika pobijedila njihove igrače. Nitko nikad nije mogao reći u čemu se, zapravo, sastojala neregularnost. Pritom, Bosnina je publika bila za nijansu gnjevnija: ipak smo mi prvaci Europe, a osim što smo prvaci Europe, ne može, brate, biti da negdje, u nekom Šibeniku, postoje veći mangupi od nas!
Od te utakmice vrlo malo pamtim. Ustvari, ne pamtim nijedan trenutak igre, što, vjerojatno, i nije neobično, jer je Bosna vodila od prve minute, na poluvremenu je bilo petnaest razlike, i nije pretjerano reći da je Šibenka pregažena kao plitak potok. U ono vrijeme nije se vodila precizna statistika, ne znamo koliko je tko imao skokova, jedino su se pouzdano brojali koševi. Pa tako nalazim da su Bosnini centri Radovanović, Benaček i Zrno zajedno ubacili 45 koševa, a da su Đurić, Macura i Marelja ubacili 12. Nakon što je u poluvremenu vodila s petnaest razlike, Bosna je komotno pobijedila 96: 84.
Ali nešto, ipak, pamtim od tog 6. travnja 1983, u Dvorani Skenderija. Godine su to kada su u modi praćke, male, ne veće od ispruženog kažiprsta, napravljene od izolirane bakrene žice, i tanke rastezljive gumice. Municija je od iste takve žice, meci savijeni u kiflu, i svuda po gradu, naročito po strmim mahalskim sokacima, iz okolnih bašči i tamnih ulaza, vrebaju klinci, i gađaju za vedrih proljetnih dana djevojčice i mlade djevojke po golim nogama i rukama. Gađali bi oni i muške, ali mnogo je to opasnije, jer ti muški su, vjerojatno, dio iste gerile, veterani istoga rata, dobro znaju odakle je metak mogao stići, jer su i oni možda vrebali iz iste te bašče i istoga tog ulaza, pa ako ih budeš gađao, mogli bi te uloviti i ubiti boga u tebi…
E, tako su neki malo odrasliji dječaci, pretpostavljam momci, veterani sarajevskog uličnog rata, zamislili dobru zabavu: na utakmicu će donijet praćke i municiju! Neće gađati igrače, to ne bi bilo u redu, nego će gađati suce, ustvari gađat će Iliju Matijevića, tog smiješnog i smrtno ozbiljnog brku. I tako je priređena zabava čije fragmente, čini mi se, pamtim. Iako su košarkaški suci bili u dugim hlačama, pogodci su bili vrlo bolni! Osim toga, imali su gole ruke! Nesretni Ilija Matijević bi poskočio, pa bi se osvrtao, nije mu bilo jasno što ga je to zaboljelo, sve dok, vjerojatno, u jednom trenutku nije pronašao ispaljen metak na parketu. Četvrt stoljeća kasnije pola će mu se Hrvatske, i to ona razumnija polovica, rugati kad u nekoj televizijskoj emisiji bude tvrdio da su ga u toj utakmici Bosnini navijači gađali praćkama, i da je onda smiješno govoriti o neregularnostima na Baldekinu. Nesretnik je govorio istinu, ali mu nitko nije vjerovao, jer je sve drugo što je govorio bila laž. Osim toga, kad kažeš praćka, svi misle na onu veliki drvenu praćku…
I onda, tri dana kasnije, u trećoj utakmici, odvije se povijest. Ono što joj je prethodilo bio je ljudski život, podložan zaboravu. Za razliku od života, povijest je podložna mitu. Mit je lažna istina. Mit se, nakon što je jednom stvoren, nikako ne može osloboditi laži. Mit je od sjećanja dalje nego što je zaborav. Pritom, moj odnos prema tom mitu malo je neobičan, drukčiji, promjenjiv i nestabilan. Naime, te 1983. navijač sam splitske Jugoplastike. Bosnu doživljavam kao čvrstu zavičajnu zaleđinu, i navijam za Bosnu kad god ne igra protiv Jugoplastike. Međutim, Šibenka u meni ne izaziva gnjev, kakav obuzme druge. Razlozi će mi, možda, biti jasniji nakon što ovo vrijeme prođe. Razlozi se, naime, tiču književnosti. Šibenka je, naime, za razliku od drugih košarkaških klubova, uključujući i Jugoplastiku ili Bosnu, u kojima igraju košarkaši, koji imaju svoj raspored na parketu, uloge u igri, sportske karijere, skupina likova, koji da kao nisu stvarni. Oni su, kao što bi i ovo poglavlje mojih romanesknih manevara za godinu 1983. trebalo pokazati, zameci neke velike fikcije. Željko Marelja, recimo, četrdeset godina kasnije živi na otočiću Prviću, muku muči s kukovima i koljenima, ide po operacijama, ali zapravo izgleda isto onako kako je izgledao i 1983. Ćaća Dražena Petrovića. Nesretni, dobri Dražen, dok god je u Šibenki, bit će pod zaštitom Srećka Jarića i jedne velike beletrističke pripovijesti, koja ga štiti od stvarnosti, od veličine svijeta i od prometne nesreće…
I na poluvremenu te treće utakmica Bosna vodi jedanaest razlike. I u toj trećoj utakmici publika vodi Šibenku u preokret, ali ono što čini stvarnu razliku je Dražen Petrović. On igra u transu, i do kraja utakmice zabija 40 koševa, što je malo manje od pola Šibenkinih koševa. I to bez trica, jer trice ne postoje. Šarić i Đurić su već prije tridesete utakmice vani zbog pet osobnih. Suci dijele pet tehničkih grešaka. Na parketu i u dušama ljudi zavladao je potpuni nered. Premda sam za Bosnu, ja nekako želim da Šibenka pobijedi. Razloge nije lako objasniti. Neće biti lakše ni četrdesetak godina kasnije.
I onda se, u posljednjoj sekundi već zaboravljene utakmice počinje zbivati nešto što traje sve do danas. Bosna vodi koš razlike, Ljubojević izvodi aut, dodaje Draženu, on skače i baca loptu prema košu, ni za što drugo nema vremena, i promašuje, jer pogodak je u toj situaciji mogao biti samo slučajan. Sabit Hadžić ga pritom ometa, ali na tisuću puta ponovljenoj snimci neće se vidjeti i da ga dodiruje. Prema svjedočenju Bosnina trenera Svetislava Pešića, Ilija Matijević je u tom trenutku označio kraj utakmice. I tek zatim se predomislio i svirao prekršaj. Kasnije će tvrditi da prekršaja nije bilo u trenutku šuta, nego ranije, prije nego što se Dražen digao na šut. Ali to se ne vidi, to po svemu sudeći ne postoji.
I onda slijede Draženova slobodna bacanja. Ako pogodi samo jedno, povijest će, a s poviješću i ljudski životi, poći na jednu stranu. Ako pogodi oba, poći će na drugu, ispostavit će se zlosretniju stranu. Ali Dražen je miran i hladan kao Srećko Jarić. Pogađa oba slobodna bacanja, i Šibenka u uraganu osjećaja i u tutnjavi ludih ljudskih srca postaje prvak Jugoslavije. Hadžićevog prekršaja, međutim, nije bilo! Svi znamo da ga nije bilo, vidjeli smo to svojim očima, i znamo da se u ovakvim situacijama ne svira ništa. Gotovo je! Vrijeme je ionako već bilo isteklo. Ili, možda, nije isteklo? Ali ako i nije, Sabit Hadžić Dražena nije ni dodirnuo. Meni se u tom trenutku, osjećam to, o glavu razbila izdaja. Šibenka je pobijedila, ali na način koji ne mogu prihvatiti, zato što sam ja od nekog trenutka one sarajevske utakmice, sjedeći na tribinama Skenderije, poželio da Šibenka bude prvak Jugoslavije. Ali ovo nije to!
Zatim se, odmah sutradan, stvari dalje odvijaju, na sve gori i gori način. Utakmica biva poništena, na način na koji, bez obzira na svevlast Tita i Partije, nikada ništa za postojanja socijalističke Jugoslavije nije poništeno, i naređuje se igranje nove utakmice, na neutralnom terenu. Šibenčani takvo što odbijaju, kao što bi svatko odbio. Taman i da si sto posto siguran da ćeš u toj utakmici pobijediti, takva se utakmica naprosto ne igra. Bosna biva pobjednik bez igre, i tako osvaja treću i posljednju svoju titulu prvaka Jugoslavije u košarci. Ilija Matijević je pokrenuo niz nepravdi, i svaka je bila veća od one prethodne. Zašto je to učinio? Nikada nećemo saznati, ne možemo čak ni pretpostavljati, a uskoro više nećemo imati koga pitati. Naime, vremena će se ubrzo promijeniti, a s promjenom vremena slijedi i revizija ljudskih sjećanja i emocija, te u nekim slučajevima, recimo u slučaju Ilije Matijevića, i preobražaj ličnosti, tako da ni stvarnost iz posljednje sekunde šibenske utakmice od 9. travnja 1983. više neće imati traga u sjećanju, ljudskom iskustvu, ali ni dokumentu ili u televizijskoj snimci. Stvarnost će se preobraziti na takav način da će u mitu o trećoj utakmici između Šibenke i Bosne famozni Beograd i u njemu Srbi postati krivci za to što je Šibenki oduzeta titula.
Sve bi drukčije bilo da je Draženu zadrhtala ruka. A vjerojatno bi i zadrhtala da nije imao Zorana Slavnića kad mu je bilo petnaest, ili da u tom trenutku nije imao Srećka Jarića, koji će popraviti sve što on pokvari. Zadrhtala bi Draženu ruka da prethodno nije imao toliko sreće s ljudima. Ili bi mu zadrhtala da ga je tad sreća pomilovala. U tom slučaju igrao bi se produžetak, a utakmica je tako već bila potekla da bi Šibenka u produžetku pobijedila. I od tog bi njegovog promašaja, i te pobijede koja bi uslijedila, sve možda drukčije poteklo, i ne bi se deset godina kasnije, 7. lipnja 1993, u svome golfu našao negdje kod Dankendorfa, na autocesti u Bavarskoj, koja je 1935. prešla preko alemanskog groblja iz sedmoga stoljeća poslije Krista.
Da je promašio to jedno slobodno bacanje, nitko se više ne bi sjećao da ono nije bio prekršaj.