Bio je četvrtak, 4. lipnja, kada su zavjerenici s oružjem doputovali u Sarajevo. Putovanje je trajalo dugo, a u istrazi je temeljito rekonstruirano i opisano kroz niz verzija i svjedočenja, i zatim prepričano i pretočeno u svojevrsna evanđelja mladobosanaca. Tom putovanju, vlakom, konjima, ali uglavnom pješice, trebalo bi posvetiti cijelu priču, svojevrsni roman ceste, od Beograda pa do Šapca, preko Mačve i Semberije, kroz istočnu Bosnu, sve do Tuzle. Uglavnom nisu noćivali po turskim hanovima, kao junaci Andrićevih proza, niti po usputnim prenoćištima, kakva će nicati uz glavne ceste i drumove u prvim desetljećima modernizacije; spavali su po šumama i štagljevima, kod jataka za kojima će austrijska policija tragati i suditi ih na smrt sve do raspada države, ali u Šapcu su, da ne budu sumnjivi, ipak zanoćili u hotelu. Ime tog hotela je poput romanesknog naslova cijele mladobosanske avanture: Hotel Amerika. Anabaza Principa i drugova započinje tako u šabačkome hotelu Amerika, i završava koju stotinu koraka od sarajevskoga hotela Evropa. Između Evrope i Amerike hlapili su snovi jednoga naraštaja, koji će na kraju, izbjegne li terezinske tamnice, stvarno skončati u nekoj svojoj Americi. Da mu na Vidovdan revolver nije opalio, da mu se ruka zamrznula na putu do džepa, ili da Ferdinandov šofer nije načinio fatalnu grešku, Gavrilo Princip postao bi radnik u tvornici automobila u Detroitu.
Posljednji dio puta prešli su željeznicom, i na staroj željezničkoj stanici na Čengić Vili zatekli su se u zoru Gavrilo Princip, Trifko Grabež i Nedeljko Čabrinović. Svaki je pošao svojim putem, i rijetko će se, samo po konspirativnom zadatku, susretati u sljedeća dvadeset četiri dana. Bit će to vrijeme dvojbi, sumnji i svojevrsnog revolucionarnog, redovničkog samopročišćenja. Slučaj je tako udesio stvari da sva trojica – kao u kakvoj hagiografiji svetaca ili crkvenom prikazanju – imaju pred sobom vrijeme u kojemu će se tisuću puta predomisliti pa pokajati, prije nego što konačno odluče biti mučenici vjere i ubojice. Da je dana bilo dvadeset i pet, ili trideset i dva, a ne samo dvadeset i četiri, njihova odluka bi, možda, bila drukčija. Čovjek živi u vremenu, i mladobosanci su živjeli u vremenu, predomišlja se i nećka, pa bi jednoga dana mogao postati svetac, drugoga ništarija, trećeg će život dati za revoluciju, a onda će skapati kao običan zločinac…
Istražitelje su, što je i normalno, najviše zanimala upravo ta dvadeset četiri dana u životima trojice mladića. Oni su im ponešto i odali, ponešto su slagali, preuveličali ili prešutjeli, sve nastojeći – naročito Gavrilo – da ne odaju nikoga od svojih. Istraga, naravno, nije išla samo za urotnicima, nego su u kolo optuženika, ili onih nad kojima će država provesti odmazdu, pokušavali uvući i one koji su bili samo nedužni Gavrilovi, Nedeljkovi i Trifkovi drugovi. Ako već nisu mogli spriječiti ubojstvo princa, barem da njegovu smrt okaju svi koji su mu ikada u Bosni i okolo Bosne poželjeli zlo.
Cijeloga tog četvrtka Gavrilo je, tvrdi, šatao Sarajevom. Dugo ga nije bilo u gradu. U ranim godinama, a on je još dječak, vrijeme prolazi sporo, jer su tijelo i duh u stalnim mijenama, pa je nekoliko tjedana dovoljno da se čovjek sasvim preobrazi. A nedavno vrijeme u takvom se sjećanju čini već jako dalekim. Tako je i Gavrilu daleko Sarajevo, njegov gimnazijski grad, mjesto njegove najveće čežnje, mržnje i ljubavi, dok šeta čaršijom, besposlen i slobodan. I naoružan. S revolverom i jednom velikom životnom odlukom, nakon koje je osjetio onu konačnu životnu slobodu, koju većina ljudi nikada neće dosegnuti. Ima li slobodnijega ljudskog stvora od učenika šestog razreda gimnazije koji se odlučio žrtvovati za ideju? Savjest mu je mirna: on neće pucati u čovjeka, nego u nadvojvodu. To što čini je tiranoubojstvo. U posljednjih nekoliko godina tiranoubojstvo je postalo europskom modom. Ideje slobode, socijalne pravde, anarhije formuliraju se, promoviraju i šire pucnjima u vladara. Atentati su krajem devetnasetog i početkom dvadesetog stoljeća poput predizbornih plakata stotinjak godina kasnije. Svijet je, manje-više, sretan, siguran, rasplesan i osvijetljen čudesnim bljeskom žarulje. Njezino svjetlo sjajnije je od svjetla čak četrdeset stearinskih ili voštanih svijeća? Nije li to čudo? Automobil, koji u Zagrebu zovu samovoz, hitriji je od najbržega arapskog konja. Od lava! Od bengalskog tigra! U toj brzini, u tom svjetlu, jedini su nesigurni prinčevi i vladari, ministri, predsjednici i poneka gospođa koja se zlosretno nađe u njihovoj pratnji.
Dok tako slobodan Gavrilo šeta Sarajevom, u najbolje doba godine tog šeher svemira, kad klima ljude nagradi za sve novembarske magle, teške i debele februarske snjegove i martovske laptavice, i osjeća se onaj jedinstveni užitak, kada se čini da jasno razaznajemo i razlikujemo toplinu sunčevih zraka od ugodne hladnoće koja izbija iz asfalta i kaldrme, koja osvježava čovjeka i odvraća ga od svakoga težeg posla, ali i od pomisli da bi opet jednom mogla doći zima, Gavrilo je prebrinuo sve svoje životne brige, i pomirio se s mišlju da je smisao njegova života u umiranju i u žrtvi za domovinu kojoj još ne zna granice, iako mu se njezino ime zavuklo pod nokte, pulsira mu u svakome zdravom zubu, bruji u rebrima i u kičmi, kao koštana srž: Jugoslavija. Ali manimo se osjećaja, osjećaji varaju, nego evo onoga što Gavrilo Princip tog trenutka racionalno zna, o čemu je čitao po novinama i slušao od drugova: 1900., na samom početku vijeka, ubijen je u atentatu talijanski kralj Umberto, sljedeće godine ubijen je američki predsjednik William McKinley, a 1902. ubijen je ministar u ruskoj carskoj vladi Sipjagin; 1903. u Beogradu su ubijeni i defenestrirani kralj Aleksandar Obrenović i kraljica Draga, 1904. ubijen je upravitelj Finske general Bobrikov, a 1905. ubijen je grčki premijer Delijanis, dok je dvije godine kasnije ubijen njegov kolega, bugarski premijer Petkov; 1907. ubijen je predsjednik iranske vlade Amin-sultan, 1908. ubijen je portugalski kralj Karlo Prvi, skupa s nasljednikom prijestola Lujom Filipom, a 1909. najugledniji među pogubljenim vladarima i političarima bio je japanski princ Ito; 1910. ubijen je egipatski premijer Butros paša Gali, 1911. ubijen je ruski premijer Stolipin, 1912. ubijen je španjolski premijer Mendes, dok je 1913, godinu pred Sarajevski atentat, teško probrati između trojice ubijenih u atentatima: predsjednika Meksika, grčkoga kralja i zapovjednika cjelokupne turske vojske… Onako kako se stoljeće kasnije ubijaju bezimeni ljudi po ulicama Kabula, Ramale ili Haife, tako su u to vrijeme ubijani carevi, kraljevi i predsjednici vlada. U ono vrijeme pucali su atentatori i pripadnici tajnih zavjereničkih grupa, dok se danas ubija s uredno potpisanim i protokoliranim službenim ovlastima. Tada su civili pucali u careve, kraljeve i predsjednike vlada, a u današnje vrijeme carevi, kraljevi i predsjednici vlada pucaju u civile. Tu promjenu perspektive valja imati na umu i u četvrtak, 5. lipnja 1914, dok se ništa još ne događa, osim što Gavrilo šeta Sarajevom, i divi se svome gradu. Sarajevo ga je opčinjavalo i fasciniralo. Bio je to grad njegove pismenosti i kulture, sve što je bio Gavrilo Princip kao pjesnik, revolucionar, svetac, prokletnik, anarhist, socijalist, Bosanac, Jugoslaven, Srbin, zavjerenik i terorist, bilo je sarajevsko. On je na škole u grad došao u ranim danima modernizacije Bosne i njezinoga glavnog grada, i učio se onome čemu se upravo učilo Sarajevo. Dječak je stasavao onako kako je stasavalo jedno u davnom dobu zaostalo društvo. Iz otomanske dekadencije, iz stoljeća zaostajanja i propadanja jednoga veličanstvenog carstva, Bosna je iskočila u eru električnog tramvaja, filma i gramofonskih ploča. U istoj generaciji, u životnome iskustvu i emocijama jednoga jedinog čovjeka, protekla bi čitava stoljeća, taložeći se u njemu kao niz međusobno suprotstavljenih, paradoksalnih i neusporedivih iskustava. Sam Gavrilo Princip je jašući tri dana iz rodnoga Obljaja do Bugojna, a zatim brzom željeznicom, u samo nekoliko sati, do Sarajeva, započeo svoje kratko i tragično sazrijevanje, koje će do kraja ostati razapeto između mitske povijesti i modernizma, između topuzine Kraljevića Marka i paklenog stroja Petra Kropotkina. Takvo se dvojstvo nije u njemu moglo pomiriti, kao što su nepomireni zauvijek ostali i Gavrilovi osjećaji prema Sarajevu. U noćima pred pucanj, kada mu se riječi već pretvore u olovo, izgovorit će on tu mnogo puta citiranu rečenicu, koja će strašno zvučati, i piscu ove priče će se vraćati u misli, kao odjek vlastitoga očaja i straha, kada u proljeće 1992. bude u Sarajevu slušao bombe i mine nad vlastitom glavom: “Svu bi čaršiju zapalio kad bi je mogao strpati u kutiju šibica.” Tad je i gorjela sva čaršija, i činilo se da će izgorjeti Sarajevo, i u njemu, s našim životima, i sve naše porodične i društvene povijesti, sva sjećanja svijeta koji nas je učinio takvim kakvi jesmo, i trebalo nam je, dok je gorjelo Sarajevo, da te riječi, koje je Gavrilu pripisao njegov gimnazijski drug, pisac i budući direktor Narodnog pozorišta Borivoje Jevtić, inače sklon takvim vrlo teatraliziranim iskazima, ponovimo po stotinu puta, kao optužbu protiv onih koji su po nama bacali bombe: “Svu bi čaršiju zapalio kad bi je mogao strpati u kutiju šibica.” Jer, doista, tada Sarajevo jest bilo sabijeno u kutiju šibica, i nitko za tim gradom ne bi zaplakao, ni s istočnih, ali ni sa zapadnih strana, da je u toj kutiji i izgorjelo. Piscu priče tada je Gavrilo Princip bio kriv, i možda je zbog toga dvadesetak godina kasnije priču i započeo. U proljeće 1992. činilo mu se da Gavrilo Princip lično gruva iz srpskih haubica, dok mu se sad čini da je 1992. Gavrilo gorio skupa sa svojim gradom. Gorjela je i sagorjela njegova uspomena, nestalo je prilike da se dovrši započeti paradoks Kraljevića Marka i princa Kropotkina, i priredi opelo nad Principovim grobom i nad tragičnim slučajem nedovršene modernizacije Bosne i Sarajeva, kojoj je svojim pucnjem presudio onaj koji je bio najuzornije dijete upravo te bosanke modernizacije.
Noć između četvrtka i petka, 4. na 5. lipnja 1914. Gavrilo Princip nije zanoćio u Sarajevu, nego je vlakom pošao u Hadžiće, kod starijega brata Jove. Slagao mu je da je u međuvremenu u Beogradu položio sedmi i osmi razred gimnazije i da ga na jesen čeka još samo matura. Jovi se stužilo, bio je tmuran i zabrinut, poslovi su mu stali, a prije deset dana rodio mu se sin. Gavrilo je lagao da razvedri brata koji, možda, još godinama neće saznati da nije položio ta dva gimnazijska razreda. A kada sazna, ako ikad i sazna, to više nikome neće biti važno, jer Gavrila neće biti među živima.
Gavrilo je te noći nagovorio brata da dijete ne naziva prema đedu ili prađedu, niti da ga, kao što bogomoljci i seljaci obično rade, imenuje po svecu u čiji je dan rođen. Nego, neka u dječakovo ime upiše jednu želju, pa neka se zove Slobodan. Bilo je to rijetko ime, malo tko se početkom vijeka zvao Slobodan. Jovo ga je poslušao, a ime Slobodana Principa Selje postalo je za generacije koje su se u Sarajevu rađale nakon Drugoga svjetskog rata jedno od onih imena, poput Franje Kluza, Marijana Badela, Josipa Kraša, Rudija Čajavca, koja kao da i nisu pripadala nekad živim ljudima, jer su to bila imena stvari, mrtvih predmeta, električnih aparata i odijela, imena tvornica i ulica, kulturnoumjetničkih ili studentskih društava.
Nećak slavnoga strica išao je u istu gimnaziju kao i Gavrilo, poslije je u Beogradu studirao na Tehničkom fakultetu. Rano je ušao u SKOJ i Komunističku partiju, i bio je, uz Hasana Brkića i Slavišu Vajnera Čiču, jedan od trojice pokretača ustanka u sarajevskom kraju. Umro je u Šćepan Polju blizu Foče, za vrijeme treće neprijateljske ofanzive, svibnja 1942, od pjegavog tifusa. Za Narodnog heroja Jugoslavije proglašen je, među prvima, 6. studenog 1942. Narodni heroj koji ne bi ponio ime Slobodan, da mlađi brat starijem nije lagao oko uspjeha u školi.
U subotu 6. lipnja Gavrilo Princip ranim se jutrom vratio u Sarajevo. Povod je bio zanimljiv. Tog dana su mladobosanci, okupljeni u Srpsko-hrvatskoj nacionalističkoj omladini, organizirali dobrotvornu zabavu, na kojoj se prikupljao novac za pomoć hrvatskim školama u Istri. Nije poznato koliko je tada skupljeno novca, ali se zna da su zabavi prisustvovali svi oni čija će imena, na ovakav ili onakav način, ući u povijest: zavjerenici, atentatori, pjesnici i pisci, historičari, glumci, kazališni režiseri, mlada buntovna elita jednoga zaturenog europskog grada, koji kao da se prenuo iza sna, i još se ne zna kakav će ubuduće biti. Nikada se neće znati kakvo je Sarajevo moglo biti nakon tog ranog i bezbrižnog ljeta 1914. Atentat je odredio sudbinu ovoga grada, obilježio ga za sva vremena, da se o Sarajevu u Europi zadugo zna samo to da je u tom gradu ubijen princ, i da je tako započeo Veliki rat. Malo po svršetku tog rata, opet na rubu Europe, i pri dnu novinske stranice, dogodit će se prvi istarski egzodus, bit će protjerana djeca za čije su škole mladobosanci skupljali novac, pa će na neko vrijeme nestati i hrvatskih škola u Istri.
U toj dinamici izmjenjivanja egzodusa i zaborava, devedesetak godina kasnije u Hrvatskoj će nevjerojatno zvučati i podatak da je Gavrilo Princip sudjelovao u jednoj hrvatskoj dobrotvornoj zabavi. Smisao strategije povijesnoga zaborava je u stalnom pojednostavljivanju životne i društvene svakodnevice. Hrvatska svakodnevica je, u odnosu na Gavrila Principa, 1914. i Veliki rat, izuzetno jednostavna. Toliko jednostavna da se čini kako nikakvog rata nije ni bilo.
Nakon dobrotvorne zabave Gavrilo je otišao u Oprkanj broj 3, u podstanarsku sobicu, kod Danila Ilića i njegove majke. Tu će zanoćiti svakoga dana, sve do 28. lipnja. Danilo Ilić stvarni je organizator Sarajevskog atentata, on je formirao zavjereničke trojke, rasporedio atentatore duž Apelova keja, ali se i najviše kolebao oko smisla, pa i oko moralne pozadine i svih mogućih posljedica ubojstva nadvojvode Franje Ferdinanda. Nagovorio je Gavrila, a onda se htio povući. Više to nije išlo. Bujica historije orljala je niz čaršiju da je nitko više ne zaustavi, a mladost je bila spremna na žrtvu, pomirena s vlastitom smrću tako i toliko da ju je već užasavao svaki drukčiji ishod. Mogućnost da bi se moglo i sutra živjeti, da vrijeme nastavi svojim tokom, ubrzano ritmom okretnih plesova, lakomisleno, romantično i zabavno, ono vrijeme koje se u Francuskoj nazivalo belle epoque, a Danilo i Gavrilo su ga smatrali odvratnim i ponižavajućim po Bosnu i njezine vjekovnom mržnjom zadojene narode, ta mogućnost Gavrilu je već bila nemoguća i ponižavajuća, toliko ponižavajuća da je bio spreman prezreti svakoga tko bi mu predložio da odustane od atentata. Danilo je bio melankolik, miran po svojoj naravi, i zapravo vrlo usamljen čovjek. Ono što je on vidio, nakon svih predomišljanja, katarze i pročišćenja, kao konačnu posljedicu ubojstva prestolonasljednika, bilo je strašno. Ali Gavrila nije mogao odgovoriti. Nikoga od najmlađih ne bi mogao odgovoriti, Mehmedbašić bi ga, možda i poslušao, ali Grabež i Čubrilović nikako. A Čabrinović je, tako svi misle, prevrtljiv, danas je za jedno, sutra za drugo… Jedna od literarno najzanimljivijih, najizazovnijih mladobosanskih tema je odnos drugova prema Nedeljku Čabrinoviću. Bili su nepravedni prema njemu, a on je to osjećao. I bacio je bombu na Franju Ferdinanda kada su se svima drugima smrznula srca. On je, a ne Gavrilo, pokrenuo iz ležišta krvavi kotač povijesti. Je li to učinio zato što su ga podcjenjivali, ili su njegovi ideali bili čvršći nego njihovi? Je li njegov karakter bio čvršći nego njihov? To je velika priča.
Trebalo bi nanovo opisati ulicu Oprkanj, u kojoj je Gavrilo Princip stanovao kao gimnazist, i prije toga, kao učenik trgovačke škole, adresu na kojoj je prešao sav svoj životni put. Desetak godina nakon atentata, u jednom prigodnom eseju, sa žalostivim prizvukom životnoga poraza, kojim, valjda, zrači svaka stvarna i velika historijska žrtva, Ivo Andrić je pisao:
“Tamo gde prestaju baščaršijski dućani i kazandžijske radionice i gde počinje gusto srpsko naselje sa starinskim kućercima, ima jedna ulica, koja se nekad zvala Oprkanj-sokak, a danas nosi ime Danila Ilića.
Sem po kojeg ljubopitljivog turista koji, razgledajući pitoresknu čaršiju, zaluta i brzo prođe kroz ovu ulicu čije mu ime ne kazuje ništa, malo ko da zalazi bez potrebe u nju. A i kad prođete kroz tu krivu ulicu sa nagnutim, uvučenim ili isturenim ćoškovima i divananama, vi ne biste nikad pomislili na ma šta veliko, teško, zamršeno ili jezivo. Baščaršijski golubovi i živolazni vrapci padaju po toj kao i po svakoj drugoj kaldrmi. U dnu ulice su velike magaze sa brašnom i pred njima se, ma u koje doba dana da dođete, uvek natovaruju ili istovaruju kola sa džakovima brašna. I jutros, evo, hamali, brašnjavi kao vodeničari, unose džakove toga belog božijeg dara, ‘nimeta’, kojeg Bosna uvozi otkako je postala, i kojeg nikad nije dosta ovoj zemlji, oskudnoj svačim.
Kažem, u ovako mirno popodne, vi ne biste nikad pomislili da je još pre desetak godina u ovoj ulici živeo jedan mlad učitelj čiju je dušu toliko ispunila i zanela želja za pravdom i slobodom da je odlučio da uzme na se najteži od svih krstova: da bude u isto vreme ubica i žrtva, sudija i mučenik.”
Na ovom mjestu čitatelj i pisac ima razloga zastati s prepisivanjem Andrićevih rečenica, glatkih kao pokisla kaldrma Oprknja, i ponoviti: “…jedan mlad učitelj, čiju je dušu toliko ispunila i zanela želja za pravdom i slobodom da je odlučio da uzme na se najteži od svih krstova: da bude u isto vreme ubica i žrtva, sudija i mučenik.” U toj gotovo nadgrobnoj riječi nad životom i djelom Danila Ilića, stoji jasna i čista moralna presuda Gavrilu i mladobosancima, njima koji su se usudili činiti ono na što sam Andrić nije bio spreman, nije imao te hrabrosti, niti je bio tako siguran, iako je bio njihov drug i sumišljenik, i u toj moralnoj presudi su bez mnogo riječi istinom zadovoljeni jedni i drugi: oni koji su pucali i oni u koje se pucalo. Istinom su okrepljena oba tabora, i nikome se, pa ni vlastitom sentimentu, nije dalo za pravo da borce za slobodu oslobađa odgovornosti za ubijanje, ali ni da ubojicama prešuti da su ubijali u ime slobode i temeljnoga ljudskog prava da se ne bude nikome rob. Svoj mali esej Andrić je napisao u vrijeme kada je sjećanje na Sarajevski atentat bilo svježe, živi su bili roditelji atentatora, njihova braća i sestre, i samo što je protutnjao Veliki rat, u kojemu je Srbija žrtvovala šezdeset posto odrasloga muškog stanovništva, unoseći tu tragičnu krvarinu kao miraz u južnoslavensku kraljevinu, i taj će se miraz pokazati prokletim, kao što prokleta biva svaka zajednica u kojoj neka strana za sebe traži moralno preimućstvo u ime podnesene žrtve. Kraljevina Jugoslavija je, paradoksalno, mogla uspjeti, samo da su Srbi umjeli zaboraviti sve svoje mrtve, samo ih tada drugi narodi ne bi doživjeli kao uzurpatore. Tada je Andrić, baš u vrijeme kada je već bio doseljeni Beograđanin i ciljao je na diplomatsku karijeru, pisao o vidovdanskim junacima kao o “ubicama i žrtvama”, čineći tako moralni red u općem neredu emocija, ljudske nesreće, narodnoga gnjeva i gubitničkog očaja – jer svaki je rat za nas bio poraz i gubitak.
Sto godina nakon atentata, i devedeset nakon putopisa Ulicom Danila Ilića, tog reda više nema, kao da se svijet vratio u vrijeme pred Gavrilov pucanj. Nema reda u Sarajevu, utopljenom u istu, u još goru mržnju nego 1914, samo što Srba i Hrvata, u tom gradu skoro da više i nema, kuferaši su izumrli prije 1992, a Ulici Danila Ilića vraćeno je ime Oprkanj, više iz mržnje prema mladobosanskom učitelju, nego iz ljubavi prema tradiciji. Nema, međutim, reda ni u Beogradu, nema reda u Europi, u Beču i Londonu, gdje god se prigodno piše i govori o stogodišnjici Sarajevskog atentata, jer se posvuda ubojicama zaboravlja da su se borili za slobodu, a borcima za slobodu olako se oprašta i zaboravlja to da su ubijali. Ubijanje iz zasjede nije junački čin, čak ni kada se puca u tiranina. Ali svakako je junački braniti svoje ideale. Prije nego što je pucao, i nakon svog pucnja, Gavrilo Princip junački je branio svoje ideale.
Nastavak i kraj Andrićeva eseja već je posve sentimentalan, i pisac je spreman na sebe preuzeti tuđe grijehe, i poput Šimuna Cirenca, on na kraju na vlastita pleća prima Ilićev križ. Ali i taj kraj je važan, jer u finalnoj molitvi vrlo jasno izgovara ime zemlje za koju su Danilo Ilić i Gavrilo Princip pali:
“Dok sam to mislio, zazvoniše zvona sa druge strane Miljacke, prvo jedno malo, pa za njim drugo, veće, tamna i raspevana glasa. U isto vreme se javi mujezin sa džamije, s jedne, s druge, s treće. Pa još neka zvona iz daljine. Bilo je podne. Zatitra letnji vazduh i sve se ispuni kao nekim strujanjem od zemlje put nebesa. Za tom strujom podigoh i ja oči put neba, i sa molitvenim zvukom pođe i moja misao, teška od zemaljskog jada. Otrže se sama, dotle nepoznata i rečima neizreciva molitva put neba:
– Gospode, koji si nad svetovima i vladaš i znaš, pogledaj, molimo te, i na ovu brdovitu zemlju Bosnu, i na nas koji smo iz njena tla nikli i njen hleb jedemo. Daj nam ono za što te dan i noć, svak na svoj način, molimo: usadi nam mir u srce i slogu u gradove. Ne daj da nas tuđin više zlim zadužuje. Dosta nam je krvi i ratničke vatre. Mirnog hleba mi smo željni.
Pogledaj nas, Gospode, i uslišaj ne radi nas zlih i nesložnih, nego radi ovog velikog pravednika i mučenika, sarajevskog učitelja, Danila Ilića.”
Gavrilo Princip bio je jača ličnost od Ilića. On mu je bio autoritet kao stariji, i dok su god godine važne u formiranju autoriteta, odrasli Danilo vladao je, blago, vatrenim dječakom. U lipnju 1914. došlo je vrijeme da se stvari preokrenu. Najprije u uzaludnom Ilićevom nastojanju da se od svega odustane, a onda u istrazi i na suđenju, kada je Gavrilo Princip nadjačao i nadgovorio učitelja, tako da ga je, na određeni način, istisnuo iz povijesti. Držao se besprijekorno, kao najuzorniji revolucionar, oblikujući pažljivo svoje mjesto u povijesti i vječnosti. Ili mu je samo bilo stalo da se nijednog trenutka ne ponizi i da iz svega izađe čist. Nije se pokajao, nikada se ni na što u zatvoru nije žalio, osim na to što mu ne daju knjige, brane mu da čita… I jasno se, već na početku istrage, pokajao za ubojstvo vojvotkinje Sofije. To je nesretan slučaj. On će je zauvijek nositi na duši… Njezina smrt ga je opterećivala, bila mu je višak, nije to više bilo tiranoubojstvo, nije se za nju mogao opravdati. Ne pred njima, jer se pred njima nema razloga pravdati, nego pred sobom i svojom vjerom.
Koliko god se trudili, istražitelji i suci nisu mogli pronaći ništa što bi Gavrila Principa unizilo pred vječnošću. Nikakvu niskost u njegovim riječima i postupcima, koja bi ga ozloglasila pred novinskom publikom širom Europe. A kako je Austro- Ugarska, kako to njemačkom frazom bilježi i Vladimir Dedijer, bila Rechtsstaat, i nisu još došla vremena kada će laganje u ime države i panjkanje neprijatelja postati temelji državne propagande, tako je Gavrilo iz sudnice izašao čist. Nedeljko Čabrinović opet je bio nestabilan, rušio se pa dizao, mijenjao iskaze i padao u očaj, a Danilo Ilić kao da je odustao od vlastite uloge u povijesti. Nikoga nije teretio, nikoga uvlačio u svoj slučaj, ali je priznavao kako atentat, možda, i nije imao smisla. Zapravo, kako atentat uopće nije imao smisla. Pred tužiteljima i sucima nije si na takav način pomogao, dok je kod pojedinih mladobosanaca i svjedoka vremena time navukao vječni bijes. Vjerojatno se i zbog takvog svjedočenja nikada nije stvorio Ilićev zavjerenički mit, pa ga je skoro i nestalo iz legendi i priča o sarajevskom atentatu. Iako je nesumnjivo to da je Danilo Ilić glavni organizator atentata, njegov redatelj, scenarist i rekviziter, više nikome nije bio potreban. Mladobosanski evanđelisti prezreli su ga da bi uskrisili Gavrila, ali ne samo zato, nego da ne bi imali dodatnih problema s Ilićevim držanjem pred sudom, dok su austrijski i austrofilski povjesničari i svjedoci, općenito svi koji smatraju Srbiju odgovornom za izbijanje Velikoga rata, a u Crnoj ruci, pukovniku Apisu i majoru Tankosiću inspiratore i organizatore Sarajevskog atentata, ne znaju što bi i kud bi s Danilom Ilićem, ako je atentat već organizirao netko drugi. Razlika između mladobosanske i austrofilske legende o Sarajevskom atentatu sastoji se u tome što mladobosanci insistiraju na svojim jugoslavenskim idealima, dok im austrofili pripisuju velikosrpsku ideologiju. Naravno, oni nikada nisu uspjeli rekonstruirati sarajevsku zavjeru Crne ruke, nego insistiraju na onome što mladobosanci otpočetka priznaju, i što je utvrđeno i u istrazi- da su se naoružali u Beogradu. To nije, niti može biti, krunski dokaz zavjere, ali koga za to briga kada se insistira na nečemu tako jednostavnom i brutalnom kao što je izjednačavanje svakog jugoslavenstva s velikosrpstvom. Onima koji u to ne vjeruju, Tomislav Karamarko je u Omišu, krajem veljače 2014, prvi put zaprijetio klanjem nad Kevinom jamom. Ustvari, zaprijetili su njegovi stranački drugovi i istomišljenici, a on im se samo zahvali, govoreći kako je sretan kada ga tako nadopunjavaju. Prijetnja ustaškim klanjima vraća nas, međutim, u 1941, a ne u 1914, ali svaki je razgovor o 1914. danas uvjetovan argumentima 1941, kako u Srbiji, tako i u Hrvatskoj… Mi bismo, međutim, da budemo slobodni ljudi, i da na kraju, iz književnih i iz životnih razloga, razumijemo perspektivu s obje strane šuplje metalne cijevi, i da na kraju opišemo putanju zrna s kojim je započelo “kratko dvadeseto stoljeće”.
Atentatori nisu mogli biti suđeni na smrt, jer su po austrijskim zakonima bili maloljetni. Ali Danilo Ilić bio je punoljetan, i bili su punoljetni mladobosanski jataci i seljaci, koji su im se našli pri ruci kada je trebalo prenositi oružje. Našli su im se pri ruci, i nisu ih odali. Zato su na smrt suđeni svi, ali tako da budu pogubljeni po određenom redu. Danilo Ilić kao zadnji. Tako da njegov užas bude najveći.
Danilo Ilić mirno je i staloženo pristupio vlastitom pogubljenju. Službenom sarajevskom dželatu, službenim jezikom rečeno Scharfrichteru za cijelu Bosnu, ime je bilo Alois Seyfried. Rođen je 27. svibnja 1858. u austrijskom gradiću Brun am Gebirge, koji se do danas stopio s Bečom, kao predgrađe glavnoga grada i mjesto lijepih ljetnikovaca, na istočnim krajevima Bečke šume. Alois je bio najmlađi od trojice braće. Josef i Rudi također su bili krvnici u Austro-Ugarskoj. Ujak braće Seyfried bio je Heinrich Wilenbacher, ugledni bečki dželat. Alois je došao u Sarajevo ljeta 1886, kao privremeni, a sljedeće je godine postao stalni krvnik. U slobodno vrijeme svirao je citru i komponirao. Volio je Schuberta i Chopina. Tokom trideset šest godina rada objesio je pedesetak osuđenika. Nakon prevrata, 1918. i uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Seyfried je ostao u službi. U mirovinu je otišao 1922, s navršene šezdeset četiri godine života. Posljednje pogubljenje izvršio je u Zagrebu, gdje je 8. ožujka 1922. objesio Aliju Alijagića, osuđenog jer je 6. listopada prethodne godine izvršio atentat na Milorada Draškovića, ministra unutrašnjih dela u Vladi Kraljevine SHS. Kao umirovljenik, Seyfried je živio u Sarajevu do 1930, kada se vratio u rodni Brun. Rado je, tri godine kasnije, primio beogradske novinare i razgovarao s njima o ceremonijalu pogubljenja koji se odvijao između devet i deset sati ujutro, 3. veljače 1915. Alois Seyfried jedan od onih Sarajlija, kuferaša, o kojima bi ovaj pisac rado napisao roman, umro je 9. listopada 1938, u rodnome mjestu, nekoliko mjeseci nakon Anschlussa, i nestanka zemlje u ime koje je ubijao. Nema podataka o tome, niti će ih ikada biti, ali pisac romana o Seyfriedu sklon je vjerovati kako je stari habsburški krvnik bio nesretan kada je nestalo Austrije, čime mu je na savjest pao posao koji je tolike godine revno i pošteno obavljao. Između njega i pogubljenih nije više stajalo ništa.
Opis juristifikacije Ilića i drugova, i njihovog svođenja na ništa, Alois Seyfried iznio je pošteno i po savjesti, ne vodeći računa o svojoj ulozi u povijesti, o uspomeni na nadvojvodu Franju Ferdinanda, niti o uspomeni na voljenu Monarhiju. Ovako je govorio bosanski krvnik: “Sa osuđenicima, kojima su skinuli lance još u ćeliji, došao je sveštenik koji je čitao poslednju molitvu. Oni su bili vrlo sabrani i mirni. Kad je ponovo pročitana presuda, koju su mirno saslušali, došao je na red jedan između njih koji je bio onizak. Bio je to Veljko Čubrilović. Kad je stao pod stub, počeo je da skida kragnu i kravatu. Ja sam htio da mu pomognem, jer je teško otkopčaavao, a on mi je mirno dodao: ‘Nije potrebno, sam ću!’ Drugi je bio mršav (Miško Jovanović). I on je bio miran. Treći (Danilo Ilić), koji je kao najkrivlji bio posljednji, bio je takođe vrlo miran i sabran. Jedan od ove trojice – ne sjećam se koji – rekao mi je: ‘Molim vas da me samo dugo ne mučite!’ – Ne brinite, ja sam pečen u svom zanatu, neće sve ni sekundu trajati – rekao sam mu. (…) Ja vam ovdje – kao Austrijanac koji voli svog vladara – kažem da hrabrijih i mirnijih delikvenata u mojoj praksi nisam imao.”
Kako li samo riječ “delikvent” može zvučati neobično, distingvirano i distancirano. Njome se Alois Seyffreid štitio od suštine stvari, što zanimljivijim još čini zamišljanje što je taj čovjek mislio i osjećao kada je Adolf Hitler sa svojim trupama provalio u njegovu domovinu.
Danilo Ilić napisao je iz zatvora tri pisma, sva tri majci. Treće je pismo policija oduzela u jednom pretresu, i nikada ga nije vratila. To je pismo Danilo napisao prije pogubljenja, i vjerojatno je bilo najintimnije. U prvom pismu, jednu za drugom, stavlja ovakve dvije rečenice: “Ja ću možda biti osuđen na smrt. Ja sam zdravo.” Između njih, tih rečenica, samo je novi red, koji nama današnjima više i nije potreban.
Kao moto posljednjega poglavlja svoje velike knjige “Sarajevo 1914”, Vladimir Dedijer stavlja citat Borisa Pasternaka, a u citatu posljednja je rečenica: “Nekada smo bili ljudi. Sada smo epohe.”
“Mirnog hleba mi smo željni”
Bio je četvrtak, 4. lipnja, kada su zavjerenici s oružjem doputovali u Sarajevo. Putovanje je trajalo dugo, a u istrazi je temeljito rekonstruirano i opisano kroz niz verzija i svjedočenja, i zatim prepričano i pretočeno u svojevrsna evanđelja mladobosanaca. Tom putovanju, vlakom, konjima, ali uglavnom pješice, trebalo bi posvetiti cijelu priču, svojevrsni roman ceste, od Beograda pa do Šapca, preko Mačve i Semberije, kroz istočnu Bosnu, sve do Tuzle. Uglavnom nisu noćivali po turskim hanovima, kao junaci Andrićevih proza, niti po usputnim prenoćištima, kakva će nicati uz glavne ceste i drumove u prvim desetljećima modernizacije; spavali su po šumama i štagljevima, kod jataka za kojima će austrijska policija tragati i suditi ih na smrt sve do raspada države, ali u Šapcu su, da ne budu sumnjivi, ipak zanoćili u hotelu. Ime tog hotela je poput romanesknog naslova cijele mladobosanske avanture: Hotel Amerika. Anabaza Principa i drugova započinje tako u šabačkome hotelu Amerika, i završava koju stotinu koraka od sarajevskoga hotela Evropa. Između Evrope i Amerike hlapili su snovi jednoga naraštaja, koji će na kraju, izbjegne li terezinske tamnice, stvarno skončati u nekoj svojoj Americi. Da mu na Vidovdan revolver nije opalio, da mu se ruka zamrznula na putu do džepa, ili da Ferdinandov šofer nije načinio fatalnu grešku, Gavrilo Princip postao bi radnik u tvornici automobila u Detroitu.
Posljednji dio puta prešli su željeznicom, i na staroj željezničkoj stanici na Čengić Vili zatekli su se u zoru Gavrilo Princip, Trifko Grabež i Nedeljko Čabrinović. Svaki je pošao svojim putem, i rijetko će se, samo po konspirativnom zadatku, susretati u sljedeća dvadeset četiri dana. Bit će to vrijeme dvojbi, sumnji i svojevrsnog revolucionarnog, redovničkog samopročišćenja. Slučaj je tako udesio stvari da sva trojica – kao u kakvoj hagiografiji svetaca ili crkvenom prikazanju – imaju pred sobom vrijeme u kojemu će se tisuću puta predomisliti pa pokajati, prije nego što konačno odluče biti mučenici vjere i ubojice. Da je dana bilo dvadeset i pet, ili trideset i dva, a ne samo dvadeset i četiri, njihova odluka bi, možda, bila drukčija. Čovjek živi u vremenu, i mladobosanci su živjeli u vremenu, predomišlja se i nećka, pa bi jednoga dana mogao postati svetac, drugoga ništarija, trećeg će život dati za revoluciju, a onda će skapati kao običan zločinac…
Istražitelje su, što je i normalno, najviše zanimala upravo ta dvadeset četiri dana u životima trojice mladića. Oni su im ponešto i odali, ponešto su slagali, preuveličali ili prešutjeli, sve nastojeći – naročito Gavrilo – da ne odaju nikoga od svojih. Istraga, naravno, nije išla samo za urotnicima, nego su u kolo optuženika, ili onih nad kojima će država provesti odmazdu, pokušavali uvući i one koji su bili samo nedužni Gavrilovi, Nedeljkovi i Trifkovi drugovi. Ako već nisu mogli spriječiti ubojstvo princa, barem da njegovu smrt okaju svi koji su mu ikada u Bosni i okolo Bosne poželjeli zlo.
Cijeloga tog četvrtka Gavrilo je, tvrdi, šatao Sarajevom. Dugo ga nije bilo u gradu. U ranim godinama, a on je još dječak, vrijeme prolazi sporo, jer su tijelo i duh u stalnim mijenama, pa je nekoliko tjedana dovoljno da se čovjek sasvim preobrazi. A nedavno vrijeme u takvom se sjećanju čini već jako dalekim. Tako je i Gavrilu daleko Sarajevo, njegov gimnazijski grad, mjesto njegove najveće čežnje, mržnje i ljubavi, dok šeta čaršijom, besposlen i slobodan. I naoružan. S revolverom i jednom velikom životnom odlukom, nakon koje je osjetio onu konačnu životnu slobodu, koju većina ljudi nikada neće dosegnuti. Ima li slobodnijega ljudskog stvora od učenika šestog razreda gimnazije koji se odlučio žrtvovati za ideju? Savjest mu je mirna: on neće pucati u čovjeka, nego u nadvojvodu. To što čini je tiranoubojstvo. U posljednjih nekoliko godina tiranoubojstvo je postalo europskom modom. Ideje slobode, socijalne pravde, anarhije formuliraju se, promoviraju i šire pucnjima u vladara. Atentati su krajem devetnasetog i početkom dvadesetog stoljeća poput predizbornih plakata stotinjak godina kasnije. Svijet je, manje-više, sretan, siguran, rasplesan i osvijetljen čudesnim bljeskom žarulje. Njezino svjetlo sjajnije je od svjetla čak četrdeset stearinskih ili voštanih svijeća? Nije li to čudo? Automobil, koji u Zagrebu zovu samovoz, hitriji je od najbržega arapskog konja. Od lava! Od bengalskog tigra! U toj brzini, u tom svjetlu, jedini su nesigurni prinčevi i vladari, ministri, predsjednici i poneka gospođa koja se zlosretno nađe u njihovoj pratnji.
Dok tako slobodan Gavrilo šeta Sarajevom, u najbolje doba godine tog šeher svemira, kad klima ljude nagradi za sve novembarske magle, teške i debele februarske snjegove i martovske laptavice, i osjeća se onaj jedinstveni užitak, kada se čini da jasno razaznajemo i razlikujemo toplinu sunčevih zraka od ugodne hladnoće koja izbija iz asfalta i kaldrme, koja osvježava čovjeka i odvraća ga od svakoga težeg posla, ali i od pomisli da bi opet jednom mogla doći zima, Gavrilo je prebrinuo sve svoje životne brige, i pomirio se s mišlju da je smisao njegova života u umiranju i u žrtvi za domovinu kojoj još ne zna granice, iako mu se njezino ime zavuklo pod nokte, pulsira mu u svakome zdravom zubu, bruji u rebrima i u kičmi, kao koštana srž: Jugoslavija. Ali manimo se osjećaja, osjećaji varaju, nego evo onoga što Gavrilo Princip tog trenutka racionalno zna, o čemu je čitao po novinama i slušao od drugova: 1900., na samom početku vijeka, ubijen je u atentatu talijanski kralj Umberto, sljedeće godine ubijen je američki predsjednik William McKinley, a 1902. ubijen je ministar u ruskoj carskoj vladi Sipjagin; 1903. u Beogradu su ubijeni i defenestrirani kralj Aleksandar Obrenović i kraljica Draga, 1904. ubijen je upravitelj Finske general Bobrikov, a 1905. ubijen je grčki premijer Delijanis, dok je dvije godine kasnije ubijen njegov kolega, bugarski premijer Petkov; 1907. ubijen je predsjednik iranske vlade Amin-sultan, 1908. ubijen je portugalski kralj Karlo Prvi, skupa s nasljednikom prijestola Lujom Filipom, a 1909. najugledniji među pogubljenim vladarima i političarima bio je japanski princ Ito; 1910. ubijen je egipatski premijer Butros paša Gali, 1911. ubijen je ruski premijer Stolipin, 1912. ubijen je španjolski premijer Mendes, dok je 1913, godinu pred Sarajevski atentat, teško probrati između trojice ubijenih u atentatima: predsjednika Meksika, grčkoga kralja i zapovjednika cjelokupne turske vojske… Onako kako se stoljeće kasnije ubijaju bezimeni ljudi po ulicama Kabula, Ramale ili Haife, tako su u to vrijeme ubijani carevi, kraljevi i predsjednici vlada. U ono vrijeme pucali su atentatori i pripadnici tajnih zavjereničkih grupa, dok se danas ubija s uredno potpisanim i protokoliranim službenim ovlastima. Tada su civili pucali u careve, kraljeve i predsjednike vlada, a u današnje vrijeme carevi, kraljevi i predsjednici vlada pucaju u civile. Tu promjenu perspektive valja imati na umu i u četvrtak, 5. lipnja 1914, dok se ništa još ne događa, osim što Gavrilo šeta Sarajevom, i divi se svome gradu. Sarajevo ga je opčinjavalo i fasciniralo. Bio je to grad njegove pismenosti i kulture, sve što je bio Gavrilo Princip kao pjesnik, revolucionar, svetac, prokletnik, anarhist, socijalist, Bosanac, Jugoslaven, Srbin, zavjerenik i terorist, bilo je sarajevsko. On je na škole u grad došao u ranim danima modernizacije Bosne i njezinoga glavnog grada, i učio se onome čemu se upravo učilo Sarajevo. Dječak je stasavao onako kako je stasavalo jedno u davnom dobu zaostalo društvo. Iz otomanske dekadencije, iz stoljeća zaostajanja i propadanja jednoga veličanstvenog carstva, Bosna je iskočila u eru električnog tramvaja, filma i gramofonskih ploča. U istoj generaciji, u životnome iskustvu i emocijama jednoga jedinog čovjeka, protekla bi čitava stoljeća, taložeći se u njemu kao niz međusobno suprotstavljenih, paradoksalnih i neusporedivih iskustava. Sam Gavrilo Princip je jašući tri dana iz rodnoga Obljaja do Bugojna, a zatim brzom željeznicom, u samo nekoliko sati, do Sarajeva, započeo svoje kratko i tragično sazrijevanje, koje će do kraja ostati razapeto između mitske povijesti i modernizma, između topuzine Kraljevića Marka i paklenog stroja Petra Kropotkina. Takvo se dvojstvo nije u njemu moglo pomiriti, kao što su nepomireni zauvijek ostali i Gavrilovi osjećaji prema Sarajevu. U noćima pred pucanj, kada mu se riječi već pretvore u olovo, izgovorit će on tu mnogo puta citiranu rečenicu, koja će strašno zvučati, i piscu ove priče će se vraćati u misli, kao odjek vlastitoga očaja i straha, kada u proljeće 1992. bude u Sarajevu slušao bombe i mine nad vlastitom glavom: “Svu bi čaršiju zapalio kad bi je mogao strpati u kutiju šibica.” Tad je i gorjela sva čaršija, i činilo se da će izgorjeti Sarajevo, i u njemu, s našim životima, i sve naše porodične i društvene povijesti, sva sjećanja svijeta koji nas je učinio takvim kakvi jesmo, i trebalo nam je, dok je gorjelo Sarajevo, da te riječi, koje je Gavrilu pripisao njegov gimnazijski drug, pisac i budući direktor Narodnog pozorišta Borivoje Jevtić, inače sklon takvim vrlo teatraliziranim iskazima, ponovimo po stotinu puta, kao optužbu protiv onih koji su po nama bacali bombe: “Svu bi čaršiju zapalio kad bi je mogao strpati u kutiju šibica.” Jer, doista, tada Sarajevo jest bilo sabijeno u kutiju šibica, i nitko za tim gradom ne bi zaplakao, ni s istočnih, ali ni sa zapadnih strana, da je u toj kutiji i izgorjelo. Piscu priče tada je Gavrilo Princip bio kriv, i možda je zbog toga dvadesetak godina kasnije priču i započeo. U proljeće 1992. činilo mu se da Gavrilo Princip lično gruva iz srpskih haubica, dok mu se sad čini da je 1992. Gavrilo gorio skupa sa svojim gradom. Gorjela je i sagorjela njegova uspomena, nestalo je prilike da se dovrši započeti paradoks Kraljevića Marka i princa Kropotkina, i priredi opelo nad Principovim grobom i nad tragičnim slučajem nedovršene modernizacije Bosne i Sarajeva, kojoj je svojim pucnjem presudio onaj koji je bio najuzornije dijete upravo te bosanke modernizacije.
Noć između četvrtka i petka, 4. na 5. lipnja 1914. Gavrilo Princip nije zanoćio u Sarajevu, nego je vlakom pošao u Hadžiće, kod starijega brata Jove. Slagao mu je da je u međuvremenu u Beogradu položio sedmi i osmi razred gimnazije i da ga na jesen čeka još samo matura. Jovi se stužilo, bio je tmuran i zabrinut, poslovi su mu stali, a prije deset dana rodio mu se sin. Gavrilo je lagao da razvedri brata koji, možda, još godinama neće saznati da nije položio ta dva gimnazijska razreda. A kada sazna, ako ikad i sazna, to više nikome neće biti važno, jer Gavrila neće biti među živima.
Gavrilo je te noći nagovorio brata da dijete ne naziva prema đedu ili prađedu, niti da ga, kao što bogomoljci i seljaci obično rade, imenuje po svecu u čiji je dan rođen. Nego, neka u dječakovo ime upiše jednu želju, pa neka se zove Slobodan. Bilo je to rijetko ime, malo tko se početkom vijeka zvao Slobodan. Jovo ga je poslušao, a ime Slobodana Principa Selje postalo je za generacije koje su se u Sarajevu rađale nakon Drugoga svjetskog rata jedno od onih imena, poput Franje Kluza, Marijana Badela, Josipa Kraša, Rudija Čajavca, koja kao da i nisu pripadala nekad živim ljudima, jer su to bila imena stvari, mrtvih predmeta, električnih aparata i odijela, imena tvornica i ulica, kulturnoumjetničkih ili studentskih društava.
Nećak slavnoga strica išao je u istu gimnaziju kao i Gavrilo, poslije je u Beogradu studirao na Tehničkom fakultetu. Rano je ušao u SKOJ i Komunističku partiju, i bio je, uz Hasana Brkića i Slavišu Vajnera Čiču, jedan od trojice pokretača ustanka u sarajevskom kraju. Umro je u Šćepan Polju blizu Foče, za vrijeme treće neprijateljske ofanzive, svibnja 1942, od pjegavog tifusa. Za Narodnog heroja Jugoslavije proglašen je, među prvima, 6. studenog 1942. Narodni heroj koji ne bi ponio ime Slobodan, da mlađi brat starijem nije lagao oko uspjeha u školi.
U subotu 6. lipnja Gavrilo Princip ranim se jutrom vratio u Sarajevo. Povod je bio zanimljiv. Tog dana su mladobosanci, okupljeni u Srpsko-hrvatskoj nacionalističkoj omladini, organizirali dobrotvornu zabavu, na kojoj se prikupljao novac za pomoć hrvatskim školama u Istri. Nije poznato koliko je tada skupljeno novca, ali se zna da su zabavi prisustvovali svi oni čija će imena, na ovakav ili onakav način, ući u povijest: zavjerenici, atentatori, pjesnici i pisci, historičari, glumci, kazališni režiseri, mlada buntovna elita jednoga zaturenog europskog grada, koji kao da se prenuo iza sna, i još se ne zna kakav će ubuduće biti. Nikada se neće znati kakvo je Sarajevo moglo biti nakon tog ranog i bezbrižnog ljeta 1914. Atentat je odredio sudbinu ovoga grada, obilježio ga za sva vremena, da se o Sarajevu u Europi zadugo zna samo to da je u tom gradu ubijen princ, i da je tako započeo Veliki rat. Malo po svršetku tog rata, opet na rubu Europe, i pri dnu novinske stranice, dogodit će se prvi istarski egzodus, bit će protjerana djeca za čije su škole mladobosanci skupljali novac, pa će na neko vrijeme nestati i hrvatskih škola u Istri.
U toj dinamici izmjenjivanja egzodusa i zaborava, devedesetak godina kasnije u Hrvatskoj će nevjerojatno zvučati i podatak da je Gavrilo Princip sudjelovao u jednoj hrvatskoj dobrotvornoj zabavi. Smisao strategije povijesnoga zaborava je u stalnom pojednostavljivanju životne i društvene svakodnevice. Hrvatska svakodnevica je, u odnosu na Gavrila Principa, 1914. i Veliki rat, izuzetno jednostavna. Toliko jednostavna da se čini kako nikakvog rata nije ni bilo.
Nakon dobrotvorne zabave Gavrilo je otišao u Oprkanj broj 3, u podstanarsku sobicu, kod Danila Ilića i njegove majke. Tu će zanoćiti svakoga dana, sve do 28. lipnja. Danilo Ilić stvarni je organizator Sarajevskog atentata, on je formirao zavjereničke trojke, rasporedio atentatore duž Apelova keja, ali se i najviše kolebao oko smisla, pa i oko moralne pozadine i svih mogućih posljedica ubojstva nadvojvode Franje Ferdinanda. Nagovorio je Gavrila, a onda se htio povući. Više to nije išlo. Bujica historije orljala je niz čaršiju da je nitko više ne zaustavi, a mladost je bila spremna na žrtvu, pomirena s vlastitom smrću tako i toliko da ju je već užasavao svaki drukčiji ishod. Mogućnost da bi se moglo i sutra živjeti, da vrijeme nastavi svojim tokom, ubrzano ritmom okretnih plesova, lakomisleno, romantično i zabavno, ono vrijeme koje se u Francuskoj nazivalo belle epoque, a Danilo i Gavrilo su ga smatrali odvratnim i ponižavajućim po Bosnu i njezine vjekovnom mržnjom zadojene narode, ta mogućnost Gavrilu je već bila nemoguća i ponižavajuća, toliko ponižavajuća da je bio spreman prezreti svakoga tko bi mu predložio da odustane od atentata. Danilo je bio melankolik, miran po svojoj naravi, i zapravo vrlo usamljen čovjek. Ono što je on vidio, nakon svih predomišljanja, katarze i pročišćenja, kao konačnu posljedicu ubojstva prestolonasljednika, bilo je strašno. Ali Gavrila nije mogao odgovoriti. Nikoga od najmlađih ne bi mogao odgovoriti, Mehmedbašić bi ga, možda i poslušao, ali Grabež i Čubrilović nikako. A Čabrinović je, tako svi misle, prevrtljiv, danas je za jedno, sutra za drugo… Jedna od literarno najzanimljivijih, najizazovnijih mladobosanskih tema je odnos drugova prema Nedeljku Čabrinoviću. Bili su nepravedni prema njemu, a on je to osjećao. I bacio je bombu na Franju Ferdinanda kada su se svima drugima smrznula srca. On je, a ne Gavrilo, pokrenuo iz ležišta krvavi kotač povijesti. Je li to učinio zato što su ga podcjenjivali, ili su njegovi ideali bili čvršći nego njihovi? Je li njegov karakter bio čvršći nego njihov? To je velika priča.
Trebalo bi nanovo opisati ulicu Oprkanj, u kojoj je Gavrilo Princip stanovao kao gimnazist, i prije toga, kao učenik trgovačke škole, adresu na kojoj je prešao sav svoj životni put. Desetak godina nakon atentata, u jednom prigodnom eseju, sa žalostivim prizvukom životnoga poraza, kojim, valjda, zrači svaka stvarna i velika historijska žrtva, Ivo Andrić je pisao:
“Tamo gde prestaju baščaršijski dućani i kazandžijske radionice i gde počinje gusto srpsko naselje sa starinskim kućercima, ima jedna ulica, koja se nekad zvala Oprkanj-sokak, a danas nosi ime Danila Ilića.
Sem po kojeg ljubopitljivog turista koji, razgledajući pitoresknu čaršiju, zaluta i brzo prođe kroz ovu ulicu čije mu ime ne kazuje ništa, malo ko da zalazi bez potrebe u nju. A i kad prođete kroz tu krivu ulicu sa nagnutim, uvučenim ili isturenim ćoškovima i divananama, vi ne biste nikad pomislili na ma šta veliko, teško, zamršeno ili jezivo. Baščaršijski golubovi i živolazni vrapci padaju po toj kao i po svakoj drugoj kaldrmi. U dnu ulice su velike magaze sa brašnom i pred njima se, ma u koje doba dana da dođete, uvek natovaruju ili istovaruju kola sa džakovima brašna. I jutros, evo, hamali, brašnjavi kao vodeničari, unose džakove toga belog božijeg dara, ‘nimeta’, kojeg Bosna uvozi otkako je postala, i kojeg nikad nije dosta ovoj zemlji, oskudnoj svačim.
Kažem, u ovako mirno popodne, vi ne biste nikad pomislili da je još pre desetak godina u ovoj ulici živeo jedan mlad učitelj čiju je dušu toliko ispunila i zanela želja za pravdom i slobodom da je odlučio da uzme na se najteži od svih krstova: da bude u isto vreme ubica i žrtva, sudija i mučenik.”
Na ovom mjestu čitatelj i pisac ima razloga zastati s prepisivanjem Andrićevih rečenica, glatkih kao pokisla kaldrma Oprknja, i ponoviti: “…jedan mlad učitelj, čiju je dušu toliko ispunila i zanela želja za pravdom i slobodom da je odlučio da uzme na se najteži od svih krstova: da bude u isto vreme ubica i žrtva, sudija i mučenik.” U toj gotovo nadgrobnoj riječi nad životom i djelom Danila Ilića, stoji jasna i čista moralna presuda Gavrilu i mladobosancima, njima koji su se usudili činiti ono na što sam Andrić nije bio spreman, nije imao te hrabrosti, niti je bio tako siguran, iako je bio njihov drug i sumišljenik, i u toj moralnoj presudi su bez mnogo riječi istinom zadovoljeni jedni i drugi: oni koji su pucali i oni u koje se pucalo. Istinom su okrepljena oba tabora, i nikome se, pa ni vlastitom sentimentu, nije dalo za pravo da borce za slobodu oslobađa odgovornosti za ubijanje, ali ni da ubojicama prešuti da su ubijali u ime slobode i temeljnoga ljudskog prava da se ne bude nikome rob. Svoj mali esej Andrić je napisao u vrijeme kada je sjećanje na Sarajevski atentat bilo svježe, živi su bili roditelji atentatora, njihova braća i sestre, i samo što je protutnjao Veliki rat, u kojemu je Srbija žrtvovala šezdeset posto odrasloga muškog stanovništva, unoseći tu tragičnu krvarinu kao miraz u južnoslavensku kraljevinu, i taj će se miraz pokazati prokletim, kao što prokleta biva svaka zajednica u kojoj neka strana za sebe traži moralno preimućstvo u ime podnesene žrtve. Kraljevina Jugoslavija je, paradoksalno, mogla uspjeti, samo da su Srbi umjeli zaboraviti sve svoje mrtve, samo ih tada drugi narodi ne bi doživjeli kao uzurpatore. Tada je Andrić, baš u vrijeme kada je već bio doseljeni Beograđanin i ciljao je na diplomatsku karijeru, pisao o vidovdanskim junacima kao o “ubicama i žrtvama”, čineći tako moralni red u općem neredu emocija, ljudske nesreće, narodnoga gnjeva i gubitničkog očaja – jer svaki je rat za nas bio poraz i gubitak.
Sto godina nakon atentata, i devedeset nakon putopisa Ulicom Danila Ilića, tog reda više nema, kao da se svijet vratio u vrijeme pred Gavrilov pucanj. Nema reda u Sarajevu, utopljenom u istu, u još goru mržnju nego 1914, samo što Srba i Hrvata, u tom gradu skoro da više i nema, kuferaši su izumrli prije 1992, a Ulici Danila Ilića vraćeno je ime Oprkanj, više iz mržnje prema mladobosanskom učitelju, nego iz ljubavi prema tradiciji. Nema, međutim, reda ni u Beogradu, nema reda u Europi, u Beču i Londonu, gdje god se prigodno piše i govori o stogodišnjici Sarajevskog atentata, jer se posvuda ubojicama zaboravlja da su se borili za slobodu, a borcima za slobodu olako se oprašta i zaboravlja to da su ubijali. Ubijanje iz zasjede nije junački čin, čak ni kada se puca u tiranina. Ali svakako je junački braniti svoje ideale. Prije nego što je pucao, i nakon svog pucnja, Gavrilo Princip junački je branio svoje ideale.
Nastavak i kraj Andrićeva eseja već je posve sentimentalan, i pisac je spreman na sebe preuzeti tuđe grijehe, i poput Šimuna Cirenca, on na kraju na vlastita pleća prima Ilićev križ. Ali i taj kraj je važan, jer u finalnoj molitvi vrlo jasno izgovara ime zemlje za koju su Danilo Ilić i Gavrilo Princip pali:
“Dok sam to mislio, zazvoniše zvona sa druge strane Miljacke, prvo jedno malo, pa za njim drugo, veće, tamna i raspevana glasa. U isto vreme se javi mujezin sa džamije, s jedne, s druge, s treće. Pa još neka zvona iz daljine. Bilo je podne. Zatitra letnji vazduh i sve se ispuni kao nekim strujanjem od zemlje put nebesa. Za tom strujom podigoh i ja oči put neba, i sa molitvenim zvukom pođe i moja misao, teška od zemaljskog jada. Otrže se sama, dotle nepoznata i rečima neizreciva molitva put neba:
– Gospode, koji si nad svetovima i vladaš i znaš, pogledaj, molimo te, i na ovu brdovitu zemlju Bosnu, i na nas koji smo iz njena tla nikli i njen hleb jedemo. Daj nam ono za što te dan i noć, svak na svoj način, molimo: usadi nam mir u srce i slogu u gradove. Ne daj da nas tuđin više zlim zadužuje. Dosta nam je krvi i ratničke vatre. Mirnog hleba mi smo željni.
Pogledaj nas, Gospode, i uslišaj ne radi nas zlih i nesložnih, nego radi ovog velikog pravednika i mučenika, sarajevskog učitelja, Danila Ilića.”
Gavrilo Princip bio je jača ličnost od Ilića. On mu je bio autoritet kao stariji, i dok su god godine važne u formiranju autoriteta, odrasli Danilo vladao je, blago, vatrenim dječakom. U lipnju 1914. došlo je vrijeme da se stvari preokrenu. Najprije u uzaludnom Ilićevom nastojanju da se od svega odustane, a onda u istrazi i na suđenju, kada je Gavrilo Princip nadjačao i nadgovorio učitelja, tako da ga je, na određeni način, istisnuo iz povijesti. Držao se besprijekorno, kao najuzorniji revolucionar, oblikujući pažljivo svoje mjesto u povijesti i vječnosti. Ili mu je samo bilo stalo da se nijednog trenutka ne ponizi i da iz svega izađe čist. Nije se pokajao, nikada se ni na što u zatvoru nije žalio, osim na to što mu ne daju knjige, brane mu da čita… I jasno se, već na početku istrage, pokajao za ubojstvo vojvotkinje Sofije. To je nesretan slučaj. On će je zauvijek nositi na duši… Njezina smrt ga je opterećivala, bila mu je višak, nije to više bilo tiranoubojstvo, nije se za nju mogao opravdati. Ne pred njima, jer se pred njima nema razloga pravdati, nego pred sobom i svojom vjerom.
Koliko god se trudili, istražitelji i suci nisu mogli pronaći ništa što bi Gavrila Principa unizilo pred vječnošću. Nikakvu niskost u njegovim riječima i postupcima, koja bi ga ozloglasila pred novinskom publikom širom Europe. A kako je Austro- Ugarska, kako to njemačkom frazom bilježi i Vladimir Dedijer, bila Rechtsstaat, i nisu još došla vremena kada će laganje u ime države i panjkanje neprijatelja postati temelji državne propagande, tako je Gavrilo iz sudnice izašao čist. Nedeljko Čabrinović opet je bio nestabilan, rušio se pa dizao, mijenjao iskaze i padao u očaj, a Danilo Ilić kao da je odustao od vlastite uloge u povijesti. Nikoga nije teretio, nikoga uvlačio u svoj slučaj, ali je priznavao kako atentat, možda, i nije imao smisla. Zapravo, kako atentat uopće nije imao smisla. Pred tužiteljima i sucima nije si na takav način pomogao, dok je kod pojedinih mladobosanaca i svjedoka vremena time navukao vječni bijes. Vjerojatno se i zbog takvog svjedočenja nikada nije stvorio Ilićev zavjerenički mit, pa ga je skoro i nestalo iz legendi i priča o sarajevskom atentatu. Iako je nesumnjivo to da je Danilo Ilić glavni organizator atentata, njegov redatelj, scenarist i rekviziter, više nikome nije bio potreban. Mladobosanski evanđelisti prezreli su ga da bi uskrisili Gavrila, ali ne samo zato, nego da ne bi imali dodatnih problema s Ilićevim držanjem pred sudom, dok su austrijski i austrofilski povjesničari i svjedoci, općenito svi koji smatraju Srbiju odgovornom za izbijanje Velikoga rata, a u Crnoj ruci, pukovniku Apisu i majoru Tankosiću inspiratore i organizatore Sarajevskog atentata, ne znaju što bi i kud bi s Danilom Ilićem, ako je atentat već organizirao netko drugi. Razlika između mladobosanske i austrofilske legende o Sarajevskom atentatu sastoji se u tome što mladobosanci insistiraju na svojim jugoslavenskim idealima, dok im austrofili pripisuju velikosrpsku ideologiju. Naravno, oni nikada nisu uspjeli rekonstruirati sarajevsku zavjeru Crne ruke, nego insistiraju na onome što mladobosanci otpočetka priznaju, i što je utvrđeno i u istrazi- da su se naoružali u Beogradu. To nije, niti može biti, krunski dokaz zavjere, ali koga za to briga kada se insistira na nečemu tako jednostavnom i brutalnom kao što je izjednačavanje svakog jugoslavenstva s velikosrpstvom. Onima koji u to ne vjeruju, Tomislav Karamarko je u Omišu, krajem veljače 2014, prvi put zaprijetio klanjem nad Kevinom jamom. Ustvari, zaprijetili su njegovi stranački drugovi i istomišljenici, a on im se samo zahvali, govoreći kako je sretan kada ga tako nadopunjavaju. Prijetnja ustaškim klanjima vraća nas, međutim, u 1941, a ne u 1914, ali svaki je razgovor o 1914. danas uvjetovan argumentima 1941, kako u Srbiji, tako i u Hrvatskoj… Mi bismo, međutim, da budemo slobodni ljudi, i da na kraju, iz književnih i iz životnih razloga, razumijemo perspektivu s obje strane šuplje metalne cijevi, i da na kraju opišemo putanju zrna s kojim je započelo “kratko dvadeseto stoljeće”.
Atentatori nisu mogli biti suđeni na smrt, jer su po austrijskim zakonima bili maloljetni. Ali Danilo Ilić bio je punoljetan, i bili su punoljetni mladobosanski jataci i seljaci, koji su im se našli pri ruci kada je trebalo prenositi oružje. Našli su im se pri ruci, i nisu ih odali. Zato su na smrt suđeni svi, ali tako da budu pogubljeni po određenom redu. Danilo Ilić kao zadnji. Tako da njegov užas bude najveći.
Danilo Ilić mirno je i staloženo pristupio vlastitom pogubljenju. Službenom sarajevskom dželatu, službenim jezikom rečeno Scharfrichteru za cijelu Bosnu, ime je bilo Alois Seyfried. Rođen je 27. svibnja 1858. u austrijskom gradiću Brun am Gebirge, koji se do danas stopio s Bečom, kao predgrađe glavnoga grada i mjesto lijepih ljetnikovaca, na istočnim krajevima Bečke šume. Alois je bio najmlađi od trojice braće. Josef i Rudi također su bili krvnici u Austro-Ugarskoj. Ujak braće Seyfried bio je Heinrich Wilenbacher, ugledni bečki dželat. Alois je došao u Sarajevo ljeta 1886, kao privremeni, a sljedeće je godine postao stalni krvnik. U slobodno vrijeme svirao je citru i komponirao. Volio je Schuberta i Chopina. Tokom trideset šest godina rada objesio je pedesetak osuđenika. Nakon prevrata, 1918. i uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Seyfried je ostao u službi. U mirovinu je otišao 1922, s navršene šezdeset četiri godine života. Posljednje pogubljenje izvršio je u Zagrebu, gdje je 8. ožujka 1922. objesio Aliju Alijagića, osuđenog jer je 6. listopada prethodne godine izvršio atentat na Milorada Draškovića, ministra unutrašnjih dela u Vladi Kraljevine SHS. Kao umirovljenik, Seyfried je živio u Sarajevu do 1930, kada se vratio u rodni Brun. Rado je, tri godine kasnije, primio beogradske novinare i razgovarao s njima o ceremonijalu pogubljenja koji se odvijao između devet i deset sati ujutro, 3. veljače 1915. Alois Seyfried jedan od onih Sarajlija, kuferaša, o kojima bi ovaj pisac rado napisao roman, umro je 9. listopada 1938, u rodnome mjestu, nekoliko mjeseci nakon Anschlussa, i nestanka zemlje u ime koje je ubijao. Nema podataka o tome, niti će ih ikada biti, ali pisac romana o Seyfriedu sklon je vjerovati kako je stari habsburški krvnik bio nesretan kada je nestalo Austrije, čime mu je na savjest pao posao koji je tolike godine revno i pošteno obavljao. Između njega i pogubljenih nije više stajalo ništa.
Opis juristifikacije Ilića i drugova, i njihovog svođenja na ništa, Alois Seyfried iznio je pošteno i po savjesti, ne vodeći računa o svojoj ulozi u povijesti, o uspomeni na nadvojvodu Franju Ferdinanda, niti o uspomeni na voljenu Monarhiju. Ovako je govorio bosanski krvnik: “Sa osuđenicima, kojima su skinuli lance još u ćeliji, došao je sveštenik koji je čitao poslednju molitvu. Oni su bili vrlo sabrani i mirni. Kad je ponovo pročitana presuda, koju su mirno saslušali, došao je na red jedan između njih koji je bio onizak. Bio je to Veljko Čubrilović. Kad je stao pod stub, počeo je da skida kragnu i kravatu. Ja sam htio da mu pomognem, jer je teško otkopčaavao, a on mi je mirno dodao: ‘Nije potrebno, sam ću!’ Drugi je bio mršav (Miško Jovanović). I on je bio miran. Treći (Danilo Ilić), koji je kao najkrivlji bio posljednji, bio je takođe vrlo miran i sabran. Jedan od ove trojice – ne sjećam se koji – rekao mi je: ‘Molim vas da me samo dugo ne mučite!’ – Ne brinite, ja sam pečen u svom zanatu, neće sve ni sekundu trajati – rekao sam mu. (…) Ja vam ovdje – kao Austrijanac koji voli svog vladara – kažem da hrabrijih i mirnijih delikvenata u mojoj praksi nisam imao.”
Kako li samo riječ “delikvent” može zvučati neobično, distingvirano i distancirano. Njome se Alois Seyffreid štitio od suštine stvari, što zanimljivijim još čini zamišljanje što je taj čovjek mislio i osjećao kada je Adolf Hitler sa svojim trupama provalio u njegovu domovinu.
Danilo Ilić napisao je iz zatvora tri pisma, sva tri majci. Treće je pismo policija oduzela u jednom pretresu, i nikada ga nije vratila. To je pismo Danilo napisao prije pogubljenja, i vjerojatno je bilo najintimnije. U prvom pismu, jednu za drugom, stavlja ovakve dvije rečenice: “Ja ću možda biti osuđen na smrt. Ja sam zdravo.” Između njih, tih rečenica, samo je novi red, koji nama današnjima više i nije potreban.
Kao moto posljednjega poglavlja svoje velike knjige “Sarajevo 1914”, Vladimir Dedijer stavlja citat Borisa Pasternaka, a u citatu posljednja je rečenica: “Nekada smo bili ljudi. Sada smo epohe.”