Dan koji će upravo minuti, ostalo mu je još dvadeset minuta, međunarodni je dan prevoditelja. Slavi se širom svijeta, organiziraju se svečane akademije, dijele se nagrade i odlikovanja. Ponavlja se da je službeni jezik Europe (ili Europske Unije) jezik prevođenja, kao i to da je u Americi samo tri posto prevedenih knjiga, i da je, otprilike, toliki američki interes za druge i njihovu kulturu. Tripostotni.
Neki su veoma uzrujani zbog toga kako je u Americi, premda ne žive u Americi. Uzrujani su jer ih nema u tih – tri posto. Amerika nije toliko velika, koliko su oni, pojedinačno, mali.
Danas je moj prijatelj Siarhiej Šupa dobio nagradu za najbolji umjetnički prijevod proze na bjeloruski jezik u 2012. godini. Nagrada je predana u Minsku, dodjeljuje je internetski časopis Prajdzisviet, što bi, govori mi Siarhiej, doslovno značilo Probisvijet, ali isto tako znači i – prođi svijetom.
Svečanost je održana u knjižari lohvinaU. Iznad velikoga U, kojim se završava riječ, trebala bi stajati ista kvačica kao na slovu Č, ali nje nema među “posebnim znakovima” dostupnim u našim kompjutorskim programima. Bjeloruski jezik slabo je frekventan, bjeloruska slova i znakovi nisu važni. Šteta, jer je to U, sa kvačicom kao na Č, najbjeloruskije slovo bjeloruske azbuke, ono koje nemaju ni Rusi, ni Ukrajinici. Tako mi je objasnio Siarhiej. Knjižara je nazvana po osnivaču izdavačke kuće koja je otvorila i knjižaru. Nezavisne i slobodne izdavačke kuće.
Siarhiej Šupa nije prisustvovao dodjeli. Bio je spriječen. Nagradu je preuzela prevoditeljeva majka. Biva tako da prevoditelji budu spriječeni: poslom ili – ne daj Bože – bolešću, ali Siarhiej nije toliko zaposlen, a – hvala Bogu – nije ni bolestan. Nije mogao doći, jer nije dobio bjelorusku vizu. Živi u Pragu, slobodan i nezavisan kao jedna dobra knjižara u Minsku.
Meni je, reći ću to, makar zvučalo i patetično, važnije što u Europi postoji zemlja Bjelorusija od toga što je u Americi samo tri poslo objavljenih knjiga prevedeno s nekoga svjetskog jezika. I nekako me se više tiče što je Bjelorusija takva kakva jest, i što u njoj postoji knjižara lohvinaǓ. I više mi smeta što među znakovima u mome kompjutoru nema U sa kvačicom od Č, nego što hrvatskih knjiga nema u Americi. Ne bih drukčije mislio niti da mojih knjiga nema u Americi.
Siarhiej Šupa nagrađen je za prijevod knjige “Inšallah, Madona, Inšallah”, koja se iz specifičnih stilsko-jezičnih razloga rijetko prevodi. Radio je dugo i predano. Divio sam mu se, vjerujući da bih i sam mogao biti tako uporan i predan oko nečega do čega mi je stalo. Smisao prevođenja je u tome da se jedna teško prevediva knjiga prevede na bjeloruski. Smisao se ne mjeri u postocima.
Danas sam bio ponosan što sam tu knjigu napisao.
Osim Siarhieja Šupe, nagrađeni su i Ljavon Barščeŭski, za prijevod Euripidove Medeje (u kategoriji poezija) i Aljaksiej Žbanaŭ, za Hoffmannovu “Mademoiselle de Scuderi” (za prijevod objavljen u časopisu).
Na slici je Siarhiejeva majka, u knjižari lohvinaǓ, među bjeloruskim probisvijetima. (m.jergović)
ПрайдзіСвет u Minsku
Dan koji će upravo minuti, ostalo mu je još dvadeset minuta, međunarodni je dan prevoditelja. Slavi se širom svijeta, organiziraju se svečane akademije, dijele se nagrade i odlikovanja. Ponavlja se da je službeni jezik Europe (ili Europske Unije) jezik prevođenja, kao i to da je u Americi samo tri posto prevedenih knjiga, i da je, otprilike, toliki američki interes za druge i njihovu kulturu. Tripostotni.
Neki su veoma uzrujani zbog toga kako je u Americi, premda ne žive u Americi. Uzrujani su jer ih nema u tih – tri posto. Amerika nije toliko velika, koliko su oni, pojedinačno, mali.
Danas je moj prijatelj Siarhiej Šupa dobio nagradu za najbolji umjetnički prijevod proze na bjeloruski jezik u 2012. godini. Nagrada je predana u Minsku, dodjeljuje je internetski časopis Prajdzisviet, što bi, govori mi Siarhiej, doslovno značilo Probisvijet, ali isto tako znači i – prođi svijetom.
Svečanost je održana u knjižari lohvinaU. Iznad velikoga U, kojim se završava riječ, trebala bi stajati ista kvačica kao na slovu Č, ali nje nema među “posebnim znakovima” dostupnim u našim kompjutorskim programima. Bjeloruski jezik slabo je frekventan, bjeloruska slova i znakovi nisu važni. Šteta, jer je to U, sa kvačicom kao na Č, najbjeloruskije slovo bjeloruske azbuke, ono koje nemaju ni Rusi, ni Ukrajinici. Tako mi je objasnio Siarhiej. Knjižara je nazvana po osnivaču izdavačke kuće koja je otvorila i knjižaru. Nezavisne i slobodne izdavačke kuće.
Siarhiej Šupa nije prisustvovao dodjeli. Bio je spriječen. Nagradu je preuzela prevoditeljeva majka. Biva tako da prevoditelji budu spriječeni: poslom ili – ne daj Bože – bolešću, ali Siarhiej nije toliko zaposlen, a – hvala Bogu – nije ni bolestan. Nije mogao doći, jer nije dobio bjelorusku vizu. Živi u Pragu, slobodan i nezavisan kao jedna dobra knjižara u Minsku.
Meni je, reći ću to, makar zvučalo i patetično, važnije što u Europi postoji zemlja Bjelorusija od toga što je u Americi samo tri poslo objavljenih knjiga prevedeno s nekoga svjetskog jezika. I nekako me se više tiče što je Bjelorusija takva kakva jest, i što u njoj postoji knjižara lohvinaǓ. I više mi smeta što među znakovima u mome kompjutoru nema U sa kvačicom od Č, nego što hrvatskih knjiga nema u Americi. Ne bih drukčije mislio niti da mojih knjiga nema u Americi.
Siarhiej Šupa nagrađen je za prijevod knjige “Inšallah, Madona, Inšallah”, koja se iz specifičnih stilsko-jezičnih razloga rijetko prevodi. Radio je dugo i predano. Divio sam mu se, vjerujući da bih i sam mogao biti tako uporan i predan oko nečega do čega mi je stalo. Smisao prevođenja je u tome da se jedna teško prevediva knjiga prevede na bjeloruski. Smisao se ne mjeri u postocima.
Danas sam bio ponosan što sam tu knjigu napisao.
Osim Siarhieja Šupe, nagrađeni su i Ljavon Barščeŭski, za prijevod Euripidove Medeje (u kategoriji poezija) i Aljaksiej Žbanaŭ, za Hoffmannovu “Mademoiselle de Scuderi” (za prijevod objavljen u časopisu).
Na slici je Siarhiejeva majka, u knjižari lohvinaǓ, među bjeloruskim probisvijetima. (m.jergović)
*
*