Vila Babićkinja i sto šargarepa

Pokrenulo u Večernjaku hajku i na hrvatsku lingvisticu Snježanu Kordić pa na dvije stranice intervjuiralo Sandu Ham. Svih osam pitanja i odgovora posvećeno je gospođi Kordić, njezinoj osobi, knjizi, karijeri, privatnome životu (je li trenutačno zaposlena ili nezaposlena). Njezin krimen sastoji se u tome što je u djelu “Jezik i nacionalizam”, među ostalim, napisala da su srpski i hrvatski isti jezik. (O toj je temi s njom svojedobno polemizirao profesor Ivo Pranjković, ali kako je ta polemika imala obostranog smisla i sadržaja, nije prodrla u širu javnost, niti bi desnim hajkačima bila zanimljiva.) No, Ham čista srca nastoji dokazati da su srpski i hrvatski dibidus različiti jezici.

Na pitanje bi li trebalo srpske knjige i filmove prevoditi, ona odgovara: “Meni uglavnom ne bi trebalo, srpski znam na pasivnoj razini – razumijem ga i čitam.” S obzirom na razumijevanje hrvatskoga, može joj se vjerovati na riječ. Iako se bavi hrvatskim jezikom, Sanda Ham slabo ga razumije. Ta Vila Babićkinja kada, recimo, želi dokazati kako Hrvat ne razumije i ne može razumjeti srpski, navodi ovakvu srpsku rečenicu: “Voz sa šargarepom i spanaćem zadocneo je 12 časova.”

Ako je Sanda Ham znanstvenica, tada je dužna navesti izvor iz kojeg je preuzela tu rečenicu. Prepisala ju je iz priče Laze K. Lazarevića ili iz članka u beogradskome Presu, ili ju je čula na pijaci u Loznici? Naravno, ništa od toga. Sama je izmislila rečenicu, e da bi dokazala svoju tezu. Rezultat do kojeg je došla podsjeća na one iritantne “lingvističke” viceve s kraja osamdesetih: kako se na hrvatskome kaže oluk, a kako kaiš? Okolokućni kišopiš i okolotrbušni hlačodržač. Iritantan je, naravno, bio pritajeni šovinizam ovakvih šala. Taj je isti šovinizam, samo u obrnutom smjeru, upisan i u “rečenicu” Sande Ham. Osim toga, osječka prosvjetarka otkriva kako, doista, ne zna srpski: nema govornika tog jezika koji bi rekao da je voz “zadocneo 12 časova”, jer je riječ o  neizgovorivoj frazi. Srbi vam, znate, u svome jeziku imaju sinonime, pa će kazati kako je voz zadocneo dvanaest sati, ili da je stigao dockan isto toliko sati. Riječ čas se u značenju riječi sat obično koristi kada se kaže da televizijski dnevnik počinje u devetnaest časova i trideset minuta. Ili kada đak govori koliko je imao časova u školi. Ali baš ne i – koliko časova kasni voz.

Zatim, i ta šargarepa! Omiljena riječ svakoga hrvatskog nacionalista, kada želi dokazati kako su srpski i hrvatski dva dijametralno suprotna jezika, kao recimo basic i klingonski ili kao goveđi u umaku od kopra i esperanto. Ali i sa šargarepom je problem taj što Srbi u zadnje vrijeme češće koriste alternativnu srpsku riječ za tu povrćku: mrkva. Da li bi im (ili hrvatskije: bi li im…) trebalo zabraniti mrkvu?

Ali na stranu sve: Sanda Ham diskvalificirala se kao znanstvenica izmišljajući rečenice srpskoga jezika, umjesto da preuzima iz postojećih izvora. I još je ispala baš grozno nedarovita u tom izmišljanju. A onda je još rekla i: “Razumljivost je privid, mladi posežu za Googleovim prevoditeljem kad imaju posla sa srpskim tekstom, a mi se javno pravimo da se posve razumijemo.” Zanimljivo bi bilo da nam Vila Babićkinja objasni što bi značila tvrdnja da je razumljivost privid? Što bi konkretno u komunikacijskom, a što u lingvističkom smislu značio taj privid i kakve društvene posljedice iz privida razumijevanja proizlaze? A za to odakle ona zna čime se “mladi” služe kada “imaju posla sa srpskim tekstom”, nećemo pitati. I vila Zvončica je letuckala okolo i vidjela sve i svašta.

Njezino neznanje širi se jezikom kao zaraza, pa se dotiče i drugih znanosti, recimo historije. Sanda Ham kaže: “Da je Austrijancima i Kanađanima na temelju jezika osporavano pravo na državnost i nacionalno deklariranje… ponašali bi se kao i mi.” A na osnovu čega je Hitler anektirao Austriju i što je tada Austrijancima osporio? Da šetkaju u lederhoznama? I zašto bi Kanada uopće postala država, istina još uvijek s engleskom kraljicom kao suverenom, da Kanađanima prethodno, upravo i samo na temelju jezika, nije osporavano pravo da budu Kanađani?

U zrelim kulturama, službenom jeziku pripadaju sve one riječi, fraze, konstrukcije, koje su u svojim djelima rabili i kreirali književnici i pjesnici tih kultura. Oni su, dakle, jezikotvorci. U nacističkoj Njemačkoj, jezikotvorcima su postajali partijski lingvisti, jezični komesari, kojima je Führer stavio u zadatak da očiste jezik. U Hrvatskoj se još uvijek pojedini jezikoslovci ponašaju kao jezikotvorci, pa onda vilene i vode hajke u ime Tuđmanina Franje (kako bje nazvan u jednome lijepom hrvatskom desetercu).

Miljenko Jergović 14. 09. 2010.