Hrvatska kao Snježana Kordić

Zašto se u hrvatskim medijima prešućuju pohvale, laude, sve sami izrazi divljenja, na račun jedne marljive, neustrašive i pametne Hrvatice, pitam ja vas? Kako je to moguće kada je “glavni urednik svih hrvatskih medija” premijerka Jadranka Kosor, kao što je to lucidno primijetio Željko Jovanović? Što to znači da je o rečenomu uspjehu jedne Hrvatice, koja nije Blanka, a nije ni Janica, izvijestio samo portal h-alter, jedan od rijetkih medija koje gospođa ministarka ne uređuje, valjda zato što se slabo služi kompjutorom? Da ova gromka šutnja nije posljedica još jedne, ovoga puta medijske, zavjere protiv Hrvatske?

U Frankfurter Rundschau, jednome od važnijih njemačkih i europskih dnevnih listova, objavljena je pohvala hrabrosti i intelektualnoj ispravnosti Snježane Kordić. Norbert Mappes-Niediek, novinar koji se devedesetih intenzivno bavio ratom u bivšoj Jugoslaviji, pa je i danas među najupućenijim njemačkim novinarima u ovdašnje prilike, u izvanredno napisanom članku, čiji prijevod h-alter u cjelini objavljuje, svjedoči o zbivanjima koja su uslijedila nakon objavljivanja Kordićkine knjige “Jezik i nacionalizam” (Durieux, Zagreb 2010), ali vrlo precizno navodi i ono što su hrvatski nacionalisti autorici uzeli za krimen.

Ona je, dakle, kriva jer je ustvrdila da Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Crnogorci govore lingvistički istim jezikom, čije se varijante minimalno razlikuju. Njezino heretičko otkriće, zbog kojega, kako kaže Mappes-Niediek, Snježana Kordić danas ne otkriva mjesto prebivališta, jer su u rodnome gradu protiv nje organizirane i ulične demonstracije, sastoji se u tome što se odvažila reći da se Hrvati i Srbi međusobno savršeno razumiju. Protiv te očiglednosti, ili ušičulnosti, nadigla se kuka i motika, a Mappes-Niediek spomenut će tu i Hrvoja Hitreca i Sandu Ham, što se, pak, ne bi moglo smatrati još jednim hrvatskim uspjehom u inozemstvu, budući da njih dvoje, implicitno, drži budalama. Naslov njegova članka je “Nema popusta na budalaštinu”.

Samo četiri dana nakon članka u Frankfurter Rundschau, 21. siječnja, u danskome dnevnom listu Kristeligt Dagblat, uslijedila je nova pohvala na račun Snježane Kordić. Znate kako to već ide: nakon slaloma, pobjeda i u superveleslalomu, i već se Snježani smiješi Veliki kristalni globus (ili je malo glupo da se globus smiješi?). Samo što su Danci bili još malo izravniji, pa su preporučenu jezičnu praksu Kordićkinih progonitelja usporedili s jezičnom praksom Mussolinijeve Italije, Hitlerove Njemačke i, kako kažu, “fašističke Hrvatske, za vrijeme Drugoga svjetskog rata”. A da nije Kristeligt Dagblat kakva jugonostalgičarsko-ljevičarska tiskovina? Izgleda da nije. Da izlazi na hrvatskom, Kristeligt Dagblat zvao bi se Kršćanske dnevne novine. Ili, gluho bilo, ne daj Bože, Dnevni Glas Koncila! Zamislite samo, kakva bi Hrvatska bila zemlja kada bi katoličke dnevne novine normalnim smatrale to da se Srbin i Hrvat razumiju kao dva rođena brata, čim jedan progovori srpskim, a drugi hrvatskim jezikom. I kada bi se urednici katoličkih dnevnih novina krstili i desnom i lijevom rukom, nakon što im Sanda Ham objasni da je sve to “privid razumijevanja”.

Ali zašto mi ne bismo sasvim ozbiljno postavili pitanje koje smo si na početku u šali postavljali? Čemu služi prešućivanje pohvala na račun Snježane Kordić? Zar nije njemačko i dansko slavljenje njezina otkrića da se Srbin i Hrvat razumiju zapravo pohvala svima nama koji govorimo ovim lijepim jezikom, koji, kako reče Ivan Slamnig, dijelimo jedni s drugima, kao komad bravetine u sočivici? Zašto bi njemačko i dansko ruganje jezičnoj praksi tuđmanizma, te Hrvoju Hitrecu i Sandi Ham kao protagonistima hrvatskosrpskog nerazumijevanja, trebalo značiti ruganje Hrvatskoj, njezinoj kulturnoj samobitnosti, identitetu… Na stranu sad što je među ozbiljnim svijetom ruganje domovini posve legitiman čin, koji ne sankcioniraju policija i državno odvjetništvo, kao u zemljama s deficitom slobode, ali zašto bismo Hrvatsku baš uvijek trebali smatrati histeričnom, neduhovitom i nešarmantnom glupačom, pa je braniti od onih njezinih kćeri i sinova koji su bolji, mudriji i hrabriji? Hajdemo jednom za promjenu Hrvatsku vidjeti kao Snježanu Kordić, pa joj se radovati, usprkos svemu. I usprkos glavnoj urednici.

Miljenko Jergović 25. 01. 2011.