Preporuke

Sarajevska hagada (kratka povijest)

(lipanj 2008)

Jedna od prvih stvari koju je učinio obersturmbamfuhrer Fortner po ulasku svojih trupa u Sarajevo bila je da se zaputi u Zemaljski muzej i zatraži da mu predaju Hagadu. Iako se knjiga nalazila na polici iza njegovih leđa, direktor muzeja Jozo Petrović mirno je odgovorio da je, evo maloprije, neki njemački oficir odnio Hagadu. Fortner je otišao praznih ruku, a Petrović se, zajedno s kustosom Dervišom Korkutom, pobrinuo da do kraja rata židovska obredna knjiga, nastala u četrnaestom stoljeću u Španjolskoj, ne dopadne u njemačke ili ustaške ruke. Nacisti su, po Hitlerovoj zamisli, planirali u Pragu otvoriti Muzej iščezlih naroda, pa bi ova Hagada, jedna od najljepših, ako ne i najljepša na svijetu, bila važan eksponat.

Ne zna se kada je ova knjiga, iz koje se prve večeri Pashe čita priča o postanku svijeta, stigla u Sarajevo, jer se čitavih tristo godina, između šesnaestog i devetnaestog stoljeća ne zna gdje je bila. Na svjetlo dana izašla je kada ju je trgovac Jozef Koen 1894. za 150 kruna prodao Zemaljskom muzeju. Njezina materijalna vrijednost danas je neprocjenjiva (premda su je u Zemaljskom muzeju pred rat procijenili na sedam milijuna dolara, kada je trebala putovati na izložbu povodom pet stoljeća progonstva Židova iz Španjolske), ali je golema njezina simbolička vrijednost za malu i drevnu židovsku zajednicu i za grad Sarajevo. Tijekom posljednjega rata Hagada je bila spremljena u trezor Narodne banke, nakon što ju je 1992. direktor Enver Imamović spašavao iz Zemaljskog muzeja, koji se u jednom trenutku našao na prvoj crti fronte. U američkim medijima se pred kraj rata pojavila priča da je Hagada prodana i da ta tako muslimani financiraju svoje naoružavanje. Pred Pashu 1995. jedini je put iznesena iz trezora i odnesena u Jevrejsku opštinu, na proslavu.

Prvo reprint izdanje Sarajevske Hagade objavila je krajem osamdesetih Svjetlost, uz separat s prijevodom i objašnjenjima Eugena Werbera. No, to izdanje nije moglo sasvim dočarati zadivljujuću ljepotu ove knjige. Nedavno je mala sarajevska izdavačka kuća Rabic, zahvaljujući upornosti i maru vlasnika Gorana Mikulića te Jakoba Fincija, dugogodišnjeg predsjednika Jevrejske opštine Sarajevo, objavila faksimilno izdanje Sarajevske Hagade, u nakladi od 613 primjeraka. Uz ovu knjigu, koja u najvećoj mogućoj mjeri dočarava izvornik, objavljena je i monografija o Sarajevskoj Hagadi, s prijevodom Nataše Tabori.

Od 2002. u Zemaljskom muzeju otvorena je sef soba, u kojoj se čuvaju najvrednija kulturna svjedočanstva o zemlji kojoj su, jednom davno, Austrijanci posvetili i sagradili ovaj muzej. Središnje mjesto zauzima Hagada, koja svjedoči o najmanjem, u ustaškome i nacističkom teroru gotovo sasvim uništenom bosanskom narodu. Međutim, ta knjiga je i metafora ustrajnosti i hrabrosti onih koji su je 1941. i 1992. spašavali. Hagada je i ranije imala sreće: na jednoj od predstranica knjige stoji bilješka inkvizitora Svete katoličke crkve, iz godine 1609. Stanoviti Vistorini njome potvrđuje kako ova knjiga nije opasna, niti u njoj ima ičega protiv crkve. Ili je inkvizitor bio slijep, ili nije znao gledati, ili je bio dobar čovjek i duhovni predšasnik direktora Joze Petrovića. Naime, na prvim stranicama Hagade, na kojima se prikazuje stvaranje svijeta, Zemlja je prikazana kao kugla. Zbog toga su te 1609. još uvijek gorjeli ljudi, a kamo li ne bi knjige.

Miljenko Jergović 24. 04. 2011.

Veljko Kajtazi: Romsko-hrvatski i hrvatsko-romski rječnik

Imao je romski narod u ovim krajevima svojih jezikoslovaca i prosvjetitelja. Profesor Rade Uhlik posvetio mu je karijeru, baveći se još prije Drugoga svjetskog rata romskom kulturom i jezikom i govorima, da bi mu sarajevska Svjetlost već 1947, kao jedno od općenito prvih izdanja u povijesti ove izdavačke kuće, objavila “Srpskohrvatsko-ciganski rječnik”. Uhlik je do danas ostao svjetski priznat i uvažen autoritet za romsku kulturu, jezik i običaje. U naša doba Romima se (kao Rom) bavio Rajko Đurić, novinar, pisac i povjesničar tog svijeta, a u zadnje vrijeme i manjinski poslanik u Skupštini Srbije. Đurić je, kao i Uhlik, ako to uopće treba napominjati, važan kulturi i identitetu i hrvatskih Roma.

Veljko Kajtazi ovih je dana objavio svoj “Romsko-hrvatski i hrvatsko-romski rječnik”, o čemu je izvijestila televizija i pisale su novine. Javnost, pogotovu politička, ponosi se nečim u čemu zapravo i nema veće društvene zasluge. Kajtazi je inženjer elektrotehnike i sportski trener, a knjigu je objavio na radost akademske zajednice, točnije vrlo uskog serkla indologa i filologa, kojima će njegov rječnik biti dragocjen. Njime će se, vjerujmo, poslužiti i pokoji obrazovaniji Rom ili rijetki govornici romskoga jezika i romskih govora, ako takvi u nas i postoje među onima koji rođenjem i sudbinom nisu srođeni s Ciganima. Za ostale Kajtazijeva će knjiga imati samo simboličnu vrijednost.

Romska se narječja, piše Kajtazi, mogu podijeliti u dvije skupine: vlašku i nevlašku. U prvu skupinu, predstavlja i govore hrvatskih Roma, ulaze kalderaški, lovarski i gurbetski govor. Nevlaškim govorima smatraju se karpatski, baltičko-sjevernorusko-poljski i sintski, kojim govore zapadnoeuropski Romi, te arlijski i bugurdžijski, kojim se govori na Balkanu, pa tako i u nas. Ovi govori međusobno mogu biti vrlo različiti i međusobno teško razumljivi, ali vezuje ih ista prepoznatljiva osnova. Iz različitih govora nastale su i različite subetničke skupine, koje se onda razlikuju i po kulturi i običajima, a katkad se međusobno i ne trpe. “Nema kod Roma ničega što i drugim narodima ne bi bilo poznato, odnosno Romi su narod na jednak način kao i drugi narodi i etničke skupine”, piše Kajtazi.

Ova je knjiga za slučajnog čitatelja istovremeno lijepa i hermetična kao i svi rječnici. Čovjek je lista da vidi kako se što na romskome kaže, prevodi naslove pjesama Šabana Bajramovića, preleti pogledom preko gramatičkih pravila- možda naiđe na nešto što će mu se učiniti poznatim, i odustaje u trenutku kada bi trebalo početi učiti jezik. Zanimljivo bi bilo, barem eksperimenta radi, kada bi neka od brojnih škola za strane jezike ponudila početni tečaj romskoga, da vidimo koliko bi se ljudi javilo, i zašto. Romantična predodžba o Ciganima jedan je od najmarkantnijih elemenata našega orijentalizma. Pozitivan stereotip, koji nam jedan svijet ne čini nimalo bližim i poznatijim. Emir Kusturica je u više filmova pokušao prikazati drukčiju predodžbu romskoga svijeta, ali je, uglavnom, tragično krivo shvaćen. Rječnik Veljka Kajtazija je, za najširu publiku, silno važan, jer ljudima pruža barem osnovno tehničko sredstvo za razumijevanje Roma. Možda se netko njime i posluži.

I još samo nešto: najfrekventniji govor (ili dva govora – zapadni i istočni) naših Cigana je gurbetski. Sama riječ gurbet živa je u Bosni, arapskog je korijena i označava skitanje po tuđini, pečalbu ili – kako bi se to moderno reklo- emigraciju. Iz te riječi nastaje riječ gurbetluk, koja znači potucanje po stranome svijetu. Biti gurbet je loše i zlosretno. Tako je, iz naše predrasude, i biti Rom, biti crni Ciganin. Ali, što reče pjesma: “Ciganin sam, al’ umem da volim.”

Miljenko Jergović 24. 04. 2011.

Art deco u Muzeju za umjetnost i obrt

Ako ste iz grada, i ako su vam djed i baba također bili iz grada, potražite u škafetinu ili u kantunalu, u kutiji od cipela ili kutiji od košulje, u uvezanom porodičnom albumu, njihovu fotografiju iz trideset i neke dvadesetog stoljeća, najbolje jednu od onih kakve su po ulicama i trgovima snimali dobri gradski fotografi, pa ih na licu mjesta prodavali mušterijama, i zagledajte se u djevojačku figuru svoje babe. Sve što vidite na njoj, od cipela, šanel kostima i krznenog ovratnika, do šminke koja ju čini blizankinjom Glorije Swanson i kožnog šeširića, što joj pokriva čelo, i podsjeća na Grumfovu pilotsku kacigu, sve je to art deco. U zagrebačkim građanskim kućama, u nekad živim varošicama širom kontinenta, po tavanima i sačuvanim dnevnim sobama Varaždina, Siska, Požege i Osijeka, pa prema jugu, preko Tuzle i Sarajeva, u rijetkim sačuvanim stanovima staroga Dubrovnika, u Splitu i Šibeniku, možda i u Zadru, a svakako u Rijeci, malena su skladišta našega art decoa: keramičke balerine, dendi ili harlekin načinjeni od bjelokosti, dama odjevena za čarlston bal, izlivena od bronce ili kakve druge teške kovine, raspareni komadi servisa za ručavanje, doneseni trideset i neke iz Berlina ili iz prekomorskih zemalja, razglednice, plakati, pudrijere, i po jedna slučajno spašena stolica, koja podsjeća na skice iz televizijskoga dokumentarca o Bauhausu. Sve je to, i koješta drugo, preživjeli art deco. Većina eksponata je, istina, stradala u sezonskim kampanjama iznošenja krupnoga otpada, kakve se ceremonijalno ponavljaju već nekih tridesetak godina, i trajat će, izgleda, sve do uništenja naših tavanskih povijesti.

Golema, i očito dugo pripremana zagrebačka izložba art decoa, otvorena krajem siječnja u Muzeju za umjetnost i obrt, jedan je od onih kulturnih i umjetničkih događaja, u nas vrlo rijetkih, koji bi se publike mogli sentimentalno i osobno ticati, jer zalaze u intimni, obiteljski krug, i dokumentiraju, objašnjavaju ili rekonstruiraju vrijeme koje je u ljudima još uvijek vrlo živo, premda ga se ne sjećaju. Uzgred, tom je vremenu, estetici i artefaktima art decoa, Umberto Eco posvetio svoj moćni, reminiscentni roman, u nas temeljito nepročitan, “Tajanstveni plamen kraljice Loane”. Sličice iz toga romana, kao i mitologija koju Eco u njemu gradi– bez obzira na ideološki okvir fašizma i činjenicu početka rata – poslužit će kao savršena ilustracija zagrebačke izložbe, a sama knjiga da se priložiti tekstovima iz kataloga, čije autore vrijedi nabrojati iz razloga koji ovaj put, doista, nisu ceremonijalne naravi: Viktor Žmegač, Jasna Galjer, Djurdja Bartlett, Aleksander Laslo, Irena Krašovec, Miroslav Gašparović, Ana Lederer, Marija Tonković.

Skoro ispred samoga ulaza u izložbeni prostor, nekako sa strane, kao da ga je tu netko zaboravio, i uskoro bi mogla doći dvojica automehaničara, pa ga rastaviti i odnijeti, nalazi se onaj famozni crveni Peugeot 302, iz 1937, o čijem je dolasku iz Francuske onomad pisala cijela Hrvatska, najavljujući ga, krivo ali senzacionalno, kao “jedan od najatraktivnijih eksponata izložbe”. Iako je lijep, i rado bi ga imao svatko tko za aute ima srca, te iako vjerno dočarava estetiku i duh vremena, moglo se i bez njega, ako je već morao biti ovako ostavljen, u predvorju. On nije višak, ali nije ni važan, pogotovo što sugerira određeni socijalni kontekst koji je u suprotnosti s ostatkom izložbe. I tada kada je proizveden, Peugeot 302, kabrio, bio je automobil za izrazito bogate ljude. Sve ostalo, ili skoro sve, predmeti su i ukrasi svakodnevice građanske klase. Ali, možda, ovo i nije promišljen prigovor, nego tek izraz ljubomore i prema tom divnom automobilu, i prema njegovim vlasnicima.

Kao što obično biva, postavljači izložbe su nastojali diskretno sugerirati kako smo i u doba art decoa bili dio Europe i svijeta. Miješaju se tako izlošci načinjeni, proizvedeni ili korišteni u Hrvatskoj, s onima iz širega kulturnog i civilizacijskog okruženja. I doista, razlika se ne može uočiti. Čudesni naslonjači – što vuku posjetitelja da na njih sjedne, pa bi to i učinio da nije strogih čuvara i čuvarica muzejskoga reda – zrače jednakim dizajnerskim autoritetom i kada ih je načinio zagrebački majstor, kao i kada su djelo njegovih bečkih, berlinskih ili pariških kolega. Vjerojatno će mnogi Hrvat pred ovom činjenicom osjetiti ponos, ali nacionalni ponos baš i nije neko art deco čuvstvo. Nastao u razdoblju džeza i masovne industrijalizacije i elektrifikacije, nakon što je Ford izumio pokretnu tvorničku traku, u mnogim slučajevima i u brojnih autora opisivan kao “produžena secesija”, art deco bio je prva, industrijski proizvedena i medijski plasirana građanska i populistička moda, prvi globalistički i univerzalistički akt oslobođenoga svijeta, koji je, užasnut Velikim ratom započetim 1914. i svršenim 1918, uživao u plesu, slici i glasu, u prvoj analognoj, filmskoj i fotografskoj reprodukciji svih izvedbenih umjetnosti, i u tom kratkom, emotivno i intelektualno nabijenom razdoblju mira, što će potrajati sve do 1939, ili – u najboljem slučaju – do 1941, kada će cijela Europa biti zahvaćena još većim i strašnijim ratom. Ne samo da će taj rat označiti kraj jedne estetike i načina života koji ju je pratio, nego će biti zbrisane, zajedno s jednim načinom života, i sve kulturne, umjetničke i modne pretpostavke art decoa. Pogledajte fotografije svojih baba i djedova nakon 1945. Mislite da su izgledali tako jer je u nas zavladao socijalizam? Dobro, pogledajte onda dokumentarne ili porodične fotografije snimljene tada u Americi, u Londonu ili u Parizu, pa ćete vidjeti kako nije riječ o socijalizmu, nego o tome da je svijet naglo posivio i izgubio onu čulnu ekspresiju tanga i čarlstona. Poružnio se.

Na zagrebačkoj izložbi može se vidjeti i probrani slikarski i kiparski niz hrvatskih klasika (uz dva platna Save Šumanovića, iz njegove optimistične, kubističke faze), čija bi se djela, ili motivi na djelima, dali podvesti pod pojam art decoa. Nipošto se ne radi o primjedbi, tek o konstataciji, ali lijepa umjetnost ovom prigodom predstavlja dekor primijenjenoj umjetnosti. Tako je onda divni portret Milivoja Uzelca ukras, recimo, spektakularnom AEG vakum- električnom usisivaču za prašinu, jednome od prvih. Slijedi božanstveni niz haljina, rukavica i cipela, pa plakati i genijalne ilustracije Ota Armaninija, fotografije Toše Dapca, Đure Janekovića…

Izložba u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt svečanost je koju ne bi trebalo propustiti, iz kulturnih, sentimentalnih, političkih i obiteljskih razloga. Teško da bi se za naših života mogao ponoviti taj građanski deja vu.

Miljenko Jergović 06. 03. 2011.

Konavoske nježne rugalice

O pjesmama Petra Obada

Daleko od toga da je Petar Obad jedini pjesnik između ušća rječice Ljute i carine na Debelom brijegu. Ima ih i priznatijih i poznatijih od njega, ali teško da se ijedan na takav način dao na evidentiranje i opisivanje mitologema suvremenih Konavala, razlaganje svih činjenica pučkoga identiteta i tradicije te opjevavanje svega onog, živog i mrtvog, što se smatra važnim u životima običnih ljudi. Primjerice, svojedobno je Obad ispisao sjajan laudatio renaultu 4, kultnome vozilu konavoskih težaka, koje je u posljednjih tridesetak godina pa sve do naših dana tim ljudima bilo jednako važno kao što su njihovim djedovima i pradjedovima bili magarci i mazge. Da postoji konavosko ministarstvo kulture ili, još bolje, muzej svakodnevnog života, koji bi bio smješten u Dubi, Brotnjicama, na Mrcinama, u Banima, Popovićima ili u onoj austrougarskoj tvrđavi na rtu Oštro, taj bi renault 4 sasvim sigurno bio proglašen lokalnim spomenikom kulture, ali kako su Konavle iz perspektive metropolitanske zagrebačke Hrvatske, ili čak i obližnjega Dubrovnika, tek zabačena pokrajina na dalekom jugoistoku domovine, čiji nas život i običaji zanimaju samo ako su stariji i od nas i od naših vremena, tako je signifikacija renaulta 4 i njegovo pretvaranje u kulturnu činjenicu spala na Petra Obada. Da nije bilo njega, ne bi se za konavoskoga „maloga diva“ ni znalo, niti bi njegovi ponosni vlasnici bili do kraja svjesni što im on znači. No, to na stanovit način i jest posao pjesnika: pridavati stvarima njihova konačna značenja.

Umijeće ruganja i izrugivanja dio je naše zajedničke, a onda i lokalne – konavoske, tradicije. Onaj koji se znao narugati ćaćinom prevelikom nosu ili koji je znao ismijati glupost žandara ili finanaca, taj je u tradicijskome i rodovskome društvu zasluživao posebno mjesto i čast. Ta je čast često podrazumijevala i – pljusku, šamar, batinu po kostima, kamen u glavu… U krajnjem slučaju znala se i glava izgubiti zbog ruganja. Ali u isto vrijeme, neke su obitelji, pa čak i neki rodovi, za sva vremena ostali upamćeni po duhovitosti i rugalačkom umijeću nekoga svog pripadnika. I kako to već ide, talentom pojedinca redovito bi se zakitila cijela skupina, pa bi se najednom čitava familija i čitavo selo smatrali duhovitima. Petar Obad je, bez ikakve sumnje, jedan od pomalo zakašnjelih sljednika te tradicije i takvoga Božjeg dara, čija se cijena u fazi elektrifikacije i televizionarske kulture ponešto obezvrijedila.

No, u njegovome humoru i ruganju nema one starinske grezosti. On je nježan i pomalo melankoličan prema svome malom i jasno razgraničenom konavoskom svijetu, iz kojega ne izlazi ni za živu glavu, što mu je, zapravo, golemi književni kvalitet. On u taj svijet naseljava otkrića modernog svijeta, nove ideologije i običaje, pa ih dovodi u apsurdne situacije i srazove, što je samo po sebi i smiješno i rugalačko, ali kao što on svojim humorom slavi renault 4, tako on njime slavi i cijele Konavle, skupa s tim ludim i vrlim novim svijetom koji ih preplavljuje. Njegov junak je konavoski rabac, koji ne leti dalje od Zvekovice i zazire od stranoga svijeta. Shvatite tog rabca kako vam volja, kao metaforu ovog ili onog, ili kao stvarnu ptičicu, ali pjesmica o njemu i njegovom pogledu na ptičju gripu neodoljiva je na onaj divni i ludi način Ivana Slamniga. Ne govorimo sad o pjesničkome umijeću, niti o važnostima i literarnim prioritetima nacionalne kulture, ali Petar Obad je po svome pjesničkom svjetonazoru i tužnoj vedrini klauna rijedak Slamnigov srodnik.

Njegove slike često znaju biti neodoljive: „Selo je živo/ galame đeca/ popodne ne daju oka zaklopit/ đedo je nervoz/ stalno bjestima…“ Čovjeku se lice razvuče u osmijeh, draga mu je ta poznatost scene, osjeti u pjesmi svijet koji je i sam promatrao i u kojemu je, kako kad, bio i đeca i đedo. Ali važnije je od toga što u Obadovoj pjesmi nema krivog tona, nema nečega što bi nas deziluzioniralo, nema onog vazda dosadnog seoskog poete koji bi nakon lijepe slike ili prvih nekoliko dobrih stihova zeznuo stvar, pa prstom upro u sebe: vidi mene pjesnika! Ako koji put i ukaže na sebe, pa se prošeta svojim stihovima, Obad je samoironičan, opušten, daleko od svake pretencioznosti.

„Dobijem nekada žeju/ da se najedem mladoga luka/ da me uhvate tako na djelu/ od zadaha moga im muka…“ Ovo je, recimo, jedna od tipičnih obadovskih pjesničkih evokacija. Pomisli čovjek: poznata stvar. Na neki način i jest poznata, kao što je i sam pjesnički ton gotovo opće mjesto. Naime, često pjesnici dobivaju neku želju, pa onda pjevaju o njoj. Istina, malo je pomaknuto kada je riječ o želji za mladim lukom. A opet, mnogi među nama, ustvari većina, ili barem oni koji nemaju problema sa žući ili želucem, ili naprosto nisu od ekscentrika koji ne vole kapulu, požele s vremena na vrijeme da se najedu luka, beskompromisno i bez obzira na posljedice. Ponekad se u životu najedanje lukom prije odlaska na posao na kojem ćete blisko komunicirati s ljudima, ili pred večernji izlazak s osobom do koje vam je stalo, čovjeku ukaže kao jedno od temeljnih ljudskih prava, bez kojega nam sva ostala gube smisao. Ili kako to Obad kaže na kraju pjesme: „Kada mi dođe žeja za lukom/ moram ga imati blizu/ žeja za lukom toliko je jaka/ da mogu upast u krizu.“

Ili „Ričeta za super čojeka“. Riječ je o magistralnoj poemi Obadove konavoske vedro-tužne rugalice, u kojoj on sastavlja supermana od dijelova, ustvari od osobina ili od mikromentaliteta ljudi iz konavoskih sela. Ova luda i mahnita, urnebesno duhovita, domoljubna rugalica, idealna za neko staro seosko sijelo, za neki devetnaestostoljetni samit na gumnu, u sebi donosi podataka za kakvo omanje terensko etnološko istraživanje. O ljudima iz svakog sela postoji neka generalizacijska predrasuda, nešto čemu se možemo narugati ili od čega možemo načiniti vlastiti šovinizam. Svako je selo kao čitav jedan narod, a Konavle su kao cijeli svijet. No, nije to Obadova tema. Na njemu je da svako selo spomene, po njegovoj generalnoj osobini, tojest po stereotipu kroz koji ga u drugim selima vide, i da od svih tih stereotipa stvori konavoskoga supermana: „Ako ovako što sam reko/ sastavite gene/ barem pe’set posto poslušate mene/ bit će va’jan, šesan/ od svakog zanata/ na jeziku spretan ko/ s deset doktorata/ u svijetu će mu svuđe bit/ otvorena vrata/ i mustra za učinit/ EUROHRVATA!“

Moglo bi se još nadugo i naširoko o Petru Obadu, ali moje je, ipak, da budem kratak. Cavtajski ogranak Matice hrvatske, a s njime i cijele Konavle, u novoj Obadovoj knjizi dobili su malo lokalno remek-djelce, ispisano rukom duhovnog potomka onoga anonimnog genija koji je jednom davno sastavio besmrtnu konavosku svadbenu zdravicu. Slava ovih pjesama neka se pronosi od Oboda do Vitaljine, od Grude pa do Stravče, neka se za nju zna na svim postajama one mrtve željezničke pruge. Izvan ovoga svijeta, pak, Petar Obad uvijek će imati nekolicinu fanove svoje poezije, među kojima će se naći i takvi koji će sjesti u autobus ili u avion, pa će potegnuti na jug, da upoznaju pokrajinu koju je pjesnik tako vedro, slikovito i ludo opjevao.

Miljenko Jergović 12. 02. 2011.

Vladimir Pištalo, pisac

Postoje dva detalja iz biografije Vladimira Pištala, kojih se sasvim indiskretno sjetim kad god o njemu mislim, u privatne ili u književne i čitateljske svrhe, pa ih onda i izgovaram pred onima koji o njemu ništa ne znaju, svejedno raspituju li se za čovjeka ili pisca, i pokušavam ih nekako udjenuti u svaku priču o njemu, jer doista mislim da su priče vrijedni, makar ja, iznoseći ih ovako i onako, djelovao malo blesavo i makar mi bilo tko mogao reći da se bavim ogovaranjem i mistificiranjem tuđih biografija. Ali što ću, kad volim ta dva detalja Pištalova životopisa i mislim da su nekako važni.

Ako ste stariji od dvadeset i pet godina, sigurno se sjećate kako su izgledali kupei u vlakovima Jugoslavenskih željeznica. Šest crvenih ili zelenih sjedala – crvena plišana obično u prvome razredu, zelena od skaja u drugome – s pomičnim naslonima za ruke. Iznad plišanih sjedala, na kojima bi ostajao svijetli trag kad pređete preko njih dlanom ili prstom, bili su nasloni za glavu, sa snježnobijelim uštrikranim navlakama, za koje se vjerovalo da ih zamjenjuju nakon svake vožnje. Po tim navlakama i zapravo po ničemu drugom razlikovao se prvi od drugoga razreda. Iznad naslona za glavu stajala je ustakljena crno-bijela fotografija nekoga jugoslavenskog grada, jezera, planine ili prepoznatljivoga zemljopisnog predjela. Tako biste za vrijeme vožnje mogli gledati u ljepote Ohridskoga jezera, vrh Triglava ili panoramu Sarajeva s Vijećnicom u prvom planu. Slika nasuprot vašeg sjedala, iznad glave poznatoga ili nepoznatog suputnika, mogla se tumačiti kao neka vrsta znaka, dobitka ili gubitka na lutriji. Kada mi je bilo pet-šest godina i kad bismo išli na more, već bih u tramvaju broj jedan, koji je vozio prema željezničkoj stanici, činio okladu sa sudbinom: ako nasuprot moga sjedala bude slika Staroga mosta u Mostaru, bit će sreća. Ako bude slika zagrebačkog Umjetničkog paviljona s konjanikom ispred, bit će nesreća. Ako bude Bohinj, bit će sreća, ako bude Zenica, bit će nesreća, ako bude dolina Vardara, bit će sreća, ako bude Baščaršija, bit će nesreća…

Kako je Jugoslavija bila organizirana po principima geometrijske ravnopravnosti svih naroda i narodnosti, tako je i raspored fotografija u kupeu morao biti u skladu s tom geometrijom. Nije teško zamisliti što bi se dogodilo kada bi se, ne daj Bože, u istom kupeu našlo šest fotografija Srbije. Ili pet Hrvatske i jedna Kosova. Svako odstupanje od geometrijske ravnopravnosti na kraju krajeva bi se protumačilo kao nacionalizam. Zato je morao postojati netko tko će svakoga jutra, jednom tjedno, ili barem jednom mjesečno, planirati raspored fotografija po kupeima svih vlakova Jugoslavenskih željeznica. Koju godinu pred rat taj odgovorni i povjerljivi posao obavljao je Vladimir Pištalo. Zamišljam ga kako sačekuje vlakove na mrtvome kolosijeku i logaritamski precizno raspoređuje prirodne i ine ljepote domovine svih naših domovina. Bilo je neke ironije u tom poslu, bilo je borgesovske sistematike i nježnosti Kišovog konstruktora reda vožnje; konačno, bilo je u tome nečega neočekivanog, kao u dobrim metaforama Milorada Pavića. U svakom slučaju, tako mi se usjekao ovaj detalj iz Pištalove biografije da bih ga, vjerujem, iz glave mogao iseliti samo kada bih napisao biografski roman o piscu u kasnim dvadesetim, koji pred sam početak rata mijenja fotografije po kupeima željeznice koja će uskoro nestati i vjerojatno se više nikada neće ni obnoviti u svome pređašnjem sjaju. Nestanak Jugoslavije svoj najtočniju metaforičnu interpretaciju nalazi u nestanku Jugoslavenskih željeznica.

Drugi detalj iz životopisa pisca jednako je uzbudljiv: Vladimirov otac, gospodin i drug Borivoje Pištalo, bio je direktor Narodne i univerzitetske biblioteke u Sarajevu, u trenucima kada su je granatama spalili Karadžićevi bojovnici. Cijeloga dana po gradu je padao snijeg od pepela knjiga. Znala bi čovjeku pred noge pasti i cijela stranica, s koje se, onako spaljene, još uvijek moglo ponešto pročitati. Jedan dodir bio je dovoljan da se stranica saspe u prašinu. Sarajevske su se knjige pretvorile u glave maslačka, začas raspuhane. Ostala je slika na svim televizijama svijeta, koja će se na kraju pretvoriti u amblematski prikaz jednoga zločina. Direktor biblioteke organizirao je spašavanje preživjelih knjiga, a zatim je pokrenuo i akciju sakupljanja novog fonda, ali za sve je, na neki način, bilo kasno. Ne zna se tko je bio direktor aleksandrijske biblioteke u časovima mitskog požara, ali za sarajevsku se zna. I prije i poslije tog požara mnogo je toga u Vladimirovom pisanju nalikovalo rekonstrukciji neke intimne i imaginarne biblioteke. Nitko tu nikoga nije ukleo, a možda je i ovo moje tumačenje pretjerano, ali otac i sin su se, na neki način, bavili istim poslom. Na kraju, bilo je to pisanje po pepelu. Zato mi ovaj detalj iz životopisa vazda na um padne kad me pitaju za Pištala.

Naišao sam u jednome ženskom magazinu na njegovu privatnu abecedu. Znate ono, kad uz svako slovo treba da napišete pojam, ali da bude zanimljivo za publiku bez viška pameti i interesa za bilo šta, a da opet ne izdate sebe. Mnogi na ovakve testove ne pristaju, no Vladimir Pištalo lako je i gotovo poneseno odgovarao. Uz slovo Nj napisao je: „Njonja. Bio neki siledžija Njonja iz komedija Lole Đukića. Nije bio strašan.“ Ovako napisana, jedna usputna trivijalija djeluje poput jednominutne priče Ištvana Eršija. Duhovita, puna neke kunderijanske litosti, a otvorena, i da se u sebi nadopisuje i da se nad njom šuti. Takvu vrstu proza, kratkih, zagonetnih i emocionalno sasvim zaokruženih, često je pisao Pištalo. Naročito prije rata, a ponešto i poslije. Ovako kako je Njonju spomenuo, u skladu s njegovom poetikom bilo bi i da Njonja nije ni postojao, nego ga je Vladimir samo sanjao. Ali naravno, to nije proza, to je tek odgovor ženskome magazinu, i nikada neće ni biti proza, samo što veliki pisci, i što je važnije – istinski pisci, poetiku svojih rečenica i svojih u knjigama ispričanih priča nekako usklade sa svojim disanjem i s nehotičnom poetikom rečenica iz svakodnevice. U tome se sastoji i Pištalova uzvišenost.

Priča, pod uvjetom da je dobro ispričana, ne razlikuje biografije živih ili onih koji su nekada živjeli, od biografija ljudi iz mašte. Osim toga, oni iz mašte katkad će se, u našim čitateljskim i gledateljskim iskustvima, pokazati sasvim stvarnima. Recimo, Corto Maltese, o njemu je Pištalo napisao priču, i po toj priči nema nikakve sumnje da je Corto živio, ili je i dalje živ, čim se o njemu priča. Drugi njegov junak je Aleksandar Makedonski, opće mjesto mitova, legendi i svih udžbeničkih povijesti. Dva-tri nacionalizma okupila su se oko Aleksandrove osobe, a čak više ni njegov konj nije samo konj, nego je metafora i prispodoba nečemu što uopće i nije konj. O Aleksandru Makedonskom, čini se, moguće je pisati samo ambicioznim nastavnicima iz neke duboke provincije, za njihovih podstanarskih vikenda u kućicama obraslim ružama penjačicama, na rubovima rudarske kolonije. S druge strane, pak, silna je to i privlačna književna tema, izbjegavajući sveproždiruću snagu crnih rupa udžbeničkih sveznanja, ispisivati knjigu čiste i nevine fascinacije jednim povijesnim i mitskim likom. Obimom, to je sasvim mala knjiga, kao predmet ona nije – u izdanju Stubova kulture – veća od dlana, ali je u Pištalovoj zamisli i unutrašnjoj izvedbi golema.

Devedesetih, pisac je po propasti Jugoslavenskih željeznica otišao u Ameriku i s vremenom postao profesor američke povijesti. Danas, Pištalo Amerikancima predaje njihovu povijest, što bi iz nadmene balkanske perspektive značilo stanovitu demonstraciju sile. Nešto poput one Slavnićeve i Kićanovićeve odbojke u utakmici sa Sovjetima. Ali ništa od toga. Riječ je samo o ponešto neobičnoj biografiji pisca, koja se ponekad slaže kao da prati njegovu književnu poetiku, jer zbilja, ništa logičnije nego da upravo Pištalo radi takav posao.

U to vrijeme kada je odlazio i kada je već otišao, prilično je učestalo ispisivao eseje i novinske kolumne na aktualne ratne teme. Smiren i nezlobiv, nije on mogao biti ratnik, pa čak ni ratnik protiv rata. Njegovi tekstovi, objavljivani u Vremenu, nisu djelovali mobilizatorski, nego su, nevjerojatno akribično, arhivirali gole činjenice, osjećaje i slutnje jednoga vremena. Bila je to jedna intimna povijest, kronika u gombrovičevskom smislu, vremena u kojemu je pisac postajao tuđin u vlastitom svijetu. Danas, kada se čitaju Pištalovi ratni eseji, oni funkcioniraju i kao začuđujuće precizan podsjetnik na atmosferu devedesetih i kao otvorena knjiga, i u čitateljskom, i u spisateljskom smislu. U isto vrijeme, Pištalo je napisao i knjigu priča, poetikom prilično različitu od većine onoga što je ranije pisao, koja se mogla shvatiti kao pokušaj fiksiranja vlastitih identiteta, nastavak esejističkoga rada drugim sredstvima, ali i kao neka vrsta herbara za uspomene. Na naslovnici srbijanskoga izdanja knjige bila je fotografija sarajevske Vijećnice, one zgrade u kojoj je gospodin Boro direktorovao bibliotekom, snimljene negdje početkom sedamdesetih. Na slici se vidi onaj stari, zeleni sarajevski tramvaj, kako zaokreće prema Baščaršiji. Snimio ju je, mislim, Ivo Eterović, slavni Titov i Jovankin fotobiograf.

Roman Milenijum u Beogradu dijelom je bio povratak fascinaciji biografijma, samo što je ovog puta ispisivana biografija jednoga grada. Rodom, djetinjstvom i prvom mladošću, Pištalo je Sarajlija, u govoru i u impostaciji glasa čuje mu se Mostar, što ga je ponio iz obiteljske kuće, ali po nekom trajnom, sudbinskom određenju, on je najprije Beograđanin. U njemu je utisnut reljef Beograda, i to se za života više ne da mijenjati. Milenijum u Beogradu pohvala je jednome gradu i njegovoj tragici, sasvim predana, bezrezervna i cijela. Pištalo se zazidao u Beograd, kao u piramidu iz koje za njega više izlaza nema. Na neki način, nijednome svome liku nije izgovorio tako bezumnu ljubavnu izjavu, kao tome gradu. To šokantno biva kada u istome tonalitetu, bez nepotrebnih i lažnih obrata, istinito u svakom smislu, on najednom piše o njegovome, Beogradovom, ratnom zločinstvu. Okruženi ljubavlju prema gradu, ovi redovi i ove stranice nešto su najstrašnije, ali i najbolnije što je u srpskoj književnosti o Beogradu devedesetih izrečeno. Milenijum u Beogradu čudesna je i posve neutješna knjiga rastanaka, i od grada, i od njegovih ljudi, napola odsanjana i izmišljena, a napola gotovo hiperrealistična.

I onda: Nikola Tesla. O njemu se, kao ni o Aleksandru, ništa ne može reći, jer se o njemu previše zna, istina više u mitu, nego u zbiljskome životopisu. Čak je sačuvana i zvučna snimka, dozlaboga tužna, violinske izvedbe melodije Tamo daleko, što je nad otvorenim grobom Teslinim svira Zlatko Baloković. Ovu će pjesmu u Hrvatskoj danas nerado čuti, dok će u Srbiji ona gotovo uvijek zadobivati značenja protivna njezinoj intimnoj i melankoličnoj ljepoti, ali Teslu je podsjećala na domovinu, tamo daleko, s druge strane oceana, pa je i zaželio da njome bude ispraćen u grob. No, Pištalo se ne bavi nacionalno-političkim aspektima njegove biografije, a ni Teslinim vezama s domovinom i domovinama. On je zašao u čovjekovu intimnu te je iz te nedohvatljive perspektive pokušao napisati povijest jednoga života i jedne samoće. I u stilskome, i u svjetonazorskom smislu, ovo je zasigurno najstarija Pištalova knjiga. Napisana je u crnobijeloj tehnici, na iskrzanoj celuloidnoj vrpci, pogodnoj za emitiranje u vlažnim sinemaskopima, možda u staroj sarajevskoj Kinoteci, obloženoj bordo itisonima, ispod koje teče zarobljen Koševski potok. Intimizmom i starinom ova je knjiga zbunila poneke čitatelje i kritičare, jer je za njih Tesla netko drugi.

Vladimir Pištalo restaurator je dojmova koji blijede. On im vraća boje, glasove i mirise. To čini u svim svojim knjigama, koje su inače vrlo različite. Malo je pisaca koji cjelinom svoga književnog djela djeluju tako uzbudljivo. Toliko da sve njegove knjige vrijedi pročitati i doživjeti kao jednu knjigu.

Miljenko Jergović 03. 02. 2011.

Djedica Kott

Na Badnjak 2001.

Umro je djedica Kott i mi smo jako tužni. Znali smo da će se to jednom dogoditi i plakali smo još dok je bio živ, čitajući Bajke za Lidusju, zapravo onu u kojoj unučica odlazi u Nebo, da joj vrati djedicu jer nije bajku ispričao do kraja. “Neka ta djevojčica povede svoga Djedicu, jer će mi inače stvoriti tu strašan nered”, rekao je Bog. “Moja kćerkica može čak i svoga Djedicu dovesti s neba ne bi li joj ispričao svršetak bajke”, pohvalila se mama i povela je Lidusju zajedno s njenim Djedicom u park. A sada je i tome došao kraj. Jan Kott više neće ispričati  bajku, napisati rečenicu i misliti umjesto nas o svijetu koji je u takvome neredu da ga više ništa osim riječi ne može pričinjati urednim. A Bog? Niti on. Djedica Kott bio je ateist.

U knjižnicama koje su se početkom osamdesetih slagale u našim glavama, dok se mimo škole i živih učitelja rađalo neko znanje, na jedno pitanje, u školskome svijetu punom prijekora, nije bilo odgovora. Zašto su toliki mudri tekstovi, koji uče o smislu stvari i zbivanja i tumače priče kojima, dok ih čitamo, i ne trebaju tumači, napisani tako loše? Osim što su bili jako pametni, pa ih uglavnom nismo razumjeli, remetili su nam ritam disanja, kao da su bili pisani za ljude koji uopće ne dišu dok čitaju. Tih godina smo se razišli: jedni su, pomireni s nečitljivim tekstovima, postali lovci na interpretacije koje što su zakučastije i nerazumljivije od izvornika, to im je veća teorijska vrijednost, a drugi su, pomireni sa svojom lijenošću i glupošću, odustali od usluge koju nude teško razumljive knjige. Onoliko je mučnije pisati ne služeći se strojem za proizvodnju teorije i teorijske magle, koliko je ugodnije čitati jasne i dišuće tekstove, ispunjene prozračnom mudrosti. Jan Kott nas je, u najvažnijim godinama naših života, s knjigama Jedenje bogova i Shakespeare naš suvremenik, uvjeravao da drugi izbor i nije tako loš i da se nemamo razloga sramiti mudrosti koju ne razumijemo, ako se mudraci već nisu posramili kad nisu znali lijepo pisati. Između teorije ili filozofije i lijepe književnosti u pitanjima stila se ne bi smjela praviti razlika, kao što i svako uputstvo za upotrebu mora biti dobro napisano. Samo u komediji i špijunaži jezik služi zbunjivanju.

Shakespeare naš suvremenik bio je i uputstvo i tumač. Mogao se čitati, a da se prethodno nije znala nijedna Shakespeareova riječ, jednako kao i kad si pročitao baš sve riječi. U oba slučaja Kottova knjiga bila je jednako uzbudljiva, napeta, zabavna i mudra. Takav detektivski uvid u književno djelo i u bit kazališta trebao je promijeniti Svijet, ali je tek na neko vrijeme, a bilo je to prije naših osamdesetih, promijenio Shakespearea. U dugim sezonama političkih i ideoloških aktualizacija i osuvremenjavanja stvaran je modni kottizam, koji s Janom Kottom više nije imao veze. Svaka aktualizacija bi trebala imati unutrašnji smisao i vanjske razloge, kao što bi počinitelj morao biti svjestan da su i svijet i djelo raznovrsniji i šareniji od njegovog postupka. Ali to je već nešto što se Kotta nije ticalo. Zanimljivije je zašto njegov stil nije izmijenio književnoteorijski svijet na način na koji su njegove ideje mijenjale i kazalište i interpretaciju kazališnih tekstova. Odgovor je, čini mi se, jednostavan i skoro banalan. Jan Kott bio je prije svega drugog genijalan pisac, kakvih u našem stoljeću nije puno, ali su se svi odreda bavili ovakvom ili onakvom fikcijom, a teorija i interpretacija zanimale su ih tek usputno, često i zato da se prave pametnim. Jan Kott nije se pravio pametnim, niti bi mogao. Bilo bi to kao da se more pravi plavim.

Rodio se u Varšavi 27. listopada 1914., napisao je dvije knjige nadrealističke poezije i rano se ponio za idejama komunizma. Odlazio je u Pariz, družio se s trockistima, pa oduševljavao Jacquesom Maritainom, kombinirao sve i svašta i bio neobično živahan u vrijeme kada su se ljudi uglavnom postrojavali unutar ideologija, svjetonazora i umjetničkih pravaca, da bi tek kad postanu pokajnici izašli van. Jan Kott nikada neće biti pokajnik. Mijenjat će se u skladu s vlastitim životom i često citiranom maksimom da “iskustvo stiže kada se dokopa kože”. Za rata bio je vojnik, bjegunac i komunist. Vidio je Poljsku kako se gasi, Varšavu od koje nije ostalo ništa i geto u kojem je prožderan jedan narod. Prošao je isti put kao Jan Karski, pravednik od čijeg je svjedočanstva nastala povijest, i uvijek bi nekim slučajem izvukao živu glavu. U Prilogu biografiji, izvorno objavljenom u Londonu 1990., Jan Kott sebe ne predstavlja ni kao heroja, ni kao tronutog svjedoka. Više mu je stalo do humornih detalja, poput onoga kako su ga crvenoarmejci skinuli s vješala, da bi potom s užetom oko vrata zajedno s njima pio votku ili kako je u koncentracijskome logoru Majdanek izvukao živu glavu jer su vjerovali da je ginekolog. Poslije rata se, bez velikih gesta, odrekao Partije, nakon što se Partija odrekla Lukacsa i prihvatila Ždanova i načelo estetskoga monizma. Tako je i počeo pisati svoje veliko djelo, u formi kazališne kritike, feljtona i eseja. Umjesto da se posluži govorom metafore ili ezopovskim jezikom, Kott je za olovnih godina pisao golu istinu, ali o kazalištu, koje je predstavio kao ogledalo života. Njegova teorija je, u najčistijem smislu, nastala kao spoj sudbine i osobnoga karaktera. 1964. godine potpisao je Pismo 34, jednu od dosta tipičnih disidentskih deklaracija zemalja sovjetskog lagera, da bi dvije godine kasnije otišao u Sjedinjene Američke Države, gdje je, s prekidima, živio sve do kraja. Ali niti je bio profesionalni disident i aktivist antisovjetskog bloka, niti je postao šareni svjetlucavi neon na moralnoj tvrđavi antikomunističkoga svijeta. Preživio je pet infarkta, a nakon drugoga, u Beogradu, prošao je kroz kliničku smrt. Bajka o Lidusjinom odlasku u Nebo možda govori o tome. Prilog biografiji završava poglavljem o infarktima i rečenicom: “«Nije tako strašno da se umre od infarkta.” Nije, međutim, rekao da nije strašno umrijeti.

Na isti način dosljedno je tumačio i stvarnost i teatar. Nikada neopredijeljen, ali još manje zadrt, o stvarima je govorio onako kako jest ili se njemu čini da jest, pokazujući dragocjenu sposobnost da o Shakespeareu govori njim samim, ali iz sebe i vlastite sudbine. Nije se odrekao marksizma, pa čak ni njegove primjene u stvarnosti, jer iz odricanja ne nastaju znanja, nego dogme. Zato i jesu stranice iz Priloga biografiji, posvećene staljinizmu i pedesetim godinama u Poljskoj, uvjerljive i autentične. Nisu pisane zato što je Jan Kott to morao, nego zato što je znao, za razliku od pokajnika koji često ništa ne znaju osim da se moraju pokajati. Iz zabluda se, ipak, izlazi samo na jedan izlaz, a iza njega su opet zablude. Izlazi se, naravno, kada kuća gori, a da nije izgorjela naknadni antikomunisti ostali bi staljinisti. Onaj tko je pristao živjeti bez zabluda, što je vrlo nekomforno i podrazumijeva mogućnost da ćeš, samo ako budeš imao sreće, piti votku s užem oko vrata, nikada ih nije ni imao. Takva odluka se, i u slučaju Jana Kotta i u većini drugih slučajeva, više tiče stila i karaktera, nego mudrosti i inteligencije. Krivo bi bilo pomisliti da samo pametni ljudi nikada nisu postali staljinisti.

Ali, kako lako kliznusmo po glatkim riječima, od kakvih živi naše vrijeme, a nemaju milosti za jedine stvarno važne činjenice života, za ono što se neki dan dogodilo u Santa Monici, u Kaliforniji. Zbilja nam je umro djedica Kott i sretni neka su oni koji ne znaju koliko je to strašno. Ako ga do danas niste čitali, bolje i nemojte, jer bi vas moglo rastužiti što više nije živ. Osim ako vam je petnaest-šesnaest godina i ako vas muče rečenice koje nisu pisane tako da se uz njih normalno diše. Ako ste od takvih, morate čitati Jana Kotta. Barem pogovor Bajki za Lidusju: “Moja unučica ima tri godine. Hoće da joj stalno pričam bajku o Crvenkapici i zločestom vuku. Jučer mi je prišla: – Ja ću biti Crvenkapica, a ti ćeš biti zločesti vuk. Moraš napraviti u, uu, u! Najprije tiho, a onda glasno. – Unučica se onda rasplakala i pobjegla. Do večeri me nije htjela vidjeti. Povjerovala je da je Crvenkapica i da je vuk hoće pojesti. Ali sljedećeg jutra došla je k meni da bi se opet igrala Crvenkapice i vuka: – Ali bit ćeš maleni vuk – i pokazala je rukom na svoja koljena. – I moraš praviti uuu jako tiho. – Moja trogodišnja unučica otkrila je tajnu kazališta.»

Kada se ugase svjetla u kazalištu i kada se upale u kinu, ne ostaje ništa. Ako, ipak, nešto postoji, tada je to iza naših očiju, tamo gdje je pospremljen raj i u njemu jedini ljudski osjećaj koji ne postoji niukakvom paklu, premda nema nikakve veze s radošću koja bi trebala vladati rajem. Taj osjećaj je tuga. Ovaj put za djedicom Kottom.

Miljenko Jergović 03. 02. 2011.

Tanja Mravak: Talent da se gleda kroz tamu

Fraza bi glasila ovako: prva knjiga priča Tanje Mravak čekala se dugo; možda je bila i jedna od najiščekivanijih knjiga suvremene hrvatske proze. Ali naravno, frazom bi se reklo sve osim istine. Nitko, osim možda bližnjih i ponekog prijatelja, nije ni razmišljao o njezinoj knjizi, a kamoli da ju je čekao. Hrvatska nije zemlja u kojoj se iščekuju i dočekuju knjige. Tu četvorica klimakteričnih mladića, između valunga izazvanih što hormonima, što studijskim reflektorima, fantaziraju o tome kako će uskoro, evo već sutra, ako ne i danas, elektronska knjiga potisnuti, uništiti, sahraniti i zatraviti onu pravu, papirnu; pa uživaju u tom svom proroštvu, s onim neronskim sladostrašćem loših i nedarovitih pisaca, kojima je u kasnim pedesetim napokon došlo iz guzice u glavu da ništa nisu napisali i da nikad neće, pa sad šta će, nego da cjelokupnoj televizijskoj javnosti, Hrvatima svim i svuda, saopće veliku vijest da knjiga uskoro više neće biti, nego ćemo svi biti jednako prazni, glupi i netalentirani. U takvoj žalosnoj zemlji i kulturi, s urođenicima koji doista vjeruju da će hardbek format uskoro biti pretvoren u mikrovalnu pećnicu, dok će pejperbek prodavati još samo Todorićev ološ, na predbožićnoj polici, uz lažne norveške bakalare, u takvoj bi zemlji bilo šaljivo i pretpostaviti da bi se neka napisana ili nenapisana knjiga mogla iščekivati. Ali fraza je, eto, takva.

Posve privatno govoreći, razmišljao sam o njoj, o toj knjizi, u posljednje četiri godine, otkako sam u zbirku najboljih hrvatskih priča za godinu 2006, što sam je sastavljao za zagrebački Profil, po narudžbi Drage Glamuzine, u niz tekstova kojim sam pokušao nešto sugerirati, prognozirati ili predvidjeti, među dovršene i nedovršene priče, u kojima se osjećao barem žarak dara, kao jednu od tri-četiri najbolje, uvrstio priču Tanje Mravak. Ta sinjska cura, rođena 1974, nastanjena u Splitu činila mi se, kako u književnom, poetičkom i estetskom, tako i u svjetonazorskom, ljudskom smislu, savršeno neglamurozna. Daleko od metropole i od svakog drugog središta, na samom rubu jedne kulture i njezina čistog pripovjednog jezika, s borderlinea i iz svojevrsnog borderlanda, ona je u tih nekoliko kartica teksta demonstrirala čist i elegantan dar pripovijedanja. Mislio sam, ako ikada napiše knjigu, morat će to biti nešto dobro i lijepo. Ali isto tako, bilo mi je jasno da Tanja Mravak ne mora nikada napisati svoju knjigu i da sve može ostati na jednoj, dvije ili tri priče, objavljene po lako ugasivim časopisima ili internetskim forumima, kojih se uskoro više nitko neće ni sjećati. Em nije lako propisati iz dara, em nije pisati bez ceremonijala pripadanja nekoj socijalnoj grupi: novinarčicama s kontinuiranim javnim pe-em-esom i golemom ambicijom, ili šizoferenicima s bloga, ili svakogodišnjim lajpciškim kandidatima, ili… Teško je ne biti pisac iz rulje, a opet, ništa se ne može napisati u rulji.

Dakle, čak bi se moglo reći da sam, na neki način, doista čekao knjigu Tanje Mravak, da sam joj se nadao i da sam strepio kako je nikada neće biti. Ni u jednim novinama nisam pročitao njezinu najavu (jer novine u Hrvatskoj već žive budućnost u kojoj su knjige ukinute ili transformirane u tostere i mikrovalke), niti mi je itko o njoj išta govorio, pa kada sam je vidio u Algoritmovoj knjižari, na drugome katu Avenue Malla, skoro da sam bio i ganut. Sinjska cura je, dakle, izdržala sav besmisao pisanja iz čistoga dara i iz pričalačkog moranja.

Knjigu “Moramo razgovarati” objavio je Algoritam, pod uredništvom Krune Lokotara, u svojoj formatom najmanjoj i najdiskretnijoj biblioteci Mali kalibar. Petnaest priča, na sto dvadeset stranica, ujednačenih dužina, kao da su (a, na žalost, nisu) pisane za kakve dobre, starinske dnevne novine. Jednostavne – kakve kratke priče i trebaju biti – nastale sve u čvrstom realističnom prosedeu, bez ikakvih specijalnih efekata, izvanjskog oneobičavanja i očuđenja, lišene čak i na razini događajnosti bilo čega što će na bilo koji način biti ekstremno, nestvarno, pretjerano, priče Tanje Mravak – odmah ću to reći, pa da smo načisto i da možete prestati ovo da čitate – autentično su remek djelce. Samo pravi pisci, i veliki pisci, mogu od ničega, a onda još i s minimumom korištenih izvedbenih sredstava, i na prostoru od nekoliko stranica, pisati takve priče.

Njezini likovi mali su, katkad ograničeni, katkad životom osujećeni, nesretni – ili čak ni to, ljudi iz dalmatinskih gradova (ili jednoga grada). U tim gradovima kao da je uvijek zimsko doba, pustoš, sumrak i neka čudna tuga, koja na čas pređe u komediju iz očaja, i kao da je živi, vedri, osunčani svijet beskonačno daleko.

Čuvam se da baš tako izgovorim, ali ne uspijevam drukčije: Tanja Mravak u ovoj je knjizi pripovjedač jednoga drukčijeg, malograđanskog svijeta. Riječ malograđanski možda i nije najtačnija, jer asocira na nešto što je, u našem slučaju, srednjoeuropsko, panonsko, i baš nekako zagrebačko – poput one četvorice osujećenih mužjaka, koji zbog malih i tromih pisaljki snuju kraj civilizacije knjige, a Tanja pripovijeda o nečemu što je toliko splitsko i dalmatinsko, a istovremeno je tako strašno sumorno i zatucano, da zaista jest malograđansko i da, zaista, prije nje nije opisano u hrvatskoj književnosti. (Ako bismo, ipak, insistirali, pa tražili knjigu koja bi bila predšasnik “Moramo razgovarati”, tada bi to, uz niz ograda, mogla biti ona “ne-smiješna”, sjajna i posve skrajnuta knjiga priča Ante Tomića “Zaboravio sam gdje sam parkirao”.)

Taj svijet o kojem Tanja piše kao da je ostajao skriven iza sveprožimajućega duha Našega malog mista i Velog mista, općenito Miljenka Smoje, i duhovite, oporbene i bundžijske iluzije Splita, kao vječitog alibija za svehrvatsko odsustvo svake autorefleksije, iz kojeg se zatim rađa taj čudesni nedostatak smisla za humor, a s njim i drveni jezik većega dijela hrvatske književne i filmske naracije. Za razliku od tolikih drugih, dobrih i slabih splitskih i dalmatinskih pisaca i pripovjedača, Tanja Mravak ostala je u svojoj prozi temeljito neobilježena Smojom. Moralo je tako biti, da bi se pisalo o onome o čemu ona piše.

Knjigu otvara priča koja je za cjelinu najmanje tipična: “Audizam”. (Eh, da, Tanja Mravak radi u Centru za autizam Split, gdje i druga važna prozaistica, Aleksandra Kardum. Možda zvuči kao jeftina dosjetka, ali činjenica jest da je splitski Centar za autizam jedno od najvažnijih središta žive hrvatske književnosti. A za utjehu jadnicama i jadnicima, nije dio EPH.) U toj priči se, po modelu filmskoga sinopsisa, s puno rezova i s filigranski domišljenim i dopripovijedanim dijalozima, govori o opsesiji audio opremom, zvučnicima, pojačalom, kabelima. Osim što i je sjajno ispričana, tako da čitatelj ostaje fasciniran, a pisac u čitatelju zadivljen (ili, možda, ljubomoran – ovisno o senzibilitetu i emocionalnom ustrojstvu), njome se na diskretan, ali vrlo precizan način sugerira generacijski i socijalni svijet svih priča u knjizi. Ono što dalje slijedi uglavnom su nesretne ljubavi, tiha nerazumijevanja i svakodnevna zlostavljanja, uz tek malo radosti i humora, da sve djeluje plastičnije, življe, te na neki način – još tragičnije. Umijeće Tanje Mravak je u savršenoj kontroli, u savršenom poznavanju emocija o kojima piše (a tih emocija, shvatili ste, nema baš puno različitih…) i vodi ih s nekom zastrašujućom tačnošću, kakva nas je u pričama Raymonda Carvera jednom davno, dok smo ih krajem osamdesetih prvi puta čitali u novosadskim prijevodima, navodila da pomišljamo kako je riječ o hiperrealističnoj piščevoj biografiji, jer kako bi se tako moglo pisati, ako se sve to, baš tako, piscu nije i dogodilo? Kako se na takav način mogu pratiti ljudski osjećaji? Kasnije smo polako shvaćali što sve znači i može talent u književnosti. Ali prije nekoliko večeri, nakon što sam zaklopio njezinu knjigu, pomislio sam, kao onomad, dok sam bio dvadesetdvogodišnjak: mora da se sve to tako njoj dogodilo!

“Moramo razgovarati” knjiga je antologijskih priča. Svaka od njih petnaest sama može stajati u svakoj, i najsvedenijoj, zbirci najboljih hrvatskih kratkih priča. Ali meni je, ipak, najdraža posljednja, pod naslovom “Dok je trajao Roland Garros”. Osim potresne i moćne fabule, ona sadrži nešto što je stvar nekoga višega književnog majstorstva, kakvo ćete naći u Borgesa i u općenito najvećih pisaca kratkih priča: sve se dogodi u jednoj, posljednjoj rečenici. U njoj je sabran sav emocionalni udar, njome se kaže o čemu je priča do tog mjesta, zapravo, govorila. Ona, ta rečenica, čitatelja sastavi sa zemljom, pa sve što se u literaturi dogodilo, njemu se dogodilo.

Miljenko Jergović 07. 11. 2010.

Vice Vukov

Objavljeno 18. rujna 2007.

Prije nekoliko dana novine su objavile da se Vice Vukov, nakon skoro dvije godine dubokoga sna, nasmiješio. U tom naslovu koji je pao skoro niotkud, usred kasnoga ljeta ispunjenog ružnim i šokantnim vijestima, mogla se osjetiti neka čudna nostalgija za vremenom u kojemu smo bili djeca i u kojemu je Vice Vukov bio zvijezda. Ništa kasnije nije tako temeljito prebrisano kao njegov zvjezdani status. Najprije zato što su punih sedamnaest godina njegovo ime i glas bili zabranjeni, a onda i zato što je u devedesetim godinama Vice Vukov odbio prihvatiti ulogu žrtve, koja mu je po svemu pripadala. Bila je to gospodska gesta, kojom je pokazao kako mu živome nije stalo da bude simbol i spomenik. Hvastanje zaslugama iz Sedamdeset prve ostavio je drugima, premda je u očima običnoga svijeta, pogotovo onoga koji je živio daleko od Zagreba, Vice Vukov bilo drugo ime jednoga prekinutog vremena. Prvo, šapatom izgovoreno, bilo je – Savka.

U to vrijeme smo zbog djedove astme po pola godine živjeli u Drveniku kod Makarske i u Sarajevu. Imao sam četiri-pet godina, bio sam Dalmatinac, posve adaptiran u malome mjestu u kojem je svako znao svakoga, a djeca su imala potpuno slobodu, jer im se nije moglo ništa dogoditi, nije bilo automobilskog prometa, niti mula da s njega padneš u more. Sarajevskih pola godine doživljavao sam kao zarobljeništvo, nisam mogao sam izlaziti van, nije mi se sviđalo kako ljudi govore i jako sam se ljutio kad bi mi se reklo da sam Bosanac.

Te 1971. Hajduk je postao prvak i svi Drveničani su na prozore izvjesili bijele lancune. Palili su se krjesovi pokraj puta uz more, koji je zamjenjivao pravu rivu, i vladala je euforija u kakvu se kao dijete savršeno uklopiš i sasvim te proguta to kolektivno pijanstvo. Moji nono i nona, kao ni otac i majka u Sarajevu, nisu bili dio te priče. Bili su suzdržani kao svi došljaci i kuferaši.

Istoga ljeta na zagrebačkom je radiju svirala Tvoja zemlja, novi hit Vice Vukova. Imao je sunčan i čist glas, pjevao je poput Talijana, punim i otvorenim grlom, kao da je svaka otpjevana riječ suha istina. U Sarajevu smo kupili tu singlicu, pa je uz Zvona moga grada, Bokeljsku noć, Finili su Mare bali, Šesnaest lavandera i prepjev Aznavourove Mame činila niz Vice Vukova, koji se izmjenjivao na gramofonu. Sve to su bile nove pjesme, ali nona ih je uz njega pjevušila kao da su jako stare. Njih dvoje vjerovali su kako je samo ono što je staro doista i vrijedno. Te pjesme bile su moj prvi pravi glazbeni i pjesnički odgoj.

Mi smo živjeli u Gornjoj vali, ili u malome Drveniku, a u Donjoj vali, tojest velikome Drveniku, bila je “Krčma kod Mare”. Tamo smo išli svaki drugi-treći dan, jer je u Donjoj vali bila samoposluga, a u Gornjoj samo dućan. Nona je pila kavu, nono rakijicu, ja sam pio oru, a krčmarica Mare je hrvatovala pokraj uključenog radija, na kojem je Savka držala jedan od onih svojih maratonskih govora. Nono bi Mari pokoju potvrđivao i odobravao, za ponešto bi joj rekao – e, sad ste pretjerali!, ali sve je to bilo vedro i bezazleno, bez ružnih riječi i mutnih misli, od kojih bi mene trebalo skloniti. Kada više ni jedno ni drugo ne bi znali što da kažu, nono bi rekao za Savku: Što žena može pričati, svaka joj čast! Krčmarica bi se smijala, a meni bi ora odjednom krenula izlaziti na nos. Bilo je to vrijeme kada su gazirana pića djeci išla na nos.

Sjećam se dana kada su u novinama objavljene vijesti o događajima u Karađorđevu. Opet smo bili u Donjoj vali, svatko je pio svoje piće, a Mare je, onako krupna, stajala naslonjena na veliku škrinju na kojoj je bio znak Pepsi cole, i šutjela. Radio je bio ugašen, a ona u sat vremena, nakon što se s mojima upitala za zdravlje, nije progovorila nijednu riječ. Osjećala se nekakva praznina, kao kad loptom razbiješ susjedov prozor, pa čekaš da se on vrati iz Makarske i strepiš tko će te prijaviti…

Nakon tog prvog straha uslijedilo je poniženje. Sastojalo se u tome što krčmarica više nikada nije izgovorila Savkino ime, a nono i nona znali su zašto ga ne spominje. Više nije hrvatovala, niti je uopće govorila o politici, a njih dvoje znali su zašto šuti, i osjećali su se jadno. Šutjeli su kao što je šutjela i Mare, koja je, vjerojatno, mislila da su njih dvoje prvi počeli šutjeti. Uvijek mi je bila, i uvijek će mi biti bijedna, promašena i kukavička, metafora o hrvatskoj šutnji, jer su se na nju pozivali takvi koji uopće nisu šutjeli, nego su glasno hvalili Tita i Partiju, ali svojim sam ušima čuo kako se ljudi osjećaju poniženi u svojoj šutnji.

U Donjoj vali završio sam prvi osnovne, a onda je nono umro, pa smo se trajno vratili u Sarajevo. Dobio sam učiteljicu, Aida se zvala, koja mi je u prvoj zadaćnici iz srpskohrvatskoga crvenim podvukla riječi uopće, rajčica i listopad, i dala mi 3+. Moji su za to znali, ali su odšutjeli. Računalo se da nije dobro podizati frku, ili dijete premještati u drugu školu, a mislili su i to da ću ja sve to zaboraviti i da me neće žuljati pitanje svih pitanja: kako je moguće da su u Drveniku bile ispravne riječi uopće, rajčica i listopad, a u Sarajevu odjednom nisu? Inatio sam se učiteljici Aidi, pa kod nje nikada nisam dobio peticu iz srpskohrvatskoga.

Singlice Vice Vukova ponijeli smo sa sobom u Sarajevo. Bilo bi razumno, i prilično očekivano, da ih je nona iz straha bacila u smeće, ali ona ih je samo sakrila na dno ormara, ispod ručnika među kojima su mirisali sapuni Merime Leskovac. Vadila bi ih subotom ili nedjeljom, u vrijeme glazbe i razonode, pa bismo nas dvoje slušali Zvona moga grada i Šesnaest lavandera, pjesmu koja započinje recitacijom o tome kako se 1891. utopilo šesnaest pralja iz Preka na otoku Ugljanu, dok su čistu robu nosile u Zadar. Dok smo slušali te pjesme, prozori su morali biti zatvoreni, a gramofon stišan.

Teško je opisati kakav je to bio doživljaj i što se tih godina vrtjelo po mojoj glavi, ali dok je u mojoj sobi, na Sepetarevcu iznad Mejtaša, iz koje se vidjelo pola Sarajeva, Vice Vukov pjevao Tvoju zemlju, ja sam znao da on pjeva o Hrvatskoj. Nitko mi to nije rekao, ali nekako se podrazumijevalo, iako njezino ime nigdje nije bilo izgovoreno. Nona ga je pažljivo slušala i ne bi više pjevušila, jer tada ne bi čula njegov glas. Iako više nikakvoj politici nije vjerovala, i nije je Sedamdeset prva nimalo ponijela, zabrana Vice Vukova za nju je bila strašna i neshvatljiva nepravda. Govorila je o tome ispod glasa i kroz zube, i da ju je tko tada čuo, rekao bi kako je baba pod stare dane postala težak nacionalist.

Kada bi se na televiziji pojavio Đorđe Marijanović, ona je izlazila iz sobe. Naime, prepričavala se legenda, u koju su svi vjerovali, da su se posvađali Vice Vukov i Đorđe Marijanović, pale su teške riječi i psovke na nacionalnoj bazi. Nakon toga je Vice zabranjen, a Đorđe je nastavio skakati po pozornici, bacati u publiku svoj kockasti sako i meketavim glasom pjevati svoje pjesme. I tako godinama, kroz cijele sedamdesete i osamdesete.

Nona je umrla 1986, i do pred smrt je uz zatvorene prozore slušala Vicu Vukova. Nije to bio njezin tihi protest, niti njezina hrvatska šutnja. Radilo se o glazbenom ukusu i o tome da se nije mogla pomiriti s nepravdom koja joj je učinjena time što je zabranjen onaj koji je najbolje pjevao. “Kao neka vječna glazba, naše slave, našeg jada, zvonila su od davnina, stara zvona moga grada.” Eto, upravo tako je zvučalo njezino hrvatstvo.

S Vicom Vukovim sjedio sam krajem devedesetih u tadašnjem restoranu AGM, s pogledom na Trg bana Jelačića. U to vrijeme bio je već jako daleko od pjesme i pjevanja, pa je tvrdoglavo odbijao ulogu u kojoj sam ga želio vidjeti. Na kraju sam ga zamolio da se zajedno slikamo, kao nikoga prije ni poslije njega, jer mi je trebao dokaz, pred mojom pokojnom nonom, da sam bio s njim. Čudno je to kako čovjek, ipak, povjeruje da bi takva fotografija mogla stići onome kome je namijenjena, iako se dovršeni životi više ne mogu vratiti, niti nas ima u vremenima u kojima smo bili.

Simbolična snaga Vice Vukova jednostavno je ishlapila, i to zato što je on tako htio, a ovaj nesretni svijet ne umije se sjećati, nego neprestano izmišlja i uljepšava neku svoju prošlost i povijest, naseljavajući je izmišljenim ili preuveličanim žrtvama i kojekakvom teladi od zlata. To da je Vice Vukov bio najljepši i najmoćniji glas Jugoslavije, živi simbol Hrvatske i hrvatstva, kao nečega što je kulturnije, ljepše, raspjevanije i zanesenije od Đorđa Marijanovića, o tome danas pojma nemaju ni oni koji su Sedamdeset prvu doživjeli. Krivotvorenje vlastitih biografija i banalno politiziranje ukinuli su i samu mogućnost da se sjećamo njegove pjesme i onoga što je ona tada značila. Bez mržnje i grča, kao čovjek slobodan od nacionalizma i pripadanja nečijem privatnom ili partijskom stadu, pjevao je kako drugi nisu, i zato je bio zabranjen. Iako nikada nismo saznali koji je pravi razlog zabrane, koja je ostala bez presedana u kulturnome životu Jugoslavije, može se reći kako su njegove pjesme bile opasne po poredak, jer su bile pretjerano lijepe i jer se u njima jasno čula ona jedna neizgovorena riječ. Hrvatsku je, koliko se mogu sjetiti, spominjao samo u jednoj popevki s Krapinskoga festivala.

Svoje pjesme, i hrvatsko ime u njima, Vice Vukov branio je u gruba vremena, kada su se imena trošila i gubila svaku uzvišenost. Kada je postalo moderno i poželjno lajati na Srbe, on je nastavio govoriti ljudskim glasom, a kada se broj stradalnika komunističkoga režima toliko uvećao da je cijela zemlja, tvoja zemlja, počela sličiti na azil za umobolne, kojim šetaju ljudi s posuđenim i ukradenim biografijama, on je ostao isti onaj koji je bio Sedamdeset prve. Gospodi nije dano da puk u njima vidi žrtve. Poželiš li danas čuti hrvatsko ime kako lijepo zvuči, slušat ćeš ga kroz glas Vice Vukova.

Miljenko Jergović 23. 10. 2010.

Intervju s Krležom Miloša Jevtića

Mnogi su pitali Krležu, a on im je – što zbog viška vlastite taštine, što zato jer mu je bilo suđeno živjeti među mravima – strpljivo odgovarao. Kada je umro, godinama su izlazile knjige tih mravljih ekermana, koji su ga najprije beatificirali, a zatim su, uvjerivši se da to ništa ne boli i da ih zbog toga nitko neće uhititi, pisali nove knjižuljke u kojima su tvrdili kako Krleža baš i nije tako silan pisac, ismijavali su njegovu veličinu, e ne bi li nekako istakli vlastitu.

Onda je došla 1991, pa je i to pljuvanje hiperinflacijom pljuvača nekako devalviralo. Uskoro je stigla i nova faza, u kojoj se pokušalo presvući mrtvoga Krležu, navući mu ustašku odoru ili ga barem obezmuditi čineći od njega tek kajkavskoga lirika, tekstopisca za Krapinski festival zagorske popevke i grintavog Hrvata, koji iz nekakve panonske provincije propovijeda protiv Europe i Srba. Ustvari pokušalo mu se učiniti isto što i Matošu, samo teže je to išlo, jer je Krleža bio nešto svježiji leš, koji je za sobom ostavio jasnije i brojnije tragove i jer je, napokon, do kraja bio komunist i Jugoslaven. A što se tiče Srba, obojica su najdostojanstvenije dane svojih života, ipak, proveli u Beogradu.

Od onih koji su Krležu pitali najpošteniji je bio Enes Čengić. On se, kao u onim stihovima što ih je Arsen otpjevao, smanjivao da bi Krleža mogao rasti. Najviše je u duhu vremena bio Predrag Matvejević, koji je s njime razgovarao pun strahopoštovanja i poniznosti, ali mu je, za razliku od drugih, poslije ostao vjeran. Najzanimljiviji i meni svakako najdraži intervju s Krležom objavljen je u specijalnom broju beogradskoga dvotjednika Reporter, datiran oktobrom 1982, u kojemu je sabrano trinaest razgovora vođenih između 1973. i 1981, koje je vodio beogradski novinar Boro Krivokapić.

Taj Crnogorac s imidžom pjesnika na LSD-u, s epskim brkovima i u vječitim izlizanim trapericama, svakako je među najvjerodostojnijim svjedocima epohe, a s Krležom je razgovarao odvažno i drsko, onako kako to u Zagrebu nije bio običaj. Krleža ga je volio, valjda ga je podsjećao na dane koje je provodio u Hotelu Majestic, na Obilićevom vencu, gdje bi, kako se sjeća Momo Kapor, objedovao ćurku na podvarku i usput primao goste i sugovornike. Zato su i odgovori što ih je davao Krivokapiću nešto drukčije i posebno, neposredniji su, izgovarani s manje opreza i potrebe da se budalama stane u kraj ili barem na rep. Nije u razgovorima s Krivokapićem bilo velikih misli, ali u njima se Krležina psihologija savršeno jasno ocrtava. Bio je to jedan lijep književni portret iz pera velikog novinara i naklon velikanu, s kojim onaj koji se klanja ne gubi od svog dostojanstva.

Knjiga “Mnogopoštovanoj gospodi mravima”, koju je naslovio i uredio Nenad Rizvanović, pojavljuje se dvadeset sedam godina nakon Krležine smrti, u izdanju Naklade Ljevak i u izvanrednoj grafičkoj opremi Olge Grlić. Nastajala je u pretposljednjoj godini Krležina života. Novinar Radio Beograda Miloš Jevtić slao mu je pitanja, na koja je Krleža pismeno odgovarao. Katkad bi u odgovor ugradio dijelove svojih prethodno objavljenih tekstova, najčešće eseja pisanih i izdavanih poslije rata, a katkad je pisao nove odgovore i fragmente.

Kada je proces dovršen, po Krležinoj je želji njegove odgovore snimio Rade Šerbedžija, a intervju je emitiran u više tjednih termina, tijekom lipnja 1980. Jevtić je želio da knjiga bude objavljena za Krležina života, s njim je u više navrata razgovarao o tome, ali već je bilo kasno. Poslije su došla druga vremena, Jevtić se nije gurao ni među krležijance ni među krležologe, tako da je ovaj neobični i važni intervju polako pao u zaborav, bez obzira na to što je imao svojevrstan testamentarni karakter. Naime, ono što je napisao i autorizirao Milošu Jevtiću bili su posljednji i konačni Krležini stavovi o pitanjima kojima se cijeloga života opsesivno bavio. O komunizmu, o marksizmu, o hrvatstvu, o Titu, o srpskohrvatskim odnosima, o jeziku… To je, dakle, bio onaj posljednji Krleža, kojega se više nije moglo mijenjati i popravljati.

Jevtić mu je postavljao jednostavna, katkad i tipska pitanja, kakva se obično i postavljaju u ovoj, u nas danas sasvim iščezloj vrsti intervjua. Recimo: “Kakvo je značenje politike za čoveka?” Ili: “Da li je umetnost roba?” Pa onda: “Šta je književno stvaranje?” Takve je intervjue za drugi program Radio Beograda načinio s brojnim piscima, umjetnicima i intelektualcima iz cijele tadašnje Jugoslavije, a vrijednost ovih razgovora je, premda su činjeni u drugom ključu i u drukčijem mediju, usporediva, recimo, s televizijskim serijalom Ivana Hetricha “Srdačno vaši”, koji je fiksirao hijerarhiju javne i kulturne scene, ali i – nehotice i nažalost – u repriznim emitiranjima postao vrelom prigodnih nekrologa. Istina, Jevtićevi su razgovori bivali intelektualniji i knjiškiji, ali njihova je, možda i nehotična svrha praktično ista.

Ova knjiga puna je ljupkih i vrlo aktualnih detalja, pa i posmrtno narisanih autoportreta. Govoreći općenito, Krleža ustvari govori o budućem sebi: “Doživjeti posmrtni trijumf nije karijera nego metafizika. Nema ni jednog, pa ni najvećeg imena za koje se posthumno ne bi moglo dokazati da se i oko njega iskrilo jato bezimenih kongenijalnih krijesnica. Nagrađivanjem kadavera bave se oskvrnitelji grobova, ordinarijusi, to je uzvišeni katedarski poziv.” A na pitanje o ukusu, koje je već kora od banane na koju se jednako okliznu i budale i pametni pa počnu bulazniti kako je to pitanje izvan svake rasprave, Krleža odgovara: “Za mene je pitanje morala pitanje ukusa. Jedina mjera pameti izgleda meni danas mjera za oblik. Nema danas na svijetu ničeg, što se tiče čovjeka, da nije izobličeno. Pomanjkanje je ukusa pomanjkanje pameti, jer nešto što je pametno, to jest što je punoživotno, to jest prirodno uslovljeno, ne može biti nego skladno, nego ukusno.”

Nekim čudom, ustvari zaslugom one šparne tete što mu je ostavila škrabicu puno zlatnika, Krleža je ostao u Zagrebu i zauvijek se zakopao među svijetom kojemu nikako nije mogao prilagoditi vlastiti format. Bio je prevelik, a o malograđanskoj je ljubavi prema hrvatstvu govorio s visine, okrutno se šaleći na račun jednoga invalidnog društva, njegovih institucija i tradicije, izmišljenih kraljeva i kneževa i svega drugog što je prije njega bilo, i što danas jest, svetinja tog naroda. Da, nesumnjivo je Krleža znao ružno govoriti o Hrvatima, ali su mu se oni poslije znali osvetiti.

Volio je samo prokletnike, izopćenike, tragične slučajeve, poludjele narodne tribune i one koji su, kao i on, mogli puno bolje proći i sretnije poživjeti, samo da su ostali u Parizu ili Moskvi, ili da su dvadeset i neke, kao većina pametnih i darovitih hrvatskih umjetnika i pisaca, otišli u Beograd i da se više nisu vraćali. Ima i u ovoj knjizi ponešto od tog iskrenog i posve očajničkog prezira i mržnje prema onome hrvatstvu koje izjeda vlastitu supstancu, od kojega nije pobjegao dok je bilo vrijeme i od kojega nije ni mogao pobjeći jer je, na kraju krajeva, bio Hrvat, koji je za razliku od drugih, znao ponešto o tome što znači biti Hrvat.

Obigravao je oko Beograda, volio ga je iskrenom ljubavlju, kao što se vole gradovi u kojima čovjek nije dovoljno boravio da bi mu se stigli zamjeriti, a prema Srbima je ostao jednako grintav kao i prema svojima: “Jadni narodi koji ni u socijalizmu nemaju nikakvog drugog dokaza o svome identitetu osim srednjovjekovnih fresaka. Na tome grade svoju nacionalnu budućnost. Come chez nous…” Mrtav hladan, tako on Jevftiću, a neki bi ga majmun, da je u blizini bilo ovih majmuna od danas, mogao optužiti ne samo i za samomržnju i za nacionalizam, nego i za korištenje stereotipa u tvorbi šovinističkih prikazba, za manjak inventivnosti pa i znanja o onomu o čemu govori. Naravno, istina je da se Krležino mišljenje o Srbima i o Hrvatima oduvijek zasnivalo na mnoštvu stereotipa, on se poštapao i pomagao njima da bi mogao nešto reći o nečemu o čemu se teško govori, jer kako bi se to o narodima, o amorfnim skupinama ljudi označenim maglovitim i nesigurnim pojmovima identiteta, uopće i moglo govoriti bez stereotipa.

Bilo bi to poput šamaranja meduza u morskome plićaku ili poput štipanja lubanje za obraze. Iako je grmio protiv njih i grozio se njihovoga primitivizma, Krleža je do posljednjega daha pokušavao naći ključ srpsko-hrvatskoga izmirenja: “U čemu leži najveći percenat hrvatsko-srpskih nesporazuma? U niskom stepenu kulturne i nacionalne svijesti kao cjeline, u nepoznavanju i nesvladavanju te materije, u nesnalaženju pred mnogobrojnim pitanjima političke historije, u pamćenju mnogobrojnih otrovnih detalja lične prirode, u pomanjkanju bilo kakvog, pak i najmanjeg objektivnog sjećanja na raznovrsne političke obrate i zamke, u gluposti prije svega, u duhovnoj lijenosti malograđanštine za koju je jeftino izjaviti da je buržujska, jer ovom se jednostavnom formulom ne obuhvaća već, obratno, prikriva egzaktna istina.”

I dok čovjek tako prepisuje ove gorke i točne riječi, kojima se niti nakon još jednoga klanja ne može oduzeti ništa na smislu i sadržaju, samo se jedno od Krležina doba promijenilo: hrvatski speling čeker, taj virtualni pravopisac što budno jasenovči po riječima, podcrtava svaku drugu-treću Krležinu riječ, jer je u međuvremenu marom majmunskim prestala važiti kao hrvatska, jer ovaj je jezik, za razliku od svih drugih jezika na kojima se što i napiše, u posjedu pravopisne policije, a ne književnosti, pa je onda svaki idiot verziraniji od Krleže da nam kaže jesu li stepen, hartija, mejdan, Beograd i Kajmakčalan hrvatske ili – kako to Kerum kaže skraćujući pojam Srbin na njegovu hrvatsku suštinu – četničke riječi.

Jevtićeva knjiga, tojest knjiga Naklade Ljevak, a umnogome zapravo knjiga Nenada Rizvanovića i genijalne Olge Grlić te predgovornika i neke vrste kuma ovome izdanju Vlaha Bogišića, pored svega drugog sjajan je dajdžest književnoga djela i spisateljskih strategija Miroslava Krleže. Recimo, evo nečega lirskog: “Ljudi su nadareni pjesnički tek kad sanjaju… I najprosječnijem glupanu, kad priča o tome da mu se javio pokojnik u snu, riječi zvuče kao stihovi… Svi smo kao ptice, trajno u panici, a oko nas su same krvoločne mačke. Opasne. Bijesne.”

Hrvat do srži, takav da nikada nije mogao otići i ne vratiti se iz beogradskoga Majestica, gdje i danas visi njegova velika fotografija, a ostao je komunist i Jugoslaven, takav da ga i nema ako mu se to dvoje oduzme. “Da nije bilo Tita, mi bismo potonuli”, govori on pred kraj razgovora Jevtiću. Na kraju, i posljednja rečenica ovog intervjua i knjige zvuči kao da je izgovara Slobodan Aligrudić, u ulozi oca i protokomunista dok se oprašta od sina, u vječnom filmu Emira Kusturice: “Sjećaš li se Dolly Bell”: “Gigantske slike po stijenama onih budućih nepoznatih nebodera, one muzike i one knjige nama nejasnog, ali u kakvim slutnjama danas već naslućenog vremena, neće biti naše muzike i naše slike, ali dok čovjek bude živio s našim klimama i našim životinjama i s našim vodama, naše već doživljene ljepote bit će mu vrijedna uspomena na to naše tragično vrijeme koje umire u svojoj vlastitoj krvi za sreću za ljepote nepoznatih pokoljenja.”

Miljenko Jergović 07. 09. 2010.

Rushdie

Jedne je noći netko kamenom razbio izlog na knjižari beogradske Prosvete u Radićevoj ulici u Sarajevu. Bila je to 1990. ili već 1991. godina – kako polako gubimo pojam o vremenu razmišljajući o događajima od prije rata i sve nam se osamdesete nakon Titove smrti stapaju u istu godinu, mogla bi to kalendarski biti i neka od ranijih godina – a izlog je razbijen zbog jedne knjige koja je u njemu bila izložena. I to ne zato što bi je zauvijek nepoznati počinitelj htio ukrasti, nego zato što je razbijanjem htio pokazati svoj stav prema knjizi. Bili su to “Satanski stihovi” Salmana Rushdieja, u izdanju beogradskoga BIGZ-a i u izvrsnome srpskom prijevodu sarajevskog profesora Svetozara Koljevića i Zorana Mutića.

Ovaj događaj, koji je svoje mjesto dobio u sitnoj bilješci crne kronike sarajevskog dnevnog Oslobođenja, a naširoko je komentiran u beogradskim novinama, bio je samo daleki odjek svjetskih zbivanja u jednoj ubavoj i tihoj južnoslavenskoj čaršiji, koja se još uvijek, premda nejako i bez imalo stvarne autorefleksije, borila za lijepu i plemenitu iluziju o vlastitoj multikulturalnoj prirodi i zajedničkom životu triju naroda u dolini rječice Miljacke, tamo gore među bosanskim planinama. Godinu ili dvije kasnije Bosna će, potpaljena sa strane, planuti dokazujući tako da u dvadesetom stoljeću najbolje gore mjesta s više različitih vjera i nacija, a Sarajevo će se naći u višegodišnjoj opsadi, nakon koje više nikada neće biti zatureno mjesto u dubokoj europskoj provinciji (ili kako to u jednome stihu govori veliki pjesnik toga grada Stevan Tontić – “u plitkoj Europi, u dubokoj Aziji”), nego će ostati velika europska metafora u kulturi sjećanja dvadesetog stoljeća, nešto poput Auschwitza, Gdanjska i Guernice. Metropolizacija toga grada će, u stvarnom i metaforičkom smislu, biti cinična posljedica gubitka njegove multikulturalnosti.

No, tog je dana razbijen izlog u Radićevoj ulici bio samo crtica u crnoj kronici. Ili u to vrijeme Rushdieja još nismo ni čitali, ili nismo imali ključ za razumijevanje njegove proze, ali tek ćemo puno kasnije shvatiti u kojoj su mjeri sve teme Rushdiejeve književnosti, a ima ih mnoštvo i vrlo su raznolike, zapravo sarajevske. On sam u taj grad nikada nije stigao, premda je u ratnim godinama pokazivao interes za njega, te je napisao nekoliko tekstova i potpisao nekakve peticije u kojima se prosvjedovalo protiv srpske opsade i ravnodušnosti koju je svijet godinama iskazivao. Dao je i jedan intervju novinaru Senadu Pećaninu, koji je objavljen u sarajevskom magazinu Dani. Bio je to, ako se možemo pouzdati u vlastita sjećanja i oskudnu dokumentaciju, jedini Rushdiejev razgovor s nekim južnoslavenskim novinarom.

Kada je 1988. objavio “Sotonske stihove”, Salman Rushdie već je bio slavan pisac. Prvi roman pod naslovom “Grimus”, tiskan 1975. malo tko je u Velikoj Britaniji razumio, pa nije ni doživio bogzna kakav uspjeh. Riječ je o nekoj vrsti znanstvenofantastičnoga romana, čija se radnja događa na otoku na koji čovjek može samo čudom stići. „Grimus“ je alegorija o boljem i sretnijem svijetu, ali s neizrečenim poučkom kako čovjek ne može izmijeniti vlastitu prirodu, bez obzira na to gdje živi i koliko daleko ode. Ili koliko daleko biva prognan. Naime, “Grimus” je, zapravo, bolan i tragičan roman o progonstvu, u tom smislu sasvim autobiografski. Bila je to prva Rushdiejeva knjiga, ali i posljednja koja nikoga nije uzrujala. Inače, naslov knjige je zapravo anagram riječi simurg. Simurg je, pak, ptica iz perzijske mitologije, dobra i mudra, a toliko golema da u svojim kandžama može ponijeti slona ili kita, preživjela je već tri smaka svijeta i nosi sva znanja o tome

Šest godina nakon “Grimusa” Rushdie je objavio roman koji ga je proslavio i nakon kojega su mu stigle prve prijetnje iz zavičaja. Zanimljivo je bilo da su se najprije povrijeđenima osjetili hindusi, a da su tek potom ljutito reagirali i muslimani. Roman “Djeca ponoći” počinje časom rođenja nacije, u ponoć 15. kolovoza 1947. Tada je proglašena nezavisnost Indije, nakon čega slijede događaji koji su obilježili povijest potkontinenta, ali i osobnu Rushdiejevu biografiju, uključujući i genocid, masovna etnička čišćenja, uništenje kulturnoga identiteta, samo zato što je taj identitet bio kompozitan, dakle sastavljen od drugih identiteta. Jedan, premda ne i jedini razlog Rushdiejeve kontroverze i neomiljenosti u svijetu iz kojega je potekao, jest taj što se on nije odrekao kompozitnosti vlastitoga identiteta, u raspadu Indije koji je uslijedio s nezavisnošću on nije odabrao stranu ili – točnije rečeno – nije krenuo u progonstvo putem koji mu određuje njegovo rođeno ime, tojest, religijski znak u njega upisan. Umjesto toga, Rushdie je već u “Djeci ponoći” počinio teško zlodjelo: proveo je rekonstrukciju vlastitoga svijeta i identiteta, pisao je o njemu i pretvorio u književnost i u književnu činjenicu nešto što je, zapravo, zbrisano s lica zemlje. U principu, takve pisce ne vole ni vladari, a ni svjetina. Oni kompliciraju jednostavne istine, proizvedene masovnim zločinima.

Na način na koji su nastala “Djeca ponoći” pisac se vraćao u nizu intervjua, novinskih članaka i rasprava. Osim što je bio o tome pitan, očito se radilo o temi koja mu je, u velikoj mjeri, odredila ne samo književno djelo i većinu budućih knjiga, nego i životnu sudbinu. Tako u eseju “Imaginarni zavičaji” piše o tome kako mu je ideja za roman na um pala dok je gledao staru crno-bijelu fotografiju svoga rodnog doma u Bombaju, koja je godinama visjela na zidu njegove radne sobe: “Ta me fotografija podsjeća da je sadašnjost ono što je meni strano, a da je prošlost moj dom, ma koliko to bio izgubljeni dom, u izgubljenom gradu i u izmaglici izgubljenog vremena.” Kada je, piše Rushdie, nakon praktično pola života provedenog u tuđini, posjetio svoj rodni grad, prvo što je učinio bilo je da zaviri u telefonski imenik i u njemu potraži očevo ime. Začudo, pronašao ga je, zajedno s točnom adresom i istim telefonskim brojem, kao da se čas progonstva nikada nije ni dogodio. To ga je potreslo i uznemirilo. “Vjerojatno nije previše romantično reći da se upravo tada rodio roman ‘Djeca ponoći’ – u trenutku kada sam shvatio koliko želim da u sebi obnovim prošlost, ali ne u izblijedjelom sivilu fotografija iz porodičnog albuma, već u potpunosti, u tehnikoloru.”

I doista, “Djeca ponoći” roman su u tehnikoloru: furiozno napisan, moćan i užaren, ispunjen bezbrojnim razumljivim i nerazumljivim referencama, neobične barokne strukture, koju ispunjavaju priče što povremeno djeluju vrlo realistično i dokumentarno, da bi se odmah zatim pretopile u mit i u san, ili u klasičnu priču poput onih iz Tisuću i jedne noći. U knjizi je mnoštvo likova, uzaludno bi čitatelju bilo da ih pokuša sve upamtiti, jer se oni ne pojavljuju i ne iščezavaju po nekoj višoj dramaturškoj logici. Često su tu samo da nešto kažu ili ispričaju, da ilustriraju atmosferu neke od godina koje su uslijedile, ili su prethodile proglašenju indijske nezavisnosti. U “Djeci ponoći” Rushdie se prilično prezrivo odnosi prema onoj književnoj sceni i onim čitateljima ili kritičarima koji očekuju čvrste strukture, jasne i zauvijek zapisane odnose među likovima ili kojekakve žanrovske zadatosti i pravila koja bi olakšavala čitanje lijenom, nedarovitom, arogantnom i slabo informiranom svijetu. Koješta se u tom velikom bombajskom epu ne da razumjeti, čitatelju neprestano nedostaju nekakva znanja, ali to – paradoksalno – ne škodi čitanju, jer u osnovi Rushdiejeve erudicije i višeslojnosti njegove proze nije potreba da čovjeka intelektualno fascinira i porazi, nego je u njezinoj osnovi nevjerojatna strast pripovijedanja, epskoga pričanja, šeherezadinskoga erosa u beskrajnome nizanju, ulančavanju i umnožavanju priče. Način na koji on piše u “Djeci ponoći”, i kako piše u većini svojih kasnijih romana, bio bi posve neizdrživ za ovdašnje novinske književne kritičare i dnevne teoretičare, a bogme i za pokojeg zagrebačkog kvartovskog genija šank-proze, pošto bi oni Rushdieja već zbog tog njegovog pripovjedalaštva i odbijanja svih primitivnijih, iako možda modernijih, književnih strategija smjestili ne u devetnaesto, nego, valjda, u šesnaesto stoljeće, negdje između Petra Zoranića i Andrije Kačića Miošića. Englezima, pak, takav Rushdie nije predstavljao problem. U Engleza se, naime, pripovijeda.

Nakon što je s knjigom “Djeca ponoći” sagradio spomenik Bombaju, Rushdie više nije mogao navraćati u taj grad. Nije mogao ni u Pakistan, tamo gdje je emigrirala njegova obitelj. Ali prave nevolje – koje će ga učiniti jednom od amblematskih figura dvadesetog stoljeća – doživjet će tek sa “Sotonskim stihovima” (Ovaj je naslov u hrvatskome prijevodu Nikole Milićevića, koji je uslijedio nakon srpskoga, Koljevića i Mutića. Uistinu, nisu ni sotonski, ni satanski, a nisu  ni stihovi. Naslov, i srpski, i hrvatski, trebao bi glasiti “Šejtanski ajeti”).

Ovaj je roman u svome zahvatu manje ambiciozan, a u epskoj širini manje glomazan od “Djece ponoći”, ali bi se, onako razgovorno, moglo kazati da je još luđi i pomaknutiji. Počinje, a zatim i traje u trenutku dok Gibreel Farishta pada slobodnim padom iz aviona koji je doživio nesreću. Gibreel je zapravo Džibril ili po kršćanski Gabrijel. On je jedan od četiri najvažnija meleka (anđela) u islamu, koji je tješio našega zajedničkog praoca Adema (Adama) i naučio ga poljodjelstvu, obrtu i hodočasničkom obredu, a Božjim je poslanicima i vjerovjesnicima s neba prenosio Božju objavu i nalazio im se pri ruci u teškim životnim trenucima. Džibril je poslaniku Muhamedu posredovao Kuransku objavu.

To, i još koješta drugoga, konotirano je već u prvih nekoliko rečenica “Sotonskih stihova”. Malo kasnije, saznat ćemo da s neba skupa s bleskastim Gibreelom Farishtom pada i do grla zakopčani i namrgođeni gospodin Saladin Chamcha. Dok se ovaj mrgodio, Gibreel je pjevao neke smiješne pjesmice. Pritom: “Saladin je ronio nosom nadolje, dok je Farishta grlio zrak, tapšajući ga i rukama i nogama, kao neki razbacani, previše zaneseni glumac bez tehnike samokontrole.”

Danas to znamo, već je sam taj početak “Sotonskih stihova” bio rizičan i opasan. I to na dva načina. Prvi i manje poguban: zapadna publika teško će shvatiti konotacije Gibreelovog pada i njegovoga krajnje budalastog ponašanja. Drugi i vrlo poguban: istočna publika će shvatiti sve, ali bez imalo smisla za humor i za bajku. A to je, kažemo, bio samo početak. Ono što se dalje događalo u ovom predivnom, u nakanama plemenitom i – na lijep način – duboko naivnom romanu, bilo je kobno po Salmana Rushdieja, ali još puno više od toga, za milijune muslimana diljem svijeta, koji su ovu knjigu osudili, nad njom se strašno razgnjevili, a da je nisu ni pročitali. Iz obzira prema njima, koji nipošto nije izazvan strahom autora ovog teksta od mogućih posljedica po vlastitu kožu, o onome što se dalje događa u “Sotonskim stihovima”, te o uvredi na račun vjerovjesnika islama, poslanika Muhameda, nećemo govoriti. Nama, iz naše poluorijentalne, poluokcidentalne perspektive, ili iz naše plitke Europe i duboke Azije, čini se da uvrede zapravo nema – pogotovu ako stvar usporedimo s danskim karikaturama, svinjskim Van Goghovim filmom i sličnim antiislamskim i rasističkim gadarijama iz nove pop-kulture Zapada – ali dojam da uvrede nema ne znači ništa, ako se milijuni ljudi osjećaju uvrijeđenima. U njihove osjećaje nemamo pravo dirati, ali imamo pravo govoriti o tome što je doprinijelo dubini i širini uvrede.

Ajatolah Ruholah Homeini bio je živopisan čovjek i imam. Godinama je živio u progonstvu u Francuskoj, dok mu je o glavi radila tajna policija šaha Reze Pahlavija, jedna od najstrašnijih i najkrvavijih policija u dvadesetom stoljeću, o čijoj se reputaciji malo govori, jer su je, kao i šaha Rezu, stvorili Amerikanci. Naime, Iran je, baštineći tradiciju drevne Perzije, bio najnaprednija srednjeistočna država, izražene multikulturalnosti, s glavnim gradom Teheranom, koji je uvijek imao jaka zapadna obilježja, pa se, recimo, džez u tom gradu počeo svirati prije nego u Zagrebu, Beogradu ili Beču. Međutim, problemi su nastali kada je 1953. legendarni i od naroda obljubljeni premijer Mohamed Mosadek nacionalizirao svu iransku naftu. Tada su američke i britanske tajne službe pokrenule operaciju Ajax, srušile premijera, koji je završio u doživotnom progonstvu, negdje duboko u provinciji, dok je šah Reza postao apsolutni vladar, trajno podložan Washingtonu. U nekoj primitivnijoj i zaostalijoj zemlji to bi se još i moglo trajno održati, ali u Iranu se tijekom naredna dva i pol desetljeća stvorila snažna unutrašnja opozicija, a izvan zemlje, uglavnom po Zapadnoj Europi, narasla je intelektualno moćna emigracija. Ona je, kao i unutrašnja opozicija, bila izrazito politički heterogena, od komunista do klasičnih građanskih političara, ali se u trenutku islamske revolucije našla ujedinjena. Zločinački šahov režim srušen je u jednom naletu, 1979. godine, Homeini se u zemlju vratio kao živa ikona i vrhovni vjerski vođa, a na čelo vlade stao je Abul Hasan Bani Sadr, vrlo inteligentan, obrazovan i građanski profiliran političar (kakvo je nekada bilo naše  novinarstvo potvrđuje činjenica da je s Bani Sadrom Start tada objavio golemi intervju). U ranim danima islamske revolucije iranska politička struktura imala je sve obrise demokracije, u njezinom najširem spektru. Ali to niti je odgovaralo Homeiniju, niti je odgovaralo Amerikancima. Što revolucionarnim metodama, a što američkom politikom koja je težila ekstremizaciji Islamske republike Iran, s vremenom su neislamski, komunistički i građanski elementi zbrisani s vlasti, s javne scene, te iz Irana. Bani Sadr se, tako, vrlo brzo vratio u Francusku, gdje i danas živi. Ubrzo je, animiran američkom podrškom, Sadam Husein izvršio agresiju na Iran i godinama, uz popriličnu materijalnu pomoć Zapada, kasapio tu zemlju, ali bilo je uzalud. Islamska vlast samo je bivala sve snažnija. Zapadnjacima zbog nečega nije išlo u glavu da ni Iranci koji su nekada bili protiv Homeinija baš nikada neće pristati na novoga šaha Rezu.

E, nevolja Salmana Rushdieja sastojala se u tome što je “Sotonske stihove” objavio pred sam kraj rata između Irana i Iraka, u vrijeme kada je, kao metafora vjere, revolucije i mučeništva, Homeini bio na svome vrhuncu. To je proizvelo činjenicu da će njegova fetva imati golem odjek izvan Irana, u čitavom islamskom svijetu, bez obzira na sve konfesijske razlike unutar toga svijeta, pa čak i sva smrtna neprijateljstva. Odjek Homeinijeve fetve bio je – da se patetično izrazimo – krik ranjene duše islamskoga svijeta, slomljenog kolonizacijama i autoritarnim režimima, dezorijentiranog padom komunizma i nestajanjem Sovjetskog Saveza i duboko frustriranog nerazumijevanjem i ravnodušnošću Zapada prema njegovoj sudbini. Salman Rushdie je u toj stvari bio ni kriv, ni dužan. Bio je kolateralna žrtva, čovjek kojemu se na glavu srušila jedna velika i strašna povijest i pripovijest. Štoviše, Rushdie je pao od onih za čije se dostojanstvo, kulturno i civilizacijsko, u svojim romanima zdušno borio. Ali uzalud je to govoriti, kad ljudi što su pristali uz fetvu ne misle tako. Uzalud, kad ga u svojoj dubokoj uvrijeđenosti nisu ni čitali.

Ali nije to baš sasvim bila priča o strogom svećeniku koji je zbog bogohuljenja naumio kazniti pisca, pritom ateista. U “Sotonskim stihovima” se, naime, pojavljuje lik imama, vjerskog fanatika i zlog luđaka, koji se nakon godina emigracije na Zapadu vraća kući. Rushdie opisuje njegovu mržnju prema svijetu i civilizaciji koja ga je u vrijeme progonstva okruživala, opisuje njegove bližnje, pratitelje i poslušnike, prikazujući imama kao sitnu, usku i pokvarenu dušu. Nema ama baš nikakve sumnje da piše o Ruholahu Homeiniju, a čitatelju ostaje sumnja kako fetvu nije odaslala doktrinarna principijelnost jednoga vjerskog vođe, nego prosta ljudska taština jednoga malog, povrijeđenog čovjeka, kojemu je revolucija omogućila da presuđuje nad suštinama i nad ljudskim životima. Ne mijenja to puno na stvari, ali moglo bi biti da su se milijuni ljudi osjetili iskreno povrijeđenima, samo zato što im je o vlastitoj povrijeđenosti lagao jedan čovjek, inače i sam pjesnik.

Evo kako je o “Sotonskim stihovima” i razlozima za ovu knjigu pisao Rushdie: “Oni koji se danas najglasnije protive ‘Sotonskim stihovima’ mišljenja su da će miješanje s drugačijom kulturom neizbježno oslabiti i uništiti njihovu vlastitu. Ja sam suprotnog mišljenja. Roman ‘Sotonski stihovi’ slavi hibridnost, nečistoću, miješanje, preobražaj koji proizlazi iz novih i neočekivanih kombinacija ljudskih bića, kultura, ideja, politika, filmova, pjesama. On uživa u ukrštanju i plaši se apsolutizma Čistog. Melange, papazjanija, malo ovog i malo onog jest kako novo dolazi na svijet. Masovna migracija daje svijetu tu veliku mogućnost i ja sam je pokušao prigrliti.” Subverzija koju ove riječi nose doista pogađa revolucionare poput Ruholaha Homeinija, ali ona jednako pogađa papu Josepha Ratzingera, gospićkog suca Branka Milanovića, čelništvo Kaštelanske Hvidre, ovog i onog književnog kritičara, bijesne mađarske poštare i nekakvu budalinu koja vladi Republike Hrvatske piše predstavke o odnosu potpisnika ovoga teksta prema izraelskom kasapljenju Gaze… U biti, Rushdiejeva topla, bajkovita i katkad sasvim djetinja subverzija, kao i inzistiranje na kompozitnosti vlastitoga identiteta, ugrožava i vrijeđa sve koji zaziru od mješanaca, ili sve koji ovoga trenutka nedvosmisleno, i do kraja, znaju reći tko su i što su.

Skrivajući se, dok su ga čuvale britanske tajne službe – što je cinizam posebne vrste, jer su te službe neizravno odgovorne što je do fetve uopće i došlo – Salman Rushdie postao je neka vrsta pop zvijezde. Pojavljuje se iznenada, pjeva s Bono Voxom na koncertu U2, piše preporuke uz knjige svakakvih, kako dobrih tako i groznih pisaca, voli rockenroll, što povremeno nastoji inkorporirati u svoju prozu, užasava se Amerike, ali se u krivome času umotava u američku zastavu (to mu bivši prijatelj Tariq Ali nije oprostio, pa ga napada i u intervjuu koji je ekskluzivno dao Adriani Piteši, a ona ga objavila u Jutarnjem listu), čas je opet uvjereni ljevičar, čas desničar, ženi se za ljepotice i za pametne žene, razvodi se svaki čas, oduševljava se Bolivudom i prisjeća vlastite glumačke mladosti, s puno razloga se okomljuje na oskarovskog laureata “Tko želi biti milijunaš u bombajskom slamu”, živi, govori i piše divne knjige. Istina, mnogi te knjige ne vole, a najviše je onih koji ih nisu čitali, počev od milijuna uvrijeđenih, sve do armije zapadnih licemjera koji su Rushdieja štitili od posljedica fetve.

Svake jeseni, negdje oko Frankfurtskoga sajma knjiga, samo nas jedna briga mori: da Rushdie slučajno ne dobije Nobelovu nagradu. Bilo bi nepravedno i žalosno da ga još i na takav način ponize i iskoriste. Ne bi on to odbio: i njegova je taština golema, premda ne ubija.

Tamo gdje je nekada bila knjižara beogradske Prosvete, danas se prodaju cipele. Metafora Sarajevo, kao i metafora Rushdie, sve su dalje od stvarnoga grada i čovjeka koji je taj grad dobro razumio, premda ga nikada neće posjetiti.

Miljenko Jergović 23. 08. 2010.