Preporuke

Dragan Velikić: Bonavia

U Beogradu je, u izdanju Stubova kulture, upravo objavljen novi roman srpskoga pisca Dragana Velikića (1953.) pod naslovom “Bonavia”. Jedan od europski poznatijih i prevođenijih južnoslavenskih pisaca, čiji je veliki ugled na njemačkome govornom području iskoristila i država, pa je nekoliko godina bio ambasador Srbije u Beču, formativne je godine proveo u Puli, što je vrlo česta tema njegove proze i što Velikića u širem književnom, i u zavičajnom smislu, čini i hrvatskim piscem. Novi roman je ljubavna i životna priča iz vremena tranzicije i postjugoslavenskog očaja, lijepo pogođene atmosfere, pomalo obilježen onim kunderijanskim fluidnim osjećajem litosti (riječ neprevodiva, ali se prenosi kroz europske jezike). Bonavia je dobra, univerzalno komunikativna knjiga, čiji je naslov posvećen istoimenome, slavnom riječkom hotelu, u koji je, piše u bilješci na kraju knjige, autor prvi put došao, i ideju za roman stekao, zahvaljujući zagrebačkom knjiškom uredniku i promoteru Kruni Lokotaru.

Miljenko Jergović 23. 05. 2012.

Damir Šagolj

Prizor je kafkijanski nestvaran i čist: kompleks ružnih zgrada s mnoštvom prozora, kakve se češće pojave u snovima nego u stvarnosti, sumračno je, ali ni iza jednoga okna ne svijetli žarulja. Samo na sredini jedne zgrade, negdje nad dubinom dvorišta, uokvirenog sa sve četiri strane zidovima i slijepim prozorima, svijetli lice Dragog Vođe. Slika istovremeno djeluje jezovito, sućutno, beznadno, hladno i životno. Nakon što je komunizam, kao svjetski projekt i planetarna moda, već odavno minuo planetom, ova fotografija iz jednoga zakašnjelog i zaturenog civilizacijskog okrajka savršeni je ikonični prikaz crvenoga totalitarizma. Ali istovremeno, slika je to nečijeg života.

Za tu je fotografiju Damir Šagolj nagrađen u kategoriji “Daily Life Stories”, na izboru World Press Photo, kompeticije koju bi naši lakorijeki kroničari sigurno nazvali svjetskim fotografskim Oscarom. “Daily Life Stories” je upravo ono što Šagolj najčešće snima: slika iz životne svakodnevice. Samo što je, naravno, svakodnevica čovjeka iz Pjongjanga različita od svakodnevice stanovnika Londona, Pariza, Zagreba ili Surdulice, i treba, doista, imati neko specijalno oko, pa u Pjongjangu ne tražiti Surdulicu, Zagreb, Pariz ili London.

Damir Šagolj nije od malih nogu sanjao o tome da bude fotograf. Inžinjer je elektrotehnike, odrastao je po Teheranu, najvažnije godine života proveo je u Moskvi. Tamo mu je otac, veliki i slavni novinar sarajevskog Oslobođenja Mirko Šagolj, službovao kao dopisnik. Ali zapravo, Damir je Sarajlija, nana (baka) mu je živjela u Hercegovini, otac mu je, čini mi se, rodom iz Konjica, što sve skupa i nije nevažno spominjati. Rođen u kulturološki i nacionalno kompozitnom svijetu, sam u sebi kompozitan, Šagolj umije ulaziti u svjetove drugih ljudi, različitih kultura i identiteta. Drugi su i u njemu samome, što je, s jedne strane, prirodna posljedica jednoga sarajevskog, teheranskog, moskovskog djetinjstva i formiranja, a s druge strane, u Šagoljevom je slučaju to savršeno osviješteno. On je vrlo obrazovan i zainteresiran umjetnik. Jedan od onih istinskih intelektualaca, kakvih se i danas nađe među novinarima, a pogotovo među novinskim i agencijskim fotografima.

Slikanjem se ozbiljno počeo baviti u bosanskom ratu. Poslije je nastavio na Kosovu, u Iraku i Iranu, širom svijeta, kao fotograf Reutersa. Načinio je čudesan ciklus fotografija iz Černobila, na jednu od obljetnica nuklearne katastrofe. Šagolj nikada ne snima kao fotoreporter, on nije onaj koji bilježi zbivanja ili vreba čudo, smrt, nesreću ili događaj kakav ljudsko oko još nije vidjelo. Njegove slike su obično kompozicijski vrlo uredne, jasne, čiste, izoštrene, kao da je na raspolaganju imao sve vrijeme ovoga svijeta ili kao da ih je snimao u savršenim, gotovo studijskim uvjetima. Takva je i ova fotografija iz Pjongjanga: koja svečanost čiste geometrije! Kakav izbor boja, kao da ih je na slikarskoj paleti razmazivao i miješao!

Ali pustimo sad boje i geometriju. Ipak je najzačudnija ta Šagoljeva sposobnost da o drugima govori kroz kulturne kodove drugih, a ne kroz vlastitu, okcidentalnu perspektivu. Nije se on po Sjevernoj Koreji izrugivao uplakanim i žalujućim licima građana, nije svijet o kojem ne zna ništa nastojao kolonizirati superiornim okom svoga objektiva. Umjesto da te ljude podvrgne kriterijima svoje civilizacije, on je u njima i u njihovoj svakodnevici pokušavao prepoznati sebe. To je, ali doista, princip suprotan onome principu na kojem danas funkcionira globalna kultura, tojest onaj njezin dio koji se emitira putem televizijskih odašiljača i internetskih linkova.

Nemam potrebu hvaliti svoje stare drugove ili prijatelje, jer njima, ni kad su svjetski, ni kad su samo moji, takva hvala nije potrebna, ali usporedimo, ipak, fotografiju Damira Šagolja s ovogodišnjom glavnonagrađenom fotografijom World Press Photoa, koju je za New York Times snimio španjolski fotograf Samuel Aranda. Bez svake sumnje, veličanstvena je to slika, dramatična, snažne poruke i još snažnije kulturološke referencijalnosti. Zabuljena Jemenka, pokrivena od glave do gležnjeva, s bijelim gumenim kirurškim rukavicama na rukama, grli ranjenoga demonstranta, u priručnoj ambulanti, pri glavnoj džamiji u Sani. Snaga Arandine slike je u njezinom populističkom potencijalu. Naime, svi čitatelji NYT na njoj su vidjeli isto: Pieta ili Bogomajku koja grli sina. Takva je Arandina kompozicija, takva mu je, jednostavna a naša, i asocijacija. Da je fotografirao za Večernje novosti ili za Blic, istom bi tom slikom asocirao na Kosovku djevojku. Ustvari na slavno ulje Uroša Predića, svojedobno reproducirano i na kutijama bombonijera, koje je, opet, i nastalo kao reinterpretacija Bogomajke koja grli sina. A kao što je rad Uroša Predića, premda dosljedno izveden u svojoj akademističkoj maniri, već bio pomalo kič (premda to veliki Srbi nipošto ne bi željeli čuti), a prizor Kosovke djevojke koja vida ranjenog borca djelovao je namješteno, tako je i Arandina Bogomajka iz Sane kič fotografija, a u autentičnost prizora teško je povjerovati. Jedino dobro i stvarno su te gumene rukavice.

Samuel Aranda je u Jemenu snimio nešto što se moglo prekodirati u značenja njegova, zapadnog i kršćanskog svijeta. I koliko god njegov rad doista bio veličanstven, i koliko god ga zasluženo nagrađivali, suprotan je načelima, životnim i umjetničkim, Damira Šagolja. U zapadnoj kulturi, ljudi poput mog druga funkcioniraju kao greška u sustavu. Sitna i dragocjena, ali ipak greška. Kroz takve greške, međutim, kao kroz mračne prozore zgrada u Pjongjangu, probija svijest da se najveća ljudska bliskost osjeti u prepoznavanju različitosti. Traženjem sličnosti, ljudi se udaljavaju, jer sličnosti takve nema.
Jutarnji list, 13. veljače 2012.

Miljenko Jergović 02. 03. 2012.

Slobodan Tišma i Ninova nagrada

U ponedjeljak odaslana informacija da je knjiga Slobodana Tišme “Bernardijeva soba” nagrađena Ninovom nagradom za najbolji roman objavljen u protekloj godini na srpskome jeziku sjajna je vijest kako za srpsku književnost, tako i za sve one, svejedno tko su, što su i gdje su, koji tu književnost prate, vole ili je, u nekom duhovnom, svakako nadnacionalnom, ključu smatraju svojom. Još od šokantne 1994, kada je usred rata, iz užeg izbora sastavljenog od nekoliko patriotskih oklopnika, sve samih nacionalnih bardova i klasika, odabran roman tada dvadesetosmogodišnjeg Vladimira Arsenijevića “U potpalublju”, jedna razorna antiratna i nimalo srboljubiva pripovijest, nije se dogodilo da Ninov žiri donese tako radikalnu, u književnome i književnokritičkom smislu tako prevratničku, a istovremeno ispravnu, poštenu, literature dostojnu odluku.

“Bernardijeva soba” je, pijačnim jezikom rečeno, eksperimentalni, avangardistički roman, čiji autor ne mari mnogo ni za fabulu, ni za tradicionalno postavljenu naraciju, ni za likove, ni za išta što se u svakoj, pa i srpskoj književnosti, nosi po premijerama i po dodjelama nagrada, ili što je, da tako kažemo, za pokazivanje u širem društvu. E, ali Tišmin roman niti je avangardistički dosadan, niti eksperimentira sa živcima i strpljenjem čitatelja. “Bernardijevu sobu” ne čitamo iz obaveze (bilo prema društvu ili prema vlastitoj naobraženosti), nego je čitamo iz razloga pripovjedačke magije i čistog užitka. Ukratko, prije nego što izađem iz tramvaja da vam kažem: Tišma nije ni nalik Sebaldu, ali ga se čita iz istoga razloga kao i Sebalda. Čisto uživanje, govorim vam.

Rođen 1946. u Novom Sadu. Osamdesetih vođa pop-alter banda La Strada, ali i Lune, čiji je album “Nestvarne stvari”, po skromnom potpisnikovom sudu, jedna od pet najboljih long plej ploča u povijesti jugoslavenske rock muzike. Devedesetih se prestao baviti muzikom. Samo piše. Eto to vam je Slobodan Tišma.

Objavljeno u Jutarnjem listu 17. 01. 2012.

Miljenko Jergović 17. 01. 2012.

Sve što je važno jednom se mora naći u knjigama

Esej u povodu Beogradskog sajma knjiga, objavljen u dnevnom listu Danas 23. 10 2011.

Poslije rata sam prvi put na Beogradskom sajmu bio 2001. godine. Bila je to neka tmurna, blatnjava jesen, a ja sam bio sav u crnom. Imao sam dobar crni kaput, kaubojski, kao u onome filmu Jima Jarmusha. Morao sam samo paziti da ga ne isprskam i ne zablatim na putu do sajma, a onda bih se mogao opustiti, i u miru obilaziti štandove. Prethodno sam već nekoliko puta bio u Beogradu i u Novom Sadu, ali tek tu, na tom sajmu knjiga, koji je oduvijek bio pomalo vašarište, pomalo Frankfurt, a pomalo antikvarnica i sitničarnica, mjesto borhesovske fantastike i srbijanskoga šljivarskog teferičenja, mogao sam istražiti u što se nakon rata pretvorila Srbija, koji su to danas ljudi, kakva kultura i kakvo ludilo. I kao što rekoh, istraživao sam, njuškao one najzabitije sajamske zakutke, da od čudaka, luzera i paranoika saznam ono što me zanima. Naročito su mi bili zanimljivi crkveni štandovi, već i zbog usporedbe srpskoga autokefalnog s hrvatskim globalnim prevaspitavanjem ateističkoga naroda, i njegovim utjerivanjem u suru i u vjeru. I tako mi se, dok sam listao nekakve teološke brošure, obratio ispijeni dječarac, prodavač na štandu: “Izvol’te oče!” Zbunjeno sam ga pogledao, pa sam prihvatio ponuđenu mi ulogu pravoslavnoga popa. Bradat i kosmat, u svome proročkom kaputu, bio sam tako blaženo anoniman i vičan svakoj prevari.

Tim događajem započinju moja svakojesenja cunjanja po sajmu, koja će, s vremenom, bivati sve više određena kojekakvim poslovima i profesionalnim obavezama, što i ne bi bilo tako fatalno, da usput nisam gubio i onu blaženu anonimnost, koja mi je omogućavala da sa svakim slobodno razgovaram, da se lažno predstavljam i da istražujem one donje slojeve sajma, andergraund koji je, naročito kod Srba i drugih Balkanaca, uvijek zanimljiviji i živopisniji od onoga što se događa u centru, ili u slučaju Beogradskoga sajma, onoga što se događa dolje, u onom okruglom prostoru glavne dvorane, u parteru, među velikim i povlaštenim izdavačima. Izgubivši tu dragocjenu privilegiju da budem nepoznat, više nisam mogao pratiti kako se društvene i političke promjene zrcale u socijalnoj dinamici sajma.

Ali onda sam počeo susretati ljude, koje nisam vidio godinama. Najinteresantniji su susreti i mimoilaženja s bivšim Sarajlijama. S onima čija su mi lica odnekud poznata i koji izrone u sjećanju, sa svojim životima, biografijama i porodičnim pričama, čim mi kažu svoja imena, ili čim se tih imena, posredno i ne pitajući, sam sjetim. Sarajevo nije bilo veliki grad, stiješnjeno među brdima, ljude je, kao u pretrpanom tramvaju, guralo jedne drugima u zagrljaj. A takav mu je bio i mentalitet, pomalo mediteranski, da smo jedni o drugima znali sve. Nakon što smo se rasuli po svijetu, u sjećanju bi ostao arhiviran jedan veliki imenik toga jučerašnjeg svijeta, čiji dijelovi isplivaju pri tim čudnim slučajnim susretima i prepoznavanjima.

Nekako s jeseni, u Beograd nagrne i ta sarajevska dijaspora (ljetos je, u vrijeme filmskog festivala, ispunjavala Sarajevo), dođu kod rodbine iz Kanade, Amerike i Australije, ili unajme sobe po jeftinijim hotelima, pa šetaju sajmom, kupuju knjige, i prepoznaju ljude iz prošlosti i podsvijesti. Ti ljudi govore jezikom, s naglascima i u intonaciji vremena od prije dvadeset i više godina. Tek kada se sretnem s njima, primijetim koliko su nam se govori izmijenili. Ispod ovoga jezika, na kojemu sad izgovaram riječi razumljive i u onome vremenu, jedan je mrtvi, nikad upokojeni jezik. Od ovog se on toliko ne razlikuje leksikom, niti sintaksom, kao što bi se dalo naslutiti, nakon masovnih silovanja našega jezika (ili naših jezika) u devedesetima. Veća je, ganutljivija, neobičnija, razlika u intonaciji, u boji glasa, u onih nekoliko jednostavnih naglasaka, za koje nam se krivo čini da su uvijek bili isti. Ono Sarajevo, iz govora sarajevske dijaspore, koju srećem po Beogradskom sajmu, govori gutajući samoglasnike, kao nekad, ali nekako raskošnije, baroknije i raspjevanije. Govori onako kako sam i sam govorio, na audio kaseti iz stare telefonske sekretarice, koju sam odnekud iskopao prije nekoliko godina, a onda je šokiran preslušavao.

Srećem, naravno, i Sarajlije koji su početkom rata bježali u Beograd. Neki od njih govore urednom ekavicom, ali ih izdaju tvrdi i opasni bosanski naglasci. Drugi su i dalje zakleti ijekavci, kojima se u govor podvuče tek poneka lepa reč, koja naprosto tačnijom i lepšom biva, ako se kaže, kako bi Andrić rekao, istočnim narečjem, u kojem svaka izgovorena reč nekako manje tužnom biva. S tim ljudima, jednim i drugim, čim ih prepoznam, nastavljam razgovarati onako kako sam razgovarao i prije rata. Nemam talenta za raspitivanja o tome što se dogodilo u međuvremenu, jesu li ženjeni, ili su udate, imaju li djece, i šta je s onim tvojim drugom, znaš onim, kako li se zvao… To međuvrijeme, u kojemu smo postali ovakvi kakvi jesmo, međuvrijeme u kojem smo, zapravo, i odrasli, pa već pomalo i ostarili, proteklo je, u velikoj mjeri, mimo nas, iscurilo nam između prstiju, dok smo čekali da se nešto promijeni i popravi. Osim toga, na rat smo gledali, i u ratu živjeli, s različitih strana svijeta, i s različitih strana fronta, pa smo o koječemu, sasvim sigurno, i različito mislili. Razlikovali su se naši očaji i bjesovi, a da bi se o tome razgovaralo, o tim očajima i bjesovima, potrebno je puno više od slučajnog i usputnog susreta na sajmu.

I na kraju, postoji treća vrsta susreta: to je kada prolazimo jedni pokraj drugih, i ne poznajemo se. A zapravo se znamo toliko dobro da jedni u druge zagledamo krajem oka, uočavamo svaku promjenu na licu, višak kila, sijede u kosi, drukčiji izraz lica… Rat nas je učinio neprijateljima, ili tačnije rečeno – neprijateljima nas je učinilo naše držanje u ratu – i tako će zauvijek ostati. Srećemo se tu, na sajmu, na tuđem teritoriju, za koji su oni 1992. vjerovali da im pripada i da je Beograd njihov stvarni zavičaj. Tada sam, u opsađenom Sarajevu, bio užasno razočaran i u njih, ali pogotovo u Beograd. Nekoliko godina kasnije, oni su se, vjerojatno jednako strašno, razočarali u Beograd. Kada se tako sretnemo, i u šutnji mimoiđemo u nekoj od sajamskih dvorana, Beograd na čas postane mjesto naše najintenzivnije tuđine.

Naravno, svi ti sarajevski susreti su razmjerno rijetki, u beskrajnom nizu prepoznavanja, upoznavanja i zapričavanja s raznim ljudima: uglavnom čitateljima, piscima, slučajnim namjernicima, čudacima, ludacima i prolaznicima, dogovorenim i nedogovorenim prijateljima, drugovima i poznanicima… Sajam je, uza sve drugo, jedno veliko pričalište i brbljalište, mjesto propalih dogovora, ili dogovora na koje sam zaboravio, dok sam bezglavo lunjao oko štandova, tegleći na leđima sve veće i veće količine knjiga, kupljenih ili poklonjenih – ustvari uglavnom kupljenih, jer volim kupovati knjige i mislim da je važno kupovati knjige, čak i one koje neću pročitati.

Na nekim štandovima znam da ću sresti poznate ljude: Gojka kod Službenog glasnika, Bajca na Geopoetici, Markovića na Stubovima kulture (ako te godine nije ministar ili predsjednik Skupštine), pune štandove poznatih kod Kreativnog centra, Mediterana, Clio… I nakon što se lijepo izrazgovaram, sve pokušavajući da, između dvije riječi, dođem i do knjiga iza svih tih prijateljskih leđa, vraćam se, umoran, na štand Rendeta, gdje sam, je l’ te, domaći, sjedam, pijem vodu i trudim se zuriti u jednu tačku, odsutan, da me više nitko ništa ne pita.

I onda, nakon pola sata, ponovo krećem u obilazak: grabim, kupujem, listam, ushićen onim čime se u životu bavim, u čemu zapravo i živim, knjigama, čitanjem, memoriranjem imena, potragom za rijetkim ili antikvarnim izdanjima, raspitivanjem o naslovima koji još nisu objavljeni, gnjavljenjem izdavača, Slađane u Rendetu, ali ne samo nje, oko sve samih “genijalnih knjiga”, koje bi obavezno trebalo prevesti, objaviti, reizdati… Tih četiri-pet dana, što ih provedem na Beogradskom sajmu, najvažniji su, emocionalno najintenzivniji dani mog cjelogodišnjeg društvenog života. Na sajam, dakle, dolazim kao na svakogodišnji hadžiluk, hodočašće Gospi Olovskoj (Pročitati obavezno Andrićevu priču “Čudo u Olovu”. Ako već jeste, čitajte je opet…), ili na neki sredovječni Woodstock. To je ona prilika da čovjek sebe uvjeri kako je ono što radi i nekome drugom važno, ili kako njegova vjera ima smisla, doći će uskrsnuće i kraljevstvo nebesko…

Devedesetih sam tako odlazio na sajam u Frankfurt. Taj beskrajni knjiški Disneyland bio je tada sjajna metafora moje emigracije i bezdomništva. Ali umjesto da opčini i uvjeri čovjeka da bi književnost, da bi čitanje moglo biti nekakav izlaz, put u unutrašnji egzil, Frankfurt me je bacao u još dublji očaj, jer nigdje, kao u tom sjajnom gastarbajterskome balkanskom gradu, na tom najvećem europskom sajmu knjiga, riječ koja je izgovorena ili napisana na ovome jeziku ne djeluje toliko sitno i beznačajno, ugluho izrečena i uzalud ispisana. To je i danas, valjda, za jednoga Balkanca, čitatelja i pisca, osnovna razlika između dva sajma: jedan ti ulije možda i štetnoga samopouzdanja, a drugi te ubije u pojam. Premda, nekad je i korisnije ovo drugo…

Nakon što bih, prilično uzaludno, pokušao obići sve ono što bi me zanimalo, oktobarske dane u Frankfurtu provodio sam, uglavnom, oko Hauptbahnhofa, u četvrti sa seks šopovima, turskim restoranima i balkanskim birtijama. Bile su to 1993, 1994, 1995, godine srpskohrvatskih ratova, ali u frankfurtskim su se pajzlovima u miru i atmosferi međusobne suradnje susretali bosanski Srbi, hercegovački Hrvati, Sandžaklije i Kosovari, pa bi ispotiha, skriveni ranim turbo folkom koji je treštao iz zvučnika, odrađivali jedni drugima poslove. A nije se baš činilo da su im poslovi legalni. Dugo je i krvavo Jugoslavija umirala i još duže je odumirala u srcima i u pametima svojih bivših državljana, ali je, vjerojatno, najžilavije trajala u zadimljenim bifeima i prljavim zahodima sa čučavcima (valjda su to bili i posljednji čučavci u Njemačkoj) oko glavne željezničke stanice u Frankfurtu. Moram priznati da sam uživao u atmosferi toga kvarta i svih tih mračnih, neobičnih mjesta. Spominjem ih se i ove godine, dok u Srbiji i u Beogradu nekako gluho protječe dvadeseta godišnjica smrti Miodraga Bulatovića, pisca zbog kojega sam i zalazio po tim frankfurtskim čistilištima bratstva i jedinstva, jer su te birtijetine izgledale poput inscenacije Bulatovićevih romana, spomen domovi njegova književnog djela.

U Frankfurtu sam, moram i to da ispričam, 1993. sreo i svoga starijeg druga, jednoga od meni najvažnijih živih pjesnika moga jezika, Stevana Tontića. Znao sam da je umakao iz Sarajeva, pronoseći živu glavu preko Pala i Beograda, sve do Berlina, i to je bilo sve. Nisam imao pojma gdje je, što radi i kako je… Ljudi tako kad ih u strašna vremena izgubiš, kada nestanu u nekoj historijskoj gužvi i pometnji, često, imaš utisak, obole od neke teške bolesti, sakriju se, polude. Pomiriš se s tim da ih više nemaš, pa kad nekoga od takvih ponovo sretneš, čini ti se da je ustao iz mrtvih. Kao što si i ti za njega ustao iz mrtvih.

E, tako sam ja u Frankfurtu sreo Stevu Tontića. Upravo sam stajao ispred pisoara, i nešto me navelo da dignem glavu i pogledam prema umivaonicima. Nismo se izgrlili i izljubili, što bismo, vjerojatno, učinili da se, eto, nismo našli u javnome, makar i sajamskom nužniku, ali mi Balkanci se nekako ne grlimo i ne ljubimo po zahodima. Valjda je i to iz neke naše čudne predrasude. No, da nije mjesto bilo upravo takvo, sigurno se ne bih danas sjećao situacije u kojoj sam prvi put po izlasku iz rata sreo Stevu.

Eto, to su, za Balkance i za govornike ovoga jezika, dva najvažnija naša knjiška sajma, ili dva najveća knjiška svetilišta.

Bilo je i drugdje doživljaja koji se pamte. Recimo, jednom sam, krajem devedesetih, u hotelskome foajeu jednoga hotela u Torinu, u vrijeme tamošnjeg sajma knjiga upoznao Gregora von Rezzorija, genijalnog njemačkog romanopisca, čija se stvarna domovina zagubila negdje između Poljske, Ukrajine, Njemačke, Bugarske, Rumunjske, Balkana, Austrije i Trsta, rođenoga u onom veličanstvenom Czernowitzu, u Bukovini, a život je proveo ispisujući priče jedne nestale, višenacionalne i multikulturne domovine, i rekonstruirajući rodbinsko porijeklo vlastitoga svijeta. Sjedio je Von Rezzori, pio čaj i čitao jutarnje novine. Predstavili su me, on se, nespretno gužvajući prevelike novine, ljubazno naklonio, rukovali smo se, i već je pričao o knjizi koju je nedavno pročitao, u dobrome njemačkom prijevodu, iz zemlje u kojoj nikada nije bio, ali je bila dio njegova svijeta. Naravno, bio je to samo pristojan kompliment jednoga starog gospodina meni kao piscu koji je rečenu knjigu napisao, ali već je sama činjenica da je Von Rezzori čitao moju knjigu bila veličanstvena. Taština je poput neke bolesti, s kojom je čovjek već toliko srođen da ju doživljava kao dio sebe, kao svoju ruku, bedro ili taban. Lakše bi se, i dostojanstvenije, živjelo bez nje, ali da nije taštine, zar bismo ikome ikada udijelili kompliment? I zar bismo se, da nije taštine, mogli baviti pisanjem i književnošću na način na koji to činimo u ovom slabo frekventnom jeziku, u ovim naopakim državama i među ovim očajnim, osiromašenim i izluđenim, svakom praznovjerju i nacionalističkoj kugi sklonim ljudima? I taština je važan razlog da tako ozareno pohodimo sajmove knjiga. Ali nitko nikad mojoj taštini nije ugodio kao stari Gregor von Rezzori. Razlog nije bio u njegovoj književnoj veličini, nego u tome što je on bio pisac jučerašnjega svijeta, zbrisane domovine i pomalo demodirane, epske geste, i što ga je, zapravo, zanimalo sve ono što je zanimalo i mene. Moj pisac.

I na kraju, nakon što prođe sajam u Beogradu, slijedi još jedan važan, bajkovit i pastoralan doživljaj. Početkom decembra u Puli se svake godine održava jedan mali sajmić, i ne baš tako mali festival knjige, u entuzijastičnoj produkciji Magdalene Vodopije i skupine fanatika. Obično puše bura, hladno je, ili je jugovina, pada kiša i vonja na luku, boje prirode su izrazite poput boja onoga nekadašnjeg Benettona, more je tamno i zlokobno, dobro se jede i pije, i najbolje se razgovara o književnosti, o svim pročitanim i nepročitanim knjigama, kao i o drugim važnim stvarima. Lani je, recimo, na sajmu gostovao Dušan Makavejev sa svojom karizmatičnom gospođom Bojanom, te je održao veličanstveno predavanje, u kojem je, između ostaloga, objašnjavao kako se u bombone 505 sa crtom stavlja crta. Sve ono čega nema, i čega ne može biti, usred velikoga oktobarskog prijestolničkog vašarišta, kada je Beograd na čas opet onako sveprožimajući kakav je bio kao glavni grad SFRJ, nadoknađuje se u tim pulskim i istarskim minijaturama. Osim toga, često je riječ i o istim ljudima. Lijepo je, recimo, to kada se ujutro probudiš, pomalo mamuran od sinoćnje književne rasprave silaziš do recepcije, gdje te susret s nepoljuljanim unutrašnjim mirom Vladislava Bajca vraća u ravnotežu brže i od duplog espressa. Lijepo je biti među ljudima koji vjeruju kako se sve stvarno važno mora jednom naći u knjigama.

Miljenko Jergović 24. 10. 2011.

Ljubo Stipišić Delmata

Jednoga kasnog ljeta, na prijelazu stoljeća, Ljubo Stipišić htio me je počastiti, pa me je poveo u riblji restoran, tamo negdje uz magistralu, prema Omišu, gdje armirani beton niče iz mora i kuće stoje jedna preko druge. Sjedili smo na ostakljenoj taraci, odmah uz more, on je pripovijedao, a ja sam ga slušao. Povremeno bi se unezgodio, pa bi me nešto priupitao, valjda se plašeći da me ne ubije svojim monologom, a ja bih mu kratko odgovarao, trudeći se da neprimjetno prebacim priču onome kome priča i pripada. Možda to nije bilo lijepo, ali sada kad je gotovo mogu i to priznati: nisam mu više imao potrebu ništa reći, nakon što sam mu, čim smo se upoznali, kazao što mi znače njegove pjesme, one koje je napisao i one koje bi, uvijek pomalo grezo i hrapavo, otpjevali pjevači koje je on vodio i učio. Nakon toga, trebalo mi je da on priča. I kad god bismo se sreli, uglavnom je bilo tako da bi samo on pričao. U toj njegovoj umjetnosti i u životu, bilo je, čini se, neke jake usmjerenosti na sebe i na vlastitu misiju. Ima ih koji bi to ružnije rekli, ali istina je da čovjek ne može ni biti asket i pustinjak, da ne može biti stilit, onaj što život provede u molitvi, sjedeći na vrhu visokoga stupa i čekajući da mu drugi dobace hranu i piće, ako mu ego nije povelik. A Ljubo Stipišić bio je i asket, i pustinjak, i stilit.

Ali tog dana se, u staklenom kavezu jedne dalmatinske konobe, dogodilo nešto što će na kraju govoriti više od svega što mi je on o sebi mogao ispripovijedati, što ću, zasigurno, pamtiti dok sam živ, što ću pamtiti i nakon što zaboravim glasove, lica i naravi mnogih s kojima sam proveo više vremena nego s njim. Kroz neki pritvoren prozor uletjela je ptica. Jedna od onih sitnih, brzih i plahih pjevica, kakvih se, kao i šarenih leptira, sve manje nađe uz naše more. I kako se našla unutra, tako se u panici počela zalijetati u staklene zidove. Rijetki restoranski gosti su se ukočili i ušutjeli, konobar je stao, najednom se događalo nešto neočekivano bolno, na što ljudi nemaju utjecaja i u čemu se ne mogu snaći, pa onda samo čekaju. Šta nas tako zaboli u takvom prizoru? Vjerojatno to što svatko, bez obzira na to kakav čovjek bio, može li se suobraziti s drugima ili zamisliti kako je biti ptica, u sebi može oživjeti užas bića koje se zateklo s ove strane stakla, koje ne shvaća što je to pred njim, i kako se to, najednom, stvorila nevidljiva prepreka između njega i života. Gosti restorana su zastali, jer im se pred očima odvijala metaforična priča, bajka njihova vlastitog umiranja.

No, zaboravio bih do danas sve to, kao što se zaborave tolike neugodne i tužne zgode, da se Ljubo nije digao od stola i pošao prema ptici koja se panično zalijetala u staklo i letjela s kraja na kraj restorana. Uzalud, pomislio sam, plemenito je to, idealizam čisti, no uzalud. Ali ptica se najednom zaustavila, stajala je na prozorskoj kvaki, i dopustila mu da je uzme među polusklopljene dlanove. Odnio ju je do odškrinutog prozora i pružio ruke van. Ptičica je prhnula u nebo i uskoro je sve bilo kao prije. Život u restoranu se nastavio, a Ljubo je nastavio sa svojim pričama. Umjetnost jest prispodoba božanskoga čuda, ali ovo nije bila prispodoba, nego čudo. Ili je on samo razgovarao s pticama.

Danas se klapska pjesma pjeva na dva načina. Jedni pjevaju glatko i čisto, kao da su se naslušali crnačkih duhovnih pjesama i gospela, a drugi tvrdo i grubo, s onim dramatičnim uzletima i potonućima, glagoljaškim i starodrevnim, u kojima se čuje sudar Rima i Bizanta, od kojih se slušatelju ježi koža, kao da tone kroz vjekove, pa se odmah zatim vine k suncu. Prvi način pjevanja će, to je sigurno, pobijediti, i neka bude tako. Bitka je to odavno izgubljena, još u vrijeme kada je belcanto s prvim radio aparatima osvojio Dalmaciju. Malo zatim su došli i splitski festivali, za njima gospel i crnci i na koncu bi tako raspjevano i slatko. Drugi, tvrdi, teški i izumirući način, bio je način Ljube Stipišića. Tako je pjevala klapa Dalmacijacementa (ili Oktet DC), dok ju je on vodio, tako su pjevali Vokalisti Salone, takvo je pjevanje upisano u sve najbolje Ljubine pjesme i u one njegove fantastične oratorije i kantate, u “Dignite barjak za neznane i male”, u “Kalvariju”.

Kad smo se prvi put sreli, hvalio sam mu, kao meni najdražu, pjesmu “Sa Lepanta, srce moje”. Nakon toga mi je, s magnetofona, pustio i njezina dva nastavka. Tih je godina živio u unajmljenoj kućici uz more, u kojoj je imao pijanino, slikarski štafelaj i gomile papira, bilježnica, kajdanki, knjiga… Bio je to njegov studio ili atelje, što već ljepše zvuči. Doma bi, u Split, dolazio na nedjeljni ručak, i čini mi se da su njegovi bližnji imali razumijevanja, da su s vedrinom gledali na taj njegov čudački život. Drukčije se i nije moglo do onoga za čime je Ljubo težio, što je pisao i skladao, iz nekoga drugog, dubokog vremena, iz neke izimaginirane patnje i daleke prošlosti, kojoj su današnje brige i nevolje mogle samo zasmetati. Što god da je pisao, on kao da je, uvjeren u Božju prisutnost, ali i heretičan u stavu da bi Bogu trebalo malo i pripomoći, radio na projektu vlastitoga uskrsnuća.

“Sa Lepanta, srce moje” čudovišna je pjesma, čija se dramska radnja maloprije zbiva, a to maloprije je prije četiristo godina. Atomosferu najveće i najstrašnije pomorske bitke u povijesti Mediterana, koja je uvelike odredila sudbinu Europe, pa i to što mi današnji, uglavnom, kršćani, a ne, uglavnom, muslimani (iz Ljubine perspektive to je dobro, i iznenadio se kad sam mu rekao da mislim kako, možda, i nije), on je u tih pet-šest minuta, koliko najviše “Sa Lepanta, srce moje” može trajati, rastvorio na tako intenzivan i živ način, da se slušatelju iz nje prikaže cijela jedna nenapisana književnost. Po toj sam pjesmi napisao priču “Lepant”, koja zatvara knjigu “Inšallah, madona, inšallah”. U njoj je, na pedesetak stranica, ispripovijedano sve što sam čuo u Ljubinoj pjesmi, koja se, kažem, može pjevati samo grezo i tvrdo, gdje se iz tona otme krik i gdje se muški glasovi razabiru usred grmljavine. Činilo mi se, možda krivo, kako bi Ljubo Stipišić u nekoj drugoj kulturi, gdje bi ga netko podstakao i nagovorio, gdje bi mu netko pomogao, proširio “Sa Lepanta, srce moje” na nešto golemo, na neku pučku operu, film, tko zna što. Ali bit će da, ipak, griješim: ovako i ovoliko je dosta. U jednoj kulturi koja vam ne ostavlja prostora za domišljanja, dopjevavanja, dopisivanja, u kulturi u kojoj se, osim ruševinama, zapravo malo čemu možete diviti, dobro je kada postoji nešto što mašti daje na volju, nešto što se uvlači u čovjekove snove i što je veliko i spektakularno u malenosti svojoj.

Pjesma “Dalmatino, povišću pritrujena” je, naravno, puno poznatija, premda oni koji je slušaju i pjevaju, ili oni koji razmišljaju o vlastitim dalmatinskim identitetima, zapravo i ne znaju što bi s njome. Sva u jeziku, zaboravljenom ili nenaučenom, u težačkome radu, muci i pobuni, i u jednoj savršeno i do kraja stiliziranoj pjesničkoj pripovijesti, koja se istovremeno dotakne nekoga stvarnog života i izmiče svakoj stvarnosti. Lijepa u svojoj nerazumljivosti, uzvišenosti i hrapavosti – kad god je pjevaju oni koji tu hrapavost umiju sačuvati – “Dalmatino, povišću pritrujena” himna je jedne zemlje, ili pokrajine, koja nema pravo na svoju himnu, niti ga zapravo želi imati, jer većina njezina svijeta to smatra nekakvom nacionalnom izdajom. Paradoks te pjesme, zapravo je i paradoks života, zemaljskoga trajanja, umjetničke upornosti Ljube Stipišića Delmate. Bio je on i Hrvat, i katolik, i više nego što mu je trebalo, i bio je kršćanin, taman koliko je pred Bogom, ljudima i pticama uzorno kršćaninom biti, ali istovremeno: sve njegovo bilo je stvoreno u Dalmaciji i od Dalmacije. Dok je s magnetofonom preko ramena pješačio po otocima i po vlaškome zaleđu, tamo gdje su ljudi stariji i gdje se duže i dublje pamti, dok je do u beskraj zapisivao stare i zaboravljene pjesme, dok je pisao one svoje, koje su često bile starije i od onih starih, narodnih, dok je sastavljao svoj Opus magnum, za koji smo svi znali da nikada neće biti dovršen, dok je u glazbu i u ljudski glas salijevao Kristovu muku, dok je pisao i dok je slikao, dok god je živio, Ljubo je stvarao onu Dalmaciju koja se nikada nije ostvarila, i nikada neće, ali u kojoj je sva memorija i sva kultura koju, mimo ruševina, Dalmacija uopće i ima. Ovo što se ostvarilo i u čemu on, zapravo, nije imao ništa svoje – osim unajmljene kućice da u njoj stvara – nikakvoga sjećanja, nikakve memorije nema.

Čitam danas po zagrebačkim novinama i portalima, pišu da je umro Gibonnijev otac. Nemaju oni pojma tko je umro, pomislim, ali začudo, bijes me ne hvata. Valjda i zato što prigoda nije laka i što ja ne vjerujem u uskrsnuće, koliko god mi je Ljubo pokazao ono čudo s pticom. Mislim o onoj lijepoj autocesti prema jugu, mislim o tome kako se na jednom od njezinih najljepših dijelova, tamo dolje, kod odmorišta Marune, uvijek sjetim Borisa Maruna, i čini mi se da ću se ubuduće cijelim njezinim trajanjem, sjećati Ljube Stipišića, i slušati ga u sebi, kako pripovijeda i razlaže svoje beskrajne i nezavršive poslove. Neki nemušti i beslovesni veliki Hrvati svojedobno nisu dopustili da se ta autocesta nazove po njegovoj pjesmi. Zašto li je, Bože, taj Ljubin Bog bio tako mrzovoljan i škrt, pa ih je stvorio tako opustošenih i opožarenih duša, bez ikakvih sjećanja i bez pameti?

Gledam na kiosku te zagrebačke novine, pa mi još tužnije bude. Partija je Đibin stari.

Miljenko Jergović 12. 10. 2011.

Tomas Tranströmer, nobelovac

Što li je samo bilo na umu dvadesetčetverogodišnjem apsolventu psihologije, povijesti religije i književnosti, da se 1955, bez ikakvoga prtljaga, gotovo bez novaca, iz Stockholma zaputi dvije tisuće kilometara prema jugu, da se probije kroz tada još uvijek vrlo čvrstu željeznu zavjesu (bilo je to dvije godine nakon Staljinove smrti, prije Hruščovljevog prevratničkog tajnog govora, u vrijeme kada je Goli otok bio prepunjen idealistima i narodnim neprijateljima), i da proputuje Jugoslaviju, i to onaj njezin malo istočniji dio, ne pokazujući nimalo želje da se kao Nordijac okupa u toplome moru. Bio je u Sarajevu, u Rumi i u Šapcu, preko Banje Koviljače spustio se sve do Kosova i Mitrovice, te na kraju stigao do Peći. Usput se gadno razbolio, pa je nekoliko dana odležao u pećkoj bolnici, u sobi među pedesetoro bolesnika. Kasnije se s dragošću sjećao te avanture, od koje bi, možda, neka epska duša, kakav brbljiviji prozni pisac i dobar reporter, načinio veliku i važnu knjigu, ali njemu, očito je, nije bilo do toga. Ni poslije ga nikada neće zanimati ta vrsta teksta. On neće postati pisac velike povijesti i prevratničkih političkih angažmana. Na svoje mladenačko putovanje otputio se iz nekih unutrašnjih, intimnih razloga, pa je takvo bilo i ono što je sa putovanja donio kući.

Tomas Tranströmer tada je već imao jednu objavljenu knjigu. Naslov joj je “Sedamnaest pjesama”. Doista ih je samo sedamnaest, i još nisu duge. Knjiga je u Švedskoj bila zapažena, a od pjesnikova dara očekivalo se mnogo. U sljedećih četrdesetak godina, do 1996. godine u kojoj je zaključio knjigu sabranih pjesama, napisao je sto trideset pjesama, ili jedva tri pjesme godišnje. Pritom, pisao je u pravilnom ritmu, skoro građanski uredno, i objavljivao novu knjigu svake četiri godine. Onako kako je strog i sveden, ali od prve knjige definiran i dovršen, njegov pjesnički niz, tako je škrt i sveden njegov pjesnički jezik. Tranströmer tvrdi kako se atmosfera pjesme zgušnjava kada se u pjesmi premalo kaže. U tom čudnom tvrdičluku na riječima i u malom obimu životnoga djela, on je, kako to primjećuje njegov prevoditelj i važni srpski pisac Moma Dimić, sličan samo Emilu Cioranu. Ali istovremeno, primijetit će ponizan i jednako zanesen čitatelj dvojice velikih pisaca, Tomas Tranströmer je kontrapunkt, antipod Cioranov. Premda introvertan poput Bergmanovih šutljivih persona, Tranströmer je dobroćudni i vedri kršćanin, koji vjeruje u uskrsnuće. Svijetao je, nasuprot mračnome rumunjskom geniju.

Premda je već relativno rano postao slavan (navodno, najprevođeniji europski pjesnik nakon Drugoga svjetskog rata) i premda je Švedska jedna od onih zemalja u kojima se može živjeti i od poezije – naime, država se brine da pjesnici mogu ugodno živjeti, a da se ne moraju baviti poslovima koji se jako razlikuju od pisanja pjesama – Tranströmer nikada nije želio biti samo pjesnik. Radio je u kazneno-popravnome domu za maloljetne delinkvente, bavio se obrazovanjem djece s posebnim potrebama i mentalnim hendikepom, i živio jednim prilično obavezujućim profesionalnim životom, sve dok 1990. nije doživio jak moždani udar. Tada je izgubio i moć govora, ali je, u mirovini, nastavio pisati pjesme, dopisivati se s prijateljima, prevoditi, sudjelovati u književnome životu. Knjigu memoarske proze “Sjećanja me gledaju” objavio je 1993. Osam godina kasnije objavio je i knjigu svojih haikua, pisanih, u kontinuitetu, još od 1959. U toj je formi našao savršeni način da s malo riječi zgusne atmosferu pjesme. Tranströmerovi haikui ne podliježu onoj iritantnoj folklorizaciji i fascinaciji Japanom, kakva se tako često osjeti u zapadnjačkih pjesnika.

Kad ne bi radio kao psiholog, Tranströmer je putovao svijetom. Nije obilazio velike svjetske metropole, nego je išao u Afriku, u Tursku i u Aziju, zaticao se na mjestima na kojima, kao ni u pećkoj bolnici 1955, nema zapadnjaka, ali nije nije imao mondenih ili ideoloških motiva, nije tražio gurue i nove proroke, niti se pokušavao iz prve ruke upoznati sa svim pogubama liberalnog kapitalizma, američkog imperijalizma i kolonijalizma. Pa čak nije prečesto ni pisao o mjestima na koja je odlazio. Tek se u pojedinim pjesmama osjete nagovještaji geografski udaljenoga svijeta, spomene se poneki toponim ili ime.

Dok je tako živio svojim netipičnim životnim ritmom, ne dopuštajući da ga slava omete u onome što bi radio i da nije postao slavan, Tranströmera su prevodili i književni velikani poput Czeslawa Milosza ili Genadija Ajgija, čašćen je brojnim europskim i američkim nagradama za pjesništvo, i zapravo već jako dugo doživljavan je kao neka neobična kulturna institucija, a ne kao stvaran čovjek. U bivšoj Jugoslaviji, u tada brojnim i vrlo autoritativnim književnim časopisima, često je prevođen, pisalo se o njemu, pjesnici su mu posvećivali pjesme. Malo pred rat, 1990. u Vršcu je nagrađen tada (a i danas) vrlo uglednom Evropskom književnom nagradom, koju dodjeljuje Književna opština Vršac (zanimljiva i jedinstvena književno-kulturna ustanova, koju je osnivao Vasko Popa). Na dodjelu nije mogao doći, jer se, nekoliko dana po objavi vijesti o nagradi, razbolio. Trinaest godina kasnije, nagrađen je Zlatnim vencem Struških večeri poezije (po imenima laureata jednom od najuglednijih svjetskih pjesničkih nagrada). Na srpskome jeziku objavljeno je nekoliko Tranströmerovih knjiga, a Moma Dimić preveo je i, u Nolitovoj elitnoj ediciji velikih svjetskih pisaca, objavio njegove “Sabrane pesme”. Objavljena 2003. godine, bila je to, čini mi se, i posljednja knjiga u toj biblioteci, jer je Nolit uskoro propao. Tranströmerova je knjiga, naravno, objavljena i u makedonskome prijevodu. Na hrvatskom ga se, ako je vjerovati “Leksikonu svjetske književnosti”, koji je izdala Školska knjiga, može naći samo u Slamnigovim i Šoljanovim prijevodima s engleskoga, iz godina 1961. i 1970.

Ima neke ganutljive pravde u odluci švedskih akademika da se na dan svete Lucije, Nobelova nagrada za književnost za 2011. dodijeli Tomasu Tranströmeru. Nije važno to što već desetak godina, na početku listopada, njegovo ime spominjalo u novinskim prognozama i na internim i javnim kladionicama, pa čak nije toliko važno ni to što je nagrađen doista veliki pjesnik, jedan od nesumnjivo najvećih poznatih europskih pjesnika našega doba, jer je bilo i uvijek će biti slavnih i velikih pisaca koji nikada neće dobiti Nobelovu nagradu, ali je doista lijepo, praznik je za čitatelje, što je nagrađen jedan od onih, koji nije ni kralj, ni princ, ni plemić bilo koje vrste, pa ni plemić europske poezije i književnosti.

Ne trebate mi to vjerovati, ali jutro pred proglašenje mislio sam o njemu. Kada mi je u kuću došao dimnjačar, da pred zimu očisti peć i dimnjak, htio sam se uhvatiti za dugme i reći: Tranströmer. Ali bi me sram pred čovjekom, jer mi je jedino dugme bilo na rasporku.

Miljenko Jergović 11. 10. 2011.

Mouse Arta Spiegelmana

U ovome autobiografskome crtanom romanu, koji je nastajao od 1978. do 1991, Židovi su prikazani kao miševi, Nijemci kao mačke, a Poljaci kao svinje. No, ne radi se o basni, nisu životinjama pripisana ljudska svojstva, nego su ljudi prikazani u životinjskome obličju. Efekt koji Spiegelman time postiže duboko je optužujući: ljudi se gade miševa, nastoje ih istrijebiti u svojoj okolini, i to je nešto što je u našoj civilizaciji podrazumijevajuće, kao što je i antisemitizam tridesetih i četrdesetih godina u većem dijelu Europe bio skoro podrazumijevajući. Mačke simpatiziramo, one su dostojanstvene i svojeglave, a svinje su nečiste životinje koje služe tome da jednoga dana budu zaklane. Pritom, Spiegelmanovi miševi nisu stilizirani poput Disneyevih, nego su ružni, jadni i progonjeni, za razliku od njihovih progonitelja koji su snažni, lijepi i okretni. Tako u životu i u genocidu jest, premda su priče o genocidu prečesto utješne po one koji ih čitaju, pa akteri bivaju neistinito prikazani. Žrtve su lijepe, ljudska je patnja lijepa, samo u knjigama i filmovima.

Spiegelman traži od svoga ostarjelog oca da mu ispriča svoju osobnu priču o holokaustu. Otac je udovac, u drugom je braku, patološki je škrt, dovlači u kuću bespotrebne stvari, gomila kojekakvo smeće, samoživ je, posesivan i opsjednut time da ga žena pokušava opljačkati te da je s njime samo zbog nasljedstva. Ničega dobrog ni toplog u tom čovjeku više nema. On je, kao što njegov sin u jednoj sličici kaže, poput Židova iz antisemitskih predrasuda o Židovima. A zapravo, on je samo ljuštura, opustošena sjena čovjeka koji je preživio Auschwitz i koji je u holokaustu izgubio većinu bližnjih. Općenito, krivo je vjerovati da velika patnja ljude učini boljima, ali u ovoj se priči dogodilo nešto ekstremno.

Vladek Spiegelman svoj život priča fragmentarno, u nastavcima, kroz duži period, što Art nastoji sačuvati i prikazati u romanu. Njegova je priča iznuđena, sin ju je od njega tražio pa je pristaje ispričati, jer on ne vjeruje da je ima smisla pričati, ona ga uznemirava i svako malo dobiva srčane napade. Artova majka, Vladekova prva žena Anja, koja je kao i on preživjela Auschwitz, ubila se 1968, a da za sobom nije ostavila oproštajno pismo. Sinu je, istina, u nasljeđe ostavila svoje dnevnika, ali ih je Vladek spalio. Art oca naziva ubojicom, pita ga je li barem nešto pročitao prije nego što je spalio te papire, ali uzalud. Otac je, doista, ubojica uspomena, htio bi da se sve zaboravi, da nema ničeg od onoga što se dogodilo.

Iako mu je crtež stiliziran, Art Spiegelman drži se izrazito realističnog pripovjedačkog prosedea. U očevoj priči stalo mu je do naturalističkih detalja, život u predratnoj i ratnoj Poljskoj on crta insistirajući na pojedinostima svakodnevice, čak i kada one nisu u vezi s okosnicom priče. Ne moralizira i ne intelektualizira, ne bavi se unutarnjim preživljavanjima junaka, pa odvraća i samoga oca kad u takvo što pokušava skrenuti iznoseći svoj život. Ništa ovdje nije bitno osim činjenica i spaljenih uspomena od kojih bi se mogao naknadno rekonstruirati jedan ubijeni svijet. U ovome romanu se nikada ne postavlja pitanje što je zločinca nagnalo da bude zločinac, jer bi i svaki odgovor na njega mogao biti utješan za čitatelja. Naprosto tako biva da su mačke lovile i ubijale miševe, dok su im svinje vjerno služile, dijeleći s njima mržnju prema miševima i nadajući se da neće biti zaklane. Priča o holokaustu ne može služiti tome da ljude tješi.

Motiv majčinog samoubojstva pojavit će se i u jednom drugom autobiografskom romanu, „Priči o ljubavi i tmini“, Amosa Oza. Vlastitu obiteljsku tragediju čovjek ne može doživljavati kao životnu metaforu, pa tako ona ni u romanu ne može funkcionirati kao metafora, ali i kod Spiegelmana i kod Oza majčino nijemo samoubojstvo, bez riječi, bez glasa, neka je vrsta prvog pokretača. Obojica tragajući po obiteljskoj povijesti, položenoj u strašno doba kolektivnog iščeznuća, pokušavaju otkriti zašto im je ona to učinila, zašto se ubila. U tom traganju Spiegelman nailazi i na svoga starijeg brata Richieua, koji je kao petogodišnjak ubijen od nacista. Kako se on osjećao, što je mislio, kakvim se igračkama igrao, je li se plašio? O tome se ništa ne zna, niti se išta izvan književnosti, pisane i crtane, uopće može znati. Na kraju, u posljednjemu kadru, u posljednjoj sličici ove veličanstvene i bolne knjige, nakon što ga je Art za taj dan preslušao, otac liježe u krevet i prije sna, a već sasvim s druge strane, govori mu: „Umoran sam od priče, Richieu, i za danas dosta priča…“ Valja zamisliti, vlastitim srcem osjetiti, tu omašku kada te otac nazove po imenu svoga četrdesetak godina mrtvog sina. Tko može osjetiti tu pustoš i samoću zna i zašto se pričaju priče o holokaustu.

„Maus“ je – što je skoro već i suvišno napominjati – hrvatsko izdanje doživio isključivo zahvaljujući Marku Šunjiću i njegovoj Fibri. Netko je dobrohotan, krivo vjerujući da su stripovi lakši od knjiga, rekao da bi ovu knjigu valjalo uvrstiti u školsku lektiru. Istina je, međutim, da bi je trebali čitati oni koji su davno napustili školu. Recimo, nadbiskup Bozanić, gradonačelnik Bandić i ostali predsjednički kandidati, hrvatski pisci, kao i ološ s blogova koja misli da se radi o prežvakanoj temi… Jeziva je u ovoj knjizi slika Poljske, i nije lako zamisliti kako je čitaju Poljaci. Mi Hrvati, pak, ne moramo se brinuti s obzirom na našu povijesnu ulogu, kao i na činjenicu da naša zemlja nije bila okupirana i razdijeljena poput Poljske, nego je bila nezavisna država, sa svojim, a ne njemačkim koncentracijskim logorima. Hrvati nisu bili svinje, Hrvati su bili macani. Prokletstvo ove knjige je što ću se toga sjetiti kad god u svome domu, ostavi ili podrumu, ugledam uplašenog kućnog miša.

Miljenko Jergović 06. 06. 2011.

Ruski prozor Dragana Velikića

(2008)

Kada je zimus Ninovu nagradu za najbolji roman napisan na srpskome jeziku dobio Dragan Velikić, čulo se kako je time ispravljena nekakva nepravda. Doista, Velikić je nekoliko puta zavrijedio tu nekada najugledniju i još uvijek najozbiljniju književnu nagradu na prostorima bivše Jugoslavije, prvi put još 1988, s romanesknim prvencem Via Pula, a nije ju sve do Ruskoga prozora i dobio, jer je taj pisac na posve neobičan način iznimka u suvremenoj srpskoj prozi. U svoje vrijeme bio je moderan u izrazu, na način Petera Handkea, a istovremeno starinski, kao neki zakašnjeli Musilov sljedbenik, i to u književnosti koja s Musilom nije imala previše zajedničkoga. Činilo se da bi u socijalnom smislu bio uspjeliji i adekvatniji da je odlučio biti hrvatski pisac. Grad u koji je situirao najviše stranica svoje proze bila je i ostala Pula, a s, primjerice, Vladanom Desnicom uvijek je bio u bližem srodstvu nego i s jednim suvremenim srbijanskim piscem. Velikićev svijet doista je u svim njegovim knjigama pripadao Srednjoj Europi, a ne Balkanu. U vrednosnom, a pogotovu etičkom, smislu to ne znači ama baš ništa, ali tu je razlog pomalo skrajnutoga Velikićevog mjesta u suvremenoj srpskom prozi, zbog čega žiriji Ninove nagrade dugo kao da nisu znali kako bi ga nagradili. Za svaki od prethodnih sedam romana mogao je biti ovjenčan, ali bi za svaki, kao i za osmi – nagrađeni, bilo jednako teško napisati obrazloženje. Velikić je, poput mnogih velikih pisaca, svoje djelo stvorio u otporu prema onome što jest glavna matica jedne književnosti i kulture.

Ruski prozor najkompleksniji je njegov roman dosad. To je omnibus čija je tema osoba Rudija Stupara. U prvome dijelu teče njegova osobna ispovijest, u drugom se rekonstruira Rudijeva biografija, a u trećem, poput kratkih bljeskova, slijede priče ljudi koji su na različite načina vezani za njega. Na trenutke, čitatelj ima dojam kako čita dokumentarni roman o fiktivnoj osobi, pisan jasno i precizno, ali bez ijedne udice kojom bi lovio čitateljsku pažnju ili bi, ne daj Bože, bio suvremen. Rudijeva priča događa se u naše vrijeme, a u epizodnoj ulozi pojavljuje se i sam Miroslav Krleža. On poziva glumicu Mariju Lehotkaj na ručak u Esplanadu. Ona to tek uzgred spomene, prije nego što će Rudiju Stuparu reći: “Vi ste isuviše Hamlet da biste bili glumac.”

Nije to neka naročito važna rečenica u Velikićevoj knjizi, ali dobro će poslužiti da ju opiše. On ne izbjegava patetiku, ni pompoznost. Njegove rečenice nisu kratke i efektne. Bit će itekako sentenciozan ako misli da je to potrebno: “Shvatio sam da samo od brzine železnice zavisi koliko je neka zemlja velika, i verovao sam da je zemlja u kojoj živim veća od Francuske ili Nemačke, gde vozovi jure neverovatnim brzinama, pa se sa jednog kraja na kraj stiže mnogo brže nego u mojoj zemlji…” Velikić je savršeno otporan na književne mode, kako one globalne, tako i naše lokalne. Njegov junak demodiran je kao Orient Express, po čemu je sličan privatnoj osobi pisca, a stilska sredstva kojim je ispričana njegova priča svakako nisu iz sezone proljeće-ljeto 2008. Jedan je srpski kritičar napisao kako je pitanje koliko je domaća, srbijanska, publika u stanju pročitati ovakav roman. I naravno, u pravu je, ali paradoks je u tome što Velikić doista piše jasno i precizno. Istina, rečenice mu nisu kratke, ali takve, barem u nas, pišu oni koji ne umiju duže. Kao što i sentence u proznom tekstu najvještije izbjegavaju oni kojima dok pišu ionako ništa pametno ne padne na um. Ruski prozor dobra je knjiga o jednom običnom i uglavnom nevažnom životu, koji je ispunjen važnim temama. Uglavnom takve romane Velikić i piše. Stoga ne čudi ni to što mu prigovaraju da se često ponavlja.

U skladu sa starom srpskom diplomatskom tradicijom da svoje najbolje pisce šalje u ambasadore, Dragan Velikić je veleposlanik Srbije u Beču.

Miljenko Jergović 06. 05. 2011.

Manu Larcenet: Svagdanja borba

Marco, novinar i fotograf, odlazi doma, na selo, da obiđe stare roditelje, jer otac nešto nije dobro. Sve je naizgled normalno, depresivna atmosfera dovršenih života, predjeli djetinjstva koji više opterećuju nego što čovjeka čine sentimentalnim. Njegov kontakt s roditeljima je površan, na kraju ih zapravo i ne poznaje; osim toga, opterećen je samim sobom, odlascima psihijatru, nesređenim ljubavnim odnosima, poslom u kojem se još uvijek nije ostvario, a sustižu ga srednje godine. Marco vidi da mu otac nestaje, pamćenje mu slabi, zaboravlja brodove što su prije pet minuta plovili pučinom, liječnici sumnjaju na Alzhajmerovu bolest i jasno je da neće još dugo. Stari je nekada radio u obližnjem brodogradilištu, koje se polako pretvara u zahrđalu ruinu, i veteran je Alžirskoga rata. Marco obilazi poznate i nepoznate, raspituje se o ocu, saznanje dijelove njegove priče, rekonstruira svijet koji tone u zaborav. Malo nakon što se vrati u Pariz stići će vijest da se otac ubio.

Marcova žena je veterinarka, razložna i smirena osoba, ali stigao ju je biološki sat, želi dijete. On je sav izvan sebe, a kada ga ona pita čega se to toliko boji, odgovara: “Pa bebe, naravno! Prlja, balavi, nikad ne spava, jedva komunicira i ne zna kontrolirati sfinkter…” Tako se rodi šarmantna, hiperaktivna i potpuno nepodnošljiva djevojčica; životi počinju ispočetka, ali on ne može nastaviti ako ne dovrši one prethodne. Ponovo odlazi na selo, majci. Ulazi u očevu radionicu, pregledava njegov alat, stvari koje je posljednji put doticao, čita njegov dnevnik i očajava što ga nikada, ni na jednom mjestu, u dnevniku ne spominje. Bio mu je teret, kao što će njemu njegovo dijete biti teret, ali se teško s time pomiriti i živjeti dalje.

Prijatelji pokojnog oca javljaju mu da se brodogradilište definitivno zatvara. Pobijedila je jeftinija radna snaga s dalekog istoka, ljudi su očajni, ali dugo je to najavljivano, godinama su se oko brodogradnje vodile političke i sindikalne debate. Na kraju su se svi zasitili priče, pa ti ljudi više nikoga ne zanimaju. “Ako zakon dopušta vlasnicima da svoje tvornice grade u trećem svijetu, treba biti vraški licemjer – ili socijalist – da se šokiraš kad vlasnici to doista učine”, kaže jedan stari radnik iz škvera. Svijet je ostao bez ideala, zemlja je pala u depresiju liberalnog kapitalizma, koja zna biti – naučilo se po padu Berlinskoga zida – dublja od depresije izazvane državnim komunizmom. Dok se brodogradilište zatvara, a proletarijat utapa očaj u alkoholu, izborna je večer u državi. Ljudi su rezignirani jer, izvan svake sumnje pobjeđuje Sarkozy, pobjeđuje ono najgore što je u francuskoj tradiciji: “Nemam povjerenja u one koji iskazuju patriotsku energičnost u doba predsjedničkih izbora… Često je to radi iskupljenja što kad idu u park na džoging u nedjelju ujutro nose tenisice koje su izradila filipinska djeca… Ne glasamo za društveni sistem nego za najsigurniji medijski odraz… ili, još gore, za obiteljsku tradiciju.”

Sutradan Marco fotografira brodogradilište koje se ruši, slika očeve drugove, krah i kraj jednoga svijeta. Da priča ne bi završila sasvim mračno i beznadno, slijedi piknik na travi, on, njegova žena i djevojčica koja bi željela nahraniti ptice, predane po telegrafskim žicama.

Eto, to bi bio sažetak lijepog i tužnog autobiografskog romana, ispričanog u četiri dijela, te prevedenog i objavljenog u dva strip-albuma, u izdanju Fibre. Crtač i pripovjedač je Manu Larcenet (1969.), genijalni Francuz, čije djelo čitatelju i gledatelju donosi nešto od onog rijetkog prevratničkog ushita, kakvog smo, generacijski, osjećali krajem osamdesetih, otkrivajući Raymonda Carvera ili Kristofa Kieslowskog. Surova autobiografija, raskopavanje vlastite utrobe i utroba svojih bližnjih, otvorena politička angažiranost (“Slušaj, prelaziš direktno iz predragog oca u najkrućeg Sarkozyja!” – Marca kori žena) i žurnalističko inzistiranje na jasnoj temi – kakvo prozaisti, često i bez razloga, odbijaju, smatrajući da stvari valja zamagliti da bi bile umjetnost, tek su neki elementi Larcenetovih pripovjednih strategija. No, ono veliko i važno ne može se tek tako reći. Čitatelj i gledatelj se nakon nekoliko stranica stopi s junakom “Svagdanje borbe”.

Lako je s Larcenetovim alter egom dijeliti i njegove nesnošljivosti, pogotovu kada su dijelom naših biografija. Gledajući pijanu rulju, on kaže: “Znaš li što je jedino na što su ovi tipovi ponosni, osim na odlazak iz škole ili flertovanje s ćuzom? Ne znaš? Na svoj kvart!” Prijatelj iz škvera na to uzdahne: “Još jadnije od nacionalizma…” I fakat su sve te kvartovske furke jadnije od nacionalizma, ili su iz nacionalizma i nastale.

Miljenko Jergović 06. 05. 2011.

O monografiji ‘Šaljapin protiv Ajfelove kule’

(2008)

U subotu 12. travnja, u pet sati i petnaest minuta popodne, navršilo se sedamdeset godina od smrti Fjodora Ivanoviča Šaljapina, najslavnijega basa u povijesti. Taj genijalni ahasver živio je po turnejama, ne nalazeći mjesto na kojemu bi se izvan Rusije skrasio. A u Rusiju se više nije usuđivao, premda je još u predrevolucionarno doba pjevao Dubinušku, pjesmu koja je proletere i sirotinju dizala na noge, jer Šaljapin nije bio ni za cara ni za boljševike. Zato je i umro u Parizu, gdje su ga ispratile tisuće ljudi, a samo za opelo u crkvi Aleksandra Nevskog organizatori su morali podijeliti 1200 propusnica, dok je policija jedva zadržavala mase koje su se pokušavale progurati do Šaljapinova odra. Bilo je i u njegovo vrijeme basova s većim rasponom glasa, bilo je snažnijih i moćnijih, kojima su Bog ili priroda više dali, ali nitko nije pjevao bolje i upečatljivije. Novosadski pisac Branislav Jatić, i sam priznati operni bas, u svojoj fascinantnoj monografiji „Šaljapin protiv Ajfelove kule“ zaključio je kako Šaljapinov glas nije bio fiziološki, nego umjetnički fenomen, i da zato nitko nije pjevao kao on.

U milansku La Scalu prvi put stigao je u veljači 1901, kao mladi genije, koji je pred tada najvažnijom publikom u Europi tek trebao dokazati svoju veličinu. Pjevao je i igrao Mefista u predstavi u kojoj je Enrico Caruso pjevao Fausta. Dirigirao je Arturo Toscanini. Bila je to prilika u kojoj se stječe svevremenska veličina i slava ili samo mjesto među stotinama onih koji su tek jednom bili među velikima, i nitko ih se ne sjeća osim portira i skupljača opernih afiša. Nekoliko dana pred premijeru Šaljapina je u njegovome apartmanu posjetio gospodin finih manira i reprezentativnog držanja i počeo ga komplimentirati. Sjajnog ste glasa, rekao mu je, ali talijanska publika vas, na žalost, ne poznaje. No, sve će to riješiti klaka, koja je dio kulturne i operne tradicije u La Scali, ona će Šaljapinu za sitnu naknadu od samo 4000 franaka osigurati buran aplauz nakon svake arije, vikat će mu bravo, a na kraju predstave priredit će mu ovacije. To će biti dovoljno da publika i kritika shvate, pa onda i čuju, o kako se velikom pjevaču radi.

Rus je bio zgrožen i to nije skrivao dok je prvog među klakerima ispraćao iz svoga apartmana. Uzalud ga je ovaj upozoravao kako bez njegove pomoći nema uspjeha, prijetio mu je da bi ga klaka mogla izviždati i pokopati za sva vremena, a ljudi iz La Scale su sasvim dobronamjerno nagovarali Šaljapina da pristane i plati, te da poštuje običaje, čak i ako su stvoreni za mediokritete i diletante, i da se drži kulturne tradicije, čak i ako je uvredljiva po umjetnost. Fjodor Ivanovič ih je sve s bijesom odbio, pjevao je i nije platio. Iako se u strahu od fijaska nije usudio doći na premijeru, kompozitor opere Arrigo Boito zahvaljivao je poslije Majci Božjoj na Šaljapinovom glasu. A nitko se više ne sjeća imena milanskih klakera, čak ni tog finog gospodina koji je Fjodoru Ivanoviču želio učiniti uslugu za pišljivih 4000 franaka.

Ovih dana, dok čitamo preostale krnjatke nekadašnjih kulturnih rubrika po našim novinama, dok gledamo emisije na televiziji ili posjećujemo državno subvencionirane internetske stranice postavljene u čast književnosti, lako shvaćamo kako je hrvatskom kulturom, napose živom nam književnom scenom, u potpunosti zavladala klaka. Kandidati za nagrade svojom hvalom plaćaju članove žirija, urednici u izdavačkim kućama obećavaju piscima “pozitivan publicitet” u novinama i na televiziji. Jedan, pak, od “nesuvislih” pisaca svojim uredničkim intervencijama stvara “suvisle”, a oni su mu na tome još i zahvalni. Svi koji su javno pohvaljeni dužni su u roku od sedam dana hvalitelju uzvratiti pohvalom, inače će ih se izopćiti iz klake. Bivšeg ministra kulture koji uopće nije pisac društvo pisaca prima u svoje članstvo, jer je društvu kao ministar dodijelio službene prostorije. Na cijeloj toj sceni, među svim tim književnim kritičarima i novinarima koji prate zbivanja na sceni, među klasicima za sezonu proljeće-ljeto, među piscima koji se hvale uspjesima u zemlji i inozemstvu i onima koji tvrde kako bi njihova stvarna genijalnost mogla biti prepoznata tek u većoj kulturi, jedva se mogu nabrojati takvi koji odbijaju biti dijelom klake. Ako se u svojoj zlobi, jedu i jadu pitate na koga sve mislim dok govorim o klaki, reći ću vam rado: na sve za koje pomišljate da upravo na njih mislim.

Šaljapin je u kulturi časno biti. A da bi se bilo Šaljapin, ne mora se biti genije: dovoljno je istjerati klakere iz svog apartmana.

Miljenko Jergović 06. 05. 2011.