Preporuke

Ljubinka Bobić i Elizabeta Kukić

Kada su iz beogradskoga Narodnog pozorišta iznosili lijes s glumicom Ljubinkom Bobić, slučajni je milicioner zaustavio promet. “Prolazi gospođa ministarka!” – odgovorio je vozaču gradskog autobusa, koji je otvorio prozorčić da se raspituje što se to događa. I tako je, početkom prosinca 1978, u tri pozorničke riječi stao epitaf toj neobičnoj srpskoj i jugoslavenskoj glumici, čija će uloga Živke Popović, ministrove gospođe, u Nušićevoj “šali u četiri čina” postati jedna od onih konstitutivnih legendi jedne žive kulture.

Nekoliko tjedana pred smrt, već teško bolesna glumica odigrala je svoju oproštajnu predstavu. Glas joj se nekoliko puta raspuknuo, jedva se kretala scenom, ali aplauz je, priča se o tome, bio neponovljiv. U kolektivnom transu i ganuću, publika je tog dana ispraćala veliku glumicu, ali i ulogu koju je igrala. Dogodi se tako, pa zajedno s glumcem odlazi i lik u predstavi, koji se s glumcem tako salio i spojio da ga, prije nego što jednu teatarsku generaciju ne usisa zaborav, više nitko neće moći da odigra.

Ljubinka Bobić zaigrala je Živku listopada 1964, u svojoj šezdeset i sedmoj godini, već kao penzionerka. Posljednji put na pozornicu je izašla s navršenih osamdeset i jednu. Događa se, često, da mlađe glumice glume starije žene, ali rijetko biva da stara glumica ulazi u ulogu mlađe i da to bude uloga za vječnost.

Igrala je ona i ranije u Nušićevim komadima, otkako je 1920. stupila na pozornicu Narodnog pozorišta, bila je dobra komičarka i snažna karakterna glumica, ali od one vrste kakva se u našim krajevima nikada nije dovoljno cijenila i koristila. Nije Ljubinka Bobić bila nikakav vamp, balkanska ljepotica, Meštrovićeva karijatida. Bila je nelijepa na onaj stvaran, životan način, u vrijeme koje se baš i nije razlikovalo od ovoga današnjeg, kada se od kazališta i filma očekivalo da budu dopadljiviji od života, makar ih to činilo od života manjim.

Ljubinka Bobić se pravila da je osorna prema javnosti, pušila je i pila, djelovala je kao elementarna nepogoda pod svjetlima pozornice, sasvim nepodesna za naslovnice tada modernih televizijskih magazina. “Nušić, Nušić, ko je, ustvari, Nušić? Nušić je ova zemlja!” Rekla je, u valjda jedinom svom televizijskom intervjuu, šireći ruke kao da sve nas, glupe neznalice, kani zagrliti.

Iako je svojedobno, krajem šezdesetih ili početkom sedamdesetih, prikazana na televiziji, snimka “Gospođe ministarke” više ne postoji. Sačuvane su dvadeset tri minute, iz kojih mi današnji možemo naslutiti tko je bila i kako je glumila Ljubinka Bobić. I još ovo: kad bi joj rekli da je ona najveća gospođa Živka, odmahivala je glavom, i govorila da tu ulogu nitko nije odigrao kao – Žanka Stokić.

Pišem ovo pred premijeru i ne znam kakva će biti “Gospođa ministarka” u Kerempuhu. Ne znam ni to hoće li mi se svidjeti, ali jedno unaprijed znam.

Elizabeta Kukić upravo je ona zagrebačka glumica koju možemo zamisliti u ulozi Živke ministarke, i to dok je još živo sjećanje na Ljubinku Bobić. Ona se, kao nijedna druga naša glumica, može nositi i s tom legendom. Na sceni, ali i izvan nje. U javnim nastupima greza i odrješita, kao glumica veća od svake pozornice na kojoj igra, mnogo veća i od svoga matičnog Kazališta Kerempuh, čija se, pak, neusporediva veličina sastoji u tome što podnosi glumicu veću od sebe. I ne samo da je podnosi: Elizabeta Kukić, naime, u Kerempuhu redovito nastupa, što baš i nije čest slučaj među prvacima drugih zagrebačkih kazališta. Ona radi, popunjava termine, vlada pozornicom, osvaja i odgaja publiku jednoga distingviranog teatra, koji – po nekom starinskom modelu – više ovisi o milosti puka, koji bi da se obrazuje i razonodi, nego o milosti Ministarstva kulture ili nekih drugih javnih kuća i fondova.

Da bi se zaigralo Živku ministarku nakon Ljubinke Bobić, uopće da bi se igralo u komadu Branislava Nušića, treba imati tijelo i lice za tragediju i za komediju, treba imati glumački, ali i ljudski karakter, a za Živku, naročito, treba imati i sudbinu. Nije to uloga za zvijezde i za sretnice, jer takve će Nušić ispljunuti, a loša se “Gospođa ministarka” u profesionalnom teatru nimalo neće razlikovati od amaterske predstave kulturnoumjetničkog društva iz unutrašnjosti.

Elizabeta Kukić ima sve ono što Živka ministarka treba imati. I prekoviše toga. Drugo je na redatelju i na publici, a možda i na onom famoznom društvenom trenutku, u kojem se Branislav Nušić, nakon godina domoljubnog progonstva, vraća u Zagreb.

Miljenko Jergović 23. 09. 2012.

Melita Lorković – Pozajići, Lorkovići, Melita i ja

Mladen Pozajić bio je mrgodan, otežao čovjek, kretao se sporo, kao da je već odavno stigao i nigdje mu se više ne žuri. Oko njega se širio vonj koji sam tada, u svome sarajevskom djetinjstvu, vezivao uz odrasle, starije ljude, da bih godinama kasnije shvatio da tako vonja potrošena jetra. A kako su u Pozajićevoj generaciji muškarci u našemu gradu udarnički trošili svoje jetre na srednjoeuropsku melankoliju i orijentalni akšamluk, tako je i taj miris – uz miris pitralona – obilježio moje odrastanje i uvjerio me, možda i doživotno, da tako vonjaju muškarci. Moj otac je Pozajiću išao u kućne posjete, savjetovao ga kako da se nosi s dotrajalim fizisom, pipkao mu jetru, mjerio tlak, slao ga endokrinolozima i kardiolozima, kao što je to već činio i s drugim uglednim ili manje uglednim građanima, onako kampanjski i mimo zdravstvenog sustava. Drukčije kod tih ljudi nije išlo: u to vrijeme rijetki su bili oni koji su na takav način vodili računa o svome zdravlju da bi svojevoljno odšetali doktoru. Liječnicima se odlazilo na nosilima, često u stanju kliničke smrti.

Tek mnogo godina kasnije, nakon što Mladena Pozajića već odavno nije bilo (umro je u proljeće 1979.), na um mi je prvi put palo o čemu su sve moj otac, tihi ustaški sin, i Pozajić, Zagrepčanin u doživotnom progonstvu, mogli razgovarati. Ali nisu, jer su obojica bili savršeno pomireni sa svojim sudbinama, ili tačnije rečeno: sudbine su preuzele njihove ljudske naravi i karaktere, pa više i nisu bili ništa osim onoga što im je namijenila velika povijest. Pozajić se sa Sarajevom savršeno srodio, bio je ugledan građanin, raja (ovako upotrijebljena, riječ označava društvenog čovjeka, univerzalnog drugara i prijatelja, omiljenu ličnost u nekoj zajednici…), bio je jedan od onih po kojima će se pamtiti cijela epoha u kulturnoj povijesti grada. Došavši nakon rata po službenom rasporedu i po kazni u Sarajevo, da oživi muzički život i osniva Muzičku akademiju, Mladen Pozajić je proveo dobivene naloge i učinio mnogo više od toga: bio je dirigent, skladatelj, organizator glazbenih priredbi, pedagog i pisac. On je za Krležinu enciklopediju sastavljao natuknice o protagonistima muzičkoga života u toj dalekoj, orijentalnoj pokrajini, o kojoj se, mimo Krležina kruga, u Zagrebu govorilo s podcjenjivanjem. I uza sve to, s profesionalne i umjetničke strane, bio je to jedan uništen, upropašten život. Koliko god da je u Sarajevu učinio, a učinio je zaista mnogo, Pozajić je povijesno i politički deklasirana ličnost, prosvjetitelj s ruba poznatog svijeta, umjetnik koji nikada nije ostvario svoje talente. Danas se po njemu zove osnovna muzička škola, u starome dijelu grada, blizu Katoličke bogoslovije. Uspomena na njegovo ime živa je u tom uskom, specijalističkom krugu jednoga u sebe urušenog grada, pa se povremeno može učiniti i da je življa od hrvatske i zagrebačke uspomene na Mladenovu sestru, slavnu pijanisticu Melitu Lorković.

Priča o Pozajićima i Lorkovićima bila bi – kada bi je netko cijelu ispričao – priča o građanskome Zagrebu, o njegovoj veličini i niskosti, o metropolitanskim talentima, provincijalnim naravima, naslijeđenim omrazama, privatnim nesrećama i porodičnim tragedijama, i o svim njegovim vrlo strasnim i krvavim ideologijama, vjerama i zabludama dvadesetog stoljeća. U socijalistička vremena, ta je priča trebala biti prešućena zarad građanskoga reda i mira, i moralno-političke čistoće i ispravnosti “nepokorenoga grada”, a u postsocijalistička, tuđmanovska i neotuđmanovska doba, o ovakvim temama brbljat će se mnogo, uglavnom laži i gluposti, kojima se imala potvrditi zagrebačka građanska nevinost i ispravnost po pitanju svih zločina dvadesetog stoljeća, kao i vječito i neoskvrnuto hrvatsko svetačko mučeništvo iz vremena Drugoga svjetskog rata, i osobito poraća. Uostalom, to je razlog zbog kojega priče o Zagrebu ne bivaju ispričane i što će se sve to, skupa s Krležom, nakon što pomru posljednji svjedoci epohe, profundati u bezdane zaborava, gdje inače svršavaju sjećanja i povijesti svake provincije.

A da može i drukčije, potvrdila je, prije nekoliko tjedana, jedna neočekivana knjiga. U vlastitoj nakladi profesora glazbe i pijanista Jakše Zlatara objavljena je građanska i umjetnička biografija Melite Lorković, koju je napisao njezin sin Radovan, švicarski rezident i profesor glazbe. Sve bi oko te knjige trebalo biti obično i pomalo dosadno, sve s diskografijom, notnim zapisima i ponekom fotografijom, ali Radovan Lorković umjesto da izbjegne sve ono što je intelektualno osjetljivo, o čemu se u boljim kućama ne govori ili što bi moglo narušiti lijepu sliku Hrvata u njihovome hrvatskom zrcalu, smireno je, bez velike pompe i žestokih emocija, vrlo sažeto i stilski disciplinirano ispripovijedao u svojoj knjizi. Ono što smo dobili, knjiga je o građanskome Zagrebu u vremenima oko i za vrijeme Drugoga svjetskog rata, koja uz Josipa Horvata i “Preživjeti u Zagrebu”, te uz knjige Ive Goldsteina, pripada onim rijetkim hrvatskim pokušajima da se o sebi govori bez viktimizacije i bez pokušaja da se prikrije vlastita odgovornost za zločine koji su počinjeni u ime ustaškoga poretka. Lorkovićeva knjiga možda je i prva hrvatska knjiga iz koje se mogu naslutiti razlozi, intelektualne, moralne i emocionalne pretpostavke kojima su bili vođeni suputnici Pavelićevog režima, oni koji u zločinima nisu sudjelovali, niti su zločine podržavali, nego su, primjerice, koncertirali, objavljivali ljubavnu liriku ili, poput Branka Gavelle, u sarajevskom Hrvatskom državnom kazalištu inscenirali Hamleta.

Lorkovići su stara hrvatska korjenika. Od Blaža Lorkovića, prvog hrvatskog ekonomskog pisca i borca za narodno ime, koji je u Zagrebu, kao profesor prava nastupio 1871, razvijala se loza, kojoj je pripadao i Ivan Lorković, napredni političar i okretan um, jedan od čelnika Hrvatsko-srpske koalicije iz vremena Prvoga svjetskog rata, gorljiv pobornik jugoslavenske zajednice, da bi politička uloga Lorkovića u hrvatskoj povijesti neslavno završili s Mladenom, Pavelićevim ministrom vanjskih, pa unutarnjih poslova, i jednim od petorice potpisnika izjave od 30.ožujka 1941, kojom se Treći Reich poziva da pomogne stvaranje Nezavisne Države Hrvatske. Kako je, skupa s ministrom vojske Antom Vokićem, sudjelovao u tajnim pregovorima s HSS-om, koji su trebali rezultirati prelaskom NDH na stranu saveznika, pa su Nijemci otkrili njihov plan, a Pavelić je, da opere ruke od svega, uhitio tobožnje zavjerenike, u Hrvatskoj se, nakon 1990. nastojao stvoriti mit o Vokiću i Lorkoviću kao o pozitivcima, koji nisu dijelili iste ideale s Pavelićem ili, recimo, Luburićem, niti su po jasenovcima i jadovnima provodili ustašku političku i državotvornu praksu. Na žalost, taj mit je daleko od istine, zamućuje istinu, a s njom i tu veliku priču o Pozajićima i Lorkovićima.

Radovan Lorković, međutim, nema problem s tim što mu je Mladen Lorković stric. Ili bi tačnije bilo reći da je on taj problem riješio desetljećima prije nego što je krenuo pisati knjigu. Time ne samo da je pomogao istini, koliko god bilo neugodno živjeti s njom, nego se, u nekom plemenitijem smislu, na takav način odužio duhovima svoje obitelji, Pozajićima i Lorkovićima, a s njima i nekome uglavnom neostvarenom, boljem građanskom Zagrebu.

Melita Lorković rodila se u Županji, na Svetu Katarinu 1907, u obitelji kotarskoga veterinara Dragutina i majke Marije, Mice, koja će u Melitinom i u životu njezina starijeg brata Mladena, a zatim i u odrastanju Melitine djece, odigrati značajnu ulogu. Mama Mica ili Mizzy, nije bila neuka žena, školovala se u učiteljskoj školi i pomalo prebirala po tipkama, pa je djecu poslala da rano uče klavir. Imala je dobar dar ironije, što djeci nikako nije moglo biti ugodno. Piše Radovan Lorković: “Kad je Melita nakon deset godina studija tog djela prvi put s velikim uspjehom izvodila Brahmsov B-dur koncert, na pitanje, je li zadovoljna, Mica je odgovorila: ‘Pa kak ne bi dobro svirala, kad se tak dugo vežbala.'” Otac je bio drukčije naravi, bečki gospodin, kasniji profesor za zagrebačkom Veterinarskom fakultetu, pisac udžbenika. Roditelji su se svađali, ali su do kraja života ostali skupa.

Nakon Prvoga svjetskog rata preselili su se u Veliku Goricu, Melitu su upisali u internat u Zagrebu, pohađala je Gornjogradsku žensku gimnaziju i učila klavir kod tada znamenite gospođe Caatinelli, koja je podizala i drugu znamenitu zagrebačku pijanisticu prve polovine stoljeća, Doru Gušić. Na Muzičkoj akademiji, u klasi profesora Svetislava Stančića – valjda najvećega glasoviračkog učitelja u hrvatskoj glazbenoj povijesti – upoznala je Vlastu Debelić-Lorković. Njezin brat Radoslav postat će Melitin muž, i tako će njezina sudbina biti vezana s Lorkovićima, njihovom nesrećom i prokletstvom.

Radoslav Lorković nije bio ustaša, ali ipak će biti pogubljen u onome prvom, osvetničkom partizanskom naletu. Prema starijem sinu Hrvoju, Radoslav je primjenjivao neke prilično živopisne, možda sadističke odgojne metode, od kojih je mlađi Radovan bio pošteđen. Bio je prvak Hrvatske u skoku u dalj, darovit kemičar, pristojno zagrebačko gradsko čeljade. Najizraženiji društveni angažman bilo mu je druženje s nekakvim ruskim emigrantima, kod kojih se raspitivao o Oktobarskoj revoluciji, pa je to saznala policija, a Radoslav je fasovao otkaz na poslu, u tvornici Arko (današnjem Badelu). Sljedeće zaposlenje naći će u Usori, malom željezničkom mjestu, južno od Doboja. U Zagreb će se vratiti zahvaljujući ujaku Melitine prijateljice Juliju Donneru, koji će ga primiti za šefa inženjera u svojoj tvornici Moster (današnji Chromos).

Kada nastupi progon Židova, već u prvim tjednima Pavelićeve države, Donner će svisnuti od kapi, a Radoslav će biti postavljen na mjesto direktora tvornice. Tko zna jesu li osloboditelji to znali kada su ga odlučili pogubiti, ali to je bio Radoslavov ozbiljan grijeh. No, do razgovora o takvim grijesima mi nikada nismo stigli, niti je Zagreb ikada za njih bio svjestan. Insistirate li na pitanju je li Radoslav Lorković časno postupio kada je preko groba Židova Donnera postao direktor tvornice koju su preuzele nove vlasti, samo ćete izazvati bijes. Čak i kod ljudi koji, inače, osuđuju Pavelićevu politiku i svjesni su velikog zločina u Jasenovcu.

Dvije godine kasnije Melitin muž, a Mladenov brat, Radoslav Lorković postavljen je na čelo “Državnog ureda za cijene i nadnice”, pa član ravnateljstva u koncertu Bata, u Borovu. Bio je strog direktor, “kultiviran, vjeran i koncilijantan u srži”, kako piše njegov sin, autor knjige Radovan Lorković, i “znao je biti nasilno radikalan u moralu”. Nije lako pretpostaviti što je sve mogao značiti njegov nasilni radikalizam, te gdje je počinjao, gdje prestajao građanski moral onodobnog Zagreba, ali autor u istom odlomku, u istoj misli, napominje i da je otac za vrijeme rata “spašavao kolege, komuniste i Židove”. Ali zar to nisu činili svi, i zar svaki viđeniji građanin, protivnik režima, suputnik, ustaša, pa i ustaški krvnik, nije spasio pojedinog Židova, komunista, Srbina?

Knjiga Radovana Lorkovića i jest tako veličanstvena, kao potpuni izuzetak u hrvatskoj kulturi i književnosti, što njezin autor na više mjesta i na različite načine i postavlja upravo to pitanje. Time se neće osporiti nepravedno, revolucionarno, ali i banditsko pogubljenje Radoslava Lorkovića, kao i tolikih drugih ljudi, slične “krivnje”, odgovornosti i sudbine, ali će čitatelje biografije Melite Lorković suočiti s onim sa čime se Radovan Lorković svjesno suočava skoro cijeloga svog života: s odgovornošću za grandiozan, po svemu neusporediv, društveno nepojmljen i nikad okajan svakodnevni i svakominutni zločin Nezavisne Države Hrvatske. Ili, manje pompozno i tačnije kazano: suočava nas s mračnim tajnama naših dnevnih boravaka i porodičnih biografija.

O ujaku Mladenu Pozajiću, a zatim o majci govori ovo: “Mladen Pozajić naglašenu je političnost smatrao nenormalnom. Slično se i Melita premalo brinula za zbivanja u svijetu pa nije, kao ni Radoslav, znala pravilno ocijeniti događaje Drugoga svjetskog rata, što joj se kasnije vratilo. Iako su je nagovarali da s obitelji emigrira u Švedsku, smatrala je da im u domovini ništa ne može prijetiti. Imala je iluziju čiste savjesti kao garancije sigurnosti. Ni kasnije nije shvatila slojevitost hrvatske političke situacije i pod svakim režimom sakrivene proturječnosti političkih struja. Suprotstavila se energično Mladenu Lorkoviću, kad je jednom u obitelji zastupao nacističke rasne ideje, no kasnije sama nije bila sasvim slobodna od takvih razmišljanja u individualnim slučajevima. Primitivan i lakomislen bečki antisemitizam preživio je do danas u nekim krugovima građanskog Zagreba.” U posljednjoj rečenici, u toj fatalnoj hrvatskoj i zagrebačkoj razlici između nacističkoga antisemitizma ustaških ubojica i provincijalnog bečkog antisemitizma (čiji je duhovni otac bio Karl Lueger, gradonačelnik Beča s kraja devetnaestog stoljeća), kojim je bilo vođeno ono operetno građanstvo koje bi se znalo zauzeti za prijatelja, kuma ili susjeda mojsijevske vjere, ali im je baš fućkalo za one Židove koje nisu imali čast poznavati, u tom prosjeku između ustaške antisemitske prakse i pristojnoga građanstva i njegovih antisemitskih tlapnji, sva je nevolja neshvaćanja onoga što se s hrvatskim Židovima događalo u Drugome svjetskom ratu, u Zagrebu i u drugim gradovima Nezavisne Države Hrvatske.

Obiteljsko stradanje Lorkovića započinje 1944, nakon što je Mladen uhićen kao – navodni – pučist. Melita je do tada već bila ostvarila veliku karijeru, svirajući po najvećim pozornicama osovinskih država, te u zemljama koje je Njemačka okupirala, a legenda kaže da je svirala i pred samim Hitlerom, ali o tome nikakve potvrde nema. Brat Mladen Pozajić bio je dekan Muzičke akademije, ona je ravnala Klavirskim odsjekom, a u slobodno je vrijeme glasoviru poučavala, primjerice, i Poglavnikovu kćer Nadu. Autor knjige i tu epizodu briljantno apsolvira detaljem: u jednom polurečenici navodi kako su se, dok je Melita poučavala Nadu, oni kupali u bazenu Pavelićeve vile na Tuškancu. Ali svega toga je nestalo nakon što su Nijemci razotkrili Vokićevu i Lorkovićevu urotu.

Kada su stigli osloboditelji, Mladen je već bio mrtav, a Radoslav je nestao, da više nikada ne bude pronađen. Stradali su praktično svi punoljetni muški Lorkovići, osim onih koji su se na vrijeme sklonili. Melita Lorković i Mladen Pozajić postaju tihe žrtve revolucionarne retorzije, osuđene na društveni prezir i na anonimnost. Gase se svjetla pozornice, a kada se ponovo upale, oboje će biti drugi i drukčiji ljudi.

Pozajić će život provoditi u Sarajevu, i neće se vratiti ni nakon što proteknu desetljeća i vrate se već svi drugi, koji su u Bosnu odlazili po kazni. On se, kao u nekoj Andrićevoj priči, prilagodio i suživio s tim svijetom, pristajući uz stereotip takozvanoga orijentalnog fatalizma, koji je u sarajevskom slučaju, bez obzira na sve vjerske razlike i zabrane, podrazumijevao i prilične količine alkohola, toga najboljeg anestetika kosmičke boli i odumiranja u provinciji.

A Melitu su, kad su čuli da je bez posla, već 1947. pozvali u Beograd. Zvao ju je Mihailo Vukdragović, skladatelj i profesor na Akademiji, koji je, vjerojatno, Melitu Lorković poznavao iz prijeratnih vremena, kada je u sezoni 1934/35. bio dirigent zagrebačke opere. Vukdragoviću je, naravno, bio dobro poznat razlog zbog kojeg je pijanistica završila u nemilosti, i posve je sigurno da, kao aktivist antifašističkog pokreta za vrijeme rata, nije bio nimalo sućutan prema ustašama i njihovim prilježnicima, ali je – za razliku od tolikih drugih protagonista rane socijalističke epohe – znao omjeriti odgovornost Melite Lorković u onome u čemu je svjesno, ili po logici oportuniteta, sudjelovala, i znao je razlikovati nečiju krivnju i obiteljsku tragiku. Doveo ju je u Beograd, na Akademiju, pomogao joj da postane akter kulturnoga i javnog života metropole.

Ona je sinove ostavila u Zagrebu, na bakinoj brizi, i otisnula se u nešto čemu ne samo da emotivno nije pripadala, nego je osjećala i stanovitu odioznost. Dobila je lijep stan u Francuskoj ulici, u najstrožem centru grada, blizu Narodnog pozorišta i tada već otvorenog Kluba književnika. “Upitana u Beogradu kako se ugledna obitelj Lorković mogla vezati za nacistički režim ustaša, odgovarala je smjerno: ‘Branili su svoju državu.’ Tamo se navodno nije odrekla ni svoje urođene kajkavštine, pa se pričalo, da su njezine beogradske kolege na Akademiju počeli upotrebljavati ‘bum’ i ‘kaj’.” Piše tako o majci Radovan Lorković, miješajući u svojoj knjizi divljenje prema njezinoj umjetničkoj veličini s ponovljenim konstatacijama kako je Melita u pogledu intelektualne, društvene ili – gromke li riječi – nacionalne odgovornosti bila jedna mala, sitna ljudska jedinka, po svemu nalik svome hrvatskom rodu, kronično nespremnom i nesposobnom za bilo kakvu autorefleksiju ili pokajanje.

“Ipak, stari Zagreb nikad nije oprostio Meliti odlazak u nacionalno – usprkos parolama ‘Bratstvo i jedinstvo’ – omraženi Beograd. No Meliti je taj korak značio emancipaciju od uskih zagrebačkih prilika i preduvjet za nastavak kozmopolitskoga životnog stila.” Godine 1958, s pedeset i jednom godinom, umirovila se i napustila Beograd. Posredstvom violinista Josipa Klime došla je, sa skupinom jugoslavenskih glazbenika, u Kairo, gdje je na konzervatoriju deset godina vodila klavirski odsjek i često koncertirala. Učila je arapski – i jezik i pismo – prijateljevala s jednom koptskom obitelji, družila se s diplomatima i bila obožavana od studenata. Tako je, konačno i u potpunosti, vratila svom životu i imenu izgubljeni sjaj, pritom nikad tačno ne saznavši kako joj je, kad i gdje skončao muž. Postoji legenda da se o sudbini Radoslava Lorkovića raspitivao i maršal Tito. Ali sve je bilo uzalud, prekasno, izgubljeno, pokopano…

Na kraju se i u Zagrebu, već u svojim sedamdesetima vratila na Akademiju, ponovo cijenjena i obožavana, da bi se, na kraju, 1987. godine, ugasila naglo kao plamen šibice, pred svoj osamdeseti rođendan. Njezin život bio je mješavina onoga vrlo uzvišenog s onim niskim, visoke umjetnosti i zagrebačke malograđanštine, europejstva i provincijom dodatno zasićenog bečkog antisemitizma, kozmopolitizma i nesposobnosti da se razumiju drugi i bližnji. Bila je lijepa i darovita, gospođa iz dvije vrlo slične ulice, zagrebačke Gundulićeve i beogradske Francuske, i drukčije je, nego njezin brat, iznijela teret nametnute porodične tragike i povijesnoga vremena. Mladen Pozajić se mirio s okolnostima, a Melita Lorković se, nekako damski, opirala.

U njezinoj karijeri postojala je, međutim, jedna epizoda koja je, možda, posjedovala najveću katarzičnu energiju u hrvatskoj, ustvari zagrebačkoj, kulturnoj i političkoj povijesti. Kada je već predavala u Beogradu, dirigent Oskar Danon poveo ju je kući, u Zagreb, da uz Zagrebačku filharmoniju, pod njegovim ravnanjem, odsvira Lisztov koncert u Es-duru. Nekoliko minuta pred nastup nisu se stišavali aplauzi, što nije bilo u skladu ni s koncertnim bontonom, ni s duhom vremena. Melita se tako vratila doma, ali taj njezin povratak nikada nije bio osviješten. Nije ga osvijestila kultura koja ju je – ne samo po ideološkom nalogu, nego i po nalogu malograđanskoga oportuniteta – bila izopćila, i koja je živjela, pa i danas živi, u miru s vlastitom nečistom savješću, kako u odnosu prema svojim nestalim Židovima, tako i u odnosu prema Meliti Lorković ili Mladenu Pozajiću. U Zagreb ju je, hrabro i s punom sviješću i odgovornošću prema umjetnosti, ali i prema povijesnom trenutku, doveo i u Zagrebu ju je tad štitio Oskar Danon, sarajevski Jevrejin i komunist, partizanskoga konspirativnog imena ‘drug Cigo’, koji je prešao partizansku kalvariju brinući se za pjesnika Vladimira Nazora, i kojem su ustaše pobile skoro svu bližu i dalju porodicu.

Najveći, ali i najtačniji kompliment koji se da izreći nad knjigom Radovana Lorkovića “Melita Lorković”, s podnaslovom “Pozajići, Lorkovići, Melita i ja”, jest da je njezin autor stvorio nešto što je dostojno Danonovog čina. Tih sto pedeset šest stranica, izdanja koje se ne može naći u zagrebačkim knjižarama i iza kojeg stoji privatni entuzijazam gospodina Jakše Zlatara, imaju vrijednost privatne, Radovanove katarze, ali i – makar jednokratno i skriveno od službenih središta zagrebačke i hrvatske kulture – svijesti jedne zajednice o sebi, svojoj veličini i odgovornosti. Na kraju, to je i jedini način da Lorkovići i Pozajići, skupa s Zagrebom onoga vremena, ne padnu u zaborav, na koji ih je odavno osudila zajednička nečista savjest.

Miljenko Jergović 23. 09. 2012.

Vilenica, Albahari

Na upravo završenim europskim književnim susretima, nagradu Vilenica dobio je David Albahari, srpski pisac nastanjen u Kanadi. Riječ je o međunarodno poznatom piscu, prevođenom na sve frekventnije svjetske jezike. Albaharijev izdavač u Hrvatskoj je EPH Novi Liber. Tema ovogodišnjih susreta, književni nomadizam, na vrlo sretan način korespondirala je s romanima i kratkim pričama ovoga pisca. Susreti u Vilenici su, uz Europsku nagradu za poeziju u Vršcu, te uz Struške večeri poezije, najznačajnija međunarodna književna manifestacija u regiji nekadašnje Jugoslavije. Među ostalim piscima, Vilenicom su od 1986. nagrađeni Tomizza, Handke, Esterházy, Herbert, Kundera, Zagajewski, Nádas, Stasiuk… Od Hrvata, nagradu su zaslužili Slavko Mihalić 2000. i Mirko Kovač 2003. Manifestacija se, tradicionalno, održava na Krasu, u graničnim predjelima prema Italiji, i u čarobnim ambijentima Lipice, prapostojbine lipicanaca, plemenitih konja po kojima je slovenska nacija čuvena u svijetu.

Miljenko Jergović 10. 09. 2012.

Semezdin Mehmedinović: Autoportret s torbom

Danas, u utorak, u devetnaest sati u Zagrebačkom kazalištu mladih, bit će održana prva ovojesenska tribina Razotkrivanje. Urednik i esejist Seid Serdarević razgovarat će sa Semezdinom Mehmedinovićem, u povodu izlaska njegova “Autoportreta s torbom”, druge knjige, nakon “Ruskog kompjutora”, koju je Serdarević urednički potpisao u Frakturi.

“Autoportret s torbom” je niz mikroeseja, vrlo kratkih priča i mikroreportaža, te crteža na papiru i na iPadu, koji su nastajali, uglavnom, na putu od kuće do posla. Autor je u razgovoru s Ivicom Ivaniševićem, objavljenom u Slobodnoj Dalmaciji, rekao da mu je prvotna namjera bila da tekstove kombinira s fotografijama, ali kako bi ljudi fotografiranje, pogotovo u Americi, doživjeli kao provalu u privatnost, skoro pa teroristički čin, odlučio je crtati. Iako nije studirao likovnu umjetnost, niti se od osmoškolskih dana bavio crtanjem, sličice u “Autoportretu s torbom”, skice, portreti ili potreti načinjeni po sjećanju, tačne su i precizne, prikazuju ono što je ostalo izvan teksta, ili pridodaju tekstu dodatnu iluziju autentičnosti. Kao kad u Sebaldovoj knjizi, ili u Pamukovom Istanbulu, ugledate fotografiju koja “potvrđuje” nešto što je pisac upisao u svoju priču. Ali Mehmedinovićevi crteži imaju i dodatnu svrhu u knjizi: oni ne ilustriraju tekst, niti tekst opisuje nešto što je već nacrtano, nego dva svijeta su-postoje usporedo, na način na koji usporedo postoje, bilježeći isti vremenski odsječak i isto mjesto, i različita čovjekova čula.

Za razumijevanje ove knjige važno je imati svijest o labilnim, transformativnim, stalno nastajućim čovjekovim identitetima. Osim što je tim mijenama obilježen njezin pisac, knjiga očekuje i takvoga čitatelja. Semezdin Mehmedinović (Kiseljak od Tuzle, 1960.) pisac je naših jezika, s američkim papirima i namještenjem u Washington D.C-u. Zavičajan je u Arlingtonu, u Virginiji, odakle svakodnevno putuje na posao. Termin zavičajnosti primarno možete shvatiti u onom značenju u kojem ga je koristila francjozefovska administracija, kada je, nakon izdržane kazne zatvora, protjerala Ivu Andrića u Ovčarevo kod Travnika, kao mjesto njegove zavičajnosti. Ali zavičajnost se u Mehmedinovićevom, kao i u brojnim našim “slučajevima”, može shvatiti i u onom izvornom, romantičnom i sentimentalnom smislu. Naime, nakon što u Bosni izgubiš svoj zavičaj, jer se mjesto tvog odrastanja transformiralo, zavičaj ti može biti i Arlington u Virginiji.

U svakoj svojoj knjizi, nakon druge objavljene zbirke pjesama “Emigrant” iz 1990. (prva, pod naslovom “Modrac”, ostat će izvan Mehmedinovićeva opusa: to su bile virtuozne stilske vježbe, eliotovskog pjesničkog nadahnuća…), on će nastupati kao distancirani promatrač svijeta oko sebe. Najprije kao svakodnevni autobusni putnik za Zenicu, gdje je pred rat radio kao bibliotekar. Zatim, u knjizi “Sarajevo blues”, kao promatrač grada i svijeta pod opsadom, pa u “Devet Alexandrija” promatrač Amerike, kao zamišljane i doživljene zemlje, i kroz putovanje s istočne na zapadnu obalu. U “Ruskom kompjuteru” opisao je, tehnički vrlo detaljno, putovanje u emigraciju. Ali i u toj, naoko najintimnijoj knjizi, Semezdin nastupa kao promatrač, samo što sad promatra i samoga sebe. “Autoportret s torbom” je, na neki način, povratak na početak, na postupak iz “Emigranta”. Promijenila se samo ruta putovanja na posao, ne ide se iz Sarajeva u Zenicu, nego iz Arlingtona ili iz Alexandrije u Washington. I još nešto se promijenilo: nekadašnji je emigrant postao rezident. Iz Amerike se, barem u našemu svijetu, nema kamo emigrirati.

Ne znam o čemu će, i kako, Seid Serdarević razgovarati s Mehmedinovićem, ali otići ću da to čujem. Zanima me, kao nekoga tko je, u svome prethodnom životu, živio u njegovome prethodnom životu. U sadašnjim smo životima, o sukoba li interesa!, prijatelji na geografskoj distanci. Različiti su formati naših današnjih emigracija, nepripadanja i zavičajnosti. Zanimljiva je to priča, opisali smo je, donekle, u zajedničkoj knjizi “Transatlantic mail”, objavljenoj u Zagrebu, a zatim se, opet, sve promijenilo. Semezdin svoje knjige, u izvorniku, danas objavljuje kod zaprešićke Frakture, dok ja svoje knjige više nisam u prigodi objavljivati u Hrvatskoj…

Lijepo je i uzbudljivo to miješanje i ta zbrka od identiteta, o čemu, uostalom, i pišemo kada pišemo o sebi i o svijetu koji gledamo. Eto, recimo, o knjizi “Autoportret s torbom” prvi je, i do danas jedini, pisao književni kritičar i prozaist Mića Vujičić, čija je kritika objavljena u beogradskom NIN-u, u broju od 9. kolovoza. Vujičić je zavičajan u Mokrinu, u Vojvodini, odakle se Arlington dobro vidi, čuje, prepoznaje i osjeti. Sreća da je tako.

Miljenko Jergović 05. 09. 2012.

Vedran Benić: Dubrovački spomenar

Rano ujutro, 13. studenog 1991. dubrovački dopisnik Hrvatske televizije je u zgradi pošte na Ilijinoj glavici pripremao izvještaj za jutarnje vijesti. Prespavao je tu, nije išao doma, jer su okolo padale granate, a u pošti je bio jedini funkcionalan telefon, pa da uludo ne gubi vrijeme i živce. Uto mu je prišla neka žena: “Gospar Vedrane, ja sam Služba 988. Jučer su stalno zvali… da gori neka kuća Benića na Boninovu. Da nije vaša?” Jest, bila je to njegova obiteljska kuća, a s kućom je izgorjelo nekoliko slika Benićeva ujaka Iva Dulčića, kao i portret Vedranova oca, rad vječno mladoga dubrovačkog slikara Gabra Rajčevića, koji je umro 1943, jedva doživjevši trideset prvu.

Ali ne bismo o tome, nego o rečenici kojom Vedran Benić ispraća svoju kuću i sve što je bilo u njoj: “Bio mi je to prvi rat u životu (nadam se i posljednji), nisam bio svjestan da kuće mogu i – gorjeti.” Ne, nije to duhovita dosjetka, vajkadašnji šarm naivnosti, kojim se vješt pisac izvuče iz klopke što si ju je sam priredio pričom o vlastitoj pogibelji, niti je to bijeg od patetike… Ništa od svega toga: riječ je o rečenici koja najtačnije od svih rečenica opisuje osjećaj čovjeka koji je upravo saznao da mu gori kuća. Bolje se to ljudskim jezicima ne može reći. I da je samo ta rečenica u knjizi “Dubrovački spomenar”, podnaslovljenoj kao “sentimentalno putovanje sjećanjem na grad”, knjiga bi bila vrijedna čitanja.

Inače, sam naslov je loš, jer upućuje čitatelja na nešto što Benićeva knjiga nije, niti bi smjela biti. A podnaslov je, to čujete i osjetite sami, još mnogo gori, jer je samo nezgrapna redundanca neuspjeloga naslova. Ali sve su to, ionako, nevažne primjedbe, budući da se dobre knjige pomire i s lošim naslovima, pa ih katkad i poprave. Eto, primjerice, “Na rubu pameti” i “Na Drini ćuprija” baš i nisu naslovi kakve bi čovjek bližnjemu zaželio. Osim toga, ako ga pisac nema na prvu, opasno je i tražiti naslov koji će objasniti ili najaviti sadržaj knjige, kao što, obično, naslovom novinskoga teksta najavljujemo ono što u njemu piše. Sretniji su, ako dobro zvuče, oni naslovi koji ne samo da ništa ne najavljuju, nego ih čitatelj, možda, i ne razumije dok ne pročita knjigu. Da poznajem Vedrana Benića (prolazili smo, na zagrebačkom aerodromu, ljetos jedan pokraj drugoga baš kao katoličko pokraj turskoga groblja…), pokušavao bih ga nagovoriti da knjigu nazove “Fakini od dogane” te da je, ako već mora, podnaslovi kao “dubrovački spomenar”.

Ova knjiga je neka vrsta svaštare, i obuhvaća autorova istraživanja na različite teme iz malih dubrovačkih povijesti, iz povijesti dubrovačke svakodnevice, te iz osobne i obiteljske povijesti Benićeve i njegova naraštaja. Negdje pod kraj knjige nailazimo i na dvadesetak posve nepotrebnih stranica, umetnutih iz neke druge priče, na kojima se razglaba o vojnicima, diktatorima i kojekakvim totalitarizmima, ali i to možemo preskočiti zarad onoga što je vrijedno i zanimljivo, te što je na koncu i vrlo zabavno.

Ni o jednome našem gradu, ama ni o jednome južnoslavenskom i balkanskom gradu, njegovi žitelji, amateri i profesionalci, nisu u proteklih stotinjak godina napisali toliko knjiga u žanrovima velike i male povijesti, kao Dubrovčani o Dubrovniku. I taman kada čitatelj pomisli kako je gotovo i da više nema Dubrovčanina i Dubrovkinje a da nije istražio i ispisao neku gradsku historiju, pojavi se netko novi. Ili kakva zagrebačka doseljenica, ili još neki od preostalih čudaka, koji inače žive uredne građanske živote, sve dok se ne dočepaju kakvih dubrovačkih fraški, nakon čega posve izgube razum i krenu s istraživanjima. Eto, tako i Vedran Benić.

Sam priznaje kako je, vidjevši da su, negdje u Gružu, ispod pohabanog asfaltnog sloja, izbile stare tramvajske šine, odjurio doma po metar da premjeri prugu, o čemu je zatim vrijedno zapisao: “Ukupna širina nosive površine i žlijeba jedne tračnice iznosila je 10 cm, razmak između dviju tračnica, od žlijeba do žlijeba, bio je 70 cm.” I koliko god bi nam se moglo učiniti da se Benić bavio beskorisnim poslima, jer da negdje sigurno postoje zapisani podaci o dubrovačkoj tramvajskoj pruzi, istina je da našu povijest, a naročito povijest svakodnevice, dokumentiraju, zapisuju i od iščeznuća u mitu i legendi vrlo često spašavaju upravo ovakvi čudaci, amateri, kolekcionari, starinari, hobisti opsesivci i – što je najvažnije – ljudi koji vjeruju u važnost sjećanja. Knjiga Vedrana Benića je, pogotovu u najboljim svojim dijelovima, u studiji o Stradunu, te u istraživanjima povijesti dubrovačkih nosača i fakina, u maloj povijesti gradskih betula i kavana, kao i u povijesti gradskih kinematografa, vrlo vrijedan prilog tom pokušaju da se sačuva sama bit historijskoga sjećanja. Onog historijskog sjećanja koje ne polazi od države i od zastave, nego od doma, obitelji, trga i gradske svakodnevice.

U Benićevoj studiji o Stradunu posebno je zanimljiv onaj dio u kojem piše o dućanima, radnjama i lokalima što su od početka dvadesetog stoljeća postojali na Stradunu. U tome on polazi od popisa dućana, koji je po sjećanju 1958. sastavio Abramin Tolentino, i sam trgovac iz stare dubrovačke židovske porodice. Naravno, njegovo sjećanje ne može biti potpuno, jer je nastalo šest desetljeća kasnije, ali se na osnovu njega može s priličnom pouzdanošću rekonstruirati dubrovačka svakodnevica iz 1900, čime su se ljudi zanimali, kakvog su živjeli i tko su, ustvari, bili onovremeni Dubrovčani. Nastavljajući se na njega, Benić se dalje raspituje među starijim ljudima, prikuplja dokumente i fotografije, sjeća se vlastitog djetinjstva i mladosti, i obilazi današnji Stradun. Tekst koji na takav način nastaje i sam se pretvara u važan dokument za neku budućnost – ako budućnosti za Dubrovnik ikakve bude – a čitatelj ga prati s uzbuđenjem, pa sjetom i ganućem, da bi ga na kraju uznemirio i navodio da, čuvajući se od vlastitog gnjeva, pobjegne i od teksta, kao što je bježao od Dubrovnika.

Evo i zašto, samo jedan primjer: prvu butigu od klobuka, šeširdžijnicu, dućan s pokrivalima za glavu, na Stradunu je otvorio Euphillius Ronchi, kada je 1858. došao iz Milana. Neprekinuti obiteljski niz bavljenja klobučarskim obrtom, piše Vedran Benić, traje sve do danas. Bilo je vremena kada je u Ronchijevoj radnji radilo i po dvadeset ljudi. Evo teksta jedne Ronchijeve reklame, objavljene 1900. u Supilovoj “Crvenoj Hrvatskoj”: “Veliki izbor svakovrsnih muških i ženskih šešira. Nakita kao vrpca, baršuna, cvijeća, perja itd. Specialiteti koprene za lice. Muškijeh kravata i rukavica. Mrtvačkijeh vijenaca sa dotičnijem vrpcama i napisima. Kapa za uniforme. Tvornica popovskih šešira.” Ronchijev dućan je preživio i fašizam, i komunizam, i usude nacionalizacije i kolektivizacije, i zadnja ga je vodila šukununuka Euphilliusa Ronchija Marina Grabovac. Kako su najamnine rasle, klobučarnica se selila, i završila je u Ulici Lučarica, blizu crkve svetoga Vlaha, u prostoru koji je zatim vraćen dubrovačkoj Biskupiji. Crkva je, pred početak ljeta 2010, u vrijeme završetka Benićeve knjige, upravo raspisala natječaj za zakup prostora za sljedeće petogodišnje razdoblje. Ne znamo kako je natječaj prošao, a nešto nam se ne da ni raspitivati. Milije nam je da ne doznamo postoje li još uvijek u Dubrovniku Ronchijevi šeširi, pa nam nemojte slučajno ni dojavljivati, ako slučajno znate. Ali ne zato što nas ne bi zanimalo – upravo suprotno! – niti zato što nam nije stalo – o, više nam je do Ronchija stalo, nego do Dubrovačkih ljetnih igara! – nego ništa ne želimo znati zbog predvidljivosti odgovora, kao i predvidljivosti hajvanskih i huliganskih odgovora nadležnih lica. Vedranu Beniću hvala, jer je, makar u literarnoj fikciji, sačuvao jednu dubrovačku tradiciju, koja je starija od svih tradicija na koje se današnji gospodari i zagovornici tog grada pozivaju. Bila je starija i od Držića, jer je Držić umro, a šeširdžinica je sto i pedeset godina živjela.

Tko god je malo putovao, barem do Salzburga, recimo, do Beča, Venecije ili Siene, pa čak i do Beograda, do Knez Mihajlove ulice, primijetio je da u tim gradovima, u njihovim starim jezgrima, postoje zaštićene zone, koje su neprobojne i pred vrlo bogatim zakupcima javnih ili privatnih prostora. U tim gradovima, pa čak i u Beogradu, dućani, obrti, zanatske radnje koje imaju tradiciju dužu od suvremene tradicije grada, nalaze se pod zaštitom države. I onda vam je sasvim normalno usred Salzburga vidjeti staroga šustera kako neshvatljivo sporo kucka čavliće u potplate svojih ručno izrađivanih, a nimalo skupih cipela, jer je tu, u tom istom dućanu, isto tako kuckao i njegov pradjed, što je austrijskoj državi i Salzburgu gradu važnije od novaca koje bi im mogla ponuditi kakva kineska suvenirnica koja bi tu prodavala pozlaćene plastične Isuseke. Dubrovnik je, međutim, nešto drugo. A knjiga Vedrana Benića je, malena i uzaludna, protiv tog drugog.

Ali ta knjiga je i još nešto: imao je Vedran nonu Luciju, koja je 1973. umrla u vrlo dubokoj starosti, i svakom je svom unuku ostavila po štednu knjižicu, s popriličnom svotom novca. Pisac je svoj novac potrošio na petomjesečna, hipijevska tumaranja po Europi, po Parizu, Londonu, Amsterdamu, Bruxellesu… “S ‘europske turneje’ vratio sam se praznih špaga, ali punog srca: upoznao sam svoje 20. stoljeće.”

Nona je unucima ostavila i oporuku, u njoj i prvu rečenicu, na koju je pisac, s razlogom, ponosan, pa nam je u knjizi prenosi, a mi je šaljemo dalje: “Draga moja djeco, pošto na svijetu sve ima svoju svrhu, tako i ja svagdano očekivam moju i da vas ostavim.”

Miljenko Jergović 27. 08. 2012.

Vučine: Nasljednik

Vladimir Šagadin 27. 08. 2012.

Lazar Drljača

Da je živ, ove bi jeseni slikar Lazar Drljača slavio sto trideseti rođendan. A pravo govoreći, i mogao bi biti živ kako je živio. Mogao bi biti živ, da 14. srpnja 1970. u sarajevskom Oslobođenju nije objavljena vijest da je jučer umro. Bio je čudak i pustinjak, živio je daleko od svijeta, s malo kim se družio, iako je, kažu, znao sve žive jezike. Jednom su mu, krajem šezdesetih, na cesti, negdje uz Ivan sedlo, stali autom neki stranci, da ga povezu komad puta. Bilo je ljeto, upekao zvizdan, a on onako kosmat i bradat, u kaputu. Tek kad im je sjeo u auto, muž i žena, inače Švicarci, shvatili kakvoga su ljudskog stvora k sebi pripustili. Lazar nije riječi progovarao, ali bit će da je pomalo vonjao na divljinu i na zdrav život, pa je u jednom trenutku žena na njemačkome krenula da prigovara mužu što je stao tom luđaku u zimskome kaputu. Na to joj je Lazar vrlo ljubazno, na dobrom njemačkom, naučenom na bečkim studijima, odvratio da nije lud, nego boluje od kostobolje. Ona je zašutila, ali je nakon nekog vremena, sada na francuskom, primijetila da je čovjek kojeg su povezli klošar. Lazar je nešto nervoznije na elegantnome francuskom odgovorio da nije ni klošar, iako je spavao ispod pariških mostova, ali samo zato što je daleko stanovao, a volio je slikati jutra na Seni. Nakon nekog vremena, javio se i muž, na talijanskom, da primijeti kako ovaj klošar tvrdi da je slikar, a sigurno nikada nije čuo za Modiglianija. “Ne samo da sam ga znao, nego sam mu novac posuđivao i s njim nakon pijanki mahmurao!”, dreknuo je Lazar Drljača na talijanskom i zahtijevao da ga odmah puste van iz auta, jer s budalama ne želi imati posla.

Eto, to je jedna od tipičnih anegdota o hudom slikaru Lazaru Drljači, koja vjerojatno i nije istinita, a smišljena je po tipskoj bosanskoj kajdi. U svijetu bez historijskog i kulturnog pamćenja, u anegdotama i legendama biva sačuvano sve što je tom svijetu vrijedno. Ali je bez ikakvog značaja imaju li takve legende ikakve podloge u stvarnosti. Konačno, ukoliko životopis Isusa Krista može biti zasnivan na evanđeljima, zašto ne bi i životi svih drugih, važnih i nevažnih ljudi mogli biti zapisani po slobodnim, fascinacijom ispunjenim, svjedočanstvima suvremenika? A Lazar Drljača je fascinirao one koji će ga pamtiti.

Rođen je u nekom selu kod Bosanske Krupe, u porodici siromašnih seljaka, koji su ga, međutim, smogli poslati u Sarajevo, na školovanje. Takvo je bilo i vrijeme, habsburške vlasti puno su ulagale u opismenjavanje Bosanaca, pa je tako i Lazar u Sarajevu završio bravarski zanat. Ali umjesto da se vrati kući, kao dvadesetčetverogodišnjak odlazi u Beč da polaže ispit na bečkoj likovnoj akademiji. Godina je bila 1906, taman je Bosna i Hercegovina bila anektirana, vrijeme kada su dobrotom okupatora započinjale prve velike likovne karijere hrvatskih, bosanskih i srpskih modernih slikara. Drljača se pokazao vrlo marljivim, posvršavao je škole, radio sve što se od njega očekivalo, ali građanske stabilnosti i sustavnosti u njega nije bilo. Odlazi u Rim, pa u Pariz, pa opet u Italiju, živi nesređenim životom, istražuje, čita, uči, i jednu za drugom odbacuje sve intelektualne mode, ali i svaki građanski obzir.

Kada gledamo rijetke njegove sačuvane slike iz toga doba, učini nam se da je Lazarev talent bio neusporediv među svim drugim našim slikarskim talentima toga doba. U svemu što je radio, i kako god bi radio, Drljača je djelovao sigurno i dovršeno. Jednako u fovističkoj i u ekspresionističkoj fazi, kao i u vrijeme kada je iz čista mira počeo slikati starinske bosanske vedute, nevjerojatno precizne akvarele, u kojima ne samo da je prenosio karakteristične pejzaže, nego je na izvanredan način bilježio žanr scene iz svakodnevnog života. Kako god radio i što god radio, Lazar Drljača bio je gotov slikar, i to gotov veliki slikar, ali jedno nije mogao, a ni želio: ući u rutinu, istrajati u jednoj misli i jednom osjećaju, nego je stalno rušio ono što bi stvorio. U socijalnom smislu, dakle, u kontekstu povijesti umjetnosti i nacionalnog slikarstva, Drljača se nije mogao ostvariti. Ali to ga je, paradoksalno, činilo i većim umjetnikom nego što je bio. Jednom je rekao da je slikarstvo njegov život i da voli slikati, ali izlaže samo da bi imao od čega da živi. Uskoro je i od toga odustao.

Početkom tridesetih Lazar se osamio. Živio je negdje iznad Boračkoga jezera, rijetko je silazio u Konjic, s malo kim se družio. Slikao je za sebe, nije izlagao, niti je kome slike pokazivao. Prehranjivao se od sječe drva i košnje. Tokom rata, četnici su mu spalili kolibu, i u njoj sve slike. Sljedeći put dom mu je gorio 1946, opet s onim što je u međuvremenu naslikao. O Drljačinom slikarstvu, naročito iz tog najplodnijeg životnog i umjetničkog perioda, zapravo se ništa ne zna. Vatra je obavila zadaću i likovne kritike i povijesti umjetnosti.

Jednom ga je, za vrijeme rata, temeljito pokrala neka oružana banda. Odnijeli su mu i slike, ali ostala su dva nedovršena platna na štafelajima. Drljača je s platna sastrugao svu boju i sašio si odijelo.

Lazar Drljača vjerovao je u mit o bosanskim bogumilima. Nakon što je sa sebe zgulio sve identitete, zaključio je kako je i sam bogumil. I to posljednji. Bila mu je želja da mu kao nadgrobnik postave stećak. Tako je na kraju i učinjeno.

Lazar leži pod stećkom, za sobom ostavivši malo slika iz različitih životnih razdoblja, različitih i po doživljaju umjetnosti i estetskom svjetonazoru, i bezbroj anegdota, legendi, čaršijskih i narodskih glasina, koje se množe kako prolazi vrijeme od njegove smrti. Lazar se na kraju i sam pretvorio u glasinu: veliki slikar zemlje koje nema, u vjeri i narodu kojeg nema. Umjetnik kojeg nema, jer mu publika nikada nije bila potrebna. Savršen umjetnik.

Miljenko Jergović 08. 07. 2012.

Grad koji je poštovao ugovore i s davno nestalim carstvima

U povodu izložbe “Kultura Srba u Dubrovniku 1790-2010”, otvorene u Arhivu Srbije u Beogradu

Jedna je to od onih priča koje unutar hrvatske kulture ne mogu biti ni započete, a kamoli ispričane: zakašnjela nacionalizacija katoličkoga puka u propaloj Dubrovačkoj republici. U optiranju između hrvatstva i srpstva nije se odlučivalo samo o tome čiji će biti Dubrovnik, nego – mnogo važnije – o tome hoće li nacionalne paradigme Hrvata i Srba biti unificirane u skladu s njihovom vjerskom pripadnošću, hoće li katolici biti isključivo Hrvati, a Srbi samo pravoslavni. Još sve do pred kraj devetnaestog stoljeća ishod nije bio do kraja siguran, ali kada je jednom odlučeno, odluka je trajna i nepromjenjiva. U njoj je šifra nacionalnog pripadanja, ali i međunacionalnog ratovanja: svaki je rat između Srba i Hrvata ujedno i vjerski rat, čak i onaj u kojem bi ratovali samo ateisti, ali u svakom se ratu nastoje izmaštati i nekakvi Srbi-katolici i Hrvati-pravoslavci, ne bi li se na taj način, proširenjem paradigme, širio i državni teritorij.

Priča o dubrovačkom optiranju ostat će neizrečena zbog trajne nezrelosti hrvatskoga društva i kulture, a onda i zbog kukavičluka hrvatske pripovjedne naracije, i njezinih nositelja, pisaca, filmskih redatelja, pa i povjesničara. U toj nezrelosti, ili u nespremnosti da se govori o načinima na koji je neka kultura nastajala, prvi je, ali i konačni razlog njezina izvjesnog i lakog nestanka. Danas, 2012, ne čini se dalekim vrijeme kada će se hrvatska nacija svesti na manju skupinu pandura i sobarica, koji u slobodno vrijeme plešu folklor i zabavljaju se pripovijestima o svome mitskom i legendarnom podrijetlu.

Ali u svim velikim, obično sasvim banalnim, pričama koje se ne mogu i ne smiju ispričati, postoje one male, tragične i krvave, obiteljske i privatne, unutrašnje priče, koje bi se mogle pričati, ali nemaju komu, jer se obično tiču neke manjine i njezina snalaženja među većinom. Takva je i priča o dubrovačkim pravoslavcima, o tim autentičnim Srbima, koji su te nacije bili po vlastitome rođenju i sudbini, a ne na osnovu bilo čije imperijalne odluke ili povijesne logike. Međutim, upravo su oni, kao manjinci, morali biti, i uvijek su bili, prva i posljednja žrtva velike povijesti i svih njezinih iluzija. U tome, naravno, nisu izuzetni, niti se sudbinom razlikuju od slavonskih i vojvođanskih Nijemaca, dalmatinskih Talijana ili – na kraju svih krajeva – od zemunskih ili petrovaradinskih Hrvata. Stradanje manjine u pravilu se tiče snova i iluzija njezinih sunarodnjaka, koji tamo negdje daleko, zaštićeni većinskim osjećajem, kuju velike planove za cijelu naciju.

Priča o dubrovačkim Srbima i o dubrovačkom pravoslavlju veličanstvena je u svome sitnom, filigranskom vezu. Nikada većinski, nikada moćni, a oduvijek na dvadesetak kilometara, na popišaj puta i na domet minobacača, od prostranstava u kojima su sigurna i zaštićena većina. U tom snažnom i strašnom psihološkom i mentalitetnom iskušenju, između sudbine i spasenja, preživljavali su svoja stoljeća, i bivali neka čudnovata vrsta, pa se ne zna jesu li čudniji bili gradu Dubrovniku ili svojim većinskim sunarodnjacima. Iz perspektive neke ozbiljne kulture, velike književnosti ili samo ideje o tome što književnost u svom nastanku treba biti, dubrovački Srbi i pravoslavci važan su slučaj. O njima bismo trebali pisati i govoriti, oni su naša povlaštena, silna tema, velika poaroovska intriga i hičkokovski triler, ali iz očišta ratničke logike i iz svake patriotske perspektive, ako na gradove gledamo kroz topovske cijevi i kroz prozore naših akademija nauka i umjetnosti, ti ljudi ne samo da su smetnja i višak, nego su sitan povijesni otpad, koji će na kraju sebe samoga počistiti. Na žalost i sramotu većinske kulture, a na štetu nekoga višeg, povijesnog sjećanja.

Stari su Dubrovčani, za razliku od većine balkanskih i južnoslavenskih zajednica svoga doba, imali strast prema zapisivanju i dokumentiranju te prema nizanju ceremonijala i stvaranju tradicije. Ono što su drugdje mitovi i legende o davnoj slavi kraljevstava, u Dubrovniku su dokumenti, potvrde, ugovori. Jedan od njih potpisan je još u srednjemu vijeku, godine 1333, između srpskoga cara Dušana i dubrovačke vlade, i prema njemu su, između ostaloga, Dubrovčani trebali plaćati godišnji tribut srpskim pravoslavnim manastirima, u Jeruzalemu pa na Svetoj gori Atosu, da bi se tamošnji monasi molili za spas i sreću Republike, a ustvari da bi se ona zaštitila od teritorijalnih apetita tadašnjega moćnog Dušanova carstva. I ničega tu neobičnog ne bi bilo, i sve bi bilo u skladu s najboljim tradicijama dubrovačke diplomacije, da tribut nije poštovan i plaćan Hilandarskome manastiru sve do pada Dubrovačke republike, punih 470 godina. U međuvremenu odavno je propalo Dušanovo carstvo, Srbi su pali pod otomansku vlast, nestalo je i Pećke patrijaršije i skoro svakoga živoga ili pisanog traga o postojanju jedne države i njezine kulture, ali su Dubrovčani, ipak, poštovali ugovor. Ceremonijalno su čuvali vlastitu tradiciju, u nekom čudnom, fatalističkom uvjerenju da bi ih ona mogla sačuvati od propasti, od moćnih neprijatelja i od vlastitoga zastarijevanja, ali su tako čuvali i tradiciju onih kojima su svoj čudni dug uporno plaćali.

Naravno, za to vrijeme u samome Dubrovniku nije bilo vjerskih sloboda u današnjem smislu riječi, nije se smjela izgraditi pravoslavna bogomolja, pa čak ni na privatnome posjedu Save Vladislavića, rođenoga Dubrovčanina i visokog pouzdanika ruskoga cara Petra Velikog. Kada je 1711. Savi odbijena dozvola za gradnju kapele na Posatu, on se tako naljutio da je otišao u Sankt Peterburg i više nikada nije navratio u svoj grad. O Vladislaviću pisao je Jovan Dučić svoju dokumentarističku laudaciju, ali njegov životopis, avanturistički, urotnički i prosvjetiteljski, zapravo nikada u srpskoj niti u hrvatskoj književnosti nije dobio svoju pripovijest. Na neki način je i Sava Vladislavić, koliko god bivao pri ruci najmoćnijem vladaru svoga vremena, u kulturi svoga svijeta ostao manjinac, čudnovati grof ilirski.

Srbi Grad intenzivnije naseljavaju s početkom devetnaestog stoljeća. Dolaze iz Hercegovine i istočne Bosne, pokreću trgovinu, osnivaju svoja društva, stvaraju mikrotradiciju i grade crkve, na kraju i onu veliku, Svetoga Blagovještenja, u Ulici od puča, posvećenu 1877. Tada su već postojale ugledne i moćne dubrovačke srpske obitelji, čija će se loza u nekoliko slučajeva prenositi kroz cijelo dvadeseto stoljeće i opstati u Gradu sve do današnjih dana, tada je, u vrijeme posvećenja crkve Svetoga Blagovještenja bilo dovršeno kalemljenje jednoga manjinskog identiteta na većinski identitet katoličkog Dubrovnika, i mogla je započeti njegova propast i povijest dugog stradanja, koja će, opet, za generacije tih ljudi biti vrijeme porodične i privatne sreće, napredovanja prema nekom višem, u historijskim kronikama zanemarenom osobnom cilju, vrijeme rađanja i umiranja mimo svake historijske logike, sve do trenutaka kada bi se, kao 1941. i 1945, te kao 1991. privatno vrijeme izjednačilo s javnim. A takvo poravnavanje satova uvijek i svakome može značiti samo nesreću.

U tom vremenu, nakon što je sagrađena crkva Svetoga Blagovještenja, i predviđena za buduća neka doba kada će pravoslavnih vjernika biti mnogo više nego te 1877, u centrima srpske kulture i politike, u Novom Sadu, Beogradu, Mostaru, Beču ili Zagrebu, bilo je više interesa oko nacionalnog identiteta katoličkog Dubrovnika i njegove kulture i tradicije, nego što će ga kroz cijelo dvadeseto stoljeće biti za srpsku pravoslavnu manjinu u tom gradu, koja će, opet, najteže i stradavati zbog vrste tog interesa i načina na koji se on ispoljavao. U tom nastojanju, nakon što je već sve bilo gotovo i na Balkanu se već odavno znalo i što je čije i tko je koje nacije, da se katolički Dubrovnik oglasi srpskim, zajedno sa svom njegovom kulturnom i književnošću, po strani su, gotovo zaboravljeni, ostali pripadnici te žilave manjine, koja nikada neće do kraja ispuniti crkvu Svetoga Blagovještenja.

Konačna katastrofa po srpsku pravoslavnu zajednicu nastupit će nakon što 1991. Grad bude napadnut, opsađen i granatiran s mora i kopna, najprije u ime tada već fantomske ideje o obrani Jugoslavije, a odmah zatim u ime one druge, još smrtonosnije fantazme o starome srpstvu katoličkog Dubrovnika. Taj relativno kratki, ali besprimjerno prljav i odvratan rat, u kojem je po Konavlima pljačkana bijela tehnika a nekretnine spaljivane, pomaknuo je tektonske ploče ispod Grada i mijenjao smisao, sadržaj i sjećanja jedne kulture. Dubrovnik je u fizičkome smislu obranjen pred osvajačima, ali je u duhovnom i kulturnom pogledu postao pogranična karaula na repu Hrvatske, u kojoj će najvrednije nekretnine pokupovati britanski i ruski slaboobrazovani dokoličari, krijumčari oružja i naftaši, i pred čije će drevne zidine doplovljavati ploveći bijeli neboderi, da bi stanari prošetali Stradunom i ispraznili svoja crijeva na toj hridi slobode. Zaštitivši se od svoga tisućljetnog okruženja i od velikoga dijela vlastite povijesti, Grad će slaviti svoje nove pobjede, vješajući o Orlandov kip preteške nacionalne barjake, pod kojim će nesretnome mladiću popucati njegove kamene ruke.

Za dubrovačku srpskopravoslavnu manjinu i njezinu povijest više sam se počeo interesirati otkada u taj grad ne dolazim. Niti imam volje sebi objašnjavati današnji Dubrovnik, a dostojanstvo me priječi da sebe objašnjavam njemu, pa je najbolje da na njega, koji me se itekako ticao i tiče me se, gledam iz prikrajka. Ionako me više zanima ono čega u Dubrovniku više nema od onoga čega danas tamo ima. To je bio razlog, uz neka prijateljstva i ljudske naklonosti, što sam putovao u Beograd, na otvorenje izložbe “Kultura Srba u Dubrovniku 1790-2010”, podnaslovljene “iz riznice srpske pravoslavne crkve Svetoga Blagovještenja”, koja je priređena u suorganizaciji Srpske pravoslavne crkvene općine u Dubrovniku i Arhiva Srbije, i što sam prethodno, opet povlašten prijateljstvom, pomalo zavirivao u veliki katalog u njegovu nastajanju pred izložbu. Ta je knjiga – politički korektno objavljena u ćiriličnom ekavskom i latiničnom ijekavskom izdanju – mala kulturna, politička i porodična povijest dubrovačkih Srba. Priredili su je dubrovački paroh Goran Spaić, te Jelica Reljić i Miroslav Perišić, oboje iz Arhiva Srbije. Tekstove je ispisalo dvadesetero autora, znanstvenika iz Beograda, Dubrovnika i Zagreba. Onaj, meni najzanimljiviji dio porodičnih povijesti sastavio je dubrovački povjesničar umjetnosti i svojevrsni lokalni polihistor Ivan Viđen.

Ali glavni lik ove priče je otac Goran Spaić, cjelinom svoga zvanja i crkvene časti: protojerej stavrofor, paroh dubrovački i starješina crkve Svetoga Blagovještenja u Dubrovniku. Njemu je, kao pokretaču izložbe, bilo jasno da je ovaj katalog, vjerojatno, jedinstvena prilika da se otpočetka do kraja pokuša ispričati povijest dubrovačkih Srba, u kojoj će biti arhivirano, katalogizirano i opisano svo njihovo umjetničko blago. Cijela stvar je, naravno, otpočetka bila dvostruko osjetljiva: srpsku bi metropolsku elitu mogla razjariti time što će srpski Dubrovnik svesti na njegovu manjinsku i pravoslavnu mjeru, dok će hrvatskoj eliti smetati već to što se uopće i govori, pa još u Beogradu, o nekome srpskome dubrovačkom blagu. Svedena na svoje dvostruko prezreno manjinstvo, nakon što joj se propast već dogodila, a historija joj dokončana, predvođena ocem Goranom, zajednica je ispričala priču o sebi.

Na otvorenje izložbe došao je neki neobičan, vrlo šarolik svijet. Ispred velike, historicističke građevine Arhiva Srbije, u njezinom dvorištu, i vani na ulici, našli su se srpski vladike i popovi, predvođeni patrijarhom Irinejem, pa profesori s bogoslovnih fakulteta i dvojica imama s ahmedijama, koje su se bijelile pod žeženim kasnolipanjskim suncem, ali puno više je bilo nekoga običnog svijeta: Dubrovčana, pravoslavnih i katolika, koji su doputovali na izložbu, pa Dubrovčana što žive u Beogradu i Dubrovčana ne po zavičaju, nego po nekome unutarnjem opredjeljenju i izboru, a uz njih i ljudi raznih i kojekakvih, redom prijatelja, koji će dugo i strpljivo slušati govornike, i neće čuti niti jednu krivu riječ, ništa što bi moglo posvađati neizmirene ili što bi moglo vrijeđati pomirene.

Govorio je episkop zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije, govorio je i srpski ministar kulture Predrag Marković, ali je za samu izložbu – da ne bude krivih glasova, da netko nešto krivo ne čuje i ne shvati – najvažnije bilo (ocu Goranu Spaiću vjerojatno se stijena Laus sa srca svalila kada je čuo da on dolazi) što je na otvorenje stigao i govor održao pomoćnik hrvatske ministrice kulture Zlatko Uzelac. Time je, na simboličnoj razini, ostvaren sam smisao ove neobične i snažne izložbe. Naime, iako se održava u Beogradu, iako se na njoj predstavlja jedan segment, ruban i sitan – koliko god silno dragocjen – srpske kulture, izložba može imati smisla samo ako je prihvate i svojom dožive većinski Dubrovnik i živa hrvatska kultura.

Ali ima u tome i neke svakodnevnije, možda i prizemnije, ljudskije kalkulacije, o kojoj paroh dubrovački mora voditi računa: ne daj Bože da beogradska izložba i katalog naštete ijednome dubrovačkom manjincu, Srbinu i pravoslavcu, ili onome koga većinska okolina smatra Srbinom i pravoslavcem, i ne daj Bože da, s argumenta ove izložbe, nekoga čovjeka samo krivo pogledaju dok u dućanu kupuje kruh ili dok stoji ispred izloga one stradunske knjižare i promatra naslovnice, jer tada cijela stvar nema baš nikakvog smisla. Otac Goran Spaić razapet je između velike povijesti Dubrovnika i svakodnevice svoje obitelji i svoga malenog stada. Na jednoj su strani Grad i njegova prošlost, te srpska kultura i pravoslavna tradicija kao njezin važan začin, a na drugoj je strani život, koji s tom poviješću Grada i njegove većinske i svih manjinskih zajednica, više nema ama baš nikakve veze. Parohova misija je takva, njemu nije dano da učini što i ja, pa da pred uvredama novoga doba dezertira negdje u duboku pozadinu, iz koje bi na Dubrovnik gledao kao na vlastitu prošlost i na zajedničko pamćenje. Meni je dovoljna fikcija, dok se on brine o živim ljudima.

U toj su fikciji i mrtvi Dubrovčani iz kataloga ove izložbe, pa tako, recimo, i kapetan Niko Kovačević, iz slavne srpske porodice Kovačevića, koja je u Gradu živjela otpočetka devetnaestog stoljeća, o čijoj sudbini ovako u Beograd javlja srpski generalni konzul u Trstu Haim Davičo: “U Bejrutu je umro u nemačkom špitalju Nikola Kovačević, kapetan ‘Lojda’, veliki rodoljub rodom iz Dubrovnika i jedan od onih sad retkih Dubrovčana, koji je svoja srpska osećanja umeo da očuva od mešavine sa partijskim ljudima iz Srbije i od crnogorskog spletkarenja. Držim, da je bio u udaljenom srostvu sa Gđom Konstantinovićkom. Ako se njegovo telo bude prenelo u ovdašnje srpsko groblje, položiću na njegov odar jedan venac…” Tako piše konzul Davičo ministru inostranih dela Kraljevine Srbije Simi Lozaniću, i iz njegove diplomatske depeše raste cijela jedna naknadna historija, iz koje se, opet, grana, u slobodnoj čitateljskoj imaginaciji, ispunjenoj kojekakvim usputnim znanjima o svakodnevici i dubrovačkim sjećanjima, niz mogućih, stvarnih ili izmišljenih, priča i pripovijesti o jednome Dubrovniku, kojem je ovaj današnji samo kulisa. Ili prazna školjka koju su odavno napustili svi njezini stanari.

Ali i tog Haima Daviča, sposobnog diplomata, a pomalo i špijuna, srpskog Jevrejina i manjinca, pritom patriota kakvim samo manjinac i može biti, znam iz drugih, od Dubrovnika vrlo udaljenih dokumenata i knjiga, pa mi se i on, premda odavno mrtav i sasvim fiktivan, življim čini od mnogih zlonamjernika kojima je džaba išta objašnjavati, a uzaludno ih je i izbjegavati. Spominjem ga usput, kao i kapetana Nika Kovačevića, premda bi se o obojici moglo nadugo i zanimljivo pisati i pripovijedati. Povijest manjina, nacionalnih ili vjerskih, povijest mikrozajednica svake vrste redovito je povijest oriđinala, izdvojenih slučajeva, drugih i drukčijih, i ona je redovito, barem za književnost i za svaku malu historiju i historiju svakodnevice, zanimljivija i uzbudljivija od većinske povijesti. Iako je i to istina da se u tim malim i manjinskim historijama uvijek vrlo vjerno zrcale velike povijesti i povijesti većinske zajednice. Tko umije čitati i kome je do toga uopće stalo, u priču o dubrovačkim Srbima upisana je cijela priča o Dubrovniku. Kultura manjine je poput DNK svake većinske historije i kulture.

Cijeloga svog svjesnog života, u Sarajevu i u Dubrovniku, okružen sam razglednicama, bedekerima, knjižicama i požutjelim starinskim prospektima, koji su nosili znak knjižara i tiskara Jova Tošovića. Kada sam se doselio u Zagreb, jedna od stvari koje sam krenuo skupljati po ovdašnjim antikvarijatima, bile su te razglednice, bedekeri, knjižice, prospekti i fotomonografije Jova Tošovića. Zatrpavam se svim tim kartolinama i papirušinama, nadlagujući se da će mi zatrebati i da ću o svemu tome pisati. A neću, vjerojatno, nikad, nego je na Tošovićevim fotografijama i u njegovim publikacijama moj privatni Dubrovnik. Ili moj jedini Dubrovnik, dok za drugi, zapravo, i ne znam. Kratka i uzbudljiva povijest dubrovačkih Tošovića, kako je u svom tekstu opisuje Ivan Viđen, dio je dubrovačke srpske povijesti i može se pročitati u katalogu za beogradsku izložbu. Može se pročitati i to da je Jovo Tošović, s oba svoja sina, pogubljen u ustaškome logoru, u Gospiću 1941, što onda neki drukčiji smisao daje i svim tim crno-bijelim razglednicama grada Dubrovnika iz zagrebačkih ili beogradskih antikvarijata. Jovo Tošović je, bez ikakvog pretjerivanja, otac većine rakursa iz kojih se, do dana današnjega, fotografiraju Grad i njegove znamenitosti. Na razglednicama Jova Tošovića Dubrovnik je prvi put izgledao onako kakvim ga mi današnji pamtimo i na slikama vidimo. Njemu pripada patent na gradske vedute, on je autor onoga što će se pretvoriti u niz općih mjesta. U tom licu, u toj slici Grada morala bi nekako biti upisana sudbina Jova Tošovića i dvojice njegovih sinova.

Na izložbi u Beogradu pokazana je i lijepa zbirka ikona. Među njima i Hristos u grobu, iz petnaestoga ili šesnaestoga stoljeća, koja je mom skromnom pogledu najdraža. Čista i jednostavna, lišena svih ukrasa, ceremonijalnosti i velike retorike, ova ikona spaja udaljene vremenske tačke, između kojih se smjestila, nastajala je, rasla i gasila se, jedna kultura. O povijesti ove ikone nećemo saznati ništa, ni kako je stigla u Dubrovnik, ni kamo je, kako i koliko dugo putovala. To je onaj dio priče koji može nadomjestiti samo imaginacija pisca, jer nema svjedoka, niti ih je ikada bilo, koji bi ispraćali i dokumentirali povijest ikone, od ikonopisca do crkvenoga muzeja u Dubrovniku. Iznad Hristosa, dok se diže iz groba, nad ramenima njegovim, dva su neobično sitna anđela, kao dva opnokrilca, vilina konjica. Ono pred čime čovjek zanijemi jest ta jednostavnost usred koje je, među njegovim ramenima, proteklo svo to vrijeme, pet ili šest stoljeća dugo.

Ne treba ni sumnjati da će se naći i takvih koji će razbijati glavu u pokušaju da dokonaju zadnje namjere koje su vladika Grigorije i otac Goran imali s ovom beogradskom izložbom i dva prateća kataloga, ćiriličnim i latiničnim. Uzaludan trud uzaludnih ljudi, jer je u ovakvim stvarima istina vrlo jednostavna. Zadnja njihova namjera bila je da baš ja vidim Hristosa u grobu, Imago Pietatis, među beogradskim Dubrovčanima. Ne treba dalje misliti.

Miljenko Jergović 07. 07. 2012.

Antal Szerb

Antal Szerb (1901-1945) nedavno se, u dvijetisućitima, pojavio kao velika zvijezda europske književnosti. Prevode ga na sve strane, uspoređuju s klasicima dvadesetog stoljeća, slave.

Zahvaljujući nakladi OceanMore, nedavno je tiskan i hrvatski prijevod Szerbova najpoznatijeg romana “Putnik i mjesečina” (prevoditeljica Viktorija Šantić). Iako je napisana prije sedamdeset pet godina, ova elegantna i uznemirujuća proza, putopis s emocionalnim i društvenim slomom u pozadini, plijeni neobičnom svježinom i snagom, a istovremeno i čitljivošću. Szerb je od onih velikih pisaca čiji stil i senzibilitet obuhvaća najšire čitateljske slojeve: koncentrirane i dekoncentrirane, niske i visoke. Knjiga idealna za ljetna čitanja.

Szerb je prozu pisao malo i rijetko: tek tri romana i knjiga priča. Bio je i pjesnik, ali po temeljnome zvanju povjesničar madžarske i svjetske književnosti, anglist i germanist. U formativnom i intelektualnom smislu, iznimno važno bilo je i njegovo katolištvo. Nije u tome bio nazadnjak ni klerikalac, ali vjerovao je u Boga Stvoritelja, mapa kršćanske mitologije ujedno je bila i mapa Szerbove duše. Tek u ratu, nakon pada Horthyjeva režima i izravne njemačke okupacije, 1944. Antal Szerb na najstrašniji će način postati svjestan onoga što je prethodilo njegovoj vjeri: Szerbovi roditelji bili su pokršteni Židovi te je i on podlijegao rasnim zakonima. Dva-tri mjeseca pred kraj rata završio je u koncentracijskom logoru, gdje je nasmrt pretučen.

Desetljećima je bio ime iz pozamašnog i bogatog imenika madžarske književnosti, njegove povijesti književnosti u toj su zemlji ostale kanonske, ali je trebalo proći vrijeme da ga, kao i Sandora Maraija, otkrije Europa. No, za razliku od Maraija, čije će otkriće podrazumijevati čitavu jednu posmrtnu kampanju, jedan zagrobni književni život, Szerbov će slučaj ostati tek bljesak. Napisao je malo, za vječnost više nego dovoljno, ali za izdavačku industriju i industriju novih europskih klasika, tragično malo. Pritom, trudio se pisati raznoliko, eksperimentirati s vlastitim darom, ne ponoviti isti model. U Beogradu, u izdanju Stubova kulture, a u prijevodu Arpada Vicka, objavljena je i Szerbova “Legenda o Pendragonu”, urnebesno zabavna i pomalo bizarna knjiga, parodija gotskog romana, koja se danas, na prilično šokantan način, može referirati i na modu fantasi literature.

Szerbova biografija je uznemirujuća, ali i karakteristična u jednome naraštaju istočnoeuropskih i židovskih intelektualaca i pisaca. Međutim, Szerbova proza teče mimo njegova stradanja i sudbine, i tiče se nas današnjih više nego što bismo to mogli očekivati. To je i razlog zbog kojega se na Zapadu jedan mrtvi pisac prometnuo u veliko književno otkriće.

Miljenko Jergović 26. 06. 2012.

Branko Kukić

U četvrtak će, u 19 sati, u Zagrebačkom kazalištu mladih, u sklopu autorske tribine Seida Serdarevića Razotkrivanje, biti predstavljen urednički rad čačanskoga i beogradskog pjesnika i fanatika Branka Kukića. Uz Serdarevića i njegova gosta u predstavljanju će sudjelovati pisac Svetislav Basara te pisac i leksikograf Vlaho Bogišić. Tako bi, dakle, glasila kratka i neprivlačna vijest, koju u nastavku valja preokrenuti.

Branko Kukić (1950.) jedna je od najneobičnijih pojava južnoslavenskih kultura i književnosti. Od 1974. do današnjih dana u Čačku uređuje časopis Gradac, koji u posljednjih tridesetak godina izlazi isključivo u tematskim brojevima, malim antologijama umjetnika i mislilaca, umjetničkih i društvenih pravaca, usmjerenja i kretanja. Od broja posvećenog Borgesu koji je izišao sredinom sedamdesetih, slijedio je niz o beogradskoj Medijali, Suvremenoj svjetskoj priči, Apokalipsi, Paracelzusu, Bruni Schulzu, Williamu Blakeu, Danilu Kišu, Harmsu, Mistici, Ernstu Jüngeru, sve do novijih brojeva posvećenih Vasku Popi, Davidu Albahariju, Mladoj Bosni. Osim iznimne i nesvodive kulturološke i književne važnosti projekta Gradac, važno je, vjerojatno i mnogo važnije, nešto drugo. Naraštajima čitatelja u bivšoj Jugoslaviji Branko Kukić bio je smjernica u obrazovanju, navjestitelj trendova i običaja, arbitar stila i elegancije. Tako je i danas: znam ljude – a među njima, ipak, najbolje znam sebe – u Ljubljani, Zagrebu, Travniku, koji se i danas, i u svojim srednjim godinama, ubiše tražeći Gradac, da im nešto otkrije, da ih uputi, da ih obrazuje. Prije nekoliko godina, u intervjuu za beogradski dnevni list Danas Kukić je rekao: “Formiranje ukusa prvi je korak prema prosvećenom društvu.” Kakvo je opće stanje: četrdeset godina on se bavi uzaludnim poslom. Na kojem smo mu privatno i pojedinačno zahvalni.

Službeni glasnik srpska je varijanta Narodnih novina, visokoprofitna državna tvrtka za proizvodnju formulara, zbirki propisa i taksenih marki. Od vremena vladavine Zorana Đinđića tako zarađeni novac strateški se prelijevao u veliko knjiško izdavaštvo, koje u političkom, kulturnom i estetskom smislu obuhvaća cjelokupan spektar srpskoga nacionalnog meinstrima, a zatim prelazi u radikalni esteticizam. Među urednicima su, recimo, Jovica Aćin i Gojko Tešić, velikani žive nacionalne kulture, a prije nekoliko godina su privolili i Branka Kukića da dođe u Beograd i uređuje ediciju rječnika i enciklopedija svakodnevice. Tako je, u vrlo kratkom vremenu, nastao čudesan, pomalo ekscentričan niz uglavnom francuskih prijevoda rječnika zaljubljenika u vino, u mačke, u sitna zadovoljstva, u Rusiju, u Grčku. Među njima je i knjiga Marija Vargasa Llose “Rečnik zaljubljenika u Latinsku Ameriku”. Objavljeni su i “Rečnik pakla”, “Rečnik tela” i meni posebno drag i fascinantan “Rečnik kiše”.

Ovom poslu Kukić pristupa jednako kao i uređivanju Gradca, akribično slijedeći svoju prosvjetiteljsku misiju, on nastoji popravljati zajednicu i kulturu tako što će je učiniti estetski osjetljivijom. Taman posla da je on neki snob, svilen tip iz provincije, elitist u skupom odjelu, koji se, kada mu dozlogrdi, osami u brvnari usred šume. Branko Kukić je, suprotno, teški radnik, rudar, onaj koji sve važno nosi iznutra, pa će mu svaki ozbiljniji vunbacitelj sumnjičavo zatražiti pozivnicu kada pokuša ući na priredbu koja se održava njemu u čast. Ali u svim izdanjima koja urednički potpisuje ima nečega što je, opet paradoksalno, snobovsko u najplemenitijem smislu riječi. Njegove knjige i brojevi časopisa donose velike čitateljske užitke, jednako su zabavne koliko i pametne, pa ih se iz hedonizma i čita, i drži na policama i traži po antikvarijatima. Toliko mi se puta dogodilo da kupujem Gradac s nekom od tema koje me baš nimalo ne zanimaju… U tome se prepoznaju veliki novinski i knjiški urednici: čitatelja uvjere da ga zanima baš sve što zanima i njih.

O Kukiću mnogo kazuje i to da će ga predstaviti Svetislav Basara, srpski prozni klasik, i sam tema jednoga broja Gradca. Vrijedi se nadati da će gost poduzetno iz Beograda uprtiti i nešto svojih izdanja, za prodaju, budući da ih u Zagrebu nema nakon što je Prosvjeta svoju knjižaru pretvorila u luksuznu balkansku krčmu.

Miljenko Jergović 11. 06. 2012.