Preporuke

Milana Vlaović: Rašeljka i druge žene

Milana Vlaović pripovijeda jasno i jednostavno. Njezine priče, sakupljene u knjizi “Rašeljka i druge žene”, pripadaju jednome u nas već odumrlom žanru, koji, ruku na srce, u hrvatskoj prozi nikada baš i nije bio toliko živ kao u nekim bliskim nam književnostima, srpskoj ili bosanskoj, primjerice. Riječ je o žanru novinske priče. Neki su značajni južnoslavenski pisci, Dario Džamonja, Momo Kapor, Dušan Prelević, Miljenko Smoje, novinsku priču u nas razvijali na način na koji je ona bila, i još uvijek jest, živa i prisutna u američkoj i latinoameričkoj prozi i žurnalistici, zbog njih su se kupovale dnevne i tjedne novine, a u Sarajevu i Beogradu stvarale su se sljedbe obožavatelja i epigona, koji su pokušavali pisati kao oni. Osamdesetih, novinska priča bila je u tim gradovima najbolja reklama za književnost, prolaz koji je od zbilje vodio u fikciju, a neki od tih pisaca – prvog ćemo se sjetiti Džamonje – godinama su u tjednome kolumnističkom ritmu ispisivali kratke priče, i stvarali opus unutar kratkih formi, koji je opsegom i kvalitetom neusporediv u južnoslavenskim književnostima. Dario Džamonja je iz egzistencijalnih razloga morao pisati novinske priče, od njih je živio, i nije bio novinar da bi se novinarenjem nadohranjivao, i dokazivao je tako nešto čemu nas je već naučio Čehov: ako pisac ima dara, ako umije pripovijedati i fabulirati, ako od anegdota, crtica i proširenih aforizama zna stvarati priče, tada je, doista, moguće iz tjedna u tjedan pisati odličnu, fikcionalnu prozu. Moda novinskih priča u bosanskoj i srpskoj književnosti osamdesetih imala je utjecaja i na kratku prozu nekih pisaca koji nisu bili klasični novinski autori. Recimo, kada se danas čitaju Albaharijeve priče iz knjiga “Jednostavnost” i “Fras u šupi”, osjeti se u njima duh vremena u kojem je novinski papir dobro podnosio prozu.

Milana Vlaović u “Rašeljki i drugim ženama” vrlo dobro i dosljedno ostvaruje dva zlatna pravila bez kojih novinska priča nije moguća. Prvo: ona pripovijeda jasnim jezikom, na način jednostavan i nezahtjevan, u eliptičnim formama, s jasnom poantom. Novinska priča, naime, mora biti takva da se može shvatiti na prvo čitanje, i da se zatim može prepričati. Ova vrsta jednostavnosti podrazumijeva elementarni pripovjedački talent – u hrvatskoj suvremenoj i živoj književnosti uistinu vrlo rijedak. Drugo: novinska priča za temu ima život i priključenija pojedinca, male i velike sudbine, zgode i nezgode, stradanja i iskupljenja, ona nije općenita, ni univerzalna, ne podnosi unutrašnje monologe i velike zaključke. To je proza vrlo čvrste i razvedene fabule, snažne i masivne, tako da bi se iz nje mogao izvesti roman. Svaka dobro napisana novinska priča potencijalni je roman. Kao što je i svaka Čehovljeva crtica ili humoreska po jedan nenapisani roman. Znači, svaka crtica, humoreska, priča Antona Pavloviča Čehova je – novinska priča. Svejedno je li objavljena u novinama.

Dobar pisac novinska priče mora imati vrlo jasno određeno tematsko područje. Džamonjina tema bile su sarajevske ulice i kafane, Prelevićeva tema bili su propali rokeri i džezisti, tema Milane Vlaović su nogometaši i njihove žene. U svih pet priča u knjizi pripovijeda se o njihovim životima, ali na način koji nenaviknutoj publici baš i nije očekivan. Umjesto pripovijesti o bogatstvu, glamuru i užicima koji proističu iz – jezikom sportskih novinara rečeno – “riješenih egzistencija”, umjesto selebritija i fotografskih galerija, prijema kod predsjednika Ive Josipovića, koji je našim vatrenim, paklenim, nebesnim poželio uspjeh na sljedećem natjecanju i da i dalje budu najbolji ambasadori Lijepe naše u svijetu, umjesto priče o mongolskome vozaču kamiona koji je čuo za Davora Šukera ili o ljudožderskome plemenu u Polineziji koje nije obaviješteno da izvan njihovoga otočja postoje i drugi ljudi, ali su, isto, čuli za Davora Šukera, umjesto, dakle, hrvatskoga doživljaja nogometaša i njihovih lijepih, mladih žena, po zanimanju manekenki i starleta, Milana Vlaović piše nujne i duhovite pripovijesti o mladim ženama i njihovim muškarcima, koji se, uglavnom, slabo snalaze u ljubavi i u životu. Njezine priče imaju jednu neobičnu, izrazito socijalnu notu: one govore o tome što se zbiva kada se neki nepodnošljivo obični i svakodnevni ljudi, sa svojim običnim strahovima, inhibicijama i malim ljudskim manama i nedostacima, zateknu u svijetu velikog novca. Nisu to, naravno, priče o sirotim bogatašima i patnjama koje proizlaze iz posjedovanja velikih količina novca, niti u njima ima išta od uobičajenog hrvatskog selebriti cinizma. Kada priča o njihovome nesnalaženju, Milana Vlaović nam nikada ne kani reći kako, eto, nije dobro imati mnogo novaca. Dobro je to, baš jako dobro, ali od novca se ne raste i ne postaje se pametniji.

“Rašeljka i druge žene” knjiga je priča jednoga doživljaja svijeta i jedne iste atmosfere. Nije to zbirka različitih priča, niti promjenjivih socijalnih i duhovnih konteksta. Čita ju se na način na koji se gleda omnibus film, sastavljen od više priča, povezanih istom temom ili mjestom zbivanja, ili na način na koji su se, jednom davno, onih osamdesetih, čitale “Smiješne ljubavi” Milana Kundere. Nemam potrebu Milanu Vlaović uspoređivati s Kunderom, ali nemam ni problem njezinu knjigu priča spomenuti s njegovom knjigom. Zajednička im je lakoća i strast pripovijedanja o ljubavi i o životu. I zajedničko im je to što se i “Smiješne ljubavi” mogu prepričati. To je posebno važno napomenuti, jer je Milana Vlaović izuzetak u jednoj uglavnom neprepričljivoj, živoj i suvremenoj hrvatskoj književnosti.

Na kraju, da, žalim što će “Rašeljka i druge žene” ostati žanrovski izuzetak i incident. Da bi mogao postojati žanr novinske priče, najprije mora biti novina koje bi ih objavljivale, ili koje bi, barem, osjećale potrebu za njima. U današnjoj Hrvatskoj, kao ni u onoj žurnalistički boljoj i bogatijoj iz osamdesetih godina, takve potrebe ni svijesti, uglavnom, nema. I to je, naravno, šteta. Ali ako je već tako, utješno može biti barem to što se knjiga Milane Vlaović može naći po provincijskim kioscima, dućanima i samoposlugama, negdje daleko, na rubu domovine i rubu ovoga jezika. Koliko ja razumijem živu književnost i njezine razloge, to je mnogo dalje, a time i važnije, od svih tih londona, lajpciga, frankfurta, kamo državni činovnici odvode hrvatske pisce.

Miljenko Jergović 18. 04. 2013.

Boris Bućan: Stakleni ljudi

U ovo bolesno, skarlatinozno proljeće, jednoga predvečerja Zagreb je pohrlio na otvorenje izložbe najslavnijega slikara dvadesetog stoljeća, koju godinama već zainteresiranima renta njegov pariški muzej. U redovima se, kažu, stajalo sve do kule Lotrščak, širom međumrežja objavljene su fotogalerije, tako da nismo ni morali biti tamo da bismo znali tko je sve došao vidjeti Pabla Picassa. Organizatori su, bilo je zamijećeno, najviše vodili računa o pedagoškome i odgojnom aspektu priredbe, pa su pozivnice odaslane, uglavnom, onima koji s kulturom i kreativnošću do sada nisu imali izravnoga dodira.

Istovremeno, kojih stotinjak metara niže, ispod zidina Gornjega grada, u Gliptoteci već je deset dana trajala jedna druga izložba. Na njezinom je otvorenju bilo publike – ali ne one koja će doći na Picassa u Klovićeve dvore – o njoj je izvijestila Hrvatska televizija, ali ne na način na koji će izvijestiti o slavnome gostu. Dok se o značajnu Picassovih djela govorilo, isključivo, preko njihovih maloprodajnih cijena, pa je i sama ministrica kulture rekla kako ova izložba košta deset hrvatskih godišnjih proračuna za kulturu, što je onda shvaćeno pa i objavljeno da je toliko plaćeno organiziranje priredbe u Klovićevim dvorima, o izložbi “Stakleni ljudi” govorilo se, u Vijestima iz kulture HTV-a, isključivo preko titule njezina autora. I tako je za hrvatsku kulturu, s proljeća 2013, Pablo Picasso važan zato što je jako skup, a Boris Bućan važan je zato što je – akademik. Umjetnost je ili jedno ili drugo. Za treće se, izgleda, ne zna.

Naravno, ne bismo Bućanu spominjali Picassa, niti bismo slavnome Španjolcu, kao pravi provincijalci, podmetali jednoga našeg, ali slučajnost je htjela da se u isto vrijeme održavaju ove dvije izložbe. Za jednu su nam već rekli da je “nesumnjivo, kulturni događaj godine, možda i desetljeća”, dok je druga važna upravo onoliko koliko je važna samome gledatelju. I nimalo više od toga.

“Stakleni ljudi” izloženi su na cijelome drugom katu Gliptoteke. To je, dakle, relativno velika izložba, iako su pokazani radovi nastali u posljednje dvije godine. Sto trideset slika, u istim, velikim pravokutnim formatima, zajedno čine neku vrstu Bućanova slikarskog i promatračkog dnevnika. Izložbu je postavila Vera Horvat Pintarić, a sam postav je – već i zbog toga dijarističkog momenta – sam po sebi neka vrsta umjetničke kreacije, izrazitije nego što to inače biva.

Prostor Gliptoteke podijeljen je u četiri manje dvorane. U svakoj je po jedan zaokruženi fragment, jedno poglavlje izložbe. Dok sam u dva popodneva obilazio “Staklene ljude” – prvi put u društvu pet-šest posjetitelja, a drugi put, na Veliki petak, u savršeno pustom, od ljudi ispražnjenog prostoru – dvoranama sam, da bih se poigrao, dao nazive: Staklena dvorana, Šarena dvorana, Dvorana dosjetki i Dvorana sjena. Nema razloga da ih dalje tako ne zovem.

Boris Bućan (1947.) po zvanju je akademski slikar, ali je u sedamdesetim i osamdesetim godinama jugoslavensku i europsku slavu stekao kao grafički dizajner. Osim što je autor nekih od najupečatljivijih plakata toga doba – nema tko mu u zadnje vrijeme neće spomenuti plakat za balet Igora Stravinskog “Žar ptica” iz 1983. – Bućan je jedan od nekolicine dizajnera čiji su radovi oblikovali vizualni identitet jednoga vremena, a samim tim i našega sjećanja na to vrijeme. Više od toga neki dizajner ili primijenjeni umjetnik ne može ni postići. Plakati su u svoje vrijeme bili namjenska i potrošna stvar, njihovi dizajneri mogli su biti uspješni zanatlije, umjetnici su postajali retrospektivno, kao dizajneri sjećanja. Bućan je bio među najvažnijima, i to je jedna njegova dovršena karijera.

Nakon što je u Zagrebu dovršio studij prethodno započet u Ljubljani, bavio se, krajem šezdesetih i sedamdesetih, akcijama u prostoru, oslikavanjem fasada, performativnom umjetnošću, što je sve pomno bilježila i vrednovala Vera Horvat Pintarić. Boris Bućan imao je sreću, kakvu danas nemaju ni mladi slikari, ni pisci, ni redatelji, da ih ih netko prati i da nevidljivoj publici, pa i njima samima, objašnjava što oni to rade. Osim što je to važno za umjetnika, važno je i za jednu kulturu. U suprotnome, umjetnost se vrednuje cijenom umjetnine, a umjetnici članstvom u Akademiji…

Dakle, prije nego što se, u zrelim godinama, odao isključivo slikarstvu, velikoj slikarskoj produkciji, Bućan je prošao kroz umjetničko akcijašenje, bio je suputnik prvih mondenih hrvatskih konceptualista, bavio se grafičkim dizajnom, stvorio vlastiti jezik plakata. U intervjuu Dobroslavu Silobrčiću rekao je: “U dobroj formi sam, u odličnom sam, svojem, vremenu. Pronašao sam kako se treba raditi umjetnost. To je velika stvar. Gro ljudi to ne zna. Baš sam zadovoljan.” I to je, zapravo, i Bućanov nehotični manifest, a pomalo i autobiografija: sve ranije, bilo je put do umjetnosti, put u slikarstvo, koji mu se otvorio na način na koji se, doista, drugima na otvara. Samo djelomice to ima veze s umjetničkim darom, a možda i više sa životom, s načinom na koji se čovjek prema svome daru odnosi. Na Bućanovim slikama iz različitih faza, koje je antologizirala Vera Horvat Pintarić u savršenoj maloj slikarevoj monografiji (izdanje Vuković&Runjić, Zagreb 2012.), kao i na ovoj izložbi, integrirano je iskustvo grafičkog dizajnera. Već to što su, u pravilu, nazivi djela upisani u sliku, kao dio likovne kompozicije, zapravo je strategija izrade plakata. Zatim svođenje motiva na upečatljiv znak, na ikonu i simbol, u osnovi je grafičkoga dizajna. I nešto što je sasvim integrirano u Bućanovu slikarsku poetiku: dosjetka. U primijenjenoj umjetnosti, kao i u kolumnističkom i komentatorskom novinarstvu – koji su, također, u svojim boljim izvedbama, žanr primijenjene umjetnosti – dosjetka je poželjna i dragocjena. Prazna likovna forma, koliko god bila uredna, domišljena, virtuozna, malo znači, analitičnost, erudicija i pismenost, koliko god bili izuzetni, dosadni su i neprivlačni, jer bez dobre dosjetke, bez vica, nema upečatljivog plakata i zanimljive novinske kolumne.

Umjetnici, međutim, slikari i pisci, bježe od dosjetke kao vrag od križa. Kada vam u kritici neki mamlaz ili kakva koza iz južnih provincija napišu da vam djelo obiluje dosjetkama – to je nužno negativno. Ne samo da je negativno, nego je od toga negativnije jedino ako vam napišu da ste duhoviti “na prvu loptu”, što je, zapravo, isto. Istina, dosjetkama se, recimo, štedro služe Thomas Bernhard i Maurizio Cattelan, a Harms, István Örkény, pa i Vasko Popa u kasnijoj fazi, svoju su poetiku zasnovali na dosjetki. Na kraju, što je Kniferov meandar, ako ne cjeloživotna dosjetka? I u čemu je onda problem, zašto je dosjetka na lošemu glasu u ovoj našoj provinciji, na divljoj periferiji Europe? Odgovor je prost k’o pasulj: prečesto se umjetnošću, naročito narativnom, bave ljudi koji se u životu ničega ne uspijevaju dosjetiti, pa se onda protiv dosjetke bore kao protiv vlastitoga smrtnog neprijatelja. Jer ako dosjetka može biti umjetnost, čime će se oni baviti, od čega će živjeti? To je, recimo, razlog svom neraspoloženju hrvatske literarne zajednice prema Anti Tomiću.

Boris Bućan prihvaća svaku dobru dosjetku, njegove slike su duhovite, cjelokupan njegov opus je, zapravo, vrlo duhovit. Ako je djelo kriterij, mirne se duše može reći da je Bućan, bez veće konkurencije, najduhovitiji hrvatski akademik. Recimo, u Dvorani dosjetki Gliptoteke fantastične su “Žene u pinijama”. Te slike se, vjerujem, slikar dosjetio u Rovinju, ili s mišlju na Rovinj, čije su pinije, jednom davno, poetizirane u jednoj pjesmi Rovinjskoga kvarteta, beogradskoga pjesnika Ivana V. Lalića. Ili “Kiša u Zagrebu”, koja je izložena u Šarenoj dvorani, i o kojoj se, čini mi se, najviše i pisalo u povodu ove Bućanove izložbe, pa je i reproducirana u novinama. To su, prelistajte po internetu, one ženske figure, s kišobranima u obliku crkvenih zvona, koja, opet, podsjećaju i na one damske šešire iz dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća. Riječ je, u oba slučaja, o savršenim dosjetkama. Pinije imaju ženska tijela, koja to, možda, i nisu, nego su samo njihove grane, koje u očima promatrača bivaju ženska tijela, i možda to više i ne bi bilo tako da nije naslikano i uvrh slike napisano: “Žene u pinijama”. A “Kiša u Zagrebu” višeslojna je kao i svaka dobra dosjetka, svaki stvarno duhovit vic: Zagreb je zvonak grad, često se u njemu čuju crkvena zvona, a akustika mu je, pogotovo oko Ilice, takva da sa crkvenim zvonima sve najednom počinje zvoniti. Skoro kao u Dubrovniku. Kišobran je, pak, jedan od simbola tog grada, turističkih suvenira. Gospoština Zagreba pomalo je karikaturalna i pretjerana, pogotovo u vicevima i dosjetkama, kao i u svim gradovima na periferiji nekadašnjega velikog carstva. Toj slici odgovaraju starinski , zvonasti ženski šeširići, iz nijemih filmova i s fotografija Glorije Swanson… Naravno, ovako postavljen niz asocijacija tiče se gledatelja i onoga što on vidi, manje umjetnika i onoga što je naslikao. No, sve je, kao što vidimo, krenulo od dosjetke. Ali slikarski savršeno izvedene, svedene na niz znakova, koji s naslovom upisanim pri vrhu slike, čine likovnu cjelinu.

U Šarenoj dvorani nalazi se i jedna od meni najdražih slika: “Amaryllis ili škarpina u vazi”. Amaryllis je cvijet koji je prije dvjestotinjak godina donesen iz Južne Afrike u Europu, i srođen je, sasvim, s dalmatinskim pejzažima, cvjetnjacima oko kuća uz obalu. Cvijet nježan i blag, otrgnut kratko traje u vazi. Između amaryllisa, ili amarilisa, i škarpine, te raskošno ružne i grube ribe, sličnosti baš i nema. Ali u slikarskoj kompoziciji Bućanovoj, doista, amarilisi podsjećaju na škarpinu. Kako je nastala ova slika? Tako što je naslikao cvjetove u vazi, koji su ga onda podsjetili na škarpinu ili je gledao žive amarilise koji su sličili na ribu? Odgovor nije važan, smisao je u gledanjima i pitanjima, ali u Bućanovoj slikarskoj igri ima nešto šokantno djetinje. Imao sam, kao mali dječak, petogodišnjak, jedan rokovnik za crtanje. A crtao sam ovako: uzeo bih kemijsku olovku, zatvorio oči, i ukrug pošarao papir. Onda bih gledao što sam to nacrtao, na što me šarotina podsjeća, i to bi onda bila ptica, medvjed, konj, kuća… Bližnji su bili vrlo zabrinuti zbog tih mojih likovnih djela. Pretpostavljam da se sličnom, ili istom, likovnom praksom bave i druga djeca tog uzrasta. Četrdeset godina nisam o tome mislio, da bih se na Veliki petak, na Bućanovoj izložbi, sjetio toga mog rokovnika. I da ništa drugo na ovoj izložbi nisam vidio ni doživio, ona bi za mene bila dragocjena. Umjetnost, vjerujem, zbog ovakvih stvari postoji, zbog dubinskih sjećanja, koja je nemoguće do kraja rekonstruirati. Umjetnost onoliko vrijedi koliko duboko u gledatelja (ili čitatelja) zahvati, a ne onoliko koliko košta umjetnina ili umjetnikova javna osoba. U neka sretnija vremena ne bi trebalo to ni govoriti, bilo bi to opće mjesto.

U Staklenoj dvorani izložen je niz stilski vrlo ujednačenih radova: na tamnoj površini, bijelom bojom, širokim kistom i u nekoliko poteza naslikani su Stakleni ljudi, Stakleni tenk, Stakleni rat, Prodavačica stakla… Čudan osjećaj čovjeka obuzme, u pustoj Gliptoteci, u kojoj, osim ljubazne domaćice u prizemlju, više nema baš nikoga, među tim Bućanovim staklenim slikama. I to je na neki način dosjetka: kada soboslikarskom četkom ovlaš umočenom u bijelu boju pređete preko crne površine, uz malo sreće i vještine dobit ćete efekt prozirnog stakla. Ili vam se samo učini da je tako, i da možete ponoviti umjetničko djelo (uzgred: stotinjak godina ignoranti bi se šalili govoreći da Picasso nije nikakav umjetnik, jer bi i oni mogli tako – recimo, svatko je mogao stvoriti Glavu bika, od biciklističkog sjedala i guvernala – ali izgleda to više ne govore, barem dok je Picassova izložba u njihovu gradu…). No, na Bućanovim je staklenim slikama i najvidljivije ono na čemu on inače pretjerano ne insistira: slikarska i zanatska virtuoznost. “Stakleni tenk” ili “Stakleni vojnici” rijetko su viđena demonstracija elementarnog artizma, a da to, ama nimalo, ne narušava integritet djela, ne pretvara ga u stilsku vježbu ili, ne daj Bože, demonstraciju sile i vještine. U tom zveckanju stakla, u ispunjavajućoj pustoši jednoga zagrebačkog popodneva, gledatelj se, kao rijetko kad, osjeti građaninom jednoga grada, u najelementarnijem smislu riječi. Tu, na Veliki petak, baš na izložbi Borisa Bućana, čovjeku biva jasno zašto se zatekao u Zagrebu, a ne u nekome drugom europskome, afričkom ili azijskom gradu, jer nigdje osim tu, danas, ovoga časa, u ovo popodne, ne može vidjeti ove slike. One su taj umjetnički sadržaj, ta velika kultura i – sentimentalno i karikaturalno govoreći – taj smisao života, ono bez čega bi živu čovjeku i danas, kao i prije deset tisuća godina, puno ugodnije i komfornije bilo živjeti na drvetu ili u pećini, a ne u gradu. Na Veliki petak, smisao Zagreba bio je u slikama Borisa Bućana.

Bućan slikajući “Staklene ljude” slika ono što vidi. To, naravno, ne znači da slika vidljivi svijet oko sebe, nego slika sadržaj i formu svoga pogleda. Ustvari, on ne slika ono što vidi, nego slika – kako vidi. Pomicanje sjena po zidovima, fragmentarni pogled iz kavane, stablo masline svedeno na beskonačni niz istih, grafički monotonih maslinovih listova, muška košulja, kao jednostavni, kockasti dezen muška košulje… I onda nekoliko velikih, intimno važnih slika, koje se ovom gledatelju rastvaraju u naraciju – možda zato što mi se sve što me gane rastvara u neku priču – poput genijalne “Odrezane glave psa u snijegu”. Tu sliku svedenu na konture i naznake, apstrakciju skoro, nosim s unutrašnje strane oka. Stajao sam pred njom dugo, zapanjen. I mogao bih tu zapanjenost opisati, samo što bih se tada udaljio od ove izložbe i od priče o njoj, pa bi to, recimo, bila Knjiga o Bućanu. Ili Knjiga o psu odrezane glave, koja leži u snijegu…

I kad smo kod knjiga: veliki madžarski pisac, čije prozne knjige zadnjih godina osvajaju Europu i Sjedinjene Države, scenarist svih filmova Béle Tarra, László Krasznahorkai, objavio je prije nekoliko godina knjigu inspiriranu njemačkim suvremenim slikarom Maxom Neumannom. U engleskome prijevodu njezin naslov je Animalinside, a na crnom dijelu naslovnice nalazi se reprodukcija jednoga Neumannovog rada: pas u skoku, kojem, međutim, nedostaju prednje noge. Začudan, pomalo groteskan znak, istovremeno i duhovita dosjetka. Max Neumann veliki je slikar, kažem to, premda nijednu njegovu sliku nisam uživo vidio. Na njega me je upozorio moj američki prijatelj, baš povodom Borisa Bućana. U hrvatskome suvremenom slikarstvu, u živoj hrvatskoj kulturi, općenito, Bućan srodnika nema. Kao što ih, vjerojatno, nemaju ni drugi umjetnici, pisci i redatelji, čiji rad nečemu vrijedi. U maloj i uskoj zemlji, u istoj takvoj kulturi, previše bi bilo tražiti još i srodnike. Oni su obično jako daleko. Ponekad je dobro da tako i ostane.

Picassova izložba trajat će mjesecima, a Bućanova vrlo kratko. To je ispravno, jer jedno je umjetnost u odgojne svrhe, drugo je umjetnost sama. Zbog umjetnosti, Picassa se odlazi gledati u Pariz ili u Španjolsku, ali da bi se ljudi odgajali za Bućana (recimo), doista je trebalo Picassa čarterom dopremiti u Klovićeve dvore. Vidjet ćemo, uskoro, kakav će biti učinak ovakve pedagogije. Uz “Staklene ljude” nije štampan katalog, prospekt, ama ni jedan list papira. I to je, može biti, neka gesta. Umjesto toga, u prizemlju Gliptoteke može se kupiti Bućanova antologija Vere Horvat Pintarić.

Miljenko Jergović 07. 04. 2013.

Biljana Gaurina: Majke moje generacije

Izložba se, u Galeriji Račić na Cvjetnom trgu, otvara u srijedu 20. veljače u 19 sati

U vrijeme buđenja nacionalsocijalizma, dok se Europa uzaludno pokušavala sabrati nakon velike ekonomske krize, Tošo Dabac je, u Zagrebu, u Kraljevini Jugoslaviji, započeo snimati svoj veliki fotografski ciklus, koji je nazvao “Bijeda”. Uskoro, prezvat će ga naslovom pod kojim ga i mi znamo, i po kojem će ovaj ciklus postati slavan, kao jedan od najvažnijih vizualnih artefakata hrvatskoga dvadesetog stoljeća: “Ljudi s ulice” Dabac je za duga vremena odredio način na koji se aranžira, režira i fotografira socijalna tema, te je, pomalo, i zadao kako trebaju izgledati socijalno deklasirani ljudi. Estetska matrica “Ljudi s ulice” preživjela je u hrvatskoj i jugoslavenskoj fotografiji sve do današnjih dana, primijenjena je, dijelom, i na ratno doba, na slikanje ljudi u gradu pod opsadom, da bi se tek u najnovija doba, za nove ekonomske krize, koja u Hrvatskoj sve više sliči na svjetski ekonomski i moralno-politički slom s kraja dvadesetih, pojavila stvarna potreba za redefiniranjem jedne fotografske poetike. Dijelom iz tehničkih i estetskih, a dijelom i iz razloga koji se tiču života samog. Analogno nastalu, crno-bijelu sliku zamijenili su digitalni fotoaparati, ali ono što je najvažnije: socijalno deklasirani, osiromašeni i lošim državnim politikama uništeni ljudi naprosto ne izgledaju onako kako je izgledala “bijeda” na slikama Toše Dapca i svih njegovih sljedbenika, do današnjih dana. Ljudi koje je uništila Republika Hrvatska, uz minimalno saučesništvo globalne ekonomske krize, izgledaju vrlo obično i svakodnevno jer su, još do maloprije, do prije koju godinu, ili do 1990. imali sve.

Biljana Gaurina ušla je u tu priču, i s estetske i s aktivističke strane, vrlo smjelo, ne štiteći sebe i svoj umjetnički integritet pozivanjem na bilo kakvu tradiciju. Iskoristila je, temeljito, svoje novinsko i fotoreportersko iskustvo, minimalno je stilizirala svoje fotografije, ali je ta minimalna stilizacija uvijek vrlo čvrsta i dosljedna. Kada bismo ove slike uspoređivali s drugim umjetničkim žanrovima, mogle bi nas podsjetiti, vrstom stilizacije, na filmski angažman Kena Loacha, pa i na sjajne niskobudžetne dokumentarce Gorana Devića. Osobama koje su fotografirane dopuštena je potpuna sloboda da budu ono što jesu. Njihov socijalni kontekst ne određuje im hoće li se smijati ili će plakati, hoće li biti lijepe, skoro i glamurozne, ili će biti na ivici sloma, raspada i nestanka…

Ciklus je nazvan “Majke moje generacije”, i sniman je u vrlo komprimiranom vremenu, u jedva mjesec dana, ove zime, za vrijeme velikih snjegova, širom Hrvatske. Biljana Gaurina fotografirala je žene koje su u četrdesetim i pedesetim godinama života izgubile posao. One su različitog obrazovanja, od radnica s osnovnom školom, do profesorica i inženjerki. Neke su vrlo siromašne, ostale su bez ikakvog primanja, druge žive od muževljeve plaće, ili se pripomažu obrađujući komadić zemlje. Jednoj je sin pošao na rad u Irak, da bi porodica mogla preživjeti. Ali sve imaju nešto zajedničko: do posla, vjerojatno, više nikada neće doći, jer su generacijski deklasirane, a pomalo i jer su žene. Državnu vlast ne zanimaju, jer ju ne ugrožavaju, velike korporacije, teleoperatere, trgovačke centre i dilere automobila, također ne zanimaju, jer im nisu ciljana publika. Za njih nisu zainteresirane ni dnevne i tjedne novine, jer im te žene ne mogu biti ciljana publika. Ne mogu, jer nemaju novaca da kupuju novine. Baš svima njima, od ureda predsjednika i premijera, do menadžera i marketinških stručnjaka, stalo je da te žene ostanu nevidljive. Ili da u kolektivnoj imaginaciji izgledaju kao ljudi s fotografija Toše Dapca. U tom smislu, ciklus Biljane Gaurine djeluje krajnje subverzivno.

Insistiranjem da se njezini modeli slikaju u prostorima u kojima se osjećaju sigurnim, koje poznaju i u kojima žive, i da pritom rade ono što ih je volja i iskazuju ona raspoloženja kojim se žele drugima pokazati, ili koja su im u trenutku fotografiranja prva pri duši, Biljana Gaurina postigla je emocionalnu i vizualnu raznolikost, koja kao da razbija samu temu, niz čini nekoherentnim i nekako nediscipliniranim. Ali upravo iz toga izbija onaj udarac – recimo, kuhinjskom daskom posred čela – koji doživi gledatelj kada izlista ciklus, ili pogleda izložbu, koja će biti otvorena u srijedu, u 19 sati, u Galeriji Račić, na Cvjetnome trgu. Naime, lakše bi bilo gledati te slike, i tako sudjelovati u socijalno osviještenom kulturnom ceremonijalu, da sve žene na slikama – recimo plaču. To je lako podnijeti, u tome se da i uživati, kao što užitka ima u obilaženju sprovoda i karmina. Teže se podnosi raznolikost emocija, smijeh, radost i očaj, uokvireni nepodnošljivom temom. Ali što, zapravo, temu otpuštenih žena, koje više nikada neće naći posao, čini nepodnošljivom? Vjerojatno neki osjećaj kolektivne odgovornosti zajednice, koji se onda, u državi gluhoj na ljudske patnje, u kojoj javni mediji, zapravo, ne postoje, kao ni društveni angažman privatnih novina i televizijskih postaja, pretvara u refleks nečiste savjesti. Dok gleda te Gaurinine žene, čovjek se počinje osjećati krivim, kao da im je osobno dao otkaz? Je li to dobar osjećaj? U načelu nije, ali je vrlo tačan kao simptom društvenih prilika.

U legendama ispod fotografija na izložbi piše i čime se te žene bave u slobodno vrijeme. Eto, najednom i ta fraza postaje čudna: slobodno vrijeme. Je li ženama koje su dobile otkaz svo vrijeme postalo – slobodno? Ili bi mnogo tačnije i umjesnije bilo reći da one više nemaju slobodnog vremena, da im je ostalo samo – neslobodno vrijeme? Elem, gospođa Ankica Glavurdić iz Sinja voli kukičati, gospođa Savić iz Slavonskog Broda pomaže starim i nemoćnim, a gospođa Milena Glavurdić, također iz Sinja, voli da peče kolače. Gospođa Grbac, iz okoline Rijeke, nema vremena za drugo, osim da obrađuje zemlju. Gospođa Knežević, iz Štikade kraj Gračaca voli čitati, naročito alternativu i metafiziku, gospođa Hrgović iz Vukovara pomaže drugim ljudima, važan joj je društveni život u mrtvome gradu. Gospođa Lukačić iz Karlovca, radila je kao lektorica u novinama, živi kao podstanarka i izrađuje sovice od gline. Sova je u Europi simbol mudrosti, u Južnoj Americi smrti i uništenja. U Indiji bijela sova navješćuje uspjeh. Španjolci kažu: “Kada zapjeva sova, umire jedan Indios.” Gospođa Medvidović iz Splita i gospođa Vučemilović-Vranić iz Ježevića kraj Vrlike uzgajaju povrće. Gospođi Erceg iz Otoka kraj Sinja nije lako, udovica je, dobiva dvije tisuće kuna otpremnine mjesečno, time hrani dvoje djece, i povremeno obavlja honorarne poslove. Radila je u onoj lijepoj i slavnoj sinjskoj tvornici konca Dalmatinka. Nad sudbinom radnica Dalmatinke svi bismo se odjednom zamislili, kada bi nam, evo sad, ovoga trenutka, pootpadala sva dugmad, prišivena koncem proizvedenim u Tvornici konca Dalmatinka. Strašno je i gospođi Sertić iz Galdova kraj Siska, brine se o teško bolesnom sinu, a od otpremnine u Željezari ostalo joj je novca za još dva mjeseca života. Gospođa Kadačić iz Đakova također voli kukičati, dok gospođa Cerina iz Solina obožava ples, kao i gospođa Šolić iz Zagreba. Gospođa Botica iz Trilja obilazi stare i nemoćne, dok gospođa Gvozden iz Osijeka peče kolače i šalje ih svojim kćerima. Gospođa Bence iz Zagreba bavi se aromaterapijom, ima i pseudonim: Ratnica svjetla. Gospođa Poljak iz Glavica kraj Sinja životnu snagu upija od svoje dvoje unučića, gospođa Raucher iz Rijeke obrađuje vrt i gleda prema morskoj pučini.

Sve one nešto rade. Dokazuju da su žive. Na slikama se vide stari kuhinjski elementi, kupljeni sretnih osamdesetih, socijalistički kaučevi, uredno prekriveni za dolazak gostiju, vidi se cvijeće u prozorima, pitome domaće mačke, raspela i svete sličice… Na slikama Biljane Gaurine vidi se jedna Hrvatska, koja nikako ne bi stala pod Tošin naslov – Bijeda, niti je to Hrvatska na ulici. U svojim domovima, na poljima, u kućnim baščama, u dvorištima i na avlijama, lijepe, umorne, uplašene, radosne, šašave, lude, otkačene, pametne, poduzetne žene. Dostojanstveno i strašno lice Hrvatske. Izložba koja je važna kao aktivistički čin, ali i estetska redefinicija onoga što nam je kao sliku socijalnog propadanja zadao Tošo Dabac, i što se ne bi mijenjalo da smo imali tu sreću da ovom zemljom vladaju pametniji, sposobniji i pošteniji ljudi. Da krezovska rasipnost, glupost i moralna bijeda ne upravljaju Ministarstvom kulture, ciklus Biljane Gaurine “Majke moje generacije” postao bi jedna vrijedna, sjajno dizajnirana knjiga, na skupome papiru, čiji bi honorar bio uplaćen onima od čijih je sudbina sagrađena i određena njezina estetska i poetička vrijednost.

Miljenko Jergović 15. 02. 2013.

Frano Prcela: Pepelnica umjetnika

U dvorani Janje, u Zagrebačkome kazalištu mladih, danas će se, u 19 sati, održati Pepelnica umjetnika, dijaloška rasprava koja se već trinaesti put održava u entuzijastičnoj organizaciji teologa i dominikanca Frane Prcele. Otac Frano godinama već živi u Berlinu, radi na dominikanskom Institutu Marie-Dominique Chenu, ali nalazi vremena i strpljenja da svake godine, četrdeset dana pred Uskrs, bude u Zagrebu i diskretno sudjeluje u razgovoru na teme, koje se, kao u Alisinom zrcalu, s jedne strane reflektiraju na teologiju, s druge na umjetnost. U osjetljivom, idealističkom, nastojanju da se zađe na drugu stranu, a da se pritom ne razbije zrcalo, otac Frano surađuje s ljudima, umjetnicima, umjetničkim kritičarima i teolozima, koje sam odabere.

Dobrotom prethodne ravnateljice Klovićevih dvora Vesne Kusin, Pepelnica umjetnika dvanaest je godina održavana u tom muzejsko-galerijskom prostoru. Iako je vijest o nužnosti promjene mjesta održavanja došla vrlo kasno, i trebalo je munjevito reagirati, dobrotom Dubravke Vrgoč rasprava će biti održana u Zagrebačkom kazalištu mladih. Ovogodišnja tema je “(K)raj umjetnosti?” ili “Umjetnost između slobode i odgovornosti”, a sudjelovat će dramski pisac, scenarist i glazbenik Mate Matišić, pjesnik i teolog Anton Šuljić te glazbeni kroničar i kritičar Branimir Pofuk.

Razgovarati o umjetnosti, pa još o slobodi i odgovornosti, na Čistu srijedu, na jedan od ona dva dana zapovjednog posta unutar kalendarske godine, samo po sebi je neobično, pa i suprotno estradnim pregnućima u shvaćanju korizmenog vremena (sjećate li se one davne rubrike Jutarnjega: “Čega su se poznati odrekli u korizmi?”), ali je u duhu s izvornim smislom Pepelnice i korizme. Nije to trebalo biti vrijeme kada će damice prestati da jedu čokoladu i kada članovi Torcide čitavih četrdeset dana neće beštimati i bogarati, nego je korizma doba meditacije i molitve (onih koji vjeruju), razmišljanja i razgovora. Na neki način, vrijeme kada su vjera i umjetnost najbliže jedna drugom, u svome cilju i misiji.

Ali na stranu to: ono što otac Frano radi svake godine u 19 sati, četrdeset dana pred Uskrs, jedna je od istinski rijetkih priredbi javnoga dijaloga u Hrvatskoj, bez isključenika i bez istomišljenika. Vrijedi u tome sudjelovati.

Miljenko Jergović 13. 02. 2013.

Danis Tanović: Epizoda u životu berača željeza

Bilo je to krajem 2011, prosinac u Sarajevu, čitajući dnevne novine Danis Tanović nailazi na ovakvu priču: jednoj trudnici, Romkinji, iz nekoga sela u okolini Tuzle, iz obitelji skupljača staroga željeza, zamro je plod u utrobi. Dogodi se ponekad to, i među sretnijim i urednijim svijetom, a mogući uzroci su mnogobrojni. Postoji, međutim, pravilo da mrtvo dijete valja što prije izvaditi van, ono je strano tijelo u organizmu, u suprotnom ženi prijeti brza i izvjesna smrt. Ženu je muž, mimo predrasude o Romima i njihovom odnosu prema medicinskim ustanovama, vrlo brzo odveo u Univerzitetski klinički centar u Tuzli. Tamo su joj zatražili ovjerenu zdravstvenu knjižicu. Nema! Onda su od muža tražili da unaprijed plati intervenciju, jer tko će Ciganima vjerovati, ali muž nije imao dovoljno novca. I tako su tuzlanski liječnici otpravili ženu van, s mrtvim plodom u utrobi, i mogli su, pritom, bacati oklade koliko će vremena proći prije nego što je sepsa ne pomori. Ali muž se, požrtvovan, nije predavao, nego ju je odveo u Republiku Srpsku, gdje je naišao na savjesnoga liječnika, koji je ženi vrlo jednostavno – a sa stanovišta socijalnoga i zdravstvenog osiguranja i vrlo jeftino – spasio život.

Ovakvih priča se nađe po Oslobođenju, Dnevnom avazu, banjalučkim Nezavisnim, mostarskome Dnevnom listu. U tom je pogledu bosanskohercegovačko novinarstvo zdravo, mnogo zdravije od hrvatskog, jer vjerno bilježi i najmračnije epizode društvenih kronika. Ali ipak, stvar je, čak i za bosanske prilike, šokantna, pa i nevjerojatna.

Iz običnoga ljudskog interesa, valjda se nadajući da je sve to nastrana novinarska patka i izmišljotina, Tanović naziva svoju sarajevsku producenticu Amru Bakšić-Čamo, da nekako provjeri što se to dogodilo. A zatim i odlazi u Tuzlu, posjećuje nesretne ljude, i uvjeri se da je ama baš sve istina. Tad mu na um pada da snimi dokumentarni film – pita se kakvi smo mi to ljudi postali, htio bi grebati milu majku bezdušnim tuzlanskim doktorima, na pameti mu je sve što i mnogim običnim čitateljima jedne novinske vijesti – dobro se upoznaje sa Senadom Alimanović i Nazifom Mujićem, ponovo ih posjećuje, i tada mu nadođe luda ideja: a zašto da snimaju dokumentarni film, kada tu, ionako, nije riječ o dokumentu, i kada je, ionako, sve već prošlo? Zašto, umjesto toga, oni ne bi pred kamerom odigrali cijelu priču, tačno onako kako se dogodila?

I tako je, malo više od mjesec dana nakon što je objavljena vijest, započelo snimanje filma “Epizoda u životu berača željeza”. Snimanje je trajalo devet radnih dana, usred gadne i snježne bosanske zime, u selu dvadesetak kilometara daleko od Tuzle. U filmskoj ekipi, koja bi mogla stati u jedan manji kombi, bilo je sedam ljudi. Radilo se s tri kamere, glavni snimatelj bio je Erol Zubčević.

“Nije se tu moglo puno ponavljati, snimalo se otprve ili od druge, sve je moralo vrlo precizno funkcionirati, jer s njima ne možeš ponavljati scene. Već u četvrtom ponavljanju ljudi počinju da glume, i tada cijela stvar propada.” Govorio mi je Tanović, pomalo već i začaran svojim filmom. Prvi put smo o njemu razgovarali ljetos, za jednog od mojih traumatičnih posjeta rodnom gradu, drugi put prije nekoliko dana, kada se vratio iz Indije, da se pripremi za put u Berlin. Odavao je dojam čovjeka kojeg je promijenio vlastiti film. Dogodi se to, istina vrlo rijetko, redateljima kao i piscima, da ih promijeni vlastita priča.

Snimanje “Epizode u životu berača željeza” koštalo je 35.000 konvertibilnih maraka (ili malo više od 17.000 eura), a konačna cijena filma, koji će biti prikazan u glavnome, natjecateljskom programu Berlinskoga filmskog festivala, ne prelazi 30.000 eura. Ovaj ekstremno jeftin film snimljen je na način na koji se, barem u nas, filmovi ne snimaju, a brzina reakcije na jednu novinsku vijest besprimjerena je u našim kulturama. Istina, nekad davno, u vrijeme Tanovićeva rođenja (1969.), i sve do kraja osamdesetih, postojala je u bosanskohercegovačkoj kinematografiji živa tradicija kratkoga igranog i dokumentarnog filma, s rubova socijalne kronike. Posljednji takav film je remek-djelo Vuka Janića iz 1991, pod naslovom “Halda”.

Danis Tanović na različite je načine, i u različitim producentskim uvjetima, snimao svoje filmove, pokazujući neobičnu prilagodljivost i kreativnu žilavost. “Epizoda u životu berača željeza”, paradoksalno, snimana je u sličnom autsajderskom ključu kao i “Ničija zemlja”. Stjecajem različitih okolnosti, morao se emancipirati od toga da je jednom dobio Oskara.

Ove godine tri će regionalna filma – tojest filma sa srpskohrvatskoga jezičkog područja – biti prikazana u Berlinu. Uz Tanovićev film, koji je u elitnome, zlatnom programu, u informativnoj selekciji vidjet će se srpski film “Krugovi” Srdana Golubovića, te hrvatski film “Obrana i zaštita” Bobe Jelčića. Međutim, sva tri djela imaju neke vrlo važne, zajedničke, karakteristike: bave se bosanskim ili hercegovačkim pričama, tematika im je izrazito socijalna i angažirana, i sva tri filma bave se bosanskohercegačkom današnjicom, a ne ratnim vremenima. Također, sva tri filma su zasnovana na vrlo lokalnim pričama, bez pretjerane brige oko toga hoće li ih razumjeti bijeli svijet i kako će se uklopiti u globalne ideje multikulturalizma i političke korektnosti. Jelčić i Golubović su, kao i Danis Tanović, pokušali ispripovijedati priče koje ih se vrlo osobno tiču.

Ovo vrijedi napomenuti – ne zato da bi se Golubović i Jelčić šlepali uz Tanovićev uspjeh, to im nipošto nije potrebno, a hrvatski mediji koji bi na tome insistirali samo devalviraju vrijednost njihovih filmova – nego zajednička, bosanskohercegovačka i poslijeratna potka sva tri filma potvrđuje nešto što je vrlo zanimljivo. Unatoč brzometnim i olakim predviđanjima kritičara i kroničara kako će bosanska filmska naracija trajati koliko i bjelosvjetski interes za ratnu tragediju jedne male zemlje, unatoč i angažiranom kič turizmu u nevelikom rasponu od Angeline Jolie do Arsena Antona Ostojića, bosanska je priča nekako prirodno nadživjela i rat, i vremena humanitarnog i tješiteljskog interesa bijeloga svijeta. Kada je pripovijedaju oni kojih se ona doista tiče, to biva zanimljivo svima, lokalno i globalno. U skoro svemu drugom, Bosna i Hercegovina je društvo u rasulu, država u kontinuiranom i beskrajnom procesu samouništenja, ali samo je njezina priča živa i stvarna. Srbija u filmskoj naraciji, kao društvo i kao mit, jedva da postoji, dok Hrvatske, na žalost, nema nikako. Tu HAVC ne može ništa, uzaludno bi bilo bušiti kondome, kada su svi spermići, redom, mrtvi.

Miljenko Jergović 05. 02. 2013.

Srdan Golubović: Krugovi

Nevjerojatna kalendarska koincidencija: 27. siječnja, na Dan srpskoga svetitelja i prosvjetitelja svetoga Save, na međunarodni spomendan holokausta i šezdeset osmu godišnjicu oslobođenja Auschwitza, i na dan junačke smrti srpskoga vojnika Srđana Aleksića, koji je stradao braneći u Trebinju, pred patriotskom ruljom, svog druga muslimana, objavljena je vijest da je u Park Cityju, na kraju Sundance Film Festivala, nagrađen film “Krugovi”, beogradskoga redatelja Srdana Golubovića. Iako je inspiriran Aleksićevom sudbinom, i posveta je njegovoj uspomeni, film je složenije postavljena priča, ispričana u tri toka, i odvija se dvadeset godina nakon njegova stradanja. Scenarij su napisali Melina Pota Koljević i Srđan Koljević, scenarist i redatelj koji se posljednjih godina već bavio temom suočenja s prošlošću, u svome izvanrednom – premda pomalo skrajnutom – autorskom filmu “Žena sa slomljenim nosom”. Njegova dramaturgija obično je filigranski precizna i razvedena u više tokova, koji se sastave u jedan. U Goluboviću su Melina Pota i Koljević našli sjajnoga partnera, za kojega su već bili napisali “Klopku”, jedan od najsnažnijih postjugoslavenskih filmova, uopće, koji je svojedobno prikazan u Berlinu, izvan natjecateljske konkurencije, ali je svrstan u deset najznačajnijih filmova festivala.

U “Krugovima”, uz Aleksandra Berčeka, Nebojšu Glogovca, Hristinu Popović i Vuka Kostića, glumi i Leon Lučev, a zahvaljujući Borisu T. Matiću i njegovome Propeler filmu, Hrvatska se i ovoga puta pojavljuje kao manjinski koproducent. Čiji je to uspjeh, nije popularno u nas govoriti, pogotovu kada su manjinske produkcije, skoro u pravilu, na festivalima uspješnije, umjetnički i društveno relevantnije, od većinskih produkcija, ali teško da bismo, mimo Lučeva i Matića, imali razloga kome u Hrvatskoj čestitavati, niti se Golubovićevim filmom kititi.

Među manjinskim koproducentima “Krugova” još su Slovenija, Njemačka i Francuska. Film će biti prikazan u Berlinu, u Forumu, istome programu gdje i “Obrana i zaštita” Bobe Jelčića, s kojim, tužno i paradoksalno, dijeli temu i mjesto radnje. Oba filma su, naime, pričom i sudbinom iz Hercegovine. Kada bi to bilo moguće, lijepo bi ih bilo i u Zagrebu zajedno vidjeti. U ime kulture sjećanja i suočenja.

Miljenko Jergović 27. 01. 2013.

Aleksandar Gatalica: Veliki rat

Dok je u hrvatskoj prozi tema Prvoga svjetskog rata ostala skrajnuta – mimo eponimnih Krležinih domobranskih novela i Budakovog “Ratnog roblja”, vjerojatno i najuspjelije knjige ovoga uglednog ratnog zločinca – u srpskoj je književnosti, očekivano, ovaj rat opjevan, opisan i opričan u predugom nizu proznih djela, romana, pripovijetki, pamfleta i hagiografskih tekstova različite vrste. Razlog jednostavan: Kraljevina Srbija je, istodobno, bila i slavni pobjednik, i najveći europski mučenik Prvoga svjetskog rata. I tako je, na kraju, impostirana i proza o tom ratu: između pobjede i mučeništva. Ali uza svu tu silu romaneskne i pripovjedne proze, koju sigurno nisam svu iščitao, ali veliki dio jesam, pa i zbog vlastite književne, privatne i porodične fascinacije Prvim svjetskim ratom, najdraža mi je, ipak, ostala jedna knjižica pjesama: “Ratni drugovi”, Stanislava Vinavera. Osim što je riječ o remek-djelcu, koje u mojoj imaginarnoj i stvarnoj biblioteci stoji hrbat uz hrbat s “Hrvatskim bogom Marsom”, to je jedna od onih knjiga iz koje sam, sredinom osamdesetih, učio kako se piše narativna poezija.

“Veliki rat” Aleksandra Gatalice (1964.), nagrađen Ninovom nagradom onoga dana kada je Zagreb zatrpavao mitski snijeg, najveći u njegovoj novijoj povijesti, u srpsku književnost, pretrpanu temom Prvoga svjetskog rata, dolazi kao dobrodošao uljez. Nakon tisuću i jedne lokalne priče o srpskome stradanju, te o oficirskoj genijalnosti i hrabrosti mitskih srpskih vojvoda – maršala – Radomira Putnika, Stepe Stepanovića, Živojina Mišića, Gatalica se odvažio na pomalo spilbergovski poduhvat da sedamdesetak likova – neki od njih su stvarni, poput Jeana Cocteaua ili generala Svetozara Borojevića, drugi su fikcionalni, izmišljeni ili konstruirani – oslika i ispripovijeda europsku fresku Prvoga svjetskog rata. Za takvo što je, osim specifičnog interesa za temu, te znanja koje se, valjda, podrazumijeva, nužno pripovjedačko umijeće, vještina izmjene različitih pripovjednih registara i, napokon, prozna imaginacija i visoka književna kultura. Što se imaginacije tiče: postaviti sedamdesetak dovršenih i različitih ljudskih sudbina, životnih i ratnih priča posao je koji golema većina suvremenih i vrlo hvaljenih hrvatskih pisaca, iz ergele u vili Arko, ali ni nešto manje hvaljenih suvremenih srpskih pisaca, neće izimaginirati i napisati tokom cijele svoje književne karijere. Već je u tom pogledu “Veliki rat” izvanserijska, gotovo neusporediva knjiga u našim jezicima.

Dramaturgija Gataličinog romana je podređena dramaturgiji Prvoga svjetskog rata. Tome je, u velikoj mjeri, podređen i ritam izmjene zbivanja, narativnih sekvenci, slika i kadrova. Kako knjiga ima petstotinjak stranica, nekome tko je nezainteresiran za temu, to će, svakako, biti previše. Ali takvo što se, opet, može reći za bilo koju temu. Zašto bi nas, kao čitatelje proze, više trebala zanimati ljubavna priča ili – ne daj Bože – neka ljuto angažirana priča o hrvatskoj ili srpskoj suvremenosti, od bitke na Marurskim jezerima, naprimjer, ili od međusobnog trovanja vojski bojnim otrovima? Bilo bi zanimljivo da nam netko, konačno, odgovori na to pitanje, pa da znamo zašto čitamo ono što čitamo.

“Veliki rat” je, među ostalim, i velika priča o idejama koje su dokrajčene tim ratom, koje su se s njime rodile ili su se razvile u epidemiju, a onda i idejama kojima su ljudi bili vođeni da štedro i spremno polaze u rat, i da rat prihvaćaju kao veliki životni događaj, samopotvrđivanje, mušku inicijaciju i avanturu. Pisac vrlo pažljivo, s darom za minijaturu, upisuje u svoju knjigu duh epohe. Čini to držeći se realističnog prosedea, ali i odmičući se od njega, fantastičnim, snovitim i fibroznim epizodama i sličicama, ali uvijek na pripovjedački uzoran način. “Veliki rat” jest i svojevrsna artistička i književna ekshibicija, demonstracija sile, pokazivanje nečega što ja mogu, a drugi, eto, baš i ne, ali to romanu nimalo ne šteti. Kao što mu, uglavnom, ne šteti ni što je pisan tako da bude nagrađen, virtuozno i bez velikog rizika. Ono što bi se Aleksandru Gatalici moglo prigovoriti, iz perspektive čitatelja koji mu je prethodno odao priznanje i neće njegov roman izbaciti iz svoje knjižnice, niti će zbog njega žaliti posječene bukve i zazivati smrt književnosti, jest stanovita predvidljivost u karakterizaciji likova. Ali ne na razini pojedinca, nego na razini njegove nacionalne pripadnosti, ili pripadnosti određenoj armiji, naciji i zaraćenoj strani. Tu je Gatalica mogao biti subverzivan u odnosu na srpski petrificirani mit o Velikome ratu, a nije bio. Tako je izbjegao i stvarnu identitetsku dramu austrijskoga generala, banijskog Srbina, Svetozara Borojevića von Bojne, tumačeći je kroz dilemu o istini i laži, što nije nužno pogrešno, ali se nadaje komfornim, građanskim i nacionalnim čitanjima, a ne onome što takva priča, sudbinski i osobno jest.

Roman “Veliki rat” zasluženo je dobio Ninovu nagradu, iako to nije dočekano s osobitim ushitom u Srbiji i u Beogradu. Autor Aleksandar Gatalica urednik je kulture na RTS-u, dakle na državnoj televiziji, što mu, je li tako, nije naročita preporuka među čitateljima i kritičarima koji, s razlogom, imaju odmak prema toj vrsti društvenog položaja i utjecaja. Da živim u Srbiji, vjerojatno bih mislio što i oni – o položaju, ali ne i o romanu – ali iz hrvatske perspektive mogu tek da iskažem gorku zavist, jer mi nije lako zamisliti da bi Vlatka Kolarović ili Branka Kamenski, urednice kulture na HTV-u, mogle napisati nešto što ne bi bila režimska potjernica, domoljubna denuncijacija ili udvorička pohvala. Između polupismenih sluškinja svake vladajuće politike i pisca “Velikog rata” razlika je, ipak, notorna.

U užem izboru za Ninovu nagradu nisu se, na žalost, našli prethodni dobitnici Svetislav Basara i Dragan Velikić, obojica s romanima koji čine vrh i njihovih opusa i srpske suvremene književnosti. Od Gatalice je, za jedan glas, nagradu izgubio Laslo Blašković, sjajni novosadski pjesnik i romanopisac. Da je taj glas otišao Laslu, ne bi bilo nezasluženo. U užem izboru bile su zanimljive knjige Mire Otašević i Ivančice Đerić, jedan eksperimentalni, ali vrlo dojmljivi fikcionalni i fiktivni životopis, i jedan dobro napisan, snažan roman o egzilantskoj generaciji devedesetih. Za Hrvatsku bi, pak, trebao biti važan kulturni događaj to što je u užem izboru bio i roman “Veprovo srce”, hrvatskoga prozaista Drage Kekanovića, koji je, bogme, i srpski prozaist iz Hrvatske. Njegov roman je izašao u izdanju Srpske književne zadruge, u ćiriličnom pismu. Nisam ga, na žalost, čitao, jer mi je promakao u posljednjem beogradskom šopingu, ali u sljedećem neće.

Miljenko Jergović 17. 01. 2013.

Saša Drach: Dnevnik bez reda

Osobna iskaznica, bolje DNK, svakih ozbiljnijih i trajnijih novina, koje polažu pravo na neku tradiciju, u malim je, skoro nevidljivim rubrikama. U beogradskoj je Politici, tako, valjda i pola stoljeća, na istoj stranici, u istome formatu, istoga dana u tjednu, objavljivana pasica Disneyjevog stripa. Bila je to politička i kulturna legitimacija ovih, uz izuzetak sramotne Miloševićeve ere, bez ozbiljnije konkurencije najozbiljnijih i najboljih južnoslavenskih novina, na tom se stripu stvarala tradicija, na njemu su se odgajali naraštaji srpske i jugoslavenske dječurlije. Sličnu ulogu, premda u mnogo kraćem razdoblju, u novija hrvatska doba imala je, recimo, kolumna Krešimira Fijačka, na posljednjoj stranici Vjesnika. Moglo bi se, bez puno grizodušja, kazati da Vjesnik nije ugašen kada su ga, formalno, u provaliju gurnuli ministar financija Slavko Linić i resorna mu ministrica Andrea Zlatar, nego je nestao kad i ta Fijačkova kolumna. Bila je to posljednja mala forma, svakodnevna žurnalistička piruetica, zbog koje smo kupovali ovaj list. Ili, recimo, strip-karikatura Ice Voljevice, s posljednje stranice Večernjaka, ukinuta kada je dežurnome uredništvu zasmetao muhamedanski prizvuk u imenu i prezimenu tog doajena hrvatske kulture. Ili “Pometova pošta”, u Slobodnoj Dalmaciji. Ili, posljednji primjer, “Ajme meni” Ćiće Senjanovića, aforistična kolumna s posljednje stranice Novoga lista, ukinuta s prvim danom nove, 2013…

Razlozi zbog kojih nestaju ovakve rubrike uglavnom se tiču velikih uredničkih ambicija, kao i ideje, uglavnom i uvijek pogrešne, da se novine čitaju zbog urednika, a ne zbog autora. Ali ima tu i olakotna okolnost: samo čitatelji, a nikada novinari, urednici, insajderi, osjećaju koliko su važne te male, svakodnevne autorske rubrike. Kada neka od njih nestane, određen broj ljudi prestaje kupovati novine. U njima se, u tim malim novinskim formama, sahranjuju naši dnevni listovi, a ponekad i cjelokupni povijesni periodi, političke i kulturne ere, porodične historije, ljudski životi… Znali su to u Politici, kada su toliko dugo objavljivali Walta Disneyja. Na kraju, ukinut će ga jer će, u vrijeme sankcija protiv Miloševićeva režima, ostati bez autorskih prava.

Saša Drach godinama je, u subotnjem Magazinu Jutarnjeg lista, objavljivao “Dnevnik bez reda”, rubriku sačinjenu od dnevničkih fragmenata, posvećenih predstojećem tjednu, koje su prethodnih godina, desetljeća i stoljeća ispisivali naši i strani dnevničari i kroničari, pisci, umjetnici, političari, znanstvenici, zgubidani, pametni i nepametni ljudi, grickajući tako dane vlastitih života i bilježeći određeni povijesni, kulturni ili sasvim privatni trenutak. Drach je tom poslu pristupio vrlo prilježno, ali, naravno, njegov rad ostajao je gotovo sasvim neprimijećen. Ne samo unutar jedne novinske redakcije, nego i među novinskim čitateljstvom. Nitko se na njegovu rubriku ne bi javno referirao, nisu stizali pisani demantiji, niti bijesni komentari, a nije, valjda, bilo ni onih koji bi se osjetili uskraćenima jer fragmenti njihovih dnevnika nisu našli mjesto na stranicama Magazina. Tako to biva, tako i mora biti, jer ovakve rubrike služe tome da se pročitaju za prvom jutarnjom kavom, u kratkom preletu preko novinske stranice, često i kao prvi sadržaj koji se uopće pročita, a zatim se nastavlja dalje. O pročitanom se ne misli, ono, međutim, ulazi u svijest i u podsvijest, kao pasica Disneyjevog stripa, i pojavi se, možda, na površini nakon što proteknu godine i desetljeća, naizgled slučajno, da čovjek i ne zna kako se sjetio nekih riječi, gdje ih je i kada pročitao. Rubrika Saše Dracha je, naprosto, na savršen način sublimirala smisao i bit ove vrste novinskih tekstova, ove novinske forme i žanra. Jednom, kada je u velikome čišćenju, pospremanju i redizajniranju nestalo “Dnevnika bez reda”, kao čitatelj sam to primijetio, i znao sam da će brojni čitatelji koji ništa ne znaju o tehnologiji i proceduri nastajanja novina ukidanje Drachove rubrike vrlo bolno osjetiti. Ali u tome, možda, leži i razlog što uredničkih ambicija u novinama nikakvih nemam.

Prije nekoliko dana, a desetak godina po ukidanju novinske rubrike, Saša Drach je objavio knjigu “Dnevnik bez reda” (izdavač Sandorf, Zagreb), u kojoj je, iznimno akribično, priređivački skoro virtuozno, sakupio fragmente objavljivane u Jutarnjem listu, pridodao im nekolicinu novih, i organizirao svezak po principu kalendarske godine. Ako je rubrika bila neprimjetna, jer joj je takav bio i smisao, knjiga djeluje impresivno i, sadržajem, vrlo primjetno, preuzetno na način onih starinskih antologija aforizama, sastavljanih u vrijeme kada su ljudi imali više vremena, te su se ozbiljnije i temeljitije bavili svakim, pa i onim najuzaludnijim poslom. Po takvim knjigama se, međutim, prepoznaje protežnost i urednost neke kulture. Hrvatskoj uskogrudosti i šlamperaju, Drach će poslužiti kao dobar i vrijedan izuzetak.

Dijaristička, dnevnička proza zna biti snažna i uzbudljiva na način najbolje fikcionalne proze, a da, istodobno, sačuva svakodnevnost, da sačuva strast za prolaznost, za sitnicu i za lahki protok vremena, kakvu imaju novine. Dnevnici su, kao i dnevne novine, ukotvljeni u kalendarima, i to ih čini lakočitljivima, čak i kada nisu olako pisani. Otud magična privlačnost Gombrowiczevih, Krležinih ili Frischovih dnevnika, otud Josip Horvat i njegovo veliko zagrebačko dnevničarenje pod vladavinom Ante Pavelića i njegove kleroustaške bande. Saša Drach umio je, u svojoj knjizi, sačuvati tu bit velikoga dnevničarenja, ali joj i pridodati ponešto od niskoga registra i stila, od suhog lišća vremena, od prhuti iz lavljih griva, što je ovoj knjizi dalo pomalo borgesovski, pomalo barabski, a pomalo, bogme, i posve drachovski štih.

“Dnevnik bez reda” valja odmah kupiti, držati ga uz postelju, ili na noćnome ormariću, gdje je Tuđman držao Aralicu, pa pred svaki dan pročitati aktualni nadnevak. Ne služi to zarad proročanstva ili kakve para-horoskopske praznovjerice. Naprosto, život nam duže traje ako si svakoga jutra osvijestimo koji je dan i datum. A ja ću sad, nasumce, otvoriti Drachovu knjigu, i citirati, nasumce, prvi fragment. Knjiga se otvorila na 25. kolovozu: “Na satu malene postaje prošlo je jedanaest. Krenuh pješke do hotela. Oćutio sam, kao i uvijek, onu rezignaciju i olakšanje što ih u nama izazivaju dobro poznata mjesta. Široka ulazna vrata u ogradi bila su otvorena. Zgradu je obavijao mrak. Stupio sam u predvorje, gdje su se u blijedim zrcalima ponavljale biljke iz salona. Vlasnik me, začudo, nije prepoznao i pružio mi je knjigu za upis gostiju. Dohvatio sam pero s pulta, umočio u brončanu mastionicu i, prignuvši se nad otvorenu knjigu, doživio prvo u nizu iznenađenja što će uslijediti te noći. Moje ime već je bilo upisano. Tinta se još nije osušila.” Nadnevak je iz 1983, autor na kojeg se knjiga slučajno otvorila Jorge Luis Borges.

Miljenko Jergović 07. 01. 2013.

Kronika intimnog čitanja 2012.

U 2012. veći je dio ozbiljne beletrističke produkcije u Hrvatskoj objavio samo jedan izdavač: zaprešićka Fraktura. Irena Lukšić je unutar Disputa nastavila svoju autorsku kolekciju “Na rubu klasika”, a pred kraj godine iz mrtvih se podigla naklada Vuković&Runjić, objavivši nekoliko vrijednih knjiga. Pored Frakture, godinu je obilježila Fibra, izdavač strip albuma i grafičkih novela, jedan od rijetkih nakladnika, ili općenito hrvatskih kulturnih institucija, koja radi po literarnim, grafičkim i kulturnim standardima Europe.

Pri izboru knjiga koje su obilježile godinu – uz jedan izuzetak o kojem će biti riječi – držao sam se načela koje mi se učinilo notornim: izabrao sam samo naslove koje sam pročitao. Uz ovaj izbor bi, naravno, mogao ići i izbor najgorih knjiga 2012, koje sam također pročitao ili sam odustao nakon dvadesetak jedva pročitanih stranica. Jedino što ne bih spominjao ni na jednoj, ni na drugoj listi jesu knjige koje nisam čitao.

Pođimo od onoga što se, navodno, ne čita, a što je, opet navodno, znamenita vrednota hrvatske književnosti, dakle od pjesništva. Sve tri knjige koje su obilježile 2012. izdane su krajem godine. Ivica Đikić objavio je “Ostatak svijeta” (Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb), zbirku narativnih, uglavnom zavičajnih, hercegovačkih, duvanjskih i gastarbajterskih pjesama, koja se bavi jednom od temeljnih tema europskoga poslijeratnog pjesništva: fiksiranjem osobnih i društvenih identiteta, domovinstvom i bezdomništvom. Lijepo napisana, s osjećajem za jezik i njegovu cjelovitost, Đikićeva je zbirka jedna od rijetkih hrvatskih pjesničkih knjiga u posljednjih dvadesetak godina (izuzmemo li Marunu, Gudelja, i koga još?), koja u poeziji ne nalazi tek lijepo slaganje riječi i njihovo raspoređivanje u stihove, nego u poeziji traži i uvijek nalazi – osobnu traumu. “Ostatak svijeta” je čeprkanje po živim ranama jednoga svijeta, osobnog i zavičajnog.

Anka Žagar je objavila knjigu izabranih pjesama “Crta je moja prva noć” (Matica hrvatska, Zagreb, izbor Zvonimir Mrkonjić). Socijalno distancirana, skoro nevidljiva, Anka je, možda, jedan od najvažnijih pjesnika naših jezika (hrvatskoga i drugih koji se preko hrvatskoga skroz razumiju, uključujući i srpskohrvatski). Ona ne piše narativnu poeziju, niti žensku i ljubavnu liriku, ne blebeće metatekstualno ni intertekstualno, ne piše intelektualno ni uzvišeno, nego naš jezik pretvara u svoj jezik, koji zatim, u pjesmi, funkcionira kao neka nova, drukčija struktura, u igri nekih novih i drukčijih značenja. Pjesme Anke Žagar su kao stećci, kao ornamenti na perzijskim ili na pirotskim ćilimima, estetske činjenice posebne i vrlo zasebne vrste. “Crta je moja prva noć” nije debela, ni raskošna knjiga. Neće biti čitana, o njoj će se teško govoriti, ali je važna onoliko koliko jednome jeziku poezija može biti važna.

Treću, i najvažniju, knjigu potpisuje Petar Gudelj. Antologija usmene lirske poezije, koja ne vodi računa o nacionalnim prijeporima i svađama oko toga čije je što, nego tretira sve ono što je hrvatsko, bosansko, crnogorsko i srpsko, pod naslovom “Kad se sunce ženilo” (Školska knjiga, Zagreb), jedna je od onih knjiga koje njihov autor sastavlja cijeloga svog života i koje su, na neki način, njegovo zrcalo i autobiografija.

Standarde hrvatske proze nadmašuje i u svakom pogledu iznevjerava Tatjana Gromača, romanom “Božanska dječica” (Fraktura, Zaprešić). Elegantno napisana, fragmentarno strukturirana, ogoljena poput bedrene kosti iz masovne grobnice posljednjega rata, Gromačina knjiga, bez utjehe u humoru, cinizmu ili intelektualnim uopćavanjima, svjedoči najtraumatičnije osobno i društveno iskustvo, zadire u središte bola i ludila, u čistu ljudsku tugu. Takve se knjige ne pišu da bi ih se slavilo u jednoj sezoni. “Božanska dječica” vrlo je lokalna knjiga. Po tome je, i po traumi, tako silno europska, a tako malo hrvatska. Naravno, ako se hrvatska književnost mjeri standardima Zareza, HTV-a, Večernjeg lista ili Ministarstva kulture…

Steve Sem-Sandberg je roman “Ubogi u Lodzu” (Fraktura, Zaprešić) napisao s vremenskom, prostornom pa i kulturnom distancom u odnosu na temu. Švedski pisac iščitao je dokumentarne kronike židovskoga geta u Lodzu i pokušao rekonstruirati ulogu Chaima Rumkowskog, o čijoj se kotroverzi izgovore riječ-dvije na marginama svih velikih rasprava o holokaustu u posljednjih pedesetak godina, uključujući i jeruzalemsko suđenje Adolfu Eichmannu. Sem-Sandbergova knjiga teška je, mračna i hladna. “Ubogi u Lodzu” vrijedno su književno djelo, ali ono što čitatelja u toj knjizi opčinjava i mori veće je, ili možda manje, od književnosti. Ona je život, smrt i zlo. Dragocjen prijevod Željke Černok.

Knjigu Petera Nadasa “Paralelne pripovijesti” (Fraktura, Zaprešić) još uvijek nisam pročitao niti do pola, ali mi je dovoljno da znam ovo: zahvaljujući i prijevodu Xenie Detoni riječ je o jednoj od najvažnijih knjiga godine, ali i knjizi oko koje će, među njezinim stvarnim čitateljima, biti itekakvih nesporazuma. Tisuću i šesto stranica, prostorno i kronološki nepovezanih poglavlja, u sporom ritmu i dugim pasažima kada se ništa ne događa, ali čovjeka silno zanima što će biti dalje (efekt kao u filmovima Bele Tarra), sve puno tvrde, nagoviještene, neostvarene, surove i sirove tjelesnosti i seksualnosti, i historije dvadesetog stoljeća u kojoj, zapravo, nema nikakve historije, “Paralelne pripovijesti” po svoj će prilici izazvati dvije vrste reakcija: oni koji će odustati nakon deset, sto ili tisuću stranica teško će shvaćati čime su toliko oduševljeni oni drugi, koje je Nadasov tekstualni monstrum progutao već na prvim stranicama. Osobno i bez ostatka, pripadam drugoj vrsti čitatelja. Dugo već nisam čitao tako intenzivan prozni tekst.

Krajem godine je objavljena i biografija Josifa Brodskog, ruskoga emigrantskog pisca Leva Loseva, s podnaslovom “Pokušaj literarne biografije”. Knjigu je iz rukopisa prevela Irena Lukšić. Autor je vrlo vješto i kompetentno uspio sučeliti pjesnikovu biografiju s njegovim pjesništvom. Osim što će to biti zanimljivo onima koji vole Brodskog i njegovu na naše jezike često i dobro prevođenu poeziju, knjiga može poslužiti i kao uzor traganja za biografskim motivima, razlozima i povodima u nečijem književnom djelu. Pritom, Losev je ispisao i niz neočekivanih pa i zabavnih epizoda i anegdota iz pjesnikova života. Recimo, kako je krajem šezdesetih Brodski iz Lenjingrada slao Nabokovu svoje pjesme na ogled, i kako mu je Nabokov zauzvrat u Lenjingrad slao prave američke – traperice. Slabije je i površnije napisan kraj knjige, u kojem se Losev bavi posljednjim desetljećem života Josifa Brodskog. Kao da je nakon pada Berlinskog zida izgubio razloge i motive za njegovu biografiju.

Semezdin Mehmedinović u knjizi “Autoportret s torbom” (Fraktura, Zaprešić) jednako jednostavno piše i crta. Rečenice su to koje bi, uglavnom, mogao razumjeti i svaki strani govornik naših jezika, a shvatio bi ih i kakav nekvalificirani radnik iz unutrašnjosti, koji je pred novu 2013, u sibirskim radnim uvjetima, gradio Bandićeve fontane. Ali, za vraga, načitanijima je, katkad, najteže shvatiti ono što ima potrebu biti jednostavno. Ove male povijesti, ova autobiografija sitnoga, ova kronika trenutka, između ostaloga na genijalan način pokazuje koliko jezik može biti jednostavan i koliko dramatike ima u običnom. Kao DNK šifra u stanici čovjekova tijela, u svakom Mehmedinovićevom fragmentu upisana je cijela njegova biografija.

Knjiga Ahmeta Hamdija Tanpinara “Pet gradova” (Antibarbarus i Sa(n)jam knjige u Istri) objavljena je u prijevodu zagrebačkih studenata turkologije, koji je redigirala, ujednačila i popratila napomenama njihova profesorica Marta Andrić, a iznad svega je – i kao ravnopravni suprevoditelj – stajao utemeljitelj zagrabačke turkologije Ekrem Čaušević. “Pet gradova” je esejističko-prozna, nonfikcionalno-fikcionalna knjiga turskoga proznog klasika, u kojoj su ispričane priče o Ankari, Erzurumu, Konji, Bursi i Istanbulu. Tanpinarova pripovjedačka moć i strategija nemaju nikakve sličnosti s Nadasovim, ali magija im je zajednička. Uvjerljivost proznoga teksta ono je što se ne može dekonstruirati, svesti na stilske figure, na temu ili sadržaj. Neprocjenjivi su prevoditelji koji su u stanju u drugi jezik prenijeti uvjerljivost proznog teksta. U tome je važan razlog zbog kojega su Tanpinarova i Nadasova knjiga događaj godine u našemu malom i opustošenom jeziku.

Radovan Lorković, violinist i profesor glazbe, napisao je knjigu “Pozajići, Lorkovići, Melita i ja” (u privatnom izdanju Jakše Zlatara). Osim što je riječ o uzornoj biografiji pijanistice Melite Lorković i njezine porodice, ovo je jedna od rijetkih hrvatskih knjiga koje se na katarzičan, iskupljujući i osvješćujući način odnosi prema NDH i prema holokaustu i genocidu nad Židovima, Srbima i Romima, što ga je ustaška država počinila, pozivajući na suodgovornost sve rođene Hrvate. Vrijednost Lorkovićeve knjige se dugo neće moći mirno i razložno procjenjivati u Hrvatskoj. Kao, na svoj način, i Tatjana Gromača, Radovan Lorković je u kulturnom, književnom i svjetonazorskom smislu uzoran Europljanin, kao što je i njegovo djelo posve europsko. U tom smislu, na žalost, ta djela i njihovi autori strani su aktualnoj hrvatskoj kulturi.

Konzervativac i prilično iritantni antikomunist, britanski povjesničar Michael Burleigh napisao je “Treći Reich” (Fraktura, Zaprešić), novu povijest Hitlerove vladavine, u kojoj je izbjegnuta svaka anegdotalnost, infernalna spektakularnost i mračna privlačnost pripovijesti o nacističkoj Njemačkoj. Burleigh se, između ostaloga, svojski potrudio da čitatelju bude neugodno dok čita njegovu knjigu, te da se, na određen način, učini suučesnikom rekonstrukcije velikog zla. Osim toga, u “Trećem Reichu” nalazimo i niz novih činjenica ili podataka koje je osvijetlio tako što ih je doveo u drukčiji kontekst od uobičajenog.

Vera Horvat Pintarić, povjesničarka umjetnosti, likovna kritičarka, velika profesorica, ali i novinska spisateljica koja je formativno utjecala na moju generaciju rođenih u šezdesetima, naročito tekstovima koje je objavljivala u zagrebačkom Startu, objavila je 2012. dvije silno važne knjige. U prvoj “Kritike i eseji” (HAZU i EPH) su sabrani i u uzornu cjelinu uzidani tekstovi koje je pisala u rasponu od pedesetak godina, uključujući i one koji su nas, adolescente, formirali i oslobađali. Vera Horvat Pintarić autoritativna je, subjektivna i uvijek – do savršenstva – upojedinjena, sama poput biste narodnog heroja, nikad u krdu onih koji, sukladno slavnoj zagrebačkoj školi kolektivnog mišljenja, misle ovo ili ono. “Kritike i eseji” golema je, kabasta knjiga, a “Boris Bućan” (Naklada Vuković&Runjić) vjerojatno je, formatom, najmanja umjetnička monografija tiskana u Hrvatskoj u posljednjih dvadeset godina, s asketskim izborom slika, kratkim tekstom Vere Horvat Pintarić, te prijevodom na engleski. Dobro dizajnirano, jednostavno i elegantno, ovo nam djelo pokazuje koliko, u svojim najboljim izvedbama, knjiga može biti – umjetnički predmet. Na malome prostoru i tako jednostavno – da tu lijepu riječ ponovimo po stotinu puta, Vera Horvat Pintarić izvela je pokaznu vježbu iz lijepih umjetnosti.

Sedamdesetih, ili su to već bile osamdesete, Vera Horvat Pintarić je oslobađala strip od pedagoške stege i od terora akademskog ukusa. Pomalo zahvaljujući i njoj, Marko Šunjić danas je, sa svojom Fibrom, kreator elitne kulture i visokoga književnog i likovnog ukusa.

Među dvadesetak sjajnih izdanja Fibre u protekloj godini, vrlo sam subjektivno odabrao zbirku kratkih grafičkih priča Davida Mazzucchellija o Asteriosu Polypu, bivšem arhitektu, zgubidanu i inteligentu u vječitoj krizi srednjih godina, sjajni “Omnibus” Christophea Chaboutea, koji se, doista, čita poput kratkih priča Alice Munro (i nju čitati, u izdanju naklade OceanMore), ali u nevjerojatnoj crtačkoj izvedbi, te, na kraju, i klasik Jean Claude Foresta i Jacquesa Tardija, nadaljevanku pod naslovom “Ipak i ovdje”, u kojem se sentimentalno podsjećamo i na intelektualne i umjetničke mode od prije nekoliko desetljeća, iz vremena kada je svijet bio mlad, a mi smo još vjerovali da će od nas nešto biti.

I na kraju, jedna neobična, cjeloživotna knjiga: Ljubo Stipišić Delmata: “Anima Delmatica” (Profil, Zagreb). U njoj je sabrano narodno blago koje je Stipišić sakupljao po Dalmaciji, obavljajući posao kakvog instituta za etnologiju, folkloristiku i antropologiju. Pošto je tako i pisana, ovo je knjiga za cjeloživotno čitanje, ili da samo stoji u nekom kuhinjskom kredencu, ili u ormaru, na polici sa stolnjacima i ručnim radovima, kao jedan od znakova identiteta. U “Animi Delmatici” sabrano je sjećanje jednoga svijeta, ispovijesti umirućih i mudrosti nestalih, pjesme koje više nitko ne zna pjevati, poslovice, izreke, recepti, narodna vjerovanja, likaruša…

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske odbilo je financirati Stipišićevu knjigu, a pri posljednjem službenom otkupu otkupljeno je za hrvatske knjižnice dvadeset primjeraka. Za ilustraciju, knjiga Nadežde Čačinovič je, u istome roku, otkupljena u 85 primjeraka. Pritom, profesorica Čačinovič bila je članica komisije koja je otkupila knjigu profesorice Čačinovič. Kao i komisije koja je odbila financiranje “Anime Delmatice”. Da se zna.

Na kraju, biram i tri knjige po kojima ću po dobru pamtiti 2012: Peter Nadas: “Paralelne pripovijesti”, Vera Horvat Pintarić: “Boris Bućan” i Ahmet Hamdi Tanpinar: “Pet gradova”.

Konačni izbor je mogao biti i drukčiji, ali teško da je mogao izaći izvan liste naslova koji su u tekstu spomenuti. Malo je, naime, u prošloj godini u Hrvatskoj bilo i dobrih knjiga i ozbiljne književnosti. Bila je to godina poniženja i klijentelizma, godina muke, jada i iluzije o elektronskoj knjizi u Hrvata. A nakon što se i ta iluzija raspršila, počelo se govoriti i to kako književnost i knjige više nisu važni ni potrebni. I sve to zbog osjećaja vlastite nemoći ili nemoći Pola ure kulture, Zareza, Vijenca, Hrvatskog lista ili ministarstva Andree Zlatar i njezinih pobočnika da stvore iluziju o književnim kriterijima, koji bi mogli važiti izvan kruga ZET-ovih tramvaja. Svatko je, je l’ te, prorok u vlastitom selu, ali frustrira, ipak, kada ste tako beznačajni, nepostojeći, već u prvom sljedećem zaseoku.

Miljenko Jergović 15. 12. 2012.

Žuta crta u ZKM-u

U neka gluha doba godine, pod kraj prošle kazališne sezone, u ZKM-u je, pred premijeru Žute crte u Braunschweigu, održana “prezentacija” predstave. Ustvari, neka vrsta generalne probe, koja je priređena za zvanice i namjernike. Došao sam, ne očekujući ništa, zbog spisateljice Juli Zeh, koja je skupa sa Charlotte Roos, napisala tekst predstave, i zbog Ivice Buljana, redatelja. Juli znam petnaestak godina: smatram je ozbiljnim, u pravom smislu živim piscem, bliski su mi njezin angažmani, i onaj oko Bosne, i onaj oko psećih i životinjskih prava. A Buljan je, malo prije Žute crte, u Ljubljani uprizorio Glembajeve, i na neki način objavio da je nekom svom životnom i kreativnom vrhuncu. I još nešto: netko će reći da sam blesav kada to govorim, ali Juli Zeh i Krleža imaju nešto zajedničko. Oboje su pisci koji se, na vrlo angažiran način, tuku za unaprijed izgubljene vrijednosti. Da tu nije rodne prepreke, reklo bi se da je riječ o dvoje književnih i kazališnih džentlmena. Ili su Juli i Krleža dvoje velikih književnih dama. U opisu je džentlmena, pa i dame, da se bori za unaprijed poražene ideale.

Predstava me je, onako nedovršena i bez scenografije, šokirala. Od kulturnih priredbi u Zagrebu, naročito ako se radi o našim domaćim proizvodima, svom tom kulenu i pršutu hrvatske kulture, ne očekujem mnogo. Pogotovo ne očekujem artikuliran politički ili društveni angažman. Toga u Hrvata nema. Osim kada se dive Thomasu Bernhardu i njegovim invokacijama kako je od austrijskoga nacionalsocijalizma gore samo austrijsko katoličanstvo. Ide mi na živce taj hrvatski angažman u austrijskim ili, recimo, srpskim unutrašnjim prilikama.

Međutim, Žuta crta je angažirana, njemačka i europska priča, priča o Arapskome proljeću, o indolenciji stranih turista, o laži humanitarnih akcija i koncerata, o prevari političke korektnosti, o inherentnom europskom rasizmu i šovinizmu, i još o koječemu drugom, ali to je, u Buljanovoj interpretaciji, i sasvim hrvatska priča. To mi se kod Ivice svidjelo: nije on hulja, pa da nas tjera da psujemo austrijske katolike i austrijske ust…, pardon naciste. On uvijek ima na umu naše ljude.

Navijam da na premijeri predstava ne bude nimalo uigranija, dovršenija, da ne kažem bolja, nego na toj lipanjskoj prezentaciji. S glumcima koji su, priučeno, svirali i vrlo profesionalno pjevali, a u predstavi je jako puno sviranja i pjevanja, to je zvučalo kao neki namjerno razdrndan orkestar, Tom Waits iz svoje srednje faze ili Paolo Conte s ekipom mjesnih pijanaca, što je puno snažnije uvezivalo priču od svake dramaturgije, i još je djelovalo savršeno nenametljivo. To je bilo tako dobro i intenzivno. Glazba Mitje Vrhovnika Smrekara odlična, a važna kao što rijetko kad biva u kazališnom komadu.

Ne razumijem se u zagrebačke glumačke ansamble, ali ovo malo što vidim, čini mi se da ZKM ima glumce koji funkcioniraju kao “Charltonove bebe” (ako znate za njih), različiti i raznoliki, ali su u stanju biti jedno tijelo, u stanju su biti likovi u zajedničkoj priči. To bi trebao biti prvi preduvjet idealne kazališne priče, ali je, zapravo, rijetkost. U Žutoj crti, doista, svi igraju u istoj priči.

Šokantna je u svojoj tačnosti golotinja Lucije Šerbedžije u kavezu jedne dobrotvorne akcije. I tako lijepo ta žena pjeva. Nina Violić opuštena je i autoritativna. Ksenija Marinković uvijek je Ksenija Marinković, ženski Pavle Vujisić hrvatskoga glumišta. Franjo Mašković i Vedran Živolić su, ah, tako prirodni, pred očima svih tih nadrkanih i mrzovoljnih eksperata u publici. I naravno: Goran Bogdan. S onim čistim komičarskim darom, kontroliran i profinjen, lišen potrebe za lakrdijašenjem i nasilnim utjerivanjem agramerskoga humora u naše tupe i neduhovite glave, Goran Bogdan je u ovoj predstavi, i gdje god se pojavi, u televizijskoj reklami ili u nekom slabom hrvatskom filmu, glas neke više i veće, pa i urbanije kulture, usred ove naše zagrebačke tranzicijske vukojebine. Takav je Bogdan bio na prezentaciji Žute crte.

Da, i Hrvojka Begović, i Slaven Španović, i njemački gost Tobias Beyer, i velika mala Jadranka Đokić…

Ne želim čuti, ni znati što će se o Žutoj crti govoriti i pisati. Ni dobro, ni loše, sve bi me moglo ispizditi. Odlično je Buljan to napravio, baš odlično.

Miljenko Jergović 14. 10. 2012.