Preporuke

Televizijska serija Velo misto

Televizijske serije su u kolektivnu memoriju ulazile preko upamćenih replika i citata. Po tome se, možda i najpouzdanije, mjerila njihova stvarna estetska vrijednost. Iako nikada nije od kritike bila previše hvaljena, snimana, uglavnom, u Zagrebu, u izrazito artificijelnoj scenografiji, među kartonskim kulisama, u Potemkinovim selima Televizije Zagreb, “Velo misto” jedna je od najcitiranijih i najgledanijih igranih serija u povijesti jugoslavenskih televizija. Režirana drvenom rukom Joakima Marušića, pretjerano ambicioznog i širokog dramaturškog i temporalnog zahvata, osuđena na propast kao neka vrsta televizijskoga Obrovca, promašene investicije, socijalističke samoupravne holivudizacije, serija “Velo misto” postala je remek-djelo u sentimentalnoj prepravci i u sjećanjima svojih gledatelja. Jednako moderna i aktualna kao i prije tridesetak godina, u vrijeme prvih svojih repriza, ova televizijska serija će nas nadživjeti, kao što je već nadživjela svoje tvorce, redatelja, pisca i glavne glumce, jednu državu, politički i vrijednosni sustav, ono što nas je činilo ljudima. Danas, ljeta 2014, “Velo misto” jedna je od posljednih tihih straža na braniku hrvatskoga antifašizma. Morat će ga zabratiti, e da bi zli gubitnici koji su u Drugome svjetskom ratu prožderali ljude i narode konačno pobijedili u naknadnome historijskom razigravanju.

Svi su u Velom mistu glumili sjajno. Znao je redatelj objasniti tim glumcima tko su i što rade na sceni. Ali važnije je, ipak, to što im je Miljenko Smoje napisao i replike, i sudbine, koje su ponekad veće i autentičnije od njihovih stvarnih života. Borisa Dvornika, melankoličnu i lomnu Zdravku Krstulović, čija se duša u međuvremenu razletjela poput maslačka, pisao je Smoje kako nikada u hrvatskoj književnosti nitko nikoga napisao nije. A onda i historičnog Mustafu Nadarevića, u ulozi Duje Kaliterne, jednoga od osnivača Hajduka, pa Špiru Guberinu, gradskog škovacina, Matu Ergovića, starinskoga policijota, Uglješu Kojadinovića, zabrinutog profesora, koji je Hajduku nadjenuo ime… I Ines Fančović, Maru Mulicu, trgovkinju i alapaču, u zbilji prvu Smojinu ženu, koja je, o draga dona Ines, nakon “Veloga mista” proživjela i stravičnu opsadu Sarajeva, i samoću dalekoga svijeta iza bosanskih planina, i sudbinu jedne od posljednjih zvijezda tog nekada velikog i šarenog grada na pragu Orijenta, tamo gdje počinje zaborav i gdje se rađaju velike priče…

Sve je kod Miljenka Smoje funkcioniralo u jednom dugom funeralu i u oproštaju, koji se protegnuo kroz dvadeseto stoljeće u vremenu u kojem će unuci stasati do očeva i djedova, a djedovi će se kameniti u časne grobove, u dalmatinske kamene grobnice s mnogo pregrada i s dugom vječnošću. “Velo misto” neuspjeli je dalmatinski Amarkord. Neuspjeli, jer tako kažu kritičari, i jer tako izgleda kada se mehanički razlože stvari. Kada bi jednom bilo novca, kada bi bilo talenta, redateljske i glumačke genijalnosti, i kada bi još bilo žive kulture, Dalmacije i Splita koji su mogli zasanjati Smojin svijet, trebalo bi snimiti rimejk ove televizijske serije. Ne da bi se stvorio bolji i veći Amarkord, nego kao posveta Smojinoj, Borisovoj, Zdravkinoj, Mustafinoj, Uglješinoj… genijalnosti. Kao posveta muzičkoj slici Pere Gotovca, nevidljivoj i nezaboravnoj.

Često smo u usputnim razgovorima, ćaskajući o filmovima, knjigama i serijama, uspoređivali “Naše malo misto” s “Velim mistom”. I uvijek bi se druga serija našla na gubitku. Nepravedna je i nepotrebna ta usporedba. “Naše malo misto” artefakt je dalmatinskoga neorealizma, snimljen na autentičnim lokacijama i u predtelevizijskome, filmskom doživljaju priče i pripovijedanja. “Naše malo misto” moglo bi biti prikazivano u kinima, “Velo misto” je samo za mali ekran (možda što manji ekran). Razlika je i glumačka: prva serija predvođena je genijem beogradskoga teatra, Splićaninom rođenim u Trstu, Karlom Bulićem, te njegovom životnom družicom Bepinom, koju je igrala Asja Kisić. Oboje su bili više kazališni nego filmske glumci, negledanih, netrošenih fizionomija. U drugoj seriji nastupale su zvijezde svoga doba.

Koja mi je serija danas draža? Pričom: “Velo misto”. Igrom i emocijom: “Naše malo misto”.

Miljenko Jergović 24. 08. 2014.

Tko ne čita zimi, neće ni ljeti…

Bog zna otkad seže ta žilava novinska predrasuda da ljudi čitaju ljeti. I tko je izmislio knjige za plažu, knjige za odmor, knjige za opuštanje. Ništa od toga nema uporišta u stvarnosti. Tko ne čita zimi, neće ni ljeti. Ili “po ljeti”, kak’ to veliju oni koji niš’ ne čitaju. A ne daj ti Bože knjiga za opuštanje. Tem su dosadne, tem su uznemirujuće. Tko bi se opuštao, taj ne čita. Opušta se tako što se spuste rolete, isključi telefon, prilegne na trosjed, utiša ton na televizoru čijim zelenim ekranom promiču figure ljetošnjega Svjetskog prvenstva, a onda se zatvore oči, i spava se, brate, savršeno opušteno. Ne postoje knjige za odmor, nema knjiga za plažu. Tko bi na onoj pripeci, škodljivoj po kožu, sve unutrašnje organe i živce, nešto još i čitao. Čita se u hladu, pod solarom, u pustoj zagrebačkoj krčmi, u Cavtatu, ispred omiljenog Tapas bara Ancora, u ljekovitoj sjeni trebinjskih platana, u caffeu knjižare Delfi, ili u svojoj rođenoj fotelji… A šta se čita? E, to je za nas osuđenike na hrvatsko nakladništvo (tojest na Frakturu i manje od sedam patuljaka), na zagrebačke antikvarijate i knjižnice, te na prebogato komšijsko, srpsko izdavaštvo, te na sarajevski Buybook, već prilično delikatno pitanje. Evo i zašto: poželite li ovoga ljeta čitati skandinavske krimiće, jer oni su, zaboga, već godinama u modi, o čemu se ponešto saznaje i iz naših tabloida, najbolji bi vam izbor trenutno bio Jo Nesbø. Ali ako ne čitate na norveškom, ili se u javnosti ne biste šminkerisali s engleskim prijevodima, hrvatske ne uzimajte u ruke. Osim što su redom loši, osmoškolski stilizirani, ponižavajući za svakoga ozbiljnog pisca, a Nesbø ozbiljan jest, to su prijevodi s – engleskog. Ovdašnjim je nakladnicima, naime, bilo preskupo da plaćaju norveški prijevod, a s engleskoga, znamo, prevodi svatko i svakako, i za nikakve novce, tako da smo dobili lažnoga Nesbøa. Umjesto njega, čitajte opet pravoga Larssona (u izdanju Frakture), ili iz Beograda, preko Superknjižare, naručite srpskog Nesbøa, u prijevodu s norveškoga i u izdanju Lagune.

Ako, pak, ipak insistirate na žanrovskoj, ili takozvanoj lakoj literaturi, ili o životu razmišljate u kategorijama kriminalističkog romana, u Zagrebu ćete, u mnogim knjižarama, recimo u izvrsnom kolodvorskom lancu  Tisak Media, naći sjajnu trilogiju poljskoga pisca, po struci filologa, Mareka Krajewskog: “Sablasti u Breslau”, “Kraj svijeta u Breslau” i “Smrt u Breslau”, i to na sniženju, sve tri knjige za sto pedeset kuna. Izdavač je, pogađate, Fraktura, priča romana odvija se pred Drugi svjetski rat, u gradu kojim vladaju nacisti, a inspektor je jedan poprilično zao i opak čovjek… Krajewski je od onih rijetkih pisaca koji su u stanju u istoj knjizi spojiti trivijalni žanr, povijesno-historijski i socijalni kontekst, i odličnu umjetničku literaturu. Dakle, tem ćete se “opustiti”, tem ćete čitati nešto pametno.

U Superknjižari u Savskoj možete naći, ili barem naručiti, roman “Na Crnom bregu”, britanskoga putopisca, povjesničara umjetnosti, snoba, ali iznad svega, genijalnog pripovjedača Brucea Chatwina. Riječ je o izvanrednom srpskom prijevodu Alena Bešića, objavljenom u izdanju zrenjaninske Agore. U neka stara dobra vremena, Chatwinove je knjige objavljivao i zagrebački Sysprint, ali kako je ovaj izdavač u međuvremenu odumro, malo je vjerojatno da će itko u Hrvatskoj objaviti ovo, uz “Utz” literarno najizrazitije Chatwinovo djelo. Riječ je o porodično-historijskom romanu o dvojici blizanaca, i njihovome dvadesetom stoljeću. Priča se odvija u Velsu – doista, ovo je svojevrsna velška nacionalna epopeja – a Chatwin je razvija na tradicionalan način, i s talentom savršenog pripovjedača. Lakih riječi, mudar, duhovit i zabavan, Bruce Chatwin bio je jedan od velikih pisaca našeg stoljeća.

Cees Nooteboom nizozemski je erudit. Esejist, romansijer, pisac koji lako prelazi granice žanrova, pisac za pisce, i za one koji bi htjeli naučiti kako se piše. Nooteboomov pretpostavljeni odgovor jednostavan je: pisanje je za njega uživanje u čitanju, u životu i u životnim sitnicama i ritualima, bez velikih egzistencijalnih briga, nekoliko mjeseci u Holandiji, pa nekoliko mjeseci na palmovitome španjolskom otočju… Da, pogađate, zavidim Ceesu Nooteboomu, ali ne samo na životnim i egzistencijalnim okolnostima, nego i na unutrašnjem miru i vrsti talenta. Nikad gnjevan, nikad ogorčen, Nooteboom o svemu piše s istom omamljujućom uvjerljivošću, koja svaku, naizgled i dosadnu činjenicu ili stvar, čini silno zanimljivom. Na sniženjima, u izdanju Frakture, mogu se naći prethodne njegove knjige, “Rituali”, “Izgubljeni raj” i “Kako biti Europljanin”. Ali svake kune vrijede i njegova “Pisma Posejdonu”, objavljena prije samo nekoliko tjedana. Riječ je o nefikcionalnim tekstovima, esejima, putopisima, pismima – ili ništa od svega toga – koji se čitaju kao pripovjedna fikcija. Lijepo stilizirani, u znalačkom prijevodu s nizozemskog Radovana Lučića, “Pisma Posejdonu” mala su škola pisanja i života, te života u pisanju.

Nema koja se baraba i budala već nije pohvalila čitanjem Alice Munro.  Nema hrvatske kokoši u književno-feminističkom pokušaju, a da se nije očešala o tu sjajnu gospođu. Ni tog lokalnog antitalenta, a da se nakon godina provedenih s Carverom nije uhvatio Alice Munro. Ali k vragu, nema ona ništa s tim. Ona samo piše svoje priče, a Gordana Farkaš Sfeci ih, pod pseudonimom OceanMore, uporno izdaje u hrvatskome prijevodu: “Služba, družba, prošnja, ljubav, brak”, “Dragi život”, “Previše sreće”. Alice Munro vrlo sigurno i izražajno prevodi Maja Šoljan. Vidim umorne gospođe, zagrebačke dame pred mirovinu ili umirovljene profesorice, koje se više ne spuštaju u grad, da ih ne prožderu katoličko-tabloidni frankenštajni, selebritiji i njihove silikonske Barbike, vidim te dobre i pametne dame, koje više ne čitaju novine, i koje sigurno neće pročitati ni ovu moju preporuku, kako za ovo ljeto kupuju knjige Alice Munro, i čitaju ih u mudroj hladovini svojih biografija.

Philippea Claudela (1962.) otkrila mi je prijateljica koja čita više od mene, i koja na moje čuđenje ne voli – Paula Austera. Smatra ga folirantom. To spominjem zato što Francuz Claudel ima jednu izraženu osterovsku osobinu: u stanju je od knjige do knjige mijenjati tonalitete i stil, pa čak i stilsko-formacijske svjetonazore, a da sve to zvuči izrazito klodelovski. Naklada Božičević je nakon “Brodeckovog izvještaja”, u izvrsnom prijevodu Dubravke Celebrini, objavila i “Istragu”. Riječ je o lažnom kriminalističkom romanu, koji prelazi u mračno neugodnu kafkijansku zavrzlamu, u jednu vrlo autentičnu noćnu moru, koja čitatelja zakuje za parket i uz fotelju, a nakon što knjigu pročita, ona mu se vraća u snove. U njima biva svjestan da to nije stvarnost, da je to san o Claudelovom romanu. Iako je takve sudove idiotski izricati, pošto su partikularni, nedočitani i ignorantski prema tolikim drugim knjigama i piscima, Phillippe Claudel jedan je od najvažnijih europskih pisaca. Ali i o tome će tek biti riječi. Bude li volje i sreće, Claudela ću opričati u jednoj Subotnjoj matineji.

Roman australskog pisca Chrisa Womersleyja (1968.) “Shrvan”, a u prijevodu Ive Karabaić (avaj, još jedno izdanje Frakture), o vojniku koji se vraća iz Velikog rata, u koji je i otišao samo zato što je kući lažno optužen za umorstvo, od onih je čudnih knjiga koje stižu niotkud. Pisac je debitant, nije stekao svjetsku slavu, a vjerojatno ni neće, jer se ne odaje modnim napastima, nego piše tiho, stilski preumjereno za autora žanrovske proze, i starinski privlačno i sporo. “Shrvan” je odličan roman s margina Prvoga svjetskog rata, a pomalo i s margina svijeta i čovjekove duše. Da još uvijek postoji hrvatsko nakladništvo, da ga nisu dokrajčili izdavačka i trgovačka pohlepa, korupcija i protekcija u Ministarstvu kulture, Milanovićev prezir prema književnosti i pismenosti i agresivni antiintelektualizam Hrvatske narodne stranke, roman Chrisa Womersleya bio bi iznenađenje knjiške sezone, o kojemu bi se pisalo, govorilo, predavalo… Ali i bez svega toga, može ga se barem pročitati.

Ime Petera Englunda (1957.) pojavi se na stranim internetskim sajtovima i u stranim novinama (koje u Zagreb skoro više i ne dolaze) svake godine, u listopadu. Englund je, naime, sekretar Švedske kraljevske akademije, koja dodjeljuje i onu književnu nagradu što je hrvatski pisac nikada neće dobiti.

Dopustite mi mali ekskurs: ozbiljno se baviti književnošću u Hrvatskoj, a groziti se političkoga miljeništva, bilo iz Runjaninove 2, s Kaptola ili s neke druge lokalne i provincijske adrese, isto je što i prodavati svinjske polovice po Saudijskoj Arabiji.

Tako je to, i tako će biti, pa nam je zato i mila ta hrvatska čežnja za nagradom koju nikada neće dobiti, niti ju je ijedan metropolski Hrvat ikada dobio.

Ali pustimo trućanje, manimo se toga ako želimo biti dostojni čitateljske prigode, pa kažimo ovako: Peter Englund je napisao, a beogradska Geopoetika objavila (sa švedskog prevela Spasa Ratković) knjigu “Lepota i tuga”, podnaslovljenu kao “Intimna istorija Prvog svetskog rata”. Riječ je o izvanredno komponiranom i napisanom nizu “malih povijesti”, sačinjenom na osnovu svjedočanstava, memoarskih i sintetizirajućih djela o Velikom ratu.

Englundove “dramatis personae” su njemačka učenica (12 godina na početku rata), njemački mornar (22 godine), austrougarski konjanik, Madžar (20 godina), ruski inženjerac (22), medicinska sestra, Engleskinja u ruskoj vojsci (27), Danac u njemačkoj vojsci (23), francuski činovnik (45), srpska liječnica (26), australski inženjerac (21), ruska bolničarka (21), francuski pješadinac (21), Latinoamerikanac, konjanik u osmanskoj vojsci (35), američki vojni kirurg (45), britanski pješadinac (27), belgijski vojni pilot (22), Australijanka, vojni vozač u srpskoj vojsci (28), Italoamerikanac, talijanski pješadinac (21), Novozelanđanin, britanski artiljerac (28) i talijanski brdski pješadinac (23).
Naizmjence fragmentirajući ispovijesti, pisma, uspomene, memoare svojih likova – ne izmišljajući i ne dodajući ništa – Englund prati kronologiju Velikog rata i ispisuje petstotinjak stranica velike, skoro nemoguće knjige. Biva tako, ako mnogo čitate, dogodi vam se, s vremena na vrijeme, da naiđete na knjigu koja vas zaprepasti, a i pomalo ojadi svojom širinom.

Ako ste, recimo, čitali Frazerovu “Zlatnu granu”, sigurno znate o čemu govorim. Knjiga duža i veća od života, veća od vremena koje bi smrtnik mogao uložiti u pisanje. “Lepota i tuga” nije “Zlatna grana”, ama nije joj ni nalik, ali kao da je i Englund, poput Frazera, za svoju knjigu imao svo vrijeme ovoga svijeta. Pritom, “intimna istorija”, ili historija svakodnevice, povijest običnoga života, na temu Velikoga rata drukčije nije ni mogla biti ispričana, kao što ni povijest i podrijetlo religijskih ceremonijala, običaja i praznovjerica nije mogla biti ispričana nikako drukčije nego kao u “Zlatnoj grani”.

Englund je skrupulozan i uzorno pažljiv i obziran prema različitim identitetskim, nacionalnim i frontovskim uvjetovanostima. I sa srpske, i s njemačke, i s ruske, i s bilo koje druge strane u Velikom ratu, “Lepota i tuga” jedna je ista knjiga. A to je, čini mi se, veliki kompliment. Osjećam zavist i prema Peteru Englundu. Za razliku od provincijske piščadi i huljčadi ne zavidim mu na ključu pod kojim drži onu veliku književnu nagradu. Ne zavidim mu ni na nagradi. Ali mu zavidim na tom beskrajnom vremenu koje je uložio u “Lepotu i tugu” ili – još više – na dojmu o tom vremenu, koji je u meni kao čitatelju uspio stvoriti.

Primjerke knjige “Lepota i tuga” vidio sam u Superknjižari u Savskoj. Ako su se rasprodali, ljubazno osoblje će vam ispuniti želju i odaslati narudžbu u Beograd…

Za promjenu, evo još nešto iz Frakture, pa još sa sniženja: Među makulaturom, starim papirušinama i bezvrijednim hohštaplerskim izdanjima posrnuloga hrvatskog izdavaštva, mogu se, recimo, naći i dvije knjige Javiera Cercasa (1962.), španjolskog pisca iz Gerone, i jednoga od meni najdražih suvremenih pisaca, romani “Salaminski vojnici” i “Brzina svjetlosti”. Osim što Fraktura objavljuje prijevode s jezika izvornika, drže se toga da, ako je moguće, više knjiga jednoga pisca prevodi isti prevoditelj. Tako je Cercasova hrvatska prevoditeljica Silvana Roglić.

Javier Cercas pisac je socijalno-povijesnih, društvenih i intimnih trauma. Veliki pripovjedač, gura prste obje ruke u otvorene rane španjolskoga društva, da slučajno ne bi krivo ili prerano zarasle. Pisac nad kojim se pretvaram u snebljivu babu, pa sve uzdišem što i Hrvati, ili barem Srbi, Bosanci, Crnogorci… nemaju jednoga takvog. Pritom, Cercas je lišen potrebe za stilskim ili poetičkim radikalizmom. Piše jednostavno i obično, ne vodeći previše brige o limitiranim talentima među profesionalnim čitateljima, kojima će zasmetati njegova običnost. Općenito, nije to pisac za ograničene.

Zato ga preporučujem svima, a poimence Tatjani Gromači, velikoj prozaistici i pjesnikinji, i sjajnoj čitateljici, koja je u svojoj kolumni u Mediteranu, kulturnom prilogu Novog lista, opovrgavala pohvale na račun moga omiljenog Lászla Krasznohorkaija, žaleći što je navučena hvalospjevima za “Rat i rat” dala novce. Odbio ju je Krasznohorkaijev radikalizam, nazvala ga je “pisanjem radi pisanja”, što je sve zorna potvrda da u Hrvatskoj, ipak, još netko javno čita, i piše o onome što je pročitao. Od knjiga oko kojih se ne slažemo zna biti važnije naše neslaganje. Ono je bit svakoga čitanja. Pa što ti se tu sviđa? U čudu i sumnjičavo pitamo. Ili: kako ti se to ne sviđa? Sa žaljenjem, i skoro nagovorom na ponovno čitanje onoga što nije do čitatelja doprlo. Umjesto da nagovaram Gromaču da ponovo pokuša s Krasznohorkaijem, ponizno joj, i s oduševljenjem, nudim Javiera Cercasa.

A ino čitateljstvo bez imalo prigodnoga laskanja i izlišnoga komplimentiranja – komplimentiram hrvatskim konobarima i konobaricama, a ne hrvatskim piscima – nutkam na čitanje knjiga Tatjane Gromače: “Božanske dječice”, “Crnca”, “Bijelih vrana”, i one prve: “Nešto nije u redu”.

I na kraju, još jedno knjiško draguljče za kraj. Sjećate se, sigurno, Daniela Defoea. Kao mali ste čitali “Robinsona Crusoea”, da niste, ne biste ni danas bili knjiški čitatelji, pošto je “Robinson Crusoe” jedna od onih ključnih, formativnih i infektivnih knjiga, koje nakon što pročitate ne odustajete od čitanja nikad. Knjige koje nas učine doživotno bolesnim od jedne dobre i korisne bolesti. Kao što bismo bez dobrih bakterija u crijevima pošli Bogu na istinu, tako bismo bez bolesti svakodnevnog čitanja bili oni isti divljaci pred kojima se one zagrebačke dame kojima sam preporučio Alice Munro zatvaraju u svoje hladne ljetne stanove. Je li čovjek koji ne čita manje vrijedan? Siguran sam da jest. Pod uvjetom da je pismen. Samo nepismeni imaju ljudsko pravo na nečitanje, a da im nitko zbog toga ne smije govoriti da su manje vrijedni. Pismeni koji knjige ne čitaju su, da, tvrdim, niži oblici života, agresivne antropomorfne amebe, jad i bijeda trošnog vijeka… Oni bi vam najradije iskopali oči.

E, dakle, Daniel Defoe. Taj čudni engleski svat iz osamnaestog stoljeća napisao je “Opštu istoriju gusara”, koja je u srpskome prijevodu Milana Miletića izašla u izdanju beogradskoga Službenog glasnika. Načinom drevnoga kroničara, koji je u nedostatku izvora, pouzdanih dokumenata, televizije i interneta, kombinirao povijesne činjenice i mistifikacije, Defoe je napisao jednu od onih knjiga koje bi nas u odraslim godinama, ovako čangrizave, sklone pizmi, nevjerici i sitnome ljudskom  jadu, mogle oduševiti kao što nas je, malene i lakovjerne, oduševljavao “Robinson Crusoe”. “Opšta istorija gusara” je, kao i sva druga u ovoj priči spomenuta srpska izdanja, objavljena latiničnim pismom. Ćirilične knjige vam nisam htio preporučivati. Ne zato što bih posumnjao da znate ćirilicu, zašto je ne biste znali ako čitate knjige na svojim materinjim jezicima, nego ne bih htio biti odgovoran za ono što bi sam se moglo dogoditi nađe li vas splitsko-dalmatinski policajac sa ćiriličnom knjigom u hladu konobe, ili svjesni građanin, katolik košićevske fele, ili svejedno koja i kakva antropomorfna jedinka koja bi vam neugodnim učinila čitanje. Bilo bi grozno da vas neki Ostojićev redarstvenik ispendreči i pošalje sucu za prekršaje samo zato što čitate dvotomno ćirilično izdanje Sabranih priča Julia Cortasara, u genijalnom prijevodu Aleksandre Mančić, u izdanju Službenog glasnika.

Ćirilicu u Hrvatskoj valja čitati u tajnosti i s oprezom, ali i s tugom što živimo u zemlji u kojoj je praktično zabranjen jedan alfabet, a kultura i pismenost cijeloga naroda proglašeni su zločinačkim.

Miljenko Jergović 20. 07. 2014.

Marina Vujčić, Preporuka za Božu

Marina Vujčić na objavljivanje se pripremala dugo i temeljito. Ambicije ove profesorice materinjeg jezika i književnosti dugo su se ticale čitanja i sabiranja čitateljskih iskustava. Što je za to vrijeme pisala, jer nešto sigurno jest, ne možemo znati. To nije bila javna stvar. U posljednjih dvadesetak godina, možda i koju godinu više, povremeno je objavljivala dječju poeziju. Ali i to vrlo škrto.

Roman prvijenac “Tuđi život” objavila je 2010, tiho i bez velikih očekivanja. Priča romana govorila je o zagrebačkoj lektorici, koja započinje pisati scenarij za sapunicu. I najednom se život, u nekom blagom, lakom prelazu, počinje pretvarati u sapunicu, tako da se više ne zna što je stvarnost a što bajka, i s koje se strane ogledala što događa.

Marina Vujčić je u svome životu, između ostaloga, i lektorica. “Tuđi život” je, dakle, imao tu autobiografsku notu, ali vrlo odmjerenu i dobro naciljanu. Naime, Marina Vujčić nema ama baš nikakvih iskustava s pisanjem sapunica, niti je njihova prilježna gledateljica. Autobiografijom se poslužila kao pomoćnim kotačićima na dječjem biciklu. To joj je pomoglo da uvjeri najprije sebe, a zatim i svoje čitatelje, u autentičnost priče o sapunici. Marina Vujčić, naime zna, čitanje dobrih pisaca u tome joj je pomoglo, da je vrlo važno da i pisac povjeruje u istinitost vlastite priče. Kao što i dobri, karijerni lažovi vjeruju u svoje laži. Razlika je samo u tome što priča nikako ne smije biti – laž.

U svome drugom romanu, onako kako je započet, Marina ponavlja strategiju primijenjenu u prvom. “A onda je Božo krenuo ispočetka” jednostavna je, na prvu nepretenciozna, gotovo svakodnevna priča. Nikakvih velikih čuda u njoj nema, nego sve počinje kada prilično obični muškarac – kao što je vrlo obična bila i žena u “Tuđem životu” – koji je posvršavao škole i prošao kroz sve potrebne društvene i obiteljske incijacije, jednoga dana odluči da krene ispočetka. Marina Vujčić postavlja priču na pretpostavci koja je opće mjesto svih naših egzistencija. Koliko god nečija svakodnevica bila sređena, a želje i potrebe obični, građanski uredni kao uredna stolica, baš svakome na um padne da bi se sad mogao dići iz fotelje u dnevnom boravku, reći ženi, mužu, majci, psu, da će samo skoknuti da kupi cigarete. I da se više ne vrati. Ovom se temom, često variranom u posljednjih stotinjak godina, posljednji, koliko se mogu sjetiti, bavio Paul Auster.

Ono što Marina Vujčić pokušava, i što joj na neočekivan način uspijeva, jest da sve u tom bijegu iz vlastitoga života bude što običnije. Istovremeno, ništa nije sudbinsko, i sve je sudbinsko. A Božo, u skladu sa svojom školskom spremom i zvanjem, mudruje i filozofira, kao nekakav naš, hrvatski Woody Allen, čije su putanje i životne mogućnosti ponešto suženije i oskudnije nego u njegova američkog supatnika. Autorica se duhovito, ali i vrlo suptilno poigrava horizontima Božinih životnih želja i očekivanja, što stvara efekt koji se u nas, možda s razlogom, možda i ne, često veže za takozvani češki humor.

Marina Vujčić jedna je od načitanijih hrvatskih spisateljica. Možda je i u tome, a ne samo u temperamentu, razlog što joj je u pripovijedanju i u konstruiranju fabule strana svaka pompoznost i spektakularnost. Naši životi su, uglavnom, vrlo obični. O tome bi valjalo ponešto napisati. To je neizrečeni moto Marininih romana, prvog, i ovog drugog, koji je u nastajanju. Tko god je ikada išta pisao, dobro zna koliko je teško i nezahvalno pisati o običnome. Do pirotehničkih efekata i velikih sudbina najprije se i najlakše dolazi u književnosti.

Bilo bi dobro i korisno da se Marini Vujčić pomogne u pisanju romana “A onda je Božo krenuo ispočetka”. Nas, naime, zanima kako je to s Božom završilo. Autorica ima neočekivani dar, u našoj književnosti endemski rijedak, da od nečega, da od izrazito utišanih, običnih, svakodnevnih pretpostavki, stvori napetost i čitateljsko iščekivanje. Zato nas, naime, zanima Božina sudbina. Ili Božin život izvan sudbine, već kako se uzme. Oko njega će, to vjerujemo, nastati vrijedan roman.

*

Preporuka za jednu književnu stipendiju

Miljenko Jergović 04. 03. 2014.

Vaništa, Kulik i Plavi nosevi u Muzeju Ludwigovih

Ludwig muzeum – Kortárs Művészeti Múzeum, ili Muzej Ludwigovih, muzej suvremene umjetnosti nalazi se na obali Dunava. Kroz staklene stijene njegova veličanstvenoga zdanja otvara se pogled na tu imperijalnu europsku rijeku, i posjetitelju se učini da je u Budimpeštu došao u njezino zlatno doba, kada je madžarska kultura bila pri svojim vrhuncima. A možda, doista, i jest tako: kakva ekonomska kriza, kakvi postdemokratski fantazmi Orban Viktora i Jobika, kakvo stoljeće opadanja, raspad Habsburškoga carstva i četrdeset godina pod gusjenicama sovjetskih tenkova, ovo je čudo pred kojim se siromašni slavenski rođak, pristigao na jedno popodne s juga, klanja kao karibski urođenik pred šarenim stakalcima španjolskih osvajača…

Priča o Irene i Peteru Ludwig tipična je, poslijeratna njemačka. Par industrijalaca čokolade, školovanih kunsthistoričara, on bivši Hitlerov vojnik, kratkotrajni američki zarobljenik, koji je prošao kratki kurs denacifikacije i brzo povjerovao u međunarodno prijateljstvo, a pomalo i u ideale komunističke ljevice, sakupljaju godinama, bez previše reda i smisla, artefakte europske umjetnosti, od Antike do danas. Početkom šezdesetih otkrivaju čudo suvremene umjetnosti, povijesne avangarde, Picassa i pop art, a onda i neobičnu i uzbudljivu igru umjetničkih praksi s istočnih i zapadnih strana željezne zavjese. I tako započinje jedna od najzanimljivijih i najuzbudljivijih kolekcionarskih avantura dvadesetog stoljeća. Pritom, Irene i Peter, oboje danas pokojni, nisu bili lišeni estetskih pa ni političkih kontroverzi, i teško bi se moglo govoriti o osobnom ukusu to dvoje ljudi. Krajem osamdesetih, kada su već bili vrlo slavni, s kolekcijom koja je bila na vrhuncima, i uskoro će se rasporediti u desetine muzeja širom svijeta, privatno naručuju vlastite biste, koje će im izraditi Arno Breker, amblematski skulptor nacionalsocijalističke ere, zanatski izuzetno vješt neoklasicist, i jebeni kičer… Ova bizarna epizoda ne bi bila tako zanimljiva da njihova kolekcija – čiji je dio danas u budimpeštanskom Muzeju Ludwigovih – nije jedno od autentičnih čuda suvremene umjetnosti.

Kada se obiđe stalni postav, u kojemu zajednički kontekst dijele David Hockney i Bálint Szombathy, Andy Warhol i realistična ulja na platnu istočnonjemačkih angažiranih umjetnika, u kojemu su, recimo, tri zastrašujuće vrijedna kasna djela Pabla Picassa, u kontekstu s Mladenom Stilinovićem i Andrasom Baranyayem, putnik stekne dojam o savršenoj harmoniji ne samo različitih umjetničkih postupaka i svjetonazora, nego nanovo shvaća – ono što je uvijek važno znati – da između konceptualne umjetnosti, performansa i hepeninga, te klasičnih i tradicionalnih slikarskih tehnika nikakvog isključivanja nema, nikakve komande “delete” nema, nego je sve, u Muzeju Ludwigovih, u stanju totalne inkluzivnosti, uvjetovane, međutim, estetskom vjerodostojnošću i kontekstom (civilizacijskim, političkim, filozofskim…) vremena suvremenosti. A suvremenost je, uglavnom, određena prosjekom naših godina, ili drugom polovicom dvadesetog stoljeća…

Kat niže, ili kat više, toga bi se siroti slavenski rođak teško i sjetio nakon što ga smantao stalni postav, izložba je koja nas se na vrlo zanimljiv način tiče. U produkciji Marinka Sudca, postav s naslovom “Átmenet és átmenet”, ili na engleskom, Transition and Transition, Josipa Vanište, Olega Kulika i Plavih noseva. Nije riječ o trodijelnom projektu, niti o izložbi koja bi, što se kaže, kreativno konfrontirala tri različite estetike, nego o vrlo živoj komunikaciji tri subverzivna, politički angažirana projekta.

Josip Vaništa godinama je, još prije početka rata, izrezivao novinske članke, fotografije, naslove, i lijepio ih po bankopost papirima, formata A4, dakle po onim običnim bijelim kancelarijskim papirima koji su se nekada uvlačili u pisaći stroj, a danas se guraju u printer. Vaništa je, tako, montirao različite slike i naslove, tekstove dovodio u novi kontekst, igrao se, razmazujući olovo po prstima i duši, i ne misleći, vjerojatno, što bi na kraju s njim, niti što, zapravo, radi. Tako je, na kraju, brutalno jednostavnom tehnikom ciriških dadaista nastao svojevrsni umjetnikov dnevnik, za koji niti ne znamo koliko je obiman i čega sve u njemu ima, i listovi tog dnevnika, manji dio njih, uokvireni su u elegantne, vaništinske drvene okvire, tako da onako sivi i olovni, pod staklom, djeluju još brutalnije, olovnije i subverzivnije. Rat je strašan, i strašna je tranzicija iz socijalizma u parlamentarni korporativizam, iz vječnoga rata u daleki, utopistički mir… Ovaj neobični rad jedno je od nekoliko Vaništinih umjetničkih persona, koje se izmjenjuju i razvijaju, svaka za sebe, u jednom umjetniku. Poput heteronimatske čarolije Ferdinanda Pessoe.

Oleg Kulik, nadaleko poznati čovjek-pas, svoje ime i djelo udjenuo je među Europljane zahvaljujući toj idiotskoj tabloidnoj potrebi za psima koji bi se ponašali kao ljudi, koji bi govorili i rješavali trigonometrijske zadatke. Njoj je Kulik kao psihološko zrcalo postavio imperativ čovjeka koji bi se ponašao kao pas, njušio bi prolaznicima nogavice, zapišavao kotače automobila, grizao… Tranzicijom čovjeka u psa započinje njegov sasvim pankerski, višegodišnji komentar ruske tranzicije, duhovit, ubojit, mučan, s kojim će se Kulik izložiti domovinskom preziru, optužbama za autošovinizam, za mržnju prema svemu što je rusko… Kulikov segment na izložbi postavljen je intermedijalno, kao i segment Plavih noseva, dijelom od njegovih poznatih radova, fotodokumentacije i video bilješki s performansa, fotografija na kojima su vršene kompjuterske intervencije…

Plavi nosevi su šašavi, pomaknuti, duhoviti na način gimnazijalaca u vremenima socijalizma, poigravaju se sa zapadnim i istočnim stereotipima o Rusiji i o tranziciji, rugaju se Putinu, ponavljaju već viđene postupke, a odmah zatim rugaju se onome tko misli da su to već viđeni postupci, pronalaze Lenjinovog dvojnika, rugaju se Che Guevari i čečenskim ženama-bombama, ironiziraju Kazimira Maljeviča i suprematizam, idotski su zabavni na način filma “Glup gluplji”. Plavi nosevi bi da apsurd dovedu do apsurda, da se narugaju samom ruganju… Ali ako se stvari malo pomaknu, ako se obrnu, ima u njihovom insistiranju na ruskoj temi, jednako kao i u onome što radi Oleg Kulik, nešto od one turgenjevske opsesije Rusijom, ništa osim Rusije ne postoje, ništa nije važno kao Rusija… Recimo, dvije ruske balerine u strasnom ljubavnom zagrljaju, ortodoksni Židov i Palestinac u ljubavnom zagrljaju, dva mornara u ljubavnom zagrljaju… I sve je to, kako i treba biti, zabranjeno za prikazivanje u Putinovoj homofobnoj Rusiji. Da nije zabranjeno, ne bi ni bilo potrebno. Ovakvi se radovi izlažu samo ako mogu biti zabranjeni. Na kraju, naravno, da su iz ruske ambasade vrlo mrzovoljno javili da im ne pada na pamet dolaziti na izložbu Olega Kulika i Plavih noseva. Vaništu, valjda, nisu imali na umu.

Tko ne zna, pomislio bi, međutim, da je Josip Vaništa najgori od njih. Pomislio bi da je taj monter olovnih slova i slika, možda, njihov učitelj, da je djecu uputio kako da postave pakleni stroj pod društveni ukus. Šteta, ipak, što gospoda iz ruske ambasade nisu došla. Da su vidjeli, pomislili bi da je to još jedan Josip, nakon onoga strašnog Broza, krenuo da kvari dobru djecu komunizma, dobru djecu tranzicije.

Izložba “Átmenet és átmenet” otvorena je u Muzeju Ludwigovih još do 9. ožujka, svakim danom do osam navečer, osim ponedjeljka kada je obilaze isključivo tajni i ilegalni gosti. Vrijedi to vidjeti, i vrijedi vidjeti stalni postav – koji Muzej Ludwigovih u Budimpešti čini Zagrebu najbližim velikim svjetskim hramom suvremene umjetnosti. Zahvaljujući Marinku Sudcu na tom je mjestu živa hrvatska kultura veća i značajnija nego što u stvarnosti jest.

Miljenko Jergović 04. 03. 2014.

Picasso, komunist

Uz knjigu Radovana Vukadinovića “Politički profil Pabla Picassa”

***

Kako ne osjetiti zavist prema dječaku koji odmah po rođenju stekne ovakvo ime: Pablo Diego Jose Francisco de Paula Juan Nepomuceno Maria de los Remedios Cipriano de la Santisima Trinidad Clito Ruiz y Picasso. Među svim tim imenima, upisanim u sudbinu dječaka rođenog u Malagi, 25. listopada 1881, i svim legendarnim i mitskim pričama koje logično slijede svako od imena, naći će se, recimo, i Ivan Nepomuk, onaj diskretni češki svetac, rodom iz Plzena, koji je postradao i ušao u red katoličkih mučenika, jer je ljubomornome kralju odbio odati ispovjednu tajnu. Naime, Ivan Nepomuk bješe kraljičin ispovjednik, i zato je bio zatvoren u tamnicu, stavljen na muke, vezan za kotač, spaljen i bačen s mosta u Vltavu, ali je ostao diskretan. Te noći je, kažu, sedam zvijezda palo nad Vltavom.

Težak zadatak za jednoga rječita i darovita dječaka, budućeg erotomana, višestrukog ženika, muškarca koji je nastojao pred svijetom razotkriti svaku lijepu i zanimljivu ženu. Nije on bio dobar Juan Nepomuceno, zato mu se to ime i ne pamti. Od svih imena, sveo se na jedno, koje će mu postati sudbinom: Pablo. A Pablo je, ustvari, Pavao. Veličina Pavlova nije, kao što pobožna pučina misli, jer joj tako govore neprosvijećeni svećenici, što se od Savla pretvorio u Pavla, i što je od jednoga postao drugo. On je važan zato što je prvi imao svijest o tome da je kršćanin. Svi prije njega su, uključujući Isusa, nečemu težili, nešto osjećali i nešto htjeli, a Pavle je bio. Od njega kršćanstvo počinje. Kao što će i od Pabla iz Malage početi nešto drugo.

Godine 2013. koja je, s Božjom pomoći upravo prošla, i koja se, barem u Hrvatskoj, neće pamtiti – jer pamćenje je, ne zaboravimo, prvi i temeljni čin kulture, iz sjećanja nastaje svaka umjetnost – održana je u Klovićevim dvorima jedna skupo plaćena izložba. Poput kakvoga putujućeg cirkusa, čergarila je ta izložba po bogatim i zaostalim zemljama zapadnoga i bliskoistočnog svijeta, nedostojnim Picassa. U onim drugim zemljama, izložbe osmišljavaju, komponiraju i postavljaju kustosi ili kustoski timovi, koji u zagrebačkom slučaju nisu smjeli imati nikakvu ulogu. Umjesto njih, posao je obavila neka žena u Parizu, čiji se glas pojavljivao u lokalnoj hrvatskoj radijskoj i televizijskoj reklami. Čarter izložba, skupa s pretpostavljenom kustoskom uslugom, masno je plaćena, čime se Ministarstvo kulture narugalo ne samo hrvatskoj kulturi, nego i staroj komunjari Pablu. Pablu Picassu.

U festivalu socijalnog neukusa koji je pratio tu izložbu od samoga otvorenja, zanimljiv je bio način na koji se slikara – već odavno simboličnu i ikoničnu figuru dvadesetog stoljeća, pokušavalo transformirati u nekoga ili nešto što bi bilo blisko današnjoj Hrvatskoj. Pritom, narod kojemu se nuđala rečena izložba o Picassu ništa nije znao – što je znao to je i zaboravio- ali je njegovo ime zvonilo poput riječi nabijene mnogim, naravno krivim, smiješnim i budalastim, ali čvrsto uglavljenim značenjima.

Mnogi, recimo, vjeruju da je Picasso ustvari samo otac jedne ne naročito bistre kćeri, koja se, kao u bajci, čudom pretvorila u parfem. Parfem Paloma Picasso, viđen po našim provincijama, u reklamama koje su ponekad, o užasa, bile ukrašavane Picassovim crtežom golubice, kojim je stari, usred jedne masovne istočnoeuropske i ljevičarske kampanje, pokušavao ukazati na opasnosti od atomskoga rata. Osim kao otac parfema, Picasso je za naše ljude i otac jedne specifične vrste precijenjenog slikarstva, umjetnosti koja uopće i nije umjetnost, jer to što je slikao Picasso ništa ne znači i ništa ne predstavlja, i tako bi, je l’ te, mogao slikati svatko. Na toj pučkoj kritici apstraktnoga slikarstva, ili bolje rečeno, svakoga slikarstva koje ne teži fotografskom ili sitnom realizmu, realizmu Hlebinske škole i čuda hrvatske naive, zasnovan je odnos Hrvata prema riječi Picasso, kao i većine bivših Jugoslavena u procesu tranzicije. Jednom davno, možda, riječ Picasso značila je i nešto drugo.

U vrijeme izložbe u Klovićevim dvorima izdavane su knjižice, biografije velikog umjetnika, katalozi i prigodne šalice i majice. Na televiziji su prikazivane specijalne emisije, u kojima bi pariška kustosica umjetnički neopranih sijedih vlasi objašnjavala nešto. Ta objašnjenja nalikovala su pokušajima bijelog čovjeka da amazonijskome urođeniku objasni teoriju relativnosti. Urođenik je, međutim, o toj teoriji ponešto znao, i da ne bi morao vrijeđati bijeloga čovjeka svojim izvanurođeničkim znanjima, primijetio je da ženka bijeloga čovjeka ima prljavu kosu… Ali od svih ludorija koje su u Hrvatskoj tokom 2013. izgovorene i napisane o Picassu, najluđi je bio pokušaj ultradesnih dnevnih novina da publiku uvjere kako Pablo Picasso – nije bio komunist. Nego je bio nezainteresiran za politiku.

U to vrijeme, dok je izložba još trajala, objavljena je knjiga za koju ću doznati mnogo kasnije. Razlog prost k’o pasulj: u Zagrebu nema pravih knjižara, u novinama nema kulturnih rubrika, na televiziji nema ničega… Naslov knjige je znanstvenički jednostavan: “Politički profil Pabla Picassa”, u podnaslovu “filatelistička interpretacija”. Pošto nije Španjolac, autor se zove krajnje jednostavno: Radovan Vukadinović.

Rođen 1938. u Bitoli, ovaj zagrebački sveučilišni profesor bio je, u onim posljednjim predratnim godinama, vrlo aktivan, prisutan i citiran po novinama kao ekspert za Sovjetski Savez, Hladni rat, Detant, odnose velikih sila i povijest komunizma. Dobro je pisao, djelovao je kao slobodan, nedogmatičan i nezavisan čovjek. Takav je Radovan Vukadinović bio u osamdesetima, a onda je došao rat, i s ratom su se promijenili intelektualni, politički, pa i moralni prioriteti naših novina i televizija, tako da se ovaj pisac strateški povukao u akademsku zavjetrinu, kao u neku vrstu samostana, iz koje bez prijeke potrebe neće izlaziti. Od jednoga od prominentnijih hrvatskih javnih intelektualaca postao je samo zagrebački gospon profesor, ali koji se jednako živo bavi svojim akademskim i intelektualnim interesima, koliko god se ti interesi u današnjoj Hrvatskoj činili arhaičnima, nepotrebnima, možda i neprijateljskima u odnosu na onaj jedini jasno definirani i proklamirani hrvatski svjetonazor: crkveni i endehazijski. Iz obzira prema tom svjetonazoru i pokušali smo Pabla Picassa lišiti njegovih komunističkih uvjerenja. Ne samo da je bio komunist, nego je u zla vremena bio i prilično rigidni komunist, kakva je, uostalom, bila i Komunistička partija Francuske, kojoj je od 1944. pripadao.

Osim što je profesor i odličan politološki i historiografski pisac, Radovan Vukadinović je i filatelist. Kao i svaki ozbiljan skupljač poštanskih maraka, i on ima jasno razgraničena područja interesa. Jedno od njih naslovio je kao “Picasso, život i djelo”, i na njemu je, u najvećoj mjeri, zasnovao priču svoje knjige, uzorno napisanu, u vrlo tipiziranom žanru kronologije Picassova političkog sazrijevanja i djelovanja. Izdavač knjige je Stajer-Graf, a vrijeme i mjesto izdavanja precizirano je na titularnoj stranici: Zagreb, svibanj 2013. Možda i nije tako, ali čini se da je ta vrsta datacije u nekoj vezi s gornjogradskom izložbom. Premda je profesor Vukadinović ostao izvan opće kulturne pompe, i nije bio viđen među zagrebačkom i hrvatskom elitom, koja je uz skute ministrice Zlatar i uz manžetne gradonačelnika Bandića slavila svoga Picassa, ova knjiga je, nema u to nikakve sumnje, neusporedivo najsuvislija i najdostojanstvenija publikacija koja je u 2013. u Hrvatskoj bila posvećena Pablu Picassu. Uostalom, riječ je, općenito, o dobroj i zanimljivoj knjizi, razumljivoj i jednostavno napisanoj, tako da je može čitati i neki dovoljno dobroćudan, a priglup sljedbenik kulta Palome Picasso.

Premda su mu bile već šezdeset tri kada je 1944. postao član Komunističke partije Francuske, Picasso je od ranije bio komunist, i to će biti integralni dio njegova mita. Na Zapadu, u Americi, u preporađajućem carstvu liberalnog kapitalizma, ali i među onima koji su sudjelovali u formiranju konzervativnog građanskog likovnog i umjetničkog ukusa, Picasso je vrlo rano posao ikonična figura. Ali što je važnije: rano je postao tržišni brand, mjera vrijednosti i živi svjetionik na obzorima slobodnoga svijeta. Istoga onog svijeta koji je, recimo, mirno i strpljivo promatrao građanski rat u Španjolskoj i masivni vojni angažman Hitlerove Njemačke u tom ratu, uvjeren da je korisno žrtvovati i Republiku i parlamentarnu demokraciju u Španjolskoj, e da bi se spriječila boljševizacija Pirinejskog poluotoka. U strahu od komunizma, spremno su prihvatili Francov fašizam, i nikada, zapravo, s njim nisu imali nikakvih problema.

Pablo Picasso nije bio vojnik ni oficir, nije bio ni političar angažiran u obrani Republike, ali se u svakom trenutku znalo na čijoj je Picasso strani. Kada je od republikanske vlade dobio poziv da za Svjetsku izložbu u Parizu naslika angažiranu sliku, koja bi poslužila kao oružje u borbi za pravednu stvar, Picasso je bez razmišljanja prihvatio nalog povijesnoga trenutka, i naslikao Guernicu. Sliku je posvetio stradanju baskijskoga gradića, na koji se 26. travnja 1937. okomilo šezdeset njemačkih i talijanskih zrakoplova. Puna tri sata su uništavali Guernicu, pobili su 1645 ljudi, a kada su, uz njihovu pomoć, frankisti osvojili grad, tvrdili su da je ovo bombardiranje izmišljeno i da su republikanci ubijali svoje ljude, samo da privuku pažnju međunarodne zajednice. Ništa što je Republika mogla reći u svoju korist, ništa što je moglo biti upotrijebljeno protiv nacionalsocijalističke propagande – na koju je slobodni Zapad lako pristajao da bi imao alibi za nedjelovanje, neće imati snagu i uvjerljivost Picassove slikarske geste. Uzaludni su bili apeli lijevih intelektualaca, literarna i žurnalistička svjedočanstva Ernesta Hamingwaya i Georgea Orwella, nikada Europa ne bi prihvatila istinu o uništenju Guernice da nije bilo Picassove slike. Bila je to najsnažnija i najučinkovitija gesta umjetničkog angažmana u dvadesetom stoljeću, obilježenom baš takvim, angažiranim umjetničkim gestama. Ako je ranije bilo neke dvojbe, ako se Picassa moglo prikazivati kao genija iz kule bjelokosne, kakav je trebao Zapadu, nakon Guernice je bilo nedvosmisleno jasno kome i čemu on pripada. Na toj slici nema zvijezde petokrake, srpa ni čekića, ali na malo što komunisti imaju takvo simboličko pravo kao na Picassovu Guernicu. Stoga, kada bi povijesnim revizionistima, radikalnim desničarima ili hrvatskim filofašistima uspjelo da inkriminiraju i zabrane simbole komunizma, među njima bi morali inkriminirati tu sliku, a s njom i cijelog Picassa.

Radovan Vukadinović, međutim, nije ovako ekstatičan. On piše mirno i sabrano, s onom akribičnom sklonošću kronologijama i dokumentima kakva karakterizira ozbiljne starinske profesore. I svaki detalj u svojoj priči ilustrira ponekom poštanskom markom.

Pablo Picasso je sebe doživljavao kao španjolskog emigranta u Francuskoj. To će ostati do smrti, i neće dočekati Francovu smrt i povratak demokracije u Španjolsku. U svom testamentu će vrlo jasno naznačiti kada se Guernica smije vratiti u domovinu. To, inače, nije bio ni najmanje jednostavan pothvat, s obzirom na dimenzije slike, ali i činjenicu da je od 1958. bila stacionirana u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku (onoj MoMi, nad kojom hrvatski snobovi rado puste suzicu čežnje…). Drugi svjetski rat Picasso je proveo u Parizu, o čemu je, možda, najzanimljivije svjedočanstvo u svojim dnevnicima ostavio njemački pisac Ernst Jünger, koji je slikara posjetio kao oficir okupacione vojske, i vrlo slobodno razgovarao s njim. Jünger je bio neobičan, vrlo darovit, intelektualno proturječan čovjek, militarist, antimilitarist, filofašist i antifašist, koji je u Picassu vidio genija. Više će ga oduševiti kao čovjek velike ideje, nego kao ostvareni slikar. Jüngeru je, u duhu svetoga Pavla, Picasso rekao da će velika slika utjecati na čovječanstvo (ili na svjetski duh) čak ako se nikome ne pokaže, i ako se zaključa iza deset brava i čuva u tajnom sefu. Nitko je ne mora vidjeti, ali slika će djelovati već samim tim što je stvorena. Neobičan stav za nekoga tko će se uskoro učlaniti u komunističku partiju i deklarirati vjeru u dijalektički materijalizam. Premda je Pablo Picasso, uglavnom, bio areligiozan čovjek, u toj njegovoj izjavi o snazi i djelovanju velike slike ima nečega vjerskog. No, Jüngerov susret s Picassom Radovan Vukadinović neće notirati u svojoj knjizi. To je već priča o Picasssovom duhovnom, a ne političkom profilu.

Partija u koju se 1944. učlanio bila je izrazito dogmatična i ovisna o Moskvi. Maurice Thorez, generalni sekretar i vođa francuskih komunista, bio je i ostao jedan od najodanijih europskih staljinista, premda je u partijskom rukovodstvu, među članstvom i autorima u partijskim dnevnim novinama L’Humanite, imao neke od najvećih francuskih pjesnika, pisaca i intelektualaca u dvadesetom stoljeću. Paul Eluard, Louis Aragon, nacionalni pjesnički bardovi, bili su glavni partijski propagandisti, koji su Staljinove i Ždanovljeve ideje, uključujući i socijalistički realizam u slikarstvu i književnosti, prenosili ne samo na francusko tle, nego ih činili podobnim na slobodnome europskom Zapadu. Činjenica da je francuska, ali ne samo francuska, književna i umjetnička elita bila sklona komunistima i da je slavila Staljina i Sovjete bila je zbunjujuća i uznemirujuća, pogotovo u kontekstu nastupajućega hladnog rata. Nakon 1945, pa sve do Staljinove smrti, i još kasnije, do znamenitoga tajnog referata Nikite Sergejeviča Hruščova na dvadesetom kongresu Komunističke partije Sovjetskog Saveza, komunisti su za svoju stvar na Zapadu pridobivali najvažnije pisce i umjetnike, prednjačeći pred protivničkom stranom, i pružajući Staljinu onu vrstu legitimiteta kakvu mu nisu mogli pružiti svi topovi i tenkovi ovoga svijeta. Bio je to, i ostao, najveći povijesti grijeh zapadnoeuropske ljevice općenito: dok su oni iz Pariza, Rima, Berlina propovijedali o zemlji Sovjeta kao ostvarenju povijesne pravde, u logorima Gulaga umirali su milijuni ljudi, i među njima pjesnici, pisci, umjetnici…

U toj se partiji Pablo Picasso osjećao, uglavnom, dobro. Kada je 1948. Informbiro postavio ultimatum Titu i jugoslavenskim komunistima, proglasivši ih potom za otpadnike i izdajnike međunarodnog pokreta, Picasso se povinovao Staljinu, nije se bunio, a s tržišta je tada povučena grafička mapa s francuskim prijevodom Goranove “Jame” i potpisanim Picassovim grafikama. U to vrijeme sudjelovao je u Wroclawu na mirovnom kongresu komunističkih intelektualaca, koji je bio sasvim u funkciji staljinističke propagande, i pored ostaloga je osudio zastranjivanje jugoslavenskih drugova. Mnogo kasnije Picassu će se probuditi grižnja savjesti, i uvijek će, i u vrlo kasnoj dobi, biti privržen Jugoslaviji i spreman na simbolične znakove simpatije prema Titovom režimu i njegovoj višenacionalnoj državi, od kojih je u nas najpoznatiji i najčešće spominjan plakat koji je slikar izradio za film Veljka Bulajića “Neretva”. I to, doista, jest bila velika gesta, jer je slične ponude glatko odbijao, a ne bi se baš reklo da ih nije bilo i na istoku i na zapadu. Godinama prije toga, nakon katastrofalnog zemljotresa u Skoplju 1963, poklonio je ranjenome gradu sliku “Glava žene”, ulje na platnu, koje pripada skopskome Muzeju moderne umjetnosti, i vjerojatno je najvrednija umjetnina dvadesetog stoljeća u posjedu neke od institucija na području bivše Jugoslavije.

Komunistička partija Francuske bila je dosljedno staljinistička, a u svojim redovima je imala Pabla Picassa. Slikara je pratio američki FBI, njegov dosje ima skoro dvjesto stranica, loše bi se proveli američki državljani koji su s njime kontaktirali. Picassa je FBI klasificirao i zaveo kao sovjetskog špijuna, a zlosretnog Charliea Chaplina su, pored ostaloga, kontakti s Picassom koštali neformaliziranog, ali praktičnog protjerivanja iz Sjedinjenih Američkih Država. Iako su njegove slike izlagane u američkim galerijama, iako je Guernica u MoMi bila u nekoj vrsti egzila, osobu Pabla Picassa američke su službe tretirale na način na koji danas tretiraju osobe osumnjičene za suradnju s Al Kaidom. I onda se u današnjoj Hrvatskoj nađu oni koji će nam tumačiti da Picasso uopće nije bio komunist. A možda i nije, nego je bio – staljinist.

Nesporazum između deklarirane Picassove pripadnosti Komunističkoj partiji Francuske i sovjetskih i francuskih partijskih komesara koji su osuđivali Picassovu estetiku i njegovu slikarsku maniru, mnogo je zanimljiviji od pokušaja da se od slikara danas načini nešto što on nije bio, i da se zataje njegova ideološka i politička uvjerenja. Naime, komunistima je Pablo Picasso bio potreban kao ikonična figura epohe, kao jedan od najvažnijih živih umjetnika zapadnoga svijeta, ali njegove slike su im smetale iz sličnih razloga zbog kojih će im se danas izrugivati neki hrvatski lumpenproleter i neznalica. Te slike, naime, nisu prikazivale svijet na način na koji su to propisivali Staljin i Ždanov, a sovjetskim komunistima je način prikazivanja svijeta bio, općenito, jedno od najvažnijih političkih pitanja uopće, kojem su prilazili s fatalnom ozbiljnošću katoličke inkvizicije. Picassa su optuživali za “estetski formalizam”. Bila je to univerzalna formula, šifra za diskvalifikaciju nepoćudnih pjesnika, skladatelja, slikara, kojom je mogao biti obuhvaćen i Osip Mandeljštam, i Dmitrij Šostakovič, i Picasso. Samo što je Mandeljštam zbog “estetskog formalizma” završio u logoru i umro kao mučenik, a Picasso je bio izložen tek nešto žešćoj drugarskoj kritici, na koju se nije previše obazirao, niti ga se egzistencijalno ticala.

Kada je početkom ožujka umro Josif Visarjonovič Džugašvili Staljin, L’Humanite je od Picassa naručio pokojnikov portret. O Picassovoj ideološkoj borniranosti svjedoči činjenica da je on narudžbu i prihvatio, ali ono što je nacrtao potvrđuje kako umjetnički genij katkad zaštiti čovjeka od njegove gluposti, ako se Picassova simpatija za Staljina smije nazvati samo glupošću. Umjesto da nariše velikog vođu, slikar je u maniri naivnoga umjetnika, ili kao da crta znak a ne lik, portretirao mladića, koji bi nas samo brkovima i frizurom mogao podsjetiti na Staljina. Nevin i naivan, krupnook, sličan kakvom ratniku u brodogradilištu, taj mladić, naprosto, nije imao ničega zajedničkog sa vođom svjetskoga proletarijata. Greška nije bila u nedostatku formalne sličnosti između portreta i portretiranog, nego je greška bila u tome što to uopće nije bio Staljin, nego netko tko se od njega suštinski razlikuje, kao Staljinov sljedbenik ili protivnik, ili čak kao Staljinova žrtva… Naravno, oko portreta je izbio grdan skandal, novine ga nisu objavile, a drugovi su, reklo bi se s pravom, optužili Picassa da je uvrijedio svijetlu uspomenu na pokojnika. Je li on to namjerno učinio? Što je najgore: nije! Samo je slijedio svoj estetski nagon, denuncirajući tako vlastita politička uvjerenja.

Povijest Picassovih političkih uvjerenja nije ni jednostavna ni jednoznačna (osim što se, da, vrlo jednoznačno može reći: bio je i ostao komunist!), pa se profesor Radovan Vukadinović, mudro, i ne bavi interpretacijama. On samo majstorskom rukom izlaže kronologiju, ne nudeći odgovore na pitanja koja se postavljaju sama od sebe. Profesor ne fabulira, jer to nije njegov posao, ne uživljava se u Picassovu osobu, jer to ne smije činiti, i ne pokušava reći kakav je to čovjek bio, premda se upravo to kakav je čovjek bio Picasso iz ove knjige prije naslućuje nego iz svih onih kvaziljubavnih priča, herc-romana sa kunsthistoričarskom legitimacijom, filmova i tabloidnih budalaština koje već skoro pola stoljeća zatrpavaju slikarevu biografiju.

Pablo Picasso je, kako piše Jünger, vjerovao u snagu slike, čak i ako je nitko ne vidi. Sve važno u svome životu učinio je slikajući. Slikajući, vajajući, montirajući, iznosio je svoja uvjerenja, mijenjao i oblikovao svijet u kojem živi. Koliko je u tome bio odgovoran, vidi se i na tom portretu na kojem Staljin više nije bio Staljin. Riječima nije tako dobro vladao. Ili se prema riječima nije odgovorno odnosio. Svoj odnos prema Staljinovim logorima ili prema sovjetskoj intervenciji u Madžarskoj 1956. iskazivao je slikajući. Na riječima je ostao indiferentan, neodgovoran, hladan prema patnjama onih koji su stradavali od onoga u što je vjerovao. Je li njegov umjetnički genij dovoljan da opravda prešućeno zlo? Nijedan genij za takvo što nije dovoljan, pa ni Picassov. Ali, istovremeno, njegova uvjerenja neodvojiva su od njegova umjetničkog djela. Pablo Picasso bio je komunist! Zabranite ga skupa s Hainekenovom crvenom petokrakom ako ste toliko hrabri, umjesto da lažete kako je bio nešto drugo. Bio je komunist, kao Sava Kovačević i sedam sekretara SKOJ-a.

Miljenko Jergović 18. 01. 2014.

Dnevnik jednog čitatelja

Premda je objavljena samo dvadesetak dana prije kraja godine, ovaj čitatelj pamtit će 2013. po knjizi “Vrijeme koje se udaljava” (izdanje: Fraktura, Zaprešić). Sve drugo što se dogodilo tokom tih tristo šezdeset i pet dana, i društvena depresija, i ekonomsko samouništenje, i ulazak u Europsku Uniju, a zatim i svođenje hrvatske abecede na njezino dvadeset i sedmo slovo, rastočit će se i razrijediti u vremenu, i uskoro se više neće ni znati koje se godine što dogodilo, ali će ostati upamćeno da je ove godine Mirko Kovač objavio knjigu. Istina, najprije je, na Preobraženjenje Gospodnje po pravoslavnom kalendaru, dovršio sve svoje poslove sa smrću, ali kako je knjiga intenzivno nastajala u ranijim godinama i mjesecima, nekako se njezino ispisivanje i nastajanje nastavljalo i nakon piščeve posljednje tačke. S podnaslovom “roman-memoari”, u šestotinjak stranica i četrdeset tri poglavlja, te posljednjim nenapisanim, ali naslovljenim kao Inferno, “Vrijeme koje se udaljava” veliki je finale jednoga poetičkog eksperimenta, koji je trajao tokom cijeloga Kovačeva književnog života, da bi na kraju bio do kraja radikaliziran, i izveden u knjizi koja je djelomice temeljena na zbiljskim događajima, dokumentima i proživljenim kronologijama, ali je istovremeno i fikcionalizirana, pomaknuta i popravljena tako da se stvarnosti, sjećanjima i tom vremenu koje se od čovjeka udaljava, najavljujući tako i svoj i njegov nestanak, pruža književna i zbiljska uvjerljivost. Stvarnost, bilo da je temeljena na slučaju, sudbini ili Božjem naumu, nije uvijek uvjerljiva, niti iza nje stoji dobar i darovit fikcionalist i dramaturg. Kovač se cijeloga života pripremao za ovu konačnu intervenciju na goloj zbilji. Fragment jednog poglavlja ove knjige objavljen je početkom godine, kao posveta odlasku Krste Papića, ovaj čitatelj rukopis je zatim pratio u mjesecima nakon Kovačeve smrti, loveći trenutke njegova života u rijetkim slovnim greškama i gramatičkim lapsusima, a onda je u Puli, na Sajmu, živu knjigu držao u ruci. Hrvatskoj književnosti i kulturi služi na čast što je “Vrijeme koje se udaljava” objavljeno u ovoj zemlji i sa CIP-om zagrebačke Sveučilišne i nacionalne knjižnice. Svoje vrhunce, u “Dnevnicima” i “Zastavama”, Miroslav Krleža dočekao je u Sarajevu, kod sarajevskih izdavača. Ivo Andrić je od svih poguba hrvatstva i od malograđanske ljubavi Zagreba prema svemu što je hrvatsko, zauvijek pobjegao u Beograd, i tamo objavio sve svoje važne naslove. Samo je Mirko Kovač svoju finalnu knjigu izdao tu, u Zagrebu. Ta činjenica za pisca ima samo simbolički značaj, dok je za Zagreb i za imaginarij hrvatske književnosti kapitalna i konkretna poput hrama. Hrama živoga jezika.

“Zapisi iz NDH” (Disput, Zagreb, prijevod Mirka Gojmerca) dnevnik je Hitlerova opunomoćenika u Zagrebu, školovanog austrougarskog časnika, generala Wehrmachta Glaise von Horstenaua, knjiga koja u Hrvatskoj nije mogla biti integralno objavljena punih dvadeset godina. U dobroj redakciji, kraćenju i krivotvorenju, da, svakako, mogla je to biti pohvala hrvatskoj državnosti, ostvarenoj pod čeličnom rukom Ante Pavelića i crkvenim žezlom Alojzija Blaženika Stepinca, ali bez takve krivotvorine, objavljena cjelovito, ova knjiga je najžešća osuda ustaških vlasti i Nezavisne Države Hrvatske, kakvu ne bi mogao napisati ni zamisliti nijedan povjesničar, romanopisac, antifašist ili jugoslavenski propagandist. U Zagreb Von Horstenau dolazi pun blagonaklonosti i nostalgičnoga francjozefovskog sentimenta, kao žestoki protivnik karađorđevićevske kraljevine, neprijateljski raspoložen prema Srbima i Balkanu, i prema Gavrilu Principu koji je ubojstvom princa smaknuo vjeru u razumijevanje među narodima. Prema Židovima je ravnodušan i hladan, idealni bečki antisemit. Takav je, dakle, Von Horstenau bio kada je stigao u Zagreb. Sljedeće tri godine, sve do odlaska iz Zagreba, trajat će njegova transformacija. Neće taj njemački militarist, odani Hitlerov general, doživjeti katarzu, niti će u bilo kojem smislu postati ispravan čovjek. Ali će se zgroziti nad ustaškom manufakturom zla, u Anti Paveliću i njegovom poretku prepoznat će društvo krvožednih razbojnika, i uzaludno će raditi na tome da ustašku vlast i njezinu praksu prilagodi njemačkim zahtjevima i potrebama. Zločini nad Srbima i razbojnički karakter vlasti Nijemcima su činili problem, jer je preko toga jačao antifašistički, partizanski pokret. Zanimljivo je pročitati kako Von Horstenau karakterizira glavne protagoniste NDH, Pavelića, njegove ministre, svoga ratnog kolegu Slavka Kvaternika, njegova sina Didu, a onda i samog Stepinca.

Treća knjiga po značaju, na privatnoj čitateljskoj listi hrvatskih izdanja u 2013, grafički je roman “Blast”, čiji je treći tom u prijevodu Gorana Marinića objavljen ovog proljeća. Manu Larcenet francuski je crtač, scenarist i pisac, jedan od najuzbudljivijih pripovjedača današnjice. Prije nekoliko godina u Fibri je tiskan njegov autobiografski i autopsihoanalitički roman “Svagdanja borba”, spoj svedenog karikirajućeg crteža i raskošne introspektivne manire u pripovijedanju. Ali “Blast” je nešto drugo: Larcenet je odustao od likovne i grafičke tipizacije, od pojednostavljenja koja su u samoj biti stripovskoga jezika, pa je slikao “Blasta” kao da je svaki kadar novo likovno djelo, slika sa zida galerije. Izmjenjuju se kadrovi, pred čitateljevim očima teče sjajna, u stripu rijetko viđena filmska režija. Priča “Blasta” je svedena, autsajderska, sirotinjska, sa dna razuma i društvene piramide, strašna postapokaliptična priča. Samo što se apokalipsa nije dogodila na zemlji, nego u čovjekovoj glavi.

Prva tri naslova čitatelj je uspio nizati po nekom osobnom senzibilitetu, estetskoj, etičkoj i emocionalnoj važnosti, dok ostale knjige slijede mimo hijerarhije, onako kako bi bile poslagane uz čitateljsku fotelju, ili redom pojavljivanja u ovome članku i u dramaturgiji ovogodišnjih čitanja. Među tim naslovima nema izdanja objavljenih na zajedničkim ili na bliskim jezicima u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, premda je većina knjiga koje je ove godine čitao objavljena u tim zemljama, a ne u Hrvatskoj. Ali to je zato što je koristio povlasticu slobodnoga putovanja po predjelima i zavičajima sverazumljivih jezika, a ponekad i povlasticu znanja ćiriličnog pisma – koje je u Hrvatskoj, de facto zabranjeno, a bit će zabranjeno i de iure, dopusti li Bruxelles – što nije karakteristično za sve koji bi mogli čitati ovu listu. Čitatelj vjeruje da svi njegovi čitatelji znaju ćirilicu, ili bi je željeli znati, ali on također zna da svi oni ne putuju po bivšoj Jugoslaviji. To je razlog zašto danas govorimo samo o izdanjima koja se mogu naći u hrvatskim knjižarama. I još jedan razlog: na ovaj način može se vidjeti kako se hrvatsko izdavaštvo odražava na jedan čitateljski senzibilitet.

Sergej Dovlatov ruski pisac, emigrant u Americi, rođen 1941, umro 1990, pisao je gotovo isključivo autobiografske romane i pripovijetke. Bio je začudno duhovit i anegdotalan, svedenoga, gotovo anoreksičkog stila, kratkih i jednostavnih rečenica, koje čitatelja očaraju, dok onoga koji ima i spisateljskih ambicija ubija u pojam i izluđuje, jer su dovlatovljevska pripovjedačka strategija i njegov stil naprosto neponovljivi. U Srbiji Sergeja Dovlatova objavljuje Stilos, u genijalnim prijevodima beogradske rusistkinje Radmile Mećanin, i već je izašlo desetak Dovlatovljevih knjiga. Uz njih, u Geopoetici, i roman Aleksandra Genisa “Dovlatov i okolina”, koji je neka vrsta biografsko-poetičkog situiranja ovoga pisca. U Nakladi Ljevak ove je godine objavljeno i prvo hrvatsko izdanje Sergeja Dovlatova, roman “Kovčeg”, u uzornome prijevodu Sanje Veršić. Izlazak ove knjige prilika je za pravo malo čitateljsko slavlje svakog pametnog, vedrog i lakonogog entuzijasta, koji će je uzeti u ruke. Takvome će ovaj čitatelj zavidjeti, i to ozbiljno zavidjeti, jer ima priliku da Sergeja Dovlatova čita po prvi put. Kao da je našao zlatan grumen u čistom i ledenom plićaku rijeke Fojnice.

Svaki se čest i prilježan čitatelj prema nekim piscima odnosi kao zaluđeni fan prema rock zvijezdi. Tako je i ovaj čitatelj fan Olge Tokarczuk. Roman “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju” (Ljevak, prijevod Mladen Martić) u njemačkom je izdanju doživio nekoliko pogubnih kritika. Jedan ozbiljan kritičar i veliki esejist, poznat i u Hrvatskoj, zapitao se zašto je netko uopće i objavio takvu knjigu. Je li ga zgrozila šokantnost Olgine priče? Mislim da nije. Njemu, i drugima, nedostajalo je nešto po čemu je ova velika Poljakinja privukla kritičare i čitatelje, i širom Europe stvorila fanove – recimo, bio bih toliko blentav i lakomislem da za stolom u krčmi ustvrdim kako će moja Olga Tokarczuk uskoro dobiti Nobelovu nagradu, ili te nagrade neće biti – nedostajalo im je, naime, pripovjedačke polifonije, višeglasja, niza vremenskih tokova i prostornih izmještanja, koje je briljantno demonstrirala u prethodnim romanima. “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju” asketski je ispričana priča, u jednom toku, pravolinijski i neumitno. Kao da se J. S. Bach preko noći transformirao u Johna Cagea. Suprotno svome njemačkom poznaniku, ovaj čitatelj smatra da je riječ o sjajnom romanu. Pročitao ga je u dvije večeri, bio osupnut i zadivljen.

Saša Stanišić njemački je pisac, višegradskih korijena, Bosanac koji je sastavljen od nekoliko bosanstava. Roman “Kako vojnik popravlja gramofon” prije nekoliko je godina u Njemačkoj izazvao val oduševljenja. Zahvaljujući zaprešićkoj Frakturi, ali više od toga prevoditeljici Andi Bukvić, ženi moćnoga spisateljskog dara, ali i vladanja jezikom na koji prevodi, čitatelj se mogao osvjedočiti što je to Nijemce tako opčinilo. Stanišićeva priča je retrospektivna, čak i pomalo nostalgična, izrazito autobiografska – on ne piše o sebi, nego otkida živo meso sa svojih ruku i bedra – i baš zato u svojoj veličini i literarnoj snazi teško, skoro nemoguće prevodiva. Nije, naime, snaga ovog romana u onome što je ispričano, nego u načinu na koji je ispričano, i u sredstvima pomoću kojih je ispričano. Roman “Kako vojnik popravlja gramofon” jedna je od najvažnijih fikcionalnih knjiga uništenoga i rasutog bosanskog svijeta, svjedočanstvo o nestanku, o emocionaloj čvrstini, ali i o identitetu svijeta koji je nestajao. Iznad svega toga, to je, ipak, svjedočanstvo o literarnom daru i snazi Saše Stanišića. Ponovit će čitatelj još jednom: koje bi nam ostalo zatajeno da iz sjene nije progovorila prevoditeljica s ozbiljnim književnim darom.

Ivan Lovrenović nestor je Stanišićeva nestalog svijeta. Ovoga hrvatskog pisca koji je za hrvatsku književnost bio prekrižen jer se suprotstavio njezinome nacionalnom preporoditelju Franji Tuđmanu, a iz bosanske je književnosti istjeran jer je kao kustos i carinik zemlje Bosne smetao Tuđmanovim bošnjačkim klonovima i istomišljenicima, danas gotovo nigdje nema. Osim u zaprešićkoj Frakturi, koja je objavila njegovu palimpsestnu knjigu “Nestali u stoljeću”, sačinjenu od nekoliko nestalih romana, nedogorjelih rukopisa, slučajno pronađenih dnevnika, novinskih članaka, fragmenata i opiljaka. U nekoj bi kulturi ovo bila silno važna knjiga, ali za pisca koji stanuje u Sarajevu, a živi izvan nekoliko kultura iz kojih je prognan, njezino nepripadanje, kao i činjenica da će ostati jednako neprimijećena i u Sarajevu i u Zagrebu, najbolje svjedoči o vrijednosti te knjige. Knjiga “Nestali u stoljeću” danas živo postoji upravo onoliko koliko hrvatska i bosanska književnost za nju ne postoje.

Sandra Vitaljić radila je kao novinska fotografkinja, potom je nastavila predavati fotografiju na fakultetu. Bavi se angažiranom umjetničkom fotografijom. Njezin ciklus “Neplodna tla” svojevrsni je filozofsko-fotografski komentar zločina i sjećanja na zločin. Njezin rad bitno je određen ratom. Punoljetstvo je doživjela one godine kada se u nas zaratilo. Knjiga “Rat slikama” dijelom govori o žanru ratne fotografije, ali značajnije od toga, o oblicima manipulacije slikama u ratovima devedesetih. Sjajno napisana, emocionalno ohlađena i precizna, ova knjiga na sjajan način vizualno kontekstualizira prvi europski rat u povijesti, koji je prije i više kontekstualiziran slikama nego tekstom. Odlično ilustrirana i pažljivo grafički opremljena i dizajnirana, knjiga Sandre Vitaljić nije, na žalost, imala sreće s izdavačem. U Algoritmu, naime, nisu poveli računa o tome od kakvog će materijala, ili u kakvoj tiskari, “Rat slikama” biti načinjen i uknjižen. Knjižni blok kao da visi o koncu, papir je loše odabran, a korice su katastrofalno plastificirane, tako da se savijaju na policama, klapne iskaču kao jezik pokvarenoga mehaničkog pajaca. Kada izdavač ima poštovanja prema autoru i djelu koje objavljuje, onda ovako loše načinjen predmet povlači iz prodaje i naloži tiskaru da ponovi posao. Možda je onda to financijski gubitak, možda su vremena krize i recesije, ali tko nije spreman na takvo što, najbolje mu je da ne objavljuje ništa što bi bilo zahtjevnije od romanesknih dostignuća trenutno najvažnije hrvatske spisateljice, buduće vile iz Vile Arko, madame Nives Celzijus. Premda, čak bi i za “Golu istinu” bilo previše da joj klapne iskaču van, baš poput bestidnih stidnih usana.

László Krasznahorkai napisao je roman u jednoj rečenici, i nazvao ga “Posljednji vuk”. Knjigu je u prijevodu Viktorije Šantić objavila MaMa. Navodno, prevoditeljica je Krasznahorkaija prevela za svoju dušu, i onda ga nutkala zagrebačkim nakladnicima, ali nitko nije pokazao interes. Bilo bi budalasto da nije istinito. “Posljednji vuk” prozni je monolit, putopis, pripovijest, pripovjedačka ekshibicija koja nije samoj sebi svrha, nego služi onom tradicionalno shvaćenom i doživljenom čitateljskom užitku, užitku u tekstu.

Didi-Huberman i “Kore”, esejistička slikovnica iz Auschwitza i okoline, drugo važno ovogodišnje izdanje MaMe. Knjigu je prevela Ksenija Stevanović, i to na fino uglazbljenu srpsku ekavicu, koja uredniku Petru Milatu nimalo nije zasmetala, nego je Hubermna objavio na matičnome jeziku manjine, na jeziku svehrvatskoga arhe-neprijatelja. Učinio je to iz elementarne pristojnosti, slijedeći zdrav razum: ako je imao dobar i kompetentan srpski prijevod, i to prevoditeljice koja je intelektualno ravnopravna s piscem, zar je trebao tražiti lošiji i nekompetentniji, ali hrvatski prijevod? Ili je trebao nagrđivati gospođu Stevanović, silujući njezin jezik posvemašnjom lektorskom invazijom? Nije to, međutim, ono što ovu knjigu čitatelju čini tako važnom. Važna mu je njezina tema, kora stabla, kora breze, koja je bila korom i kada je Auschwitz doista bio Auschwitz. Didi-Huberman piše lirski snažno, piše s terorijskim znanjem, uvjerljivošću filozofa, piše poput Waltera Benjamina i Jovice Aćina. Dobro je takvu knjigu u današnjoj Hrvatskoj čitati na srpskoj ekavici, objavljenoj u Zagrebu. Ljekovito bi bilo neko njezino buduće izdanje pročitati u novome, povoda dostojnom hrvatskom prijevodu, ali da je objavljena u Beogradu. Zato što je o Auschwitzu uvijek bolje govoriti jezikom manjine, jezikom onih koje se mrzi.

O “Rabinovom mačku” Joanna Sfara ovaj je čitatelj već zaneseno pisao u svojoj Subotnjoj matineji, sve pokušavajući na vlastitu publiku prenijeti oduševljenje, i nekako nagovoriti one konzervativnije da zaborave na svoje cjeloživotne predrasude prema stripu, koje nije mogla razbiti ni velika Vera Horvat Pintarić. Ako ona nije mogla, onako moćna i autoritativna, koja bi i s Bogom mogla pregovarati o tome hoće li se Zemlja i dalje okretati od zapada prema istoku, ili će promijeniti smjer, sve da bi odrasli napokon počeli čitati stripove, onda što tu može on, sa svojim slabim i ograničenim moćima? Ništa, osim da još kaže kako postoje priče koje se ne mogu ispripovijedati ni romanom, ni epopejom, a ni filmom. Uzaludni su novci svih svjetskih holivuda i talenti tomasa manova, ako je priča takva da se može ispričati samo stripom.

Tomislav Buntak pripada takozvanoj mlađoj generaciji hrvatskih slikara i crtača. Virtuozan i bogobojazan, blizak srodnik Hugu Pratu, klasičan slikar, ali i projektant vlastitoga, zatvorenog i zagonetnog svijeta, likovni pripovjedač bez pripovijetke, čije slike i crteži na prvi pogled djeluju kao da imaju snažnu naraciju, a tamo – naracije nigdje… Buntak je fanatizirani slikač po zidovima, neostvareni ikonopisac, čovjek kojeg ovaj čitatelj nikada nije upoznao, ali često o njemu misli, i to kao o romanesknom liku. Zamišlja Buntaka kao zanatliju koji u Tiepolovo vrijeme oslikava svodove bogataških kuća i crkava, i najednom, nakon epidemije kuge koja pomori Veneciju, postaje slavan, kao jedini živi slikar koji je u stanju kistom umočenim u zlatnu boju slobodnom rukom načiniti savršeni krug… Nemamo vremena za priču o tome što se dalje u romanu zbiva, jer je riječ o Buntakovoj monografiji, naslov jednostavan “Tomislav Buntak”, za koju je tekst sastavio Branko Franceschi, a objavljena je u Frakturi. Riječ je o, vjerojatno, i najljepšoj hrvatskoj knjizi načinjenoj u protekloj godini, od dobrog materijala i s kvalitetnim bojama, knjizi koja pri listanju miriše kao svježe namaljano slikarsko platno, i budi maštu slikom, tekstom i mirisom. Buntakova knjiga je poput slikarske monografije u formi strip albuma ili grafičkog romana. Knjiga kojoj bi se mogli diviti čak i oni koji ne čitaju.

Luko Paljetak je samo pjesnik. Mogao bi biti i muzičar, pjevač i performer. Neostvareni je hrvatski kantautor. Na tome mu, i na koječemu drugom, ovaj čitatelj zavidi dok čita “Nove tame”, knjigu Paljetkovih izabranih pjesama, koje je objavila Matica hrvatska. Pjesme je pažljivo, sa znanjem i s ljubavlju izabrao Paljetkov prijatelj, pjesnik i likovni kritičar Tonko Maroević. Kada bi to bilo moguće, ovaj čitatelj bi zaobišao knjigu koju je načinio Maroević. Ako ju, pak, i ne bi zaobišao, onda bi je čitao tajno. Ali to, na žalost, nije moguće, a da čitatelj ne žrtvuje svoje čitateljsko dostojanstvo. I za njim da ne žrtvuje poeziju. Da ne žrtvuje književnost. Kada čitatelj izgubi dostojanstvo, tada mu čitanje omrzne, i on prestaje čitati. Ne daj Bože da mu se to dogodi. I upravo zato, on do neba danas hvali posao koji je na pjesmama Luka Paljetka obavio Tonko Maroević, hvali knjigu koja je izašla u izdanju Matice hrvatske, i hvali dragoga Boga i dobar slučaj što je oko jedne knjige okupio toliko i takvih talenata.

Pokušao je čitatelj da svoje ovogodišnje oduševljenje izdanjima Šunjićeve Fibre svede samo na jednu knjigu. Ali nikako nije išlo, jer je izašao i roman koji potpisuju scenarist Fabien Nury i crtač Sylvain Vallee (prevela Jelena Bulić), pod naslovom “Bilo jednom u Francuskoj”. Riječ je o nevjerojatnom grafičkom spektaklu, o stripu koji krade od filmskoga žanra, ali takav filmski spektakl bi, vjerujem, trajao dvanaestak sati, i koštao bi koju stotinu milijuna dolara. A pritom, radi se o vrlo ozbiljnoj priči, o raspravi o heroju i zločincu, spasitelju i izdajniku, Židovu i kolaboracionistu. Nevjerojatna knjiga, pred kojom se čovjek zamisli i nad vlastitim moralnim prosudbama. Nury i Vallee ne podvaljuju nam reviziju povijesti i prošlosti, ne relativiziraju zločin, ne lamentiraju nad kolaboracijom, nego samo svojim spektaklom pred čovjeka stavljaju imperativ odgovornosti. I misli o vlastitoj, imaginarnoj, kolaboraciji.

Gerbrand Bakker nizozemski je pisac, koji, poput Norvežanina Pera Pettersona, piše začudno asketsku, prividno jednostavnu prozu. “Gore je tiho” (Fraktura, prijevod Maja Weikert) snažan je i sveobuzimajući roman o ocu i sinu, i o onom što proizlazi iz logike srodništva. Bakker piše tako da čitatelj nije uvijek sasvim siguran da razumije motive njegovih likova, ali baš nikad ne posumnja da ti motivi postoje, da neprestano djeluju i da priču vode nekom sudbinski neumitnom kraju. Premda nisu iz istog jezika, a Petterson nije ni prevođen na hrvatski jezik (jest na srpski i bosanski), ovaj čitatelj ne može pobjeći od toga da ovu dvojicu pisaca stavlja u istu rečenicu, i da u njihovim poetikama nalazi neko čvrsto zajedništvo, kojem bi valjalo osmisliti stilsku formaciju, dati ime, naći još ponekog pripadnika… Srećom, čitatelj ima i prijateljicu, rođenjem Njemicu, također pasioniranu čitateljicu, s kojom će, nada se, uskoro sjediti u čekaonici nekoga europskog aerodroma, i raspravljati o tome što je zajedničko Gerbrandu Bakkeru i Peru Pettersonu, a zbog čega bismo ih trebali smatrati rođacima po prozi.

Svetlana Aleksievič bjeloruska je novinarka i književnica, čije se ime spominjalo i oko ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost. Naravno, spominjala su se razna imena, ništa to spominjanje ne znači, osim što je znak nečije fascinacije piscem. Knjigu “Rabljeno doba – kraj crvenog čovjeka” objavile su Edicije Božičević, u prijevodu Fikreta Cacana. Riječ je o razgovorima s ljudima koji su preživjeli Sovjetski Savez, muškarcima, ženama, bivšim komunistima i antikomunistima, zatvorenicima iz Gulaga, partijskim sekretarima, oficirima Crvene armije, domaćicama, novinarima, slabo pismenim radnicima, deklasiranoj socijalističkoj inteligenciji, inženjerima koji u jeljcinovskoj državi žive od šverca… Većinom, tekst je saliven u formu monologa, dezorganiziran je, a samim tim i prirodan, kao što prirodna može biti samo dezorganizirana, nesređena ispovijest. “Rabljeno doba” je freska o Sovjetskom Savezu i o propasti jednog sustava, ali mnogo više od toga, to je priča o ljudima koji su od žrtava komunizma postali žrtve njegova nestanka. Snaga Svetlane Aleksievič je u snazi dokumenta i dokumentarnog svjedočenja. Čitatelja je ova knjiga sorila i zatravila, kako to mogu samo ruske knjige, dok ju je čitao u vlakovima koji su ga vozili po Švicarskoj. Možda je Švicarska najbolje mjesto da se doživi dokument Svetlane Aleksievič, ali i da se na čas povjeruje u to da ovaj svijet iz jednog pakla nije prešao u drugi pakao, kao da u prizemlju iz parnoga ušao u neparni lift.

Miljenko Jergović 22. 12. 2013.

Cavtat

Barem su dva puta kojima možete stići od Zagreba do Cavtata. Prvi je duži, a kraći. Drugi je kraći, a duži. Pođete li tako Čačićevom autostradom preko Like, prema Zadru i Splitu, do Vrgorca ćete stići mnogo brže nego ako krenete Autoputem bratstva&jedinstva do Slavonskog Broda, i tamo pređete most, pa preko Doboja, Sarajeva i Mostara izbijete na hrvatsku granicu kod Metkovića. Prvo putovanje traje kraće, ali je dosadnije, dok vam se na drugom može štošta zanimljivo dogoditi, i nagledat ćete se prirodnih ljepota i civilizacijskih rugoba, kojima zemljica Bosna obiluje, ali kamo god pođete, naći ćete se u Rogotinu, pred gostionicom Kod tete Olge. Tu svratite na jegulje – na brujet ili frigane – porazgovorite s gospodinom ili gospođom, možete se pritom i na mene pozvati, reći im da sam vas uputio, a možda ćete jednoga dana, bude li zdravlja, volje i pameti, pročitati i fikcionalnu povijest gostionice Kod tete Olge, od 1969. kada sam je prvi put posjetio, sve do današnjih dana.

Pretpostavljam da uz jelo niste popili, pošto vozite, ali ako vas netko vozi, najbolje vam je kod tete Olge piti travaricu. Domaća je, blaga kao jug nakon maglene i hladne Panonije, i kao travke koje dolje niču iz kamenja, iz kostiju i iz očnih duplji davnih Neretljana i njihovih mletačkih i turskih gospodara. Tu je, negdje u blizini, ali malo sjevernije kuću imao Goran Babić, najveći pjesnik delte Neretve, koji danas kao apatrid i politički prognanik živi u Beogradu. Koliko god vam lagali, njegove knjige nećete naći po zagrebačkim knjižnicama. Pošle su na otpis, skupa sa nekom drukčijom hrvatskom kulturom.

Ali manimo se mračnih misli, već je noć, rano smrkava u ova doba godine, a nama još ima puta do Cavtata. Najprije će Neum, a prije Neuma grandiozna granica Europe, s mnogo traka i kabina, i s carinicima i policajcima koji vas, možda, upitaju kamo idete, koliko kanite ostati. Recite im da idete u Cavtat. Ne morate govoriti da sam vas ja poslao. U Neumu možete kupiti cigarete, koje su ovdje jeftinije za cijeloga jednog Linića, a možete, ako vas je baš i volja, poći i na prstace. Ponekad ih ima za kupiti i u samoposlugama. Navodno, to su bosanskohercegovački, a ne hrvatski prstaci.

Od Neuma do Dubrovnika dug je i zavojit put, ako putujete noću. Proći ćete kroz Slano i Trsteno, pokraj arboretuma, a kada se nađete u Zatonu, dvaput zatrubite kod ploče na kojoj piše Pansion Žanetić, ili nešto tome slično. Tako ja pozdravljam prijatelje koji sad nisu tu, pa im pozdravljam vikendicu, da se kuća ne osjeti samom.

Eto vas na Mostu doktora Franja Tuđmana, kojim je skraćen put što je nekada vodio podno Mokošice, a eto vas i iznad Dubrovnika, noć je pa nema kruzera. Grad je mutno osvijetljen, kao da u njemu i nema ljudi, kasna su doba, gospari su u svojim londonskim zimskim prebivalištima. Još malo pa će i Cavtat. Oprezno vozite jer se svašta dogodi kada se izgubi koncentracija na posljednjoj dionici puta.

Ne mogu vam više tačno reći zašto volim Cavtat, mjesto u kojem danas ne živi više od dvije tisuće ljudi, a iz kojega su, kako legenda kaže, prema Dubrovniku prije tisuću i koju godinu krenuli Cavtaćani. Umjesto Grada zatekli su tamo samo stijenu zvanu Laus, i pošto su već bili vrlo umorni, tu su odlučili podići Dubrovnik, da ga više ne moraju dalje tražiti. Stijena je bila čvrsta, s tri strane okružena morem, i pogodna za dobru utvrdu. Tako je tu nastalo najzanimljivije, poviješću i upamćenim sudbinama najispunjenije i najprosvjećenije mjesto na istočnoj obali Jadrana. Stigao sam zavoljeti Dubrovnik, za njega se vezati, prije nego što je tog grada za mene nestalo. Tako sam počeo navraćati onima koji su ga osnovali, starim Cavtaćanima.

Do Cavtata se stiže kada se skrene udesno, na jednome slabo označenom mjestu na magistrali, i vijuga se cestom neočekivano dugo, najprije se blago spušta prema dolini, pa se penje uz brijeg, a onda se strmim serpentinama strmoglavi pred ulaze u gradić, na javno parkiralište iza autobusne stanice. U ovo doba godine nije gužva, ribarski kaići njišu se u portu, pred suvenirnicama žmirkaju najedene mačke, zijevaju od južine i sklanjaju se, sporo i mrzovoljno, pred napasnim psima, turistima. Riva je s druge strane zaliva, autobusna stanica, parkiralište i porat su joj za leđima, a uz rivu je sam centar mjesta. Iako, ni to nije posve tako. Cavtat je, poput mnogih naših primorskih mjesta, policentričan, jer je nastajao i rastao u različita vremena, ali je riva, u kojoj se i u studenom vidi lijepih, velikih porodičnim brodova dobrostojećega europskog svijeta, onaj moj, izabrani centar Cavtata. Tu je moj internet caffe, u koji dolazim već godinama, na besplatni wireless, tapas i coca-colu, ili na čitanje subotnjih novina. Mladi konobari i konobarice ne pitaju previše, slušaju dobru glazbu, razgovaraju između sebe o ozbiljnim stvarima, i uvijek mi stvore dojam kako sam se našao na neusporedivo urbanijem, gradskijem mjestu nego što su Jelačić plac, Tkalčićeva ili Bogovićeva. Osim što je središte Hrvatske često na krajnjoj periferiji, u Buju ili u Moluntu, na najjužnijoj hrvatskoj plaži, urbanost Cavtata traje i kultivira nam geste i grimase već dvije tisuće godina. Ono što se u Dubrovniku izgubilo (barem se za mene sasvim izgubilo), u Cavtatu postoji u razgovorima konobarica u jednome internet caffeu, ali i drugdje, iza zidova ovih kuća, u domovima onih koji su me pozivali da bi mi nešto ispričali.

U zadnjemu ratu mjesto je bilo pod okupacijom, a veći dio stanovništva u izbjeglištvu. Svašta se tada u Cavtatu događalo, nešto od toga sam i zabilježio, kao, recimo, priču o starijem gospodinu koji je ostao tu pod vladavinom JNA i crnogorskih rezervista, i svakog je dana izlazio iz kuće u veštitu, u bijeloj košulji i s leptir mašnom. Kada vide to, mislio je, možda će se promijeniti. Okupacija, srećom, nije potrajala, ali ideja da bi se vandali mogli kultivirati bijelom košuljom i mašnom zapravo je veličanstvena i tačna. To je, a ne diplomacija, dogovor i prijetvornost u odnosu prema jačima, prava ideja Dubrovnika. Zamišljam, bez imalo ironije, kako bi se oficiri i rezervisti upristojili nakon što bi taj čovjek pet ili šest stoljeća oblačio isto svečano odijelo, te u košulji i s leptir mašnom šetao Catatom. Nije to dugo vrijeme, ni uzaludan trud. Knjige se pišu iz istog razloga iz kojeg je taj Cavtaćanin pred okupacijsku vojsku izlazio svečano odjeven. Žalio sam se prijatelju koji živi u Americi da bih rado pisao veliku knjigu o Cavtatu, izmišljenu, fikcionalnu povijest toga grada, zasnovanu na stvarnim činjenicama i starim fotografijama, ali nemam novca za takav poduhvat. Govori mi, piši, piši obavezno. Tako je kada čovjek postane Amerikanac.

Čim zakoračite na rivu, s lijeve će vam strane biti spomenik Baltazaru Bogišiću. U njegovo kameno krilo ljeti sjedaju djeca. Spomenik znamenitome pravniku i etnologu, zaslužnome za hrvatsku, ali i srpsku i crnogorsku kulturu, toj djeci je spomenik mitskome – djedu. Zato mu sjedaju u krilo. Tu u blizini je i lijepa spomen galerijica Vlaha Bukovca, ali i veličanstveno katoličko groblje, s Meštrovićevim mauzolejom obitelji Račić. Meni je, ipak, za priču važnije malo i skrajnuto groblje kod crkvice svetoga Đurđa, na kojemu su se nekad pokopavali inovjerci, i na kojemu je nekoliko grobova ruskih emigranata.

Ako biste objedovali, pođite do Bobića na početku rive ili do Mislava Burđeleza na kraju. Nije vam važno kako im se zovu restorani, samo pitajte za Bobića i za Mislava, pa će vam ljudi reći. Ali naravno, pitajte domaće, a ne strance. Cavtat je, naime, i zimi pun Engleza, Nijemaca, bogatih penzionera od kojekuda. Oni su tu kupili kuće ili apartmane, i na ovom veličanstvenom mjestu bez imalo straha dočekuju smrt. U Cavtatu je, naime, toliko prošlosti, i toliko dovršenih biografija, zaključenih sudbina, nadgrobnika i ljudi koji već za života izgledaju kao da su od kamena, da ni smrt u Cavtatu nije toliko strašna. Pogotovo ako se, uz spori protok vremena, do u beskraj odlaže.

Kažem vam, lijepo mjesto, kojim god putem krenuli.

Miljenko Jergović 16. 11. 2013.

MaMa: Tri knjige

Netko bi se, možda, trebao i zabrinuti kada za najvažnije novoizašle knjige ne saznajemo tako što u knjižari pregledamo policu s novim izdanjima, niti tako što prelistamo kulturne dodatke i književne priloge u dnevnim novinama. U Hrvatskoj je, možda, ostalo još pet-šest dućana koje bismo, vrlo blagonaklono, mogli nazvati knjižarama (u Zagrebu je, osim knjižare AGM u Teslinoj ulici, knjižara još samo Arkadija na Jelačić placu, dok su sve drugo papirnice ili prodajna skladišta takozvanih velikih izdavača). A kulturnog dodatka i književnog priloga, šućur Allahu, niti jednoga nema nakon što je Zdravka Zimu potjeralo u mirovinu. O knjigama, pak, na stranicama dnevnih novina smiješno je i govoriti, jer da poznate ličnosti, selebritiji i osobe s estrade povremeno ne objave knjigu, ne bismo znali da taj, tisućama godina star medij, i kod Hrvata još uvijek postoji. Srećom, nađe se tu i moj novinski kolega Dalibor Šimpraga, koji svojoj književnoj kolegici Nives Celzijus udijeli prostor za njezin književni manifest, tako da javnost, ipak, dobiva minimum informacija što rade, o čemu pišu i kakvim se temama inspiriraju hrvatske književnice i književnici. Da nije toga, mislili bismo da je posljednja hrvatska književnica bila gospodična Ploča Baščanska, a književnik gospodin Mačak Modni.

Eto, nakon malo šale i revijale, koja bi trebala privući široko čitateljstvo, nešto ozbiljno. Slučajno sam, ovih dana, preko elektronske info-adrese na mojoj web stranici, primio informaciju o tri novoizašle knjige, a nakon toga, ljubaznošću izdavača, do mene su, zemaljskom poštom, stigli i primjerci. Ne, nije riječ ni o kakvom opskurnom nakladniku iz provincije, ni o marljivim entuzijastima iz najmanje podružnice Matice hrvatske (kojima se, doista, zna dogoditi da objave neke silno važne i uzbudljive knjige), pa čak ni o dečkima iz predgrađa koji su nas obradovali pjesničkim samizdatom. Izdavač, Multimedijalni institut iz Preradovićeve 18, nije osobito anoniman, adresa je vrlo ugledna, naročito u krugovima kulturnih alternativaca, a ime urednika Petra Milata, prevoditelja, pisca i teoretičara, srećemo godinama po domaćim i regionalnim tiskovinama. MaMa je jedno od autentično živih čvorišta zagrebačke kulture, u koju bi, da u svemu ovom ima logike, zagrebački takozvani knjižari, veliki izdavači (to su oni koji nisu zagrebačka Fraktura, a prvi vam na um padnu) i pacijenti iz “Pola ure kulture” trebali dolaziti na tjedno poklonjenje, da se raspitaju o intelektualnim trendovima, o novim filmovima, art-projektima i knjigama. Jednom mjesečno morala bi tu biti ministrica Andrea Zlatar, zajedno sa svojim pilićima, u potrazi za suvislošću kao temeljnim, premda nedosegnutim, idealom žive hrvatske kulture.

Zahvaljujući Petru Milatu i prevoditeljici Viktoriji Šantić, u hrvatsku je kulturu, i u moj poštanski sandučić, pristigao László Krasznahorkai. Jedan od najuzbudljivijih i najintrigantnijih prozaista današnjice, apartni Madžar, čije su knjige europski i američki intelektualni hit, a spominju ga – što baš i nije tako važno, ali jest znakovito – kao ozbiljnoga kandidata za Nobelovu nagradu. Krasznahorkai je autor literarnih predložaka za filmove Béle Tarra, pisac nevjerojatne snage, opojnih rečenica i osobene narativne privlačnosti. Iako nisu usporedivi ni po intelektualnim interesima, ni po literarnim strategijama, Krasznahorkai je sličan Sebaldu po tom opojnom djelovanju njegova teksta na čitatelja. Multimedijalni institut je u biblioteci Vizualni kolegij objavio pripovijest “Posljednji vuk”, jedan od novijih proznih komada ovoga pisca, od četrdesetak stranica, pisanih za neke rezidencijalne stipendije.

Prošle je godine u MaMi gostovao Thomas Keenan, književni teoretičar i aktivist, koji je s Eyalom Weizmanom napisao knjigu “Mengelova lubanja: začeci forenzičke estetike”. Riječ je o utišanom, znanstveno fundiranom tekstu, koji na čitatelja djeluje šokantno. Josef Mengele, medicinski genij zla, “Anđeo smrti”, eksperimentirao je u Auschwitzu na živim ljudima, i bio odgovoran za mučenja, sakaćenja i smrt neutvrdivog broja ljudi, mahom Židova i Roma. Mengele je, na radikalan, zastrašujući način, suprotstavio sebe prethodnoj povijesti medicine, i doveo čovječanstvo pred prva i posljednja pitanja o smislu humanosti i humanizma. Pobjegao je u Latinsku Ameriku, i nitko ga nije mogao uhvatiti, premda je i iz jurističkih i iz simboličkih razloga njegovo uhićenje bilo važnije od uhićenja svih drugih (ili većine drugih) nacističkih zločinaca. Godine 1985. pronađena je u Brazilu lubanja za koju se vjerovalo da je Mengeleova. Keenan i Weizman pričaju priču o toj lubanji.

Knjigu “Kore” napisao je francuski povjesničar umjetnosti Didi-Huberman. Lijepa i tužna, vrlo lirska knjiga, s autorovim fotografijama, o posjetu logorima Auschwitz-Birkenau. Osim kao snažan književni tekst, “Kore” su značajne jer živo demonstriraju što biva kada se jedan skup znanja, jedan zanat (znanje i zanat povjesničara umjetnosti), uz ozbiljan i vrlo kultiviran književni talent, okupe oko teme koja na prvi pogled nije inherentno umjetnička. Huberman se ne bavi estetizacijom holokausta – grozi se toga – ali se bavi estetikom poprišta. “Kore” su na neki način srodne fotografskom ciklusu Sandre Vitaljić “Neplodna tla”.

Ediciju Vizualni kolegij sjajno je dizajnirao Damir Gamulin Gamba. Knjige su objavljene u nakladama od 300 kopija. Vrlo su dragocjene. Idite u Preradovićevu 18, pozvonite i zamolite da vam ustupe po primjerak, za neveliku svotu novca. Ovakva izdanja čovjeka na trenutak učine ponosnim što pripada jednoj kulturnoj zajednici. Ili što povremeno prođe Preradovićevom ulicom u Zagrebu.

Miljenko Jergović 21. 10. 2013.

Beogradske knjižare

Prije desetak godina rado sam i često putovao u Beograd iz dva osnovna razloga: prvi jer je to iritiralo domoljube i desničare, uključujući i tadašnjega socijaldemokratskog ministra kulture Antuna Vujića, koji je protiv odlazaka hrvatskih pisaca u Beograd borio promovirajući Araličinu Fukaru po Frankfurtu, a drugi i važniji razlog za ta putovanja bio je što se u Beogradu u to vrijeme čovjek mogao dostojanstveno najesti i napiti, za male novce, neusporedivo dobro. Deset godina kasnije stvari su se promijenile: domoljubi i desničari su, skupa s bivšim ministrom kulture, na takav način zavladali javnim prostorom – eno, Antu Pavelića proglasili su značajnim hrvatskim piscem i političarem – da me je prošla volje iritirati ih, a što se tiče dostojanstva u hrani i piću, ono je i dalje na visini, ali već odavno to za mene nije razlog da putujem u Beograd ili da ljudima koji su mi bliski pišem pisma iz Beograda. Naime, u taj grad – i nešto rjeđe: u obližnji mu Novi Sad – odlazim zarad zadovoljavanja elementarnih kulturnih potreba, i to onih koje se, prije svega drugog, tiču knjiga, starih i novih, i žive književnosti, a onda i filmova, kazališnih predstava, glazbe, izložbi…

Nakon što je u posljednje dvije-tri godine hrvatsko knjiško izdavaštvo doživjelo slom i samosramoćenje, ali ne usljed ekonomske krize, nego usljed neviđene pohlepe samih nakladnika, odlasci u Beograd po knjige postali su neka vrsta životne i egzistencijalne nužde. Također, u isto vrijeme nestalo je i hrvatskih, pogotovo zagrebačkih knjižara (ostao je AGM u Teslinoj, te novootvorena Arkadija, na Jelačić placu, koji se mogu nazivati knjižarama, sve drugo su kineski dućani s drangulijama i ponekom knjigom), tako da više nemamo gdje ni kupovati knjige koje ionako ne izlaze… No, umjesto da se dalje žalimo, pođimo u Beograd, ili ukoliko smo već tamo, zaustavimo se, pred polazak u šoping i obilazak, ispred hotela Moskva.

Iza naših leđa, nekoliko stotina metara niže, niz Terazije, preko puta Beograđanke, nalazi se knjižara Alinari: velika, prozračna, knjižarski vrlo stručno aranžirana, to je knjižara kakve u Zagrebu nakon 1990. više nije bilo. Formalno, iza nje stoji Laguna, veliki izdavač s bestseller reputacijom, koji među probirljivijom publikom nije na dobrome glasu, iako je i to nepravedno. Između ostaloga, naime, Laguna objavljuje u jednom veličanstvenom nizu i izabrana djela portugalskog romanopisca Josea Saramaga, i izabrana djela Borislava Pekića, i romane Svetislava Basare… No, Alinari nije samo Lagunina knjižara. Tu nalazimo knjige svih važnijih srpskih izdavača, ali i većinu važnih knjiga koje su objavili mali ili jedva postojeći izdavači, ponešto književnih časopisa, te sjajan odjel s djelima iz povijesti, sociologije, filozofije, glazbe. Knjižara je vrlo pregledna, knjižari i knjižarke iznimno ljubazni i obaviješteni. I jedna zanimljivost: knjige hrvatskih pisaca u ovoj se, kao i u svim drugim beogradskim knjižarama, nalaze na polici na kojoj piše – Domaći pisci. Neki od tih hrvatskih “domaćih” pisaca su uvijek među četiri pet najizloženijih srpskih pisaca u knjižarama.

Pedesetak metara ispred nas, ukoliko još uvijek stojimo ispred hotela Moskva, nalazi se knjižara Vulkan, jednako prostrana kao i Alinarijeva, ovo je također knjižara iza koje stoji izdavačka kuća (tačnije: nedavno ujedinjene dvije izdavačke kuće). Ova knjižara je nešto manje bogata i pregledna, ali je i dalje daleko iznad standarda koji su u Zagrebu postojali i u ona najbolja vremena, kada je knjige u Profilovom megastoreu raspoređivao Dražen Dabić.

Stotinjak metara niže od Vulkana, niz Knez Mihajlovu ulicu nalazi se moja omiljena beogradska knjižara. U zgradi koja je u vlasništvu Zeptera, u kojoj su i galerija, i nekakva kulturna fondacija, i muzej, mala je Zepterova knjižara. Nekoga će to u Zagrebu začuditi, ali tvrtka koja je na ovim prostorima odavno postala slavna po skupim loncima, escajgu i pokućstvu za koje, katkad, ne znamo ni čemu služi, a čije dućane viđamo i po hrvatskim trgovačkim centrima, bavi se i nekom vrstom maloga, šmekerskog izdavaštva. Objavljuju prijevode ozbiljnih književnih djela koja bi, možda, ostala neobjavljena, i imaju tu knjižaru koja nema više od tridesetak kvadrata prostora, ali izbor i raspored knjiga kakav impresionira, doista, svakoga kupca, znalca i čitatelja. U Zepterovoj knjižari čovjek pomalo shvaća kako izlaganje i trgovanje knjigama također može biti umjetnost, kakva je njihovo pisanje. Istoga sata kad dođem u Beograd – ovo nije pretjerivanje ni hiperbola, doista istoga sata – odem u Zepterovu knjižaru, pozdravim se s knjižarkama, pronjuškam malo po policama i kupujem ono što ću te večeri čitati prije spavanja. Kako široj javnosti ni u Hrvatskoj nije nepoznato da sam pisac i da objavljujem knjige, slobodan sam na ovu vrstu intimne ispovijesti: ozari me kad god neku svoju knjigu vidim u izlogu te knjižare. Naviknut sam na to, viđam svoje naslovnice u svim beogradskim knjižarama, pa i u njihovim izlozima, ali u Zepteru, e to je za mene nešto posebno!

Desetak metara niže, u Knez Mihajlovoj, te u zgradi Filološkog fakulteta, nalaze se dvije knjižare nakladnika Plato. Prije nekoliko godina, Platoova knjižara bila je, možda, i najbolja u Beogradu, ali s knjižarama u tom gradu vam je kao sa ćevabdžinicama u Sarajevu: neprestano se nešto mijenja, jedni se s drugima natječu, jedni gube stečeno prvenstvo, drugi preuzimaju primat…

Preskočit ćemo Akademijinu knjižaru, lijepu podrumsku knjižaricu Stylosa, knjižaru Gece Kona (koja je zaštićeni spomenik kulture), koje se, također, nalaze u Knez Mihajlovoj ili oko nje, ali bila bi grehota ne otići u dvije knjižare-antikvarijata, koja se nalaze na jedva dvadesetak koraka od Knez Mihajlove. Podrumski antikvarijat Dveri postoji već dugo, kao jedno krajnje živopisno mjesto. Nalik kakvoj borhesovskoj jazbini, prepunoj knjiga, slika i crteža, prekrivenih debelim slojevima prašine, Dveri su u svakom pogledu jedinstven prostor. Jednom sam tu, za male novce, kupovao akvarel važnoga i poprilično zaboravljenog bosanskoga i srpskog slikara s početka dvadesetog stoljeća. Vlasnik dućana me je na svaki način pokušavao odgovoriti od nakane da to učinim. Nije bio siguran da je taj akvarel baš za mene, mislio je da bih, možda, mogao na pametniji način uložiti svoj novac… Jednostavno mu se baš i nije dalo odvojiti od te sličice. No, bio sam uporan, nije mogao učiniti ništa.

Drugi antikvarijat nedavno je otvoren, nalazi se u Zmaj Jovinoj, vrlo je lijep i uredan. Prava mala pariška knjižara, s caffeom u dvorištu, gdje se mogu održavati i male umjetničke večeri. Tu sam počeo redovno dolaziti, i već sam kupio neke od važnih knjiga, koje su mi desetljećima nedostajale, nakon što sam ih jednom posudio…

Nadao sam se da ću vas u ovom pismu uputiti i na poneku izložbu, na neke mlade beogradske likovne umjetnike, da ću vam pisati o svojim dojmovima o Beogradskoj filharmoniji, ali i o predivnoj abonentskoj publici u Kolarcu, nadao sam se da ću vam ponešto ispričati o Ateljeu 202 i o Jugoslovenskom dramskom pozorištu, o mladim srpskim dramskim i proznim piscima, te o nekim važnim pjesnicima, ali od svega toga neće biti ništa. Izgleda da smo zaglavili u knjižarama, i više nemamo vremena ni za šta drugo. Kada je već tako, barem da vam preporučim što da kupite. Ako biste čitali klasičnoga europskog pisca dvadesetog stoljeća, u Hrvatskoj nikada dovoljno poznatog, kupite Aleksandra Tišmu, recimo romane Kapo, Upotreba čoveka ili Knjiga o Blamu, u izdanju novosadske Akademske knjige. Naći ćete ih u svakoj od spomenutih knjižara. Ako vam je do poezije, potražite izabrane pjesme Milene Marković, u izdanju beogradskog LOM-a, gdje možete naći i dramske tekstove iste autorice. Milena je tridesetosmogodišnjakinja, sjajna pjesnikinja, ali – po mom ukusu – najvažniji novi dramski pisac u Južnih Slavena, tojest u jeziku koji, nakon što nam je to neki dan odobrio stožer za borbu protiv ćirilice i višejezičnosti, imamo smatrati jednim i jedinstvenim jezikom. Ako vam je, pak, do suvremene srpske proze, izbor je ovakav: Aleksandar Gatalica, roman Veliki rat, nagrađen Ninovom nagradom za 2012, Srđan Valjarević, sve njegove knjige na koje naiđete. Ili Svetislav Basara, svi Basarini romani… Ako, pak, ne budete zadovoljni ovom preporukom, ili poželite neku blagonakloniju domaćinsku preporuku, prosurfajte međumrežjem i provjerite kojim se knjigama u zadnje vrijeme oduševljavao Teofil Pančić. Njegove preporuke apsolutno su pouzdane.

Eto, toliko u ovome mom beogradskom pismu, pisanom iz Zagreba. U nekom budućem, možda, probesjedimo o filmovima, glazbi i kazališnim predstavama… Ili o restoranima, kafanama, krčmama, zalogajnicama…

Miljenko Jergović 18. 04. 2013.

Milana Vlaović: Rašeljka i druge žene

Milana Vlaović pripovijeda jasno i jednostavno. Njezine priče, sakupljene u knjizi “Rašeljka i druge žene”, pripadaju jednome u nas već odumrlom žanru, koji, ruku na srce, u hrvatskoj prozi nikada baš i nije bio toliko živ kao u nekim bliskim nam književnostima, srpskoj ili bosanskoj, primjerice. Riječ je o žanru novinske priče. Neki su značajni južnoslavenski pisci, Dario Džamonja, Momo Kapor, Dušan Prelević, Miljenko Smoje, novinsku priču u nas razvijali na način na koji je ona bila, i još uvijek jest, živa i prisutna u američkoj i latinoameričkoj prozi i žurnalistici, zbog njih su se kupovale dnevne i tjedne novine, a u Sarajevu i Beogradu stvarale su se sljedbe obožavatelja i epigona, koji su pokušavali pisati kao oni. Osamdesetih, novinska priča bila je u tim gradovima najbolja reklama za književnost, prolaz koji je od zbilje vodio u fikciju, a neki od tih pisaca – prvog ćemo se sjetiti Džamonje – godinama su u tjednome kolumnističkom ritmu ispisivali kratke priče, i stvarali opus unutar kratkih formi, koji je opsegom i kvalitetom neusporediv u južnoslavenskim književnostima. Dario Džamonja je iz egzistencijalnih razloga morao pisati novinske priče, od njih je živio, i nije bio novinar da bi se novinarenjem nadohranjivao, i dokazivao je tako nešto čemu nas je već naučio Čehov: ako pisac ima dara, ako umije pripovijedati i fabulirati, ako od anegdota, crtica i proširenih aforizama zna stvarati priče, tada je, doista, moguće iz tjedna u tjedan pisati odličnu, fikcionalnu prozu. Moda novinskih priča u bosanskoj i srpskoj književnosti osamdesetih imala je utjecaja i na kratku prozu nekih pisaca koji nisu bili klasični novinski autori. Recimo, kada se danas čitaju Albaharijeve priče iz knjiga “Jednostavnost” i “Fras u šupi”, osjeti se u njima duh vremena u kojem je novinski papir dobro podnosio prozu.

Milana Vlaović u “Rašeljki i drugim ženama” vrlo dobro i dosljedno ostvaruje dva zlatna pravila bez kojih novinska priča nije moguća. Prvo: ona pripovijeda jasnim jezikom, na način jednostavan i nezahtjevan, u eliptičnim formama, s jasnom poantom. Novinska priča, naime, mora biti takva da se može shvatiti na prvo čitanje, i da se zatim može prepričati. Ova vrsta jednostavnosti podrazumijeva elementarni pripovjedački talent – u hrvatskoj suvremenoj i živoj književnosti uistinu vrlo rijedak. Drugo: novinska priča za temu ima život i priključenija pojedinca, male i velike sudbine, zgode i nezgode, stradanja i iskupljenja, ona nije općenita, ni univerzalna, ne podnosi unutrašnje monologe i velike zaključke. To je proza vrlo čvrste i razvedene fabule, snažne i masivne, tako da bi se iz nje mogao izvesti roman. Svaka dobro napisana novinska priča potencijalni je roman. Kao što je i svaka Čehovljeva crtica ili humoreska po jedan nenapisani roman. Znači, svaka crtica, humoreska, priča Antona Pavloviča Čehova je – novinska priča. Svejedno je li objavljena u novinama.

Dobar pisac novinska priče mora imati vrlo jasno određeno tematsko područje. Džamonjina tema bile su sarajevske ulice i kafane, Prelevićeva tema bili su propali rokeri i džezisti, tema Milane Vlaović su nogometaši i njihove žene. U svih pet priča u knjizi pripovijeda se o njihovim životima, ali na način koji nenaviknutoj publici baš i nije očekivan. Umjesto pripovijesti o bogatstvu, glamuru i užicima koji proističu iz – jezikom sportskih novinara rečeno – “riješenih egzistencija”, umjesto selebritija i fotografskih galerija, prijema kod predsjednika Ive Josipovića, koji je našim vatrenim, paklenim, nebesnim poželio uspjeh na sljedećem natjecanju i da i dalje budu najbolji ambasadori Lijepe naše u svijetu, umjesto priče o mongolskome vozaču kamiona koji je čuo za Davora Šukera ili o ljudožderskome plemenu u Polineziji koje nije obaviješteno da izvan njihovoga otočja postoje i drugi ljudi, ali su, isto, čuli za Davora Šukera, umjesto, dakle, hrvatskoga doživljaja nogometaša i njihovih lijepih, mladih žena, po zanimanju manekenki i starleta, Milana Vlaović piše nujne i duhovite pripovijesti o mladim ženama i njihovim muškarcima, koji se, uglavnom, slabo snalaze u ljubavi i u životu. Njezine priče imaju jednu neobičnu, izrazito socijalnu notu: one govore o tome što se zbiva kada se neki nepodnošljivo obični i svakodnevni ljudi, sa svojim običnim strahovima, inhibicijama i malim ljudskim manama i nedostacima, zateknu u svijetu velikog novca. Nisu to, naravno, priče o sirotim bogatašima i patnjama koje proizlaze iz posjedovanja velikih količina novca, niti u njima ima išta od uobičajenog hrvatskog selebriti cinizma. Kada priča o njihovome nesnalaženju, Milana Vlaović nam nikada ne kani reći kako, eto, nije dobro imati mnogo novaca. Dobro je to, baš jako dobro, ali od novca se ne raste i ne postaje se pametniji.

“Rašeljka i druge žene” knjiga je priča jednoga doživljaja svijeta i jedne iste atmosfere. Nije to zbirka različitih priča, niti promjenjivih socijalnih i duhovnih konteksta. Čita ju se na način na koji se gleda omnibus film, sastavljen od više priča, povezanih istom temom ili mjestom zbivanja, ili na način na koji su se, jednom davno, onih osamdesetih, čitale “Smiješne ljubavi” Milana Kundere. Nemam potrebu Milanu Vlaović uspoređivati s Kunderom, ali nemam ni problem njezinu knjigu priča spomenuti s njegovom knjigom. Zajednička im je lakoća i strast pripovijedanja o ljubavi i o životu. I zajedničko im je to što se i “Smiješne ljubavi” mogu prepričati. To je posebno važno napomenuti, jer je Milana Vlaović izuzetak u jednoj uglavnom neprepričljivoj, živoj i suvremenoj hrvatskoj književnosti.

Na kraju, da, žalim što će “Rašeljka i druge žene” ostati žanrovski izuzetak i incident. Da bi mogao postojati žanr novinske priče, najprije mora biti novina koje bi ih objavljivale, ili koje bi, barem, osjećale potrebu za njima. U današnjoj Hrvatskoj, kao ni u onoj žurnalistički boljoj i bogatijoj iz osamdesetih godina, takve potrebe ni svijesti, uglavnom, nema. I to je, naravno, šteta. Ali ako je već tako, utješno može biti barem to što se knjiga Milane Vlaović može naći po provincijskim kioscima, dućanima i samoposlugama, negdje daleko, na rubu domovine i rubu ovoga jezika. Koliko ja razumijem živu književnost i njezine razloge, to je mnogo dalje, a time i važnije, od svih tih londona, lajpciga, frankfurta, kamo državni činovnici odvode hrvatske pisce.

Miljenko Jergović 18. 04. 2013.