Preporuke

Nives Kavurić Kurtović

Izložba u Klovićevim dvorima (19. 4. — 29. 5. 2016.)

 

Bio je četvrtak, četiri dana pred otvorenje, izložba je već bila postavljena. U Zagrebu zaparina pred kišu, nema se što disati, u Hrvatskom narodnom kazalištu komemoracija za iznenada preminulog kazališnog redatelja. Žurim da stignem na Gornji grad, jer me popodne čeka let za Beč, i prelazak iz jedne u drugu zbilju. Obilazak izložbe potrajao je malo dulje od sata, uz pokoju riječ s autoricama postavke i teksta za katalog: nemam pitanja, samo gledam, i prolazim ispred slika, prebrzo, jer bi se trebalo vraćati još barem onoliko puta koliko je potrebno da se svaka slika vidi i doživi cijelim očima. Ali ta mi žurba, zapravo, godi. Poslije u avionu mislim o slikama Nives Kavurić Kurtović, promiču mi ponovo, izobličene i reducirane u sjećanju, jer oči držim zatvorenim pošto me dopalo neko čudno mjesto – sjedalo broj 11A, koje je praktično bez prozora. Kao da sam umjesto izložbe vidio film, u kojemu se nižu slike jedne u svakom pogledu velike izložbe. Na dva kata Klovićevih dvora, koja se mogu vidjeti u kružnom obilasku, s dva početka – ili bez kraja i početka – odozdol prema gore ili odozgor prema dolje, nešto je što će se, pretpostavljam, po novinama i na televiziji, nazivati – retrospektivom. Iako je, vjerojatno, riječ o nečemu što je suprotno retrospektivi, i više sliči jednoj jedinstvenoj perspektivi. Otpočetka do kraja i sve u krug ovo je, naime, jedan pogled i jedna dinamična i brzo izmjenjiva slika.

Nives Kavurić Kurtović rodila se 1938. u Zagrebu. Živjela je u kući koju je projektirao njezin otac, arhitekt Zvonimir Kavurić – čija je sudbina bila upisana u prebrisanu zagrebačku Ulicu braće Kavurića – kojeg su 1944, nakon zvjerskog mučenja, pogubili ustaše. Nije to beznačajan biografski podatak, koji danas ponovo ima dnevnoupotrebni politički značaj: u njezinom slučaju kao da je život u nečemu što je proizvod mašte mrtvoga oca stalno upisivano i upisano u crteže i slike, u svu njezinu umjetnost. Mnogo je smrti i mašte u prizorima Nives Kavurić Kurtović, s tim da smrt tu nije nešto tuđe, strano ni buduće. Suživljena i nježna je svaka njezina slika smrti… I ona velika, moćna pietà, čiji pravi naziv ne znam, jer ga nisam ni pogledao, kao slika vječne i bezbroj puta ponovljene smrti, u Nives Kavurić Kurtović naprosto je drukčija, jedinstvena, duhovita i u toj duhovitosti bliska. Od nje nas ne podilazi jeza, ne utješimo se majčinom tugom nad mrtvim sinom. Ničega tu nema čega inače bude pred svim tim Marijama što u naručju drže svoje mrtve Isuse. Prizor drevnoga ikonografskog znaka postao je živ, prestao je biti znak, iako Nives Kavurić Kurtović odvajkada crta i slika u znakovima. Samo što ti znakovi nisu univerzalno kodificirani, nego su njezini intimni, pa bi ih se dugo moglo dekodificirati i objašnjavati sebi i svom oku. Još bi jedan život dug cijelo stoljeće Claude Lévi-Strauss mogao odživjeti tako da umjesto puta po kolektivnim mitologijama putuje kroz njezine slike, po jednoj intimnoj mitologiji, čiji su znakovi brojni, mnogo dublji i drevniji od samo jednoga ljudskog života.

U njima se, tim njezinim znakovima, ogledaju dva svijeta, odijeljena granicom čovjekove kože i zjenicom oka: jedan unutrašnji – o kojemu će se uvijek radije govoriti, iako bi o njemu, možda, trebalo šutjeti – i drugi vanjski, koji ćemo zbog nečega nerado prepoznavati. Recimo, na jednoj njenoj slici s kraja šezdesetih prepoznaje se, savršeno nacrtana, prepravljena i reinterpretirana, ona drvena stolica što ju je dizajnirao Niko Kralj. Te je stolice bilo po tolikim jugoslavenskim domovima, u knjižnicama, kulturnim ustanovama i salonima namještaja. Bila je predmet po kojemu će se prepoznavati epoha, što se, naravno, nije znalo, kao što se nije moglo znati ni da je lijepa i funkcionalna. Sve čega ima danas je obično. Tek će u nekoj dalekoj, ali ipak dohvatljivoj budućnosti postati neobično. Na slici Nives Kavurić Kurtović, na tom čudesno lijepom, snovitom crtežu iz 1967. ili 1969. – zaboravio sam, a ne želim provjeravati – ta je stolica znak vremena, onoga intimnog i onoga javnog. Ona je detalj u kojemu se dva svijeta odvojena granicom ljudske kože ponovo srode i spoje u jedan. I ta je stolica neka lijepa smrt.

Zatim razgažene muške kundure. Kustosice mi govore da su to cipele Krste Hegedušića – slikarica je godinama bila aktivna u njegovoj majstorskoj radionici – u šali jedna dodaje da su to pra-martensice. Ne znam znači li kome danas što riječ kundure, ali u našemu jeziku ne postoji bolja riječ za takve cipele. One se pojavljuju na nekoliko slika i crteža, i one su također znak. Mračne, rashodane, naglašene, ispunjene nekom čudnom dramatikom. Kundure kao biografija koju bi trebalo rekonstruirati na osnovu elemenata njihove dotrajalosti, iskrivljenih peta, isplaženih jezika, iskrivljenih potplata… Mogao bih, čini mi se, satima gledati u kundure na slikama Nives Kavurić Kurtović.

Ona je crtač. Ali ne od onih paganinija crtanja, koji u jednoj crti demonstriraju svu svoju virtuoznost. Na njezinim je crtežima višak grafita, i svijet, unutrašnji i vanjski, iscrtan do najsitnije pojedinosti, u bezbroju vidljivih i nevidljivih crta. I Hegedušić je, prije svega drugog, bio crtač, ali drukčiji. Osim one osnovne razlike u daru i doživljaju, koja svakog čovjeka, pa onda i umjetnika, učini jedinstvenim, između učitelja i učenice bitna je razlika u epohi: Nives Kavurić Kurtović živjela je svojom umjetnošću posljedice nastajanja i nestajanja svijeta kojemu je pripadao i stvarao ga Krsto Hegedušić. Nema u ovom optuživanja. Tako je naprosto bilo.

Već u početku su rekli da je ona nadrealist, najistaknutiji kasni nadrealist na domaćoj likovnoj sceni. Može biti i da je tako. Ja taj nadrealizam ne prepoznajem. I ne osjećam razliku u odnosu na ono što je radila poslije. A poslije je, recimo, počela ispisivati tekst po svojim slikama. Opet je to bilo šezdesetih. 1960. jedan crtež nazvala je “Pokaja se Gospodin što je stvorio čovjeka i bi mu žao u srcu”. Kako lijepo! Što kaže Bog na sve ovo? Što kaže Bog dok gleda vijesti? Na drugom crtežu, godinu dana kasnije, piše: “Bez nade u skoro raspeće…” I poslije: “Dosta je bilo parade/ Ujedinite svoje breme/ Zgazit će vas vreme” Mnogi će poslije nje pisati po svojim crtežima i slikama, i s razlogom i bez ikakvog razloga.

Potpis je dio njezine slike. Nives K-K toliko sam puta već vidio. S crticom i bez crtice. Ima umjetnika čiji je talent polivalentan, raznolik u vrsti, pa su se znali ostvariti u više različitih žanrova, katkad i u više različitih umjetničkih oblika. Njen talent – to vrlo jasno vidimo na ovoj izložbi – vrlo je raznolik. Pogledajte tako sliku “Exposition”: e, kakve je plakate ona mogla raditi, kakav je to mogao biti grafički dizajn! Pa ciklus “Prostirke”, koje nisu prave prostirke, iako su mogle biti. I jedan oslikani tanjur. Mogla se Nives Kavurić Kurtović baviti produkt dizajnom, ali bi i to bio samo nastavak svijeta s njezine slike, crtež koji se širi izvan papira, slike i galerije, po svakodnevnim predmetima, podovima, zidovima, cestama… U njezinoj potrebi za crtanjem ima nešto neurotično, ali i duboko egzistencijalno – kao da će je nestati zaustavi li se. Taj crtež, međutim, nikad nije samom sebi svrha. Nizanjem znakova, poruka, ikoničnih prizora ona drugim sredstvima čini što i Šeherezada. S tom razlikom što Šeherezada priča o drugima, a Nives Kavurić Kurtović o sebi i o svojima.

Ona nije slikar za prodaju. Njezini crteži i slike neće postati statusnim simbolima. Novoj buržoaziji neće značiti ništa. Osim ako se jednom pojavi buržoazija snova: samo tada će se naveliko kupovati njene slike. Ovako, njihova stvarna vrijednost je u cjelini: onako kako su izložene na dva kata Klovićevih dvora. Ona, očito, nikad nije vodila računa o materijalnoj vrijednosti svojih djela. Na izložbi su tako i dvije Role, crteži na natron-papiru formata 180×3010 i 180×4500, pred kojim zastaju kamen i orah u grlu, kao da se gledatelj zatekao pred nekom čudom, koje se jednim pogledom i ne može obuhvatiti. Nije li takva monumentalnost u paradoksalnom odnosu s prirodom natron-papira? Jeftin, krhak i poderiv, po svemu drugom bezvrijedan, osim po tome da su na njemu nacrtana “Zarolan životom ili rolada življenja”, prva i druga. Stojim pred slikom i mislim, Bože mili, kako li je teško ovo sačuvati da se ne podere.

Šezdesetih je Nives Kavurić Kurtović imala poziv za Pariz. To se često spominjalo u tekstovima o njoj. Nije otišla jer je bila noseća. Kasnije se toga sa čežnjom sjećala. Ili s radoznalošću: što bi bilo da je otišla? Vjerojatno bi načinila karijeru, poput velikih slikara koji su iz ovih krajeva odlazili – Dade Đurića, Vladimira Veličkovića, Julija Knifera – ili bi, možda, postala slavnija od njih? Bila bi umjetnica nekoga šireg, francuskog i europskog konteksta, ali u svemu bi drugom, to je sasvim sigurno, ostala uskraćena. Njezina životna izložba ne bi mogla biti ovakva kakva je danas u Klovićevim dvorima. Ne samo da crteža, slika, bilježnica, blokova, rola ne bi moglo biti ovoliko, nego ni njen svijet ne bi bio ovakav. Ne bi je bilo u kući Zvonimira Kavurića, niti bi je bilo u snebljivim okolnostima njezina zagrebačkog života, ne bi za nju bilo rata, a ni onog što je uslijedilo nakon rata… Život umjetnika u tuđini u najvećoj je mjeri život izvan vlastite sudbine, bijeg od vlastite nesreće. Tako je kada se ode svojom voljom, kao što je krajem šezdesetih mogla otići Nives Kavurić Kurtović. Drukčije je, i po umjetnost bolje, jedino kada umjetnika protjeraju, pa sudbina i nesreća prerastu njegovo djelo, pa ih u tuđini treba dostizati…

U Parizu bi, međutim, ona imala nešto što u Hrvatskoj nema, a nije mogla imati ni na širem i većem kulturnom i umjetničkom prostoru, u Jugoslaviji: imala bi kontekst za svoje životno djelo, leksikon za svoju umjetnost. U Zagrebu Nives Kavurić Kurtović samoj je sebi jedini kontekst. Ona je jedan od onih umjetnika – takav je, ali na posve drugi način i Boris Bućan, a najizrazitiji među takvima bio je Miroslav Krleža – koji stvarajući svoje umjetničko djelo stvaraju i svoje stanište, grad, zemlju i svoj kosmos. Ona je samoj sebi jedini kontekst. I zapravo to je grandiozno. A da je otišla u Pariz i da je ostala tamo, jer u Pariz se niti ne ide ako se neće u Parizu ostati, kontekst bi joj činili drugi.

Iz tog je vremena, iz 1967. “Ruža za vernissage”, opisana kao “kombinirana tehnika na dasci”, a zapravo jedna od onih začudnih, fizički vrlo krhkih i uništivih njezinih kompozicija, u kojima kao da je sabrano iskustvo vijeka. Muški i ženski profil, svedeni na znak, na siluhetu – kakve su nekad u papiru izrezivali ulični umjetnici – ispod njih ženska figura koja kao da se rađa iz ličinke, u ruci joj buket koji umjesto cvijeća nosi francusku trobojnicu. A gore iznad svega toga, u rascijepljenoj dasci, koja kao da je sama od sebe pukla, zataknuta živa ruža… Ili ja to nisam dobro opisao? Ili je “Ruža za vernissage” posve drukčija? Ne znam gdje je nastala, ali za moje oko ovo je njezina pariška slika. Lijepa i moćna u tom čudesnom dojmu prolaznosti. Ali i pred njom, meni se čini da je dobro što je Nives Kavurić Kurtović ostala u Zagrebu. Možda je loše za nju i njezine bližnje, sigurno je katastrofalno loše za galeriste i za cijenu njezinih slika na tržištu umjetnina, vjerojatno je loše i za njenu kritičku i književno-esejističku recepciju (o kako bi se, naročito našijenci, raspisali o njoj, e samo da joj je djelo ovjereno u Parizu…), ali to što nije otišla sjajno je za njezino djelo i za sve što je radila nakon vremena neodlaska.

Crtala je i slikala svijet iz snova. Ili se to meni čini da je svijet u snovima takav. Fetusi užasnutih izraza lica – bez one blažene mirnoće Gautame Sidarte, kakvoj na licima svojih budućih potomaka na ultrazvuku svjedoče današnji olaki konzumenti roditeljstva – fetusi čija lica podsjećaju na lica logoraša iz Auschwitza, izvijene mučeničke figure, koje se na plamenu vijeka tope kao da su od voska, mračni prizori u kojima, međutim, nema ničega skandaloznog ni pretjeranog, ničega što bi samo po sebi izazivalo voajerski interes. U njezinom mraku i pesimizmu neki je dobar, blaženi mir, neka pitomost i pristojnost duše, koja kao da se grozi svakog pretjerivanja. Eto, to je ono što je konstanta na slikama i crtežima Nives Kavurić Kurtović: nema pretjerivanja, hiperbole ni hipertrofiranih osjećaja. Njezin užas ima mjeru. I na kraju: nema užasa. Možda je ta potreba za mjerom, i ta emocionalna disciplina ono što me priječi da shvatim što bi to bio nadrealizam u njezinim radovima. Možda ja i ne znam što je to nadrealizam.

Nakon mračnih početaka, u vrijeme kada se na njezinim slikama pojavio i tekst, slike Nives Kavurić Kurtović postaju svijetle. Ali ni to svjetlo, kao ni onaj mrak, ne treba doslovno shvatiti. Dok se kreće između radikalnog pesimizma i radikalnog optimizma, bez površnih gesta i plitkih pretjerivanja, ona je u dominantnom smislu – melankolik. Ali u njenom slučaju nije to nikakva bezrazložna tuga, još manje depresija i tjeskoba. Njena je melankolija kao u Ciorana, kao u onom njegovom aforizmu iz genijalne knjige “Silogizmi gorčine”, u kojemu je sadržana sva poezija ovoga svijeta: “U svijetu bez melankolije slavuje bismo pekli na roštilju.” Da je to moja a ne njegova slika uputio bih je i posvetio Nives Kavurić Kurtović.

Ona se spominje i u kontekstu enformela. To nije neobično. Bila je druga ili već treća generacija studenata, nakon ključne 1950, kada je Michel Tapié predložio termin art informel, koji je trebao označiti gubitak dominantne forme i oblika u umjetnosti koja je nastajala nakon 1945. i strahota rata. Ubrzo se, istina, predomislio, pa je izmislio novi termin: druga umjetnost. Ali on se nije primio. Na stranu sve klasifikacije i podjele, Nives Kavurić Kurtović jest enformel. Ali u najuzbudljivijem smislu riječi: forma i oblik na njezinim slikama i crtežima u nestajanju su, evo, već skoro šezdeset godina, na granici iščeznuća i raspada, ali tako da se nikad ne izgube. Ona nije apstraktni slikar. Zdravoseljački rečeno: na tim se slikama zna što je nacrtano i kako se to što je nacrtano zove.

Eto, o svemu tome sam mislio nakon što sam u četvrtak prvi put obišao izložbu, šećući uz beskrajno dugi žuto-bijeli zid Justizanstalt Stein, drugoga najvećeg zatvora u Austriji, i niz Dunav, koji je u Kremsu manje moćan i širok nego u Budimpešti i Vukovaru. U hotelskoj sobi internet je bio spor i oskudan, tako da mi nije bio od pomoći. I to je dobro. Suočen sa slikama u svojoj glavi, i sa sjećanjem na to zagrebačko jutro u Klovićevim dvorima, napisao sam što sam imao. Kada se vratim, poći ću u novi obilazak. Tada ću vidjeti nešto drugo. Vrijedilo bi obići ovu izložbu sedam puta i napisati sedam eseja. Sedmi bih put volio vidjeti izložbu u kasna noćna doba, u galeriji u kojoj ne bi bilo nikog osim noćnoga portira. Slike ove umjetnice najbolje se vide u savršenoj samoći. Iako njezin svijet nije usamljenički, rijetki su crteži na kojima nema barem dva lica, dvije sjene, iako je njezina trauma vrlo socijalna i nema podrijetlo u prostom nemiru duše i neuravnoteženosti, tim svijetom dominira živi osjećaj smrti. Nigdje toliko smrti kao na ovim slikama. I nigdje smrt nije tako bliska, nesentimentalna i čista. To joj je, opet, zajedničko sa Cioranom. Gledanje takvih slika intimni je čin.

Miljenko Jergović 19. 04. 2016.

Samoljepljive sličice

Čime se u životu najduže bavim? Skupljanjem samoljepljivih sličica. To radim već pune četrdeset i dvije godine. Godine 1974. popunjavao sam čak dva albuma sa sličicama sudionika Svjetskog nogometnog prvenstva u Njemačkoj, onaj Paninijev i “München u karikaturi”. Sljedeće 1975. skupljao sam sličice za albume “Flora i fauna” te “Fudbaleri i timovi” – s igračima i timovima prve jugoslavenske nogometne lige… Bile su to zlatne godine samoljepljivih sličica na različite teme, od povijesti i zemljopisa do zoologije i botanike, ali nogomet je, ipak, bio temelj svega. Sa sličicama su se budile rane kolekcionarske strasti. Nakladnici i trgovci koristili su se malim prevarama, da više zarade i da igra bude uzbudljivija, pa su neke sličice bile rjeđe od drugih. Najrjeđi je bio pomornik – neka lijepa, čudna ptica – iz “Flore i faune”, rjeđi nego što će desetljećima kasnije biti novčić iz kovnice kralja Tvrtka, peti tom Hrvatske enciklopedije Mate Ujevića ili Andrićeva posveta na prvom izdanju “Travničke hronike”.

Sa sličicama se učilo kockanju. Igre su se – barem u Sarajevu – zvale “pola-cijelo” i “slika-bijelo”. Igralo se s duplikatima. Mogao si izgubiti sve, ali i dobiti sličice koje ti u albumu nedostaju. Moralo se kockati, jer novca za kupovinu na kiosku nikad nije bilo dosta. Samo su najvještiji – budući biznismeni, kriminalci i oni koji će kasnije imati hrabrosti da se otisnu u Ameriku i Kanadu, gdje će napraviti velike karijere u koječemu – uspijevali popuniti album do posljednje sličice. Meni će to poći za rukom puno kasnije, kada već sam budem zarađivao. Bit će to u vrijeme kada samoljepljive sličice izađu iz masovne mode i kad budemo popunjavali samo Paninijeve albume u povodu svjetskih i europskih nogometnih prvenstava.

Sa sličicama se učilo statistici. Prve grafikone i tablice, prvu igru brojeva – prošlost i nostalgiju izraženu u statističkim veličinama – vidio sam u albumu “Fudbaleri i timovi”, za sezonu 1975/76. Pamtim i danas ponešto od toga: recimo, Hajduk bio je tako moćan da je sa svim timovima prve lige imao nadmoćno pozitivan bilans, osim s – Partizanom. Pamtim i to da je u onoj prvoj poslijeratnoj nogometnoj sezoni u prvoj ligi nastupala i Ponziana iz Trsta, a da je najslabiji prvoligaški tim tih ranih godina bila Nafta iz Donje Lendave. Vjerujem da je važno znati kako je nekad postojao nogometni klub po imenu Nafta.

Zašto sam nastavio sakupljati sličice i nakon što sam odrastao? Zato što sam htio nadoknaditi izgubljeno, popraviti sve ono što mi nije išlo u djetinjstvu. Djetinjstvo je strašno doba, samo što će se toga malo tko sjećati. Nastavio sam ih sakupljati i zato što nikada nisam izgubio onaj prvi osjećaj čuda, kada otvaram vrećicu sa sličicima, i mrmljam sebi u bradu: imam, imam, nemam, imam, nemam… Čudo je vidjeti sličicu koju prethodno nisi vidio. U sjećanjima postoji i nešto što bi se moglo nazvati metafizičkom zahvalnošću. Svejedno je kome tu zahvalnost upućujemo. Ali da nije bilo Panini sličica, i da nije bilo roditelja, baka i djedova, da nije bilo ujaka i ujni da nam daju novac za sličice, zar bismo danas znali da se lijevo krilo reprezentacije Zaira zvalo Kakoko, a da je u timu igrao i jedan Makoko? Da nije bilo dobrog slučaja, dragoga Boga i djetinje strave i užasa, što bi nam danas bio Haiti? Ovako znamo da je samo tad, i nikad više, te 1974. u Njemačkoj, Haiti zaigrao na nogometnom svjetskom prvenstvu.

Osim po albumima, koji se poslije zature po tavanima, kućnim bibliotekama i etnički očišćenim zavičajima, sličice se lijepe i po drugim mjestima. Gledamo ih po frižiderima, u noćima krupnog otpada na našim ulicama, po drvenim naslonima starih kauča, po koricama starih školskih bilježnika. Sjećam se sebe kako pokušavam zguliti sličicu koju nemam u albumu, nalijepljenu na prometni znak pri dnu Kralja Tomislava ulice, jednoga vrlo kišnog jutra, godine 1976. Na sličici je igrač Vardara Ivan Vančo Balevski… Nisam je uspio odlijepiti, i to je mjesto u albumu ostalo prazno.

Od prethodnih generacija razlikovali smo se po tome što nikad nismo kupovali sličice koje idu uz nešto drugo, uz žvake ili čokoladice. Sličice su sličice, i moraju biti samoljepljive. Zato nikad nisam sakupljao “Životinjsko carstvo”. Ne lijepi se sličica carbofixom, ona se lijepi sama od sebe. I to je još jedno čudo.

Miljenko Jergović 13. 04. 2016.

Stihovi za pomirenje

(na spomen Milanu Milišiću, objavljeno u podgoričkoj Pobjedi, rujna 2003.)

Petog oktobra 1991. ubijen je u svojoj kući pjesnik Milan Milišić. Topovski hitac bio je ispaljen s mora i nasumce. U blizini pjesnikove kuće nije bilo vojnih objekata, osim ako se cijeli Dubrovnik nije smatrao vojnim objektom. Čovjek koji je pucao nikada neće saznati da je nekoga ubio, a vrlo je vjerojatno da za Milana nikada nije čuo, niti je pogledom okrznuo njegovo ime na kulturnoj stranici novina ili fotografiju na poleđini knjige u izlogu neke prijeratne beogradske, novosadske ili podgoričke knjižare. S razdaljine s koje je hitac ispaljen, njegov se učinak dao svesti na nevelik oblačić prašine koji je na trenutak zamutio sliku na obzoru. Ubojicu je najviše uznemirio sam trenutak ispaljenja, srce mu je otkucaj-dva brže zalupalo. Razlog tome može biti atavistički strah od prejakog zvuka ili uživanje u nečemu što se da usporediti s bacanjem petarde. Čovjek koji je Milana ubio danas se, ako je živ, najvjerojatnije ne sjeća trenutka ispaljivanja. Možda bi se i sjećao da je ispalio samo jednu granatu, ali kako ih je bilo više i kako se svake pojedinačne nije imao po čemu sjećati, oblačići prašine su naime slični, tako on ne pamti čas kada mu je srce jače zakucalo, a koji se dogodio malo prije trenutka u kojem je Milišićevo srce stalo.

Koji tjedan pred dvanaestogodišnjicu Milanove smrti Svetozar Marović izgovorio je riječi isprike. Uputio ih je Stjepanu Mesiću kao simboličnom predstavniku puka kojem se ispričava. Mesić mu je uzvratio. Sutradan se ovaj događaj našao na naslovnim stranicama novina u nekoliko država. Komentirali su ga i zapadni mediji, europski diplomati sa simpatijama gledaju na geste jedne i druge strane, politički komentatori i vladini dužnosnici u Hrvatskoj smatraju da će to približiti ovu zemlju Europskoj uniji… Međutim, mnogi su bijesno zgužvali novine, pljunuli u lice ekrane svojih televizora i uputili psovku- dvije, bilo Maroviću, bilo Mesiću. Ljudi ne žele ostati bez neprijatelja, a isprike i praštanja način su da ostaneš bez njih. Lako je ostati bez prijatelja, razvrgnu se i kumstva, razbrate se katkad rođena braća, ali je život bez neprijatelja nezamisliv. U takvom životu čovjek postaje krivac pred samim sobom. Najveće neprijatelje imaju ljudi koji su nepovratno upropastili vlastite živote. Valjda je slično i s narodima. Eto zato, bez obzira na ideološka opredjeljenja, između unesrećenih i unazađenih naroda nisu moguće stvarne isprike, ni iskrena praštanja.

Ali šta o Marovićevoj isprici misli Milišićev ubojica? Šta misli čovjek koji je ubio, a da to ni ne zna, čovjek koji je pucao, a da se toga ni ne sjeća? Odgovor nećemo dobiti jer je nemoguće do njega doći. Šteta. Bilo bi važno znati je li zgužvao novine i pljunuo u ekran ili je izgovorio neku ljudsku riječ, svejedno koju i svejedno kome, ali iz koje bi se vidjelo da smo korak dalje od smrti. Možda bi bilo dovoljno znati da je samo šutio i da nije gužvao novine i pljuvao ekran taj čovjek koji neće saznati da je ubojica, ali je sigurno saznao da se predstavnik njegove države ispričava za ubojstva. I to je jedan od mučnih paradoksa naše situacije: ubojice često ne znaju da su ubijali, ali svatko zna da je netko zbog ubijanja tražio oprost i svatko o tom činu ima nekakvo mišljenje.

No, vratimo se Milanu Milišiću. On je jedan u beskrajnoj koloni ubijenih, tek život među životima koji su jednako vrijedili i među kojima nema većih i manjih, premda su se oni koji su ih živjeli međusobno jako razlikovali. Bilo je među žrtvama dobrih ljudi i podlaca, glupih i pametnih, talentiranih i tokmaka, blesana i neostvarenih genija, dječice i staraca, ovakvih i onakvih, ali nije bilo života koji je vrijedniji od drugog. Nikad ga nije bilo. O Milanu govorimo jer je iza njega ostao svjetli trag umjetnosti i posla kojim se bavio. O njemu također govorimo jer je piscu koji vam ovo piše do tog čovjeka naročito stalo, jer ga je volio iako ga nije osobno poznavao, jer pamti dan i čas kad ga je stigla vijest o Milanovoj smrti… Sve ovo je vrijedno napominjati da netko ne posmisli kako je riječ o metaforama ili simbolima. Ili da, ne daj Bože, Milišića uzimamo kao stilsku figuru u priči o zločinima, isprikama i praštanju. Govorimo samo o njemu i njegovom ubojici, te o isprikama dvojice državnika- jedinih koji tu mogu biti nekakve metafore.

Rođen je 1941. u Dubrovniku, studirao je u Beogradu, živio u Engleskoj gdje je pobjegao pred služenjem vojnog roka, pisao je, prevodio i stradavao jer se mnogom glavonji nije svidjelo ono što Milan piše. Recimo, sročio je jednu proznu alegoriju iz koje su komunistički činovnici zaključili da govori o partizanskom zločinu na otočiću Daksi. Tamo su 1945. bez suda ubijani ljudi, Dubrovčani različitih vjera i nacija. Među njima je bio i Milišićev otac. Je li pjesnik svoj tekst posvetio njemu i je li mu na pameti bio zločin na Daksi, to nitko ne može i ne smije reći. Ne smije- zato što je nedopustivo literaturu tretirati na takav način. Međutim, komunistički činovnici nisu imali dileme oko toga da Milana treba goniti. Teško je povjerovati da su bili pogođeni jednom alegorijom ili da su u njoj vidjeli opasnost. Ne, gonili su sina zbog oca. Otac nije bio zločinac, ali tim više. Nevine žrtve teže padaju na savjest društva u ime kojeg su ubijene, te su i njihova djeca tim krivlja. Ne samo da im se nitko nikada neće ispričati, nego će ih još proganjati do kraja svijeta.

Milišić je bio veliki lirski pjesnik, sjajno se poigravao riječima i genijalno presvlačio u različite uloge. Mogao je biti dijete, mudrac, ljubavnik, šaman… Pritom je imao barem dva materinski prisna jezika, dvije govorne intonacije i dva ponešto različita verbalno-osjećajna sklopa. Jedan je, naravno, bio dubrovački, a drugi je bio beogradski. Pa iako je najtačnije govoriti o Milanu kao o dubrovačkom pjesniku, ne bi pogriješio ni onaj koji bi za njega rekao da je beogradski pjesnik. Međutim, koliko god se njegovo dubrovčanstvo isticalo svih njegovih posmrtnih godina, toliko se malo beogradska scena na Milišića poziva. Razlozi su jasni i jednostavni, bolni u svojoj banalnosti i uvredljivi i po pjesnika i po one koji ga vole. Naime, Milišić je svoju dubrovačku legitimaciju dobio jer je žrtva napada na taj grad pa se na njega mogu pozvati i dobri i manje dobri ljudi koji o strahoti i bezdušnosti tog napada govore, dok mu je beogradska legitimacija zatajena jer je neizbježna nelagoda sunarodnika i mogućih sugrađana njegovoga ubojice. Bez obzira na to jesu li ti ljudi dobri ili zli, šta misle o napadu na Dubrovnik i šta su mislili svih ovih godina, oni reagiraju drukčije nego što bi reagirali da je ubojica Milana Milišića nosio uniformu Hrvatske vojske. Jednako kao što bi, da je Milana ubio hrvatski ubojica, njegova dubrovačka i hrvatska percepcija bila potpuno različita. Najednom više ne bi bio važan, o njemu bi se šutjelo.

Strašno je, zapravo, u kojoj smo mjeri identificirani s ubojicama. Toliko da smo spremni sami sebe ucijeniti zločinima koje su počinili. Toliko smo identificirani da su nam ubojice često važnije od onih koje volimo. Razloga za to je naravno više, ali jedan od većih tiče se našeg odnosa prema isprici i praštanju. U privatnome životu koliko i u životu naših društava i naroda. Strah od života bez neprijatelja samo je jedna stavka identifikacije s vlastitim ubojicama. Druga se tiče činjenice da je za nas ispričati se otprilike isto kao i navuči ženske mrežaste čarape na svoje dlakave muške noge, zakačiti haltere i prošetati se tako po stubištu, pa napraviti krug oko nebodera… Nisu tu izuzeci ni Marović i Mesić. Zapravo, sam njihov čin nije pokazao da se bitno razlikuju od svojih naroda. Ispričali su se u ime država i imaginarnih lista državljana, ali tko zna bi li istu stvar učinili u vlastito ime? Recimo, bi li se ispričavali blagajnici na koju su se izderali u samoposluzi? Mislite da to u ovoj priči nije važno? Varate se! Da se zatekao na funkciji Svetozara Marovića dvanaest godina nakon zločina, vrlo je vjerojatno da bi se ispričao i ubojica Milana Milišića. U ime države, naravno.

Nakon Milanove smrti njegova je udovica Jelena Trpković sakupila i pripremila za objavljivanje zaostale rukopise. Bilo ih je neočekivano mnogo, toliko da je posmrtni Milišićev opus, ne samo kvantitetom nego i kvalitetom, skoro nadmašio ono što je pisac objavio za života. Među inim, tu se našla i jedna od najstrašnijih i najbolnijih njegovih pjesama. Naslovljena je kao Stihovi za pomirenje i nisam ju u stanju čitati bez suza. Stotinu puta da ju čitam, stotinu puta ću plakati. Teško mogu objasniti zašto je tako, ali umišljam, eh sanjam!, da je dobri Milan Milišić sa Stihovima za pomirenje pogodio onaj veličanstveni ideal pjesničkoga aktivizma i napisao nešto što će svijet učiniti boljim. Makar pomoću suza. Oko koje plače nije u stanju nišaniti. Nečiji život time je spašen.

Pa eto vam cijela pjesma, pročitajte je u miru duše i pošaljite je onom tko je petog oktobra tijelom ili dušom bio na brodu Jugoslavenske ratne mornarice ispred Dubrovnika:

Stihovi za pomirenje

Jedni su bili na jednoj strani
Drugi su bili na drugoj strani
Jedni su, zdvojni, dizali ruku do čela
Drugi su, u grču, upravljali ruke u nebo
Jedni su, u groznici, vikali
Drugi su samo izvršavali naređenja
Nije li vrijeme da prignemo koljeno
Da izgovorimo stihove za pomirenje?

Jedni su poslije zurili u svoj potpis ne prepoznajući ga
Drugi su doznali da iz tuševa ne teče voda
Jednima su prsti otpadali od studeni
Drugi su skupljali prste i stavljali ih u džep
Jednima će se zauvijek činiti da su zamalo uspjeli
Drugi će sve pogaziti da budu u pravu
Na nama je samo da prignemo koljeno
Da kažemo stihove za pomirenje.

Jedni su molili, drugi su bili neumoljivi
Ruke na prsima, ruke sastavljene, na grlu
Jedni su jednu volju imali, i silu
Drugi su gazili, u kaci, vino srdnje i gnjeva
Jedni su napisali posljednju poruku
Drugi su je sakrili, nije pisalo ništa važno
Ima li snage da se prigne koljeno
Da se izgovore stihovi za pomirenje?

Jedni su imali razjapljena usta
Drugi su imali zlatne zube
Jedni su plakali jer su vrata bila zaključana
Drugi su nastojali zaboraviti viđene prizore
Jedni su ostali ležati otvorenih očiju,na leđima
Drugi ničice pali, što im oteše san-

Zar je tako teško prignuti koljeno
Izgovoriti stihove za pomirenje?

Jedni su nastojali prigušiti krikove
Drugi su sklanjali pogled ispred nepoznate djece
Jedni su se luđački smiješili s planovima u glavi
Drugi su opominjali da je hrana otrovana
Jedne je kazna dopala na početku
Druge je dočekala na kraju
Hoćemo li, konačno, prignuti koljeno
Hoćemo li izgovoriti stihove za pomirenje?

Jedni su govorili, da bi se što manje doznalo
Drugi još šute, slomljeni šutnjom
S ulice su dopirali zvukovi parade
I frcao mlad grašak uskršnjih zvona
Mame su kuhale između dva zločina
Muškarci su čekali da budu još jednom viđeni
Možemo li prignuti skrutnuto koljeno
I protisnuti stihove za pomirenje?

Jedni trče i trče niz beskrajni peron
Drugima ruže cvatu u tijelu
Jedni podižu klobuk i plotun odjekuje
Drugi spuštaju nož i gledaju krv u tanjuru
Jedni izdvajaju riječi kao kamenčiće iz leće
Drugi ih proždiru u nerazboritoj hitnji
Nama dostaje da prignemo koljeno
Da izgovorimo stihove za pomirenje.

Iskazi su svi od jada, i ludila
Krv se od njih uzburka, i bjesni, i udara, usred noći
Dok unutra krepavamo od šutnje, prepunjeni šutnjom
Kao fekalijama kontejner otetog aviona
Jedni proklinju druge, drugi negdanju pouzdanost
Jedni bi da se svete, drugi iscrpljuju nadu
Ima li boljeg časa da prignemo koljeno
Da izgovorimo stihove za pomirenje?

Jedni su potpisali sva ljudska djela
Drugi ne nalaze gdje bi se dalo mirno sklopiti oči
Jedni su znali da je drugo isto
Drugi da je tomu zauvijek kraj
Javlja se konačno ova gladna zora
Koja svjedoči da bi moglo biti drukčije:
Da ne budemo više jedni nego drugi
Da prignemo koljeno, da izgovorimo stihove za pomirenje.

Miljenko Jergović 07. 04. 2016.

Jednosatni putopis po Tiflološkom muzeju

Ispred hotela Sheraton pješački je prijelaz sa semaforom i zvučnom signalizacijom. Kada se pređe na drugu stranu treba skrenuti lijevo, i nakon stotinjak koraka nađete se ispred zgrade na adresi Draškovićeva 80. To mjesto i zimi i ljeti miriši na kifle jer je u prizemlju pekarnica. U Draškovićevoj 80 prostorije su Saveza slijepih. Tu je i njihova knjižnica s knjigama na brajici, ali i prilično bogatim fondom zvučnih knjiga, i studio u kojem se snimaju nove knjige. Prije nekoliko godina u tom sam studiju kroz nekoliko sesija naglas pročitao i snimio knjigu “Otac”. Uz mene je tada bio lektor, inače profesor hrvatskog jezika, iz reda slabovidih osoba. Pazio je na moje naglaske, na krivo izgovorene riječi, tačke i zareze. Bilo je to vrlo uzbudljivo iskustvo: kao nikad prije toga, moj tekst se pretvarao u glas, i bivao sam svjestan toga kako izgleda zarez, kako tačka dok ostaju samo u zraku, pred očima koje ne vide. Nije to kao na snimanju za radio, drukčije je.

Na prvom katu zgrade u Draškovićevoj 80, ružnjikave građevine iz vremena ranog socijalizma, nalazi se Tiflološki muzej. Od grčkih riječi typhlos, koja znači slijep, i logos, koja znači razum, govor, riječ, i koješta drugo čime se filozofi bave već dvije tisuće godina, nastala je tiflologija. O logosu slijepih mi ne znamo ništa. Videći o logosu slijepih ne znaju ništa, niti ih je baš briga. Slijepih je, na žalost, malo, i sve ih je manje otkako su iskorijenjeni svi oni strašni trahomi, i liječe se glaukomi, tako da je interes za njihov svijet podjednak interesu za učenje nekoga rijetkog, slabofrekventnog jezika. Ova usporedba nije nehotična, nije mi naum pala, kao što na glavu padne kap iz klima uređaja ako se baš hoda preblizu fasadama: naime, slijepi ljudi nisu samo “osobe s tjelesnim oštećenjem”, oni su i manjina sa svojom kulturom i kulturnim identitetom, sa svojim logosom. Iako govore istim hrvatskim jezikom kao i videći, oni ispunjavaju jedan od osnovnih preduvjeta kulturnoga manjinstva: imaju svoje manjinsko pismo. Ono u Hrvatskoj nije zabranjeno, kao što je zabranjena ćirilica, niti većinski domoljubi razbijaju ploče s natpisima na brajici. Ne razbijaju ih jer takvih ploča, uglavnom, ni nema. Ali zato bjesne na semafore sa zvučnom signalizacijom, jer im ti semafori ne daju spavati.

O kulturnom identitetu slijepih trebala bi se napisati knjiga. Ona bi pomogla međusobnoj integraciji – jer integracija je uvijek dvostrana – slijepih u svijet videćih i videćih u svijet slijepih. Jednostrana integracija ne postoji, jer se ona uvijek pretvara u teror većine nad manjinom. Ako silom prilika svoj život moraju prilagoditi uvjetima koje im zadaju videći, slijepi ne bi trebali svoju imaginaciju prilagođavati imaginaciji videćih. Najprije zato što sa slobodom imaginacije započinje i završava čovjekova sloboda, a onda i zato što je imaginacija slijepih dragocjena ne samo njima, nego i onima koji vide. Osim što nam čulo vida pruža jedan od vidova – čovjeku i najvažniji – objektivizacije svijeta, svako čulo, pa i čulo vida, stvara iluzije, privide, stereotipe… Slijepi bi nam trebali pokazati kako izgleda svijet bez tih varki vida. Oni koji takvo što saznaju bolje će i očima gledati. Komplicirano? Ne, zapravo je vrlo jednostavno. Imaginacija je u opipu i njuhu, ne samo u sluhu i vidu, a mi smo tu imaginaciju posve zapostavili. Slijepima se ona izoštrila.

Tanja Parlov je profesorica likovnog odgoja. Po završetku akademije javila se na natječaj za likovnog pedagoga u Centru za odgoj i obrazovanje Vinko Bek. I bila je primljena. Negdje u nekom obrazovnom planu i programu pisalo je, valjda, da slijepoj i slabovidnoj djeci treba i likovni odgoj. Ali ništa mnogo više od toga. Bilo je to prije dvadesetak godina. Iako nikad nije studirala defektologiju ni psihologiju, niti se prethodno zanimala za svijet slijepih, ostala je u Vinku Beku i započela stvarati svoj originalni sistem likovnog obrazovanja slijepe i slabovidne djece.

Osnovna pogreška kroz cjelokupnu povijest obrazovanja i kulture slijepih jest da se njihov svijet kreira kao imitacija svijeta videćih. Tako je, primjerice, od ispupčenih latiničnih slova stvarana abeceda za slijepe. Čovjekove jagodice teško prepoznaju crte, sitne oblike, slova, pa je tako zamišljeno pismo bilo potpuno nečitljivo. Tek je, sredinom devetnaestog stoljeća, Louis Braille osmislio jednostavno, pregledno, savršeno koncipirano i što je najvažnije lako čitljivo pismo sačinjeno od kombinacija šest tačaka u dva okomita reda. Postao je tako jednim od očeva svjetske pismenosti, ali i živa potvrda presudno važnog pravila: imaginacija slijepih razlikuje se od imaginacije videćih. Louis Braille je, naime, od treće godine života bio slijep, radio je kao učitelj u Zavodu za slijepe, i nije bio u prilici da imitira svijet videćih.

Tanja Parlov pokušava nešto slično. Iako ona vidi – što bi u imaginarnoj zajednici sastavljenoj od većine slijepih prije bio hendikep nego prednost – nastoji svijet zamišljati iz nevidjela. I to je osnovna karakteristika njezine metode, predstavljene na izložbi “Daj mi pet”, koja je krajem svibnja otvorena u Tiflološkom muzeju, i traje sve do jeseni. Na izložbi su pokazani radovi njenih učenika, onih koji ne vide ništa, onih koji raspoznaju svjetlo, onih koji malo vide, i postavljena je neka vrsta simulacije uvoda u likovni odgoj slijepih.

Na početku je obična, jedva malo veća, kartonska kutija. Recimo, kutija u kojoj je bio zapakiran štednjak. U nju Tanja zatvori slijepo dijete. Baš ga onako sa svih strana zatvori i zapakira. Za takvo što bi mogao poslužiti i drveni ormarić, ali kartonska kutija je sasvim dovoljna. I onda dijete neko vrijeme proboravi u kutiji. Je li to zlostavljanje? Iz odrasle perspektive nekome bi se i moglo učiniti, ali tko god se sjeća djetinjstva, znat će kakav je to senzacionalan osjećaj naći se u kutiji. Psiholozi kažu da je to povratak u maternicu. Možda su u pravu. Ali racionalno dječje misleći: to je smještanje svijeta u njegove idealne okvire. Iz perspektive slijepog djeteta postoji nešto što je od toga važnije i od čega kreće likovni odgoj Tanje Parlov: u kutiji se shvaća da postoji gore, postoji dolje, postoji iza i naprijed, lijevo i desno. I unutar toga postoje oblici.

Kako izgleda svijet ako ga se ne vidi? Kako biti svjestan odlika ako ih se ne vidi? To su dva važna pitanja. Upoznavanje s oblicima započinje lopticom. Ona se oblikuje među dlanovima, od gline ili plastelina. Lopta je prvo čudo nevidećeg svijeta, iz koje zatim mogu nastati pljosnati, pa kockasti oblici. Tanja Parlov slijepu djecu uči kubizmu. Tako se to potrefilo. Onda joj djeca odgovaraju svojim radovima, koji na posve zapanjujući način doista djeluju kao vježbe iz kubističkog slikarstva. Picasso nije bio slijep, ali je imao moćnu imaginaciju. Toga bivamo svjesni promatrajući reljefe i slike djece iz Centra za odgoj i obrazovanje Vinko Bek.

Nije lako pratiti liniju koju ne vidiš i ako uopće nemaš pojam o liniji. Zato slijepoj djeci nije lako crtati. Ona ne crtaju olovkom nego šilom. Općenito govoreći, šilo je olovka slijepih. Šilom se crta po specijalnoj foliji, i to je način, premda ne do kraja adekvatan, da se shvati pojam linije. Tanja Parlov osmislila je sistem magneta i metalne ploče, pomoću kojih djeca crtaju. Rade autoportrete. I shvaćaju pojam linije, ravne i zakrivljene. Začudno je kako sami sebe zamišljaju.

Iz perspektive videćih čini se da je nikakva, ili skoro nikakva razlika između onih koji vide samo obrise ili tragove svjetla, i onih koji ne vide ništa. A u stvari ta razlika je ogromna i supstancijalna. Oni koji nemaju trag vida, niti sjećanje na vid, iz temelja drukčije predočavaju svijet oko sebe, njegovu hrapavost, mekoću i oblike. Kreću se dužim putem u upoznavanju tog svijeta, mnogo im je teže da se nauče orijentirati u prostoru, jer je pojam orijentacije u prostoru i sve što je s njim povezano – prilagođen videćima. Bilo bi važno, s antropološke i s civilizacijske tačke gledišta, kada bi većinski videći svijet nekako postao svjestan da stvari nisu nužno onakve kakve se nama čine zbog naše većinske perceptivne udešenosti.

Recimo, da imamo njuh poput pasa, mislili bismo, osjećali i orijentirali se njuhom. Slijepi ljudi žrtve su perceptivne udešenosti videćih više nego vlastitog hendikepa. Pritom, sljepoća je hendikep samo za one koji su nekada vidjeli. Oni koji su slijepi rođeni nemaju nikakvog hendikepa. Je li to baš tako? Na izložbi radova Tanjinih učenica i učenika čini se da jest.

Radovi potpuno slijepe djece likovno su zanimljiviji od radova slabovidećih. (Možda i ovo zvuči kao oblik diskriminacije, ali ta vrsta diskriminacije svojstvena je posjetitelju svake izložbe pa tako i ove.) Kod slijepih nema sporednih i nerazrađenih detalja, nema likovnih imitacija i stereotipa, niti zagađenja vizualnim svijetom. Nema nijednog elementa kiča. Ali čim malo vidiš, odmah imaš potrebu da na slici izgledaš kao princeza. Začudan je i fascinantan svijet slijepih, jer je drukčiji od svijeta videćih. Kao što je, obrnemo li perspektivu, začudan i fascinantan svijet videćih, koji slijepi od rođenja ne mogu imaginirati. Vjerojatno je važno samo to da postoji svijest o svijetu drugih.

Fascinantne su tako figure slona što su ih izradila djeca koja nikada nisu vidjela slona, nego ga znaju samo iz priče. Njihovi se slonovi pretjerano ne razlikuju od naših slonova, osim što su življi, nekako su slonskiji. Čovjek je, ipak, biće priče, a ne biće slike. Ispričani slon više vrijedi od slona na filmu ili na fotografiji. Ova izložba vrijedi, jer čovjek na njoj biva toga svjestan.

Slijepa se djeca od videće razlikuju po tome što ih je uglavnom nemoguće tipizirati. Ne mogu se formirati razredi od dvadesetero, tridesetero đaka, kao ni nastavni planovi, programi i kurikulumi. Ta djeca su različita ne samo po stepenu tjelesnog oštećenja, nego i po intelektualnim sposobnostima i emocionalnom razvoju. Osim što su se neki rodili s mentalnim oštećenjima ili s autizmom, odrastali su u vrlo raznolikim društvenim i porodičnim okolnostima. Biti slijep među tolikim videćim znači biti osuđen na suštinsko nerazumijevanje i na užasavajuću samoću. Samoća ne proistjče iz razlike u percepciji svijeta, nego iz razlike u imaginaciji. Videći nemaju mašte za slijepe, nemaju mašte i razumijevanja.

Tanja Parlov govori da je njoj prevelika grupa i od četvero-petero djece. Trebalo bi raditi sa svakim od njih pojedinačno, ali to u našem društvu nije moguće. Vjerojatno nije moguće ni u drugim, bogatijim, sretnijim i snošljivijim društvima. Ali i ovako, ona s tom djecom čini čuda. Samo što smo mi slijepi za čuda.
Tiflološki muzej jedno je od uzbudljivijih mjesta u Zagrebu. Posvećeno narodnom učitelju Vinku Beku koji se, kao i Tanja Parlov, slučajno počeo baviti obrazovanjem slijepih, i izrastao u jednoga od najvećih i najčestitijih hrvatskih prosvjetitelja. U njegovo vrijeme jedva da su se i videći opismenjavali, ali njemu je, eto, bilo stalo da manjina stekne većinska prava. I to ga je proslavilo, a s njime i njegov narod. Malo što o Hrvatima tako pozitivno govori kao činjenica da je Vinko Bek stvarao obrazovni sustav slijepih usporedo s najnaprednijim zemljama Europe.

Još 1888. započeo je prikupljati predmete za budući “Hrvatski sljepački muzej”, koji je dvije godine kasnije i osnovao. Ali bit će to muzej bez prostorija, sve dok 1953, osamnaest godina nakon Bekove smrti, odlukom Saveza slijepih Jugoslavije ne bude osnovan Tiflološki muzej u Zagrebu. Njegovi pokretači bili su Danica i Franjo Tonković. Profesor Tonković i sam je bio slijep, učenik Bekovog Zemaljskog zavoda za odgoj slijepe djece, kasniji redovni profesor na Fakultetu za defektologiju (danas Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet), bio je, nakon Beka, druga velika figura ove manjinske i kulturne zajednice koja je do današnjih dana stvorila respektabilnu tradiciju. Središte te tradicije je zgrada u Draškovićevoj 80.

Na drugom kraju muzeja, nasuprot izložbi dječjih radova, minijaturni su postavi troje hrvatskih slijepih skulptora. Banjalučanin Remzija Đumišić (1922-1987) radio je kao službenik kada je u svojim dvadesetim počeo gubiti vid. Kasnije je prolazio rehabilitacijsku obuku za slijepe, tipičnu za socijalizam, čiji je konačni cilj trebao biti zaposlenje u nekoj od specijaliziranih tvornica za slijepe i gluhe, u kojima bi se ljudi, primjerice, bavili pletenjem košara od šiblja. (Slijepci su tradicionalno radili i na telefonskim centralama.) Na rehabilitaciji je otkrio svoj nesvakidašnji likovni talent i strast za kiparstvo. Kako nije imao svoj atelje, mogao je izrađivati samo male skulpture, uglavnom od gline i gipsa. U muzeju su izložene dvije vrlo uspjele Đumišićeve maske te “Radnik s tačkama”, sjajno ostvarena realistička skulptura, koja je dvojako asocijativna. S jedne strane, to je prikaz unutrašnjeg oka: vizija slijepca koji je nekada vidio. S druge strane, to je Đumišićev dug epohi. Vid mu se gasio od 1948. Svijet koji je gledao bio je obilježen estetikom socijalističkog realizma. I to se vidi na “Radniku s tačkama”.
Ovom je gledatelju, međutim, najdraži “Rahat efendija”, sjedeća skulptura od bronce, čovjeka s fesom, koji sjedi alla turca i prinosi fildžan ustima. To je Remzijin svijet, svijet kojeg više nema.

Ivan Ferlan bio je dvije godine mlađi od Remzije Đumišića, u isto vrijeme je počeo gubiti vid, ali ga je desetljećima nadživio. Rodom iz pelješke Kune, živio je od 1965. u Zagrebu, i izrađivao figure od gline i drva. Bavio se rezbarstvom, što je za slijepca izuzetno teško. Izrađivao je, uglavnom, manje figure, jer ni on za veće nije imao uvjeta. U muzeju su izložene njegove životinjske figure. Vješto stilizirane do razine simbola, Ferlanova koza, krava, svinja, konj, a pogotovo “Seosko dvorište” spadaju među vrlo uspjele primjere animalizma u umjetnosti. Njegov pogled i vizualna kultura, kao i njegova vizualna sjećanja, bili su moderniji i u određenom smislu kultiviraniji od Đumišićevih.

Sanja Fališevac (1965.) posebna je priča, različita od svih drugih videćih i nevidećih. Ova gluho-slijepa kiparica završila je Školu primijenjene umjetnosti i željela je studirati kiparstvo. Činjenica da je nisu primili nije imala veze s njezinim darom, nego s epohom u kojoj slijepce, eto, ne primaju na likovnu akademiju, kao što nekada nisu primali žene općenito. Nju se, bez obzira na to, ne može smatrati samoukom umjetnicom. U muzeju su izložene četiri njezine skulpture u terakoti, među kojima su posebno zanimljive “Pulena” i “Stvaranje”, koje svojim začudnim skladom izmiču logici viđenog svijeta i djeluju poput apstrakcija koje će se u sljedećem trenutku transformirati u neku prepoznatljivu figuru.

Dok silazim niza stube, mimoilazim se sa dvojicom slijepaca. Vrhovima štapova kuckaju po kamenu. Čuju me kako hodam. Ne poznajemo se. Vani opet mirišu kifle, iz Vidrinog kazališnog kafića grajaju gosti. Ljeto je i nema glumaca. Sve bi se to moglo bolje čuti i nanjušiti kada čovjek ne bi toliko gledao.

Miljenko Jergović 02. 08. 2015.

Najbolji i najveći roman Orhana Pamuka

Biva knjiga, iznimno su rijetke, obično debelih velikih romana, koji se čitaju danima, ponekad tjednima, čijem kraju kada se primaknemo osjećamo potrebu da učinimo nešto. Da obučemo čistu bijelu košulju, prije nego što izađemo s knjigom u grad, sjednemo u kavanicu preko puta posla, i dočitamo posljednjih nekoliko stranica. Bijela košulja izraz je poštovanja i žalosti. Poštovanje je knjizi, a žalost životu. Bila je to knjiga koja se samo jednom može pročitati prvi put. I knjiga nakon koje se čitatelju učini kako takvih više nema, niti će ih ikada biti.

Roman naslova “Kafamda Bir Tuhaflik” u Istanbulu je objavljen 9. prosinca 2014. Usporedo s pripremom za tisak, rukopis je na srpski jezik prevodila Mirjana Marinković, po narudžbi beogradske Geopoetike, stalnoga Pamukovog izdavača. Krajem svibnja prijevod je objavljen pod naslovom “Čudan osećaj u meni”. To je prvi prijevod u svijetu nove knjige Orhana Pamuka. Prevoditeljica je svoj posao i kreaciju izvela na uzoran način. Njene rečenice lijepe su i tačne, pomno stilizirane u duhu naših jezika, a vjerne Pamukovom stilu. Leksik je izraženo okcidentaliziran, izbjegnuti su turcizmi, čak i oni koji su suživljeni i stopljeni sa srpskim (i hrvatskim) jezikom, pa je tako efendija (uglavnom) postao gospodin, a dženaza je (dosljedno) sahrana. Ali kako je i to učinjeno sa znanjem, mjerom i prevoditeljičinim književnim darom, ovom čitatelju nije zasmetalo, premda mu je bliži pristup dvoje velikih Pamukovih hrvatskih prevoditelja, Ekrema Čauševića i Marte Andrić, koji turcizmima pristupaju s nekom bosanskom mjerom i sa sviješću o višestoljetnoj integraciji islama i turskoga jezika unutar hrvatske kulture. (Uzgred, nije vjerojatno da će se uskoro – u sljedećih godinu ili dvije – pojaviti hrvatski prijevod Pamukova romana. Razlog je dvojak: nitko u Hrvatskoj, osim Frakture, nije u stanju prirediti i objaviti ovako zahtjevnu knjigu; raniji Pamukov hrvatski izdavač nekorektno se ponio prema Ekremu Čauševiću i Marti Andrić, i ne može se očekivati da bi se ijedno od njih dvoje poduhvatio ovakvog posla.)

Mevlut Karataš ulični je prodavač boze. Prije je prodavao kiselo mlijeko, ali se razvila prehrambena industrija, pa su ljudi kiselo mlijeko počeli kupovati po dućanima i samoposlugama. U Istanbul se doselio s ocem. Bilo je to 1969, godine kada je polazio u gimnaziju. Na pustome placu, u jednom od sirotinjskih predgrađa, ogradili su komad zemlje i podigli potleušicu. Papire su sredili preko veze.

Mevlutov život teče u dva toka: danju on živi, ide u školu, uči, druži se i radi kao i svi drugi ljudi; predvečer i noću obilazi stambolske mahale i prodaje bozu. Dnevni i noćni tok ustvari su dva života, dva Mevlutova antropološka oblika.

Na jedan jedini pogled zaljubljuje se u lijepu Semihu. Mjesecima joj i godinama piše pisma i šalje ih preko posrednika. Kada stvar sazrije, i dođe mu vrijeme za ženidbu – koja, naravno, ne može biti izvedena po tradicionalnim principima, uz prosidbu djevojke, miraz i sve drugo, jer je Mevlut, naprosto, siromah čovjek – dogodi se zabuna ili, možda, prevara. Što je od toga, Mevlut će pouzdano znati nakon što mu prođe pola života. Elem, umjesto lijepe Semihe, kojoj je slao zaljubljena pisma, u naručje mu i u brak upada malo manje lijepa Rajiha.

U prvi mah on je razočaran, pomišlja na skandal, ali ga je strah što će ljudi reći. Ne prođe mnogo, dan, dva, deset, ili možda koji mjesec, kad Mevlut u Rajihi otkriva onu koje se nikad ne bi odrekao i nikad je ne bi zatajio. Ali svejedno mu nad glavom ostaje pitanje što se zapravo dogodilo, i kako je umjesto jedne oženio drugu sestru. I još važnije od toga: što bi bilo da je moglo drukčije biti? Bi li bio sretniji nego što jest.

To je onaj prvi, jednostavniji sloj Pamukova romana, koji, kao i svaka prava ljubavna priča, započinje vrlo obično, kao da i nije jedinstveni čovjekov život, nego je tisuću puta odživljena imitacija života, da bi se s vremenom razvio u veličanstvenu, i naravno tužnu ljubavnu priču, koju čitatelj nema prava prepričavati, tako da mu se može, ili ne mora, na riječ vjerovati da je malo takvih do sada pročitao ili u životu čuo.

Sljedeći, kompleksniji sloj, “Čudan osećaj u meni” karakterizira kao društveni ili društveno-politički roman o suvremenoj Turskoj. “Priča o životu bozadžije Mevluta Karataša, njegovim doživljajima, sanjarijama i prijateljima”, kako piše u prvom dijelu podnaslova, istovremeno je i “Slika istanbulskog života između 1969. i 2012. godine viđena očima mnogih lica”, kako stoji u drugom dijelu podnaslova. U vremenu o kojem Pamuk piše Turska se preobrazila iz Ataturkove republike u kojoj su vladali militantni sekularizam, žestoki nacionalizam i dugo tavorenje u preddemokratskom stanju, u neku vrstu prosvijećene islamističke demokrature, označene snažnim ekonomskim rastom, zapadnjačkim konzumerizmom, produhovljenom redukcijom osnovnih ljudskih prava, vjerom kao političkim programom i politikom kao vjerom. Iz vremena u kojem se nudilo mnoštvo rješenja, i sve je vrvilo od narodnih usrećitelja, u rasponu od ekstremne desnice do radikalne ljevice, koje je nadzirala vojska, organizirajući vojne udare kad god bi Ataturkov nacionalistički i proeuropski ideal došao u opasnost, Turska je zakoračila u vrijeme kada je jedino rješenje u vjeri i u autoritarnom predsjedniku kao zemaljskom posredniku nebeskih istina. Pamuk na čudnovat način uspijeva ispričati tu promjenu, pripovijedajući život jednoga čovjeka i mnoštva ljudi oko njega.

Treći sloj je povijesno-identitarni. Vrijeme preobražava Istanbul na neki opasan način. Nekad kompleksni, komplicirani i višeznačni grad biva sve jednostavniji i jednoznačniji. Briljantne su, i zapadnom čitatelju vrlo razumljive, one stranice na kojima opisuje valove etničkih čišćenja nekad snažne i moćne grčke zajednice. “Većina Grka je otišla u Grčku posle pohare i rušenja crkava i radnji, proterivanja sveštenika i silovanja žena od masa sa štapovima i zastavama u rukama 6. i 7. septembra 1955. godine za vreme spora između Grčke i Kipra. A i oni koji nisu tada otišli bili su prinuđeni da odlukom vlade 1964. godine za dvadeset četiri sata napuste svoje domove i zemlju.” To je, uglavnom, bio kraj. Njihovi dojučerašnji susjedi i prijatelji pravili su se da ništa ne vide, zaštićeni blagorodnim pripadanjem većinskoj naciji. Ali sve je, govori Pamuk, započelo ranije, dok je u Europi trajao rat: “Prvi udarac muslimanima s Bejoglua posle proglašenja Republike zadat je porezom na imovinu 1942. Vlada, koja je u Drugom svetskom ratu bila dobrano otvorena za nemački uticaj, razrezala je većini hrišćanskog stanovništva Tarlabašija previsoke poreze, te je muškarce Jermene, Grke, Asirce i Jevreje koji nisu uspeli da ih plate pohapsila i poslala u radne logore u Aškaleu.”

Život Mevlutove generacije protječe između sjećanja i programiranog zaborava, u dućanima koji su nekad bili grčki, na zemlji na kojoj neki Grk i danas drži tapiju, u kućama i stanovima koji su pripadali Grcima. Nove vlasti stalno ruše stare kuće, jer su ih gradili neki Grci, Jermeni, Židovi. Zemlju s koje su protjerivani ljudi, njihove nekad bogate kvartove, naseljavaju nevoljnici iz Anadolije, među njima Kurdi i aleviti – vrlo brojna raskolnička vjerska zajednica, progonjena od svih režima u Republici, uključujući i danas vladajuće islamiste – čiji životi i sudbine služe dovršetku etničkog čišćenja i zaokruženju ideala turskog nacionalizma, ali će se već u sljedećoj fazi i oni, premda su nekakvi muslimani, naći na udaru pravovjernika.

Povijesno-identitarni sloj Pamukova romana u svakom je pogledu razoran i politički subverzivan. Ovom je knjigom – mnogo više nego politički razglašenim romanom “Snijeg” – pisac udario u srce turskog ponosa, religijskog i nacionalnog. “Čudan osećaj u meni” ima gorku, ali ozdravljujuću funkciju društvene, civilizacijske i nacionalne samospoznaje. Knjiga je to koja će utjecati ne samo na one koji će je pročitati. Ugrađena u golemu građevinu žive turske kulture, rukom i dušom jednog od najvećih njenih graditelja, ona ne samo da preobražava turski identitet, nego pomaže da taj identitet poteče mimo Erdogana i njegova pokreta, koji vodi islamizaciji i sultanizaciji Republike.

Četvrti sloj romana je intimno-urbani. Tiče se imaginacije jednoga uličnog prodavača boze, ali se tiče i Istanbula niz čije se ulice razvija i raste njegova imaginacija. Negdje pred kraj romana, u jednoj skrivenoj rečenici (koju nema potrebe citirati), Istanbul prestaje biti zbiljski grad, nego se pretvara u Mevlutovu mentalnu mapu, u krvotok njegova mozga i duše, u mrežu njegovih misli. Grad kao imaginarij. To je ono mjesto u romanu kad ovom čitatelju zastaje dah, budući da je on, taj čitatelj, nekoliko dana ranije dovršio prvu knjigu svoga romana-plana grada, koji jedan drugi, od Istanbula vrlo različit grad, pokušava prikazati kao vlastitu mentalnu sliku. Ideja grada kao čovjekova mozga, njegove svijest, podsvijesti i nadsvijesti, nešto je što čitatelj dijeli s Orhanom Pamukom. Obojica smo se protiv vlastite volje već oprostili sa zemaljskom projekcijom svojih gradova, primorani da ih nanovo stvaramo, ili projiciramo, u nekom drugom obliku. Tu usporedba počinje i svršava.

Peti sloj romana rasprava je o odnosu tradicije i moderniteta, koju Pamuk vodi i u drugim svojim knjigama, u “Zovem se crvena”, “Istanbul”, “Muzej nevinosti”, koja je ovaj put savršeno stilizirana i uklopljena u tok i radnju priče. Hamit obilazi grad, zapijevajući bo-za, bo-za. Ljudi izlaze na prozore i balkone, zovu bozadžiju da se popne gore, pitaju ga je li boza kisela ili je slatka, i kupujući čašu, bokal ili bocu sivo-žutog napitka, načinjenog od kukuruznog brašna, kvasca i šećera (možda meda), ustvari kupuju nešto od svojih prenatalnih sjećanja, stare imperijalne slave, porodične povijesti… Kupuju tradiciju u njenom najopipljivijem i lako objašnjivom obliku. Oni su Turci i Stambolije zato što kupuju bozu i znaju što boza znači u njihovom trajanju kroz vrijeme i povijest.

Pritom, boza nije tako nedužna i čista metafora. Ona mora da odstoji i fermentira, da bi poprimila onu osvježavajuću reskost, zbog koje je ljudi i piju. Ta reskost je, zapravo – alkohol. U Osmanskoj Turskoj, kojom je upravljano po neortodoksno shvaćenim, životu prilagođenim, ali i dalje vrlo strogim i živototvornim islamskim načelima, boza je bila onaj dopušteni, legalni i prikriveni alkohol. Rakiju su Osmanlije pili potajice, ispod stola i iza vrata, otprilike onako kako današnji emancipirani svijet puši hašiš i marihuanu, i pili su je mnogo, toliko da su u naše jezike naselili riječ kojom to piće nazivamo. (Rakija je turcizam, ako niste razumjeli.) Ali javno i pred Bogom pila se boza.

U postmodernoj Turskoj, koja se, odbačena, iz Europe protjerana odlukama sekulariziranih briselskih križara, nanovo reislamizira, boza najednom postaje mogući problem. Naime, reislamizacija Turske neće se provoditi u skladu s osmanskim tradicijama, kao što nijedna retradicionalizacija i rekonzervativizacija nije povratak nečemu što je već bilo, nego je prihvaćanje mita i lažne slike o onome što je bilo. Reislamizacija Republike je, htjeli to Erdoganovi sljedbenici ili ne, bliža saudijskom nego sultanskom pogledu na svijet. A u Saudijskoj Arabiji bi se radi boze gubila glava.

Pamukovi junaci ne vode o toj stvari učene rasprave. Ali slute da se nešto događa i s bozom i s Turskom. Istanbul raste u nebo, modernizira se i pretvara u moderni velegrad, ali se, istovremeno, vraća u duboku i mračnu prošlost, uranja u vlastitu podsvijest i gubi svoj kosmopolitski karakter. Modernizacija je, paradoksalno, u suprotnosti s kosmopolitizmom. On je dio neke napuštene, zaboravljene i potisnute tradicije.

“Čudan osećaj u meni” nesumnjivi je vrhunac pripovjedne umjetnosti Orhana Pamuka. Najbolji i najveći njegov roman. Nije čest slučaj – zapravo to se nikad ili skoro nikad još nije dogodilo – da pisac nakon dobivanja Nobelove nagrade piše svoje najbolje romane. Obično je to nagrada za kraj, za grob, slavu i lijepu mirovinu. Tko je nagrađen, taj prestaje pisati ili piše memoare, vrši konačno pospremanje kuće, pospremanje groba. Pamuku se dogodilo nešto drugo: stekao je samopouzdanje – kojeg mu, istina, nije ni ranije nedostajalo – i napisao “Čudan osećaj u meni”, svoju najljepšu knjigu o Istanbulu.

Način njegova pripovijedanja savršeni je spoj tradicionalnog, linearnog toka, s izmjenjivanjem pripovjedačkih perspektiva. Osnovna priča, ona o Mevlutu Karatašu, teče u trećem licu i iz pozicije takozvanog sveznajućeg pripovjedača, kojemu je priča već ispričana i koji od početka zna kakav joj je kraj, što od čitatelja i ne krije. Ali ta je priča isprekidana ispovjednim fragmentima drugih likova, Mevlutovih prijatelja i poznanika, njegove žene, njegovih svastika i tazbine. Ti su dijelovi simulacija televizijskog ili filmskog intervjua, ali su u glavni tok romana uklopljeni na savršeno prirodan i samorazumljiv način. Pamuk virtuozno izmjenjuje i varira različite glasove i perspektive, ali tako da čitatelju ne otežava kretanje niz priču. Nisu to bravure koje bi same sebi bile svrha, ne pokazuje on nama što se sve može i kako se sve može pripovjedati – kao što je znao činiti u “Zovem se Crvena”, knjizi koja ga je proslavila i čija ceremonijalnost i umjetnost zasmeta i ponekom dobrom čitatelju, a impresionira ponekog rđavog – nego je baš sve u ovom romanu podređeno konačnom cilju da se u jednoj svijetloj tački, u fokusu romana, nađu jedan bozadžija, njegovo vrijeme i grad.

“Čudan osećaj u meni” kulturni je, a pomalo i životni događaj ljeta 2015. Naravno, za ovog čitatelja. Da u njemu, čitatelju, ima dobrote, sad bi se, po ovoj vrućini, otputio u Beograd, napunio bi prtljažnik primjercima Pamukova romana, i vratio se u Zagreb, da knjigu dijeli i poklanja onima koji će je znati pročitati. Ali nema u njemu dobrote, a ni vjere u pismenost ljudi među kojima živi. Nema, nažalost, takvih ni za pun gepek knjiga. A oni koji jesu pismeni, sami će u Beograd po knjigu. U Beograd ili u Superknjižaru, gdje će “Čudan osećaj u meni” sigurno stići.

Pročitanom romanu mjesto je negdje uz Andrićeve i Kadareove romane. To je Pamukovo stvarno društvo, njegova istinska književna domovina. Uz bosanskog (srpskog i jugoslavenskog), te uz albanskog pisca nalazi svoj prostor, široko polje razumijevanja i pripadanja, i ovaj veličanstveni Turčin. Zajednicu ne čine slava ni nagrade. Ne čini je ni jezik. Pa čak ni suvremeništvo. Zajednica je u priči koja može biti takva da u čašu boze stane čovječanstvo.

Miljenko Jergović 26. 07. 2015.

Pula – Grad Interval

O knjizi načinjenoj u tri ruke – pisca Dragana Velikića, kustosice Paole Orlić i fotografa Igora Zirojevića – naslova “Pula – Grad Interval” možda bi i moglo biti govora, udese li se neke sretne okolnosti. Objavljena u Zirojevićevoj privatnoj produkciji i u tristo primjeraka, promovirana na festivalu Sa(n)jam knjige, knjiga je neka vrsta fikcionalno-povijesnoumjetničkog i slikovnog jam-sessiona troje Puljana različitih generacija, profesionalnih biografija i umjetničkih senzibiliteta, a ujedno i začudna fotomonografija ovoga grada u čiju su sudbinu upisane propasti nekoliko velikih i malih imperija dvadesetog stoljeća, a s njima, tim propastima, i iščeznuća barem isto toliko naroda s njihovim jezicima. Nigdje kao u Puli arhitektura nije svjedok nečije odsutnosti. Svud je pepeo nečijih uspomena.

Igor Zirojević je usporedo s objavljivanjem knjige priredio istoimenu izložbu u Galeriji Makina, koju vodi fotograf Hassan Abdelghani. U velikim formatima, i u istom sumračnom i noćnom tonu izložene su fotografije pulskih vila i kuća, stambenih nizova, željezničke stanice u kojoj su nekada uplovljavali turistički vlakovi, zaustavljajući se u onom trenutku kada bi putnicima iz daleka srce zalupalo od straha da će kompozicija završiti u moru, podignutih uglavnom u habsburška vremena, kada je Pula bila glavna ratna luka austougarskoga imperija, i to ju je, mimo svega drugog, činilo prosperitetnim, narastajućim gradom.

Iako sumračne i mračne, na Zirojevićevim slikama nema ničega sablasnog. Na svakoj kući gori svjetlo iza ponekog prozora, vide se prilike stanara, a ispred, na pločnicima su parkirani automobili, promaknu noćni prolaznici, djevojka koja je izvela psa u šetnju razgovara s mladićem, i sve je, zapravo, vrlo ljudski, osim što postoji taj čudni nesporazum i nesrazmjer između ljudi koji žive na svjetlu i u šarenilu svojih domova, i njihovih kuća koje su se svele na mračne dvodimenzionalne obrise. Kao da ljudi i kuće postoje i traju u paralelnim vremenskim tokovima. Postoje, dakle, barem dvije Pule: jedna u kojoj teče dnevna zbilja njenih današnjih stanovnika, koji ne vode previše računa o povijesnim kontekstima svojih prebivališta, i druga Pula čije se vrijeme mjeri desecima godina i stoljećima, i vidljivo je na fasadama, u gradskim arhivima i u književnim prisjećanjima. Igor Zirojević obuhvatio je na svojim slikama oba ova grada, premda se to inače čini nemogućim.

U Ulici Pina Budicina, na broju 13 nalazi se Vila Horthy. O njoj Paola Orlić piše jedan od svojih izvanrednih mikroeseja, u se zatvorenih ogleda. Zirojević je slika na potki noćnoga neba, među granama okolnih stabala, s jednom čini se ženskom prilikom, koja stoji i gleda kroz prozor na prvome katu. To je kuća koju znaju, makar iz viđenja, svi Puljani. Svi joj, možda, i ne znaju ime, jer to ime odavno više nije važno, ono ne zvuči, barem u našim krajevima.

Miklós Horthy posljednji je zapovjednik austrougarske mornarice. Otac četvero djece, gradi tu kuću 1911, dijelom iz prostih, uvijek istih životnih razloga i okolnosti, a dijelom i zato da primiri i u red dovede ženu i djecu, namjeran da u Puli ostanu, jer gdje bi madžarski admiral i mogao biti nego u Puli. Ono što se dalje događalo pripada udžbenicima osmoškolske povijesti. U Madžarskoj, koja je teritorijalno i duhovno opustošena i uništena Trianonskim ugovorom, Horthy biva regentom pustoga kraljevskog prijestolja, ocem ponižene nacije i bezosjećajnim svedršcem, koji iz strateških razloga pristaje uz Hitlera, postaje kvisling i služi njemačkim gospodarima tako da ih zavlači, ne provodeći bespogovorno njihovu volju, nadajući se da će se ratna sreća nekako okrenuti Madžarskoj u korist. To se ne dogodi, u posljednja doba Hitler ga uklanja s vlasti, i nastupa najstrašnije doba po sve Madžare, naročito po madžarske Židove. Prema njima admiral se ponašao kao tipični bečki antisemit, ali nevoljak da provodi rasne zakone. Horthyjeva vlast je, međutim, svoju okrutnost pokazala u Vojvodini i Novom Sadu, počinivši strašne zločine prvenstveno nad Židovima, a onda i nad Srbima. Nije mu, međutim, suđeno kao ratnom zločincu. Bio je američki ratni zarobljenik, svjedok u Nirnberškim procesima, i na kraju tihi penzioner u Portugalu, gdje je, u Estorilu, umro 1957, prije navršene devedesete.

Priča o Horthyju jedna je od mogućih priča o pulskim vilama, kućama, zgradama, o sjenama s fotografija Igora Zirojevića. Iza svake od njih barem je po jedna velika priča, kakve se u slučaju ovoga grada svojom naracijom neočekivano prošire na Europu i svijet, zahvaćajući moćne fragmente dvadesetog stoljeća. Pula je u tom smislu najmetropolskiji, najsvjetskiji hrvatski grad, barem u drugoj polovici devetnaestog i u dvadesetom stoljeću, grad kojem se po nekoliko puta u tom vremenu događao Svijet. U pravilu, kao svojevrsna kataklizma, revolucija, kontrarevolucija, propast. Svo je to vrijeme Pula propadala, ali za razliku od drugih naših gradova nikada se nije provincijalizirala, niti je njena propast vodila u tom smjeru. Pula je propadala u velikim i tragičnim privatnim gestama, onako kako su propadali njeni stanovnici. Treba otići na pulsko mornaričko groblje, i vidjeti nešto od toga.

Svako malo u ovom gradu objave knjigu ili prirede izložbu koja za temu ima posljedice tih velikih i tragičnih privatnih gesta. Puna je Pula kustosa pulske memorije. Igor Zirojević jedan je od takvih. Rođen 1967. u ovome gradu, arhitekturu diplomirao u Ljubljani, vodi studio za grafički dizajn, fotografiju i vizualne komunikacije “Stožer”…

Miljenko Jergović 16. 12. 2014.

Zatvoreno more Mauricija Ferlina

U salcburškom hotelu, ne pamtim mu ime, u kojem se obično smještaju sudionici glazbenih i literarnih priredbi kakvih u Mozartovom gradu ima povazdan, na listi televizijskih programa po sobama postoji jedan lokalni, koji dvadeset četiri sata dnevno emitira jednu jedinu emisiju: američki igrani film “Moje pjesme moji snovi”. Priča o veseloj i raspjevanoj obitelji Von Trapp, koja usred alpske miline i Arkadije pjesmom prkosi nadirućoj nepogodi nacionalsocijalizma, koji će opustošiti Europu i ljudske duše, Salzburgu je važna gotovo jednako kao i Mozart, iako stvarni Von Trappovi nisu bili iz toga grada, ali tu je, uglavnom u dvorcu iznad grada, sniman film. Bernhardovom i Mozartovom gradu, međutim, nasušan je antifašizam. Salzburg se plaši i čuva svoje mračne prošlosti i podsvijesti.

Otac obitelji po kojoj je snimljen film, Georg Ritter von Trapp rodio se 1880. u Zadru, u austrijskoj pomorskoj obitelji. Završio je vojne pomorske škole, ratovao u Kini, na strani europske koalicije u gušenju Bokserskog ustanka, bavio se minerskim zadacima, bio stručnjak za torpeda i podmorničar. Kao zapovjednik podmornice, Georg von Trapp prošao je kroz Veliki rat i postao jedan od autentičnih ratnih heroja poraženoga carstva.

Živio je u Puli, glavnoj ratnoj luci Habsburške monarhije, tu su mu umirali roditelji i rađala su mu se djeca, tu je sagradio jednu lijepu i skladnu vilu, namjerivši da se dalje ne seli. Nakon ratnoga poraza otišao je za svojima, ali je, ipak, pokušao zadržati kuću. No, bilo je uzalud. Znao je s torpedima, s podmornicama i s djecom, ali nije znao s novcima. U vrijeme velike ekonomske krize s kraja dvadesetih proveo je fatalno pogrešnu bankovnu transakciju, malne bankrotirao, no svakako osiromašio. To ga, međutim, nije uništilo. Rano je, 1921. ostao udovac, jer mu je prva žena Agatha umrla od šarlaha, kojim se zarazila od djece. Kasnije se još jednom oženio, i naselio u Aigenu kod Salzburga.

Tu je s porodicom dočakao Anschluss. Za razliku od mnogih habsburških časnika, pa i građana i odanih austrijskih carskih i kraljevskih patriota, Georg von Trapp odbio je služiti nacistina. Kada mu je naređeno da na svoju kuću izvjesi barjak s kukastim križem, odbio je, rekavši da bi radije na tom mjestu istakao svoj stari perzijski ćilim. Nudili su mu visoke položaje u mornarici, on ih je sve odbio, ne dopuštajući ni da ga ucijene sudbinama njegove djece. Maštao je o podmornici s kojom bi mogao bez nadolijevanja goriva preploviti Atlantik. Zlostavljan i ponižavan, ipak je doživio Hitlerov poraz. Umro je 1946. godine, i bio bi odavno zaboravljen, e da nije nepodnošljivo slatkoga, no ipak besmrtnoga američkog filma “Moje pjesme moji snovi”.

To je, ukratno, priča o Georgu von Trappu, čiji roditelji leže na starome pulskom mornaričkom groblju, ali se u Puli o njemu nije znalo ništa, kao što se, općenito, ništa ne zna o jučerašnjemu svijetu koji je živio u ovom gradu, da bi iz njega bio prognan u nizovima povijesnih prevrata koji su započeli 1918. i dovršeni (ili zasad dovršeni?) 1991.

Mauricio Ferlin pulski je dizajner, glazbenik, redatelj video spotova, i jedan od intrigantnijih i sveobuhvatnijih umjetnika u Hrvatskoj. Povodom stogodišnjice Velikog rata, u vrijeme književnog festivala Sa(n)jam knjige, osmislio je i postavio u Muzejsko-galerijskom prostoru Sveta srca izložbu “Zatvoreno more”, posvećenu mitu i činjenicama o obitelji Von Trapp, i njihovim pulskim godinama.

Nešto je duboko proturječno u osobi čestitoga oca i austrijskoga domoljuba, podmorničkog kapetana i minera Georga Rittera von Trappa. Bio je nesumnjivo ispravan, a pucao je na neprijateljske brodove hinjski i iz potaje. Podmornice su u njegova doba bile najpodliji izum u povijesti ratovanja. Tako ih se doživljavalo. Davno bješe…

No, Mauricio Ferlin ne bavi se time. Njega se više tiče ona svijetla i moralistička strana priče. I to je, sasvim sigurno, ispravno. Izložba koju je postavio kontinuirana je naracija, ispripovijedana nizom eksponata posuđenih od kojekuda, koji se izravno ili posve neizravno tiču Von Trappovih, ali efektno pridonose priči. Ferlin je majstor vizualne naracije, bilo da se radi o slaganju slika u slikovnici, slaganju kadrova u video spotu ili slaganju eksponata za izložbu koja je, na neki način, prenesena iz njegove glave. Poput riječima ispripovijedane priče.

Ferlina zanimaju Von Trappova vezanost za obitelj, njihova raspjevana pobožnost, samoubilačka principijelnost, odnos istine i mita, životnih činjenica i holivudskog filma, te uloga Von Trappovih u jednoj zatajenoj povijesti Pule. Nakon što su napustili voljeni grad, triput su dolazili na ljetovanja, logorovali su na pustome Fratarskom otoku. Izložen je, recimo, turistički šator iz toga doba, pa da gledatelj zamišlja kako je to bilo.

Osim što je slika jedne epohe, i jednoga iznimnog čovjeka koji se odvažio suprotstaviti onome konačnom i najvećem zlu, ova je izložba zrcalo svoga glavnog autora. Mauricio Ferlin je u priču o Von Trappovima upisao svoju autobiografiju.

Miljenko Jergović 12. 12. 2014.

“Zemlja otaca”

Bit će da je okolo nešto divljala, pa ju je baba Momirka, njezina mitska baka, ugrabila i posadila u kantu za smeće. Bila je to za nju strašna uvreda, i prvo njeno sjećanje. Rasplakala se, počela je tuliti, i otrčala starijoj sestri u zagrljaj:

– Idemo mi u Kanadu, sestro Saro, tamo nas niko neće bacati u đubre!

Ničega se ranijeg ne sjeća, ni života u Kanadi, ni oca, ni leta preko oceana. To zakašnjenje u memoriji možda je genetski upisano, možda se tiče ritma nečijeg odrastanja – jer, zaboga, jedni pamte kako su prohodali, drugi se ne sjećaju ničega što se događalo prije polaska u školu – ili je, možda, djevojčica sve zaboravila. Može li se namjerno zaboravljati? O da, svakako, pogotovo kad su ti dvije, tri ili pet godina.

– To mi je predstavljalo problem u radu na “Fatherlandu”, to što su moja sećanja jako siromašna. Puno onoga što sam nacrtala zapravo mi je ispričala sestra.

Nina Bunjevac rođena je u Kanadi 1973. Otac, politički emigrant, član terorističke skupine, koju je vodio Nikola Kavaja – u srpskim koliko i hrvatskim tabloidnim medijima poznat kao neostvareni atentator na Tita – odlučan da eksplozivom diže u zrak jugoslavenske konzulate po Kanadi, majku je upoznao preko pisama. Ona, iz partizanske porodice, zaljubila se na neviđeno, otputovala preko oceana, udala se i upala u strašnu i nevjerojatnu životnu priču. Rodila mu je troje djece, i na kraju, uz objašnjenje da odlazi posjetiti rodbinu, pobjegla od njega kući u Srbiju. Pustio je da sa sobom odvede kćeri, ali sina nije. Poginuo je konstruirajući pakleni stroj.

Nina je odrastala po srbijanskoj provinciji, daleko od Beograda. U Nišu je upisala Školu za primijenjenu umjetnost Đorđe Krstić, odrastajući nekim običnim ritmom posljednjega naraštaja jednoga malog višenacionalnog imperija.

– Zašto sam upisala umetničku školu? Ne znam, išlo je to nekako prirodno, oduvek sam sam nešto crtala. Mislim da sam povukla tu žicu od dede po majci. On je bio čovek seljak, težak mu je bio život, nije se školovao, rastao je bez igračaka, ali je imao svoje principe i znao je s rukama. Po njemu znam crtati.

Govorim joj da je u “Zemlji otaca” možda i najpotresnije to što ona likom veoma sliči na svog oca.

– Da, to je istina. Iako, kad mi vidiš čeljust i nos, rekao bi da sam ista jedna moja pratetka. Pogledaj mi vrh brade i nosa. To dvoje će se kada ostarim spojiti. Biću k’o veštica.

Kažem da je to sasvim u redu, da sam i ja isti otac. Konačno, kakvi god da su nam bili očevi, mi smo u prednosti pred njima: vidimo ih od njihova početka do kraja.

Nina Bunjevac o tim stvarima priča lako, općenito, ona o svim čvornatim i traumatičnim činjenicama svoga života i porijekla pripovijeda s iznimnom lakoćom. A sve u vezi nje je komplicirano, dvoznačno i udvojeno, onako kako su udvojeni i njeni domovinski, kulturni i jezični identiteti. Kanađanka, koja je Srpkinja, a zapravo Jugoslavenka, izrazito ljevičarski i partizanski nastrojena, ali uza sve moguće kritike na amerike (na USA i Kanadu), postoji nešto što joj se tamo, u odnosu na Balkan i na veći dio Europe, veoma sviđa:

– Politička korektnost, to je jedino po čemu se Amerika razlikuje od ovoga tu. I to je važna i velika razlika. Iako, i od političke korektnosti do fašizma jedan je mali korak. Kada je nedavno neki očito psihički bolestan čovek zapucao po počasnoj straži kraj nekog spomenika, ljudima nikako nije bilo dovoljno to što je na televiziji rečeno da je čovek bolestan, ne, oni su hteli da je on terorist, kako se zove, kojoj grupi pripada…

Pred rat išla je u Kanadu da posjetiti brata. Obično mirnodopsko putovanje. Ali kada je nazvala kući, majka joj je rekla neka se ne vraća. “Ovde će biti rata”, tako je rekla. Spomen rata bio je u to vrijeme šokantan, pogotovo za nekoga tko je imao sedamnaest, osamnaest godina.

Tako je drugi put emigrirala. I tako je ispunila djetinje proročanstvo: ostala je u Kanadi, gdje je “niko neće bacati u đubre”. Jer to nije politički korektno.

Godine 1997. diplomirala je crtanje i slikanje na Ontario Collage od Art and Design. Ali bila je još jako daleko od stripa. I nije se, još uvijek, pretjerano bavila okolnostima svoga porijekla. Radila je kao nastavnica likovnog i ilustratorka, slikala je, kiparila, izrađivala instalacije. Prema ratu i zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji nije imala do kraja izgrađen odnos. Život je bio nešto drugo.

Zatrudnjela je. Mladić je bio Kanađenin, psihoanalitičarev sin, šarenoga porijekla, djedovi su mu bili Židovi iz Bjelorusije, po majci je Nijemac i još nešto… Prethodno nije razmišljala o braku i djeci, ali uzbudila ju je silno nagoviještena potencija novoga života, i odlučila je da rodi. Dobro, rekao je on, onda se možemo vjenčati.

– Mislila sam da je to skroz okej, da je dobro za dete. Ostaćemo nekoliko godina skupa, ili već koliko cela stvar potraje… E, to je u svakom pogledu bila velika greška.

Finale svih jugoslavenskih ratova odvilo se za vrijeme Natovih bombardiranja Srbije. Njih dvoje sjedili su jedne večeri pred televizorom i gledali direktan prenos. S neba je snimano bombardiranje Pančeva. Zgodna zabava za domaćice i umirovljenike na Zapadu, koja će sljedećih godina postati nekom vrstom američke tradicije: tako će se gledati bombardiranja Bagdada, Kabula, Tripolija… U jednom trenutku, on je počeo da navija i da se raduje eksplozijama.

– Tada sam ja sebi rekla: pa čekaj malo, šta se ovo dešava i gde sam ja u svemu tome. Iz čega je sve ovo nastalo. Posle mi je on, vraćajući se s nekog putovanja, na aerodromu kupio knjigu Dubravke Ugrešić “Kultura laži”. Naravno, danas se on toga uopšte ne seća. Gledao je korice, video hrvatska književnica, pa pomislio da će me to zanimati. Meni je ta knjiga promenila život. Počela sam da mislim o stvarima o kojima ranije nisam mislila. I tako sam se s vremenom vratila i do svoga oca.

Ali proći će još godina prije nego što se počne baviti stripom. Ta vrsta inicijacije ili infekcije dogodit će se, opet, slučajno i opet preko darovane knjige. Bila je to 2004, i tadašnji dečko odnekud joj je donio američko izdanje strip-dnevnika Aleksandra Zografa o vremenu Natovih bombardiranja. Zograf živi u Pančevu, neka je vrsta prvaka i barda srpskoga i europskog underground stripa, koji već dvadesetak godina crta vrlo zanimljive, dnevničke stripove od jedne ili dvije table, i često ih objavljuje na stranicama beogradskoga njusmagazina Vreme. Organizira škole stripa, pokreće i podržava mlade autore, izvanredno zanimljiv, pametan i otvoren umjetnik, o kojemu bi ovaj njegov čitatelj mogao do sutra pričati, pa je zato bolje da odmah prekine…

– Ja, ustvari, nisam znala da takvo nešto postoji. Čitala sam taj strip, i bila sasvim izvan sebe od uzbuđenja. Ne znači to da ranije nisam čitala stripove, jesam, ali nisu mi bili toliko važno, niti mi je ikada palo na pamet da bih se mogla baviti stripom. I onda mi se te noći dogodilo nešto čudno: sanjala sam neki veliki, košmarni san, s kolonama mrtvih ljudi koji ustaju i odlaze na nebo. Zaista nešto neobično, pogotovo za mene koja baš i ne verujem previše u sve te priče iz Biblije. Ujutro sam odlučila da pronađem Zografov kontakt i da mu se javim. Telefonirala sam mu, i on je bio tako srdačan kao da se sto godina znamo. To je, zapravo, bio početak mog bavljenja stripom.

Način na koji Nina Bunjevac pristupa stvarima, osobnoj i kolektivnoj povijesti, svome porijeklu, identitetu na način onoga starinskog mehaničara, koji rastavi motor do najsitnijeg dijela, a zatim ga nanovo sastavlja. Osim što time popravi kvar – ako još uvijek, uopće, i postoje popravljivi kvarovi – svoj motor on tako upozna do u dušu. Rasklapajući i sklapajući životne i kolektivne priče, ona gradi svoj identitet, bez ikakvog uporišta na kolektivnim sentimentima i pripadnostima. Nina Bunjevac danas je jedini pripadnik naroda koji se zove Nina Bunjevac. Ona je svoja zastava i svoj grb. Tako je, jer nije moglo drukčije, i jer je sve drugo vodilo u neku propast i nesreću. Iako, svijet je pun propalih i nesretnih, pa je i ona mogla s njima, bilo bi joj lakše. Teško je i vrlo naporno biti sretan, to iziskuje strašan rad, japansku disciplinu i talent da se svaki i najkompliciraniji stroj rastavi i nanovo sastavi. Ugodnije je biti nesretan, nego pripadati narodu od jednoga čovjeka.

Razmišljam bi li joj to rekao – tek sad mi je i palo na pamet – ali joj na kraju ne kažem ništa. Ljepše mi je ovako opušteno ćaskati, omjeravati sjećanja, naslanjati živote jedan uz drugi, nego tratiti vrijeme na pohvale. Teško je, barem u ovome jeziku i u ovo vrijeme, izreći pohvalu koja u isto vrijeme neće zvučati kao laska, ili kao, ne daj Bože, kakva snishodljivost. Ovaj se jezik navikao da blebeće i da izriče uvrede. Dugo već, u njemu kržljaju prvo i drugo lice jednine…

Sjedimo u Gradskoj kavani u Zagrebu. Mjesto je odabrao fotograf, zbog fotogenične arhitekture i interijera. Na katu smo, gdje nema nikoga. Gosti su dolje, uživaju u podnevnom umirovljeničkom ceremonijalu. Uskoro će doma na ručak, preko trga na kojemu besposličari i narodni tribuni objašnjavaju narodu što nas je dovelo do propasti, i zvjeraju okolo bijesno, tražeći pogledom krivca. Zadovoljstvo mi kvari što ne mogu a da ne mislim kako ću morati da prođem tim putem. Njihovi pogledi vrebaju kao snajperi, niz Tršćansku ulicu, kolovoza 1992.

Dobro je, govorim joj, što živi u nesrdačnoj američkoj kulturi, gdje ti se nepoznati ljudi u pravilu ne obraćaju, a dodir se doživljava već kao agresija. Na tome joj zavidim. Ona priča kako se uvijek iznenadi kad joj u Beogradu na semaforu počnu dobacivati čičice iz automobila. Srdačnost je samo zlo, govorim joj, u trenutku kada me nasred trga zaustavlja nepoznati stariji čovjek, samoproglašeni predsjednički kandidat, mišicu mi stišće zdravom seljačkom, i moli za deset minuta vremena koliko bi mu trebalo da mi izloži svoj plan izlaska iz ekonomske krize.

Eto vidiš, kažem joj.

Nad svakom svojom sličicom Nina Bunjevac iskapa oči. (Pitam za dioptriju: minus jedan i pol. Nije strašno.) Stripovski crtež nužno teži pojednostavljenju; zbog prepoznatljivosti, potrebe za ponavljanjima, zbog pravila naracije. Ali ona se toga ne drži, nego crta onako kako bi crtala i da nema sljedeće sličice, kao da joj je svaki kadar prvi i posljednji. Crta onako kako su odvajkada crtali veliki crtači. Takav način njenoj priči pruža onu dramatiku koja se ne postiže ni književnim, ni filmskim, a možda ni uobičajenim stripovskim sredstvima. Strip je, kažu oni koji ga ne vole, svejedno jesu li pisci ili su slikari, pojednostavljena priča, koja ne bi mogla proći kao literarno vrijedna, s pojednostavljenim crtežom, koji ne bi mogao proći kao likovno djelo. Kao i u svakoj predrasudi, i u ovoj zasvjetluca ono zlatno zrnce, na koje se onda švrake i švrakci ulove. Zamaman je šovinizam, čak i kada objekt mržnje nisu ljudi nego stripovi.

Ali s Ninom Bunjevac ni ovo ne bi išlo: crtež nije pojednostavljen, priča je krajnje kompleksna, kako u “Zemlji otaca”, tako i u ranijim njenim radovima. Ovo je porodični strip-roman. Ono su bile crtane kratke priče. Uvijek moćne, likovno i narativno.

– Zapravo, ja radim bez scenarija. Prvo crtam, dugo, mesecima, po deset sati dnevno, i onda crteže poslažem po podu. Raspoređujem ih, premontiram, i tako počinjem pisati priču.

Ne pitam je što će dalje raditi – ne volim takva pitanja, jer sam ne znam na njih odgovarati – ali ona sama počinje da priča. Sljedeća knjiga bit će još jedna porodična priča. Naširoko izlaže okolnosti, priča kako su tekli i razvijali se obiteljski odnosi, ali ću to zadržati za sebe, neka priča ostane da visi u zraku. Ne zato što bih bio diskretan, jer ničega indiskretnog nema u našim stvarnim porodičnim pričama, nego zato što vjerujem da se nenapisane (i nenacrtane) knjige ne bi smjele prepričavati. Kao što se onaj urođenik plašio da mu fotoaparat mogao oduzeti dušu, tako je mene strah da bi mi prepričavanje moglo ubiti priču. Koja u ovom slučaju nije moja, ali to nije bitno.

Nina Bunjevac crta crno-bijele stripove. Čak ni kada bi dopali u ruke nekoga manijaka, ne bi ih mogao kolorirati. To su dovršene, osjenčene, iznutra obojene crno-bijele slike. Svaka je stranica “Zemlje otaca” kao jedna dovršena direrovska grafika, koja ima svoje mjesto u priči. Sadržaj i smisao te priče nacionalistima, na žalost, neće biti jasan. Onima koji ne žele biti nacionalisti, koliko god im bilo teško, i koji bi da budu sretni, koliko god je nesreća lijepa i ugodna, “Zemlja otaca” mogla bi biti neka vrsta životnog pouzdanja, čak i utjehe. I neka je teško, treba tako biti!

Kaže mi da ovaj put neće rasturati originale, neće ih prodavati ni poklanjati, nego će ih ostaviti sinu Jakovu. Kao vrijednost, materijalnu i onu drugu. Sviđa mi se to. U svijetu Nine Bunjevac tradicija nije nešto što se stječe kao klempavo uho ili sklonost debljanju. Tradicija je izbor.

Ne mogu se sad sjetiti kako se ono zvaše Ninin djed, je li Blagoja ili je Stanoja Savić, a mrsko mi je sad da je zovem i pitam a je li, što si ono rekla, kako ti se zvao djed, ali veliku je stvar učinio kad je unuci zaviještao takav talent. Ne znam osobu koja bi svoj talent zavrijedila više od nje.

Miljenko Jergović 06. 12. 2014.

Život je čudo

Predstava Teatra Rugatino po tekstu Ivice Ivaniševića

 

U nedjelju, na sceni Vidra, u 20 sati održat će se premijera predstave “Život je čudo”, po tekstu Ivice Ivaniševića, u režiji Gordane Gadžić. Glavnu i jedinu ulogu igra Siniša Popović. Riječ je o formativnoj splitskoj priči dvadesetog stoljeća. Prostodušni težak Fabijan, pod kraj životnoga puta pripovijeda o odrastanju u sirotinjskom predgrađu, o životu pod fašističkom okupacijom, o zbjegu u El Shattu, o danima obnove i izgradnje, i o onome što je došlo poslije. O tim događajima Fabijan priča kroz bolesti od kojih je u pojedina vremena bolovao. Njegov život je zdravstveni karton, biografija je anamneza.

“Život je čudo” Ivanišević je pisao po narudžbi Ivice Vidovića, velikog glumca i majstora za monološke forme. Trebala je to biti njegova velika monodrama, pa je i priča krojena po njegovoj mjeri, a svaka riječ i rečenica napisane su s njegovim glasom u uhu. Ali sudbina je udesila tako da Ivica Vidović ode malo nakon što je pisac završio posao.

Siniša Popović glumac je Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, s mnogo uloga iza sebe, ozbiljne premda tihe karijere, rodom, glasom i intonacijom Splićanin. Nije zamjena za Ivicu Vidovića, ne treba to ni biti, nego se u njemu samo sretnom okolnošću nanovo utjelovio Splićanin Fabijan, da ispriča priču svoga vijeka.

Scenograf predstave je Miljenko Sekulić Sarma, kostimografkinja je Elvira Ulip, glazbu je napisao Darko Rundek, a u predstavi, kao dječak, sudjeluje Filip Vidović.

Miljenko Jergović 29. 11. 2014.

Izložba jugoslavenske umjetnosti od 1951. do 1989.

Kuća legata Beograd

*

Muzej savremene umetnosti u Beogradu, na Ušću, projektirali su 1959. Ivan Antić i Ivanka Raspopović. Zgrada je otvorena šest godina kasnije. Bilo je to istinsko, iako u osnovi nepretenciozno, remek-djelo moderne arhitekture. U građevinu se uselio muzej koji je vodio beogradski slikar i povjesničar umjetnosti Miodrag V. Protić, i koji je trebao predstavljati središnju instituciju svejugoslavenske suvremene umjetnosti. Sljedećih trideset i pet godina, sve do raspada države, beogradski MSU raspolagao je ozbiljnim fondovima za otkup umjetnina, ali važnije od toga: muzej su vodili ozbiljni ljudi, koji su više držali do umjetničkih nego do nacionalnih argumenata, tako da je stvorena zbirka koja je bez usporedbe po svojoj vrijednosti i reprezentativnosti.

Za razliku od jugoslavenskih književnosti, koje se uvijek spominju u pluralu, kao zbir nacionalnih književnosti, čiji su samo najistaknutiji akteri koristili blagodat zajedničkoga jezičnog i kulturnog prostora, jugoslavenska suvremena umjetnost pripada jednini, postoji skoro devedeset godina, i nije u tom vremenu bilo značajnijeg umjetnika među Srbima, Hrvatima, Bosancima, Slovencima, kosovskim Albancima, koji istodobno nije, u punini pojma, bio i ostao – jugoslavenski umjetnik.

Jerko Denegri vrlo precizno datira rođenje i smrt jugoslavenske suvremene umjetnosti: rodila se 1904. u Beogradu, s prvom zajedničkom jugoslavenskom izložbom, a umrla je 1989. u Sarajevu na drugim, i posljednjim, “Jugoslavenskim dokumentima”, koja su (“dokumenta”) bila zamišljena kao bijenalna izložba suvremene umjetnosti, i oko kojih su se, kao na nekom malom predapokaliptičnom venecijanskom bijenalu, okupili doista svi značajni suvremeni umjetnici jedne zalazeće zemlje. (Možda je to važnije za kakvu romanesknu fikciju nego za ovaj esej, ali bio sam na otvorenju tih funeralnih, drugih Jugoslavenskih dokumenata, i proživio sam izložbu, sve do njezina kraja, kao rijetko koji društveni događaj u životu…)

Zgrada Ivana Antića i Ivanke Raspopović bila je lošije sreće nego zbirka. Slabo održavana, a možda i građevinski nesolidno izvedena, propadala je nekako usporedo s Jugoslavijom i s duhom, estetskim i etičkim, njezinih umjetnika. Tu, u njenoj blizini, Slobodan Milošević održao je jedan od dva najzlokobnija skupa (drugi je onaj na Gazimestanu), dva “događanja naroda”, koji su bili siguran uvod u krvoproliće. Ratnih devedesetih, u vrijeme nacionalističkog ludila i hiperinflacije, zgrada je dijelila sudbinu osjetljivijih ljudi, i svega onog što je svojom fragilnošću i ćutilnošću predstavljalo bolju i ljepšu sliku prethodne epohe. Preživjet će bunkeri, siledžije i nacionalisti, oklopljeni pancirima deseterca, dok će suvremena umjetnost i umjetnici otići u propast. Ili u Amsterdam.

Zgrada je 2007. zatvorena radi temeljite obnove, koja, zapravo, nikada nije ni započela. Svako malo, oko izbora i izborne kampanje, poneki ministar kulture obeća novac za obnovu i otvorenje. Ali nikad ništa. Za to vrijeme velika muzejska zbirka pospremljena je po tajnim depoima, trezorima, kontejnerima, Bog zna gdje, da se više nikada ne skupi na istome mjestu, raspadnuta kao Jugoslavija.

Naravno, i takav muzej ima svoju upravu i kustose. Oni žive i rade u nekoj vrsti prognaništva, kao ljudi koji, istina, imaju svoje kancelarije, ali nemaju muzej. Netko maštovit mogao bi njihov rad proglasiti za kontinuiranu umjetničku akciju, performans koji tematizira sudbine milijuna raseljenih lica, na način jugoslavenske suvremene umjetnosti.

Povremeno, MSU u tuđim prostorima organizira neke odlične izložbe. U Kući legata, u Knez Mihajlovoj tako je s jeseni 2014. postavljena izložba “Jugoslovenska umjetnost od 1951. do 1989.”. U nevelikom, dijelom neuvjetnom prostoru, koji će limitirati veličinu izložbe i moguće formate radova, pokazana su djela četrdeset devet umjetnika i jedne umjetničke skupine. 1951. godina je od koje pripovijest započinje, jer je Petar Lubarda, slavni crnogorski i partizanski slikar, svibnja 1951. u Galeriji Udruženja likovnih umetnika Srbije zaprepaštenoj socijalističkoj javnosti pokazao izložbu slika koje nisu prikazivale ništa konkretno: ni partizana, ni mrtvu prirodu, ni konja, ni kuću… Iste godine osnovan je EXAT 51, i pokrenuta je lavina koja se neće zaustavljati, i neće je zaustaviti ni sam maršal Tito onim svojim glasovitim govorom protiv apstrakcije.

Komesari su neposlušne slikare, vajare, umjetnike optuživali za antikomunizam i neprijateljski odnos prema tekovinama revolucije. U neka vremena, takve su optužbe znale biti opasne, u druga vremena bile su predmet poruge. Kako kad. Ali, doista, kako se iz ove male i briljantne šetnje kroz pet desetljeća jugoslavenske suvremene umjetnosti vidi, umjetnici su znali otvoreno provocirati, rugati se, nastupati, doista, s antikomunističkih pozicija – tako se to onda govorilo.

Suvremena umjetnost, ako jest suvremena, nema niti smije imati stilsku, izvedbenu, žanrovsku pa ni svjetonazornu koherentnost. Tako se na istom prostoru i u bliskom dodiru nađu djela štafelajnog slikarstva, video-dokumenti performansa, vizualni i optički eksperimenti, apstrakcija u njenoj povijesnoj transformaciji…

Vrijedi nabrojati hrvatske umjetnike s radovima na ovoj izložbi: Josip Vaništa, Goran Trbuljak, Vjenceslav Richter, Ivan Picelj, Edo Murtić, Vlado Kristl. Ivan Kožarić, Julije Knifer, Sanja Iveković, Tom Gotovac, Ivo Gattin, Dušan Džamonja, Braco Dimitrijević, Vojin Bakić. Izloženi radovi ili su najreprezentativniji i ključni u opusu (kao Dimitrijevićev “Dipticus post historicus” iz 1974.), ili spadaju u rane radove, iz kojih će se razvijati nečiji opus (“Glave” Toma Gotovca iz 1970.), ili predstavljaju žižne točke cijeloga umjetničkog opusa (Bakićevi “Svjetlosni oblici” i Vaniština “Bijela slika sa srebrenom linijom”). Ali od nabrajanja zanimljivije je gledati kako karakteristični radovi hrvatskih umjetnika korespondiraju, ili se sukobljavaju s radovima njihovih srpskih sudrugova. Jednom davno, gledali smo ih na istom mjestu i u istom kontekstu, ali u međuvremenu koješta smo pozaboravljali. Zanimljivo je i naslućivati što su iz beogradskoga Muzeja savremene umetnosti otkupljivali od hrvatskih umjetnika – i kojih hrvatskih umjetnika – kako su, i koga su iz Beograda vidjeli kao reprezentaciju hrvatske suvremene umjetnosti, čemu su se divili, za što su bili slijepi. (Kad smo kod ovog: u predgovoru kataloga Zoran Erić piše kako u fundusu muzeja nema nijednog Mangelosa. Zanimljivo je kako Bašičević, rođen u Šidu, na granici, za života nije imao sreće ni sa Beogradom ni sa Zagrebom…)

I ono što se iz ovakvog pogleda najednom ponovo razotkriva: kanon hrvatske suvremene umjetnosti stvarao se, velikim dijelom, iz Beograda, kao što se kanon srpske suvremene umjetnosti stvarao iz Zagreba. (U artu je to neusporedivo izraženije nego, recimo, u književnosti.) Vrijednosni sustav bio je tim složi, pogled bio je širi, ozbiljniji i odgovorniji. Kako je danas?

Uz Bracu Dimitrijevića, najsvjetskije ime na izložbi je, naravno, Marina Abramović. Dokumentiran je njen rani performans iz 1976. “Oslobađanje memorije” Tu je i onaj epohalni rad Bálinta Szombathyja iz 1972. “Lenjin u Budimpešti”, koji je u proteklih četrdeset godina postao jedan od najcitiranijih i najreproduciranjijih radova istočnoeuropske suvremene umjetnosti, kakvima, naravno, pripadaju i radovi Toma Gotovca. Što se sve u mom životu dogodilo i promijenilo nakon što sam prvi put vidio fotografije “Lenjina u Budimpešti”? Postavljaju li si ljudi ovakvo pitanje, ili ono samo meni uvijek na um pada. Szombathyjev rad nekad je predstavljao gadnu provokaciju, a svaka dobra ideološka provokacija nanosi i široku, gotovo epsku naraciju. U međuvremenu, provokativni je sloj izblijedio, prekodirao se, patinirao poput višestoljetne freske, a nova naracija zamijenila je staru. Ono što je nekada bilo opće, sada je vrlo privatno, osobno i pojedinačno. Ono što je bilo estetska i artistička diverzija, danas može biti ilustrativni materijal u knjizi opće povijesti jedne epohe. No, potencijal, naboj, snaga dokumentirane umjetničke akcije ostala je neizmijenjena, nije oslabila, potrošila se, iscurila kao baterija tesla od četiri i pol volte…

Za kraj, vraćam se još jednom pred sliku Miće Popovića “Gvozden u prenoćištu na putu u SR Nemačku”. Sjedim na podu puste galerije, i razmišljam o tome jesam li ja to dekadent, pa mi se sviđa klasično slikarstvo, i naracija na granici stripa, ili je stvar, ipak, u tome da umjetnik ili jest ili nije. Mića Popović, eto, jest. Valjalo bi ispričati što to, zapravo, znači.

Silazim niza stube prvoga kata i izlazim iz Kuće legata. Topla je jesen, ponegdje se osjeti kanalizacija, a po zapadnim provincijama zaudara neraspadnuta lešina neupokojene zajedničke domovine, i započinju progoni Jugoslavena. Ako ih se ne nađe među živima, već će biti nekoga da raskopava groblja.

Miljenko Jergović 22. 11. 2014.