Prikazi, pogovori, kritike

Priča s kraja djetinjstva

Maša Kolanović,
Sloboština Barbie,
V.B.Z. Zagreb, 2008.

Piše: Miljenko Jergović

Ovo je jedna od onih knjiga s kraja djetinjstva. Dragocjena je i rijetka ta vrsta, ispisivali su je veliki pisci, kao i oni koji će isključivo po takvim knjigama ostati i upamćeni, ali puno češće se događalo da priča ne uspije, da piscu klizne s papira ili ekrana, pa se pretvori u nešto drugo, u lament nad proteklim vremenom, u odraslo čangrizanje ili – najčešće – u neuspješnu i neumjesnu imitaciju dječjega svijeta. A nema puno toga na ovome svijetu i žalosnije i pogrešnije od odrasle imitacije djetinjstva.

Maša Kolanović imala je sreće, tako joj se potrefilo, bila je mudra, pa je svoju priču s kraja djetinjstva napisala točno u onom trenutku kada je trebalo. Ništa nije zaboravila, ništa nije izblijedjelo, izokrenulo se, odraslo i prozlilo se, ili se nazor prodobrilo – jer je sve djetinje u lošim odraslim pričama ispunjeno samom dobrotom, nego je u ovoj knjizi sve onako kako jest i kako je doista bilo. Ono što je izmišljeno, a posao pisca je da i takve stvari čini, izmišljeno je na nevidljiv način, tako da čitatelj ostaje uvjeren da se dogodilo upravo tako. Umijeće nevidljivog izmišljanja važno je i u jako odrasloj književnosti, a koliko je tek važno u djetinjoj književnosti, o tome ne treba ni govoriti.

Ono što je u Sloboština Barbie napisano, to je i nacrtano. Učinjeno je to sigurnom rukom, koja ne samo da nigdje ne griješi, nego nas vraća nekim davno zamrlim žanrovima i formama, ilustriranim knjigama iz međuratnog razdoblja, nekom starom Šegrtu Hlapiću, recimo. Osim toga, crtež je dodatna potvrda autentičnosti priče u kojoj se ništa ne smije slagati da bi uopće i bila moguća.

Godine Mašina odrastanja bile su vrijeme kada su se rušila carstva. Tako bi se to reklo u bajkama i historiografskim analizama. Ustvari, bilo je to vrijeme rata u Hrvatskoj, vrijeme 1991. O tom olovnom i herojskom vremenu, kada su i voditelji televizijskoga dnevnika govorili malo glasnije, da ih se čuje i bez mikrofona, puno se toga pričalo i svjedočilo, ali zapravo i nije bilo knjiga iz kojih bi se moglo saznati kako je to zapravo bilo. Eto, recimo, u Novom Zagrebu, u Sloboštini. Ovo je knjiga i o tome, ispričana tako pametno i dobro da će na nekim mjestima čitatelj osjetiti silan ponos, jer će pomisliti da to on priča, a ne Maša. A onda, kad dođe sebi, shvatit će da i nema većeg komplimenta jednoj knjizi pisanoj s kraja djetinjstva.

Za urednike ženskih, obiteljskih i senzacionalističkih magazina, ovo je knjiga o Barbie generaciji, koja još pamti Jugoslaviju i socijalizam, ali je stvarno odrastala i formirala svoje stavove i interese u devedesetima. To je i zadnja generacija koja se sasvim ozbiljno igrala lutkama. Kasnije su prevladale igračke  na struju, raspala se obitelj kao temeljna ćelija društva i dječje igre, lutke su postale neuvjerljive kao što su, nekoliko desetljeća ranije, neuvjerljive postale bajke.

Pritom, tu ekipu koja Mašu bude čitala u Barbie ključu unaprijed bi trebalo upozoriti kako ovo nije nikakva laka literatura, premda se vrlo lako čita. Teška je kao onaj jednonogi olovni vojnik H. C. Andersena. To nije ni ženska literatura, premda ćete teško naći ženskije od nje i premda su rod i spol u ovoj knjizi važni onoliko koliko su važni i u dječjim igrama. Dakle, ništa od toga ne može ni biti važnije. Ovo nije ni literatura koja bi vas na bilo koji način mogla relaksirati ili osloboditi, ili vam učiniti ono što vam čine knjige s najistaknutijih polica u knjižarama. Sloboština Barbie strašna je, smiješna i mračna kao djetinjstvo. Ona je posljednje djetinjstvo u Jugoslaviji i prvo u Hrvatskoj.

(pogovor)

25. 04. 2011.

Zaborav ljudskog

Miljenko Jergović,
Ruta Tannenbaum,
Rende, Beograd, 2007.

Piše: Dragan Radulović

Za razliku od svojih ranijih djela, u kojima je dominantno tematizovao Bosnu, u novom romanu Miljenko Jergović tematizuje Zagreb u doba prije, i na samom početku, Drugog svjetskog rata. Svoj „agramerski“ roman, autor je napisao u Krležinom duhu, nemilosrdno razgrađujući zadah jedne gangrenozne, malograđanske kulture koja je sva načinjena od sladunjavog iščekivanja nekakvog događaja, a dogodiće se – kao što to uvijek biva na vrhuncu kič-sna – najobičnija kasapnica! Uostalom, ono najbolje što malograđanski duh i može da rodi iz sebe – jeste ubistvo.
Autor, manjim dijelom, svoj roman gradi na biografiji hrvatske pozorišne glumice Lee Deutsch, koja je prije rata, kao djevojčica nastupala u predstavama, i bila veoma slavna u Zagrebu, da bi zbog svojega jevrejskog porijekla, sa šesnaest godina, okončala u koncentracionom logoru. Međutim, Ruta Tannenbaum, glavna junakinja romana, kako sam autor naglašava u appendixu, nije Lea Deutsch: „nema nijednu njezinu osobinu, nije glumila u istim predstavama. Rutini roditelji i djed nemaju nikakve sličnosti s obitelji Deutsch. Različit im je čak i socijalni kontekst, i odnos prema svome židovstvu. Tannenbaumovi su književni likovi, bez uzora među ljudima koji su nekada živjeli, ali s uzorom u konkretnome mjestu i vremenu. Mjesto i vrijeme nisu izmišljeni.“ Na osnovu toga, čitalac može da zaključi da je autor izbjegao biografiju Lee Deutsch iz razloga ubjedljivijeg opisa „mjesta i vremena“, međutim, kako to nužno ne isključuje jedno drugo, vjerovatno postoje drugi razlozi koji su to izbjegavanje uslovili. Odgovor je, naravno, moguće pronaći jedino u tekstu.
Kao vrsan znalac svojega posla, Jergović je napustio biografiju Lee Deutsch, ne toliko iz razloga ograničenja koje svijet fakticiteta nameće piscu i njegovoj imaginaciji – najzad, bar pisci znaju s koliko je lakoće moguće prevazići ta ograničenja! – koliko iz potrebe stvaranja svijeta po mjeri vlastitih po-etičkih impulsa, koji neće imati direktnog uzora u fakticitetu, jer im je krajnji cilj da taj fakticitet iznova stvore, da postanu realnost!
U suštini, autor se prihvatio veoma delikatnog i zahtjevnog zadatka, a to je da u svom romanu razgradi uobičajeni i samorazumljivi način na koji doživljavamo odnos dželata i žrtve. Niti je dželat živio kao zločinac, iako to u trenutku zločina postaje, niti je žrtva živjela kao svetac, iako se u trenu pogubljenja približava svetosti, bar koliko je to čovjeku uopšte moguće. Čini se da je to bila autorova osnovna namjera: da i žrtve i dželate, u prvom redu razumije kao ljude, koji okončavaju svoje živote pod diktatom političkog fatuma, a bez snage da se tom diktatu suprotstave. Roman tematizuje zaborav ljudskog, kod žrtve i dželata podjednako, automatsko preuzimanje uloga koje su unaprijed, i na drugom mjestu, određene. Upravo ta dijalektizacija odnosa dželata i žrtve, koja je u XX vijeku zamijenila onaj glasoviti Hegelov devetnaestovjekovni odnos gospodara i roba, predstavlja motivaciono žarište romana. Da je autor kontaminirao svoj roman umetanjem tekstova iz tadašnje štampe, moguće je da bi ta transformacija običnih ljudi u dželate i žrtve bila neuporedivo vidljivija, ovako čitalac povremeno može steći utisak da je uzrok tog preobražaja nekakva neuhvatljiva i mutna sudbina. A u stvari nije, jer politika je uvijek srce tame, i čovjekova je sudbina, pogotovu u onim trenucima kada ostaje bez glave!
U izvjesnom smislu, svi likovi u romanu su krivi, jer su se, svako na svoj način, grubo ogriješili prema drugom čovjeku, mnogo ranije nego što su postali dželati ili žrtve. Ali to njihovo ogrešenje nije etička relativizacija, a još manje je opravdanje za zločin, to je samo jasan literarni pokazatelj koliko je čovjek u suštini žalosno biće, te kojega zbog te ontološke bijede i treba čuvati da ne postane ubica ili ubijeni. Jer, to se postaje iznenada. I povratka nema. Najbolja ilustracija tog stava je lik Radoslava Morinja, susjeda Tannenbaumovih, skretničara na željeznici, kojemu nova država, kao sastavni dio službe, daruje i pištolj. Njegove dileme čemu taj dar, veoma se brzo i lako razrešavaju: na stanici, iz vagona u kojemu su bili zatvorenici na putu u konc-logor, bježi jedna osoba, i Radoslav reaguje bez razmišljanja, sasvim spontano, što bi rekli: „ljudski, odveć ljudski“ – vadi pištolj i ubija je! Docnija klanja u kojima će učestvovati tek su prirodan slijed u životu čovjeka koji je prešao crtu, i ništa više od toga. Za skretničara, potom, nikakvog skretanja nema, put mu je određen činjenicom da je kušao ljudsku krv, te koji zločin više, u njegovom životu ne predstavlja posebno bitnu razliku. Najzad, „tko sam ja da žalim što se provodi državna volja“, kazaće Rade u odbranu vlastitog humaniteta, iako ga na odgovornost zbog zločina prema sebi kao čovjeku – niko pozvati neće. Nikad!

13. 04. 2011.

Ја сам његова прича

Миљенко Јерговић,
Пси на језеру,
Наклада Љевак

Пише: Мића Вујичић

У напомени уз књигу, Миљенко Јергoвић напомиње да је његов најновији роман Пси на језеру стилска вежба на маргинама телевизијске серије Изгубљении романа Дивљи детективи Роберта Болања. Док за читаоца овај податак не би морао да буде од велике важности, љубитељи Болањове прозе, или фанови серије LOST, могли би дело читати са посебним ужитком и трагати за наративним поступцима које је Јерговић употребио као неку врсту пастиша.

Љубитељи Изгубљених, који након завршне шесте сезоне вероватно још увек сабирају шта се на крају догодило са путницима који су после авионске несреће завршили на мистериозном острву (да л` су дошли, ил` су пошли, најкраће речено) – сигурно ће се сетити шесте епизоде из пете сезоне у којој се јунаци враћају на магично острво. Негде у 34. минуту поменутог наставка, Бен Лајнус („зли“ геније, рецимо) седи у авиону наспрам доктора Џека (младић!) и мирно чита књигу. Како можеш да читаш, згранут је Џек кога брине што ће авион ускоро пасти. Мама ме научила, одговара Бен. Након тога, пажљиви гледалац угледа корице књиге коју је Лајнус држао у рукама. Џејмс Џојс: Уликс.

Уколико постоји састојак који повезује неупоредиве елементе овог шареног телевизијско – књижевног коктела, онда је то техника тока свести. Миљенко Јерговић користи овај наративни поступак у коме аутор директно транскрибује мисли и сензанције које пролазе кроз јунаков ум, али је занимљиво то што прати ток свести јунака (Nano Mazuth, босанскохерцеговачки песник и есејист) који је доживео мождани удар и који се налази у коматозном стању. „Његов је мозак мирно море, без и најмањег таласића, његов ум је бонаца…“ (174. страница)

Окосницу фабуле, дакле, чини материјализовање садржаја света једне свести, састављене од хаотичних слика, прикупљених по једној недокучивој логици.У низу довршених или недовршених прича које су повезане или не, Nano Mazuth се сећа свог живота, с тим да Миљенко Јерговић већ на почетку, поред овог гласа у 1. лицу, конституише и приповедача који ће паралелно приповедати како све то изгледа „споља“: на почетку, полицајци проваљују у собу 119 и проналазе човека без свести… Наратор се након тога концентрише на једног јунака из ове хотелске гужве – млађег рецепционара Арифа Невзетија који ће и сам бити приповедач: свом београдском цимеру причаће заводљиву и болну, одлично написану причу о својој сестри Беси, која је у Канади докторирала на дубровачкој ренесансној књижевности и предавала широм северноамеричког континента. Да не заборавимо ни Болања: Беса Невзети упознаје славног песника Arturа Belanа, избеглицу пред Пиночеовом војном хунтом.

Невзетијева прича о Беси доведена је у питање од стране слушаоца-јунака, баш као што је и у оном првом, хаотичном паралелном току, пред сваком сторијом знак питања. Због тога се део пасуса са 208. странице доима као нека врста поетичког коменатара: „Али док га слушам, ја сам његова прича, живим у њој и страх ме је да ћу у њој заувијек и остати.“

Књига „Пси на језеру“ можда није најбољи Јерговићев роман, али свакако јесте композицијски и тематски најнеобичније и најоргиналније изведено дело.Стари Јерговићев читалац могао би књигу отворити као изазов, сличан ономе који се поставља пред Лока и Лајнуса у ТВ серији Изгубљени (2. сезона, 15. епизода). Џон Лок (нешто између Тарзана, савршеног извиђача и „зомбија“) доноси свом тадашњем затворенику Бенџамину Лајнусу у имровизовану ћелију примерак Браће Карамазових. Немате неког Стивена Кинга, пита Бен Лајнус. Мало касније, Џон Лок спрема доручак за свог заточеника. Док сече дињу оном ножекањом којом крчи шуму по острву, саопштава доктору Џеку да је Хемингвеј највећи писац, али да никада није успео да изађе из сенке Достојевског, не слутећи да их Бен Лајнус чује кроз зид. Знајући да између Лока и Џека постоји прикривена борба за вођу, Бен после лукаво пита Лока: Када би бирао, да ли би био Хемингвеј или Достојевски. Лок ћути, а после побесни и разбије целу кујну.


02. 04. 2011.

S uvijek spakiranom putnom torbom

Predgovor za njemački prijevod Sarajevskog Marlbora, Folio Verlag, Beč 1996.
Prijevod Magrisova predgovora s talijanskoga Ljiljana Avirović

Piše: Claudio Magris

Novi bosanski Andrić: tako je Paolo Rumiz, oštroumni pisac i kroničar užasna i besmislena rata na Balkanu, rekao za Miljenka Jergovića, začuđujućeg  autora Sarajevskog Marlbora. Oba autora, kao i mnogi drugi, pripovijedaju o šarolikoj balkanskoj mješavini naroda, o vjeroispovijesti i o različitim kulturama, mješavini koja bi mogla i trebala biti primjer zajedničkog života, tolerancije i međusobna obogaćenja – parcijalno je to i bila, pružajući primjer ljudskoga suživota – koja se međutim pretvorila u prostor srama i razaranja.

I Andrićev je svijet prošaran tragedijom koja ga čini nedokučivim, ali ne i apsurdnim, s time da nikad ne izgubi osjećaj za život; eto kako on uspijeva postići epski ugođaj velikoga daha i snažnu narativnu crtu u kojoj se skriva totalitet i postojanost života.

I Jergović je epski pisac; on ima snage i zna pustiti da stvarnost samih predmeta i događaja pričaju svoju priču, zna osjetiti povijest jednoga bića ili nekoga kraja sa svim njihovim najstvarnijim pojedinostima, a to čini s odvagnutom i suzdržanom bitnošću.

No, tragedija koja potresa Jergovićev svijet besmislena je i groteskna; u njegovim pričama krvavo nasilje razotkriva svoj užas putem ravnodušnosti, preko prividne normalnosti monstruoznih događaja, putem kaotične izgubljenosti i bizarnih podudaranja.

To je nasilje koje stiže odsvakuda, a da se ipak ne zna otkuda, koje postojano biva mistificirano, pripisano onoj drugoj strani, tako da ga je na kraju i nemoguće pobliže odrediti, to je nasilje svih protiv svih. Nasilje spojeno s falsificiranjem ideologije, informacije i prosudbe, nasilje koje često aprioristički spominje sukrivce u nadi da ukaže na krivce još i prije nego oni i počine zločin. Nikada se kao u balkanskim ratovima nasilje i laž nisu tako dobro sparili, nikada nisu jedno drugom toliko sličili.

U to ime autorov epski dah kratak je i isprekidan; pripovjedač ne opisuje cijeli život, kako je Babelj rekao za Tostoja, već ga opisuje u trajanju od pet minuta – to je Bebeljova mjera trajanja – unutar kojih se život kondenzira i krši. Rat, veliki lik tih neobičnih pripovjedaka, nevidljiv je; on nije u prvom planu već je okvir, pozadina u kojoj je sve sadržano. Rat se ukazuje u detalju, u čovjeku koji se ne vraća kući ili je nenadano pogođen u trenutku kad nosi vodu, u detaljima iznenadna preseljenja ili u nesporazumima i poteškoćama koje neočekivano ne dopuštaju ostvarenje jedne ljubavi.

Jergovićev je svijet vitalan, ali istodobno i uznemirujući, nemiran. Vitalan zbog različitih dogodovština neponovljivih likova, zbog njihovih pikarskih bliskosti s krčmama i sa sudbinom, dogodovština s kojima oni komuniciraju i koje povremeno uspijevaju prevariti. Uznemirujući i nemiran zbog apsurdnosti koja sve obavija i uništava, zbog odstranjenosti koja omogućuje užasno i glupo nasilje. U Jergoviću ima suosjećanja i velike naklonosti prema osjetilnom i efemernom životu, životu koji biva efemeran zbog nerazumljiva rata u kojem se ne vidi neki saglediv ili razumljiv  razlog.

Prije mnogo godina – u ono vrijeme koje mi se sad čini dalekim – kada sam putovao Bosnom širom i poprijeko, u vrijeme svojih ciganskih lutanja duž Dunava i po zemljama koje ga okružuju, u Bosni sam sagledao i sreću. U Jergovićevu svijetu – kao uostalom ni u kojem drugom – sreće zasigurno nema, ali, paradoksalno, nju se osjeća; osjeća se u kojoj mjeri bi mogla i trebala biti blizu, a to čini još strašnijim njezino neostvarenje. Tako ne ostaje drugo do odustajanje od stvarna života, ostaje privremenost i ništa drugo. “U tako stvorenom svijetu – piše Jergović – postoji temeljno pravilo koje se svodi na uvijek spakiranu putnu torbu.”

11. 03. 2011.

Što je muškarac bez žene

Ante Tomić,
Čudo u Poskokovoj Dragi,
Naklada Ljevak, Zagreb 2009; Rende, Beograd 2010.

Piše: Teofil Pančić

Ima jedna stvar koju bi Anti Tomiću morali priznati čak i oni koji ne ljube njegovu književnost: iako važi za tržišno (mega)uspešnog autora, Tomić je zapravo dosledno bežao od “brendizacije” sopstvenog literarnog sveta, iliti od njegove lukrativne klišetizacije. Osim ako već samu činjenicu poslovične duhovitosti autora ne smatrate nekakvim “brendom”:.. Recimo, nakon velikog uspeha romana Što je muškarac bez brkova, nije bilo ništa lakše i “logičnije” nego nagaziti po besomučnoj eksploataciji mikrosveta dinarskog “dobrog divljaka” iz pitoresknog Smiljeva; umesto, toga, Tomić se utekao motivu potmulog, tek naslutljivog raspada SFRJ-civilizacije kroz roman Ništa nas ne smije iznenaditi (prilično uspešno filmovan kroz Karaulu Rajka Grlića), da bi nakon njega pobegao u žanr, recimo, urbanog ljubića, u manje značajnom, mada ipak preolako potcenjenom roman(čić)u Ljubav, struja, voda, telefon, smeštenom u savremeni Split. U međuvremenu je tu bilo i drama, i scenarija, i knjiga kolumni, i svega…

Novi Tomićev roman Čudo u Poskokovoj Dragi (hrvatsko izdanje: Naklada Ljevak, Zagreb 2009; srpsko izdanje: Rende, Beograd, 2010) mogao bi se na prvi pogled učiniti nekom vrstom autorske “ziherice”, iskalkulisanog povratka onom “najuspešnijem”, dinaroidnom motivu, no bilo bi to krajnje površno, time i pogrešno (ne)čitanje ovog romana. Naime, Čudo u Poskokovoj Dragi pre je rizična – mada na koncu uspešna – radikalizacija tematsko-motivskog obzora Muškarca, nego što bi bilo njegovo ležerno eksploatisanje, nekakav rutinski sequel.

Poskokova Draga, naime, pusti je zaselak tamo negde od poznatog nam Smiljeva pa visoko u gola i sura brda, krševita Pripizdina iz koje je pobeglo sve što je imalo kuda, kako i čime, i gde su o(p)stali još samo najljući Poskoci, otac Jozo i sinovi Krešimir, Zvonimir, Branimir i Domagoj (pomalo kao kakvi gorštački Topalovići) nakon što je na Ahiret preselila – neshvaćena, nevoljena i ogorčena – i Zora, Jozina žena i mati četvorice klipana, poslednjim snagama izgovorivši svome mazgoglavom mužu: govno jedno… I od tada (mada, tjah, zapravo i do tada…) žive taj poludivlji seoski Patrijarh i četvorica mu sinova kao kakva hajdučka družina, po samo svome zakonu i ćeifu, ne dajući Državi ništa, a uzimajući od nje ono što im zatreba – od struje pa do robovske radne snage u vidu zarobljenih radnika elektrodistribucije, zabasalih u Poskokovu Dragu s nadobudnom namerom da Poskocima isključe struju samo zato što je ovi ne plaćaju već nekoliko decenija…

Početna romaneskna situacija svojevrsna je patrijarhalna idila – hm, svakako sa Jozinog stanovišta – to jest jedan “idealan”, u sebe zatvoren životni sistem, koji ne trpi nikakav uticaj sa strane. To je svet plemensko-ratničke civilizacije, koji iskreno veruje samo u nasilje, otimačinu i Zakon Jačeg, a spolja se premazuje tankom skramom institucionalne religioznosti i “domoljublja”. I naravno, to je “muški”, zapravo muškobanjasti svet, u onome obliku koji žene naprosto poništava, a muškarce čini robljem sopstvene groteskne i bolesne samopredstave. E, taj je i takav svet u svom nerazblaženom vidu moguć još samo po našim sve pustijim Poskokovim Dragama – otuda humorni efekt suočavanja s njim i njegovim preteranostima ne izostaje, ali kao i uvek kod Tomića, to je humor gorkog prepoznavanja, a ne snobovskog izrugivanja – ali je u manje radikalnom vidu i te kako sveprisutan u zapravo i dalje duboko patrijarhalnim subkontinentalnim društvima.

Može li takvom svetu iko dohakati? Može samo Đavo, a Đavolu je ime Žena… Jozin se svet, dakle, počinje da urušava kada Krešimir, njegov najstariji sin (gle – na razboriti don Stipanov nagovor!), siđe u Split da potraži ženu, i to ne bilo koju, nego svoju staru, kadgod jedva realizovanu ljubav, jedinu koju je ikada imao, ostvarenu u jedinoj situaciji u kojoj je ikada bio izvan svoje zabiti, a zna se kada se to u nas može zbiti: u vojsci, štaviše, u ratu… E, tu počinje da se zahuktava dvostruka peripetija: na jednoj strani, urnebesnim scenama potere za devojkom, potom i odbeglom nevestom (na koju – nemojte ni sumnjati – pretenduje i lokalni policijski moćnik) Tomić demonstrira svoj ionako više nego dokazani raskošni pripovedački talenat, veštinu fabuliranja i već famoznu duhovitost, sve kao uzgred kroz presek splitske i hrvatske paraelite portretirajući nastranost jedne “tranzicijske” vrednosne pometnje; na drugoj strani, svet Poskokove Drage rastače se iznutra, njegovi duboko truli temelji samo što se nisu skršili, da bi konačnim dovođenjem Žene – koja je Veštica, šta bi drugo? – načisto popadali… Jedino strašnije od dovođenja žene bilo bi dovođenje muškarca, mislim – onakvog muškarca, say-no-more… Hoće li se sirotome Jozi čak i to dogoditi? Recimo da vam to neću reći.

Površna i plitka, ako ne već i zlurada kritika znala je Tomiću zamerati “populizam”; na to je sam pisac najbolje odgovorio: populizam nije pisati čitane romane – populizam je ugađanje neznanju i predrasudama svetine. Jedan je Ivan Aralica, recimo, populista par ekselans, uprkos preovlađujućoj celomudrenosti svog tona. Tomić, naprotiv, uvek ide drugim putem: on predrasude Tihe Većine žestoko subvertira i bespardonično ogoljava svu njihovu neumnost, a to što pri tome uspeva da žestoko zabavi i sebe i inteligentnijeg čitaoca & čitateljku, eh, utoliko bolje… U Poskokovoj Dragi – po mnogo čemu do sada najboljem i najzrelijem Tomićevom romanu – to je možda i najočiglednije. Ovo je bez bitnije zamerke zamišljen i izveden roman o možda (pre)sporom, ali dubokom i nepovratnom rastakanju patrijarhalnog sveta, za kojim se nema rašta pustiti suzu: nadživevši svoje “realno” vreme, on je odavno moguć samo kao bezočno, besmisleno, samosvrhovito, isprazno-ritualno nasilje nad ljudskom prirodom, željama i potrebama, muškim koliko i ženskim; zato mu, uz svu podrazumevajuću ljubav prema svojim pretežno mahnitim junacima – a koji opet nisu doli “žrtve predrasuda u kojima su odgojeni” – Tomić tom svetu takođe, kao Jozina žena Zora, ovom knjigom nežno, ali odlučno šapuće: govno jedno… Što, naravno, ne znači da svi junaci Čuda u Poskokovoj Dragi ne zaslužuju hepiend, šta god to bilo za svakoga od njih pojedinačno… E sad, hoće li ga i dobiti, to već nije na skromnom recenzentu da obznani.

05. 03. 2011.

Unutarnja zemlja iznutra

Ivan Lovrenović,
Sedam dana po Bosni u kolovozu 2008, s fotografijama Josipa Lovrenovića
Naklada Ljevak Zagreb 2009.

Piše: Davor Beganović

Sedam dana po Bosni – u kolovozu 2008 naslov je koji odmah jasno stavlja do znanja o čemu je između korica riječ. Ponuđena knjiga može biti samo – putopis. I, ako se prsti iskoriste kao zamjena lijenim očima i u tipičnom pokretu puste da prelistaju ili izrešetaju knjigu, sve će postati još jasnije: u sredini i na kraju knjige raspoređeni su blokovi fotografija. Znači, žanr je eksplicitno određen i na taj način. Pa eto, posao je za dokona kritičara završen. Ivan je Lovrenović napisao putopisnu knjigu u kojoj je, praćen sinom-fotografom, sedam dana lutao Bosnom i ono što je vidio zapisao te ponudio čitateljstvu. A kako bi naš «idealni» kritičar tu promašio i pokazao se nesposobnim za promicanje u kompleksnost Lovrenovićeve knjige! Jer, ona je sve prije negoli obični ili uobičajeni putopis. No što bi se drugo od njezina autora i moglo očekivati? Rat je događaj koji je u njegovo stvaralaštvo upisao strahovit rez, cezuru, prijekid uređene egzistencije sadržane u privatnom arhivu, biblioteci, dokumentima, artefaktima, upotrebnim predmetima i sobom donio kontingenciju, seizmički poremećaj svih vrijednosti koje su sačinjavale život arheologa, u fukoovskome smislu riječi, kroničara, pratitelja prošlosti, esejiste i romanopisca. Borba s krhotinama koje su zamijenile kontinuirani rad na razuzlavanju diskontinuiteta od toga je trenutka ono što Lovrenovića vraća u maticu sadašnjosti u kojoj se pokušavaju pronaći razlozi za to što je prošlost bila upravo takva kakva je bila, zašto nastavlja toliko inzistentno živjeti u nama – ne kao neki lijepi kutak sjećanja, nego kao fatum koji disperzirane momente ni po koju cijenu i ni na koji način ne može privoljeti na lagodnu konzistenciju.

Zato Sedam dana po Bosni ne može biti putopis, ne može biti tekst koji u udobnoj fotelji sjedećima pruža simulakrum odlaska na drugo mjesto (ili, pak, otkriva nepoznato u poznatome), mimikrijski se upisujući u prostor tuđe zemlje. Ako je ijedan književni žanr po sebi i za sebe određen prostorom, onda je to putopis. Lovrenović preskače i poništava tu konvenciju i spušta se u duboke katakombe vremena. Prostor kao odrednica putopisa traži novo i nepoznato. U ovoj se knjizi ta konvencija programatski abolira i zamjenjuje zahtjevom za paradoksalnim upoznavanjem poznatoga. Iz toga se postulata komprimira nova poetika putopisa: «[N]ajveća tajanstva kriju nam se u najpoznatijemu, a najizazovniji putopis bio bi onaj po potuovima i krajolicima što ih prelazimo svakodnevno.» Konzekvencije su ovakvoga prevrata dalekosežne: nastaje vrlo specifičan hibridni literarni žanr u kojemu su pomiješane komponente naizgled nepovezivih dijelova jednoga pripovjednog svijeta. Kao što je nagoviješteno u Liber memorabilium, promjena se paradigme locira kako na tematskome tako i na formalnome planu. Slijed te knjige kojim se zacrtava specifična mikstura ispovjednog, povijesnog i publicističkog diskurza, dodatno je komplicirana u Sedam dana po Bosni. Ako je raniji tekst još uvijek bio obilježen neposrednim iskustvom strašne spoznaje osobnoga identiteta, to se iskustvo u novoj knjizi pojavljuje tek na marginama, kao kakav odsječak pozicioniran u jedva primjetnim naborima teksta. Ono što je isprva bilo gotovo isključivi pokretač melankolije, sada ustupa pred novim, i drukčijim, oblikovateljem tjeskobno-sjetnoga stanja duha. Gubitak individualnog nematerijalnog blaga replicira se u naslućenome nestajanju cijeloga jednog svijeta kojemu se oduzima sve – počev od imena, preko prava na mirovanje u nedodirnutome grobu, do osnovnoga osjećaja pripadnosti, mjestu, vremenu, zajednici, društvu. Povezati te tragove, izgubljeno vratiti kao sjenu u svijet koji za njega ne haje, zadatak je postavljen pred putnika po poznatim predjelima.

Stoga je i česti simbolički motiv koji prati ovo putovanje gubljenje što ga Lovrenović zna iskusiti, neprepoznavanje staze u čiju se egzistenciju moglo zakleti, zabasavanje, manjak svjetla koji fotografu ne da da ulovi epifanijski moment u kojemu se grob otkriva pred promatračima, te nama, čitateljima, ostaje tek da povjerujemo (ili ne povjerujemo) ispripovijedanome. A fotografija… Ona je, i kada je ima i kada je nema ali je se naslućuje, središnjica cjelokupnoga pothvata. Nameće se misao o nemogućnosti nadoknade izgubljenoga, o izgubljenosti kao pokretaču ovoga putovanja, o onome što mu daje formu i utjeruje ga u čvrste okvire koji iskazanome i prikazanome pružaju neslućenu eleganciju. Mnoge bi se rečenice ovdje mogle pokazati ključnima, no nije cilj prikaz zatrpati citatima. Zato se suzdržavam i biram tek jedan koji će podcrtati ono što pokušavam uhvatiti u konciznu, terminološki jasno određenu formulaciju, ali što mi se uvijek nekako izmiče: «Fotografirao sam ih dok su još postojale, malo za čim žalim kao za tim negativima (dobri crno-bijeli 6×6 format, yashica) koji su propali na Grbavici ’92. kao i sve ostalo. Bile su tri, sada bih mogao priložiti samo lošu kopiju fotosa jedne od njih iz jednako loše štampe, ali i to bi bilo dovoljno da se vidi o kakvome se skulptorskom čudu radilo, i kakav je auto-vandalizam počinjen kad su te gorostase od hrastovine smaknuli.»

Riječ  je o drvenim krstačama s pravoslavnoga groblja u Orahovu koje su uništili sami seljaci. No ne mogu odoljeti nagonu za mikro-analizom i pokušati dokazati da je ovaj odjeljak sa samoga početka teksta nukleus cjeline, ono mjesto s kojega se zrakasto šire topičko-motivičke silnice zapravo pripovjednoga teksta. Gubitak se multiplicira. Na jednoj strani je osobni autorov kojemu su, tu odzvanja Liber memorabilium, negativi nestali u prvim mjesecima rata, nakon progona iz grbavičkoga stana. Na drugoj se nalazi neprispodobivi kulturalni, nanesen sjekirama kojima je dobra hrastovina bila vrjednija od uspomene na one koje je upravo ona otimala od zaborava, ali i na ljepotu jedne kulture čiji je nestanak nenadoknadiv i koju, zna to i Lovrenović, ni njegovi negativi ne bi mogli iznova materijalizirati. Individualno se pamćenje stapa s kolektivnim u moćnome činu prizivanja višestruko isprepletenih prošlosti čije se nestajanje ne može nadoknaditi nikakovom rekonstrukcijom. Korak dalje: u sredini se citata, u jednoj umetnutoj rečenici, sudaraju medijalni načini konzerviranja i njihova gotovo nelagodna nedostatnost. Fotografija je tiskana u novinama, na lošem papiru, pa čak je i od toga ostala tek kopija, ali tim se ne može oduzeti bar onaj informativni karakter kojim se prenosi dio izgubljene velebnosti. Dakle, sažimajući: kolektivni i individualni identitet, njihovo formiranje i nestajanje, uloga zaborava i sjećanja u tome procesu, mediji koje se koristi u svrhu njihova očuvanja, njihova bazična slabost i nesigurnost, još usput i bockavi komentar (auto-vandalizam) i sve to u dvije rečenice. Treba se doista upustiti u close reading i iščupati iz Sedam dana po Bosni ono što se komprimirano smješta u tome čudesno uznemirujućem tekstu.

No vratiti je se panoramskome pogledu, i meni je poštovati načela žanra u kojemu se ovoga trenutka krećem, a izlet drugdje neka mi se oprosti. Hibridizam (sinkretičnost) knjige kao da se odslikala u jednome kratkome ulomku, ali vidjeti je se može i na makro-razini, baci li se analitički pogled na sve ono što se nalazi raspršeno na njezinim stranicama, kako bi to drukčiji, sintetički, pogled umirio i uveo u struju racionalnoga, izvještačkoga. Sinteza se nudi na razini izbora teme. Ne ide se putovati Bosnom besciljno, već se basanje fokusira u potrazi za konkretnim objektom fotografsko-vizualnoga-tekstualno-skripturalnoga istraživanja, naime za starim bosanskim grobljima i nadgrobnicima što ih krase. I uvijek kada se pomisli na neproduktivno lutanje bosanskim stazama i bogazama, Lovrenovići nas discipliniraju, vraćaju onome što je njihov cilj. Tako prolazimo kroz predjele Bosne u kojima se rastvaraju počivališta mrtvih svih konfesija, pa i ona najspornija, s mramorjem, oko kojih se lome koplja besplodne borbe pripisivanja, sve u svrhu stjecanja vlastitoga identiteta, njegova učvršćivanja i, što je najvažnije, osporavanja drugima prava na sudjelovanje u toj baštini. I dok fotografija Josipa Lovrenovića spomenike bilježi u svim zamislivim perspektivama, situirajući ih u prostoru ili ih, poput kakvih portreta, izvlačeći iz njega, ostavljajući u usamljenosti, tekst Ivana Lovrenovića luta unaokolo, traži asocijacije, prisjeća se vlastite prošlosti, imitirajući stil Lovrenovića-fotografa (ili je obratno, tko zna) mijenja fokus kamere unutarnjega oka i usmjerava je čas u prošlost svoje obitelji, čas u prošlost Bosne, da bi je, u trenucima najsuptilnijeg minimalizma, koncentrirao na minuciozne detalje prostora sinkronizirajući djelovanje riječi i djelovanje slike u uzbibanome ekfrastičkom govoru.

Govoru? Doista, Sedam dana po Bosni knjiga je u koju se gotovo nečujno kao «glavni junak» uvlači upravo govor. Ivanu je Lovrenoviću možda čak i u većoj mjeri nego do melankoličnog sagledavanja kulturne baštine koja nestaje stalo do jasnoga, ali pomalo tužnog, pogleda na govor kojega polako nestaje iz bosanske svakodnevice. Kao kakav čarobnjak Lovrenović izvlači iz najdubljega zaborava riječi kojih više nema, koje je pokupio negdje uz put, od različitih sugovornika i u različitim prilikama. Svjestan da im je vrijeme prošlo, on ih nudi čitateljstvu nabrajanjem, gotovo katalogiziranjem, izmiče se njihovome umjetnom oživljavanju koje bi se moglo proizvesti inkorporiranjem u tekst. Riječi tako ostaju ono što jesu – zvon iz daleke prošlosti koji u sjećanju njegova prizivača budi uspomene na vlastito djetinjstvo, na babu, na djeda, fratre i ine koji su stupali kroz tada mladi život i ispunjavali ga hibridnim tvorevinama, nastalim miješanjem dvaju jezika, dvaju govora, podsjećajući i sami tako malo-pomalo na ono što je Bosna bila, i još uvijek donekle jest, ali što, nastavi li se ovako kako sada ide, neće još dugo biti. I tako, slika se miješa s riječju, povijest se prostire u novim interpretacijama, odnekud izbijaju etimologije, onomastika se utapa u toponimiji, polagani čitatelji saznaju i što misli Lovrenović o Djevojačkom grobu Ćire Truhelke, i o još kojim etnografskim teorijama i razradama i nakraju zastanu, još jednom zadivljeni pred otmjenošću stila, i kažu: ako Bosna i nestaje, nije mogla u lošemu zamisliti bolju sudbinu nego da joj se nestajanje zaustavi u riječima Ivana i fotografijama Josipa Lovrenovića.

01. 03. 2011.

Zanat u rukama

Miljenko Jergović,
Pamti li svijet Oscara Schmidta, Naklada Ljevak

Piše: Mića Vujičić

Pamti li svijet Oscara Schmidta (projekti, skice i nacrti) – naslov je nove publicističke knjige Miljenka Jergovića. Zapamtite to, ukoliko nameravate da se hvalite kako ste pročitali najnoviju Jergovićevu knjigu, a ona, recimo, još uvek nije stigla do vas…

Oscar Schmidt (iz naslova) bio je čuveni brazilski košarkaš. Stavljajući njegovo ime na korice, pisac je definisao umetnost kao ono što se ne može izraziti količinama. Košarka, naravno, nije umetnost, jer je smisao košarke u odnosu između dve matematički izrazive veličine. „Košarkaši nisu umjetnici, ali je Oscar Schmidt primjer po čemu se umjetnici razlikuju od košarkaša. Pamti li svijet Oscara Schmidta? Izrečeno u epskome desetercu, to je pitanje umjetnosti“, zapisuje Miljenko Jergović na samom početku. Nakon toga otvara jedno bogato publicističko skladište, sačinjeno od profila domaćih i stranih pisaca, reditelja, slikara, glumaca i fotografa, na više od pet stotina strana.

Tekst o Branimiru Donatu, poznatom hrvatskom književniku, kritičaru, uredniku i publicisti, Miljenko Jergović počinje ovim rečima: „Hvalio se da je spreman, u vrlo kratkome roku, obiti svaku bravu. Istina, za ove bi mu modernije trebalo malo vremena da uhvati grif, pošto ih nikada nije obijao, ali nema brave koja se ne bi dala provaliti. Ako imate u rukuma taj zanat, govorio je i prinosio licu šake, da ih bolje vidim, tada ga nikada ne zaboravljate. I kratko vam vrijeme treba za usavršavanje. A znate li što je najvažnije da bi se čovjek u svakome trenutku svoga života osjećao slobodnim? Umijeće krivotvorenja dokumenata. Istina, za to vam neće biti dovoljan zanat, kao za obijanje brava, nego vam treba i pomalo talenta da od krumpira ili školske gumice načinite pečat za koji nitko neće primijetiti da nije pravi. Ako to uspijete, pred vama je cijeli svet. Kada mi je 1972. zatrebalo, ja sam za jedno popodne krivotvorio pasoš i klisnuo van.“ (194. stranica)

Većina ovih publicističkih tekstova koji se nižu u ritmu novog žurnalizma, bliska je književnosti, pogotovo kad Miljenko Jergović zaroni u biografije „epskih“ ličnosti koji su kroz sebe vrtoglavo provukli ceo vek, ili kad u njihovim životopisima pronađe neku bizarnost, u najlepšem smislu te reči, jer od nje često puta krene dobra priča.

Blic, Beograd, 30. januar 2011.

26. 02. 2011.

Teška, mračna i briljantna knjiga o identitetima i osjećajima

Miljenko Jergović,
Otac, Rende, Beograd 2010.

Piše: Davor Butković

Jergovićev “Otac”, što ga je nedavno objavio beogradski izdavač Rende, najbolje je knjiga hrvatske proze koju sam pročitao u zadnjih nekoliko godina.

“Otac” ostavlja sličan osjećaj u trbuhu i u ustima kao kada slušate Youngov Tonight’s the Night, Springsteenovu Nebrasku ili Carrollov Catholic Boy: radi se o neobičnoj mješavini mučnine, uživanja u slušanju/čitanju i zadovoljstva da možete komunicirati s nečim – današnjim bi se medijskim jezikom reklo sadržajem – što vas je toliko impresionirao. Sa svom drugom suvremenom hrvatskom beletristikom, koliko god su se izdanja EPH, a osobito Jutarnji list, trudili promovirati našu prozu devedestih i dvijetisućitih godina, uvijek sam imao jedan te isti problem: nikada je nisam mogao shvaćati osobito ozbiljno.

“Otac”, po žanru nešto između romana, političkog eseja i autobiografije, prva je hrvatska proza nakon dugo, dugo godina, koju sam doživio jednako ozbiljno kao strane klasike, bilo da je riječ o Coetzeeu, ili o anonimnom autoru briljantnog islamskog ženskog “erotskog” romana “Almond” (ne znam je li preveden na hrvatski). Ovdje se ne radi o stilu i o poigravanju izričajima. Ovdje se radi o golemoj specifičnoj težini koja jest, ili, naprosto, nije imanentna pojedinom umjetničkom djelu.

“Otac”, za razliku od 99 posto suvremene hrvatske prozne produkcije, posjeduje tu težinu.

Okej, Miljenko Jergović spada među autore o kojima ne volim pisati, jer se unaprijed dovodim u visoku zonu pristranosti.

Bio sam, naime, među prvim ljudima u Zagrebu koji su se vidjeli s Jergovićem kada je došao iz Sarajeva. Vrlo se dobro sjećam kada mi je, na ručku s jednom od osoba koje spominje u “Ocu”, u danas pokojnom restoranu Klub Maksimir, pričao o ratnom Sarajevu.

Šest ili sedam godina kasnije, na inicijativu mog gimnazijskog prijatelja Saše Runjića, koji je početkom dvijetisućitih bio urednik kulture u Globusu, počeo sam nagovarati Jergovića da se zaposli u EPH, što se, srećom, realiziralo. Taj ručak, u još jednom restoranu koji nije preživio, u Hipodromu, gdje smo načelno dogovorili njegov angažman u Globusu, bio je, ujedno, i naš zadnji zajednički objed (ne računajući nekoliko korporacijskih rituala bez ikakvog stvarnog značenja). Kasnije se nismo privatno družili. Politički govoreći, u bezbroj smo se stvari razilazili (kao što se i danas razilazimo), ali mislim da smo zadržali visoku razinu međusobnog poštovanja. Prema Jergoviću, i prema njegovim tekstovima, unaprijed osjećam respekt, čak i kada se s njime ni u čemu ne slažem i kada mislim da je njegovo ogorčenje prema svijetu koji ga neposredno okružuje manje, više ili posve neutemeljeno. “Otac” je, pak, knjiga koje me posve razoružala, iako se i s njom politički ne slažem: osobito ne s tezom o kolektivnoj odgovornosti hrvatskog naroda, i o osobnoj odgovornosti svakog Hrvata za ustaštvo.

No, uopće nije bitno slažete li se ili ne slažete s “Ocem” (premda je velik dio te nevelike knjige od 159 stranica, bitno politički obilježen).

Ono što je bitno u “Ocu” jest nevjerojatno snažan prikaz potrage za identitetom jednog posve netipičnog i po mnogočemu ekscentrično natprosječnog bosanskog Hrvata. Uistinu ne pamtim kada sam na hrvatskom jeziku pročitao tako žestoku, bolnu samorazotkrivajuću i fenomenalno napisanu potjeru za osobnim, ali i nacionalnim i političkim identitetom.

“Otac”, dakle, počinje viješću o smrti Jergovićeva oca, koji je prije mnogo, mnogo godina napustio Jergovićevu majku. Zatim se, kroz niz obiteljskih epizoda pretvara u rekonstrukciju brojnih važnih elemenata, koji su oblikovali jednu hrvatsku obitelj, što je živjela u Sarajevu, u dramatičnim društvenim, političkim i ratnim događajima u dvadesetom stoljeću.

Jergovićeve su tetke bile bliske ustaškom pokretu, osim jedne koja se udala za Srbina.

Jergovićev otac, etnički najčišći Hrvat na svijetu, ugledni sarajevski liječnik, bio je toliko dobar prema Srbima iz okolice Sarajeva, da su ga oni, i to u vrijeme pune snage Titove Jugoslavije, bili proglasili počasnim četničkim vojvodom.

Samog su Miljenka Jergovića, do njegova dolaska u Zagreb – kada je na očigledno krivoj instanci krenuo tražiti domovnicu – pa sve do danas često etiketirali kao Jugoslavena ili Srbina, što nije samo ludost u etničkom smislu, nego i golemi grijeh prema hrvatskoj kulturi; apsolutno je zastrašujuće da takozvani veliki Hrvati misle da će pomoći hrvatskoj kulturi tako da iz nje pokušavaju isključiti jednog od najrelevantnijih hrvatskih pisaca našega vremena, i to pod lažnom političkom i potpuno falsificiranom etničkom optužnicom da se ne radi o Hrvatu.

Jergović je, ustvari, puno žešći patriot nego brojni njegovi kritičari, no ovdje je to samo nevažna digresija.

Jergovićeva, katkad euforična a katkad melankolična potjera za specifičnim identitetom Hrvata u Sarajevu, čija je obitelj, prirodno, povezana sa svim ratovima i sa svim smrtnim grijesima počinjenim u tim ratovima, protkana je, istodobno, nevjerojatno sentimentalnim, doslovno lijepim opisima scena običnog obiteljskog života iz njegova djetinjstva.

Čitajući te dijelove teksta, Sarajevo vam postaje jednako blisko kao u “Sarajevskom Marlboru”, meni najdražoj Jergovićevoj knjizi do “Oca”.

Topla, detaljna, nježna razina pripovijednja izvrsno se nadopunjuje s gadnim i teškim dijelovima “Oca”, s onim odlomcima i rečenicama u kojima se strastveno postavljaju velika pitanja, na koja, naravno, nema odgovora, osim snažnog osjećaja frustracije i ogorčenja.

“Otac” je, prirodno, knjiga o smrti i o borbi.

Završava konstatacijom kako je “očevom smrću zagašena loza Marka Jergovića, kockara i poštara, rodom iz Ličkog Lešća. Na svijetu nema ni jednog živog Jergovića, koji bi mi bio neki rod”.

U prethodnom, predzadnjem odlomku, Jergović sugerira kako se i vrednosno, opet na slučaju Ante Pavelića, oprostio od nekih važnih ljudi koje je, eto, smatrao bliskima.

Jutarnji list, Zagreb, 12. kolovoza 2010.

17. 02. 2011.

Inventura kostura iz ormara

Miljenko Jergović,
Otac, Rende, Beograd 2010.

Piše: Teofil Pančić

Mogao sam biti dobar ustašajer sam o ustašama znao ono što se iz knjiga moglo znati.

Ali poznavao sam i porodične sentimente toga svijetanačine na koji je on međusobno komuniciraonjegov kriptični jeziki taj savršeno složeni proceso kojemu bi se trebala pisati prozadugamračna i sasvim epskakroz koji se ratni zločini i koncentracijski logori propuštaju u kršćanski i katolički pojam metafizičkogaBožanskog DobraKroz tu ušicu igle neće prolaziti devenego će,čim zatrebaproći i cijeli jedan koncentracioni logorskupa s barakamastražarskim tornjevimabodljikavom žicom i masovnim grobnicama.

Čovek može imati samo jednog oca, ne nužno onog biološkog; i knjigu kao što jeOtac možeš napisati samo jednu, pa neka si ne znam koliko plodan i talentovan pisac. Jer, nije tu stvar u daru ili vrednoći, nego u tome da knjige kao što je OtacMiljenka Jergovića (Rende, Beograd 2010), izlivene u jednom potezu i jednom dahu, nastaju samo jednom u životu, i to ne onda kada si ti, kao njen pisac, to zamislio i odlučio, nego onda i onako kada i kako to sudbina nametne, ne trpeći vrdanje i odlaganje. Pa, što se nađe u njoj – našlo se. Druge takve neće biti. U najboljem slučaju, ta se jedna knjiga možda kasnije može dopisivati, pod istim ili nekim drugim naslovom.

Stvarnosni „okidač” nastanka Oca jeste momenat smrti oca Miljenka Jergovića. Nismo navikli da knjige tako nastaju, ili nismo navikli da kao čitaoci nešto o tome znamo, ali to je tako: Jergović je knjigu započeo pisati takoreći u trenutku saznanja da mu je otac preminuo, a rukopis je završio svega nekoliko dana kasnije. Na pogreb mu nije otišao; reklo bi se da je tu ceremoniju sproveo u sopstvenoj režiji. Ovo nije nekakva „indiskrecija” iz piščevog života, nego nešto na čemu sam autor insistira: on drži da je važno da njegov čitalac sve to (i štošta drugo) zna, jer smatra da je bitno da se Otac ne čita u bilo kakvom fikcijsko-mistifikacijskom ključu (što je tehnika blagotvornog „zabašurivanja” odviše neposrednih i bolnih autobiografskih momenata kojoj bi bio vičan i mnogo manje vešt pisac od autora Mame Leone), nego u onom dosledno (auto)biografskom: ovo nije proza – ne ona fikcijska, naime – nego piščevo (auto)detekcijsko pretresanje važnih identitetskih pitanja, od one sorte koju čovek lunjajući za potrebama sopstvene svakodnevice obično zabašuruje, ili se s njima suočava fragmentarno i na mahove, da bi ga sačekala u nekim posebno značajnim egzistencijalnim (ne)prilikama. A smrt onoga ko nam je podario život nameće se kaodobar povod, utoliko pre ako knjiga naših sinovljevskih (ili kćerinskih) računa s roditeljem, iz raznih razloga, nije sređena i svedena onako kako bi to „trebalo” da bude, a kako se u stvarnosti ionako dešava mnogo ređe nego što smo istrenirani da mislimo i verujemo.

Pisac ove knjige dete je roditelja razvedenih još u njegovom ranom detinjstvu; ovo zvuči kao potencijalni siže za nekakvu „špansku seriju”, ali Jergovića ne zanima stereotipno nabacivanje kamenjem na odbeglog roditelja ili, pre, ako ono jeste i sinovljevskom analizom tog bekstva, onda ga ono ne pronalazi – kako to biva u malograđanskim dumanjima – u samom činu razvoda, nego u jednoj mnogo fundamentalnijoj nespremnosti čoveka koji mu je ocem da se ozbiljnije i predanije nosi sa očinskom ulogom, iz koje je bežao u svim pravcima, a ponajviše u svoju profesiju, lekarsku, u kojoj je bio cenjen i neprikosnoven. Taj otac kojeg nekako više nema nego što ima nije otac Andreasa Sama, čije je odsustvo trajno i fatumsko, i na koncu je plod dejstva istorijske Više Sile na koju ni otac ni sin nisu mogli uticati. Pa ipak, opsesivna potreba za (s)hvatanjem očevog života, za njegovim literarnim transcendiranjem, potpuno je samovska.

Ima ona znamenita Tolstojeva podela na srećne i nesrećne porodice, čitana obično kao nekakvo „uputstvo” kako razlučiti jedne od drugih. Ono što Tolstoj nije eksplicitno rekao, računajući na inteligenciju svog čitaoca, jeste da je glavni i neotklonjivi problem sa srećnim porodicama u tome što – ne postoje; barem ne u „čistom” vidu. Otuda im je, kao monadama i sablastima, tako odviše lako da sve „budu srećne na isti način”. Te zato o njima niko i ne piše: ne može se pisati o nečemu što čak nema kapacitet postvarenja. Ostaju nam, dakle, one nesrećne, dakako, sa svešću da su stepeni i vrste te tolstojevsko-karenjinovske nesreće veoma, veoma širokog raspona… Jergović istražuje po životima ljudi koji su svojim postojanjem uticali na ono što jeste, ali i na ono što nije i ne želi da bude, „popisujući” tako ključne topose sopstvenog identiteta, te inače opasno zavodljive reči koja je tako pogodna za zloupotrebu. No, Jergović je krenuo uz nos upravo toj konradovskoj kolektivističkoj „histeriji identiteta”: ono što njega zanima elementi su od kojih je nastala ta kišovska „etnografska retkost” koju sam bar figurativno predstavlja. Ne bivajući romanom, Otac ne može da bude ni bildungsroman, ali bi se moglo reći da je, između ostalog, bildungsesej, baš onoliko koliko je i autobiografska pripovest, i još ponešto, svakako knjiga „kolebljive” žanrovske pripadnosti, sva posvećena razmatranju (ne)pripadnosti druge vrste.

Bivajući knjigom o (na mnogo suštinskiji način od puko fizičkog) odsutnom ocu, iliti o „slabom ocu”, kako pisac kaže nekoliko puta, Otac jeste knjiga-rekapitulacija potrage za (auto)identifikacijom jednog sarajevskog mladića koji je odrastao u tvrdom, ali većini ipak udobnom paternalističkom jugosocijalizmu sedamdesetih, sazrevao u izazovnim i kontroverznim posttitoističkim osamdesetim, da bi u realnu ljudsku odraslost stupio u trenutku kada sve dojučerašnje vrednosne paradigme prestaju da važe, obrću se naglavačke, a na scenu stupa sve ono što je do juče bilo proskribovano: ponešto dobro, i mnogo, mnogo više toga užasnog i mračnog.

Odrastanje u „multietničkom” Sarajevu i Bosni, u senci svih onih leševa-iz-ormara o kojima je bolje ništa ne znati, ali se ipak zna i sazna, jer se za nešto što bi trebalo da bude tek pomalo već dosadna Strašna Priča iz istorijskih čitanki postepeno ispostavlja da je, na mnogo načina, i porodična priča, i da je bitno odredilo živote onih koji će, pak, uticati na piščev život: to je ono što je jedan od magistralnih tokova i slojeva Oca. Otuda i onaj pasus, stavljen u moto ovog prikaza, o „mogućnosti” da se bude „dobar ustaša”, mnogo „bolji” od onih koji su za tu morbidnu počast zainteresovani: Otac predstavlja i do sada uistinu neviđeno ogoljavanje mračnih tajni porodičnog stabla, prilično nakrcanog (pretežno ženskim) simpatizerima ustaškog pokreta, i njegovim aktivnim podržavaocima. Eh, kako je samo lako o istorijskom Zlu i njegovim ovaploćenjima govoriti i suditi „načelno”, „u principu”! Ali, zlo nije samo arentovski „banalno”: ono je i intimno, blisko, poznaješ mu i miris i ukus do poslednje tančine. A to se zlo ispoljava, u porodičnom krugu, kao tvrdoća i hladnoća srca: onog srca koje će se i vlastitog sina odreći i prepustiti ga umiranju zarad svoje mračne fiksacije. Isto kao što će se, u njeno ime, ignorisati ili čak opravdavati, nezamislivo počinjeno zlo nad nedužnim ljudima. O toj Tvrdoći i Hladnoći – koju su mnogi od nas upoznali, ovako ili onako, i od koje se verovatno nikada niko od nas neće oporaviti, jer tu pravog oporavka i nema – Jergović piše bespoštedno, ne kao sudija i dželat nego onako kako pisac to treba da čini: precizno, jasno, bez popusta. Zato je Otac, kao i ukupan spisateljski i građanski habitus njegovog pisca, već naleteo na histerična osporavanja baš iz onog pravca iz kojeg se to i moglo očekivati, ali i nešto šire od toga. Napadi su garnirani standardnim klevetama o piščevom zazivanju „kolektivne krivice” za sve mrtve, žive i još nerođene Hrvate, što je samo opasna floskula i ništa više, pošto pisac Oca nije učinio ništa više i „radikalnije” od, recimo, Karla Jaspersa u njegovom fundamentalnom Pitanju krivice.

Otac je veoma retka i neobična knjiga u najmanju ruku u gabaritima jezika kojim govore Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci, ali bogme i mnogo šire od toga. Ne samo da se takve knjige pišu jednom, nego i takvih pisaca, koji su kadri ovakve knjige stvoriti, ima jako malo, jedva da je opravdano upotrebljavati množinu govoreći o njima. Prašina koja se diže oko nje s vremenom će se slegnuti, i možda ćemo tek onda posta(ja)ti svesni njene prave dragocenosti. Umalo da napišem i „lekovitosti”, ali za to o čemuOtac govori leka nema pa nema.

Vreme, 9. septembar 2010.

17. 02. 2011.

Na presjecištu oralnog i lokalnog

Ivan Lovrenović i Miljenko Jergović,
BiH, Budućnost nezavršenog rata, Novi Liber, Zagreb 2010

Piše: Davor Beganović

Bosna i Hercegovina postala je zemlja u kojoj se misli dočekuju na nož, makoliko racionalne i trezvene bile, makoliko možda samo tako zvučale ali takvo značenje stjecale tonom neutralne analitičnosti, isključivanjem emotivnosti, s njom u nekom našem novom mentalitetu povezanoga prostaštva, jezikom čiji je cilj povreda Drugoga, drukčije mislećega. Proizvodnja kontrahenata proces je kojim se na najlakši način podižu tiraži novina a forumi na internet portalima kroz njega stječu nevjerojatnu (neslućenu, točnije bih rekao) eksplozivnost. Naravno, i taj je skatološki prostor sklon zasićenju te ono što se na njemu prezentira vrlo brzo postaje žrtvom vlastite repetitivnosti i prelazi u jedva svarljivu dosadu. No ono što me osobno zapanjuje jest da osoba, a o njoj će u ovome tekstu biti najviše riječi, koja stigmatizacije u kloakama našega parauma najmanje zaslužuje postaje redovitom žrtvom resentimana zreloga za hospitalizaciju. Riječ je o Ivanu Lovrenoviću. Toliko čiste misli o aktualnoj političkoj situaciji ali i o povijesti Bosne i Hercegovine danas se u zemlji koja se bavi svim prije negoli samom sobom (na pravi način, podrazumijeva se) ne može nigdje naći osim kod njega. A opet gotovo svaki njegov tekst, a oni gotovo nikada nisu polemički (u smislu ratnički) intonirani, izaziva zapjenjene reakcije sa svih strana ideološkoga spektra: pseudo-žižekovska ljevica u njemu želi pronaći nacionalistu, nacionalisti ga drže za osporavatelja njihovih prava na supremaciju u duhovnome prostoru zemlje, dok ga neprofilirana i nedefinirana građanska opcija ne može svariti zbog ustrajnoga negiranja konzistencije njihove slike o budućnosti Bosne i Hercegovine. Sve se to miješa u sliku o Ivanu Lovrenoviću-angažiranome intelektualcu kojemu se poriče intelektualnost (ta, on je tek publicista!), ali ipak se o njemu toliko piše da to poricanje postaje suspektno. Ne krije li se iza njega sumnja u vlastitu sposobnost reflektiranoga poimanja stvarnosti, analitičkoga promatranja političke, ali i ine, svakodnevnice?

No zašto govoriti o protivnicima Ivana Lovrenovića? Zašto se koncentrirati na njih, braniti ga od njih, diskutirati s njima? Zašto kada je kudikamo produktivniji pristup u razmišljanju o samome Lovrenoviću, pristup koji je, kao rekonstrukcijsku bazu jedne besprijekorne individualne intelektualne pri-povijesti izabrao Miljenko Jergović? I meni je, bez ikakve dvojbe, poći tim putem i suočiti se s jednom od najbistrijih svijesti koja je ikada agitirala na bosansko-hercegovačkim prostorima. Za to su mi potrebne i poneke teze, makar ih i ne bilo 21 kojima kulminira knjiga Bosna i Hercegovina. Budućnost nezavršenog rata. Bit će ih tek dvije, a obje će se odnositi na samu osobu Ivana Lovrenovića, ne onog „pravog“ koji šeta ulicama Sarajeva ili hodočasti Bosnom i Hercegovinom, već onog kojega mukotrpno i prilježno valja rekonstruirati iz njegovih spisa i zabilježenih usmenih riječi. Ako sam ga jednom ranijom prilikom nazvao misionarom i kroničarem, sada ću tvaj dvojac tek minimalno modificirati i pokušati ga definirati kao usmenog pripovjedača s jedne i minucioznog istraživača lokalnoga s druge strane.

Ne smiju se zanemariti dva aspekta njegova stvaralaštva, koja i on sam zna ponekad artikulirati, ali koja se često zaboravljaju u okršajima što ih njegove misli, naravno nevoljko, bez želje za, osobito nesupstancijalnom, prepirkom, tako često znaju izazvati. Naime, njegova je djelatnost, čak i onda kada se njegovim besprijekornim stilom razastire po papiru, u svojoj srži duboko prožeta usmenom tradicijom kojom odiše i cjelokupna bosansko-hercegovačka kultura. Nisu rijetki momenti u kojima se Lovrenović-arheolog upušta u avanturu iskopavanja zaboravljenih riječi, iz kutaka pamćenja izvlači oralnu dimenziju svakodnevnoga života koji mu je, po predvidivoj konvenciji, ostao tamo prisutan u liku bake. No to je samo njegova najčistija emanacija. Kao u Andrićevim pripovijetkama, osobito u njima, Lovrenovićevi tekstovi isijavaju napetost dvaju stavova prema svijetu, dvaju oprečnih načina pridavanja smisla prirodi i društvu/zajednici, dvaju koncepcija savladavanja problema što ih okoliš stavlja i pred individuu i pred kolektiv i na koje se re-agira na dijametralno suprotan način. Kada Miljenko Jergović i Ivan Lovrenović za središnji dio svoje zajedničke knjige biraju inrtervju onda je ta odluka daleko dublja od banalne prosudbe po kojoj je forma razgovora zapravo neobavezna i neobavezujuća, publicistička igrarija podarena ničim opravdanom površnošću. Iza nje se, navodno, krije proizvoljan čin dvojice autora koji si dopuštaju slobodu ćaskanja pretvarajući u njemu i najozbiljnije teme u intelektualnu razbibrigu dokonih subesjednika. Ničega od toga u ovome razgovoru nema, niti se takva praznina u njemu može zbiti. Naprotiv, kriptousmena forma intervjua, zahtjevnog i višeslojnog novinskog žanra, u ovoj se knjizi pretvara u sudbinski izbor. On se u njoj realizira zato što drukčije nije moglo biti, zato što je tako moralo biti.

Jergović  novinarski dio posla, a polako smo počeli zaboravljati čime on oficijelno zarađuje kruh, obavlja s bravurom. Njegov je repertoar pitanja brižljivo promišljen, iza njega postoji cilj ali taj se cilj ne nameće kao apsolut, već omogućuje i improvizaciju. Tamo gdje Lovrenović otvori novu, zanimljivu temu, Jergović ne inzistira na svojemu već pušta sugovornika da iskaže ono što ima reći. Govorna situacija koja se tako razvija omogućuje i jednome i drugome sudioniku prostor slobode koji, ipak, nije apsolutan. Kada bi to bio onda bi se preobrazio u prostor gorespomenute samovoljne, u intelektualnoj razmjeni nedopustive, igrarije. Upravo takav koncept razgovora obogaćuje se pravim temama (Jergovićeva zasluga) koje harmonično korespondiraju s oralnom formom i o Lovrenoviću kažu ono što on sam ne bi htio reći, možda toga čak i nije svjestan. Otkriva se u njemu osoba koja posjeduje duboku spoznaju svojega podrijetla ali koja iz njega ne izvlači nikakvu pragmatičku korist – ni za sebe ni za one koji ga slušaju/koji čitaju što kazuje. Lovrenovića se moglo i drukčije, ne manje efikasno, „ispitivati“. Učinio je to prošle godine u Sarajevskim bilježnicamaEnver Kazaz. Ono što je osobito važno jest da ta se dva razgovora ne preklapaju. U kronološki prvome skupine se pitanja koncentriraju oko poetike, shvaćanja povijesti, ponekad dodiruju brizantnu političku tematiku ne dopuštajući da ona, kao najzavodljivija, prevlada. Za razliku od Kazaza Jergović Lovrenovića-intelektualca koji ima što „kazati svijetu“ stavlja u drugi plan, a u prvi pozicionira Lovrenovića-svjedoka. Upravo je zbog takva strateškog izbora pred publikom, kockicu po kockicu, složena konstrukcija osobe koja je obilježena diskontinuitetom, bićem čija osobna povijest kao da performativno korespondira s poviješću njegove opsesije – Bosne i Hercegovine.

I tu dolazi do razgranavanja moje druge teze: Lovrenović kao kroničar, analitičar i tumač lokalnoga. U ovome se intervjuu, naime, artikulira ono što je drugdje iskazano posredno, fokusiranjem interesa, odabiranjem specifičnih diskurzivnih strategija. Da bi se dosegla dimenzija u kojoj se može steći svijest o samome sebi kao, primarno, istražitelju lokalnoga, otkrivatelju mikro-struktura, potrebno je ispripovijedati priču o samome sebi. Osobito je u impozantnome Liber memorabilium bilo riječi o vlastitoj osobi; no ta se riječ, vođena specifičnom strukturom pripovjednoga teksta, nadavala u svojemu fragmentarnome i, evo opet ključne riječi, diskontinuiranome obličju. Miljenko Jergović, slijedeći pripovjedača u sebi, „tjera“ Ivana Lovrenovića da, kroz ispovjednu formu, sklopi linearnu povijest svojega života. I kao kakvim čudom, u nekoj obrnutoj psihoanalizi, to mu i uspijeva. Pred nama se prostire slika osobe koja se isprva formira od minijaturnih obličja, od čestica sjećanja – na zbivanja u razrušenom djetinjstvu prije svega, ali i na odlazak na školovanje, studij, zapošljavanje – da bi sasvim polako dolazila do momenta u kojemu privatno mora ustuknuti pred javnim, do momenta u kojemu se Ivan Lovrenović od provincijskoga gimnazijskoga nastavnika u rodnome gradu transformira u određujuću figuru kulturnoga života Bosne i Hercegovine sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća. Pri svemu tome, kao kakav prekrasni ispovjedni memento, ostaje filigranski točno uhvaćeni moment sreće u osjećanju bivanja svoga na svome: „Bio sam intenzivno okupiran, i intelektualno i emocionalno, istraživanjem lokalne historijske, kulturne baštine. To me je ispunjavalo i bilo je jako lijepo.“ U ovim riječima odzvanjaju one iz intervjua s Kazazom gdje Lovrenović s blagom zdvojnošću veli: „Da mi je pripovijedati u eseju.“ Radoznalima će se tu prikazati svašta: tragedija gubitka oca, pokušaj njezina naknadnoga reflektiranja, silovite prepreke koje pred tu refleksiju postavljaju nedostatak informacija ali i šutnja okoliša, traženja kauzalnosti, gotovo očajničkog, u dobu u kojemu je vladala kontingencija, iskustva s hrvatskim jezikom pedesetih godina, od ranije poznata priča o susretu s službenikom UDB-e. No kako se prelazi iz privatnoga u javno, odnosno što se jedno s drugim više stapa, gotovo do nerazaznatljivosti, tako se u prvi plan guraju osobe i događaji koje su u pri-povijesti „igrale ulogu“.

A pri-povijest o kojoj je riječ, i u kojoj je naš pripovjedač bio više od pasivnoga promatrača, jest Bosna i Hercegovina sedamdesetih godina, jest ona čudesna priča u kojoj se kultura pokazuječimbenikom, ne ancilom burne politike i ekonomije „dugoga trajanja“. Opet je tu važna jedna paralela. Posao koji Lovrenović, u pripovijedanju svojih uspomena, priprema za buduće znanstvenike u drugoj su, dijaloški (ali u pisanoj formi!) postamentiranoj knjizi, za kasne osamdesete obavili Miljenko Jergović i Semezdin Mehmedinović korespondirajući u Transatlantic mailu. Zanimljivo je, onda, promatrati dijalog između tih dvaju uradaka, presjecišta kao mjesta generiranja sličnosti i lomove kao mjesta generiranja različitosti. Još jedno ključno pitanje odnosilo bi se na kretanja od periferije ka centru, pri čemu se kod različitih generacija periferije i različito oblikuju. U slučaju starije geografski, u slučaju mlađe sociološki. Margina je Lovrenovićeva margina provincije, margina Jergovićeva i Mehmedinovića socijalna, makar se topografski pozicionirala u administrativnome, ekonomskom i kulturnom središtu države. Generacijski uvjetovana različitost rubnosti položaja u kontekstu se ratom uvjetovanih preobrazbi pokazuje fluidnom. Ni jedni ni drugi ne tragaju za esencijom koja bi ih dovela do izvornoga bitka. Potraga je za tim bitkom uvijek već odgođena, toliko neizvjesna da se sumnja u njezin ishod pretvara u program. Unutrašnji i vanjski egzil očituju se momentima spoznaje o nedoseživome Jednome te se kao takvi  profiliraju kao mjesto nijekanja kvintesencije Jednoga – Nacionalnoga – u zemljama bivše Jugoslavije.

Dakle, prelazak s periferije, koju se voli i koju se želi bilježiti, ali koja tebe ne voli i ne želi biti bilježena, u centar koji do mikro-bilježenja malo što drži, koji želi vidjeti sebe upisanoga u kroniku i u povijest. Pri tome i centar zaboravlja koliko je mali a Ivan Lovrenović taj njegov zaborav vješto koristi i postaje kroničar sredine koja je, iskreno govoreći, tek nešto veća od Varcar-vakufa. Sarajevo je, zapravo, veliki Mrkonjić, Bosna je nadstrešnica koja prekriva i jedno i drugo, a mogućnost koja se pruža sekularnom franjevcu jest mimikrijsko uvlačenje u makro-zbivanja na koje se primjenjuje ista tehnika što se pokazala tako efikasnom (i politički opasnom, dapače kriminaliziranom o čemu svjedoči sada groteskna a u doba zbivanja itekako realno-prijeteća epizoda Lovrenovićeva zatvaranja u banjolučku Crnu kuću) u ispisivanju „dugoga trajanja“ mikro-sredine. U takvoj se re-konstrukciji povijesti u potpuno novome svjetlu pojavljuju ličnosti koje smo odveć lako skloni zaboravljati, čak i s prezrenjem gledati, urednici časopisa i pokretači biblioteka u kojima se na znanstveno-filološki način pristupnom čini dotada disperzirana ili teško dostupna građa, seminalna u ispitivanju kulturne povijesti. Takve su nezaobilazne figure Čedo Kisić ili Hasan Grabčanović. Odjek Čede Kisića izranja u razgovoru Lovrenovića i Jergovića kao poligon intelektualnih razmjena i pročišćavanja kulturalne svijesti par excellence. Usporedi li se to s današnjom scenom, na kojoj se Kisić u „memoarima“ talentiranog režisera ali katastrofalno netalentiranog, (polupismenog – rekao bih kada bih i na trenutak povjerovao da su ti memoari isključivo njegovih ruku djelo; ovako se skribomanija ravnomjerno dijeli na ghost-writera iz one novinske institucije koju Milošević osamdesetih nije ni morao osvajati i drvengradskog viteza borbe protiv globalizacije) spisatelja pojavljuje kao personifikacija partijskog „tamnog vilajeta“ (lubardoidi su, opet smo zaboravili a na to nas je, srećom i zato mu hvala, podsjetio Nenad Veličković, koristili još ljupkiji termin „karakazan“), onda se može vidjeti kolika tragedija nastaje zanemarivanjem proučavanja kulturalnog pamćenja. I pitanje „memoaristi“ ali i njegovim adlatusima u Bosni i Hercegovini i u Srbiji: U kolikoj je mjeri opaska o odveć velikom broju psovki u jednome scenariju (koja nema obvezujuću snagu) znak cenzure? I još jedno: Otkuda njemu, nevinome i nezaštićenome, podatci o navodnim tajnim sastancima kojima dirigira SDB?

Na stranu ti ubodi koji više svjedoče o osobama koje ih, podlo i kukavički, zadaju nego o onima protiv kojih su upereni. Pogleda li se časopisna, izdavačka, filmska, književna Bosna i Hercegovina u onim godinama koje rekonstruira Lovrenović, vidjet će se da tako intenzivna djelatnost nije mogla biti pokrenuta bez logističke podrške onih koji su „odlučivali“ i bez investicijske mase koja je u nju uložena. Koliko jedna činjenica govori o stanovitome otopljavanju rigidne ideološke svijesti, toliko druga svjedoči o porastu ekonomske moći koja jednoj sredini omogućuje intenzivno bavljanje vlastitom prošlošću. Danas toga, bojim se, nema a posla kojega valja obaviti itekako ima. Tko će biti novi udarnici kulture i tko će im omogućiti da razviju svoju udarničku energiju jest pitanje na koje odgovor mogu ponuditi jedino astrolozi. Budući da ove retke ispisujem za rubriku pozicioniranu nešto prije one horoskopske, nemam ni kompetencije za izvršenje toga zadatka.

Dosada sam uglavnom govorio o prošlosti. No gdje je budućnost, na prominentno mjesto inaugurirana u podnaslovu knjige? Ona je sadržana u 21 tezi koje, bez proročanskoga impetusa, ono što će biti sa zemljom prognoziraju na osnovu onoga što se s njom zbivalo i što se sada zbiva. Teze su, prema tome, mješavina triju vremenskih dimenzija od kojih niti jedna ne pretendira na apsolutnu istinu – doživljenu, koja se doživljuje ili će, pak, biti doživljena. Meni najdraži esej Ivana Lovrenovića zove se Katakombe u Varcaru. U njemu je možda i uhvaćen onaj moment „pripovijedanja u eseju“. Groblje kao geometrijski centar grada (ne onog zapamćenog u kojemu je to središte bila Čaršija) shvaćenog kao zbir onih što ga nastanjuju, a u vremenu ga pripovijedanja nastanjuju mrtvi. Katakombe (kojih povijesno-arheološki u Varcaru nema, smještene su one u nedalekom Jajcu) kao metafore prognanstva koje se ne miri s nametnutim stanjem jesu slika zaludne (?) upornosti „lokalnih junaka“, modernih antičkih kršćana, koji, pasivno, odbijaju mirenje sa sudbinom. Ponešto patetični, uostalom temi primjeren, završetak toga eseja zapravo je uvod, anterioran, u 21 tezu: „U njihovome opstajanju ima više mudrosti, više hrabrosti, više ljubavi i istniske energije za ponovnu izgradnju društva, nego u velikim statističkim brojevima i prigodnim frazama, nego u svim našim ‘nacionalnim politikama’.“

I doista, ako bi se teze dalje sabijalo, ako bi se njihovu elementarnost htjelo dodatno sažimati, tražiti, u jednu riječ, jezgro jezgra, tada bi se moralo doći do izgradnje društva. Teze su prijedlozi te izgradnje, no budući da ih formulira čovjek bez političkoga utjecaja, one se pretvaraju u slobodnu intelektualnu refleksiju maloga pragmatičkog ali velikoga etičkog dometa. Stavi li se u zagrade uvodna, tako i naslovljena, spoznat će se da njihov autor Bosnu i Hercegovinu vidi upisanu u krug inozemne ovisnosti otvoren Dejtonskim sporazumom. Zatvoriti ga može samo pripajanje zemlje tamo gdje pripada, kako geografski tako i kulturalno, naime u Europu, u Europsku Zajednicu, no to se zatvaranje može realizirati tek pristane li se na mukotrpne pregovore, ponovna pozicioniranja, potragu za novim identitetima koja ne smije inzistirati na brahijalnom rušenju starih što je bila dominanta posljednje decenije nesretnoga dvadesetog stoljeća. Oko ta dva povijesna stožera (realizacije i potencije) Lovrenović sklapa građevinu sazdanu od niza suptilnih promatranja. Najdomljivija su ona što postuliraju devijantne antropološke, mentalitetima uvjetovane, konstante kojih se treba riješiti želi li se prevazići statička okamenjenost društva i zajednica. Minucioznost uvida ogleda se u skidanju vela svakidašnjosti s određenih fraza koje smo navikli recipirati a da se pri tome ne upitamo o njihovome istinskom semantičkom sadržaju. Tek se kosim čitanjem otvrdlih toposa s njih skida naslaga uobičajenosti i pokazuje njihova nakaznost. U briljantnoj 19. tezi, tako, Lovrenović raskrinkava naslage koje su se sedimentirale na površini floskule o nužnosti beskompromisnosti i pokazuje teške ideološke posljedice koje su u nju a priori upisane. Ako se beskompromisnost slavi kao ideal, jedini način rješavanja nagomilanih problema jest sila. Iz toga slijedi da ta antropološka konstanta u samome začetku poziva na nepomirljivost. Kuda nepomirljivost vodi, vidjeli smo 1991.

U uvodnome eseju Sam u Bosni Miljenko Jergović kroz svoje uspomene na prve susrete s Lovrenovićem i na produbljavanje poznanstva koje će prerasti u prijateljstvo vjerno rekonstruira šizofrenu atmosferu u Sarajevu devedesetih a knjiga se završava Lovrenovićevim portretima dvojice ključnih sudionika u tragičnim zbivanjima u Bosni Hercegovini: Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića. Dok se za ovog drugog i pronalaze riječi opravdanja, drugi je apsolutni negativni junak cijele knjige. U inače tehnički bespirjekornome poslu na opremi zbio se i jedan propust kojega bi u sljedećim izdanjima (a njih će, toplo se nadam, biti) valjalo otkloniti. Ovako gusto ispisano štivo zahtijeva višekratno iščitavanje i vraćanje ispisanome. Taj bi posao bio bitno olakšan kada bi se knjizi dodao indeks imena i pojmova.

17. 02. 2011.