Prikazi, pogovori, kritike

Tamna zvezda

Miljenko Jergović:
Ruta Tannenbaum
Northwestern University Press 2011.

Piše: Tadzio Koelb

Prevela: Olja Petronić

Ruta Tannenbaum je roman o jevrejskoj devojčici, glumici (sunarodnici je porede sa Shirley Temple), koja je umorena u Holokaustu. Njena smrt, o kojoj se govori u prologu, dakle pre nego što čitaoci saznaju bilo šta drugo o njoj, poprima oblik narodne bajke o “princezi”. Ta je princeza gotovo uspela da postane nevidljiva, ali ju je desno stopalo, jedino što je od nje ostalo vidljivo, odvelo u zarobljeništvo. Nadala se da će je odvesti u Indiju, ali su je umesto toga ukrcali u stočni vagon za Poljsku. A mi smo zamoljeni da razmislimo o tome “koliko je ohola bila ta princeza!”.

Mada u ostatku romana Ruta Tannenbaum nema elemenata fantastike, on se svejedno odlikuje mnogim narativnim svojstvima narodne priče. To je očigledno namerno urađeno: Miljenko Jergović se u velikoj meri poziva na “folklor” (od čega je ponešto verovatno sam izmislio) tokom čitave priče. Podražava i njegov ciklični jezik, često ponavljajući, kad je, na primer, reč o Rutinom ocu Moniju, “Bog ti ne dade pameti ni koliko je šafrana u sirotinjskoj kaši!”

Prve dve trećine knjige su otvorena društvena satira. Čini se da Jergović, poput Swifta, gaji rđava osećanja prema “toj životinji zvanoj čovek”, tako da su Moni, njegova žena Ivka, njihovi susedi, kolege i članovi porodice nemilosrdno secirani zbog svoje pretvornosti. Čitaocima će se teško svideti likovi na koje treba da se usredsrede: nema tu Charlesa Swana da predstavlja ono što bi moglo da bude, i nema senzibilnog Marcela da ceni njegovu žrtvu. Da bi pokazao koliko se proširila trulež samozavaravanja, autor u Ruti Tannenbaum pravi niz digresija kojima vodi čitaoca kroz zagrebačko društvo i raznovrsne porodične priče, preko pozorišnog sveta, pa u jevrejsku dijasporu i drugde.

Vraćajući se u pravilnim intervalima na središnju priču o Ruti, roman se polako razvija. Čak i to što se Ruta iznenada proslavila kao glumica utiče na intenzitet, ali ne i na prirodu priče.

Tek rat će to učiniti. Njegov dolazak je užasna neminovnost, prilično spretno “nagoveštavana” kroz čitavu knjigu, kao kad Moni za svog punca kaže “da si je umislio kako bi nam novi njemački kancelar, gospodin Hitler, mogao učiniti neko zlo. Kao da je, sveca mu, lav maksimirski, kojega su pustili iz kaveza da prošeta do Jelačić placa, ili je luđak iz Stenjevca, silovatelj i mamoubojica, a ne fini gospon.”

Znakovi su sve očigledniji, ali su ljudi previše zabavljeni sami sobom da bi ih primetili, i čitaocu uskoro postane jasno kako tužne sudbine – da postanu ubice protiv svoje volje ili da budu ubijeni – čekaju sve njih. Ironično je, međutim, to što rat konačno obezbeđuje Jergovićevim likovima pobude koje su im bile potrebne da izgledaju ljudski. Sada zabrinutiji za opstanak nego za društveni status, članovi Rutine porodice poprimaju novu čvrstoću. Njihovi postupci imaju značenje i posledice, pa nameću linearnost narativu koji je ranije neizbežno odavao utisak cikličnosti.

Narodne priče imaju naravoučenije, a u ovom slučaju se čini kako ono glasi da su mnogi od nas uspavani automati koji čekaju razbuđujući sudar sa stvarnošću da bi postali ono što zaista jesu. To je duboko pesimistička vizija sveta, i teško je uživati u njoj u svetlu toga što nismo sigurni kako da procenimo Jergovićevo tako žestoko karikaturisanje društvenog poretka koji se odavno raspao. Mogli biste isto tako elektronskom poštom slati pretnje smrću Pittu Starijem.1

Mada izdavački materijal za knjigu naglašava da je lik Rute nadahnut “stvarnom ličnošću”, autor u Appedixu insistira na tome da Ruta Tannenbaum nije jevrejska devojčica i glumica Lea Deutch, koja je u prošlosti bila slavna u Hrvatskoj, i da, osim toga što su živele u istoj ulici, njegova Ruta i istorijska Lea nemaju mnogo toga zajedničkog. Čitaoci će se, sva je prilika, nadati da je to tačno, i da je nešto od Leinog mirnodopskog života bilo ispunjeno svrhovitošću koju Jergovićevi likovi iskuse tek u mračnoj noći rata.

___
1 Engleski državnik (1708–1778), jedan od pokretača Sedmogodišnjeg rata (1756–1763), nakon kojeg je Britanija postala kolonijalna sila.

The Times Literary Supplement, 16. 09. 2011.

28. 12. 2011.

Promet i propast

Miljenko Jergović:
Wolga, Wolga
Schoeffling 2011.

Piše: Andreas Breitenstein

Prevela: Anne-Kathrin Godec

Krvavi ratovi za Jugoslaviju su završili, dok emocionalnoj i intelektualnoj raspravi o njezinom trajanju i nasljeđu još dugo neće biti kraja. Počela jest, i to na impresivan način, s piscima kao što su Dževad Karahasan, Drago Jančar i Bora Ćosić. S obzirom na to da je Ivo Andrić sa zakašnjenjem od nekoliko desetljeća pisao o bosanskim godinama u Austro Ugarskoj monarhiji, te s obzirom na to da se ni Danilo Kiš ni Aleksandar Tišma nisu žurili da provedu mračni obračun s holokaustom na srpskome tlu, mi još uvijek čekamo najznačajnija književna djela o ovim posljednjim ratovima. Doduše, postoji autor od kojega u tom pogledu možemo očekivati štošta značajno. Njegovi romani pucaju od kritične, intelektualne supstancije, u virtuoznom tempu i ludoj radosti imaginacije. Višenacionalni eksperiment Jugoslavije kao utopija, tragedija ili farsa, to je svjetskoknjiževni projekt bosanskog Hrvata Miljenka Jergovića, rođenog 1966. u Sarajevu, a danas u Zagrebu nastanjenog pisca.

Auto kao simbol

Bijes, bol i tuga karakteriziraju Jergovićeve knjige, među kojima se jugoslavenska obiteljska saga “Dvori od oraha”, puna likova i epizoda, posebno ističe. Osim tog romana, autor je napisao romanesknu trilogiju o automobilima, u kojoj divljim vožnjama stiže u srce jugoslavenskog kompleksa: “Buick rivera” (2002, njem. 2006) „Freelander“ (2007, njem. 2009) i „Wolga, Wolga“ (2009) – i ovaj posljednji roman je upravo postao dostupan na njemačkom, u izvrsnom prijevodu Brigitte Döbert. U tom zadnjem tekstu automobil je simbolično mjesto čovjeka čija je sudbina duboko upisana u političku i društvenu stvarnost propale države. Rasplet prikazuje sve razmjere Jugoslavije, kao i njezinu fragilnost. A na horizontu se najavljuje genocid, kao posljednji čin koji dolazi na fatalnom kraju priče.

Junak knjige “Volga, Volga” zove se Dželal Pljevljak. Kao vozač u jugoslavenskoj armiji bio je vjerni podanik režima, koji mu kao penzioneru ostavlja jednu od svojih ikona, crnu volgu. Bivša luksuzna limuzina partijskih glavara i visokih oficira krajem osamdesetih godina postala je sramni relikt prošlosti. Pljevljak ju je preuzeo od generala Karamujića koji je, u nevolji zbog hrvatskog nacionalizma, digao ruku na sebe. Iako je nekada bio partizan od prvoga dana, to ne znači ništa pri susretu sa svemogućem šefom službe sigurnosti. Generalov slučaj pokazuje svu paranoičnost komunističkog aparata, temeljenog na moralnoj korupciji i strahu, prisluškivanju i izdaji.

S Karamujićevom smrću Pljevljak gubi svojevrsnog oca – i to nakon što mu je već kći nestala, a žena počinila samoubojstvo (iz očaja). Utjehu nalazi u povratku na islam, što je razlog da svakoga petka volgom putuje iz primorskoga Splita u unutrašnjost zemlje, u Livno gdje se moli u džamiji: “Bio sam sâm na cesti. Niti je ko išao prema Bosni, niti ih je bilo koji se iz Bosne vraćaju.”

Ondje mu se pridruži mladi dubiozni hodža koji – čini se – ujedinjuje svu patnju Bliskog istoka u sebi. A slučajno, zbog kvara na autu u bosanskom snijegu, susreće obitelj Fatumić, usred koje će naći novu domovinu. Za Božić 1988. odluči im pokloniti volgu. Ali automobil se u večeri uoči Nove godine pretvara u oružje – u nesreći u mjestu Fatumi strada nepoznata peteročlana obitelj. Dželal priznaje krivnju, priznaje da je vozio mrtav pijan, i čeka ga petnaest godina u zatvoru. Njegov slučaj potrese cijelu zemlju, jer ostaje zagonetno kako je iskusni šofer i musliman vjernik mogao skriviti takav eksces.

Tek kasnije saznajemo sve o gubitku i o nesreći – iako je to zglobno mjesto ovog trodjelnog romana. Jergović virtuozno upravlja igrom pripovjednih perspektiva, svaka promjena gledišta otvara nove iznenađujuće momente. Tek s drugim dijelom, izvještajem o nesreći napisnim u hladnom tonu, možemo naslutiti da je prvi dio, ta priča bolnog sjećanja iz Dželalove perspektive, u velikoj mjeri ispunjena psihološkim potiskivanjem. Dok drugi dio otima magiju legendama (i stvara nove) i potvrđuje krivnju, u trećem djelu progovori skoro slomljeni junak, iz zatvora, ponovo o istinitim događanjima.

S Pljavljakovom obiteljskom poviješću ispričana je i jugoslavenska historija, počevši s tridesetim godinama prošlog stoljeća – u furioznoj abrevijaturi, punoj fantastičnih likova i ludih anegdota. Dželal preživi svjetski rat kao siroče, kao vozač u vojsci doživljava euforiju novog početka i strategije zaboravljanja – na primjer u građenju gigantske vojne podzemne kaverne, skloništa u kojemu žele stvoriti „raj ispod zemlje“ (samo što se problem s nebom ne može riješiti). Malarični bolesnik u medicinskoj sestri nađe suprugu, ali se pokušaj da postanu roditelji pretvara u muku. Dželal, doduše, ostaje iskren u vremenima kad je laž životni eliksir. Od trenutka kćerinog nestanka, baš na danu zakletve pionira u Podgori, tajna policija ga prisluškuje i opservira, a pogotovo su im sumnjivi neočekivani posjeti džamiji.

Kći Maja (od koje se svako malo pronalaze neki osobni predmeti) kao i ličnost Dželala dio su kolektivne narodne mitologije, točke kristalizacije u pričama koje nemaju veze sa stvarnošću nego pokazuju podsvjesne strahove pred Jugoslavijom bez Tita. Jer Dželalov čin dira u tabu zonu politike, etnije i religije, što je ujedno razlog zašto se i žuta štampa i inteligencija jednako bacaju na njegov slučaj: je li kriv fanatizam, eskapizam ili depresija? Da li ta nesreća najavljuje samo još goru nesreću? Nakon početka rata zaborav prekriva ne baš slučajno činjenice događaja.

Pretkraj izgubljena u snovima

Čežnja i tuđina, tuga i bijes obilježavaju knjigu “Volga, Volga”. Jergovićeva automobilska „dokumentaristička fantazija“ rođena je u spoznaji “da se u ime onoga što će se tek dogoditi mijenjaju i ljudske prošlosti i povijesti”, da ljudima olakšaju život, kako kaže autor izvještaja. U pitanju su životne laži generacija. Jugoslavija djeluje izgubljena u snovima, želja za istinom se suprotstavlja iluzijama i snovima, lažima i legendama. Dželal Pljevljak nalazi svoj integritet uzdignuvši se iznad sudbine. Kad se u Bosni čuju prve eksplozije, on je sretan čovjek u zatvorskoj ćeliji u Foči.

Pokazuje se da je “Volga, Volga” najzad i groteska ispunjena gorkom komikom. Miljenko Jergović majstor je melankoličnog istraživanja – neka ga još bezbroj milja nose njegove pripovjedačke energije i preciznost njegove mašte.

Neue Zürcher Zeitung, 22. studenoga 2011.

13. 12. 2011.

O činjenicama, legendama, snovima i lažima

Miljenko Jergović:
Wolga, Wolga
Schoeffling 2011.

Piše: Christian Hippe

Prevela: Anne-Kathrin Godec

Okrutni dogođaj koji je pokretačka točka u romanu tek se kasnije otkrije: prometni prekršaj u kojemu su na prvi dan nove 1988 godine. poginule dvije odrasle osobe i troje djece. Dželal Pljevljak, do tada samozatajni, dugogodišnji vozač u jugoslavenskoj armiji, sebe okrivljuje da je u stanju potpunog pijanstva izazvao nesreću. Na početku romana pratimo ga na putu do sela Fatuma gdje želi prodati Volgu M 24 obitelji s kojom se sprijateljio – isti auto koji će nekoliko sati kasnije skriviti nesreću. Vožnja se pretvara u putovanje u prošlost, budi sjećanja na suputnike, na vremena tuge i samoće.

Do ovog trenutka arhitektura pripovijedanja vidljivo podsjeća na Jergovićev uspješni roman Freelander (2007), u kojemu vožnja autom služi kao motor za pogled unazad u mislima. Čak i aludiranje na marku automobila u naslovu knjige “Volga, Volga” čini vezu s prethodnim romanom ovoga hrvatskog autora. Ali ovdje se odjednom neočekivano mijenja perspektiva i izvještaj o istraživanju novogodišnjeg događaja vodi do promjene napona. Izvještaj rekonstruira pretpovijest Pljevljaka: nestanak kćeri, samoubojstvo supruge Mersihe i put na kojemu sudbinom kažnjeni nađe utjehu u vjeri.

Međutim, izvještaj ne otvara dvojbu u krivnju optuženog. Ostane zagonetno zašto se baš iskusni vozač i vjernik musliman, kojemu vjera zabranjuje konzumiranje alkohola, tako napio i riskirao nesreću. Prema kraju romana, kao i na početku, iz Pljevljakove perspektive se rekapitulira događaj i otvara još jedan, posve novi preokret.

Iako čitatelj na taj način dobiva ključ za tajanstvenu nesreću, prevladava drugi dojam: neizvjesnost o tome gdje su zapravo granice između činjenica, legendi, snova i laži. Istina o stvarima, to pokazuje kontrastna igra perspektivama pripovijedanja, nije samo pitanje osobnog integriteta i identiteta – i baš onom zadnjem se Dželal Pljevljak sam mora kao u molitvenom bdijenju, stalno ponavljajući, uvjeriti.

Ljudi, kaže jednom, rijetko vjeruju u ono što se dogodilo, vjeruju u ono što se nikako ne može dogoditi. Ni sam roman ne štedi s bizarnim likovima i nevjerojatnim životnim pričama koje svaki čas preusmjeravaju pa zaustavljaju tijek pripovijedanja. Jedan takav lik je Bedrija Lukač, teoretičarka kuhanja slatkog i ljutog ajvara. Kao teško traumatizirana svjedokinja Mersihinog samoubojstva, savršeno upravlja strategijom pripovijedanja koja vrijedi za cjelinu romana: s umecima što duže odgoditi tragični kraj priče. Ovaj postupak, doduše, omogućuje autoru i da kratko osvijetli povijest bivše Jugoslavije. Kao poprište vjerskog, etničkog i političkog odnosa i konflikta bivša višenacionalna federacija određuje protok i brizantnost radnje, pa je, recimo, optuženi Pljevljak, primjerice, istodobno i Hrvat, i Musliman. Na kraju secesionistički ratovi u devedesetim godinama relativiziraju krivnju za predratni zločin i predaju ga zaboravu, kao i događaj o kojemu se nekad raspravljalo po žutoj štampi i među intelektualcima.

Iza ove pozadine žestoka je kontroverza o tome jesu li vjerski fanatizam, neosviješteni zanos ili trauma, koji su vodili do stradanja petero osoba, zapravo bili slutnja puno većeg zla.

Tako se slučaj Pljevljak može čitati i kao metafora sudbine cijele zemlje. Naime, Jergović ni ne želi da se roman čita kao poučno-priprosta alegorija. Umjesto toga predlaže naziv “dokumentarna fantazija” – žanr u kojem ovog grandioznog pripovjedača rado pratimo.

Literaturen, broj 103, listopad/studeni 2011.

21. 10. 2011.

Automobilski roman

Miljenko Jergović:
Wolga, Wolga
Schoeffling 2011.

Piše: Andreas Wirthensohn

“Volga, volga” treći je “automobilski roman” hrvatskog autora Miljenka Jergovića, rođenog 1966. Nakon Buick Rivere i Freelandera Jergović je ovaj put izabrao klasično “istočno vozilo” u kojem njegov junak putuje do ishodišne točke života. Dželal Pljevljak radi u komunističkoj Jugoslaviji kao civilni službenik u armiji i sudbina ga teško pogađa. Kći mu nestaje (vjerojatno je žrtva zločina) i žena mu počini samoubojstvo. Utjehu nađe u islamskoj vjeri i kod obitelji koju upoznaje na svakotjednom putu na džumu, redovitu molitvu petkom. Na žalost tragična će prometna nesreća preokrenuti njegov život.

Magični trik na kraju romana potresno je prodoran, i zato ga nećemo odati. Ali nešto možemo reći: Miljenko Jergović ponovno pokazuje da je izvrstan pripovjedač, koji spaja političku povijest i individualnu sudbinu junaka na višeslojni, ali nikada nametljivi način.

Wiener Zeitung

21. 10. 2011.

Tomić u kocki

Ante Tomić:
Punoglavci
Rende, Beograd 2011.

Piše Teofil Pančić

“Čemsekuej kamon bejbi majki grin get lej”, zapjeva iznenada i polutiho kao za sebe.
Po melodiji, rekla bih da je posrijedi pjesma “Yesterday” od Beatlesa.
“Tra la la la la la la…”
Srećom, zaboravio je dio teksta.

Štošta je neobično u vezi sa, je li, „genezom“ roman(čić)a Ante Tomića koji je nedavno, gotovo istovremeno, objavljen u Srbiji i u Hrvatskoj (Naklada Ljevak) pod naslovom Punoglavci. Naime, romaneskni tekst identičan ovome zapravo se premijerno pojavio još pre nekoliko godina pod naslovom Vegeta blues, i koliko se sećam, deljen je uz dnevne novine, u formi knjižuljka mekih korica, onako, kao herc-romani. Vegeta blues bio je deo čudne nagodbe („ugovora s đavolom“?) koju je pisac sklopio s famoznim prehrambenim koncernom Podravka, a koji je – slobodno interpretirano – bio u tome da će megapopularni pisac napisati knjigu u kojoj će se svako malo pojavljivati narečena Podravka, to jest neki od njenih čuvenih proizvoda. Dakle, Firma će dobiti vrlo neobičnu, sofistifikovanu reklamu s umetničkim dignitetom, a pisac će dobiti puno para…

Iako sam voleo i cenio Tomića kao pisca (a ni autorova osobnost – slobodno mi zamerite na privatizaciji! – nikako mi nije mrska), prema samoj ideji sam osećao izrazitu odbojnost, i mislim da se ona nekako prelila i u odnos prema tekstu. Pročitao sam Vegeta blues još u rukopisu i, iskreno  – odmah ga temeljito zaboravio. A radoznalom Tomiću vrdao kako nijesam čit’o. U osnovi, nisam uspeo ni da formiram bilo kakvo mišljenje o tekstu; svako pojavljivanje vegete ili čega drugog iz „Podravke“ u knjizi ubolo bi me u srce… Dakako, nisam pao s Marsa, dobro znam da je recimo filmska industrija puna otvorenog i prikrivenog advertajzinga, o TV-sitcomima i sličnom da i ne govorimo, jasno mi je i da ni ne znam kako „buntovni“ rok bendovi ne kreću na turneje (o festivalima bolje da ćutimo!) bez spiska sponzora i „prijatelja benda“ čiji će šljaštavo izreklamirani brendovi nadbrenditi bendove na sceni, ali ipak, zaboga i pobogu, zar i u Književnosti, pa još na brdovitom Balkanu, pa još ovako! Ukratko, „spoljne“ okolnosti oko ove knjige zaklonile su mi vidik na prozni tekst, i rekao bih da nipošto nisam bio jedini koji je imao taj problem. Uostalom, očigledno je da je to svih ovih godina kopkalo i samog pisca: zato je i, s određenim vremenskim odmakom, poželeo „klasično“ knjižno izdanje, i to pod novim, „normalnim“ naslovom, ne bi li se sasvim udaljio od izvornog recepcijskog konteksta, i tako možda iznova odmerio težinu sopstvenog književnog teksta.

Na drugo – a suštinski ipak „prvo“! – čitanje, Punoglavci uistinu znatno dobijaju na punoći. Radi se o knjižici bez prevelikih ambicija, ali skoro savršeno „iskontrolisanoj“, o kratkom romanu koji se gotovo dodiruje sa žanrom „omladinskog romana“, ili čak neke ženskije i lirskije varijante „proze u trapericama“, a da u konačnici zahvata mnogo više i dublje nego što bi se iz tih (kvazi)žanrovskih odrednica dalo naslutiti. Tomić je svoje junake vremenski-prostorno locirao u samo središte one retrospektivne idile iz nostalgičnih snova o Zlatnom Dobu jugosocijalizma: dakle u godinu 1975. (Goli otoci, Rankovići, gladi i neimaština i ostala ružna prošlost su vrlo daleko, Tito je još vrlo živ, a ružna ratna budućnost je vrlo nezamisliva!), u mirni gradić negde u unutrašnjosti kontinentalne Hrvatske, sve u svemu, u trenutak koji mnogim generacijama danas izgleda kao nekakvo vanvremensko Rajsko Doba (a gde, dakako, umnogome radi i čuveni optimizam pamćenja), ovde autorski podvučen kroz brižljivu, a nenapadnu rekonstrukciju bezbrojnog niza slatkih i bezobraznih detalja jedne epohe. Dvanaestogodišnja devojčica, koju samo što nije počeo da trese pubertet, dolazi preko leta sa roditeljima kod bake i deke u to uspavano ravničarsko mesto, i tu će joj se – kako sama mnogo kasnije zaključuje – desiti sve ključno u životu: prva zaljubljenost i prvo razočaranje u izdaju i kukavičluk slabog i nedostojnog Muškog, ali i obećavajuće (a nerealizovano…) poznanstvo s drugim, koji bi mogao biti (mada neće biti) Onaj Pravi; potom, neizazvani a neizbežni sraz sa malom, zatvorenom sredinom koja agresivno deluje prema pridošlicama i drugačijima, bilo da su „purgeri“ ili „bosančerosi“, a opet, iznutra ganjana ne nekakvim imanentnim „zlom“ nego sopstvenim strahovima i kompleksima; sitne natruhe nacionalnih i verskih predrasuda koje će u nekim tada još nezamislivim vremenima narasti u orgiju mržnje i nasilja; spoznaja da „odrasli“, pa makar i roditelji, nisu ni savršeni ni dužni da to budu; i iznad svega tihi, beskrajno spori, mada opet sveprisutni i nezaustavljivi raspad jednog duboko patrijarhalnog sveta, kao možda i najopsesivnija tema Tomićeva, koja se provlači, ovako ili onako, kroz ceo njegov književni rad.

Sve je to tu u Punoglavcima, na jedva malo preko sto strana, a ispričano iz retrospektivne vizure odrasle naratorke koja se, pak, koliko je god moguće, iznova uvlači u glavu i srce dvanaestogodišnjakinje. Baš kao što je tu i karusel toplo osenčenih likova, porodičnih i vanporodičnih (baka Ljerka i djed Karlo dobrano odskaču…), diskretna (u poređenju s „klasičnim“ Tomićem) ali uobičajeno neodoljiva duhovitost i nepotkupljivi tomićevski „skener“ za sitne, benigne Ljudske Slabosti i za trošnost ljudskih uverenja… Kad podvučeš crtu: nije ovo ni Muškarac bez brkova ni Poskokova Draga, ali jeste Tomić jedan-kroz-jedan, i sasvim je vredan čitalačkog vremena i pažnje! A Podravka? Ma da, tu je sve, i vegeta, i juha iz kocke, i gulaš i marmelada, ima ih na, šta znam, tuce mesta u knjizi, ali gle, u većini slučajeva sasvim dobro funkcionišu kao svojevrsni agensi moderniteta, kao moguće metafore jednog drugačijeg življenja, kakvo su balkanskoj provinciji obećavale „prosperitetne“ sedamdesete. Uostalom, ako to mogu koka kola ili marlboro, što bi metaforički potencijal vegete bio manji, bar u ovom delu sveta? Dakle, Ante se Tomić majstorski izvukao iz juhe koju je sam zakuhao i u slast pojeo, ali to ne znači da bi trebalo da isto učini još jednom, ili da bi drugi trebali da okušaju sreću! Jer, kad se sa srcem kuha…

Vreme, Beograd, 14. 09. 2011.

18. 09. 2011.

Kardiolog i njegov Heraklov kompleks

Napisano za Serbien Leipzig 2011, katalog na njemačkome jeziku, objavljen povodom srpskog nastupa, kao zemlje gosta, na Sajmu knjiga u Leipzigu. Tekst je izvorno napisan na njemačkom

Piše: Ivan Ivanji

Prevela: Anne-Kathrin Godec

Iskreno rečeno: Zapravo ne znam što je sve dio srpske literature. Ali nešto svakako znam: Najbolji roman o holokaustu (čitao sam ih bezbroj, a nekoliko i sam napisao) napisao je Miljenko Jergović (1966) – Hrvat iz Bosne, koji ga je objavio u maloj beogradskoj izdavačkoj kući “Rende”. Spomenuta knjiga nije dnevno aktualna, ali je u svakom slučaju bezvremenska, i bez nje nikako ne mogu sastaviti svoju osobnu listu najvažnijih knjiga iz Srbije.

Zanimljivo je i ovo: jezik na kojemu Jergović piše u Beogradu se zove srpski, u Zagrebu hrvatski, u Sarajevu već nekoliko godina bosanski – a odnedavno u Crnoj Gori crnogorski. Tom romanu naslov je “Ruta Tannenbaum” (njemački prijevod je u planu, ali će najesen najprije izaći Jergovićev roman “Volga, Volga”). Knjiga govori o glumici koju se u Zagrebu prije Drugog svjetskog rata slavilo kao “jugoslavensku Shirley Temple” i koju je stigla židovska sudbina. Kako djevojčica sve to doživljava, kako dobri ljudi postaju fašistički ubojice, nikada nije ispričano na jednostavniji i strašniji način. A sam autor holokaustom nije bio privatno zahvaćen: niti je židovskog podrijetla, niti su mu roditelji bili upleteni u veliku industriju smrti. Možda je i iz tog razloga priča ove knjige tako uspjela.

Jergovićeva najnovija knjiga naslovljena je jednostavno “Otac”. I kod srpskih pisaca Danila Kiša (1935-1989) i Davida Albaharija (1948) očevi igraju veliku ulogu. U radovima mnogih autora poslijeratne generacije očevi su pokazani su kao samosažaljive žrtve sklone jadikovkama. Tako je s nježnim prezirom opisan i otac, nogometni sudac najniže lige, u prvijencu “Oštar start” tridesetogodišnjaka Miće Vujičića. Skoro svake nedjelje on dobije batine od nezadovoljnih navijača. “Nogometni ratovi” služe kao metafora međusobnog klanja jugoslavenskih naroda. Mnogi srpski autori suosjećaju s očevima i preziru ih istovremeno, ali ih ne mrze. Posljednji roman Milete Prodanovića (1959) također je hommage ocu. Velika je to razlika u odnosu na generaciju preplašenih očeva, koju znam iz njemačke književnosti nakon Drugog svjetskog rata.

Pedesetih godina u Srbiji se raspravljalo o tome da li je velikim djelima potrebna vremenska distanca. Dugo se kritiziralo da ne postoji veliki partizanski roman. O samomrcvaranju naroda bivše Jugoslavije odmah su, međutim, napisane stotine knjiga – neke od njih s nacionalističnim tendencijama koje su dosipale sol na ranu (i još uvijek je dosipaju). Knjiga koja po mom mišljenju najkompetentnije opisuje povijest zla u ovom srpskom desetljeću trilogija je autora Vidosava Stevanovića (1942). Izašla je na njemačkom jeziku u jednom svesku pod naslovom “Schnee und schwarze Hunde” (Europa Verlag, 487 st., nađe je se samo još u antikvarijatima.)

Da je Danilo Kiš malo dulje poživio, možda bi postao prvi ozbiljan jugoslavenski i srpski kandidat za Nobelovu nagradu nakon Ive Andrića (dobitnik 1961. godine). U pripovijetki “Enciklopedija mrtvih” (Tvrdi uvez u Hanseru, meki uvez u Fischeru, oboje samo još u antikvarijatima) autor, koji je umro od raka, opisuje nastajanje karcinoma toliko impresivno da mi je, nakon što je dobio dijagnozu, rekao: “Nisam to smio nekažnjeno napraviti…” I što nas se i danas još tiče: Kiš govori i o tome koliko je navodno slavno mrijeti za domovinu: “Mase tkaju tradicije. Pisci fantaziraju. Sigurna je jedino smrt.”

Običaj Davida Albaharija da se odriče odlomaka i jasnog označavanja dijaloga, da stotine stranica piše u jednom pasusu, ne olakšava baš čitanje njegovih vrlo različitih pripovjedaka. Najnovija knjiga “Kćerka” (slučajna, neželjena suprotnost Jergovićevom “Ocu”) najavljena je kao ljubavni roman i prekoračava u jezičnom smislu, namjerno i satirično, granice pornografskog. Pokazana je borba muškarca sa starenjem i intrigama s kojima se mora suočiti. Ali kao u jednoj drugoj njegovoj priči, židovski otac iz realističnog opisa odjednom hoda po Dunavu kao nekad Isus po moru – moćna je to staza, koja vodi ravno iz svakodnevnice.

Grozdana Olujić (1934) dobila je status jugoslavenske Francoise Sagan 1957. godine knjigom “Izlet u nebo”. Tadašnja Jugoslavija se taman bila oprostila od “socijalističkog realizma”, pa je knjiga bila jedan hrabri iskorak. Poslije je pokušavala nastaviti istom stazom uspjeha. Izašle su joj knjige za djecu (koje su se prodale u cijelom svijetu, tako i u Njemačkoj), pa je Olujić postala svojevrsna “Baka bajka”. Godine 2009. riskirala je kao romansijerka comeback s knjigom “Glasovi u vetru” – i dobila sve domaće nagrade kritike. Knjiga govori o kolaboraciji u Drugom svjetskom ratu i o grižnjoj savjesti koja iz tog čina proizlazi.

Najpoznatiji pisac iz Srbije na njemačkom govornom području danas je Dragan Velikić. Kao bliskom prijatelju teško mi je izgovarati riječi hvale – ali u svakom slučaju ga moram spomenuti u ovom popisu. Posebno se mora naglasiti da se Dragan Velikić u svakom djelu bavi novom temom i uz to eksperimentira sa svježim stilskim elementima. Da li život u tuđini oblikuje njegovo pisanje? Njegovi su protagonisti uvijek osamljeni, stradalnici u stranome svijetu, likovi u bezuspješnom traganju, kojima je ljubav samo slaba utjeha. Već nakon prvoga romana “Via Pula” (objavljenom prije Velikićeve emigracije) moglo se govoriti o Velikićevom labirintu osamljenosti.

Kiš, Albahari, Stevanović i Velikić: svi su dobili renomiranu NIN-ovu nagradu. Postoje i drugi autori čije knjige svakako smatram ravnopravnima i značajnima za modernu srpsku književnost – ali još nisu prevedene na njemački jezik. Jedan od njih je Goran Milašinović (1952). Po zanimanju je kardiolog i istovremeno najbolji stručnjak za pejsmejkere. Kad ne boravi na međunarodnim kardiološkim kongresama, onda svakodnevno operira – i objavi svake druge godine novi roman.

“Heraklov greh” govori o ratnim turbulencijama u Jugoslaviji u koje psihijatar na bijegu za Grčku upada na granici. Knjiga je analiza muškaraca, koji su išli u rat da ubijaju susjede druge narodnosti, da pljačkaju i globe – a da zapravo ne znaju zašto. Iz tog razloga liječnik govori o “Heraklovom kompleksu”.

Drugi srpski pisac koji u realnom životu ima “ozbiljno” zanimanje je Saša Obradović. On je jedan od viđenijih pravnika u srpskome ministarstvu vanjskih poslova. Brani Srbiju u velikim, međunarodnim procesama i svake godine piše po jednu knjigu. U knjizi “Drugi drugi svijet” Obradović piše kako srpski oficir Jovan spašava bosansku ljepoticu Šahu iz logora. Ona bar misli tako – i zahvalno mu se dariva. Ona, međutim, ne zna da je Jovan već duže zaljubljen u nju i da je koristio priliku da najprije sudjeluje u njezinom masovnom silovanju, da bi je zatim “rezervirao” samo za sebe. Začuđujuće dirljiva ispovijest srpske krivnje.

Saša Stojanović, inače veterinar, opisuje u jednoj knjizi (svjesno odabranog engleskog naslova “War”) strahote srpskog rata na Kosovu, s aluzijom na četiri biblijska evanđelista. Primijeti se u čitanju da je ispričano i sam doživio kao srpski vojnik. I ova pripovijetka, koja govori općenito o nasilnoj smrti (i konkretno o nedavnoj i obično prešućenoj povijesti), u srpskoj javnosti nije bila posebno zapažena.

Nisam mogao otkriti koliko izdavačkih kuća postoji u Srbiji, iako sam o tome vodio ozbiljno istraživanje. Sigurno je da su na beogradskom sajmu knjiga 2010. bile 383 srpske izdavačke kuće. To znači da na 20.000 građana dođe jedan izdavač. Kako ovo može funkcionirati? Pogotovo ako znamo da država (osim male podrške knjižnicama za kupnju knjiga) ne daje nikakvu potporu: u 2009. godini dali su otprilike 850 € svakoj izdavačkoj kući.

Izdavačka kuća u kojoj sam od 1998. objavio deset knjiga može se navesti kao primjer kako se štampaju knjige u Srbiji. Kuća nosi karakteristično ime “Stubovi kulture”. Predrag Marković (1955) tvrtku je osnovao 1993. i jedini je vlasnik i glavni urednik. Suradnici su svaki mjesec u strahu kada će dobiti sljedeću plaću. Ali nekako ide – i tantijemi se uredno plaćaju svaki treći mjesec. Kada vidim tog čovjeka nižeg rasta, s velikom bradom i neprestano vlažno blistavim očima, imam dojam da lebdi najmanje deset centimetra iznad zemlje. Ljudi koji nisu takvi, u Srbiji ne mogu izdavati knjige. A što bi autori napravili bez njih?

12. 08. 2011.

Kalifornijski domovinski rat

Piše: Ćićo Senjanović

Kolumna Stent by stent, Novi list

Prva štorija: Zoven mater za vidit kako je, a ona mi govori da je išla leć poza obida i da je spavala sve do osan navečer. Kad se probudila, da nije znala je li zora ili večer. Onda je razvila cilu teoriju o blagodati spavanja i zaključila kako moramo bit sritni da nan država nije udrila porez na spavanje. Je, ima prav. Normalno je spavat osan uri, a na sve priko toga vaja platit porez. Lega si u 11 uvečer, imaš se dignit u sedan ujutro. I nema ti oti dan zaspat popodne. Moš ti leć, ali nek te uvati inspekcija, lipu će ti kaznu opalit. Čak inspektori nećedu ni tribat odit po kućama. Svima će nan oko vrata montirat sanometar, a on će bit spojen na centralni sistem, i svaki minut će se imat uvid u količinu spavanja svakoga stanovnika. Pa ti spavaj! I kad ti na kraj miseca dođe račun, dobro ćeš promislit pri nego se butaš u posteju. Neš zaboravit navit žveljarin i stavit ga na kantunal. Uru počinka, i sat ti se javi. I tu uru odma oduzmeš od noćnoga sna. Ma, kad je država lipo organizirana, ne more joj uteć ni minut. Devesto godin smo sanjali državu i sad je pošteno da tî san platimo.

**********

Druga štorija: Najlakše je pucat u mrtvoga vuka, pa ne bi volija da se to i meni dogodi. Puno puti se sitin Sanadera. Veliki je igrač bija. Koliko je stvari moga jemat pod kontrolon za učinit ča je učinija. Koji su to moždani, koja je to bila organizacija?! Miljuni kotačići u cilu Hrvatsku, i sve je to išlo ka podmazano. Stvarno je bija mađioničar. I svakome je čoviku naša njegov ždronj. Lupeže je vata na sitnu korist, karijeriste na skalu više nego ča su zaslužili, ljevičare je vata na odmak od ustaštva, a desničare na toleriranje Hebranga. Suce je vata na Šeksa, Šeksa na Glavaša, Glavaša na zločine. Milinovića je vata na kuću, Kalmetu na Čačićevu cijenu kilometra autoputa, Šukera je vata na Pašalića, a Kosorovu nije triba vatat. Ona se zalipila uz njega jer je svatila da je nepoderiv. I kad je doma začepija sve buže, dogodila mu se Njemačka. Šteta, baš šteta. A tako nas je bilo lipo krenilo. Imali smo za premijera prežencu, čovika koji je govorija puste jezike, čovika koji je cilu zemju drža pod kontrolon i koji nas je punin jedrima vodija u Evropu. Evo sve san ovo napisa za postavit samo jedno pitanje. Ako je deset miljuni euri dobija za Inu, koliko je miljuni dobija za Plivu?

**********

Treća štorija: Evo je otvoreno još deset kilometri autoputa. Oni dil od Vrgorca do Ravče. Deset kilometri miljardu kun. Jedan kilometar 13 miljuni euri. Je skupo, ali je i trasa zahtjevna. Tvrdi kamen Dalmacije. Ma nek je ne znan koliko skupo, ali isplati se. Još kad cesta dođe do Ploča i kad se osin ceste probiju i oni tuneli prema Makarskoj, eto ti Zabiokovlja učas do mora. Oživit će i turizam, procvast će poljoprivreda. Cila će se Dalmacija ravnomjerno razvijat. Dosad se sve spuštalo prema moru, jer je ovde bilo i posla, i asfalta, i blage klime. Bile su škole i bolnice, a počeli su i spomenici dobro rađat.

Pri malo vrimena bija san u Zagreb, i mislija san ostat 20 dan. Posli 12 dan me počelo gušit, počeja me falit Split. Ukrca san se u autobus i vratija se doma. U Zagreb mi je bilo ka kralju, a isto me sve vuklo u Split. Eto, zato je lipo da se gradu ceste, da se gradu tuneli. Sve će bit na ruku i sve će bit na pô ure. Posli rata je puškon tiralo ljude u grad. Vajalo je ispunit petoljetke, vajalo je krenit s industrijalizacijon. Ljude je izgulilo iz njihovoga zavičaja, maklo od njihovih običaja. I još in je Boga zabranilo slavit. Dobro nisu svi poludili. Eto, nekako su se prilagodili, ali nikad nisu zaboravili. I kad je propa komunizam, sve je buknilo. Ideologija, vjera, pisme, sve je došlo na svoje. I još ove ceste i tuneli, sve se izmišalo, sve je propivalo. Pri se u grad dolazilo sa rišpeton, a danas je demokracija sve izravnala. Prethodnica je grad dovela na svoju miru, tako da se ovi novi ča nadiru ćutidu ka na svoje. A mi koji smo odavle, ča ćemo mi činit? Nikidan mi je jedan vršnjak reka: “Ovo nije naše vrime. Naše je samo da se čudimo i da puno ne grintamo. Mi smo svoje prošli. Ajduka, grad, politiku, ekonomiju, sve će to ovi novi i ovi mlađi učinit po svome guštu.” Lako je njemu kad je on racionalan.

**********

Nova štorija: Gleda san Podumljaka kod Stankovića, a nisan se nada. Par dan prije mi je Maja Sever rekla da će Podumljak govorit o Karamarku, a ja san se tija okladit da će Karamarko tu emisiju uspit zaustavit. Izgubija bi okladu. Sad san se spreman kladit da Stanković neće još dugo. Volija bi i ovu okladu izgubit. A emisija je bila takva da si na početku emisije zinija i nisi usta zatvorija uru vrimena. Po svim dokumentima ispada da je Karamarko u takvon sukobu interesa u svojin firmama koje dižu miljune na poslovima s državon, zatim sa zemljišten u svome kraju i sa svojin sportskin angažmanon u KK Zagreb, da bi ga tribala tri Uskoka procesuirat i sedan sudova sudit.

Eto, lipo je da se javna televizija bavi aktualnin ministron, ali mene muči dozirana istina. Ajde, kad ne možeš doć do kompletne istine, dobra je i dozirana. Mislin da novinari tribaju objavit istinu, bez obzira kome ta istina odgovara. Ali i kad pišemo istinu, mi smo samo u službi jačih igrači. Evo, iden malo filozofirat: Karamarko je pokaza ambicije da preuzme HDZ, i sad su mu oni kojima to ne odgovara, odlučili nasapunat dasku. I sad će Karamarko eventualno past, narod će bit zadovoljan, a umisto Karamarka doć će oni koji će krest sto puti više od njega, ali nigdi neće bit ni Stankovića ni Podumljaka da o tome govoru.

A opet, svaka čast Stankoviću i Podumljaku. Razotkrivat triba jednoga po jednoga pa dokle se stigne.

*********

Peta štorija: Prošli prvidan san od moga Ante Šentije dobija čestitku za Dan borca, di on spominje NOB, druga Tita, strane predajnike i domaće izdajnike te završava s kratkin zaključkon: SF-SN! A Ljilja iz Portoroža mi čestita američki Dan nezavisnosti, koji pada na isti dan. Lako je Amerikancima. Posli Drugoga svjetskoga rata oni nisu imali ni jedan rat s kojin bi se mogli ponosit, pa je normalno da se stalno vraćaju onoj grupi marinaca koji dižu zastavu na Iwo Jimu. Da su oni prije 20 godin imali agresiju New Yorka na Los Angeles, niko više u cilu Ameriku ne bi spomenija Drugi svjetski rat. Svi bi in datumi bili vezani za pravedni kalifornijski domovinski rat. Eto, to je ono o čemu san govorija. Novo vrime, novi ljudi, nove vridnosti, novi spomenici.

Sto puti je lipše čut: “Živija general Mirko Norac!” nego: “Živija drug partizanski borac!”

**********

Sljedeća štorija: Uvridija me Boris Tadić. A opet, nije on tako mislija. Možda se samo malo nespretno izrazija. Isključija me iz slavlja. Ili san ja to krivo razumija. Tadić je izjavija da je Đoković u Wimbledonu pobijedija za sve Srbe u Srbiji, Hrvatskoj i BiH. Ne znan je li spominja Sloveniju, Crnu Goru, Makedoniju i Australiju. Kad san čestita prijateju u Beograd Đokovićevu pobjedu, on mi je reka: “Ta pobjeda je puno i za jednu naciju, a kako ne bi bila i za jednog čovjeka.” I on je, znači, na Tadićevon tragu. A ja bi tija da je Đoković jednako moj ka ča je i njihov. Izgleda da to ne može. On je prvo Srbin, pa je onda tenisač, pa izvrstan sportaš i dobar čovik. A da su oni u pravu, dokaz je i to ča na semaforu iza Đokovićevog imena u zagradi stoji SRB. I tako je Pele Brazilac, Maradona Argentinac, a Federer je Švicarac. A ja bi tija da su oni svi moji. S tin da je Đoković naj moj. Ne može, odbij! Svrstaj se pod zastavu!

Gleda san na televiziju doček Đokovića u Beograd, i to je bila ludnica. Na stotine srpskih zastava, pisma, veselje, euforija. Palo mi je na pamet ča bi se dogodilo da san se na tom slavlju pojavija sa hrvatskon bandiron. Bi li me zgazili, zapalili ili bi me slavili? Straj me riskirat. Dok bi in objasnija da san ja zaluta iz vrimena bratstva i jedinstva, i da je meni Đoković skoro draži od Sandre Perković, ode glava.

**********

Sedma štorija: Nisan tija potrošit ciloga Boru Ćosića i njegovo “Kratko detinjstvo u Agramu”, pa san odložija knjigu, gleda san kroz ponistru u plavo nebo i odmara san živce. A živci su me počeli zezat: “A zašto se ne ostaviš pisanja?! Pogledaj Ćosića. Kako ti posli njega nije neugodno napisat i jedno slovo?” Je, dâ san in za prav i zamolija ih da me pustu da još malo guštan u Ćosićevin slikama. To se meštar igra. Pa ti dođe da se uvaljaš u ta njegova sjećanja. Sve neka mekoća, punoća i nježnoća.

A onda san uzeja laptop i kliknija na jergovic.com pa otiša na Ajfelov most i naletija na Semezdina Mehmedinovića. Čovik živi u Americi, ali kako se često pojavljuje na Mostu, to mi je posta ka rod rođeni. Ovi put je nastupija s nečin čemu je dâ naslov Crta snijega. Devedesetak odvojenih rečenica. Sve jedna ispod druge. S razmakon između njih. Svaka živi za sebe, a sve zajedno su zbir sadašnjosti, nostalgije, citata i sjećanja. Pjesma nad pjesmama. I onda između svih njih izleti rečenica po kojoj bi se moga napisat roman i učinit film. Blizu samog završetka Crte snijega Semezdin Mehmedinović je napisa: “Ujutro, spremna za posao, ona širi ruke i pita: Hoće li mi neko reći da sam lijepa?”

Ovo je vagun jubavi i još ostane za tri karijole!

http://www.jergovic.com/ajfelov-most/crta-snijega/

**********

Osma štorija: Nikidan me zaustavlja susid i pita di je ta kuća na vrj Ulice Matije Gupca u koju san se rodija, a o kojoj često pišen. Kad san mu spomenija veliki bor i Javorovu kuću koja je bila ispod naše, učas smo se sporazumili. On je sta malo niže, u kuću od biskupa. A onda mi pripovida da je ispod Javora stala obitelj Radica. Imali su brodić na Zentu. I onda su se 1949. na brodić ukrcali otac, mater i dvoje dice. Išli su na izlet. Prema Braču, Hvaru i Visu. I produžili za Italiju. Čuja je da su posli išli za Kanadu. I okad mi je to reka, ne prestajen mislit o tin ljudima. Nek je dici onda bilo osan godin, danas in je 70. Jesu li više ikad došli u Split? Kako su putovali brodicon? Čega se sićaju? Koja su to vrimena bila da si mora bižat?

Živili mi svi ča su pobigli!

09. 07. 2011.

Biografija paničnoga straha

Miljenko Jergović
Srda śpiewa o zmierzchu w Zielone Świątki
Wydawnictwo Czarne 2011.

Piše: Piotr Kofta

U napuštenom, praznom stanu u Ulici Petra Konjovića 47 u Zagrebu netko je ubio mladu djevojku – ustvari djevojčicu. Zadavio ju je i ostavio, da slijepo bulji u suprotni zid. Policija malo zna o žrtvi, samo da se zvala Srda Kapurova, a rečeno je još samo da je bila siromašna, pjevala je i plesala na raskršću na periferiji, koristeći dugo crveno svjetlo na semaforu za skretanje ulijevo, te je došla iz nedefiniranog dijela Europe, i možda je Ciganka. Međutim, ta nevina žrtva zapliće čvor, postaje točka presjeka mnogim ljudima, neobičan ključ ne samo njihovih biografija, nego i nekoliko desetljeća povijesti zemlje koja se nekad zvala Jugoslavija – desetljeća isprepletenih, paranoičnih, u isto vrijeme tužnih i grotesknih.

“Srda pjeva u sumrak na Duhove”, opširni Jergovićev roman (više od 500 stranica sitnog sloga), iako počinje u mrtvačnici, i temelji se na zločinu, nije kriminalistički – premda u osnovici ima kriminalističku radnju. Hrvatski pisac temperamentno istražuje zamršeni put svojih junaka, iako bježi od reporterskih elemenata u priči. To je zato što imamo pet muškaraca – frustriranog čuvara u mrtvačnici, usamljenog policajca, neostvarenog matematičkog genija, dostavljača pica i kobasica, mladoga društvenog aktivista i poduzetnika u crnom terencu – koje povezuje osoba Srde Kapurove. Ali to je samo simbolički izgovor, budući da njih povezuje puno više – iskustvo apsurdnog, okrutnog rata, progonstvo iz rodne Bosne, nužnost donošenja tragičnih izbora, nesigurni identitet, osjećaj otuđenosti, a iznad svega – panični strah. Jergovićevi junaci, brodolomci iz Titove Jugoslavije, novorođeni Hrvati, Srbi i Bošnjaci, boje se svega: svoje prošlosti, koju je uvijek potrebno nanovo definirati, izgubljeni u nekom od sukobljenih nacionalizama, u strahu su od provincijskog podrijetla, bolnih sjećanja, nepravde, vlastitih loših djela, pretvrdog ili premekog akcenta. Ispod površine naizgled običnih života krije se psihoza totalnog konformizma, kad svaka riječ i gesta ima političku dimenziju, u igri u kojoj je važno i tko je navijač kojeg nogometnog kluba.

Jergović, i sam rođen u Sarajevu, o svemu tome piše s gorkom ironijom, izbjegavajući olake sudove i sentimentalnu nostalgiju. U svojoj knjizi prožima svijest o društvenoj katastrofi, koja je utjecala na sve, bez iznimke – i u kojoj je svatko mogao postati i žrtva i mučitelj.

S druge strane, ovo je rijetki romanom za čitatelje koji znaju cijeniti sofisticirano umijeće pripovijedanja. Hrvatski pisac je majstor digresija, kojima silazi s glavnoga toka, kao da je šteta priča koje bi ostale po prašnjavim zakutcima. Tako priča o obrtniku koji spletom okolnosti nekoliko desetaka zahoda saudijskog princa obložio pločicama, računovođi koji je opsjednut razbijanjem šifri za lutriju, napadaču FK Borac koji je bio toliko lijen da bi zadrijemao dok mu kolege grade akciju, o desetljećima šutnje zatvorenika s Golog otoka, logora za one koji su skrenuli s Titova političkog puta. Te meandrirajuće anegdote usložene su kao posebna zbirka priča – fantastična, dodajmo.

Jergovićeva knjiga podsjeća na drugog znamenitog pisca s Balkana, Danila Kiša, s njegovom strašću za mistifikaciju, konfuziju indicija, miješanje fikcije i stvarnosti. Ali, “Srda pjeva u sumrak na Duhove” podsjeća i na političke romane Maria Vargasa Llose ili na u nas nedavno objavljeni “Muzej nevinost” Orhana Pamuka. Kratko rečeno – to je svjetska klasa. A kad je riječ o književnosti koja približava istinu o sudbini mrtve Jugoslavije, tu je bez premca.

(Gazeta Prawna)

23. 06. 2011.

Bodljikavi fragmenti

Semezdin Mehmedinović
Ruski kompjuter
Izdаvаč: Frаkturа, Zаprešić, 2011.

Piše Mića Vujičić

Frаgment morа dа bude poput mаlog umetničkog delа, sаsvim odvojen od spoljnog svetа i dovršen sаm u sebi – kаo jež, zаpisаo je nа jednom mestu Šlegel. Svoj krаtki romаn pod nаslovom “Ruski kompjuter” Semezdin Mehmedinović ispisuje u frаgmentаrnoj formi, priređujući, nа neki nаčin, rukopis nаstаo pre šesnаest godinа. Jedаn inženjer uspevа dа presnimi sа flopijа dokument koji mu je bio nedostupаn više od jedne i po decenije. Tаko se pred piscem otvаrа rukopis pisаn u vremenskom rаsponu od аvgustа 1995. do аvgustа 1996. godine: “nenаmjerni dnevnik selidbe” koji prаti Mehmedinovićev odlаzаk iz Sаrаjevа 1995. i njegov put do Vаšingtonа, preko Zаgrebа, Finiksа i Njujorkа.

Nа prvi pogled, reč je o аutobiogrаfskoj prozi, аli već u uvodu – koji je potpisаn inicijаlimа – počinju dа se koškаju аutor i nаrаtor. Dok čitа zаborаvljeni tekst, Mehmedinović nаm sаopštаvа dа se osećа kаo dа gledа stаre fotogrаfije nа čije je postojаnje zаborаvio, а kаko uvod odmiče – distаncа postаje sve većа: “čitаjući, osjećаm se kаo strаnаc u vlаstitom životu”. Vrhunаc tog sukobа sа rukopisom sа flopijа koji će rezultirаti konаčnim povlаčenjem piscа-priređivаčа (sаmo inicijаli!) u korist nаrаtorа budućeg romаnа, neće se zаvršiti nа udаljаvаnju od tekstа, već nа distаncirаnju od sаmog sebe, kаko to već u dobroj prozi bivа (“čovjek koji je to pisаo nije više jа”).

Pored togа što će i piscа i čitаocа osloboditi  obаveze dа romаn sаgledаvа u аutobiogrаfskom ključu, distаncа će dobiti posebno znаčenje kаdа S. M, zаvršаvаjući uvodnu nаpomenu, sаopšti: “Nisаm togа bio svjestаn tаdа, а sаdа mi se čini očitim: izlаzаk iz Sаrаjevа nаkon rаtа, pokаzuje se i kаo željа zа odustаjаnjem od književnosti”.

U Mehmedinovićevoj priči o odlаsku, nesporаzum između mene i tekstа dogodiće se još jednom kаdа nаrаtor sаopšti dа je počeo dа piše jednu priču, аli dа u tome nije uspeo. Zаšto – zаto što je odlutаo: “Ovo što pišem, kаo dа ne pišem jа.”

Nаkon togа, nа stotinаk strаnicа, ređаju se krаtke i jаsne slike, opisаne jezikom koji se doimа kаo običаn, аli koji svoj temelj imа u lirici. Frаgmenti složeni uvek u jednom pаsusu opisuju svаkodnevnicu i pričаju priču o odlаsku, sа povremenim proznim flešbekovimа nа rаt. Kаo iskusаn pisаc, Semezdin Mehmedinović (Kiseljаk, 1960) očigledno znа koje od tih pričа birа, аli i kаko ih obrаđuje.

Kаdа prorаde telefoni i servis 95 koji obаveštаvа o tаčnom vremenu, nаrаtor primećuje dа snimljeni glаs pripаdа rаdio voditeljki kojа je umrlа puno godinа pre nego što je rаt počeo. Objаvljuje i tekst o tome: “o simboličkoj istinitosti podаtkа dа se nаjtаčnije vrijeme u grаdu pod opsаdom mjeri glаsom mrtve osobe”. U pošti ondа snimаju novi glаs, аli Oslobođenje donosi člаnаk “Vrаtite nаm Gordаnu Boneti”, nаkon čegа se ponovo instаlirа stаrа аutomаtskа sekretаricа.

Ovа pričа o servisu 95, moglа bi biti “metаforа” Mehmedinovićeve igre sа vremenom u romаnu; igre sа dаtumom nаstаnkа rukopisа sа flopi-diskа i njegovim kаsnijim priređivаnjem; sа glаsom piscа koji ne prepoznаje sаmog sebe, аli ne odolevа dа priču ponovi.

Od prve strаnice nа kojoj se nаlаzi jednа od nаjsnаžnijih rečenicа (“U sаndаlmа sаm sišаo u grob.”), pа do misli o knjigаmа zа plаžu, moru i Atlаntiku nа krаju romаnа – čitаmo zаpise piscа koji se seli, prepoznаjući u svim tim grаdovimа i neke stvаrne ličnosti. Bez obzirа nа to što u jednom frаgmentu glаvni junаk sedi u restorаnu u koji je svrаćаo i Trumаn Kаpot, ne morаmo (zbog tog jednog doručkа) Mehmedinovićev “Ruski kompjuter” nаzvаti dokumentаrnom prozom. No, nа poslednjih dvаdesetаk strаnicа koje se čine nаjboljim (i nа kojimа nemа nаglаšenog poentirаnjа kome je pisаc ponekаd sklon) – pripovedаč, tаdа već u Njujorku, odlаzi u posetu “jugoslovenskom disidentu Miši Mihаjlovu”. Želeći dа pomogne mlаđem prijаtelju koji je tek stigаo, Mihаjlov gа je odmаh upitаo dа li mu trebа mikrotаlаsnа. Kаd je došаo dа je pokupi, primetio je dа je Mišа Mihаjlov prozore nа kući zаštitio željeznim rešetkаmа.

Sа gvozdenim rešetkаmа ili bodljаmа, neki od frаgmenаtа Semezdinа Mehmedinovićа zаistа su dovršeni sаmi u sebi – kаo jež!

Nin, Beograd, 13. maja 2011.

06. 06. 2011.

Knjiga o putu i njegovoj vrlini

Semezdin Mehmedinović,
Ruski kompjuter,
Fraktura, Zagreb 2011.

Piše: Davor Beganović

Stvaralaštvo je Semezdina Mehmedinovića obilježeno dugim šutnjama. Zijev koji se rastvara između pojedinih knjiga popunjavaju povremeni natpisi u novinama ili na internet-portalima ali oni pružaju drukčiji osjećaj od stihova ili kratkih proznih zapisa, makar se, ponekad, u njima i dala naslutiti suptilna nota kojom se svakodnevne i obične stvari i događaji pretvaraju u sublimirana iskustva predočena u jeziku minimalističke poezije. Knjiga proznih zapisa Ruski kompjuter šutnju prekida vraćanjem u prošlost, i to dvostrukim. U njemu se opisuje dugo putovanje od opkoljenog Sarajeva do Amerike. Rekonstrukcija onoga što se zbilo prije petnaest godina, međutim, nije nova: sam tekst progovara iz prošlosti, razotkrivajući se kao pronađeni rukopis, iskopan iz geoloških naslaga vremena neke druge tehnologije, materijalizirane u disku za pohranjivanje kojega smo zvali floppy, koji je izgledao kao gramofonska ploča poklanjana šeszdesetih uz glazbene časopise, koji je nestao poput tolikih drugih žrtava tehničkoga razvoja. Taj gubitak Mehmedinović promatra bez ikakvih sentimenata. Za njega je bitna dimenzija rekonstruiranja izgubljene poetike koja u trenutku obnavljanja prošlosti, u instituciji manuscrit trouvé, stječe kvalitativno novu dimenziju iskazanu u dijalogu prostora i vremena. Hvatanje eluzivnih momenata u paučinu jedva primijetne poezije Mehmedinović realizira na razini numerativnoga pripitomljavanja prostora i njegova pretvaranja u linearni, ali kontingentni, niz mjesta povezanih slučajnim ulančavanjem. Devet se Aleksandrija tako ostvaruju kao toposi na imaginarnoj geografskoj karti Amerike. Ruski kompjuter, iskorak iz šutnje u prostor govora, iseljenje iz Sarajeva, koje je započelo kolovoza 1995., komprimira u šest gradova (Sarajevo, Prag, Zagreb, Phoenix, New York, Washington) koji su se našli na putu odlaska Mehmedinovićeva  i obitelji iz grada u kojemu njegove “usluge … više nisu potrebne”.

Ruski kompjuter je knjiga u kojoj se pripovijeda o jednome odlasku i o jednome dolasku. Ni manje ni više. To je čini paradoksalnim uratkom –  čudnim, istovremeno hermetičnim i otvorenim. Škrta priča koja se u njoj razvija onemogućuje izbjegavanje pitanja na koje jednoznačan odgovor, zasigurno, nije mogućan: što je motiv koji njezina autora zavodi na ispisivanje pripovijesti o jednome odlasku i o jednome dolasku koja je toliko jednostavna, toliko ogoljena, ostavljena da lebdi u situaciji nemogućnosti nefabuliranja i svjesne odluke o zabacivanju fabule? Rekao bih: tomu je tako zato što je Mehmedinović pjesnik. Rekavši to, ugrizao bih se za jezik i sjetio da je Sarajevo blues zbirka pjesama toliko natopljena prozom da ju je morao ispisati rođeni pripovjedač. I znao bih: ni u jednome ni u drugome slučaju ne bih bio u pravu. On je i pjesnik i prozaist i još nešto treće, a što je to treće jest pitanje na koje jednoznačan odgovor nije mogućan. Ne vrtim li se to u krug? Izaći iz kruga znači pronaći početak te time prevariti toliko zamamnu i izvjesnu teoriju o vječitome vraćanju istoga. Eternal return zavodi na komotan odnos prema životu, neodgovornima ostavlja mogućnost moralne isprike za loše što su učinili: u drugome će se pojavljivanju sve popraviti, a kada brojke započnu svoju igru beskrajnoga nizanja etika odlučuje da im popusti. Mogućnost izlaska iz (hermeneutičkog) kruga može mi pokazati i autor. Ne moram mu vjerovati jer znam da me, kao čitatelja, želi zavesti, ali ipak ne mogu previdjeti činjenicu da Mehmedinović svoju “priču” započinje traženjem uvjerljivoga odgovora: “Postavlja se, zbog toga, pitanje: da li ovaj rukopis treba objaviti? Ako treba, onda za to postoji samo jedan razlog. Ova je knjiga pisana za jednog čitaoca, za mene, zato što u njoj postoje odgovori koji meni trebaju. Pisao sam pitajući se – gdje idem?, a na kraju sam (reklo bi se: sasvim slučajno) dobio odgovor na pitanje – odakle dolazim?” Time se želi reći: ne samo da se pripovijeda o odlasku i dolasku, priča o odlasku i dolasku transmutira u priču o traganju za identitetom u kojoj se, na neki način, odgovarajući na pitanje “odakle dolazim” odgovara na ontološko pitanje “Tko sam Ja?”

Ali evo i paradoksa: “Tko sam Ja” na koje se odgovara u prostornim koordinatama inizistira i na tome da se moram vratiti tamo odakle sam, ako to tamo doista i determinira moje Ja. Na taj se način filozofija egzila kao uvijek već odgođenog povratka usijeca u samo interpretativno jezgro Ruskoga kompjutera. Ona je i nositeljica afekta koji neprevidivo dominira cijelim tekstom. Sljedeći paradoks je retoričke naravi: priča o dubokom unutrašnjem nemiru ispripovijedana je sintaksom koja afektivnost svodi na minimum, gotovo je realizira u obličju nulte vrijednosti. Mehmedinovićeva rečenica ne dopušta prodor silovitih emocija, čak ni tamo gdje bi bile nužne. I ne samo to: njegova retorika odbija stilske figure usmjerene na predočavanje ekstrema. Tomu je tako zato što je pripovjedaču stalo do razgovora, stalo do dijaloga: s tradicijom i sa suvremenicima, pa čak s ponekima koje se ne zna ali s kojima se dijeli slično iskustvo. Ako se pažljivije pogleda, Ruski kompjuter je knjiga u kojoj se dijalog odvija na dvije razine: na prvoj s osobama koje autor sreće u procesu pronalaženja svojega mjesta; na drugoj s književnim tekstovima s kojima se njegov put križa, najčešće tako što ih priziva iz sjećanja. No najčešće su osobe autori tekstova koje se recipira, tako da se interaktivnost razmjene umnožava, točnije udvostručuje. U svojoj je dvostrukosti Mehmedinovićeva knjiga esencijalni dijalog s drugim djelom koji isto/slično iskustvo tretira na različit način tvoreći ga, tako drukčijim. Riječ je o Devet Aleksandrija. Ta zbirka poezija sublimira, povremeno gotovo na spekulativnoj razini, iskustvo egzila. Njezino se biti-u-egzilu zrcalno odražava u dolaziti-u-egzil Ruskoga kompjutera. Obje su knjige ispunjene senzacijama u koje su upisane razlike, a one tvore rupe smisla koje, po Deleuzu, dogmatska svijest želi pod svaku cijenu popuniti. No Mehmedinovićeva je svijest sve prije nego dogmatska. Stoga su razlike kod njega izvor smisla koji ne želi biti dovršen. Ruski kompjuter realizira se kao knjiga pitanja koja izbjegavaju odgovore. Čak i kada se čini da su ih pronašla, ona se okreću od njih odbijajući da budu prikovana na jedno, točno određeno, mjesto. Ako bi ih se otkrilo u njihovoj jednoznačnosti, ako bi se iskustvo uspjelo jednom zauvijek definirati, došlo bi se do situacije u kojoj se prepoznaje vlastiti identitet. No to je ono što se ne želi, što se ne može. Kada bi se moglo, odlazak ne bi bio nužan. Bilo bi dovoljno ostati tamo gdje su se provele mučne godine opsade i pokušati unovčiti svoj ostanak. Mehmedinović bira put koji se razlikuje od ostalih, on je ostao kada je bilo opasno. Nestankom opasnosti razlozi ostanka postaju obsoletni, odlazak se pojavljuje kao imperativ.

Ne samo da se pojedine scene iz Ruskoga kompjutera reflektiraju u Devet Aleksandrija. I sam je motiv odlaska kao nužnog koraka kako bi se došlo do samoga sebe tematiziran u zbirci pjesama. Pogledajmo na čas tu vibrantnu korespondenciju. Devet Aleksandrija nije figurativan naslov. On se odnosi na realnih devet gradova toga imena koje je autor (“prema mom proračunu”) pronašao na zemljovidu Sjedinjenih Američkih Država. No tih se devet imena ne iscrpljuje u svojoj prividnoj okamenjenosti na drugome kontinentu. U njima odzvanja povezanost a antikom, s praizvorom njihove suštine, s gradom kojega je na kartu, dajući mu svoje ime, ucrtao veliki osvajač. „I samo uz potpuno uvjerenje / Da je cjelina svijeta sačuvana / Mogu zamisliti pokret / Iz jedne u drugu američku Alexandriju, / Na isti egipatski dok.” Skladno se s tim stihovima “rimuju” završne riječi Ruskoga kompjutera. “Jutros su objavili spisak knjiga laganog sadržaja, pogodnih za plažu. More nije daleko. Atlantik. To je ista ona voda koja zapljuskuje obalu Neuma. Ovaj grad je, kažu, centar svijeta, a to onda znači da je sve odavde blizu, ili je sve jednako daleko”. Kada Francis Sylvaine Mirković, pripovjedač romana Zona Mathiasa Enarda, pokušava locirati središte “zone” onoga mjesta koje ga determinira ali koje, istovremeno, generira razliku koja ne želi biti popunjena, biti razriješena odgovorom na pitanje (što ili tko, svejedno), on će ga pronaći u Aleksandriji. No Aleksandrija je grad, podučava nas Mehmedinović, koja zonu povezuje s drugim svijetom, koja u razliku upisuje istost. Došavši tamo gdje se zaputio Mehmedinović je otkrio odakle je. Time se priča, nažalost, ne može završiti. Krug je opet došao po svoje. Možemo ga nazvati, uzmemo li geografiju kao fokus, vječitim kruženjem istih voda, ili, ako nam je bliža kultura, pobratimstvom lica u svemiru. Neizvjesnost ostaje, bez obzira za koju se varijantu odlučili.

Neizvjesnost je, onda, i indeks i stigma Ruskoga kompjutera. Pokreti na itekako realnoj mapi egzilantskoga itinerera obitelji Mehmedinović, sa mjestima zaustavljanja kao svojevrsnim stožerima, ostavljaju tragove na njihovim tijelima. Ta se obilježja ne mogu smatrati fiksiranima, već se prebacuju s jedne točke na drugu, sele se na tjelesnoj kartografiji markirajući nove patnje, indicirajući ponovno pronađena zadovoljstva. Mršavost, zubobolja, kratka kosa signali su stigmatizacije izmučenoga korpusa u potrazi za mirom. No nestali rat uvijek se vraća kao indeks prisutnosti čija je jedina funkcija redukcija, i to apsolutna: “Rat je bio zbir velikog broja događaja koji mi ništa nisu donijeli, a oduzeli su mi mnogo. Rat je umanjio moja životna znanja. Onaj ja iz osamdesetih mogao bi biti učitelj meni današnjem.” Kao ni u Sarajevo bleusu ni u ovoj knjizi nema mjesta za heroje. Oni su negdje drugdje, oni mogu pripovijedati o ratnim iskustvima kao o obogaćenju egzistencije. Mehmedinoviću u njemu vidi samo inverziju prirodnoga toka stvari: ne samo da individua u ratu doživljuje zastoj, ona čak i degradira, u osnovi se ratnih sučeljavanja nalazi regresija, nedostatak spoznaje, što je najgore – uništavanje već postojeće. Odlazak se, prema tome, definira kao bijeg iz povijesti koju se shvaćau njezinu beskrajno ograničavajućem djelovanju. Njegova se nužnost promatra u jukstapoziciji s ostankom kao determinantom bio-politike. Individualno iskustvo odlučuje rebelirati protiv nametanja volje kolektiva, ono što je jednom bilo mogućno ostvariti u određenju sebe u poziciji žrtve u novoj se konstelaciji pokazuje u obrnutoj perspektivi: kolikogod je prva žrtva bila smislena njezina će replikacija biti upisana u kružnicu iz koje izlaska i nema. Današnja politička situacija u Bosni i Hercegovini pokazuje u kolikoj je mjeri Ruski kompjuter potrebno čitati kao njezinu, post festum, anticipaciju. U tome je smislu on i nevjerojatno aktualna knjiga koja, svojom čudnom sudbinom, govori o tome koliko je ono što se sada zbiva sadržano u onome što se zbivalo u neko drugo vrijeme.

Oslobođenje, Sarajevo, 5. maja 2011.

09. 05. 2011.