Prikazi, pogovori, kritike

Poskokova Draga u Subotici


*

*

*

*
Preuzeto s www.subotica.info

08. 10. 2012.

Promocija 1941. Godine koja se vraća

Slavko Goldstein u Beogradu, 25. septembra, dvorana Kolarčeve zadužbine

***

Autor knjige po dolasku u Beograd s domaćinima i profesoricom Latinkom Perović

***

U izdanju najznačajnijega državnog izdavača u Srbiji, Službenog glasnika, objavljeno je malo prošireno izdanje knjige

***

U Kolarcu u utorak nije bilo slobodnoga mjesta

***

Uz profesoricu Perović, knjigu je predstavio pisac Teofil Pančić

***

Intelektualno i politički bliski, moralni autoriteti dva nacionalizmom razjedena društva, i dugogodišnji prijatelji

26. 09. 2012.

Slika života

Miljenko Jergović:
Ruta Tannenbaum
Actes Sud 2012.

Piše: Martine Piazzon

S francuskog prevela: Olja Petronić

Miljenko Jergović, novinar i pripovedač, pesnik, esejist i dramski pisac, 2004. godine je odabrao roman kao književnu vrstu pomoću koje će prići istoriji Balkana, te je od tada istraživati prema narativnom protokolu koji predstavlja kaleidoskopsku i koncentričnu fresku, sa gradskom hronikom i glavnim zapletom, protokolu koji odmotava vremensku nit tokom nekoliko decenija.

Nakon Dubrovnika i Sarajeva, kulisa je Zagreb, sa žarištem u Gundulićevoj ulici, u kojoj, u istoj zgradi, žive dve porodice, jedna hrvatska a druga jevrejska, dve porodice čije se priče odvijaju paralelno, spajaju se a zatim razdvajaju, i sve to oko devojčice po imenu Ruta Tannenbaum.

Zemlja Miljenka Jergovića je Hrvatska, koju su samo zaljubljenici u geografiju i istoriju prepoznavali i pronalazili na karti pre nego što se devedesetih godina na tužan način pojavila na naslovnicama i među vestima iz sveta, u kontekstu tragičnog etničkog srpsko-hrvatskog sukoba izazvanog raspadom Jugoslavije.

Sa Rutom Tannenbaum Jergović predlaže putovanje u modernu istoriju, na početak XX veka, kako bi oživeo međunacionalne tenzije koje su postojale u istorijskom mozaiku kakav je Balkan, zatim endemski antisemitizam Srednje Evrope i zaveru ćutanja koja je, o progonima tokom Drugog svetskog rata, vladala u njegovoj zemlji.

Zato što je Hrvatska, proglašena Nezavisnom Državom Hrvatskom milošću Trećeg rajha koji je na vlast doveo čuvene „ustaše“, hrvatske separatiste, antijugoslovene, antisemite i fašiste, bila genocidna država koja je, uz blagoslov zagrebačkog nadbiskupa, sprovodila politiku masivnog etničkog čišćenja Jevreja, Srba i Cigana.

A ta je politika s jedne strane bila „u senci“ politike koju su sprovodili nacisti, tako što su pod njihovim rukovodstvom punom parom radili koncentracioni logori osnovani na teritoriji Hrvatske i što je koncentracioni logor Jasenovac išao rame uz rame sa Aušvicom i Treblinkom, a s druge strane su je namerno zataškavale jugoslovenske vlasti.

Taj je plašt tišine prekrio i tragičnu sudbinu Lee Deutsch, devojčice jevrejskog porekla, koja je bila „jugoslovenska Shirley Temple“, hvaljena, obožavana i slavljena sve do proglašenja antijevrejskih zakona, koja je umrla na putu prema logoru te bačena u ropotarnicu istorije. Njena je sudbina potresla Miljenka Jergovića, koji ponovo posećuje ulicu u kojoj je stanovala – „Lea Deutsch pustila me je u svoju ulicu. Ovo je kamenčić na njezinome kućnom pragu, pošto drugoga groba nema“ – i nadahnjuje ga da je prenese u roman pod imenom Ruta Tannenbaum.

Miljenko Jergović nije istoričar već romanopisac, ideološki okrenut humanizmu, koji se zanima za Istoriju (sa velikim I) kao istoriju narodâ, što je tvore priče ljudi koje predstavljaju silne delove u slagalici koju on pokušava da složi iz početka. Pojedinačne priče koje ilustruju determinizam što podjarmljuje svakog pojedinca, mnogostruki determinizam uostalom, budući da je društveno-kulturni, konfesionalni, etnički, pa čak i istorijski, i budući da nijedna zajednica nije homogena.

I tako, budući da je reč o jevrejskoj zajednici, likovi Rutinog oca i Rutinog dede po majci označavaju njene dve krajnosti.

Salomon Tannenbaum, otac, zauvek obeležen ironičnom rečenicom, „onaj koji nema pameti ni koliko je šafrana u sirotinjskoj kaši“, nikakav je Jevrejin („tek imenom židov a po svemu drugome goj, bez imena i podrijetla, nikogović, bezvjernik i neznalica, onaj kojega ne bi pripustilo u hram čak ni kada bi se svijet pretvorio u gehenu, a Salamon ostao zadnji od zadnjih židova“).

Deda, Abraham Singer, bogati trgovac kolonijalnom robom i zelenaš, arhetip Jevrejina koji je okosnica svakog antisemitizma – onaj koji je razapeo Hrista („Svakome u životu slijedi po zasluzi, i za svenarodno zlo postoji i kazna po narodu, i židovi će ispaštati za sve što su činili od vremena kada razapeše Isusa. Ispaštat će jer su svoje beskvasne kruhove mijesili krvlju zaklane hrvatske djece. Ispaštat će jer su preko svojih banaka tjerali ljude u bijedu…“) i učesnik je u jevrejskoj finansijskoj zaveri (oni koji su „digli hipoteku na Zagreb, i prijete da će i katedrala, i stražnjica banovog konja, i bula Bele Četvrtoga, i asfalt po kojemu Zagrepčani hode, pripasti nekome Rotschildu ili Rockefelleru“).

Miljenko Jergović kroz svoje sito prosejava sve zajednice, sa empatijom koliko i sa polemičkim poletom: žitelje Zagreba („kumice i kumeke, mužeke i mužače, kanonike, župnike i prebendare, i sve te proletere i seljake, koji, uglavnom, i čine zagrebačko građanstvo“), Srbe („Zato im [Srbima] treba pustiti vratova za klanje“), i Hrvate („Hrvati su kao i vinograd. Moraš ih stalno rezuckat da bi išta valjali, jer čim im je predugo dobro, pa se opuste, rašire i namnože, brzo podivljaju, kao jabuke divljake, i više nisu nizašto. Eto, zato Hrvate treba pomalo klati i prorjeđivati. […] Pa da vidiš onda, brate rođeni, kako narasta hrvatstvo, kako namah svi postaju ustaše i kako popovi u crkvama počinju učiti o klanju Srba i čifuta, umjesto da baljezgaju kako su svi ljudi jednaki, i jedni su drugima braća“).

Ukrštanjem sijaset priča običnih ljudi i žena, po uzoru na identitetski i kulturni mozaik Balkana, Miljenko Jergović oslikava uzbudljivu i izražajnu fresku života u Zagrebu, tom hrvatskom, katoličkom, germanofilskom Zagrebu, „malom Beču u kojem mirišu kifli s putrom“, „carskome i kraljevskom gradu Agramu, koji sopće pod beogradskom čizmom“, pod čizmom tog srpskog Beograda, prestonice Kraljevine Jugoslavije, i bliskom Sarajevu, „toj ubavoj zelenoj dolini sa stotinu minareta, koja sa svih strana vonja na memlu, pečenu janjetinu i cimet, prema kojoj je i Tel Aviv europski zapad“.

A njegovo je pisanje kao slika života, ljudske ploti, slika na kojoj se dotiču i mešaju patetika, burleska, komika i tragika.

www.froggydelight.com, mart 2012.

25. 09. 2012.

Nagrada Neda Depolo Sonji Petrović

Prva nagrada “Neda Depolo” za kreativni doprinos radiofoniji dodeljena je igranoj radio-drami “Ti si taj anđeo” rediteljke Sonje Petrović, studentkinje Akademije umetnosti u Novom Sadu

Na javnoj sednici, u direktnom prenosu na talasima Radio Beograda 2, o laureatima je odlučivao stručni žiri u sastavu: radio-kritičar i publicista prof.dr. Raško Jovanović, kompozitorka Jovana Stefanović, reditelj Nebojša Bradić, glavni i odgovorni urednik Drugog programa Radio Beograda i inicijator nagrade mr. Ðorđe Malavrazić i odgovorna urednica redakcije Dramski program mr. Vesna Perić.

Radio-drama “Ti si taj anđeo”, kao dramatizacija i radio-adaptacija proze Miljenka Jergovića, odlikuje se “preciznom dramaturgijom, toplinom i neposrednošću povesti junaka, nostalgičnim potencijalom i specifičnim duhom koji je blizak autorima kao što su Branko Ćopić i Emir Kusturica, a takođe i veštom upotrebom zvučnih efekata koji tvore zaokruženu dramsku celinu, na pravi način koristivši potencijal radija kao medija”, ocenio je žiri.

Druga nagrada dodeljena je angažovanoj dokumentarnoj radio-reportaži “FAP nekad i sad” autorke Jelene Slović, studentkinje Fakulteta političkih nauka u Beogradu, koja je “kroz autentičnu priču, pažljivim odabirom sagovornika, evocirala socijalni milje nekadašnjeg jugoslovenskog giganta Fabrike automobila iz Priboja”.

Uz korišćenje arhivskog materijala autorka je načinila priču o ekonomskom propadanju čije se posledice osećaju i danas, istakli su članovi žirija.

Treća nagrada pripala je Dori Filipović za njeno studentskio ostvarenje “Vera”. Prema rečima žirija, u pitanju je “originalna dramska struktura koja donosi emocionalno obojenu i zvučno vibrantu priču o odrastanju devojčice, koja sublimira traumu roditeljskog razvoda opredeljujući se za muziku, postavši operska diva”.

Žiri je konstatovao da je ove godine vidan izostanak radiofonski eksperimentalnih i komponovanih dela, ali da su studentske radio-drame ipak unele diverzitet tema i žanrova, dodavši da je ove godine u produkciji prijavljenih ostvarenja učestvovao veći broj fakulteta i umetničkih akademija u odnosu na prethodnih sedam godina.

Tanjug

24. 09. 2012.

Finalisti Angelusa

Andrij Bondar, „Historie ważne i nieważne”, tłum. Bohdan Zadura /Biuro Literackie/
Jacek Dehnel, “Saturn” /W.A.B./
Miljenko Jergović, „Srda śpiewa o zmierzchu w Zielone Świątki”, przeł. Magdalena Pertyńska /Czarne/
Laszlo Krasznahorkai, „Wojna i wojna”, przeł. Elżbieta Sobolewska /W.A.B./
Magdalena Tulli, „Włoskie szpilki” /Wydawnictwo Nisza/
Michał Witkowski, „Drwal” /Świat Książki/
Tomáš Zmeškal, „List miłosny pismem klinowym”, tłum. Dorota Dobrew /W.A.B./

06. 09. 2012.

Srce i jetra

(Nekoliko dojmova o romanu Miljenka Jergovića Srda pjeva, u sumrak, na Duhove, na talijanski prevela Ljiljana Avirović, izd. Zandonai, Trento 2011.)
___

Piše: Sergio Sozi

S talijanskoga preveo: Tvrtko Klarić

___

Ako se, uzevši u ruke neki talijanski roman, očekuje ikakva novost, općenito nešto artificijelno – makar i nečitljivo osobno ili savršeno pomodno – “Srda pjeva, u sumrak, na Duhove” umije nam podariti zapanjujući dojam da svijet u rukavu ima i druge asove: asove maštovita pripovijedanja i prirodnosti, literarne kulture koja nije zbrda-zdola, last but not least, čistu emociju. Ovo potonje neizostavno, jer pravi romanopisci nisu smutljivci, kolebljivci, galamdžije, smušenjaci, već oni što posjeduju emocionalno težište i koji – na temelju i oko te osovine – umiju itekako graditi vlastito pripovijedanje.

Zaplet, nadalje, može ispasti dražesno napuhan, napisan odjednom te mjestimice pretjeran – između stalnih digresija i analeksija zakrčiti kronološki tok fabule – ali nikada neće graditi, barem ne u očima čitalaca jednako tako čistih emocija pripovijest ni na nebu ni na zemlji, plastificiranu, brbljivu, pleonastičku, sklepanu rekao bih, mudro sažimajući, poneki današnji mladac. Bit će to, ipak, postojana pripovijest: prilično postojana na vlastitim nogama (višestrukima, kada govorimo o ovom romanu rijeci koji ima tako brojne noge, to jest priče, slike, duše te iz njih crpi svoju jedru kinetičku energiju).

Ukratko, autorova temeljna motivacija (govorilo se o čistoj emociji) jest ono što priči pruža uzlet i autoritet, postojanost. A taj detalj, ili još bolje ta piščeva osobita temeljna jasnoća, u datom slučaju, dopušta ljepotu i pričetini (kako bi rekao C. E. Gadda), mutnoj i neodlučnoj, kao što je ona o Srdi Kapurovoj – djevojčici nedefinirane nacionalne pripadnosti, između trinaest i sedamnaest godina, zacijelo s istoka – nad čijim umorstvom, što se dogodilo u Zagrebu 2005. godine, započinje cijela ta graja Miljenka Jergovića (Zagrepčanina rođenog u Sarajevu 1966. godine, u svijetu trenutno najpoznatijega hrvatskoga pripovjedača). Da. Graja zagrebačka, “Srda pjeva, u sumrak, na Duhove”, samo zato što u hrvatsku metropolu Jergović postavlja scenarij događaja koji se prelijevaju iz tog umorstva poput golubova (i najcrnjih gavranova) iz šešira okretna opsjenara. I postavlja on taj slučaj upravo tu, zacijelo ne s namjerom da iskaže počast svome gradu po izboru, naprotiv. Ta je pripovijest na tom mjestu, vjerujemo, samo zbog Jergovićeva miroljubivog nagona, zbog njegova spontanog, dubokog prezira prema balkanskome ratu i onome tko ga je izazvao – neprijeporno Beograd i Zagreb, podjednako krivci.

Ovo je stoga zagrebački roman koji prema Zagrebu može sadržavati malo ljubavi. Ili u najmanju ruku bipolarnu emociju, s izraženom sklonosti prema mržnji više nego prema ljubavi… ili još bolje, budimo precizni, mržnja je to prema nacionalističkoj mržnji koju se toliko, in illo tempore, propagiralo iz tih gradova (Beograd i Zagreb… mi Talijani bismo rekli samo mussolinijevski Rim, zar ne?), to je dakle, oblik ljubavi, jer mržnja prema mržnji kao ishod može dati barem stanovit tip ljubavi (ponavljam: mi Talijani volimo Rim unatoč Mussoliniju. Tako i Jergović prema Zagrebu, ne odbacajući sve iza leđa, štoviše produbljujući polemičke teme prema toj metropoli i prema… onoj drugoj. Baš kao i prema pripadajućim narodima.)

Radi se dakle o naročitom čuvstvu, koje se tiče dva organa: srca i… jetre. Jer se traži poprilično jednoga i drugoga, da bi se živjelo i djelovalo između Srbije i Hrvatske – Jergović piše za naslovnice i izdavačke kuće obiju Nacija – ukazujući bez zadrške na njihove nedostatke i proturječja, jasno izražene u jedinstvenom europskom građanskom ratu koji se dogodio između 1945. i danas. A jetra su jednako tako potrebna i da bi se u naš ponajbolji govor prenio roman tolike višejezične profinjenosti – što je očigledna zasluga Ljiljane Avirović, njegove stalne prevoditeljice, koja se pokazala izvrsnom u prenošenju višestrukih registara i nijansi prisutnih u izvorniku, koristeći talijanski između onog čisto književnog i prepisanoga govornog, brižno dorađenog, nikada papirnatoga ili prašnjavoga, ni mladalačkoga i televizijskoga. Kirurški zahvat na otvorenom srcu, koji je pacijentu podario novi (itekako održiv) život.

No, vratimo se priči. Malena Srda Kapurova umire. Zločin, dakako. Ta hipotetska cigančica, pomalo mahnita, navikla plesati i pjevati nasred ceste između automobilskih sirena, 15. svibnja 2005. (na dan Duhova) bude zatečena zadavljena, u praznom stanu na zagrebačkoj periferiji. Istražuje to odjel za umorstva birokratske i besramne zagrebačke pandurije, tj. stari agent Neven Andrijašević te inspektor bosanskoga porijekla Lovro Babić. Taj drugi, pravi žbir, zapravo ne žbir, nego kvazipolicajac rekli bismo, koji kao “prvi koji ju je vidio mrtvu”, pred djevojčinim beživotnim tijelom “uplašio se i ukočio, nije mogao dati glasa od sebe, nego je tako stajao i kao opčinjen, kao neka sitna zvjerčica koju hipnotizira zvečarkin ples, gledao je u to lice” (str.73). Babić se, dakle, jogunasto baca na taj slučaj, svojeglavo i sitničavo istražujući u svim pravcima, ne uspijevajući izbjeći da bude i emotivno upleten.

Nakon par mjeseci – nastavlja priča – inkriminiran je i uhapšen stanoviti Ile Mažar, rođen 1981. godine, porijeklom iz Banja Luke, momak (nekadašnji matematičarski manijak: pripovijest o njegovu životu, ovdje do u tančine rekonstruirana, možda je najljepša od svih) koga istražitelj mora uhapsiti tragom svjedočenja stare stanarke, koja živi u zgradi u kojoj se zločin dogodio. Dotle, međutim, dok ga u zatvoru određen agent (mucavac) pendreči u pravilnim intervalima svakoga ponedjeljka, inspektor Babić shvaća da je slaba korist iznuditi bilo kakvu istinu, jer otkad je pretrpio lakšu povredu lubanje Ilin se život ”razlistao poput knjige, pa je svaki događaj imao po desetak mogućih, međusobno suprotstavljenih varijanti, a u svaku je Ile jednako vjerovao” (str. 159).

Pa ipak Babić očekuje da Ile, taj-osumnjičeni-već-ubojica (dnevne i tjedne novine od toga žive), vejrodostojno i neopozivo prizna. U ćeliji ga suserće svakodnevno a dotle živi, bavi se svojim tricama rekli bismo, a stvarno ubacujući u pripovijest, rekonstrukciju životâ u Ilinu životu – i u životima brojnih drugih ljudi koji se pojavljuju u romanu – i koji iz njega proistječu, često bolno obojeni. No i taj inspektorov život nije uvijek ugodan… prema tome… prema tome on prisustvuje strašnoj agoniji nećaka Davida (oko deset godina, talentirani violinist koji obećava). I tako dalje. Ukratko, uspijeva živjeti taj samotnjak, svadljivac, idealist Babić – glas važan ali nikako, oprez, nikako središnja os romana: više nam se čini danteovski Vergilije – makar nastavljao jednim okom gledati naokolo ne bi li pročisito istinu. Jer on, u stvari, ne vjeruje previše u Ilinu krvinju, no kako s vremenom iščeznu druge piste, ne bi znao na kojeg drugog kandidata zaigrati.

Pa dobro. Nagrađujući njegovo tvrdoglavo, sentimentalno zalaganje, istina u svakom slučaju stiže inspektoru Babiću. Ili, više od svega, rekli bismo da isitna – poluistina? – o slučaju Srde Kapurove, stiže na kraju romana samo zahvaljujući ostvarenju autorova nacrta. A taj se sastojao u tome da pripovijeda potiho, sarkastično, pseudokroničarski, ali ipak stalno epski, homerski, o nedaćama koje Slučaj nameće zagrebačkome mikrokozmosu, kojemu autor, volens aut nolens, pripada. Zbrka pojedinačnih, obiteljskih, političkih pripovijesti o ljudima koje je iskorijenio Slučaj (ili Mars?) sa staza, iz četvrti, malih mjestâ, vjerâ, narodnosti i profesijâ te ih, po istome bogu, iznova postavio na druge staze, u druge kvartove, profesije, religije, nacije. Duše isprepletene. Važne. Duboke. Silna homerovska i

gaddijanska struja (roman Spoznaja boli sa svojim flashbackovima), na način Edgara Lee Mastersa. Čak i više, usudio bih se reći, naslijeđe Gogolja (Petrogradske pripovijesti. Bilo bi previše očekivano uplitati Ivu Andrića, zar ne?).

Fascinantna i tragična koralnost djela Srda pjeva, u sumrak, na Duhove plod je nazaustavljiva nagona da se u jedinstveno tijelo stope biografije pojedinaca-korifeja i prošlost mjestâ-scenarijâ, međusobno prerazličiti a geografski ipak jedni naspram drugih, da bi mogli suosjećati samo jednim udarcem, sveopće ljudsko stanje, da svako mjesto preobražava u moru, a svaku moru u mjesto.

I to nije sve.

Svaka priča, u pravilu, vodi nekoj drugoj priči, ali čita se o Boži Labašu, lijenom i genijalnom centarforu Borca iz Banja Luke, o Svjetlanu Andrassiju promijenjena imena, o Tomi Wachi, barmenu i vlasniku jazz-kluba Srčeko u Zagrebu, pa još i o vojniku velehrvatu Benitu, te o retardiranom bratu Mirkecu, istinskim rasovima u kvartu, da bi se stiglo do autorove ključne točke, samo njegove, vjerujem: bol postojanja i duboka snažna volja da je se oslobodi – te boli – a da se pritom ne mora odreći same egzistencije; ili još bolje: održati apotropejski ritual protiv bolesti od Povijesti, spašavajući priče. Žrtvovati Fatumu/Slučaju Povijest za iskupljenje života svakog pojedinog čovjeka. Drugim riječima postići oslobođenje od boli, nasilja, jednom riječi od rata koji prožima svakog oca, majku i sina koji pripadaju svim tim nesretnim pustopoljinama, a u konačnici cijeli ljudski rod – čija je narav ta da gaji mržnju žaleći se na nju, osjećajući njenu prisutnost, a vladati se analogno prema ljubavi. U proturječju, dvostrukosti, ludilu svih nas, izvorištu svake književne priče kao i svakog zemaljskog života.

A sve zajedno, poljupci i boli, draž su i nevolja Jergovićeva romana – ukoliko, dakako, slavljenje glupe ljudske autoreferencijalnosti može postati umjetničko remek-djelo en sense classique… no to je moja dvojba koja se tiče svjetovne umjetnosti općenito a one moderne naročito. A imao bih još jednu dvojbu: može li Srda pjeva, u sumrak, na Duhove postati remek-djelo svjetske književnosti?

Što se tiče zadnjega pitanja, trenutno bih se rado izvukao odgovarajući s ne bih znao: prije svega zato što nemam povjerenja u današnjeg čitatelja, ali i zato što ostali romani ovog autora (primjerice Dvori od oraha, izd. Scheiwiller, Milano 2006.) stavljaju sadašnjost u nesigurnu poziciju – u svakom slučaju zadovoljavajući, pun, bujan, dubok, istinit, stilski neimitabilan, a i uvijek iznova plodonosno čitljiv. Dozvolite mi da kažem još i ovo: roman zahtjevne (i uspjele) konstrukcije, gdje sve niti uvode u nešto toplo, živahno i pulsirajuće kao čovjek i u čemu svako ljudsko biće ostaje jedinstveno, portretirano, duboko uklesano u mramor. Ljudi, kažem, a ne likovi u ovom književnom djelu širokoga daha, ali na sreću izvan globalizacije. Djelo filigranski rađeno vlastitom rukom čovjeka koji je u stanju ublažiti dramatičnost elegantnom literarnom tankoćutnošću čak i neizbježno prisutne situacije kada se zateknete da hodate po oštrici stanovitih preosjetljivih tematika (to jest etički osjetljivima pa podsjećam na prvo poglavlje Lazar, posvećeno razmišljanjima čuvara Lazara Hranilovića u mrtvačnici gdje počiva Srda).

U svakom slučaju ne, ovo sigurno nije suvremeni talijanski roman: nakladničko-uredničko čedo što ga je neprimjereno potpisao netko od tolikih replicirajućih lutaka ili neki egzibicionist alfabetski pervertit poput tolikih naših narodnih heroja (a ja sam osjećao potrebu za proživljenim, zanatskim pismom, prožetim poezijom i jedrom poput nje, presit iznakažena, umorna i jadna talijanskoga montažnoga lanca, gdje je autentično samo ne imati što reći, dapače paradoksalno obavezno, u neprestanoj imitaciji inozmenih autora ili pseudointelektualističkih egzibicija bolesnih kasnoimperijalističkih perverzija. I neću spominjati imena, to je na vama).

Elem, značajan roman svakako, roman remek-djelo ne bih znao. Remek-djelo je zasigurno naslov izvornika Srda pjeva, u sumrak, na Duhove, koji mi je stalo prevesti Srda canta, nel crepuscolo, al dí di Pentecoste. A remek-djelo je, samo po sebi, pisati posve osobno i životno, makar opisujući na tone smrti i nasilja – osim toga boraveći u u celofan umotan i ugašen okoliš kakav je onaj današnje Evrope, birokratsko-gospodraskom entitetu zatvorenu u emocionalnu gluhoću prema bivšoj Jugoslaviji, kao i “flaširanu” u književno kritičarsko sljepilo koje joj priječi da gleda s onu stranu moderniteta (Jergović je, pogleda li se bolje, antimoderan autor, po narativnom ritmu s početka dvadesetoga stoljeća, tek malčice ublažen simbolikom iz sedamdesetih i osamdestih godina: nemoguće je to ignorirati).

Na kraju ću si priuštiti dvije povlastice: zadnju tvrdnju i jedno retoričko pitanje. Prvo je uvjerenje da se Jergovićeva djela, sva bez razlike, moraju uspoređivati samo s Poviješću europskih književnosti (osobito u segmentima koji se tiču pripovjedne proze u uskom odnosu s govornom, bajkovitom novelističkom tradicijom i – više-manje pseudobiografskom), ne i s literarnom aktualnošću. Drugo zvuči kako slijedi: ali što je trebalo bojiti sve u noir, ili barem u sramotno žuto, imajući na umu strukturalnu vjerodostojnost humane potke toga romana i ustanovljena očigledna autorska namjera da igra na sve što može ispasti super-krimi? (Ali zaključujem tako samo zato što mi je u cijelom romanu možda promaklo metaforičko značenje Srde Kapurove i njezine smrti).

U Ljubljani 24. siječnja 2012.

01. 05. 2012.

Freelander – Karlo Adum – Volvo

Miljenko Jergović,
Freelander,
Zandonai, Rovereto 2010.

Riječ prevoditeljice

Piše: Ljiljana Avirović

Preveo Tvrtko Klarić

Jergović je vrlo obrazovan autor, dobro poznaje moderne klasike svjetske književnosti, a ipak snažno okrenut normi vlastita kreativnoga duha, svoga pripovjedačkoga limesa. Limesa sebi nametnutoga do mjere da ponekad zbunjuje književnu kritiku. Njegovo istraživanje različitih književnih žanrova, spojeno s prodornošću pogleda na vlastiti narod, nerijetko naglašeno kritičkoga, ujedno je i izazov sebi samom, a često i provokacija, kao kad u podnaslovu definira „novela“ ono što je svima pravi pravcati roman: slučaj je to s Volga, Volga ili Buick Rivera. Ili kad, polazeći od dramatičnoga događaja – umorstva cigančice Srde u Srda pjeva, u sumrak, na Duhove – uslijedi račvanje u sedam različitih priča, prividno zasebnih pripovijesti, ali u konačnici mudro povezanih u zaokružen roman.

U ta tri romana – ili “novele”, kako sam kaže – Buick Rivera, Freelander i Volga, Volga Jergović istražuje odnos čovjeka prema vlastitom automobilu, tema koju je lako definirati ali teško transformirati u romansiranu poeziju. Taj automobil i njegov vlasnik uzdižu se do simbolâ povijesnoga pamćenja nekadašnje Jugoslavije, pamćenja čiji je Jergović vjerni čuvar. Perom pisca i budnim okom istinskoga sineasta oslikava povijest, psihologiju i identitet jugoslavenskoga čovjeka. Uspjeh filmske transpozicije romana Buick Rivera,, u režiji Gorana Rušinovića – nagrađenoga na festivalima u Sarajevu i Puli – može biti, svi se tome nadamo, nagovještaj uspjeha za niz od tri predviđena filma prema istoimenim romanima iz “trilogije o automobilima”, upravo kao u ponajboljoj tradiciji velikih “modernih-klasika”.

Ovdje automobil postaje alter ego svoga vlasnika.

Da je tkogod sreo Hasana Hajdura, junaka u romanu Buick Rivera, u Toeldu, Oregon, toga proljeća koje je kasnilo propupati, kada naokolo nije bilo nikoga, jer tko bi na minus dvadeset hodao okolo i gledao što svijet radi, zakleo bi se da taj čovjek svog srebrnog Buicka Riveru, prva serija iz 1963,voli više nego što muškarac voli auto, vjerojatno nema djece i sasvim sigurno rođenjem nije iz Oregona; vidio bi i upoznao čovjeka iskorijenjena iz njegove Bosne, s prtljagom prepunom nostalgije, zajedno s njegovim sunarodnjakom Vukom Šalipurom. Hasan i Vuko: sinovi iste zemlje, tek jedan musliman a drugi pravoslavac. Taj sugestivni susret različitih sudbina i imena ujedno je odgovor na pitanje koje tišti Jergovića novinara: zašto se vjeruje više onome tko priča bajke (Vuko) nego onome tko očajnički živi vlastitu iskorijenjenost (Hasan) a osjeća iskrenu ljubav prema izgubljenoj Domovini? Stara “američka dama”, model iz 1963., je simbol, ili metafora, Hasanova duha, njegova tragičnog siromaštva i njegove želje da se vrati kući. Iza maske tih dvojice minornih junaka glas je pisca koji se neprestance pita što je istina a što laž. Istina i laž, maestralno utjelovljene u dvojici protagonista, navode čitatelja na razmišljanje o njihovoj univerzalnosti, o njihovim neprijepornim kraljevskim ulogama u ovom našem svijetu.

Vologa, Volga je posljednji roman u sagi o čovjeku i njegovu automobilu. Naslov priziva u sjećanje glasoviti sovjetski automobil, san dohvatljiv samo malobrojnim odabranima i strogo vjernima režimskome pravovjerju, a istodobno i pjesmu o rijeci Volgi, dobro znanoj i na zapadu. Upućuje na vrijeme socijalizma sovjetskoga pečata, pa je i simbol, možda, komunizma koji se nikada nije ostvario, ni u Sovjetskom Savezu a ni u pograničnim zemljama, naročito ne na političkoj razini. Upućuje na vrijeme u kojem pukovnik jugoslavenske vojske, stanoviti Uzelac, Srbin i vlasnik te Volge, odluči prodati Dželalu Pljevljaku, Bosancu a k tome još i muslimanu vjerniku, objašnjavajući razloge zašto je odlučio rastati se od tako žuđena dragulja a u isto vrijeme modela vjernosti ideji socijalizma, koju je nakon glasovita Titova niet Staljinu spopala kriza. Poraz ili oslobođenje? Kupac će koristiti crnu Volgu gotovo isključivo da prevali tih sto i šesnaest kilometara između Splita i Livna, kamo odlazi svakoga petka u džamiju na tjednu molitvu.

Još jedno sučeljavanje dvojice glasovitih likova, još jedno istraživanje o svakodnevnome životu u toj tako kompliciranoj zemlji koja se zvala Jugoslavija.

U Freelanderu, drugom djelu po redu pojavljivanja u toj trilogiji, protagonist je stari nastavnik iz Zagreba, koji je kao dijete morao napustiti rodno Sarajevo, kamo će se vratiti kad mu je za leđima skoro cijeli život. „Freelander“ je u stvari on, čovjek bez domovine, netko tko je ni odavde ni odande, netko tko je iskorijenjen, o kome funkcioneri filijale jedne švicarske banke u Austriji nisu u stanju ustanoviti čak ni porijeklo, on je Niemand, netko-nitko. „Domovina je“, veli Jergović u razgovoru od prije više godina, „nešto prilično nečasno i vrlo okrutno“.

U slučaju romana Freelander, Karlo Adum je upravo taj komu je uskraćeno to nečasno i okrutno, upravo Freelander. Ali Freelander je i ime automobila. Trostruki odnos Freelander-Karlo Adum-Volvo uzdiže se do alegorije protagonistovih muka. Profesor Adum posjeduje Volvo, znak blagostanja dosegnutoga u Jugoslaviji sedamdesetih godina prošloga stoljeća, stabilnosti i kvalitete života, kojih se on, dobričina s ljevice i nastavnik povijesti u srednjoj školi, ni u kom slučaju ne namjerava odreći. Ali u tom dosegnutom blagostanju nešto škripi. Sedamdesete godine prošloga stoljeća bile su godine dosegnutih izvjesnosti i neizvjesnosti iza ugla. Sada su nam te neizvjesnosti pred očima.

U tajnovitu telegramu pristiglu iz Sarajeva, gdje se Karlo ne pojavljuje skoro već pedeset godina, javljaju mu da bi mogao postati nasljednik omražena strica, očeva brata. Taj telegram postaje polazište duga protagonistovog ispita savjesti, potiče ga da krene na put, ali je to istodobno i uzrok njegovoga kraja.

Osim što je vješt pripovjedač, u ovoj i svim drugim svojim knjigama, Jergović je i profinjen kritičar, sociolog i lingvist. Prilično rugalački izjavljuje, primjerice, da je svoj roman Ruta Tannenabaum napisao na bosanskome, hrvatskome, srpskome i crnogorskome. Istina je, njegov leksički odabir često se oslanja na suptilnu značenjsku razliku između riječi jezika koji se nekoć zvao “srpskohrvatski” ili “hrvatskosrpski”; srpski izraz krst i onaj u hrvatskom križ razlikuju se grafijom i izgovorom, ali i jedan i drugi znače “križ”. To leksičko bogatstvo pisac vješto koristi u stvaranju likova različitih narodnosti i vjerâ, stilom i pripovjedačkim postupkom nikada lišenih istančane ironije. Igra lingvističkih razlika nastavlja se i u duboko promišljenu odabiru imenâ.

Istom pažnjom prema svemu što je neobjavljeno a istodobno je podložno bizarnim tokovima i utocima povijesti, ne samo na lingvističkoj razini, već i na onoj kulturalnoj, u Freelanderu autor se zabavlja istraživati pojavu zbog čega današnja mladež, rođena devedesetih godina prošloga stoljeća, zahiri slušajući novu narodnu glazbu, hrvatsku i srpsku, te odlazeći u lokale gdje odjekuju samo melodije takozvanoga “turbo-folka”. Na pitanje neizbježnoga novinara o razlozima te pojave, mladi lakonski odgovaraju: jer se zabavljamo. To je cool.

Karlo Adum već ostario, razumije mladež, njihov ukus, njihove nakane, ali mu je teško shvatiti zašto je njegov život bio ono što on nikada ne bi želio da bude, zašto se osjeća promašenim. Krivi su, kao i uvijek, otac i majka, okrutna Historija, Historija o kojoj on, usprkos svemu, predavao u školi.

01. 05. 2012.

Ausvajsi i Dadaizam

Teofil Pančić:
Stanica fantomskih vozova
Kulturni centar Novog Sada 2011.

Piše: Vladimir Pištalo

Predgovor knjizi

________________________Krov je pao preko nas ali nismo ga ni takli
________________________Glavama
_______                 __   ______Ti i ja
___________                   ______________________Darko Rundek

*

Uvodnici se uglavnom pišu zaradi pohvale. Ja ću napraviti izuzetak. U ovom uvodu optužiću Teofila Pančića da je – esejist meka srca. Taj dobrodušni esejist se obraduje kad ima šta da pohvali. Iz uverenja da su neki krediti previše veliki da bi se tek tako potrošili on nas podseća šta je svojevremeno bio Bogdan Tirnanić. Kaporove stare knjige ga ganu kao nekada. Zanemaruje Canetovo kandilanje. Ni Minimaksu, pred kraj ogrezlom u estradnom vampirizmu, nije zaboravio da je jednom [Uvek nedeljom! Nikad subotom!] bio živi glas među mrtvim glasovima.

U Teofilovoj mladosti, jezik je asfaltirao livade. Živi govor su koristili samo neozbiljni ljudi na margini medija. Ti glasovi su bili ozon. Teofil Pančić je maštao da ga iz sivila probudi sopstveni krik, praćen gitarom koja zvuči kao pas kad se češe, zamantanim saksofonom i izdevetanim bubnjevima. Ispostavilo se da će svoj krik morati da izvede perom. Podozrevam da je autentični mladić svaku umetničku veštinu smatrao potencijalnim kompromisom i da je čak i Tomasa Mana čitao sa malim osećajem griže savesti…

– Šta ćeš, moram– slegao on ramenima prema ogledalu – zbog obrazovanja.

Morao je sve da čita jer je rastao pod snažnim uticajem kafanskog enciklopedizma, od Marinkovićevog Maestra i njegovog prototipa Tina Ujevića do narečenog Bogdana Tirnanića. Teofilovi uzori su bili boemski humoristi i [tajni] vorkoholici koji su “znali bez truda”. Oni su prezirali verbalne lozinke i išli pravo u centar stvari. Upravo Bogdan Tirnanić mu je mogao dati savet koji je Aleksandar Dima Otac da Dimi Sinu:

– Pisac nema luksuz koji imaju profesori. On mora da uči celog života.

Benevolentnost Teofila Pančića, koja je dosad prolazila nekažnjeno, može se uočiti na tri nasumična primera: 1. Taj dobronamerni kritičar slavi čudesnu snagu Bate Stojkovića, nezaboravnog upravo u ulogama očeva; 2. Rastužuje se zbog odlaska ranjive glumice, operisane od smisla za lični interes – Sonje Savić; 3. Ganuto prati intergeneracijske tragedije kojima se vraća Biljana Srbljanović: tu razumevanja nikad neće biti. Samo neka trapava ljubav.

Dobronamernost Teofila Pančića, koju smo se ovde okupili da osudimo, ne iscrpljuje se time. Kod Šabana Bajramovića s razlogom oseća prisustvo nečeg velikog. Uočava kontinuitet između tamburaške Bačke i rokenrol eksplozija Exita. Raduje se skromnoj, a u stvari divnoj, pedesetogodišnjici programa “Randevu sa muzikom” Radio Novog Sada. U povratku redova vožnje njuši povratak normalnosti. Sa entuzijazmom hvali čvrstu depresivnost borske grupe Goribor. Voli kad Zograf otkriva male Amerike u svetu koji je tajna.

*

Istovremeno Teofil preuzima odgovornost za svoj svet. On se stidi ružnoće do te mere da se čudi što gledaoci ne istrčavaju sa nakaznog filma, povraćajući. Ismeva neizlečivu nevažnost plagijatora koji misle da će njihovo Ništa postati Nešto ako ga prevedu na engleski. Misli da je verovanje u Deda Mraza zrelije nego verovanje u Reality Show. Uopšte, osuđuje svaku nesuvislost i negledljivost.

Tomas Man je rekao da uz verovanje ide mnogo neverovanja i da čovek ne može verovati u istinu ako veruje u zabludu.

Nekad se pitam kako Teofilu nije dosadilo da književnim mačem odbija udarce protiv logike? Kako se nije umorio da gluvima šapuće i ćoravima namiguje? Kako nije posumnjao da će razum najzad kao Snežana ispljunuti otrovnu jabuku i probuditi se. Zar ne zna da je Maksim Gorki negde napisao:

Za seljaka je razum kao razvratna žena, majstorije zna a dušu ne miluje.

U ovoj knjizi, autor je na par mesta ironično pomenuo svoje “sentimentalno vaspitanje.” Ja mislim da se on uopšte ne šali. Identitet je sentiment! Desničarska propaganda svuda na svetu nastoji da spreči razmišljanje osećanjem. U borbi za razum, ne mogu se uvek pokazivati osećanja. Odisej mora staviti kudelju u uši. Zato pozdravljam činjenicu da je ova knjiga delom sentimentalna.

Na primer?

U Deronjama autor vidi toliko beznačajne suvenire da bi se čovek tu rasplakao od neke beznadne miline i žalosti samo da ga nije sramota odsveta.

*

Kao kolektivna žrtva eksproprijacije sećanja, Teofil Pančić smatra zaborav – đavoljom rabotom.. On pamti paleozoik sedamdesetih godina sa skulpturama od kose i kragnama do vakcine. Jednom je primetio da je to bilo vreme kad su i bedževi bili sumnjivi. Drugi put nam je poverio da su te godine bile bolje nego što smo zasluživali. On svoju etničku očišćenost ne bi tako nazvao i insistira da nije izgubio nijednog zagrebačkog prijatelja. On sam bira reči koje koristi. On misli da Jugoslaviju lako mogu izbaciti ispod kože ili hulje ili lažovi. To dete Jugotona, uspavljivalo se uz zujanje reklame Jugodrva – čiji je zuk zvučao kao hrkanje staklenog insekta. Snimao je Nika Kejva preko koračnice “Pešadijo, pešadijo”. Da li je imao život ili živote?

Tridesetog decembra 1991. poslednji put zaključao svoj zagrebački stan na 13 spratu.

– Ajjjjj…jjjednog dana nema me da nikada ne dođem…

Od tada se u izvesnom smislu nalazio nužno na pogrešnom mestu, što ne bi bilo strašno kad bi postojalo neko ispravno mesto.

Osjećam da lutam kroz terase svijesti.

Od tada – šta je dom? Jesu li to mesta koja promiču pored prozora autobusa, mitski Sivci, Crvenke i Kljajićeva [naročito Sivci]? Ili je domovina mali svetlucavi i vertikalni “unutrašnji grad” koji nastanjuju najbolji i najrazbarušeniji duhom.

Grad ili gradovi?

*

I pre raspada Jugoslavije točkovi su kloparali pod Teofilom i njegovom porodicom. U nekim od gradova on je želeo da ostane. Al sudbina želje nejma – što kaže narodna pesma. I nakon što se nije desilo ono što se moralo desiti, a desilo se ono što nije smelo, Teofil Pančić je ostao na nogama – koje se kreću.

Ostao je na nogama i kad je grad udarao po dušama, kad su padali psihološki oslonci, i kad su njega i oca skidali sa autobusa na hrvatsko-bosanskoj granici, kad je ožalio očev odlazak na terasi u Mišarskoj [onom trapavom ljubavlju, koju je pomenuo pišući o Srbljanovićki]. I kad je očevo ime vaskrsavalo na spisku stanara u Pirotu i na usnama ciganskih muzičara iz Deronja, i kad je u vunenim čarapama prodavao novine, i kad je kradom pogledavao na prozore bivšeg stana u Zagrebu. I kad su pljuštali udarci protiv logike. I pod onim šipkama je ostao na nogama. Inače…

*

Za našeg vakta promenili smo – na priliku – tri politička sistema. U svakom su branioci mrtvih reči insistirali da im predočimo obavezne reči kao ausvajse. U socijalizmu je lozinka bila: pošast anarholiberalizma a odgovor: miroljubiva koegzistencija. Kod Miloševića je lozinka bila: vekovna ognjišta a odgovor: takozvana međunarodna zajednica. Danas je lozinka : marketing [nešto što Teofil naziva Vudu veštinom], a odgovor: pozitivno spinovanje.

Teofil Pančić ni u pluskvamperfektu, ni u perfektu, ni u prezentu nije mislio da je nešto izrazio ako to nije izrazio interesantno. Kad smisli reči u električnim kombinacijama, on ih samozadovoljno izloži u kurziv, kao sveže ostrige u peršunu i ledu, u izlogu restorana.

Na pamet mi padaju: suveniri niotkud.

Branioci zadatog jezika nikad ne misle da je ova vrsta šaljivosti šaljiva. Oni se uvek ljutnu na nekooperativnog pojedinca. U vazduhu visi njihova neizgovorena pretnja: A da ne misliš ti da ovo naše nije obavezno? Da ne misliš ti možda da smo mi budale? Odgovor na to interesantno pitanje mora biti dadaistički:

– Da! Da!

*

Pošto mi trenutno ne pada na pamet ništa originalno, izjaviću nešto ordinarno, po suštini i po formi. Naime: U svojim književnim radovima Teofil Pančić koristi humor

[Kad su to isto rekli za Robertsona Dejvisa, on se požalio: Kao da ga ja sebi u potaji ubrizgavam!?] Meni je najsmešnije kad neke tetke sa hladnim trajnama zalutaju u autobus za Exit pun rokera. Tim tetkama je dublja od nade bila zebnja: da su s njima u autobusu ne samo besprizorni lakomi na njihov novčanik već možda i manijaci, lakomi na njihovu čednost. Eto šta je smešno meni.

A vi vidite šta je smešno vama.

*

Sigurno ste, kao i ja, primetili da Teofil Pančić stalno nešto čita, sluša koncerte, ide na mesta gde se, božemeoprosti, “relativizira pozorišna iluzija”. Možda vam je palo na pamet: Kako mu ne dosadi tolika kultura? Dosadila bi i onim babama u bundama što se tope na pozorišnim premijerama. Kako ne dosadi njemu?

Hm.

Kultura je za Teofila dom.

Dovoljno je da ovaj vilozov i vantasta otvori vrata i da izađe iz žalosnjikavog pejzaža, zgusnute depresije, iz kolotečnog ništavila, karakušljivosti i dvostrukih mrtvouzica u – mjesta magične preobrazbe, u film, u muziku. To je svet koji postoji za one koji hoće da postoji, a Teofil je uvek hteo.

Kultura ne služi samo za umiljenije ljepodusima nego je praktična inspiracija za odoleti životu i za na strašnu mjestu postojati.

Ona je dom.

Teofilov dom je i u jeziku koji dele i množe Srbi, Hrvati, Crnogorci i Bosanci. Dom je stanje duše. Ploče i knjige pripadaju jedne drugima. Države se drugačije zovu ali ljudi su isti. Lična i alternativna tradicija je tanana mreža emocija, uspomena, simbola, momenata. U nju ne ulaze žargon i zaborav. Nju, i u ovoj zbirci eseja, Teofil Pančić potvrđuje kao svoje legitimno nasleđe.

12. 01. 2012.

Vozi dođavola

Miljenko Jergović:
Wolga, Wolga
Schoeffling 2011.

Piše: Maren Keller

Prevela: Anne-Kathrin Godec

Miljenko Jergović je napisao književnu trilogiju o tri automobila: o buick riveri, freelanderu i, sada u njemačkome prijevodu objavljeno, o volgi. On priča pripovijest od teških sjećanja bivšega vozača jugoslavenske armije i njegovog crnog automobila.

Miljenko Jergović je napisao posebni dnevnik vožnje – knjigu o volgi i njezinom šoferu. O volgi se ima mnogo toga ispričati – komplicirane priče o krivnji i smrti, o jugoslavenskom ratu i unutrašnjim konfliktama. I kako je Jergović izvrstan pripovjedač, on počne s onim vanjskim: Volga nije samo crna nego sjajno crna kao klavir.

Ona vozača podsjeća na vojnika koji je jednoga dana, usred rata, sjeo za klavir i svirao. Godinama potom vozač se sjeća vojnika koji svira klavir: „On mi je ostavio sjećanje na taj dan“, kaže. „Da nije bilo tog vojnika, jedan bi dan nestao kao da ga nisam živio. Velika je to stvar, kada ti neko nehotice spasi dan života.“

Čitajući knjigu shvaćamo: To je efekt pripovijedanja. Rat uništava. Priče čuvaju.

Tužne priče o tužnim muškarcima, koje je rat izbezumio ili ogorčio

Vozač volge zove se Dželal Plevljak. Cijeloga je života radio za jugoslavensku armiju, bio odan režimu, šofer generala, svjedok rata. I sjeća se, dok vozi volgu, nadređenih i ljudi koji je sretao. Kupio je automobil od generala Karamujića, kojeg su najprije otjerali u mirovinu pa u samoubojstvo, jer je za vrijeme rata bio milosrdan te je poštedio neprijatelje, hrvatske nacionaliste. Volgom redovno ide do hodže Harisa Masuda, koji, otkad su mu ubili ženu i sedmero djece i uništili maslinik, nema vjere u ljude. Sve su to tužne priče tužnih muškaraca, koje je rat izbezumio ili ogorčio, a Jergović ih priča s velikom nježnošću i u njima se čak i vozač Dželal osjeća slobodno. Tek poslije se saznaje da je njegova priča možda najtužnija od svih.

“Volga, volga” posljednji je dio automobilske trilogije o Jugoslaviji. 2006. godine izašla je u Njemačkoj knjiga “Buick Rivera” o bosanskom muslimanu koji, dugo nakon emigracije u Kanadu, završi u jarku pokraj ceste i baš tamo sretne zemljaka. 2010. je na njemačkom jeziku objavljen “Freelander” u kojemu se profesor – zbog nasljedstva – vraća u rodno Sarajevo.

I onda vozač Dželal koji je toliko zatvoren da ga pretpostavljeni zove sretnim neženjom, što nije posve točno: kćer Maju izgubio je u otmici, zatim i ženu.

Roman se sastoji od tri dijela, svakim dijelom Jergović mijenja perspektivu i otkriva nove detalje. Tek se na kraju saznaje da je Dželal u zatvoru jer je u silvestarskoj noći pregazio cijelu jednu obitelj. Pijan. Baš on koji je svakoga petka vozio desetke kilometara do džamije. Nesreća izaziva diskusije u cijeloj državi o alkoholu i vjeri, što od ovo dvoje više šteti i o tome da li su vjerski fanatizam ili pijanstvo uzrok nesreće. U romanu se miješaju sjećanja, izvještaj o nesreći i potiskivanje – jer kao i svaka priča, i ova hoće nešto sačuvati: Dželalu duševni mir dok je svugdje oko njega samo rat.

Spiegel, 9. 01. 2012.


12. 01. 2012.

Tamna zvezda

Miljenko Jergović:
Ruta Tannenbaum
Northwestern University Press 2011.

Piše: Tadzio Koelb

Prevela: Olja Petronić

Ruta Tannenbaum je roman o jevrejskoj devojčici, glumici (sunarodnici je porede sa Shirley Temple), koja je umorena u Holokaustu. Njena smrt, o kojoj se govori u prologu, dakle pre nego što čitaoci saznaju bilo šta drugo o njoj, poprima oblik narodne bajke o “princezi”. Ta je princeza gotovo uspela da postane nevidljiva, ali ju je desno stopalo, jedino što je od nje ostalo vidljivo, odvelo u zarobljeništvo. Nadala se da će je odvesti u Indiju, ali su je umesto toga ukrcali u stočni vagon za Poljsku. A mi smo zamoljeni da razmislimo o tome “koliko je ohola bila ta princeza!”.

Mada u ostatku romana Ruta Tannenbaum nema elemenata fantastike, on se svejedno odlikuje mnogim narativnim svojstvima narodne priče. To je očigledno namerno urađeno: Miljenko Jergović se u velikoj meri poziva na “folklor” (od čega je ponešto verovatno sam izmislio) tokom čitave priče. Podražava i njegov ciklični jezik, često ponavljajući, kad je, na primer, reč o Rutinom ocu Moniju, “Bog ti ne dade pameti ni koliko je šafrana u sirotinjskoj kaši!”

Prve dve trećine knjige su otvorena društvena satira. Čini se da Jergović, poput Swifta, gaji rđava osećanja prema “toj životinji zvanoj čovek”, tako da su Moni, njegova žena Ivka, njihovi susedi, kolege i članovi porodice nemilosrdno secirani zbog svoje pretvornosti. Čitaocima će se teško svideti likovi na koje treba da se usredsrede: nema tu Charlesa Swana da predstavlja ono što bi moglo da bude, i nema senzibilnog Marcela da ceni njegovu žrtvu. Da bi pokazao koliko se proširila trulež samozavaravanja, autor u Ruti Tannenbaum pravi niz digresija kojima vodi čitaoca kroz zagrebačko društvo i raznovrsne porodične priče, preko pozorišnog sveta, pa u jevrejsku dijasporu i drugde.

Vraćajući se u pravilnim intervalima na središnju priču o Ruti, roman se polako razvija. Čak i to što se Ruta iznenada proslavila kao glumica utiče na intenzitet, ali ne i na prirodu priče.

Tek rat će to učiniti. Njegov dolazak je užasna neminovnost, prilično spretno “nagoveštavana” kroz čitavu knjigu, kao kad Moni za svog punca kaže “da si je umislio kako bi nam novi njemački kancelar, gospodin Hitler, mogao učiniti neko zlo. Kao da je, sveca mu, lav maksimirski, kojega su pustili iz kaveza da prošeta do Jelačić placa, ili je luđak iz Stenjevca, silovatelj i mamoubojica, a ne fini gospon.”

Znakovi su sve očigledniji, ali su ljudi previše zabavljeni sami sobom da bi ih primetili, i čitaocu uskoro postane jasno kako tužne sudbine – da postanu ubice protiv svoje volje ili da budu ubijeni – čekaju sve njih. Ironično je, međutim, to što rat konačno obezbeđuje Jergovićevim likovima pobude koje su im bile potrebne da izgledaju ljudski. Sada zabrinutiji za opstanak nego za društveni status, članovi Rutine porodice poprimaju novu čvrstoću. Njihovi postupci imaju značenje i posledice, pa nameću linearnost narativu koji je ranije neizbežno odavao utisak cikličnosti.

Narodne priče imaju naravoučenije, a u ovom slučaju se čini kako ono glasi da su mnogi od nas uspavani automati koji čekaju razbuđujući sudar sa stvarnošću da bi postali ono što zaista jesu. To je duboko pesimistička vizija sveta, i teško je uživati u njoj u svetlu toga što nismo sigurni kako da procenimo Jergovićevo tako žestoko karikaturisanje društvenog poretka koji se odavno raspao. Mogli biste isto tako elektronskom poštom slati pretnje smrću Pittu Starijem.1

Mada izdavački materijal za knjigu naglašava da je lik Rute nadahnut “stvarnom ličnošću”, autor u Appedixu insistira na tome da Ruta Tannenbaum nije jevrejska devojčica i glumica Lea Deutch, koja je u prošlosti bila slavna u Hrvatskoj, i da, osim toga što su živele u istoj ulici, njegova Ruta i istorijska Lea nemaju mnogo toga zajedničkog. Čitaoci će se, sva je prilika, nadati da je to tačno, i da je nešto od Leinog mirnodopskog života bilo ispunjeno svrhovitošću koju Jergovićevi likovi iskuse tek u mračnoj noći rata.

___
1 Engleski državnik (1708–1778), jedan od pokretača Sedmogodišnjeg rata (1756–1763), nakon kojeg je Britanija postala kolonijalna sila.

The Times Literary Supplement, 16. 09. 2011.

28. 12. 2011.