Prikazi, pogovori, kritike

Biti Miljenko Jergović

ili suočavanje s vlastitom i kolektivnom odgovornošću

*

Miljenko Jergović:
Otac
Rende, Beograd 2010.

Piše Danilo Lučić


Beogradska izdavačka kuća Rende objavila je novu knjigu Miljenka Jergovića Otac koja je uspela za veoma kratko vreme da oživi nikad prevaziđene razmirice naroda i narodnosti rahmetli SFRJ. Pored toga, kontroverze oko protekle dodele NIN-ove nagrade, a koje su bile možda najžustrije do sada, obuhvatile su jednim svojim delom i ovu knjigu, kao i roman Muharema Bazdulja Sjetva soli, koju je takođe objavilo Rende. Onaj deo javnosti koji se bavi, ili makar samo interesuje za domaću književnu produkciju, bistrio je poslednjih nedelja jedno pitanje koje je dobilo karakter etičkog, a to je da li je pravo da žiri dodeli nagradu romanu čiji je urednik predsednik tog žirija.

Zatim, prašinu su podigli i Sreten Ugričić i Saša Ilić svojim zahtevima da se njihovi romani povuku iz trke za NIN-a, a ulje na vatru je dolilo Ugričićevo otvoreno pismo žiriju. Na kraju, postavilo se pitanje da li romani Miljenka Jergovića i Muharema Bazdulja odgovaraju propozicijama propisanim za ovdašnju najprestižniju književnu nagradu, jer problem je, ispostavilo se, pravno-formalne prirode: iako su prva izdanja oba romana objavljena u srpskim izdavačkim kućama, oni nisu pisani srpskim jezikom, već hrvatskim. Postaje već izlišno dalje polemisati o sva tri problema, osim, možda i donekle, o ovom poslednjem, samo iz razloga što se čini kao dobar uvod u analiziranje romana Otac.

Već se polemisalo, a po svoj prilici i nadalje će, o stavovima i pogledima Miljenkovim na sociološke i kulturološke aspekte Jugoslovenstva, sa posebnim osvrtom na simpatizere ustaštva koji su nosili prezime Jergović. Ali, u prvom redu, Otac je potraga za identitetom jednog bosanskog Hrvata kroz (samo)preispitivanje bliskih predaka, njihovih trvenja i nesuglasica, zabluda i grešaka, sa kojima Jergović želi da polemiše što je nepristrasnije moguće. Govoreći o ideološkim, nacionalističkim, verskim i društvenim fenomenima Titove Jugoslavije, i postjugoslovenske ere u kojoj jednim delom i dalje živimo, pisac ne može da izbegne iznošenje intime, svoje i svoje porodice, jer između njih i navedenih fenomena postoji dramatična i egzistencijalna interakcija.

S tim u vezi, centralna figura oko koje se promatra familijarno flertovanje (možda je ovo eufemizam) sa ustaštvom je autorova baba Štefanija. Njena privrženost NDH režimu i idolopoklonička emocija spram Ante Pavelića jeste kompenzacija za ljubavnu nesreću koju je doživela sa čovekom koga je volela i kome je rodila dete, Jergovićevog oca, a koji joj je okrutno okrenuo leđa, ne pojavivši se više nikad u njihovim životima. Potresna epizoda iz 1945. kada je njen sin prisilno mobilisan od strane partizana da progoni ustaše i druge domaće izdajnike, a gde su toponimi te potere bolna mesta u hrvatskoj istoriji (Zvonimirova crta, Bleiburg, Karlovac) završava se scenom u kojoj se taj mladić polumrtav od pegavog tifusa vraća majci, koja odbija da mu da čašu vode jer je “išao sa partizanima da ubija Hrvate”.

Osim što vidimo jedno bizarno kažnjavanje sina zbog izneveravanja nekakve nacionalističke ideologije, čak i tamo gde sinovljeve krivice nema, ovde se otkriva i struktura Oca – pokušavajući tokom potrage za sopstvenim identitetom da razmrsi konce komplikovane balkanske povesti, Jergović je izabrao svoje porodično stablo kao siguran putokaz.

Zapravo, podsticaj za pisanje ove knjige, kako je autor izjavio u intervjuu za „Slobodnu Dalmaciju“, rodio se sa vešću o očevoj smrti, u zimu 2010. Osvetljavajući figuru oca u svom životu, Jergović počinje da preispituje sebe i okolnosti u kojima je odrastao. Tako, prva stavka u tom procesu nije pitanje nacionalnosti, konfesije, mesta rođenja i sl. nego pitanje identiteta oca. Jer se uvek zna ko je majka, a otac je eventualna nepoznata u biološkoj jednačini o poreklu. Ovog konkretnog oca iz naslova autor opisuje kao slabog čoveka i nezainteresovanog roditelja koji je, istini za volju, teško podneo svoj razvod. Ali taj i takav otac je u sinu ostavio utisak da u njihovom odnosu nikad nije bilo tople roditeljske emocije, a sin je u ocu budio grižu savesti okarakterisanu kao katolički strah od greha, za koji se otac iskupljivao nekom čudnom privrženošću sinu.

Jergović za svog roditelja piše da je bio ateista, bez ikakvih šovinističkih, rasnih ili verskih zastranjenja, pa njegovu hrišćansku moralnu tegobu objašnjava kroz paralelu sa socrealističkim slovenačkim piscem Francem Bevkom, čije biografsko delo “Knjiga o Titu” govori o Maršalu tonom strahopoštovanja i krajnje idealizacije, kao da prati delove Isusovog žitija iz Novog zaveta. Taj očev strah i Bevkovu hagiografsku mistifikaciju Brozovog života autor skupa imenuje kao “katolički ateizam”.

Kada govori o nacionalnoj pripadnosti, konkretno – o sticanju iste kroz vađenje putovnice i osobne iskaznice, Jergović se susreće sa jednim neprijatnim paradoksom. Koliko se nacionalnost poistovećivala i prožimala sa veroispovešću on je osetio na svojoj koži 1993. prilikom prelaska iz Sarajeva u Zagreb, otkrivši tom prilikom da se hrvatska lična dokumenta ne mogu dobiti bez uverenja o katoličkom krštenju. Jergović se gnevno pita o posledicama takvog odnosa: može li neko biti Hrvat ako nije katolik. Smušeno je i teško pitanje o nacionalnosti bosanskih Hrvata. Jergović opaža da su i Ante Pavelić i Franjo Tuđman bosanske muslimane smatrali Hrvatima, pa im se rashrvaćenje na koje su ih aprila 1945. prisilili srpski komunisti oštro zameralo u novoj hrvatskoj državi tokom bosanskog građanskog rata.

Za pisca Oca rođenje novih republika na tlu nekadašnje Juge označava povratak pobožnosti, ali takve na čijem nebeskom pijedestalu obitava neki novi, nacionalistički Bog.

“Bit će to Bog nacionalnog poslanja, neka vrsta nebeskog Starčevića, Strossmayera i Karađorđa, sasvim praktičan Bog, čije će se ingerencije vršiti i provoditi po starinskome principu, kako budu napredovale njegove vojske, ali prema suvremenim metodima i saznanjima nauke i tehnike, koja su dovela do izuma savršenih artiljerijskih oružja i oruđa, što Božje stvorenje uspijevaju pronaći i likvidirati na svakome mjestu na kojemu se ono skrije u strahu od smrti i patnje”, piše Jergović.

Odatle vidimo da za njega takav, redizajniran i prepevan Bog više nije altruista i milosrdan, već, iznova rođen u krvavom bratoubilačkom bosanskom ratu, on može biti samo Bog rata. Pa ipak, bojazan da će se o Ocu razmatrati samo i isključivo u kontekstu preispitivanja hrvatske ustaške prošlosti i kolektivne odgovornosti potvrđuju neki hrvatski javni intelektualci svojim napadima na Jergovića. Počevši od Vedrane Rudan i njenog teksta u Nacionalu pod nazivom “Ustaše svi i svuda”, koju identičnim tonom prate komentatori Večernjeg lista Milan Ivkošić i Marinko Jurašić, okosnica njihovog spočitavanja grupiše se oko sledeće Jergovićeve tvrdnje, a to je da su za genocid u NDH odgovorni svi “koji su tog čas bili Hrvati, njihova djeca, unuci i praunuci, svi i uvijek, bez obzira na to jesu li bili fašisti ili antifašisti, pa čak i bez obzira na to jesu li njihovi bližnji ubijeni zajedno sa Srbima, Jevrejima i Romima.” Međutim, treba biti oprezan pa primetiti da Jergović nikada ne govori o kolektivnoj krivici, već o kolektivnoj odgovornosti. Posle ove sporne, naredna rečenica glasi: “Na suprotnoj strani od društvene i kolektivne odgovornosti nije kolektivna nedužnost. Na suprotnoj je strani neodgovornost.”

Stvar bi trebalo da je sada jasna, i tu nema više spora. Jergovićevi stavovi će se bolje razumeti uz citat Sabine Čehajić – Clansy, doktora socijalne psihologije sa sarajevske Škole za nauku i tehnologiju i autorove sugrađanke, koja se dugi niz godina bavi raznim aspektima suočavanja sa prošlošću: “Odgovornost ne definišemo u smislu odgovorna sam za ono što su pripadnici mog naroda činili u prošlosti, ali sam odgovorna za ono kako ću se sada postaviti prema tome. Znači odgovornost definišem u smislu kao jedine ispravne, moralne reakcije, kao odgovor na ono što desilo, što jesu pripadnici mog naroda činili i radili, odgovor u sadašnjosti koji će nas, u stvari, sutra dovesti do tog nekog održivog i istinskog pomirenja.“

Privrženost ustaškoj državnoj tvorevini koja je postojala kod nekih Jergovića je anticipacija pojave povampirenog nacionalizma iz 90ih, koji će oživeti u svim bivšim jugoslovenskim republikama, a u srcu tog nacionalizma je KPJ pedeset godina držala glogov kolac, ispostaviće se – samo privremeno.

Kombinujući elemente memoara, autobiografije, sociološkog i političkog eseja, Otac se udaljava od romaneskne strukture i time biva teži za žanrovsko određivanje. Za pravo da ovu knjigu posmatramo kao formu nekog inovativnog i stilski razuđenog nekrologa daje nam sam autor kada o Ocu govori kao o oproštajnom eseju, knjizi “bez literarnih pretenzija, koja, uz minimalnu stilizaciju teksta, donosi jednu osobnu priču.“

Između očevog zapostavljanja zbog koga je u sinovljevim očima postao biće iz mašte, njegove slabosti i traljavog roditeljstva i baba Štefanijinog ustaštva kojim je želela da napreduje na drušvenoj lestvici NDH-a i time naplati svoje ljubavne jade, a to se ideološko opterećenje odrazilo na sina i unuka, može se, dakle, povući paralela u smislu preplitanja dvostruke frustracije: privatne i istorijsko-nacionalne. Jergović je istovremeno oštar i sažaljiv kada ustašu, po modelu primećenom u sopstvenoj familiji, definiše kao “zlosretnog hrvatskog malograđanina koji će već u sledećoj epizodi pristati da se u njegove ime ubija”. Opet, zar nije to primenljivo na bilo kog fanatičnog i ekstremnog ultra-nacionalistu? Zaključak je da je Jergović održao javnu lekciju o objektivnom sagledavanju i suočavanju sa individualnom/porodičnom i kolektivnom odgovornošću. Lekciju koju bi mnogi, i sa ove i sa one strane Drine, trebalo da ponove.

*

Male novine, 18. 02. 2011.

01. 05. 2013.

2013 Best Translated Book Award Fiction Longlist

    The Planets, by Sergio Chejfec; Argentina; tr. from the Spanish by Heather Cleary (Open Letter Books)

    Prehistoric Times, by Eric Chevillard; France; tr. from the French by Alyson Waters (Archipelago Books)

    The Colonel, by Mahmoud Dowlatabadi; Iran; tr. from the Persian by Tom Patterdale (Melville House)

    Atlas, by Dung Kai-Cheung; China; tr. from the Chinese by Anders Hansson & Bonnie S. McDougall (Columbia University Press)

    Kite, by Dominique Eddé; Lebanon; tr. from the French by Ros Schwartz (Seagull Books)

    We, the Children of Cats, by Tomoyuki Hoshino; Japan; tr. from the Japanese by Brian Bergstrom (PM Press)

    The Map and the Territory, by Michel Houellebecq; France; tr. from the French by Gavin Bowd (Knopf)

    Basti, by Intizar Husain; Pakistan; tr. from the Urdu by Frances W. Pritchett (NYRB Classics)

    Mama Leone, by Miljenko Jergovic; Croatia; tr. from the Croatian by David William (Archipelago Books)

    Awakening to the Great Sleep War, by Gert Jonke; Austria; tr. from the German by Jean M. Snook (Dalkey Archive Press)

    My Struggle: Book One, by Karl Ove Knausgaard; Norway; tr. from the Norwegian by Don Bartlett (Archipelago Books)

    Satantango, by László Krasznahorkai; Hungary; tr. from the Hugarian by George Szirtes (New Directions)

    Autoportrait, by Edouard Levé; France; tr. from the French by Lorin Stein (Dalkey Archive Press)

    A Breath of Life, by Clarice Lispector; Brazil; tr. from the Portuguese by Johnny Lorenz (New Directions)

    The Lair, by Norman Manea; Romania; tr. from the Romanian by Oana Sanziana (Yale University Press)

    The Hunger Angel, by Herta Müller; Romania; tr. from the German by Philip Boehm (Metropolitan Books)

    Traveler of the Century, by Andrés Neuman; Argentina; tr. from the Spanish by Nick Caistor and Lorenza Garcia (FSG)

    Happy Moscow, by Andrey Plantonov; Russia; tr. from the Russian by Robert Chandler and Elizabeth Chandler (NYRB Classics)

    With the Animals, by Noëlle Revaz; Switzerland; tr. from the French by Donald W. Wilson (Dalkey Archive Press)

    Maidenhair, by Mikhail Shishkin; Russia; tr. from the Russian by Marian Schwartz (Open Letter Books)

    Joseph Walser’s Machine, by Gonçalo M. Tavares; Portugal; tr. from the Portuguese by Rhett McNeill (Dalkey Archive Press)

    Island of Second Sight, by Albert Vigoleis; Germany; tr. from the Germany by Donald O. White (Overlook)

    Dublinesque, by Enrique Vila-Matas; Spain; tr. from the Spanish by Rosalind Harvey and Anne McLean (New Directions)

    Transit, by Abdourahman A. Waberi; Djibouti; tr. from the French by David Ball and Nicole Ball (Indiana University Press)

    My Father’s Book, by Urs Widmer; Switzerland; tr. from the German by Donal McLaughlin (Seagull Books)

    *

    http://www.rochester.edu/College/translation/threepercent/index.php?id=6242

07. 03. 2013.

Anatomija zločina

Miljenko Jergović:
Srda pjeva u sumrak na Duhove
EPHart, Zagreb 2007.

Piše: Nikola Vukolić

Dugom nizu svojih ostvarenja, impozantnom spisku od 20 naslova: zbirki pjesama, kraćih proznih formi (priča i novela), te drama, članaka, ogleda i eseja, zatim romana, Miljenko Jergović je pridodao još jedno djelo – roman malo neobičnog naslova “Srda pjeva, u sumrak, na Duhove”.

Taj Srdin pjev proteže se na preko 450 strana pričanja koje vrca iskrama duha, britkim zapažanjima, smjelim konstatacijama, jezikom u kojem se, na poseban način, odslikava psihološka posebnost junaka, posebnost njihovih marginalnih egzistencija i uzvitlani talog vremena koji svaku jedinku ispunjava strahom, mržnjom, degradacijom i degeneracijom, otuđenjem i nemogućnošću bijega iz vlastite kože koje bi se, kao naslijeđene bolesti, najradije odrekli.

Na početku nam se čini da je Jergović smislio da nam ispriča krimi-storiju sličnu onoj koja svojim poetičkim uzusom započinje svršetkom, pronalaženjem leša, da bi se zatim tragalo za identitetom žrtve, mogućim počiniocima zločina, više osumnjičenih od kojih svaki ima “debeli” razlog da ukloni onog koji im se našao na putu ili pomrsio njihove račune. Istraga se potom vodi u svim mogućim pravcima, dolazi do neočekivanih obrta i nenadanih otkrića da bi se na kraju pokazalo da je počinitelj onaj na koga se uopšte nije ni sumnjalo i koji je čitavo vrijeme bio istražiocima pred očima, zaštićen svojom neupitnom nevinošću.

U “Srda pjeva u sumrak na Duhove” radnja, ona koja neposredno koincidira sa ubistvom, prilično je reducirana. Postoji leš, pronađen slučajno u jednom napuštenom stanu u elitnom dijelu Zagreba i mali broj protagonista, slučajno ili službeno vezanih za rješenje neugodnog zadatka.

Ali, ako se samo korak udaljimo iz mrtvačnice, radnog mjesta brkatog Ličanina, bivšeg milicajca Lazara Hranilovića, koji je kao “tehnološki višak”, pored sve ažurnosti u službi, kao Srbin, otpušten s posla, vidimo da je ono što bismo u običajenim djelima ove vrste nazvali radnjom – toliko uzelo maha, dobilo pakleni intenzitet, pretvorilo se, po ko zna koji put na ovim prostorima, u rat do istrebljenja u kojem su se povezala prošla i sadašnja stradanja, iskopale stare ratne sjekire, raspirili samo naizgled pritajeni požari mržnje, razigralo se krvavo kolo, buknula sjećanja i aktivirali se prošli neraščišćeni računi.

Mjesto radnje je Zagreb, njegove elitne četvrti, a još više prigradska naselja u koja se, u toku ovog posljednjeg rata, slio najrazličitiji svijet – sirotinja, bolesnici, najviše iz Bosne, nevini i krivci, zaslužnici prošlosti.

Kopanje po prošlosti nije piščev prioritet. On nema istoriografskih ambicija. Jer, njegovi junaci svoju prošlost nose u sebi, u čvrsto zabravljenim pretincima sjećanja, i to ne samo vlastitih nego i porodičnih, sjećanja sredina iz kojih su ponikli i koje su uticale na njihovo formiranje, moralna shvatanja, usmjerenost životne akcije i, naravno – sudbinu.

Sve se, dakle, vrti oko zadavljene djevojčice pronađene u jednom luksuznom zagrebačkom stanu, čiji su se vlasnici, pred ratnim talasom, sklonili na novu adresu u inostranstvu.

Djevojčicu niko ne traži, niti je ko zna, ne zna se njena dob, nacionalnost, pa čak ni ime. Sa same margine društva najzad će se neko sjetiti da je to vjerovatno Cigančica koja na raskrsnici dviju gradskih saobraćajnih arterija obilazi zaustavljene automobile koji pred semaforom očekuju zeleni signal, pruža ruku da joj vozači udijele koju kintu, pjeva i pleše pred točkovima kola, vitla svojom prljavom kosom i u transu raskopčanom bluzom iz koje izviruju nježni znaci njene buduće napupale ženstvenosti.

Za ovaj “slučaj”, u raznim ulogama, vezuju se ostali protagonisti priče, čijem je portretisanju autor posvetio čitave mini-romane. Tu je, najprije, već spomenuti, Lazar Hranilović, Srbin iz Like koji je, kao sin golootočkog robijaša, za svagda žigosan političkom nepodobnošću, uspio nekako da se zakači i postane milicajac na poslovima koji su zahtijevali više snage nego pameti.

Traumatiziran onim što je doživio, Lazarev otac se zarekao na šutnju, u strahu da ga jezik ponovo ne odvede na pakleno ostrvo odakle je jedva izvukao živu glavu. Dosljedan svojoj odluci, otac je svojom šutnjom doveo do ludila dječakovu majku, a njega, praktično, lišio roditeljskog staranja. Tek kasnije, kada su poslije smrti najvećeg sina naših naroda i narodnosti, nastupila drugačija vremena, otac je progovorio. Sada je to bio skrhan i razočaran čovjek koji je utjehu tražio u Bogu, pretjerivao u postu i molitvama, noseći oko vrata krst veličine onoga na seoskoj crkvi.

Nakon svega što je preživio, Lazar Hranilović će podići ruku na sebe i izvršiti samoubistvo na svome radnom mjestu, u mrtvačnici, pored seciranog tijela Srde Kapurove, koja je, i mrtva, na neki neobjašnjiv način privlačila njegov pogled i zaustavljala korak na ivici uzdaha.

U rješavanju slučaja bio je angažovan istražitelj za krvne delikte Lovro Babić, Hrvat iz Rame, čovjek koji je ozbiljno shvatao svoj posao, ali usamljenik i, čini se, za čitav život “opečen” jednim davnim saznanjem. Podizala ga je njegova brkata baba, koja je nadomjestila nestale roditelje. Djetinjstvo mu je prošlo u osjećanju sveopšte nesigurnosti, u neprestanom seljakanju u kojem je baba, više nego na svoju unučad, pazila svoj masivni, pregolemi ormar u kojem je čuvana zimnica, ali, dječak je slutio, i neko tajno “porodično blago” koje niko nije smio vidjeti. Kada mu se prvi put pružila prilika, on je među teglama kiselog krastavca i ispeglane posteljine otkrio Ustašku spomenicu i sliku svoga djeda – ustaše, i tada su mnoge stvari postale jasnije.

Na putu razjašnjenja Srdinog slučaja, on je susreo još dva neobična čovjeka: naočitog pravnika Svjetlana Andrassyja koji je, po dolasku iz Beograda, uspio da se nametne svojim nastupom i smislom za samoreklamu, ali i talentom za laku zaradu korištenjem mutnih političkih i društvenih prilika, opšte dezorjentacije koje mu je, poput povoljnog vjetra, duvala u jedra.

U Beogradu Lucifero Andrašić, ovdje Svjetlan Andrassy, bio je sin medicinskog pukovnika iz ugledne zagrebačke obitelji, koji je u prvim danima endehazije potegao pištolj na ubicu svoje vjerenice Jevrejke, te zato morao da bježi u šumu, i majke, kćeri ustaškog presuditelja koji je do oslobođenja pola vremena provodio u ludnici a pola u Jasenovcu. Taj Lucifer je, kao se približavalo vrijeme raspada Jugoslavije, sve potpunije osjećao svoju nepripadnost srbijanskom okruženju, izolovanost pod staklenim zvonom ekskluzivnog dedinjskog ambijenta u kojem je njegov otac, kao hrvatski kadar i istaknuti naučnik, upotpunjavao sliku idile jugoslovenskog bratstva i jedinstva naroda i narodnosti “pod stijegom Partije slavne”.

Otac se osjećao kao strano tijelo, pa je svoju nepripadnost kompenzovao stasnim predavanjem izučavanju epidemija koje su tokom vjekova harale razdijeljenim jugoslovenskim prostorima, epidemija koje su zajedničkim smrtima povezivale naše podijeljene živote.

Po dolasku u Zagreb, mladić je promijenio identitet, odbacio svoje neobično ime i posrbljeno prezime, postao Zagrepčanin plemenitog porijekla, dio društvenog krema, uvijek u blizini nekog predstavnika vladajuće garniture. U skladu sa nekim društvenim trendovima, on osniva i neku nevladinu organizaciju za pomoć hendikepiranim, socijalno i nacionalno degradiranim pojedincima ili grupama (npr. Ciganima), bolesnicima, izbjeglicama, prostitutkama, beskućnicima. Njegov udio u pomoći sastojao se u vlastitoj promociji po prijemima, konferencijama za štampu, u medijima koji su njegovim primjerom potvrđivali novu humanu orijentaciju društva, njegov evropski obol za razliku od primitivnog, seljačkog, četničkog okruženja, barbarskog mentaliteta, čiji mrak ne mogu da razgrnu ni svjetlosti XXI vijeka.

Uz njega se “zalijepio” Toma Wacha, izbjeglica iz Sarajeva, praunuk češkog doseljenika koji je u ovaj grad dospio nakon I svjetskog rata. Pradjed je bio svojevrsni umjetnik modist, pa je njegova slava doprla i do Beograda, do Karađorđevića i kraljice Marije kojoj se divio, i koja ga je inspirisala za njegove najuspjelije kreacije.

Nakon što mu je otac napustio majku i zaslijepljen ljubavlju prema jednoj Jevrejki nestao iz njegovog života, primio judaizam i u vrijeme holokausta nad Jevrejima nestao u fašističkim fabrikama smrti. Toma je odlučio da izbriše svoju prošlost, postane neko drugi, drugi i u tom smislu da se koristio čak najbizarnijim sredstvima.

Najzad, čitava priča ne bi imala smisla bez glavnog osumnjičenog, čiju je krivicu, uprkos mreži nejasnih okolnosti, trebalo dokazati.

To je Ile Mažar koji je, ostavši bez roditelja, po izbijanju rata sa staračkim parom svojih sugrađana prešao u Zagreb. Dječak nije završio ni osnovnu školu. Njegova zanimanja bila su vrlo ograničena, a intelektualni dosezi zanemarljivi, osim kad je u pitanju matematika. Bio je, dakle, autista, strasno zaokupljen željom da matematičkim proračunom dođe do formule dobijanja premije na lutriji. Očeva smrt i rat su ga omeli u naumu. U novom okruženju uspio je da kao izbjeglica dobije posao raznosača pice kod nekadašnje zvijezde banjalučkog fudbala koji se, nakon završetka sportske karijere, počeo baviti biznisom, osnivanjem lanca pečenjarnica.

Iletu se posao jako dopao, jer mu je omogućio da stalno bude na terenu, u kontaktu sa najrazličitijim ljudima.

Ograničene pameti i pod dejstvom opšte atmosfere u gradu, odlučio je da i sam nešto učini, izađe iz anonimnosti i zakorači na stranice crne štampe, koje su za njega predstavljale prvi korak prema slavi.

Indoktriniran duhom povampirene endehazije, ovaj krvni srodnik narodnog heroja sa Kozare Josipa Mažara Šoše nanosi, pod okriljem mraka, teške fizičke povrede rijetkim preostalim, vlasti lojalnim Srbima u gradu i pokušava da zapali grupu Albanaca oko gomile bostana koji su dopremili za zagrebačku tržnicu. Uživa što se oko njegovog lika počela ispredati fama o zagrebačkom davitelju.

U beskonačnim satima ispitivanja on je inspektoru Babiću ponavljao uvijek istu priču, nezainteresovan i duhom odsutan, tako da je istraga dugo tapkala u mjestu. Rasplet je došao naglo. Rješenje enigme dugo je stajalo pred isljednikovim očima. To je bio pompezni, starinski svileni kišobran sa izvezenim inicijalima vlasnika.

Jergovićevo djelo pokazuje izuzetno majstorstvo, najprije u stvaranju atmosfere vremena koje dovodi do raspada države, a zatim rata u kome svaka strana otkriva svoje najružnije lice, rata u kojem se iz prividnog zaborava povampiruju aveti mržnje, zločina i animalizacije. Jergović se ne opredjeljuje ni za jednu stranu. On samo dopušta da život progovori svojim strašnim istinama.

U svijetu kojim su zavladali animalni nagoni, sve je puno promašenih života, uzaludnih egzistencija, nečistih savjesti, ludila, razarajućih, često nerazjašnjivih bolesti, smrti djece.

Svi junaci priče su na svoj način tragični. Niko od njih ne spada u pozitivce, ali ih Jergović ne osuđuje, niti im odobrava. Prilazi im sa stanovišta čovjeka kome ništa ljudsko nije strano. Gubeći svoju humanu dimenziju, svijet je postao zvjerinjak u kome svako svakome radi o glavi, a mržnja je jedina stalna relacija koja motiviše i mobiliše misli i akcije pojedinca. Društvo se pretvorilo u deponiju po kojoj gmižu zločinci, prevaranti, idioti, lažni heroji, dobrotvori okrvavljenih ruku, očajnici, bolesnici, moralni i socijalni otpad, “suvišni ljudi” svih kategorija. Stranicama djela gazi stotine lica posrćući pod teretom života i svoje prošlosti. Te sudbine se ne mogu gledati izdvojene, one su isprepletene, čineći gusto, kompoziciono kompaktno pripovjedno tkanje nesvakidašnje upečatljivosti.

“Srda pjeva u sumrak na Duhove” Miljenka Jergovića je roman visoke literarne ostvarenosti. Odavno nisam osjetio toliko uzbuđenje kao u susretu, čitanju, prečitavanju stranica ove knjige u kojoj je svaka rečenica ispisana s pažnjom majstora, u čijem tekstu ni jedna pojedinost, ni jedna riječ nije slučajna, u kojem je sve gusto, punoznačno, upečatljivo i ovjereno ličnim stvaralačkim pečatom koji nije moguće falsifikovati.

01. 03. 2013.

Kdo je danes normalen?

Miljenko Jergović:
Pleše v somraku
Založba Sanje, Ljubljana 2012.

Prispeval Goran Vojnović

Ko je sredi oktobra umrl Tusta, legendarni pulski panker in član skupine KUD Idioti, sem med posthumnim razmišljanjem o njem nenadoma spoznal, da je ta človek v mojem življenju odigral mnogo pomembnejšo vlogo, kot se mi je to dolga leta zdelo. Tusto sem vse do njegove prezgodnje smrti povezoval izključno z njegovo glasbo in pri tem se mi je izmaknilo, da so prav KUD Idioti v tistih srednjeveško mračnih devetdesetih, v času zatona mojega dotedanjega domovanja, ustvarjali v Puli ne le majhnega pank zavetišča, temveč resnično oazo razuma in dobrega duha.

Zdaj šele vem, da sem lahko prav Tusti in peščici njemu podobnih idiotov hvaležen, da je Pula tudi v obdobju vsesplošne tuđmanovske histerije ostajala mesto, v katero sem prijateljem in znancem redno tihotapil nove Balaševićeve albume, mesto, ki je trmasto kljubovalo velikohrvaštvu in zavračalo preštevanje krvnih zrnc svojih obiskovalcev, mesto, ki je bilo in ostalo normalno. Zdaj šele vem, da ima normalnost Pule, ta neizmerno dragocena postavka moje mladosti, še kako zelo opraviti s tem, da je vsa leta nasilne turbofolkizacije postjugoslovanskega prostora ostajala mesto, v katerem so bile največje glasbene zvezde pankerji, ki so v časih, ko je družbeni mainstream postal primitivizem, pop kultura pa končala v službi nacionalizma, mestu dajali osvobajajoč, alternativen ton.

Zato ni bilo presenečenje, da je bil koncert Partibrejkersov v pulskem rock klubu Uljanik prvo povojno gostovanje srbskih glasbenikov na Hrvaškem. V domači dvorani KUD Idiotov. Še več, presenečenje ni bilo niti to, da je bil ta koncert za redne obiskovalce Uljanika – in nas, nekaj naključnih mimoidočih – nekaj najbolj normalnega.

Danes je delitev na normalne in nenormalne seveda politično nekorektna in je beseda normalen nadvse banalna, takrat pa je o človeku, ali skupnosti, povedala največ od vseh besed, ki so nam bile na voljo. Bili so namreč časi, ko so se na videz običajni ljudje čez noč spreminjali v krvoločneže in ko človek nenadoma ni mogel več prepoznati svojih najboljših prijateljev in sorodnikov. Ko bi se v tistih časih na ekranu pojavil priljubljen obraz iz našega prejšnjega življenja, smo se zato prav hipnotično zazrli vanj in v njegovih besedah iskali najmanjši drobec tistega, kar smo prepoznavali kot normalno. In če smo to prepoznali, smo olajšano zavzdihnili, kakor bi nam sporočili, da se je vojna pravkar končala, in nekdo je vedno izdavil: “Normalan!”

A veliko pogosteje smo razočarani preklapljali na drug kanal ali z občutkom prevaranosti ugašali televizor in pošiljali v materino novokompovane domoljube, ki so bili še včeraj veliki pisatelji, glasbeniki, režiserji, igralci. Gledali smo, kako nam pred očmi film za filmom, pesem za pesmijo izginja svet, v katerem smo odraščali, vsako jutro smo se zbujali bolj izpraznjeni, bolj izropani duhovnega imetja in z vsakimi poročili smo manj vedeli, kdo pravzaprav smo. Bili smo preobčutljivi za besede in dejanja svojih dovčerajšnjih ljubljencev in vzornikov in njihovi nacionalistični izpadi so padali po nas kot bombe po Sarajevu, nas razstreljevali, krušili naše varnostne fasade in nas, spomin za spominom, počasi izničevali.

A ravno takrat smo, nezanesljivih čutov in razdraženega duha, začeli obupano hlastati za nekimi novimi, do tedaj neznanimi nam glasovi, ki so nam v hipu postajali bližji od najbližjih. Iskali smo glasove iz svojega izgubljenega podzemlja, iz svojega pokopanega, bivšega sveta, sveta, za katerega smo bili vsak dan manj prepričani, da še obstaja in smo zato še toliko bolj potrebovali vsak glas, ki nam je vsaj posredno pričal o njem. Eden takšnih glasov je bil glas Miljenka Jergovića, ujet v knjigi Sarajevski Marlboro.

Naš svet, ki smo mu takrat v pomanjkanju boljših izrazov še vedno rekli Jugoslavija, je živel in umiral s Sarajevom, Miljenkove zgodbe pa so od tam prinašale okruške življenja in budile v nas upanje, da je naš svet preživel, da še diha, da se še upira vseprisotni smrti. Sarajevski Marlboro je bila namreč zbirka, ki je slavila normalne ljudi v nenormalnih časih, dokazovala, da je možno ostati človek, četudi ti v dnevno sobo nenapovedane vdirajo granate in iz soseščine nate prežijo ostrostrelci, lakota in mraz. Zbirka je božala našo naivno vero, da je mogoče ne sovražiti, četudi okoli tebe ni prav ničesar, kar bi se dalo imeti rad in je sovraštvo tako mamljivo, tako bližnje in tako osvobajajoče kot topla odeja, kos svežega kruha ali tiha, spokojna noč.

Moj najljubši pesnik Izet Sarajlić, eden tistih redkih srečnežev, ki mu je, čeprav je v Sarajevu dočakal konec vojne, uspelo ubežati ne le granatam, ampak tudi sovraštvu, je v svoji vojni zbirki objavil tudi kratko pesem, ki pravi: “Nema ništa lijepše od bake/ koja ljulja svoga unuka.” Vsakič, ko se je spomnim, se mi pred očmi izriše veličastna epsko-lirska zgodba o Izetu in njegovi ženi Mikici, njunemu vnuku Vladimirju, tragediji njegovega mesta in nepreseženi sposobnosti pesnika, da ob vseh grozotah, ki ga obdajajo, vidi le babico, vnuka in njuno ljubezen ter začuti neizmerno lepoto tega prizora.

Sposobnost odkrivati lepo znotraj najgršega je bilo tisto, kar me je prevzelo tudi v Sarajevskem Marlboru in kar je iz mene naredilo Jergovićevega zvestega bralca. Z vsako novo knjigo in z vsakim novim branjem njegovih del sem potem odkrival nove dimenzije in odlike njegovega pisanja, a Sarajevski Marlboro, in na nek način tudi pisatelj Miljenko Jergović, zame vsa ta leta ostaja tista jablana, ki raste sredi vojnega Sarajeva pred Radetovim oknom, a se ta tudi v času lakote nikoli ne stegne do nje, da bi ubral sosedovo jabolko.

A če je bil Sarajevski Marlboro knjiga, v kateri je Miljenko Jergović prešteval preživele po nacionalistični apokalipsi in vzbujal kanček upanja v boljšo prihodnost ali, bolje rečeno, v preživetje delčka boljše preteklosti, je njegov najnovejši v slovenščino prevedeni roman Srda pjeva, u sumrak, na duhove (za nas poenostavljen in prirejen v Pleše v somraku, ki ga je, kot v uvodu piše Jergović, odlično prevedla Aleksandra Rekar) v tem pogledu zagotovo razočaranje.

Seveda ne v literarnem smislu, saj gre nedvomno za mojstrovino, za knjigo, katere izid lahko brez zadržkov uvrstimo med leposlovne vrhunce lanskega založniškega leta, temveč razočaranje v svet, ki ga Jergović trinajst let poSarajevskem Marlboru mozaično, skozi pet življenjskih zgodb svojih junakov, naslika v romanu.

Pleše v somraku namreč bralcu med drugim razkrije, da se je tisto malo po vojni preživelega normalnega sveta bilo primorano potuhniti še bolj kot med vojno, da se je ta svet osamil, se prostovoljno odmaknil na skrajno obrobje družbe, ki jo je brez boja prepustil zmagovalcemPleše v somraku je knjiga, polna samote, ne toliko osamljenosti kot samosti, v katerih se danes nahajamo, knjiga, ki jo mogoče brati tudi kot zgodbo o neobstoju družbe, znotraj katere bi se bilo mogoče počutiti manj samega.

Jergovićev svet je v letih po vojni postal izločujoča kakofonija osamljenih glasov in posledično njegove junake druži predvsem nepripadanje, ker pravzaprav v njihovem svetu (fiktivnem, a še kako resničnem) ni ničesar, k čemur bi lahko pripadali. Država, nacija, družba, celo kultura so namreč veliko bolj fiktivni pojmi, kot so fiktivni Jergovićevi liki, pojmi izza katerih zeva jedno veliko ništa, a se kljub temu zanje še vedno veliko živi in, hvala bogu, malo manj umira.

V tem pogledu ni le Srda Kapurova, naslovna junakinja romana, mala romska ulična pevka in plesalka, posiljena in ubita, tista, ki za to družbo ne obstaja in katere usoda nikogar te družbe ne zanima. V sodobni postjugoslovanski družbi ne obstaja nihče in ni je usode, ki bi bila za to družbo vsaj malo usodna. To je družba pogrešljivih posameznikov, ki so vsi po vrsti pripadniki svojih pogrešljivih manjšin. Le iluzija je, da obstajajo pripadniki večine, spodobni in zaželeni, ki skupaj s sebi enakimi oblikujejo družbo, določajo nepisana in pisana pravila.

Vse naše družbe so zgolj naključni rezultat trka najglobljih frustracij neštetih tukajšnjih manjšin, ki na najrazličnejše načine vdirajo v javni prostor, si ga prilaščajo in podrejajo. Družba, ki jo ta javni prostor določa, je torej le še leglo najrazličnejših občutkov depriviligiranosti, je nepopravljivo izmaličena, razvrednotena in zaostrena, zato se znotraj nje vsakodnevno izvaja teror nad vsakim posameznikom.

Vsi mi, ki v teh in takšnih družbah živimo, smo tako vseskozi rablji in žrtve. Močnejši kot je naš občutek žrtve, bolj krvoločni rablji postajamo, pisatelju pa posledično preostane, da sizifovsko razločuje resnične od umišljenih žrtev ali pa se iz te družbe umakne, kakor se je umaknil Miljenko Jergović, ki se je pred leti pustil izgnati iz hrvaškega družbenega dogajanja, tako da danes živi na vasi, v okolici Zagreba, knjige objavlja v Beogradu, nagrade pa prejema na Poljskem.

Na koncu nam ostane le še vprašanje, kdo je danes, v takšnih družbenih razmerah, sploh normalen. To je vprašanje za milijon dolarjev, ki si ga z izgovorom, da ni politično korektno, izogibamo zastaviti. A dejstvo je, da se je ravno v dojemanju normalnega postjugoslovanski svet v času od Sarajevskega Marlbora do Pleše v somraku najbolj radikalno spremenil.

Leta 1994 se je tako, denimo, zdel pisatelj Miljenko Jergović najbolj normalen človek, kar ste si jih lahko v tistih nenormalnih časih zamislili, če pa bi danes zapisali, da je pisatelj Miljenko Jergović normalen, bi se v hipu k besedi priglasila horda ljudi, ki bi vas hiteli prepričati o nasprotnem. In mnogi med njimi bi bili na videz vsaj tako zelo normalni, kot je bil pisatelj Miljenko leta 1994. Nekateri bi bili sicer tudi mnenja, da se ni spremenil svet, temveč se je spremenil Miljenko Jergović. In morda bi imeli celo prav, a kljub temu ostaja dejstvo, da živimo v časih brez družbenega konsenza in danes ni več človeka, za katerega bi še tako majhna skupinica ljudi, sedeč pred televizorjem ali za mizo v kafiču, olajšujoče izdavila: “Normalan!”.

Naše tranzicijske družbe so se na nek način zataknile na pol poti k preobrazbi v evropske demokratične družbe. Postali smo drugačni, a smo ravno zaradi tega izrazito neenakopravni. In kar je najbolj žalostno, nikjer ni več oaz razuma in dobrega duha, kamor bi se lahko preganjani od vseobsegajočega nesmisla zatekli, oziroma si lahko vsak svojo malo oazo ustvari le sam zase. Ni več skupinice idiotov, ki bi namesto nas ustvarila košček boljšega sveta.

Tusta počiva v miru, glupost pa je še vedno neuništiva.

15. 02. 2013.

Freelender, Jergovićeva ‘epska snaga’

Miljenko Jergović:
Freelender
Zandonai, Rovereto 2011.

Za BookAvenue piše Àlen Loreti 1
S talijanskoga preveo: Tvrtko Klarić

___

Preventivna Nobelova nagrada

Prije par tjedana Marco Belpoliti u tjedniku Espresso ovim je riječima završio prikaz Freelendera, romana Miljenka Jergovića: «knjiga koja se ne zaboravlja». Budući da dolazi od čuvara sjećanja kakav je Belpoliti, priređivač sabranih djela Prima Levija, ta me rečenica poprilično zainteresirala. Nije to bio uobičajeni poziv na čitanje maskiran marketinškim mamcem. Bilo je to zbiljsko upozorenje, podignut kažiprst. Zamišljao sam stupicu postavljenu na dobrohotnosti prosudbe. Pogriješio sam. Radilo se samo o bravuri, prokletoj bravuri, mudro posijanoj duž 174 stranice.

Jergovićev talent za koju godinu mogao bi praviti društvo Orhanu Pamuku i Güntheru Grassu. Zacijelo zahvaljujući i Volvu protagoniste toga romana, drugom poglavlju trilogije posvećene čovjeku i auotmobilu, smještenu između Buick Rivere (već objavljenom kod Scheiwillera 2004. goidne) i Volga, Volga (u očkeivanju talijanskoga prijevoda). No, je li taj bosanski pisac, premda je 2003. godine primio nagradu Grinzane Cavour, nepoznat talijanskim čitateljima do mjere koliko bi bilo dostatno da ga nagradi Švedska Akademija? Da. Hoće li pobijediti jer ga objavljuje Zandonai, mala izdavačka kuća iz Trenta, kao što se dogodilo Kelleru s Hertom Müller? Da. Hoće li ga se slaviti zato što ga je Claudio Magris definirao «epskim piscem»? Da. Je li ovo objektivna recenzija? Ne. Riječ je o objektivnom oduševljenju… za preventivnu Nobelovu nagradu, naravno.

Zagreb – Sarajevo, samo u jednom pravcu

Karlo Adum umirovljeni je nastavnik povijesti, udovac, živi sam na šesnaestom katu zagrebačkoga nebodera. Jednoga dana njegovu opuštenu svakodnevicu protrese telegram iz Sarajeva, grada u kojem je odrastao a koji nije vidio više od pedeset godina. Taj komad papira skriva tajnu a jedini način da ju se odgonetne jest da se krene na put. Ne zna što da očekuje, poštar mu pribavlja stari pištolj i dvjesto metaka koje skriva na dno kofera. Vozeći narančasti Volvo iz 1975. – «ništa mu draže nije preostalo» – profesor Adum kreće put grada iz kojega je nestao s jedva trinaest godina; grada-simbola prišivena poput crna dugmeta na okrvavljenu ogrtaču dvadesetoga stoljeća.

Taj volvo ga je «zarobio kao tridesetpetogodišnjeg profesora povijesti u vremenu iz kojega bi, kao i svi drugi ljudi, svi Hrvati i katolici, trebao i on izaći, osloboditi se i prodisati. Pa makar već sutra umro, ali kao slobodan čovjek» (str. 48)2.

Demon sjećanja

Dok profesor Adum vozi prema glavnome bosanskome gradu, milijuni misli odvode ga na drugu stranu. Djetinjstvo s bolnim uspomenama i majkom koja zalazi nacistima, slučajna smrt jednog židovskog dječaka koji ga u školi stalno zadirkuje, ludi očev bijes koji je ostao bez palca krivnjom istog tog strica koji mu sada obećava nasljedstvo, diskriminacijom prekinuta osobna sveučilišna karijera, topla uspomena na suprugu čiji odlazak naglašava svu onu ljubav koju nije umio izraziti. Jergović oko svoga protagoniste stvara vitalan i uznemirujući svijet u kojem dramaturška napetost izbija u različitim oblicima boli: dijalog u bolnici između majke oboljele od alzheimera koja nije u stanju prepoznati sina a uvjerena da ga je abortirala; imaginarni dvoboj dječaka koji igra tenis protiv zida jedne zgrade i dok ga cijeli kvart promatra sa balkona odlučuje se da pobjeđuje protivnik, taj zid, «jer nema žrtve bez poraza», te se udaljava s rukama na licu, zacijelo stvarno plačući. Prizori su to uznemirujući, gdje se miješaju gorčina i nemoć.

Odsutni život

Na svom putovanju profesor Adum prolazi nečim što je već bivša Jugoslavija, nedovršeni puzzle geopolitičkih i vjerskih granica, otupjeli teritorij s mjestašcima i gradovima koji pale sjećanja da se u pameti složi – Titov socijalizam, lomljenje vremena nakon zida, etnički ratovi, američka intervencija i ona UN-a.

Napor putovanja prisiljava ga odvagivati vlastitu nespretnost, beznačajnost tamna života, rezignaciju pred neugodnim prizorima (kolona blindiranih američkih automobila mogla bi mu u prolazu uništiti cijelu stranu Volva) a nadasve na koži osjeća neprihvatljivo stanje tuđinca, stranca u mjestima koja nastavaju njegove uspomene. Po sporednim putevima i na autocesti – «toj dugoj i ravnoj stazi na čijim je marginama život odsutan» – Adum susreće likove koji ga dovode u krizu. Kao da minirana područja, spektralna brda, zaboravljena groblja, one «lansirane bijele olovke minareta» ili reklame na ćirilici, kao da sve to nije dovoljno da se uspostavi kontakt sa stvarnošću. Svako se zaustavljanje na taj način pretvara u objavu «da se ne zaboravi», kao što je zapisano na majici jedne djevojke koja prodaje CD i DVD na sklepanom kiosku, na rubu te ceste: «da se ne zaboravi». Ali što se to ne bi smjelo zaboraviti kad se ne uspijeva izbrisati ni ono čega se ne bi htjelo sjećati?

Koja Domovina, koji Čovjek?

Osobe koje susreće (sobarica, taksist, policajac, recepcioner) pokušavaju svrstati ga, prepoznati, smjestiti u ovu ili onu etničku skupinu, istrgnuti mu izjavu kulturološke pripadnosti, polazeći od automobilskih tablica ili od naglaska. Kad mu torbar Srbin kaže: «Evo, ja vam poklanjam disk, od srca je, ponesite ga sa sobom u Zagreb, i nemojte se sramiti onoga što jeste. Najgore je kada se čovjek srami jer je to što jest», Adum odgovara: «Nisam ja to» (str. 119). Zbroj tih mnogobrojnih negacija ne čini drugo do zgušnjava njegov identitet, pretvarajući ga u nelagodu i neumjesne reakcije. To profesorovo putovanje postaje oscilacija nečega što bi moglo biti Weltanschauung koji nastoji osloboditi se ideoloških modela sve do časa kada o sebi kaže da je, istina, čovjek, dapače «nešto». Ali to nije dovoljno. «Svaki je čovjek još nešto. (…) Čovjek je, za razliku od knjige i kompjutora, još nešto. Što još?» (str. 112). U potrazi je za odgovorom. Veli da nije Hrvat, a naglasak mu je zagrebački, no rođen je u glavnom bosanskom gradu. Jednom riječi, odakle je stvarno? Tko je taj profesor Adum? Prenosilac koje kulture? U ovoj zemlji natopljenoj krvlju genocida, okrutnošću snajperista, zajedničkih jama-grobnica, nasiljem osloboditelja, koja je Adumova pozicija? Smiruje ga pištolj koji nosi uza se – «Ljudi su nesretni, (…) ali su i zbog svoje nesreće u stanju činiti svakojaka zla» (str. 155) – no hoće li poslužiti da ga spasi, da ga zaštiti? Možda će ga izbaviti od bijega bez kraja, od nevidljivosti? Traga li profesor povijesti Karlo Adum za sobom samim preko Domovine, ili nastoji odrediti neku džepnu domovinu, gdje odgovornost i pripadnost nisu jedno te isto? Dolazak u Sarajevo, objašnjenje onog telegrama, sudbina koja čeka njegov Volvo, objavit će, osim značenja naslova romana, smisao cijeloga postojanja.

Pjesnik, dramaturg, lingvist

Miljenko Jergović (da se bolje razumijemo godinâ kao i naši Nicolò Amaniti i Fabrizio Gatti) dospio je u Italiju zahvaljujući Einaudiju: kratko pojavljivanje u bibliotečnom nizu Coralli s Karivanima (1997.), a potom skok u katalog Scheiwiller (šest naslova od 2002.). Sada ga lansira Zandonai s tekstom objavljenim u inozmestvu 2007. godine. Jergović je završio studij filozofije i sociologije, predstavivši se kao pjesnik u 22. godini. Slijede zatim prvi romani, scenariji, suradnja u dnevnim novinama te djela prevedena na više od dvadeset jezika. Paolo Rumiz, veliki ekspert za područje Balkana, smatra ga baštinikom nobelovca Ive Andrića (beogradskoga pisca nagrađena 1961. godine). Zanimljivo da kao mjesto rođenja profesora Aduma Jergović odabire upravo mjesto rođenja «tog unjkavca» Ive Andrića. Porijeklom iz Sarajeva, danas živi u Zagrebu. Sebe smatra osobom bez državljanstva – upravo freelanderom – kao što je i njegov protagonist, pa je zbog toga izložen kritikama nacionalistâ. Uzvraća im tako što u romane ugrađuje pluralno i lingvističko bogatstvo slavenskoga područja, preko kojeg su stoljećima prelazili drugi narodi posijavši turske i germanske riječi. U tim pomiješanim i suprotstavljenim riječima raskrinkava hinjenu čistoću ljudi i porijeklo sukobâ. Lingvistički izazov na koji bez zadrške uzvaraća u Freelanderu prevoditeljica Ljiljana Avirović, docentica na sveučilištu u Trstu i teoretičarka prevođenja, autorica lijepoga pogovora kojim taj svezak završava.

Riječi kao grumenje, istinska literatura

Označiti Freelander kao roman ’on the road’ pomalo je površno. Bolje bi bilo definirati ga ’on the reading’, tj. putovanjem po čitanju, a još točnije kroz povijesno čitanje nekadašnje Jugoslavije koje se ostvaruje iskustvom protagoniste. To je straight story u kojoj Jergović razbija zemlju, ide u dubinu, ponekad s osmijehom, ponekad prokazujući užas. Govorio je i Heinrich Böll: «Ponešto se mora i slomiti, čak i zemlju treba razbiti da bi urodila plodom». U jednoj divnoj knjizi intervjua iz 1986. godine (Writers and Politics) – nešto prije pada Zida a europska geografija promijeni izgled nudeći književnosti nove granice – Susan Sontag, koja je nekoliko mjeseci živjela u Sarajevu u vrijeme opsade, piše: «Smatram da je pisac čarobnjak, a od fikcije očekujem smisao magije, čuđenja. Očekujem da moj osjećaj za jezik ojača i da se moj senzibilitet modificira. Očekujem da se moja sposobnost shvaćanja proširi». U smušenoj i krhkoj geografiji Balkana Jergovićeve riječi vraćaju orijentir, mogući pravac, gotovo pa novo državljanstvo. Snagu književnosti, snagu izvrsnoga čarobnjaka.

___

1 Autor je za izdavačku kuću Arnoldo Mondadori Editore priredio sabrana djela Tiziana Terzanija
2 Stranice i citati prema izvorniku Freelander, izd. Naklada Ljevak, Zagreb 2008. – prim. prev.

08. 01. 2013.

Ko ne otplače ovu knjigu, neka ne ide u svet

Blic, Beograd

17. 12. 2012.

Živim u nekoj vrsti unutarnjeg progonstva

Razgovarla: Andrijana Copf

Dnevni list, Mostar

Poljsku nagrada “Angelus”, za najbolji roman srednje Europe, dobio je roman “Srda pjeva, u sumrak, na Duhove” Miljenka Jergovića, pisca rođenog u Sarajevu 1966., koji od 1994. živi u Zagrebu, točnije – na selu pokraj Zagreba.
Jergovićev roman o petero došljaka u Zagrebu izrazito je toplo dočekan u Poljskoj. Osim ove nagrade, kritičarka poljskog magazina Polityka uvrstila je roman među deset najvažnijih knjiga objavljenih u Poljskoj prošle godine. Roman “Srda pjeva, u sumrak, na Duhove” na poljski je prevela Magdalena Petrynska.
Svojim knjigama, kolumnama, stavovima, u javnosti Jergović izaziva reakcije – možda je to tako najtočnije reći – jer neki ga vole, neki hvale, neki žestoko kritiziraju, no spisateljski dar nitko mu ne može osporiti. Prvu nagradu dobio je s nepune 22 godine – nagrade “Ivan Goran Kovačić” i “Mak Dizdar” za mladog pjesnika dobio je za prvu knjigu poezije “Opservatorija Varšava” (Zagreb: SKUD Ivan Goran Kovačić, 1988.). Knjiga “Sarajevski Marlboro” iz 1994., potresne i tople priče iz ratnog Sarajeva, donijela mu je međunarodna priznanja, među kojima i Erich-Maria Remarque nagradu za mir 1995. te 2009. međunarodnu nagradu “Literature from the front” (Književnost s fronta) u Italiji. Nagrada “Angelus” za najbolji roman objavljen u Poljskoj njegova je najvažnija nagrada do sada. U razgovoru za Dnevni list najvažniji srednjoeuropski pisac govori o pisanju, o identitetu i pripadnosti.

Biti ‘Najvažniji srednjoeuropski pisac’, kako Vas je nazvao žiri na dodjeli nagrade Angelus. Što znači? Koliko je to čast, ali i obaveza, teret?

– To baš i nije jednostavno pitanje. U književnim procjenama nema egzaktnosti kao, naprimjer, u vaganju luka i krumpira na tržnici. Moj roman “Srda pjeva u sumrak na Duhove”, točnije njegov prijevod na poljski, nagradio je deseteročlani žiri, sastavljen od vrlo uglednih poljskih pisaca, kritičara, prevoditelja i povjesničara književnosti. Nagrađujući me, učinili su mi čast, kao što su mi na čast i svi pritom izrečeni i napisani komplimenti. Ali nisam siguran, ovom prigodom, kao ni bilo kojom drugom, što bi, kada govorimo o književnosti, moglo biti “najbolje” ili “najvažnije”, i tko bi to mogao biti najbolji i najvažniji. Meni je u ovoj stvari puno važniji kontekst u koji sam doveden kao pisac. Naime, drugi put sam se našao u finalu Angelusa. Prvi put to mi se dogodilo s romanom “Ruta Tannenbaum”, kada je nagrađen Josef Škvorecky, za svoju klasičnu knjigu “Inžinjeri ljudskih duša”. Do sad su dvaput u finalu Angelusa bili još samo Laszlo Krasznahorkai, genijalni madžarski romanopisac i scenarist svih filmova Bele Tarra, i jedan od mojih najdražih živih pisaca Ismail Kadare. Nikad mi ne bi na um palo da izvlačim zaključke iz činjenice da njih dvojica nisu dobili Angelusa, a ja, eto, jesam, niti bih ikada osjetio potrebu da se s njima uspoređujem ili, ne daj Bože, mjerim. Ali silno mi imponira, to priznajem, što postoji barem deset ozbiljnih ljudi koji će moje knjige dovoditi u kontekst s njihovim knjigama. Prvenstveno, ja sam čitatelj, a tek zatim i pisac. Postoji vrlo čvrst i kontekstualiziran svijet mojih čitateljskih preferencija, pisaca koje volim ili poštujem, knjiga. To je velik i bogat svijet, za razliku od moga spisateljskog svijeta, koji je osamljen, sveden, pust, vezan isključivo za ovaj jezik na kojem komuniciramo. U Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, dakle, u zemljama iz kojih potičem, mene, zapravo, nema, niti me treba biti. Ili me ima u svjetovima mojih čitatelja. Ali nemam više ništa s ovdašnjim piscima. Tako je to ispalo. I zbog toga mi je važno ako netko misli da imam nešto zajedničko s Kadareom ili Krasznahorkaijem, da spomenem samo njih.

Poznati ste kao plodan pisac, redovno objavljujete i kolumne. Što je za Vas pisanje?

– Da sam Amerikanac, možda bih sad rekao da je pisanje moj – životni stil. Iako, i u tome ima istine. S vremenom, moj život se u potpunosti sveo na tekst, sliku i ton, na ono što je u književnosti, slikarstvu, glazbi ili filmu veće od života. U svakodnevici i u dnevnosti me sve manje ima, budući da živim u nekoj vrsti, dijelom samoodabranog a dijelom i nametnutog, unutarnjeg progonstva. Pišem za Jutarnji list, knjige objavljujem u Srbiji i Crnoj Gori, prijevode kojekuda po svijetu, nisam član nijednoga književnog udruženja u Hrvatskoj, niti hrvatskoga PEN kluba. Jedino što u današnjoj Hrvatskoj smatram svojim je – hrvatski jezik. Sve drugo mi je tuđe i u svemu drugom sam tuđin. Istina, svojim smatram i jezik kojim se piše i govori u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori, tako da sam i u tim zemljama jednako stran i domaći, kao i u ovoj. Otprilike to je okvir mog pisanja i moje književnosti.

Ljudi moraju imati odnos prema onome što čitaju. Prema Vašem djelu jako je teško ne-imati odnos. Je li i u tome veličina jednog pisca?
Uskraćen sam da čitam svoje knjige na način kao da ih je napisao netko drugi. I možda je dobro što je tako. Knjige prema kojima nemam odnos, knjige su koje čitam samo da bih se informirao. A što više vrijeme prolazi, što sam stariji, to me takva vrsta čitanja manje zanima. Puno ću lakše gledati neki film, koji me ne zanima, osim informativno, nego što ću s takvim motivima čitati knjigu. Svi smo mi, ako nas književnost doista zanima, nečiji oduševljeni čitatelji. Recimo, u Wroclawu, na dodjeli nagrade, bilo mi je važno sresti Olgu Tokarczuk, veliku poljsku proznu autoricu, i reći joj – posve klinački, fanovski – koliko volim ono što ona piše, koliko me se to tiče, koliko mi je u životu važno… U času dok takve stvari nekome govorim, ja nisam pisac, nego sam čitatelj. Pisac sam samo dok pišem ili dok mislim, dok projektiram to što ću pisati. Sada, dok nas dvoje razgovaramo, ja sam opet samo čitatelj, tako da vam je, možda, propao intervju, jer niste u prilici razgovarati s M.J, piscem. Ali za utjehu, s M.J, piscem čak ni ja ne razgovaram. Kada se uspijem razdijeliti na više osoba, pa kada jedna s drugom razgovaramo o književnosti, uvijek to činimo kao čitatelji. I nije mi krivo zbog toga, to je ono što želim sačuvati, trajno, i što je neobično važno u mom doživljaju književnosti. Pa i u mom čitanju. Važno mi je da budem oduševljen, recimo, romanima Olge Tokarczuk. Ili, naprimjer, romanima Mirka Kovača. Nemam baš nikakvu želju ni potrebu s Kovačem razgovarati kao pisac s piscem. Puno mi je draže razgovarati s njim kao čitatelj sa svojim omiljenim piscem. I da razgovaramo o njegovim, a ne o mojim knjigama. Ne pomišljajte da je to skromno s moje strane. Upravo suprotno.

Piotr Kofta u osvrtu na Vašu nagrađenu knjigu za Vas kaže: Kad je riječ o književnosti koja približava istinu o sudbini mrtve Jugoslavije, tu je bez premca. Kada je u pitanju istina o bivšoj Jugoslaviji, što mislite, hoće li ikada doći vrijeme da svi narodi te države pogledaju istini i činjenicama u oči o njezinom raspadu?

– Ne mogu više o tome razmišljati. Oni koji žele vidjeti, oni će i vidjeti. Ali, isto tako, uvijek će se raditi o manjini, o ljudima koji će, i po cijenu da se zamjere građanskoj većini, naciji ili rulji, misliti svojom glavom o stvarima koje se te glave i tiču. Da bi tako mislio, čovjek bi trebao biti dostojanstven i hrabar. Takvo mišljenje ne zahtijeva veliku pamet, duboka znanja i uvide. Svakome je dato da misli i o Sreberenici, i o Dretelju, i o Sarajevu, i o sudbinama nestalih bugojanskih Hrvata 1993., samo je pitanje želimo li o tome misliti i što ćemo od “ponuđenih” tema odabrati. Ako smo časni ljudi, ili ako se bavimo književnošću, onda ćemo, u pravilu, birati promišljanje situacija u kojima je zločin počinjen u naše ime. Taj je zločin uvijek veći i važniji od onoga koji je počinjen nad nama ili nad nekim našim. Ali ne zbog svojih akutnih razmjera, zbog toga koliko je tko ubio ljudi, srušio gradova i spalio sela, nego je zločin počinjen u naše ime veći i važniji jer nas svijest o njemu oslobađa ili iskupljuje od budućega zla. Iz hrvatske perspektive govoreći – a to je moja porodična i osobna perspektiva – svijest o bezmjernome jasenovačkom zločinu, o Dretelju ili Stocu, o organiziranom ubijanju srpskih staraca u kasno ljeto 1995. ili o odlikovanjima koja je Tuđman dijelio ubojicama porodice Zec, jedini je put u slobodu, ali i jedini put da se čista srca, s tugom i razumijevanjem govori o Vukovaru, Škabrnji ili o Križančevu Selu, gdje se dogodio jedan od odvratnijih ratnih zločina pripadnika Armije BiH nad Hrvatima. Ali kako govoriti o Križančevu Selu, ako se nalazi razumijevanja za zločin u Ahmićima?

Kakva je, u tom kontekstu, uloga književnosti?

– Književnost je u tom smislu neumoljiva. Ona podrazumijeva neku višu, božansku istinu. Književnost ne podnosi laži, pogotovu ne oko takvih stvari. Ako nas je rat iz devedesetih ičemu naučio, onda nas je naučio upravo tome. Jer koliko god se nacionalistički pisci – pa i neki među njima prethodno vrlo daroviti – trudili da napišu priču u kojoj će njihova nacija biti najvećom ratnom žrtvom, nevina i čista u svome mučeništvu, ni sa srpske, ni sa hrvatske, ni sa bošnjačke strane nije izašao nijedan makar i suvisao pripovjedni ili pjesnički tekst na tu temu. Umjesto toga, neki prethodno dobri pisci, ispisivali su pamflete, idiotske šovinističke baljezgarije, kakve danas u Hrvatskoj ulaze u školsku lektiru, ali su u književnome smislu savršeno bezvrijedne. I bez obzira na sav trud ministarstava kulture, vjerskih zajednica i državnih i diplomatskih predstavnika, svijet takvu našu književnost s prijezirom odbija, umjesto da je, po potrebama naših mučeništava, prevodi i objavljuje. Na filmu još i možete skrivati svoju nacionalističku laž, ali u književnosti to, vidite, ne ide. I tako je dobro i utješno što ne ide.

S Ivanom Lovrenovićem potpisujete knjigu “Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenog rata”. Rat je službeno završio. Kada će bh. društvo napokon krenuti naprijed i zakoračiti u budućnost?

– Nemam odgovora na to pitanje. Ali nešto moram reći: za mene, Bosne ima onoliko koliko ima Ivana Lovrenovića u Bosni. Bosne ima onoliko koliko se o Bosni i njezinoj budućnosti pita Lovrenović. Ne znam kada će Bosna zakoračiti u budućnost. Recimo, dogodit će se to kada u Zagrebu o Bosni i Hercegovini prestanu razmišljati izvan nacionalističkih, orijentalističkih ili agramocentričnih stereotipa ili kada u Beogradu Sarajevo bude doživljeno kao glavni grad jedne, istina kompozitne, ali nedjeljive države. A možda je, danas, nešto i od toga važnije. Bosna će, čini mi se, imati jasniju budućnost kada se ljudi počnu sjećati onog što su još jučer govorili i mislili. Naprimjer, vidite kako se danas gleda na Zlatka Lagumdžiju. Nemam ništa protiv, ali prisjetimo se što se, prije samo nekoliko mjeseci, ili koju godinu, događalo s Ivanom Lovrenovićem, kada je u Lagumdžiji vidio nacionalista, kakav je i Dodik?  Ne samo da se na njega ostrvilo sve sekularno i građansko u Sarajevu, nego mu je u tom gradu trajno onemogućeno javno djelovanje, malne mu je zabranjeno da objavljuje. Ali tada je Zlaja bio idol čaršije, borac protiv onih koji žele dijeliti Bosnu, heroj nacije… Ne govorim ovo sa zluradošću, nego samo pokušavam naći primjer za tvrdnju da će Bosna steći jasniju budućnost čim se ljudi počnu sjećati nečega što se još jučer dogodilo. Ili, recimo, nacionalno pitanje u Bosni i Hercegovini. Ono je preduvjet bilo kakve budućnosti u Bosni i Hercegovini, kao i u svakoj drugoj višenacionalnoj državi – a takvih je danas mnogo, od tradicionalno kompozitnih, kakva je Švicarska, do onih koje su to postale u proteklih pola stoljeća, kakve su Njemačka ili Francuska – ali pritom nacionalno pitanje ne traži konačan odgovor, niti ima konačnih odgovora na takva pitanja. Smisao je u priznavanju da pitanje – postoji. U tome da u Bosni i Hercegovini žive tri jednako stara naroda, koja imaju jednako pravo na svaki pedalj zemlje u kojoj žive. Pravo koje ne može biti osporeno zbog nečije malobrojnosti, niti može biti prenaglašeno zbog nečije višebrojnosti. Također, zgodno je pomišljati da smo svi mi Bosanci i Hercegovci, a da nas nacije samo dijele i da nacije nisu važne. To je legitiman stav, ali smo ako ste spremni braniti one koji ostaju u manjini i nikada i nikako ne konzumirati prava vlastitoga većinstva. A to, vidite, ne ide. Nije išlo ni u Jugoslaviji 1989, kada su srpski nacionalisti insistirali na jugoslavenstvu i na tome da bismo svi koji volimo Jugoslaviju mogli biti Jugoslaveni, a ne da se opterećujemo nacionalnim razlikama, ali isto to ne ide ni u Bosni i Hercegovini. Ne bi išlo ni u Srbiji, kada bi sad netko došao i rekao da će se nacionalno pitanje riješiti tako što će svi biti – Srbijanci, uključujući i Bošnjake na Sandžaku, koji će, zarad zajedničkog interesa domovine, ostaviti po strani ono što ih izdvaja i dijeli od srpske većine. Takav način razmišljanja, koliko god se činio  dobronamjernim, uvijek ide u korist većinskoga nacionalizma. Ali zašto ja o svemu tome govorim? Stvarno, ne znam zašto. Možda zato da ponovim kako je izoliranje Ivana Lovrenovića i njegovo izbacivanje iz bosanske javne sfere svjestan pokušaj da Bosna konačno uništi. Sve drugo je višak, ta bi rečenica bila najtočniji i najcjelovitiji odgovor na vaše pitanje.

Možemo li to uopće u zemlji u kojoj ne postoji državno ministarstvo kulture, Zemaljski muzej je zatvoren, institucije kulture koje imaju državni predznak ustvari nemaju osnivača ni riješen pravni status…?

– Ima u svijetu zemalja bez ministarstva kulture, nije u tome problem. A Zemaljskog muzeja nema zato što nema svijesti o potrebi za Zemaljskim muzejom. Onaj koji je tu svijest stvarao, onemogućen je u Sarajevu da javno piše i djeluje. Dakle, ni u Sarajevu nema stvarne potrebe za Zemaljskim muzejom, nego je ona samo deklarativna i ceremonijalna.

Zašto nemamo odnos prema našim velikim piscima? Ni pokojnim, a još manje suvremenim?

– Odnos nemaju oni koji ne čitaju. A to onda i nije loše. Bolje da ljudi koji ništa ne čitaju ništa o piscima i ne misle, nego da misle, a nisu čitali. Tu mogu govoriti i kao pisac: najgore je kad o vama imaju mišljenje oni koji vas nisu čitali. Takvi ili bi vas strijeljali kao nacionalnog izdajnika, samo kad bi im se pružila takva prilika, ili bi vas živog beatificirali, živog bi vas preparirali, kao onog medvjeda što stoji na ulazu u lovački restoran. Nevolja je, naravno, i ta što nacionalisti u nas, uglavnom, ništa ne čitaju, a o svemu i o svakome imaju svoje mišljenje. Pa tako hrvatski nacionalisti smatraju da njima lično pripada Andrićeva Nobelova nagrada, bošnjački nacionalisti drže da ju je Andrić dobio zbog kosmičke zavjere protiv islama i muslimana, a srpski nacionalisti će reći da je Ivo Andrić bio živi dokaz da čovjek na ovim prostorima može biti veliki pisac i nobelovac samo ukoliko je Srbin, Srbin, Srbin i ništa drugo. A što se suvremenih pisaca tiče, srećom nije ih puno koji nešto vrijede.

Razmišljate li recimo o tome čiji ćete Vi pisac biti za 150, 200 godina, bosanskohercegovački, hrvatski…, i hoćete li završiti na sudu kao Ivo Andrić?

– Do prije nekog vremena, ubijao sam se da o sebi govorim kao o hrvatskom i bosanskom piscu. Onda su se, međutim, počele događati stvari koje su me uvjerile da nisam ni hrvatski, ni bosanski, te da pripadam samo onima koji moje knjige dobronamjerno čitaju na jeziku na kojem su napisane, bez obzira na to koje su oni nacije. Batinom i progonom, kojem sam bio izložen, i kojem sam na neki način i dalje izložen, a u kojem su sudjelovali, i u kojem sudjeluju, mnogi od onih koje se obično smatra hrvatskim i bosanskim piscima, doveli su me do uvjerenja da nisam njihov i da ne mogu pripadati istoj kulturi kao i oni. Ja, naime, jesam Hrvat – tu ne mogu, niti želim bilo šta mijenjati – i jesam Bosanac, rođen u toj zemlji i njezinome glavnom gradu, ali moje knjige su, ipak, nešto drugo. Moja bosanska književnost – spomenut ću žive – podrazumijeva pisce kakvi su Ivan Lovrenović, Stevan Tontić, Marko Vešović, Asmir Kujović, Abdulah Sidran, Miro Petrović, Ranko Risojević, Tanja Stupar-Trifunović, Dževad Karahasan, Ivica Đikić…, ali ja ne mogu i neću pripadati književnosti i kulturi onih koji mi, recimo, usred Sarajeva psuju mater ustašku, da bi me zatim, u javno objavljenim tekstovima, nazivali četnikom. Njima ja, očito, smetam, poganim im životni prostor ili lebensraum, kako to kažu Nijemci, činim im gužvu po knjigama i antologijama, pa, k’o rekoh, da se malo sklonim, neka imaju prostora. A što se hrvatske književnosti tiče, s njom stvari stoje ovako: knjigu, koja je nagrađena u Poljskoj, “Srda pjeva u sumrak na duhove”, objavio sam 2007. u Zagrebu, ali o njoj u Hrvatskoj nikada nije objavljena ni riječ, niti je ikada, i u jednim hrvatskim novinama, uopće i rečeno da je izašla. Taj roman je, iz perspektive hrvatske kulture i književnosti, bio tretiran poput romana anonimnog madagaskarskog pisca, objavljenog u Antananarivou, glavnome gradu te velike afričke otočne države. Godinu dana kasnije Srdu sam objavio i u Beogradu, gdje je roman dočekan s velikim interesom, pisalo se i govorilo o njemu, kao i o svakoj drugoj značajnijoj knjizi našega jezika, objavljenoj u Beogradu. Potom je Srda prevedena na talijanski i poljski, gdje se o njoj mnogo pisalo i govorilo. U Poljskoj je, na kraju, nagrađena Angelusom, nagradom za najbolju knjigu srednjoeuropskoga pisca, a kada je ušla u finale, pitali su me što da stave, koju državu, uz moje ime. U prvom finalu, uz “Rutu Tannenbaum”, stajalo je Bosna i Hercegovina. Razlog je bio taj što je knjiga u Zagrebu napadnuta s radikalno šovinističkih pozicija, kao antihrvatska, antizagrebačka, pa čak i antisemitska, pa mi je bilo ugodnije da uz nju stoji ime zemlje u kojoj sam se rodio, a  u kojoj me zbog nje nitko nije vrijeđao. Ali što sam mogao da učinim sa Srdom? Na kraju, rekao sam neka piše – Hrvatska, ali samo zato što je knjiga premijerno tiskana u Hrvatskoj. To je jedini razlog kojeg sam se mogao sjetiti. Mene oni koji predstavljaju živu okosnicu hrvatske književnosti gledaju kao neprijatelja, uljeza, došljaka, i neka im bude. Ako moje knjige, i ja kao njihov pisac, ne trebamo hrvatskoj književnosti, budite uvjereni da meni hrvatska književnost treba neusporedivo manje. Uostalom, s onima od živih hrvatskih pisaca koji su mi važni imam dovoljno duboku i intenzivnu kulturnu i književnu vezu i bez ovakve ili onakve pripadnosti. Eto, naprimjer, s  Mirkom Kovačem, Petrom Gudeljem, Borisom Dežulovićem, Antom Tomićem, Danijelom Dragojevićem… Njihovoj književnosti pripadam svim srcem.

Razmišljate li o svom identitetu, o svojoj pripadnosti?

– Naravno da razmišljam. To je, uostalom, misao o ovome jeziku, ovoj povijesti i podrijetlu, o porodici, gradu i društvenoj zajednici, o državama koje su moji preci preživjeli i državama koje sam ja preživio. Sve je to identitet, a ja pripadam svakome tom segmentu, na različite načine, u različitim modalitetima i oblicima. Evo primjera: ja nisam Hercegovac, niti je itko moj bio Hercegovac, osim što se moja nona rodila na granici, u Konjicu, gdje je pradjed službovao kao šef željezničke stanice. Također, nikad nisam, ama baš nijednu noć u životu, prespavao u Mostaru. Ali i Mostar, i Hercegovina, i Trebinje, i Bileća su višestruko, dubinski, u različitim oblicima dio moga identiteta i sentimenta. Recimo, to Trebinje, u romanima Mirka Kovača, hotel pod platanima, neobični gradski likovi, vlak uskotračne željeznice, ljudi koji odlaze u pečalbu, u Ameriku iz koje se nikada neće vratiti, krijumčari duhana, kurve i skitnjice, i nagovještaj Dubrovnika, kilometrima prema jugu… To je moje Trebinje, jer sam ja Kovačev čitatelj, i jer je Kovač za mene stvorio jedno Trebinje. Ili samo pogledajte slike iz mostarske faze Antuna Motike, ili pročitajte neke Skenderove sonete, pa ćete u Mostaru naći ono o čemu govorim kada to mjesto upisujem na neku svoju identitetsku mapu. Nekako mi i jesu najljepša i najugodnija takva mjesta, gdje nema onih kojima bih smetao, iz prostog razloga što na tim mjestima boravim samo u tuđim i u vlastitoj imaginaciji.

Jedan ste od osnivača PEN Centra BiH koji obilježava 20 godina postojanja. U izjavi osnivača navodi se: ‘U svim okolnostima, a posebno u doba rata, djela umjetnosti, to nasljeđe čovječanstva kao cjeline, trebaju biti zaštićena od nacionalnih i političkih strasti’. Koliko su djela umjetnosti u BiH i Hrvatskoj, odnosno u cijeloj regiji, zaštićena i od jednih i od drugih srasti?

– Današnji PEN Centar BiH nema veze s onim što nam je bilo na umu dok smo ga osnivali. Nisam siguran da primjećujem da organizacija koja danas nosi to ime štiti “djela umjetnosti” od “nacionalnih” i “političkih” strasti. Možda ja to ne vidim, možda ja nešto tu ne razumijem.

Koliko Vas je kao pisca odredilo Sarajevo, pa i vrijeme rata?

– O tome ne mogu govoriti, premda sam o tome mnogo pisao, i fikcionalnih i nefikcionalnih tekstova. Možda baš zato i ne mogu govoriti, jer sam potrošio riječi. I krive i prave.

Društvo smo, koje je, zatvoreno. Ako se jasno i otvoreno izrekne stav, koji je suprotan mišljenju većine, ma koliko istinit i potreban bio, biva odbačen. Kokan Mladenović je smijenjen nakon predstave Olivera Frljića ‘Zoran Đinđić’, Vi ste nakon romana ‘Otac’ također doživjeli brojne kritike. Zašto se opiremo, pa i bojimo, pogledati istini u oči?

– Zato što je lakše i prijatnije uvijek i na svakom mjestu dijeliti mišljenje većine. Tada ste sigurni da nećete imati baš nikakvih posljedica zbog onoga što mislite. Ili se barem pravite da mislite. Ja ne mogu tako, ali ne mislim da je to, prvenstveno, pitanje morala. Čini mi se da je to pitanje živaca. Nemam živaca da mislim ono što misli čopor koji me okružuje. Bilo bi mi ugodnije kada bih mogao drukčije, ali tada se ne bih mogao baviti književnošću, ne bih umio pisati.

Oko svega se vode rasprave: oko predstave s golim grudima (Žuta crta Ivice Buljana), zbog ulice Milana Mladenovića, zbog objavljene knjige, zbog književne nagrade (“Meša Selimović” i Abdulah Sidran). Postoji li kod nas zdrav dijalog ili samo niske uvrede?

– Ama kakav dijalog. Ovdje se neistomišljenika nastoji likvidirati, a ne pobiti njegovo mišljenje. Za mišljenje, zapravo, nikoga nije ni briga. Zar biste mogli i pomisliti da jednoga Velimira Viskovića doista zanima što ja mislim o Draži Mihailoviću? Spominjem ga jer je ta izvanredna predstava Ivice Buljana, “Žuta crta”, u kojoj se Lucija Šerbedžija pojavljuje gola, pala kao žrtva Viskovićeve ambicije da bude intendant HNK. Pritom, niti je “Žuta crta” predstava HNK, niti se itko tko je na njoj radio kandidirao za intendanta, ali zbog nečega se vjeruje kako hvaljenje te predstave škodi njegovoj kandidaturi. Mutno vam je, sve to, mutno i beznadno, pa bi bilo bolje okrenuti sve na šalu. Ako se može.

Imate vrlo aktivnu web stranicu s online književnim časopisom ‘Ajfelov most’. Zašto pisci sve više ‘sele’ u virtualni svijet?

– Nisam siguran da ste u pravu. U Europi, ne samo na Zapadu, pisci i književnost su itekako u stvarnome, živom, konkretnom i knjiškom svijetu. Cvjetaju kulturne rubrike po novinama, izlaze književni časopisi, održavaju se literarni festivali, na kojima se vrlo ozbiljno razgovara na važne i velike književne teme… U nas je drukčije, pa sam zato, uz pomoć bližnjih i prijatelja, pokrenuo stranicu www.jergovic.com, a na njoj i književni časopis “ajfelov most”.

Kada u BiH kažu da je daleko najgledanija predstava “Ja, mahaluša” i kad pročitamo najavu za predstavu “Večeras mahalanje u Tuzli”, to za kulturu zvuči ponižavajuće. Zašto je pogrešno na kulturu gledati kao na masovnu pojavu, svoditi je na showbizz, celebrityje i estradu, ali ipak ne i kao rezerviranu samo za uski krug ljudi?

– Nije problem u takvim predstavama, knjigama, filmovima, nego je problem kada osim njih ne ostaje više ništa drugo, ili kada se treš pokušava pretvoriti u veliku umjetnost, kada se trač pretvara u elitnu kulturu. Recimo, u Hrvatskoj se od staračkoga chick-lita gospođe Mani Gotovac pokušava napraviti kulturni događaj godine, a ona se, preko tih svojih bizarnih knjižica, zatim uspostavlja i kao jedan od glavnih aktera u izboru intendanta Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Gospođa Gotovac sa svojim ljubićima, kao Krleža naših dana! E, to vam je krajnje ishodište djela “Ja, mahaluša”, napisanoga iz pristojne, uzvišene, zagrebačke perspektive. U odnosu za zagrebačku mahalušu, sarajevska mi je bliska i simpatična. Ali ne zato što sam u formativnom smislu Sarajlija, nego zato što ona nije proglašena za vrhunac filozofije, umjetnosti, nacionalnoga i kulturnog identiteta. 

Ako nije nepristojno pitati: O čemu jedan pisac mašta?
– Maštam o tome da pišem.

20. 11. 2012.

Diego Armando i sedam patuljaka

Boris Dežulović:
Diego Armando i sedam patuljaka
Jutarnji list, 2011.

Piše Nikola Vukolić

Već prvi susret sa knjigom Borisa Dežulovića podstiče u budućem čitaocu iskre radoznalosti. Sa korica nas gleda ozbiljno, odlučno muško lice visokog čela i prodornog pogleda u kojem se prepoznaju i odlučnost indijanskog ratnika i šarm (mladog) Antonija Banderasa.

Na zadnjoj stranici piše sve ono što je autor želio da saopći o sebi (Boris Dežulović rođen je 1964. u Splitu. Kolumnist Globusa od 1999. Za Jutarnji list piše od 2006.), prepuštajući nama da sami rekonstruiramo psihološki, stvaralački i akcioni portret čovjeka koji je čitavog života želio “biti samo sportski novinar”. Obimna knjiga neobičnog naslova “Diego Armando i sedam patuljaka” otkriva da je ovaj robusni Splićanin uspio da ostvari svoj san člana redakcije za praćenje i komentarisanje sportskih događanja, ali i više od toga. Promućurnost, inteligencija, dubinsko pronicanje pojava, uočavanje naizgled nevažnih detalja i njihovo povezivanje u cjeline relevantnih značenja otkrivaju nesvakidašnji dar, respektabilan misaoni i akcioni potencijal, superiornost i satiričnu smjelost da se stvari iskažu do kraja, bez dlake na jeziku i straha koji bi zaustavio poletnu energiju istine njegovog pera, jer zna se ko je Maradona, ali i patuljci, pigmeji koji se motaju u njegovoj sjenci, svoju snagu nalaze u brojnosti (1:7), pakosti, čvrstoj uvezanosti i najzad gubitku ljudskog (individualnog) identiteta, izjednačujući se sa silom prilika, okolnosti, degradirajućim trendovima i vjetrovima koji mute vidike i “ukleti brod” naše “povijesne zbilje” (“Kud plovi ovaj brod?”) vode u prostore haosa i dehumanizacije.

“Maradona” među svojim koricama objedinjuje tri posebne knjige: “Tri put me zajebao Zinedine Zidane”, “Smisao života u četiri meč lopte” i “Jedan gol u životu Josipa Katalinskog”. Iako različitog sadržaja, tekstovi ovi pokazuju identičnost rukopisa i pogleda na svijet, strasnu privrženost poslu, sportu, koji za Dežulovića nije, kao što je rečeno za fudbal, samo “najvažnija sporedna stvar na svijetu”, nego “pitanje života i smrti”. Sport je za njega sam život, a autor se otkriva kao komentator, istoričar, sociolog, psiholog i filozof koji savremeno doba, njegove turbulentne mijene, posvemašnju krizu (moralnu, socijalnu, političku, ekonomsku…) posmatra iz perspektive sporta koji je njegovo ogledalo. U tom ogledalu, kao u Alisinom čarobnom zrcalu, otkriva se nakazno lice deformisano sve izrazitijim simptomima socijalne patologije koja je poprimila, osobito poslije ratova, planetarne dimenzije.

U svijetu koji je izgubio oslonac, kojim divljaju terorizam i nekontrolirane energije ratnih pustošenja, u kojem, mjesto solidarnosti i koegzistencije naroda, čak i u uskim granicama državica kakve su one nastale raspadom “zajedničke nam kuće”, buja mržnja, u svijetu u kojem haraju boleštine, glad, prirodne katastrofe, ni sport nije ono što je bio ili što bi trebao biti u svijesti posljednjih idealista, zadnjih Robinzona na sve usamljenijim ostrvima ljudske nade.

Sport je postao poprište kriminala, korupcije, mita, falsifikovanja, lažiranja, pranja novca, malverzacija svake vrste, opšteg moralnog srozavanja u kojem rijetke iznimke samo potvrđuju pravilo.

Rođen u Splitu, u rodilištu do kojeg je dopiralo složno bodrenje Hajdukovih navijača, budući novinar je, kako sam u šali kaže, u svojoj genskoj šifri ponio Hajdukov znak i ljubav prema fudbalu, fudbalu koji je igra nastala iz želje za pozitivnim odmjeravanjem, koja razvija psihičke i fizičke sposobnosti, čovjeku daje radost, jača volju, odlučnost, podstiče kreativnost i ljudsku cjelovitost.

Međutim, od svih zanosa, pa čak ni od Hajduka, od cjelokupnog okruženja ništa nije ostalo. Ponekom su ostala sjećanja, ali u piščevoj domovini ljudi imaju preča posla nego da se sjećaju.

Sa gorčinom i gnjevom Dežulović piše o fudbalskim utakmicama u njegovoj domovini (ali i okruženju) u kojima nikome nije stalo do takmičenja. Opisuje horde zla pobjesnjelih, suludih, manijakalnih, šizoidnih “navijača”, u kojima ključaju diluvijalni nagoni, koji ruše, pale, mlate, devastiraju sve pred sobom, a stadioni, dekorisani fašističkim simbolima i parolama, ne samo da aktiviraju sjećanje na sramotnu i bolnu prošlost, nego ukazuju, kako reče Dežulović, da je “sport nastavak rata drugim sredstvima”.

Kao pojava koja se na različite načine dotiče života pojedinca i zajednice, sport se u “Diegu Armandu” otkriva kao rečenica sa bezbroj subjekata. Zbog toga se u djelu, na užem ili širem prostoru, pojavljuje impozantan broj protagonista: predsjednika vlada, ministara, visokopozicioniranih zvaničnika, tajkuna, lokalnih i bjelosvjetskih siledžija, sportskih zvijezda i trapavih igrača na preoranim “stadionima Mrduše Donje”.

Pa iako je stanje u sportu kritično, autor bezgranično vjeruje u njegovu ljepotu i snagu. Pojedini sportski događaji su prava svetkovina za oči i dušu. Sugestivno, u naponu nesvakidašnjeg uzbuđenja, dok se nad cijelom domovinom rasprostro muk da se ni muva nije mogla čuti, on prati putanju lopte posljednjeg gola Josipa Katalinskog. Bilježi sa ushitom ona četiri minuta u nedelju 29. lipnja 1986. kada je Diego Armando Maradona “postigao dva najslavnija gola u historiji svjetskog nogometa”.

Odbijanje Mohameda Alija da ide u Vijetnamski rat po cijenu njegove detronizacije sa pozicije svjetskog prvaka za autora je moralni čin najvišeg reda, a epohalni meč u Kinšasi imao je za čovječanstvo gotovo istovjetan značaj kako i prvi čovjekov korak po površini Mjeseca. Sport je, dakle, u stanju da makar za tren, makar malo izmijeni sudbinu svijeta – pojedinca i naroda.

Sport je, kao i umjetnost, “nešto najljepše što čovjek sebi daruje”, a njegovo bitno obilježje je bezgranični humanizam, onaj moćni impuls koji čovjeka uzdiže iznad ljudskih i božanskih zakona i ograničenja, prisila i moranja, čini čudo, vraća izgubljeno povjerenje i pokazuje da za čovječanstvo još uvijek ima (neke) nade.

Dežulović je zaljubljenik sporta najširih interesa. Kao da ga najviše zanimaju sportovi sa loptom zbog neoborive činjenice da je “lopta okrugla”, pa se nikad ne može predvidjeti dovršetak njenog leta u zraku, nad vodom i po zemlji. Fudbal, tenis, košarka, vaterpolo, ali i atletika i boks snažno pokreću autorovo kreativno biće, koje nije samo posmatrač, nego čini se, i sam sudionik opisanih događaja ili za kojega je događaj – intenzivan subjektivni doživljaj.

Posebno mjesto u “Diegu Armandu” zauzimaju svojevrsni portreti sportista, najčešće u zenitnim tačkama njihove ljudske ostvarenosti.

Neki put, a to je najrjeđe, taj portret je sažet samo u jednu rečenicu (npr. “hijenski osmijeh Ćire Blaževića”, koji u svojoj germanskoj zasljepljenosti traži da se Nijemci “osvete Rusima za Staljingrad”), a češće u anegdotskoj sceni ili tipičnoj situaciji. Stranice i stranice Dežulović posvećuje svjetskim veličinama: Mohamedu Aliju, Džonu Frejzeru, Zinedinu Zidanu, Maradoni i još ponekim, prikazujući da su i zvijezde – samo ljudi i da je to njihov najviši moralni kvalitet.

Piše o domaćim imenima Janici i Ivici Kostelić, Josipu Katalinskom, Goranu Ivaniševiću, Novaku Đokoviću itd. Među svima, on osjeća najveće poštovanje prema pokojnom Mati Parlovu, koji je ostao na nogama do kraja svog životnog meča, jer istinski šampioni “padaju samo u ringu”.

Knjiga “Diego Armando i sedam patuljaka” otkriva autora izuzetnog znanja i strasne angažiranosti, čovjeka široke kulture, inteligencije i smjelosti da kaže i ono pred čim bi mnogi, u strahu, izgubili moć govora.

Tekst je pun ironijskog, sarkastičnog, satiričnog naboja, ali i duhovitih zapažanja i, kako reče jedan kritičar, “ubojitih metaka iz aforističkog oružja”.

Osim toga, autor je i sjajan pripovjedač koji, u zavisnosti od predmeta i opisane situacije, mijenja oblikotvorni postupak pričanja i jezički materijal njegovog oblikovanja – od “pučkog”, prizemnog dobacivanja dokonih mulaca na rivi do sasvim bitnih lirskih interpretacija, kakvu susrećemo u tekstu o Parlovu, gdje se život velikog šampiona obasjava stihovima pjesme “Čovek peva posle rata” Dušana Vasiljeva.

O knjizi bi se moglo još mnogo govoriti. Ja ću ovdje završiti. Žurim da se ponovo susretnem sa Maradonom i patuljcima u svijetu koji tek što nije izgubio svoju posljednju bajku.

18. 11. 2012.

Putovanje s Freelanderom ili zašto mi je Miljenko Jergović uglavnom dobar pisac

Miljenko Jergović:
Freelander
Pogranicze, Sejny 2009.

Piše: Maciej Czerwiński

Prošlo je dosta vremena otkad se opet digla prašina oko Miljenka Jergovića, pa je sad valjda neaktualno o tome više govoriti. Nije mi to cilj, a moje zakašnjenje je namjerno, s razlogom. Kasnim jer se već jasno vidi da sve te rasprave s političkim prizvukom obično brzo padaju u zaborav. Zaboravlja se tko komu što i tko je komu uglavnom smiješan i zašto. Kako to uvijek biva, ostaje književno djelo koje govori na svoj poseban način, sebi poznatim jezikom. Ovdje želim prepoznati taj jezik i uspostaviti dijalog sa svijetom književnosti, ne politike.

Na taj način ću pokušati – sa strane, iz daleke Poljske – pokazati, samo na jednom primjeru, zašto mi je Miljenko Jergović uglavnom dobar pisac.

Uistinu, prošlo je dosta vremena odkad sam u Sarajevu, daleke 2007., kupio Jergovićevu knjigu Freelander. Prošlo je i vremena otkad se ta knjiga pojavila u prijevodu na poljski. Prošlo je vremena, ali nema veze. Ona je još uvijek živa. Knjiga je frapantna, doista, ekstremno frapantna, kao i glavni njezin junak – Karlo Adum. I njegovo putovanje u rodnu Bosnu je beskrajno frapantno, čak šokantno. Zašto? Zato jer se prilikom te peregrinacije ne pojavljuju nikakve emocije vezane za izgubljeni zavičaj, nikakva melankolija, niti mrvica bilo kakvog, pa čak ni negativnog, odnosa. Emocionalna pustinja i tišina. Ovdje vlada hladnoća i bezdušnost, poznata iz djela Alberta Camusa. Istina, pojavljuje se humor, ali gorak, uz svijesno infatiliziranu autoironiju koja potencira snagu polifoničnosti.

Život, kao i svako putovanje, ima svoj početak, kraj, ima i više etapa. Često govorimo da na svom životnom putu susrećemo ljude i događaje, da smo na bespuću, i tako dalje. Kao da se uistinu krećemo s jednog mjesta na drugo. Život je putovanje, nema nikakve dvojbe. Ovo je doista intrigantna i u našu spoznaju duboko ukorenjena metafora, koju rijetko kada osvješćujemo u svakodnevnici. Ali Bogu hvala imamo umjetnost, pogotovo film i književnost, koja nas na njezino nijemo prisustvo stalno podsjeća.

Junak takve ili onakve peregrinacije najčešće putuje u svoj rodni kraj, a u isto vrijeme i u unutrašnjost samog sebe. Kako je jednom hodočastio profesor Berg, junak Bergmanovog djela, tako na isti način sada putuje profesor Adum, Jergovićev protagonist. U tom putovanju susreću se sa sobom, u istom trenutku, i prošlost i sadašnjost, te se međusobno isprepleću u tužnoj i nerazumljivoj igri. Star čovjek, uoči smrti, koji se obračunava sa svojim životom i uspomene iz djetinjstva – sve ide paralelno, kao da ih ne dijeli više desetljeća.

Kod Jergovića – drukčije nego kod Bergmana – ne zbiva se puno, ali bitno je nešto drugo. Ovo je priča o putovanju kroz rodnu Bosnu, običnu rupčegu u kojoj žive posvađani narodi i različita, doista luda, čudovišta. Ali ipak. Ovo je Adumova domovina, mjesto njegova rođenja. Zašto je onda taj povratak, i u isto vrijeme oproštaj s vlastitim životom (jer tamo će iščeznuti), toliko bezbolno hladan i nestravstven? Zašto se tamo vraća kao u potpuno nepoznato, pa čak i egzotično mjesto? Ovo je najfrapantnije pitanje ove priče.

Karlo Adum, kako saznajemo iz fragmentarnih i počupanih uspomena, rođen je u Sarajevu uoči drugog svjetskog rata, ne toliko kasno da se ne bi nečega mogao sjećati. Njegova je majka imala dućan s odjećom u jednoj od glavnih ulica grada. Njoj, ili bolje rečeno njezinim odnosima sa ustašama i njemačkim časnicima, može Karlo zahvaliti da nije osjetio strahote rata. Nije primijetio da iz grada nestaju Židovi i Srbi, da po ulicama hara teror,

da Hrvati ubijaju Srbe, Srbi – Hrvate, da se pljačka imovina, da majke gube djecu. Ništa to nije primijetio. Provodio je svoj miran život i nosio crnu uniformu – simbol lojalnosti prema crnom režimu.

Nakon rata Adumova obitelj odselila je u Zagreb, gdje je majka, opet predano, služila režimu crvene boje. Partizani joj se ranije gadili, sada se “privikavala na mirise komunizma” (s. 103) i uvjerila se da komunizam “nije puka tlapnja, nego nešto čemu treba težiti, čemu se treba radovati i za što treba položiti svoje još uvijek mlado i privlačno tijelo” (s. 104). Sam Karlo postao je učiteljem povijesti i zahvaljujući članstvu u Partiji pokušavao je doći na fakultet. Iako se “ispravno postavio šezdeset osme i sedamdeset prve”, iako je “drug Šušnjar lično ga predložio u Idejnu komisiju CeKa” (s. 62), on to nije uspio. Bio je i ostao, sve do mirovine, običan učitelj u školi i muž svoje, odnedavno pokojne, žene. Postao je tipičan građanin belog Zagreb grada, mogao je šetati glavnim ulicama i pisati pisma redakciji jednog poštenog i čitanog dnevnog lista. Sve se to od njega i očekivalo, pa je na taj način ispunjavao obaveze prema društvu. Primio je mentalitet zagrebačke malograđanštine, odbacio primitivnu Bosnu.

U rodni se kraj nikad nije ni htio vraćati. Nije imao prema njemu nikakav odnos, jednostavno želio je zaboraviti, i to je to. Kada mu se čini da se u njegovom običnom životu ništa više ne može dogoditi, prima telegram iz Sarajeva. U njemu se navodi da je upravo preminuo njegov stric, o postojanju kojeg je znao samo iz obiteljskih priča (da, to je taj isti rođak koji je, prilikom svađe, iščupao sjekirom prst njegovom ocu). No, ni ta vijest ne pravi mu nikakve razlike. “Karlu Adumu je sve jedno, pa je zaboravio na telegram. Svejedno mu je, jer mu se, eto, život ispovrnuo” (s. 11). Ide dakle na put u Bosnu, možda jedino zbog radoznalosti, možda zbog dosade. Ni to nije bitno.

Ako putovanje, onda dolaze i uspomene. Adumove riječi o vlastitoj prošlosti su suhe i doista nestravstvene poruke, i bez nikavog značenja, a to bi se ipak očekivalo od priče koja se odnosi na djetinjstvo i na rodni kraj. Majčin stav prema stvarnosti čini mu se potpuno opravdanim, posve normalnim. Tako bi se, jasno je, ponašao svaki pametan čovjek. Neki to mogu zvati konformizmom ili oportunizmom, ali sigurno nisu u pravu jer se život “sastoji od nekoliko manjih života, u kojima čovjek promjeni različita lica” (s. 104). Ne smeta mu sjećanje na svoju crnu uniformu. Nisu bitne strahote rata, niti, primjerice, masakrirane konje na putu za Sarajevo. “Sjeo je u volvo pa je, zaobilazeći konje i gazeći krv i naranče, polako nastavio put. Zamišljao je da mu pod kotačima ostaje nešto što izgleda kao sok od crvenih naranča. Teško da će ga nakon ovoga ikada piti, koliko god vjerovao u svoj zaborav” (s. 86). U krajnjoj liniji, ni sam telegram, niti sva ta obiteljska priča ništa mu posebno ne znače. Sve je to jedan od malih života, za koji se treba osposobiti i prilagoditi lice. U jednom od svojih malih života nije dao da se majci prije njezine smrti zove svećenika. “Pola sata kasnije mama Cica prestala je disati. Profesor Adum se okrenuo, i bez riječi je izišao van” (s. 114).

Čitajući ovu knjigu nisam mogao da sebe ne upitam: da li je ovaj, doduše simpatičan, pojedinac – jedan običan učitelj povijesti – utjelovljenje zla? Odgovor je jasan – ne. Njegov konformistički i nestrastven stav prema životu, njegov neljudski odnos prema drugima – sve ovo je igra s čitateljem koja nešto osvješćuje. Adum se ne buni protiv nepravde, ne kritizira zlo, ne primjećuje bol drugih, a sve to čini namjerno. Zato je i stvoren! U tom njegovom postojanju skrivena je velika moralna, ali uopće ne i nametljiva, snaga ove priče. Normalan čovjek ne može proći pored Karla Aduma bez svog stava. Mora zauzeti, bar nekakav, stav. Mora popuniti prazna, namjerno ostavljena, mjesta svojim emocijama. Mora to napraviti za sebe, za cio svijet, i za Aduma, da ga očovječi i humanizira i da ga, prema tome, izbavi. U zadnjem trenutku svog krhkog postojanja, toliko dirljivom, osjeća se ovo nijemo preklinjanje za pomoć. Drukčije je nego kod Bergmana. Tamo je profesor Berg sam našao mir, ovdje Aduma treba iskupiti, a bez čitatelja to se ne može ostvariti.

Freelander je također priča o selektivosti sjećanja. “Profesor Karlo Adum ponosio se umijećem da ne zna i ne pamti ništa onoga što ga ne zanima. (…) i zbilja je vjerovao da može ne znati što ga ne zanima, zaboravljajući što ne želi pamtiti, i ne biti ono što jest, ako mu to što jest nije po volji” (str. 86). Ovo je stoga i metafora postjugoslavenskih naroda, ali ne samo njih. Takav je profesor, takva je njegova majka, takav je cijeli svijet.

I da. Znam, nema u mojoj skromnoj priči o Adumu – u mom malom dijalogu – njegova automobila, čuvenog volva iz čuvene trilogije. Nije bitan taj rekvizit koji za neke predstavlja srž priče. Nema ga jer je volvo, i čitava priča oko njega, potpuno sporedna stvar. Evo kako sam ja putovao s Freelanderom. Evo koliko zavoja i lokalnih putova ima ova naizgled jednostavna priča.

I upravo zato Jergović mi je, bogami, dobar pisac.

***

Objavljeno u časopisima Herito (Kraków) i Ars (Cetinje)

08. 11. 2012.

Wroclaw, Opera, 20. X. 2012.

Foto: Tomasz Walkow

www.tomaszwalkow.com – strona autorska
www.fotogenicznie.wordpress.com – fotoblog

***

Justyna Antoniak u inscenaciji Tomasza Mana

***


Natalija Gorbanjevska, Miljenko Jergović, Magdalena Petrynska, Rafal Dutkiewicz, Andrij Bondar

***


Natalija Gorbanjevska

***


Ana sa skulpturom Ewe Rossano

24. 10. 2012.