Prikazi, pogovori, kritike

Dobro jutro, čaršijo, na sve četiri strane

*
Piše Željko Ivanković

kolumna na portalu autograf

Neke se stvari baš slučajno poslože… Kad sam nedavno otišao posjetiti zapaljeni Arhiv BiH, dobijem ondje od ljubaznih domaćina knjigu Andreja Rodinisa ‘‘Aleksandar Poljanić. Tragom zaplijenjene zbirke“ iz 2012. i počnem je radoznalo čitati budući da sam o tom Poljaniću već ranije ponešto znao iz Rodinisova istraživanja. Čudesna, znanstvena, visokodokumentirana priča o jednom nevjerojatnom čovjeku, o kojemu se pola stoljeća nije smjelo ništa znati, ma ni spomenuti ga se nije smjelo. Ali, i priča o nama, pa i o Sarajevu.

Sarajevu? Da i nimalo ju slučajno autor na početku ne začinjava motom: ‘‘Kad je Aco Poljanić pošao iz Sarajeva koncem 1946. rekao je, osvrnuvši se na Sarajevo: ‘Izuzimam Hamdiju (Kreševljakovića) i Srećka Bujasa, a ostalo čitavo Sarajevo grebem’“. (Alija Nametak: ‘‘Sarajevski nekrologij“) Slatko sam se nasmijao, do suza nasmijao. Dakle, nije Sarajevo samo ono herojsko iz filma ‘‘Valter brani Sarajevo“: Das ist Walter!

A onda, gle, u isto to vrijeme, u vrijeme čitanja, Sarajevo zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću oduzima titulu počasnog građanina. O, Bože, pomislim, pa Sarajevo doista postaje sve smješniji i neozbiljniji grad. Evo, neću reći – i sve tužniji…  A ova je godina baš mogla biti godina njegove nove afirmacije. Jer ovo je godina koja je dostojanstvom sjećanja na Vidovdan 1914. sa svim popratnim manifestacijama mogla gradu dati na prestižnosti, a kako je sve krenulo, proći će, plašim se, tragikomično, kao kakva izvedba ‘‘Hamleta iz Mrduše Donje“.

I tako, jedva da je prošao mjesec dana otkako se Skupština grada odlučila zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića počastiti titulom počasni građanin Sarajeva, a već se zbog neke njegove (politički nekorektne?) izjave ta ista skupština odlučila oduzeti mu tu titulu, koju doduše još službeno nije verificirala poveljom, ali jest donijela odluku i vjerojatno već dala tiskati povelju koja mu je trebala biti uručena na Dan oslobođenja grada, 6. travnja.

Nastranu Bandić ili kako se već zovu ljudi kojima se dodjeljuju bilo kakva ili bilo koja priznanja, ali znam jedno – ozbiljnom se gradu takvo što ne događa. Ni u snu! Jer ili se pazi što se radi prvi put ili se pazi što se radi drugi put. A ovako… olako u mjesec dana uraditi i jedno i drugo…?! Ma hajte, molim vas… Narod u Bosni kaže: Pljuni pa poliži… Da je Bandić bio kao što inače zna biti – šeret, trebao je odmah, kao u dječjoj igri, izreći brojalicu kakvu zna i upotrebljava svako dijete: ‘‘Tike tike tačke, nema više vraćke…“ prije nego što bi itko pomislio izreći onu drugu iz dječje igre: ‘‘Vrati mi moje krpice“!

Doista, to kako se ponaša Sarajevo ravno je ne dječjoj igri nego dječjoj igrariji, ako nema i nešto gore od toga. Da, čak se i djeca ozbiljnije i odgovornije u svojim igrama ponašaju.

I da je sve bilo i ostalo na tome. No, čujte i ovo. Lani je, za prethodnoga gradonačelnika, Sarajevo ustanovilo pjesničku nagradu Slovo Makovo koja je trebala biti pandan tuzlanskoj regionalnoj nagradi Meša Selimović za najbolji roman na prostoru ovoga našeg četveroimenog jezika. Meša i Tuzla opstaju, traju, a Sarajevo je poslije svoje prve tradicionalne dodjele od svoje nagrade odustalo! Neozbiljno Sarajevo!? Što ono reče Poljanić?

Sarajevo? Što reći o njemu? Izgleda da je to odvašnji uvriježeni način ponašanja… Ne vjerujete? Evo i još jedan primjer.

Abdulah Sidran, neki vole reći ‘‘najveći živi“ barem u Sarajevskoj kotlini, sav opijen svojom slavom (!?), u zadnjih je nekoliko godina iznapadao PEN centar BiH i izvrijeđao sve naznačajnije žive pisce u Sarajevu (dvadestak njih!), istupio iz PEN-a, a onda je, nakon što se zavadio sa svim i svakim, a nagovijetio da će i s ostalima (izdržao je dulje od Skupštine grada), počeo okolo slati mailove s pitanjem: Može li netko tko je izišao iz PEN-a opet u njega ući… Dakako, odmah je dobio i odgovor. Ima u Sarajevu i ozbiljnih ljudi!

Naravno da se može i izlaziti i ulaziti, s tim da za ulazak postoji procedura. Ali tek, nakon što se javno, na način na koji ga je popljuvao, ispriča popljuvanom PEN-u, njegovim članovima i kolegama piscima. Neka se zna, jer nisu oni promijenili mišljenje, nego, čim hoće opet unutra, očigledno, samo i jedino – Sidran. Pa neka to i pokaže. Neka pokaže sve ono što svi u Sarajevu o njemu znaju. Narod u Bosni kaže: Pljuni pa poliži…

I mislio sam se na ovom zaustaviti, ali ne mogu. Ne da mi đavo.

Da, javno saopćavam da sam prije više od mjesec pročitao Jergovićev roman ‘‘Rod“. Moram reći – veliki roman hrvatske književnosti. Veliku obiteljsku sagu, simfoniju, napisanu, govoreći jezikom glazbe, komulativno-varijacijskim postupkom, koji u koncentričnim motivskim krugovima zaokružuje jednu obiteljsku povijest što postaje, pars pro toto, općom poviješću sarajevskih/bosanskohercegovačkih ‘‘kuferaša“.

Onog tipa ljudi koje možemo, igrajući se riječima i ne daj, Bože, njihovim sudbinama, nazvati plitko ukorijenjenim. Uostalom, njih je maestralno ‘‘opisao“ sam autor: ‘‘S nestankom Austro-Ugarske rođen je jedan mali europski narod, bez zajedničkog jezika, bez vjere, nacije i države, ali koji je, snažnije od ijednog drugog naroda, bio povezan zajedničkim osjećajem nepripadanja, iskorijenjenosti i žala za mladošću, snažnom i živom uspomenom na gradove koji više ne postoje, i njihove ulične šlagere, pjesme i pjesnike, na daleke i zaturene pokrajine nekadašnje države, u kojima su živjeli i gdje se sve događalo izvan one logike i stvarnosti na kojima funkcioniraju sve ljudske i društvene zajednice.“

No, to je nešto o čemu ću pisati na nekom drugom mjestu. Čitajući ga, međutim, nerijetko sam asocirao na ničim mu slično Andrićevo ‘‘Pismo iz 1921.“ misleći kako nije isključeno, a uostalom na ovom sam mjestu već natuknuo jednom takvo što, da uskoro netko o pojedinim dijelovima tog romana počne pisati ili govoriti kao što su pred rat, u ratu i poslije rata neki ‘‘umovi“ govorili o Andrićevoj ‘‘Na Drini ćupriji“ ili ‘‘Pismu iz 1921.“ svejedno s koje ga strane te iste ćuprije ‘‘čitali“ i što unutra objektivno-literarnog nalazili ili, pak, u njega i s kojom nakanom učitavali.

Ne, neću ovdje o čitalačkim štreberima koji za cijeli svoj život ne nauče razlikovati uzrok i posljedicu; neću o onima o kakvima govori Musil ili pak o policijskim doušnicicima ili sinovima policijskih doušnika koji poslije drugom, posve opozitnom vrstom revnosti čiste mrlje očinskog (istočnog) grijeha.

No, nimalo slučajno nisu mi misli išle u tom pravcu, jer je nemoguće da se iz tog romana, koliko god autor s ljubavlju pisao o svome rodnom gradu, ne iščitaju i neke od mental(itet)nih značajki Sarajeva, sarajevske čaršije, koju romanopisac nemilosrdno eksplicira u njezinoj prijetvornosti.

Pojednostavljeno rečeno, ukazuje i na ono što sam upravo u Sarajevu prvi put i čuo kao neku vrst nauka ‘‘Dobro jutro, čaršijo, na sve četiri strane“, a što praktično na neki način jest ili bude ‘‘sa svima dobro, ni s kim iskreno“ kako sam to našao u simpatičnoj knjižici priča Branka Perića ‘‘Smrt Isidore Arbatove“ gdje se kaže da je to princip po kome se ovdje ponašalo još za Kulina bana.

I dok ti specijaliteti (iz ‘‘Filosofije palanke“) nipošto nisu samo sarajevski i ma koliko sam ih ovdje literarizirao i uzimao literarno, oni s aktualnim stvarnim slikama (Jergovićev je roman također pun stvarnih slika!) s početka teksta, koje također literariziram, plašim se, uvelike korespondiraju.

Ima li šanse, pitam se, za ovaj grad nakon što je izgubio svoju multinacionalnu dimenziju? Nakon što se ona trajno, uporno i nepovratno ruinira? Nakon što se pretvara u egzempler palanaštva? Ili će uvijek biti zadnja nekog Poljanića koji na odlasku iz Sarajeva izriče psovku… i ne okreće se za njim (za Gradom) čak ni koliko Lotova žena za Sodomom…

03. 04. 2014.

O vojničkim i pankerskim čizmama

Miljenko Jergović: Rod
Fraktura, Zaprešić 2013.

Piše: Dario Grgić

Pažljivo slagana struktura roda

Zadnjih se godina nekoliko autora pozabavilo svojim obiteljskim korijenima, odnosom s roditeljima, smještanjem vlastite egzistencije u takozvani obiteljski pakao. James Joyce svojedobno je napisao kako je obitelj “nužno zlo” a ovoj paklenskoj neophodnosti Miljenko Jergović posvetio je zadnjih godina čak dvije knjige: kratki ispovijedni roman “Otac” i prije dva mjeseca objavljeni žanrovski polivalentni i opsežni “Rod”. Naravno, potraga za ćaćom u samim je temeljima europskoga pisanog kruga, sve tamo od poznatog tragača Telemaha koji je obijao pragove po “Odiseji” ne bi li nekako saznao nešto o svome ocu skitnici. Pronalaženje oca u inicijacijskome smislu nekoć davno označavalo je ucjelovljivanje ličnosti, i najpoznatija kršćanska molitva, jedina za koju Evanđelja tvrde kako je potekla iz Kristovih usta, obraća se upravo ocu. Paganska okrutna figura neprijepornog autoriteta kod Isusa pojavljuje se u toploj hraniteljskoj intonaciji, uz bok kruhu i to je bilo to. Nakon Isusove molitve ispunjene duhom zahvalnosti prvi veliki autobiograf svjetske književnosti Aurelije Augustin demonstrira pravo značenje Pada o kojemu naučavaju svjetske religije: roditelji su bića kojima se lagalo, lakonski zapisuje Augustin, veći značaj dajući ljudima koji su ga približavali kršćanstvu – stjecajem okolnosti jedno od njih bila je njegova rođena majka – nego li biološkom okruženju. To je ono što je najteže priznati: naši bližnji spavaju i sve što čine posljedica je njihove neusklađenosti sa zvučnim i drugim intonacijama svijeta. Bruno Schulz je, opisujući oca, zaronio u arhetipski svijet – a svaki korak među arhetipovima već je na izvjestan način literatura. Thomas Wolfe u literaturu na velika vrata vraća starozavjetne figure: njegov je otac na čelu plejade likova kakvi su danas izumrli čak i u nas, na Balkanu, kutka svijeta koji nije imun na čuda. Jergovićev pristup poetičko opravdanje ima u konceptu – koji na jednome mjestu “Roda” jasno ističe – pričanja priča kao iz “Tisuću i jedne noći”, nešto slično kao u Rushdiea ili nešto starijeg Marqueza, koji je, opet, podosta svojih spisateljskih alata dugovao Faulkneru. Višestruka račvanja, digresije, raznorodni izvori i metode, gdje je jednako inspirativno novinsko žutilo kao i vrhunski literarni izvori i filozofski doživljaj svijeta koji svoje utemeljenje nema u klasičnoj filozofskoj misli nego u djelima pisaca sklonima difamiranju historije kao velike klaonice ideja i ljudi. Najpoznatiji je primjer Faulkner i njegov odnos spram Shakespearea, iz kojega je crpio potvrde za svoj nihilistički svjetonazor: sve što ljudi rade kod njega je, kao i kod Marqueza, besmisleno, i svjedoči samo o beskonačnosti ljudske taštine. Jergović je tako u “Rodu” nešto kao onaj stari pripovijedač koji vam priče priča pored logorske vatre – to je baza unutarnjeg ambijenta iz kojeg se događaju događaji u “Rodu”, a njih je podosta i smješteni su u okviru stotinjak godina propadanja jedne velike obitelji na potezu od Rumunjske, Beča, Dubrovnika, Sarajeva pa sve do metropolitanskog Zagreba. Znači imamo posla s memorijom Metuzalema kombiniranom s energijom pisca u naponu snage, koje ponekad i zamijene mjesta, pa se pripovijedač pohvali kako ima stotinu godina. Nema, bijesan je on kao ulični razbijač, uvijek spreman zadati udarac, ali ih ima njegova priča, ima točka u vremenu s koje se hvata zalet. A zalet je povijest, zalet su, kako sam kaže, male historije, dobra štiva kojima se može vjerovati jer su zapisana, kako je rečeno, pouzdanom rukom na osnovu svjedočanstava ljudi kojima se može vjerovati. “Rod” je sastavljen iz sedam dijelova: Tamo gdje žive ljudi; Stubleri, jedan porodični roman; Rudari, kovači, pijanci i njihove žene; Mama Ionesco; Inventarna knjiga; Kalendar svakodnevnih događaja i Povijest, fotografije. “Rod” počinje već poznatom pričom o djedu konstruktoru reda vožnje ovaj puta situiranom u vremenske i životne okolonosti prve polovine 20. stoljeća, problemima koje je ova obitelj imala poradi svojih uvjerenja i držanja: nadareni ujak koji gine u njemačkoj uniformi, otata Karlo, Nijemac koji se odupire pokušajima ustaša da odvode njegove srpske susjede, dakle jedan inventar, jedan rasuti obiteljski namještaj kojega je po mjestu proizvodnje bilo gotovo nemoguće uklopiti u Sarajevo, unatoč njegovoj multinacionalnosti, i gdje se nije bilo slijepo ni gluho za takozvani zov krvi. No nešto od toga već smo vidjeli u Jergovićevoj knjizi “Mama Leone”, tako da ovi momenti nisu novost piščeva svijeta, nego možda prije povod za uokvirivanje obiteljske zajedničke fotografije. Dio “Rudari, kovači, pijanci i njihove žene” pisan je drugačijim stilom od uobičajena Jergovićeva naglašena oslanjanja na digresiju i emocionalnost, i to prije zvuči kao dječijom rukom risani pejzaži po sjećanju, nego ona tipična ekstenzivna uronjenost u detalj s pomacima prema osjećajnim registrima. “Mama Ionesco” jedan je od vrhunaca Jergovićeva opusa, i ovdje u “Rodu” izvrsno djeluje u paru sa “Sarajevskim psima”. Radi se o dva oveća dijela “Roda” (“Sarajevski psi” su dio “Kalendara svakodnevnih događaja”) gdje se pisac sreće s demonima prošlosti i sadašnjosti. Beskompromisno pisanje o odrastanju s depresivnom majkom ukomponirano je u kontekst u kojemu piščeva pojava po kulturnoj sceni izaziva uglavnom depresiju i nezadovoljstvo. Jergović se s ovim temama sreće nasred mosta, uopće se ne uklanjajući tuđim i svojim destruktivnim mislima i motivima. Majka je opisana kranje oštro, a blaže nije prošao ni sam pisac, koji je ovu katanu ili skalpel okretao i lijevo i desno, počesto ironizirajući vlastitu životnu situaciju, imaginizirajući čak i svoju smrt, koja, ipak, izazove komešanje. Pisac priča priču o okolnostima vlastita umiranja tijekom boravka u Sarajevu. Umire presavijen na prozoru, tako da mrtvozornici imaju ozbiljnih problema smjestiti ga na nosila, a iz hrvatskog konzulata vrlo brzo stiže obavijest kako nisu zadovoljni sarajevskom obdukcijom i kako iz ovih stopa šalju svoje stručnjake. I onda stižu dvije perece, dvije čudne karikature iz Zagreba kakve pod imenom stručnjaka možemo na svakodnevnoj bazi vidjeti u novinama i na televiziji. Jergović ovdje staje, podvukavši kako ima treniranu imaginaciju i kako bi mogao nastaviti pisati o ovom fikcionalnom događaju, ali da neće. “Rod” je vrlo osobna vrsta književnosti, ona je popis rodnih mjesta piščeve imaginacije kao i svega što je mrzio, a čemu se danas čudi. Osim stvarnih likova koje je nadopunjavao fikcionalnim procjenama tijeka događaja, kao npr. pogibiju ujaka Mladena, ovdje se pojavljuju i neki akteri književne i kulturne scene prema kojima pisac osjeća antipatiju. Iako će se ovi dijelovi literarnog teksta mnogima, s manje ili više prava, učiniti grubima, s možda dobro postavljenim pitanjem je li novinskom događaju (kao ipak nečemu prolaznom) mjesto u literarnom tekstu, radi se o piščevu osjećaju za senzacionalizam: marketinški nijedan domaći pisac nije tako dobro orijentiran kao Jergović, on jednostavno ima sad već prirodni osjećaj za izazivanje konfuzije čiji je cilj brkanje protivničke percepcije. Još od polovice devedesetih kada je svoju zbirku priča naslovio sa “Sarajevski Marlboro”, sa svim pozitivnim i negativnim konotacijama takvih odluka. S druge strane “Rod” kao da se više ni ne obraća domaćim književnim motriteljima nego ozbiljno računa na strano tržište – njegova literatura nema samo lokalni kolorit nego se ovdje radi i o svjetskoj produkciji. On je, čini se, domaću scenu u svojoj glavi prelomio i sada ide dalje, prema nekom toplijem mjestu. Ovakve napomene kada je “Rod” u pitanju nisu nevažne jer se radi o naglašeno osobnoj knjizi, knjizi koja se obraća osobnosti, koja je protiv uniformnosti, čak i kada su u pitanju plemeniti osjećaji. Lako je reći kako je svaka velika literatura i osobna, problem je u pisanju velike literature. Individualni stav otate Karla jednako kao i individualni piščev stav određuju vrijednost i poziciju figura na šahovskome polju. Posebna je priča Jergovićev jezik, koji je ovdje pročišćeniji nego u radovima što ih je potpisivao zadnjih desetak godina, možda zapravo još od romana “Gloria in Excelsis”. Urednička ruka ili piščeva sigurnost, nevažno je, no “Rod” se, unatoč opsegu, doimlje kao pažljivije slagana struktura. Sve je ovdje kao u jedne od opisanih tetaka, izgovarano poprilično sigurno, kao da je stiglo poštom, a ne kao da je smišljeno na licu mjesta. Jergovićev narator orijentiran je prema knjigama, za istaknuti je recimo Nadaseve “Paralelne pripovijesti” ili historiografskog Dedijera i njegovo “Sarajevo 1914″. “Rod” se kreće sličnim meridijanima kao spomenute knjige, golom povijesnom kontekstu dodaje imaginiranje na poznate teme i osobe, tako da se knjigom šeću Ivo Andrić i Silvije Strahimir Kranjčević, svaki s primjetnom dozom dobrodošlog humora kakav omekšava monolitnost povijesnih veličina. Za nešto smo i sami krivi: dvije spomen ploče na Kranjčevićevoj kući samo su nasumično odabran uzorak do koje mjere svakodnevne političke potrebe od ljudi mogu praviti političke mediokritete. A “Rod” je autobiografski roman u kojemu se na jedan drevni način rekla pokoja o vojničkim i punkerskim čizmama koje su protutnjale Balkanom, knjiga čije su brojne rečenice prije ukomponirane nego napisane i koja će jednoga dana biti lijep podsjetnik na dane kada smo bili mladi. Doduše, ne svi.

*

Objavljeno u emisiji Bibliovizor Trećeg programa Hrvatskog radija

01. 03. 2014.

Enciklopedist Bosne koji to ne želi biti

Ivan Lovrenović: Nestali u stoljeću
Fraktura, Zaprešić 2013.

Piše: Davor Beganović

Arhivar sjećanja

Ivan je Lovrenović 1994. objavio jednu od najsjetnijih knjiga u suvremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti. Riječ je o hibridnome “romanu” “Liber memorabilium” povijest čijega je nastanka sažeto prikazana u bilješci na kraju. Govoreći o načinu na koji su tekstovi u njemu nanizani Lovrenović ističe jednu osobinu koja ih čini koherentnim tkivom: “Svi su oni, dakle,iskopine i krhotine, lapidarij jedne osobne književne arheologije. (Uzbuđenja i potonuća, što ih je donosio taj posao (njihova skupljanja – D.B.) po Sveučilišnoj i drugim zagrebačkim knjižnicama – posebna su priča… / Različitih diskursa (proza, dnevnik, esej, novinski tekst…), a tisućom unutrašnjih veza vezani, ovi tekstovi (ne i desetine drugih, odbačenih) gotovo su se sami od sebe sklopili u liber memorabilium.”

Metaforika kojom se Lovrenović koristi kako bi rekonstruirao svoje pregnuće intenzivno je povezana s radom sjećanja koje se gotovo nevoljko pokorava svojemu krotitelju, onome organizatoru lapidarija, kustosu u arheološkome muzeju koji će, istovremeno, na sebe uzeti i ulogu geologa te će, poput kakva polihistora iz 19. stoljeća – nasljednika enciklopedista – rekonstruirati ono što nam je vrijeme otelo. No Lovrenović dobro zna da su polihistori izumrla vrsta.

Naše je stoljeće okrutno prema njima u svojoj sve užoj specijalizaciji. Tako će pretendirati na paradoksalno mjesto lokalnoga sveznalca koji će biti sposoban fokusirati široko znanje o svijetu na uvijek manje jedinice, a to će na kraju dovesti i do onog najužeg očišta – koje je usmjereno na autora sama, na povijesnu ličnost Ivana Lovrenovića uhvaćenoga u mrežu sjećanja.

Središnje se pitanje ovdje mora postaviti u vezi s motivacijom. Zašto, naime, Lovrenović čini to što čini? Zašto po bibliotekama iskopava krhotine vlastitoga sjećanja koje će, opet, upotrijebiti kako bi rekonstruirao jedan relativno uzak segment svijeta života? Odgovor je jednostavan u svojoj tragičnosti.

Arhivirano pamćenje Ivana Lovrenovića uništeno je u bestijalnom činu ratnoga rušilaštva. Njegov privatni arhiv, skupa s predmetima koji su bili njegovim sastavnim dijelom, razoren je u divljanju soldateske kojoj nije bilo stalo do njega, ili, što je još stravičnije, kojoj je do njega upravo i bilo stalo, te ga je stoga i uzela u vizir svojega zla. Nije li u tome činu u malome ponovljeno ono čime se pokušalo, uništenjem Vijećnice, uništiti sjećanje i pamćenje čitave jedne zemlje?

I Lovrenovićeva se odluka da rekonstruira bar dio onoga što je materijalno izgubljeno može protumačiti kao maksimalni napor da se očuva ono što je, prema vječnosti, infinitezimalno malo, ali što je nužno kako bi ta vječnost uopće i mogla funkcionirati.

Dvadeset je godina prošlo od knjige “Liber memorabilium”, nastalo je novo vrijeme, napisane su nove knjige, no Ivana Lovrenovića egzistencijalni gubitak nije ostavio na miru. I u jednom činu na koji nas je već navikao on se odlučuje na pre-pisivanje, ponovno is-pisivanje, ali i do-pisivanje onoga što je već jednom na-pisano. Učinjeno je to i u “Unutarnjoj zemlji”, toj “kratkoj kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine”, čije smo mijene mogli pratiti od kasnih osamdesetih, kada se pojavila mala sveska indikativnoga naslova “Labirint i pamćenje”(1989.) sve do, bar mi tako kaže pretraga po katalozima njemačkih knjižnica, 2010. i objavljivanja “četvrtog, proširenog izdanja”.

Sada se (2013.) čitateljstvu nude “Nestali u stoljeću” (Fraktura, Synopsis. Zagreb, Sarajevo 2013.), knjiga kojom se suplementira “Liber memorabilium”, ali u kojoj mu se istovremeno mijenja – i to radikalno – ime. Stoga je i legitimno pokušati pronaći razlog tih promjena, tog proširivanja i bujanja, iznuđenoga meandriranja kojim se nešto što je već učinjeno postojećim dovodi u pitanje, ali istovremeno i razmisliti o svrsishodnosti tog samosvjesnog autorskog čina.

I: kad je već riječ o djelu koje pretendira na znanstvenost, a “Unutarnja zemlja” svoje pretenzije konzekventno realizira, takav je postupak i razumljiv. Jer: povijest može ponekad učiniti obsoletnim (možda čak i netočnim) ono što je u određenome trenutku njezinu autoru izgledalo neprikosnoveno – stoga su suplementiranja i razumljiva. Književno pak djelo, a “Liber memorabilium” se poslije kratkoga kolebanja takvim i pokazao, teži konzistenciji i nepromjenjivosti. Kada bi bilo drukčije, pokolebati bi ga mogao svatko. Nije li onda do-pisivanje prethodne knjige čin rizika koji u realizaciji jedva može pronaći opravdanje? Tvrdim: Nije! A razloge ću toj tvrdnji pokušati pružiti u tekstu koji slijedi.

Motivacija koju nudi autor plauzibilna je s empirijskoga stajališta. Nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini iz pepela spaljenih grbavičkih rukopisa i knjiga izronio je jedan karton u kojemu se pronašlo ponešto od onoga što je izgubljeno. On će, paralelizirajući arheologiju zagrebačkih knjižnica iz kojih su iskapani članci skriveni po novinama i časopisima, poslužiti kao ishodište “Nestalih u stoljeću”. U njemu se nalazi spisateljev dnevnik koji će tvoriti središte, i geometrijsko, novoga djela. Taj dio, pod naslovom “Tko si ti” proteže se na nešto više od 100 stranica, a zbiva se na dvije razine koje simetrično zrcale jedna drugu. S jedne se strane nalazi pitanje identiteta, a s druge pitanje autopoetike.

Dok se identitarno mjesto takorekuć parafrazira u naslovu, autopoetičko se razotkriva tek nakon traganja po dnevničkim zapisima. Kao da je i samome autoru ostalo prikriveno, kao da ga je sam autor skrio, od sebe i od drugih, ono se pojavljuje nakon razgrtanja raznih slojeva koje bi se moglo označiti memoarskima, intimnima, esejističkima, meditativnima, čak i glazbenima…

Bilježeći reminiscencije na svoje lektire, Lovrenović bilježi srodstva po izboru. Iz njih opet proizlazi nit vodilja onoga što književnost, točnije književna djelatnost, jest. Autopoetički se iskaz, prelomljen u recipiranju tuđega koje će se transsupstancijalizirati u vlastito, tada konstruira kao prvenstveno etički. Najupečatljiviji je dokaz tomu opetovano (i učestalo) pojavljivanje Camusa. Put od prerano preminuloga francuskog spisatelja neminovno vodi ka etici. Osobito je pri tome indikativno što se u Lovrenovićevim dnevničkim zapisima kao središnji pojavljuje Camusev roman koji na gotovo idealan način spaja etiku s odgovornošću. Riječ je o “Padu”.

Upravo preko njegovoga zrakastoga utjecaja na autorsku svijest, preko aluzivnog spektra koji rastvara u njegovoj jezgri alegorijski prikrivena pripovijest o epohalnom i tektonskom sudaru dobra i zla, koji je obilježio prošlo stoljeće, otjelotvoruje se etička poetika (budući da bar zasada ne bih htio Lovrenovića odveć približavati drugom velikanu južnoslavenskih književnosti, suzdržat ću se od formule po-etika) kao dominanta cjelokupnoga pripovjednog teksta koji se, ukoričen te time i objedinjen, pred nama pojavljuje pod imenom “Nestali u stoljeću”. Druga je osobina Camuseve etike koju Lovrenović ustrajno slijedi odbacivanje angažmana.

Dakle, jedinstvo. Već je “Liber memorabilium” bio hibridni pripovjedni tekst. Sačinjen od raznih diskursa, koherenciju mu je pridavala tematika sjećanja i pamćenja – širila se njime poput paukove mreže, u koncentričnim krugovima, od sredine prema rubovima, sjedinjujući teško usporedivo: gotovo izgubljeni usmeni govor katoličke Bosne s elegantnim rukopisom briljantnoga esejiste i samouvjerenoga pretvarača povijesti u fikciju.

“Nestali u stoljeću” knjiga je još intenzivnije usmjerena ka hibridnosti kao poetičkome načelu. No budući da njen obim gotovo trostruko nadmašuje prethodnu, veze bi između pojedinih dijelova po zakonima kvantitativne logike trebale biti još labavije ili nestabilnije, a kohezivni faktor koji bi ih trebao ojačati trebao bi posjedovati i dodatnu dimenziju koja bi amplificirala djelovanje memorije. Upravo je tu riječ o etici.

Komplementarno djelovanje, takorekuć nadopunjavanje, ta dva faktora pridaje “Nestalima u stoljeću” odlučujuću kvalitetu: knjiga je sposobna voditi svoje čitateljstvo od pojedinačnoga ka općemu, od povijesnoga ka fiktivnome (pri čemu ni obrnuti pravci kretanja nisu isključeni, naprotiv), a da ga pri tome zahtjevnome poslu nijednog trenutka ne zamara namećući mu jednosmjerne ideje ili, nedajbože, ideologije.

Etika i njezina poetika zadaju okvir knjizi koja želi prikazati identitet svojega autora. Stoga su i zasnovane na intimnosti. No budući da je diskrecija Ivana Lovrenovića nužan faktor kočenja pomodnoga autobiografskoga razobličujućeg razgolićavanja, tako se identitet pruža u raspršenome obliku. Metafora zrcala, kojom sam započeo prikaz, tako se pokazuje nedostatnom. Zrcalo je, naime, tu razbijeno. Na osnovu čega dolazim do takvoga zaključka?

Prije svega, potraga za identitetom u pripovjednome tekstu najefikasnija je kada se provede na razini potrage za pripovjedačem. Ta je prokušana naratološka metoda pouzdani lakmus-test u svakoj prilici, a osobito u onoj koja tekst pozicionira na rubu autobiografskoga. Pokaže li se on kao čvrsta konstrukcija, tada ćemo zasigurno moći progovoriti o njegovom nedjeljivome identitetu. Može li se takvo što pronaći u “Nestalima u stoljeću”? Odgovor je nedvosmisleno ne.

Pripovjedač se pojavljuje u nekoliko obličja. U intimnome dijelu teksta odvaja ga se od potencijalnog autobiografskog Ja tako što ga se pušta pripovijedati u kompleksnoj (često i nezahvalnoj) Ti-formi. Osim toga Ti povremeno se pojavljuje i Ja koje distancu sa subjektom autobiografskoga pripovijedanja svodi na najmanju mjeru. Tek što se Ti stabilizira zamjenjuje ga pripovjedni glas koji o subjektu pripovijedanja govori u trećemu licu, pod imenom Jablanović, da bi se u dijelovima romana koji prelaze u pripovijedanje o događajima koji su se zbili u daljoj i dalekoj prošlosti, kojima, dakle, Ivan Lovrenović nije mogao nazočiti, dolazi do udaljavanja perspektive i pripovjedač postaje kroničar ili ga se, pak, naziva “onim koji bilježi”. Već ovaj kratki pregled svjedoči s kakvim se kompleksnim tekstom ovdje valja suočiti. No to nije sve.

Osim formalnih i etičkih, “Nestali u stoljeću” stavljaju interpretatora pred izazove koji se odnose na odnos fakcije i fikcije. Način na koji se ta dva elementa isprepliću u romanu nadmašuje postupak s kojim nas je Ivan Lovrenović upoznao u “Liber memorabilium”. Središte tog koncentričnog kruga čini povijest bosanskih franjevaca, sadržana u dijelu knjige pod naslovom “Bosna Argentina”. Kod Lovrenovića je ona ispripovijedana na više razina, no nijednog trenutka ne otklizava u jednu od mogućih – idealizaciju. Na jednoj se nalazi rekonstrukcija njihove povijesti. Kao što je to učinio u romanu o vjerojatno najznamenitijem redovniku 19. stoljeća Ivanu Frani Jukiću, autor i ovdje zahvaća u duboku prošlost.

Kao što se može pretpostaviti, što se dublje spušta u nju, to je veći gubitak povijesne izvjesnosti, a intenzivniji rad njegove mašte. Opis posla na tiskanju prvih knjiga bosančicom koji je fra Matija Divković obavljao u Veneciji 17. stoljeća (to je poglavlje još jedan dio “Libera memorabilium” preuzet u “Nestalima u stoljeću”) primjer je povijesne proze koji u sebi nosi gotovo romantičarske odsjaje. Priča o ahdnami koju fra Anđeo Zvizdović dobiva od Mehmeda Osvajača već je na legendarnome nivou.

Lovrenović odustaje od kronologije, ispisuje svoju povijest Bosne kroz povijest bosanskih franjevaca razbacujući događaje unatrag i unaprijed, ne prateći liniju koja bi pružila makar i iluziju kontinuiteta. Doista, takva i mora biti povijest jedne zemlje o kojoj njezin historiograf zna sve, ali svoje znanje ne želi sistematizirati. On ga ostavlja kao rasuti teret kojim će se moći poslužiti svaki putnik namjernik. Tek u takvoj spoznaji da se zna sve, ali da je nebitno kako će to “sve” biti raspoređeno otkriva se i najmoćniji zakon sistematizacije, one djelatnosti u kojoj će pobijediti kontingencija, u kojoj će nasumičnost pružiti najveće zamislivo zadovoljstvo kopanja i otkrivanja.

Pogađate: ne spominjući joj ime, govorim o enciklopediji. Ivan je Lovrenović enciklopedista Bosne koji to i zapravo ne želi biti. Upravo zato što želje nema, ta je enciklopedija jedinstvena u svojoj nepretencioznosti. A do nepretencioznosti se dolazi tako što se ne susteže u globalnost svojega (lokalnog) predmeta ugraditi vlastitu (intimnu) povijest. Tu je i tajna veličine “Nestalih u stoljeću”.

Kako bih se još više približio dubini tajne, nastavit ću svoj arheološki posao (arheologija kojom se razotkrivaju tajne arheologije – metaarheologija?) raz-slojavanja ovoga teksta – ovih tekstova. Naime, Ivan Lovrenović, objektivan kakav jest, ispisuje povijest zlih i povijest dobrih franjevaca. Ispisuje povijest onih koji su se približili anđeoskome statusu, poput spomenutog fra Anđela Zvizdovića, fra Josipa Markušića ili fra Ante Kneževića kojemu je posvećeno i najdulje poglavlje “Bosne Argentine” – “Krvava knjiga”.

Ono je mikro roman, u najmanju ruku začetak romana, a Lovrenović tehnikom sažimanja uspijeva na pedeset stranica ispripovijedati “čitav život”. U primjeni te tehnike nije teško prepoznati postupak koji je do savršenstva razvio Danilo Kiš (evo, ipak sam morao stići do njega, uostalom u “Nestalima u stoljeću” pojavljuje se i osobno, makar u snu, stoga je i, na svoj način, Lovrenović ovjerovio moju upotrebu). No kišovski se moment pripovjednoga teksta ne završava tu. On je razvidan i u pripovijestima o fratrima koji su se pozicionirali na suprotnome polu od onog idealnoga, što ga otjelotvoruju gorespomenuti.

Doista, postoje pripadnici reda koji su sudjelovali u ispisivanju “opće povijesti beščašća”. Lovrenović mora progovoriti i o njima. Takav je nesretni fra Ljudevit Lauš, a najznamenitiji je primjer izdaje franjevačkih ideala fra Tomislav Filipović – Miroslav Majstorović, sudionik gnusnih zločina nad pravoslavcima u okolici Banje Luke, a potom jedan od zapovjednika logora Jasenovac. Neslavna povijest toga redovnika kontrakarirana je tragičnom pripoviješću o fra Dominiku L., junaku poglavlja “Revolver, čizme, nož”. Može se pretpostaviti da se iza inicijala krije prezime “Lovrenović”.

Jedna je od indicija tomu i napomena samoga kroničara koji se za rekonstrukciju sudbine mladoga redovnika služi faktima preuzetim iz franjevačkog ljetopisa te veli: “Za upotpunjavanje istine o fra Dominikovoj sudbini oni (fakti – D. B.) su važni zato što o mladiću govore jezikom i tonom posve drukčijim od obiteljskihuspomena – skeptičnim i racionalnim, bez milosti i ublažavanja.” (istakao D. B.)

Kombiniranom upotrebom faktografija i fikcije pripovjedač/kroničar “Nestalih u stoljeću” plastično predočuje lik mladića koji se u uzburkanim vremenima nije umio snaći, koji je na njihov izazov, nakon početne euforije, reagirao povlačenjem u ludilo, da bi ga stoljeće sustiglo u trijumfalističkom činu bezobzirnoga pogubljenja što ga izvršava oficir pobjedničke vojske. Razlog je banalan, ali novi vladari koriste i one najbanalnije kako bi pokazali svoju novostečenu moć, kako bi realizirali kapital stečen žrtvovanjem za “stvar”. Dominik L. je, danas bi se reklo na novom jeziku sveopćega nemorala, kolateralna žrtva.

Pripovjedač se suzdržava etičkoga suda, odbija zauzeti stav i prepušta čitateljstvu da samo donese odluku pred mučnom moralnom dilemom. Je li kratkotrajno pristajanje Dominika L. uz ustaštvo dovoljan razlog za tako okrutnu kaznu? “Bosna Argentina” tako pripovijeda priču koja jest povijesna ali je, u svojim dubljim razinama, kamijevska u najboljemu smislu te riječi. Lovrenović ne presuđuje i ne osuđuje; on nam ostavlja prostor da vidimo sami što nam je započeti s teretom jedne od najokrutnijih epoha što ju je doživjela Europa.

No valja mi se vratiti onom intimnom, najbolnijem sloju ovog romana. On je upisan u povijesti o nestanku oca, bratovljevoj smrti, ali i u priči o majčinoj melankoliji ispunjenoj nadom koja ne želi umrijeti. Iza identiteta prikrivenom imenom Ivan Jablanović nije teško prepoznati autorova/pripovjedačeva oca. Priča je dulja.

Nije to samo povijest žalovanja za nesretno i nepravedno izgubljenim ocem. Ona se plete kao obiteljska kronika kojom se zahvaćaju svi mrakovi i užasi kojima nas je zatrpalo kratko 20. stoljeće. I doista, povijest počinje s Didom, čovjekom koji je otvorio stoljeće. Lovrenović preuzima jedan njezin dio iz “Libera memorabilium, Tako je govorio did”, u kojemu vjerno (onoliko koliko je moguće) prenosi sada već pomalo izgubljenu bosansku ikavicu.

Gnomski iskazi djeda čine predlošku za kroniku kojom će se rekonstruirati život u bosanskoj provinciji od početka do sredine 20. stoljeća. Ta kronika je svojevrsno slavljenje stanja mirovanja. Djed je u njoj predočen kao čovjek koji je znanje stekao odbijanjem kretanja. Sve što mu je nužno mogao je crpsti iz uskoga kruga u kojemu je obitavao čitavoga života, a da mu ta uskoća nije zasmetala u izgradnji pozicije maksimalne etičnosti. Uz njega stoji i baba kao nositeljica istoga svjetonazora, percipiranog sa ženskog stajališta. Upravo se na pozadini tako koncipiranog antagonizma pojavljuje otac, figura kojom dominira dilema.

Donijeti pravu odluku hamletovsko je pitanje na koje se ne može pronaći zadovoljavajući odgovor. Pripovjedač “Nestalih u stoljeću”, i evo me u jezgru samoga pripovjednoga teksta, cijelo vrijeme njegova bilježenja, na razne načine i na raznim razinama, služeći se pričama drugih da bi bar na neki način plauzibilizirao svoju, postavlja samo jedno pitanje: Zašto je otac odlučio pridružiti se koloni poraženih, uputiti se na križni put s kojega se nikada neće vratiti?

Upravo se na toj točki razdvajaju putanje dvojice velikih etičara jugoslavenskih književnosti. Otac je Danila Kiša bio autentična žrtva, otac je Ivana Lovrenovića postao žrtvom onog momenta kada su poraženi uz koje se, ma koliko nevoljko, svrstao. Dok kod Kiša postoji uspomena na oca, kod Lovrenovića je nema. Dvije godine nisu starosno doba u kojemu je pamćenje formirano. Dvogodišnji dječak ne samo da je nepouzdan svjedok, on je, zapravo, ne-svjedok.

Put bez povratka, a zna se to još od “Libera memorabilia”, jedino je čvrsto uporište pronašao u pismu što ga je otac uspio poslati negdje iz Banata, a koje su dobre ruke proslijedile njegovoj kući. Opet je usporedba s Kišom neminovna. Njegov je najznačajniji roman “Peščanik” sav organiziran oko izgubljenog pa pronađenog (autentičnog) očevog pisma. Ono je motor uspomena, njihovo središte oko kojeg se razvijaju koncentrični krugovi romana. Razlika je između dvojice majstora sjećanja u osnovi poetička.

Dok Kiš, u obiteljskoj trilogiji, ostaje vjeran kasnome modernizmu (u vezi s francuskim “novim romanom”), Lovrenović je odan poetici postmodernizma. Iz nje proistječu dvije središnje komponente romana: prva sadržajna – povijest, a druga formalna – fragmentarnost. Te dvije komponente koreliraju kako bi iz prividne nekoherentnosti stvorile raspršeni postmoderni tekst u kojemu načelo kontingencije na sebe preuzima ulogu stožera.

Priča o ocu nalazi se u fokusu, ona je središnje mjesto romana. Istovremeno, njezina korespondencija s ostalim dijelovima, mjesta na kojima se dotiče s pripovijestima o fratrima, o njihovim sagrješenjima i epifanijama s pripoviješću o djedi i onoj o majci, u svima se njima traže paralele s ocem, ponekad ih se pronalazi, drugi put ostaju nerealizirane, ali uvijek potencijalne. Istovremeno se njima stvara prijelaz od općega ka pojedinačnom, od pojedinačnog ka općem da bi se, na kraju, preko priče o “nestalima u stoljeću” ispripovijedala intimna povijest toga stoljeća, stoljeća koje je po svemu – stoljeće nestalih.

Poglavlje posvećeno ocu, a ono nosi naslov ranije knjige, ono se, dakle, zove “Liber memorabilium”, melankolična je koda čitavoga romana. Nastalo je na osnovu “pronađenog rukopisa” (još jedno postmodernističko poigravanje konvencijom romantičarske književnosti), ljetopisa fra Anđela, prezimenjaka Ivana Jablanovića. “Baštinik uspomena i vlasnik nedovršena sna” (još jedna oznaka iza koje se krije pripovjedač) iz njega, iz “usmene kućne predaje” i iz “živih slika”, koje su nužne zato što, kao što sam gore napomenuo, vlastito sjećanje ne postoji, mukotrpno gradi svoju posljednju priču, priču koja će pokopati sve priče, donijeti razrješenje zagonetke stoljeća. No on zna da je taj posljednji cilj iluzoran.

Na putu do njega najvažnije su žive slike, a one su fikcija, “razderane krpe pamćenja – neke iz svojih dubina isplutavaju same, vuku druge za sobom, neke se uloviti ne daju nikako, zna za njih samo po težini kojom pritiskuju dno pamćenja i po snovima čiji okus – samo on! – ostaje po čitav dan na nepcima.”

Svi ti pripovjedačevi “izvori i njegova baština” ostaju lebdjeti na nesigurnoj vododjelnici fikcije i zbilje, na onome mjestu s kojega je otkliznuće tako lako, a održavanje ravnoteže tako tegobno.

Čitateljstvu ne preostaje drugo nego da se stopi s ovom pričom, utone u njezine dubine, pronikne u meditativnu ljepotu njezine proze ispisane rukopisom jednog od naših najvećih stilista, otkrije harmonije formalne elegancije i u sadržaju kondenzirane životne mudrosti koja nas poziva na razmišljanje pomiješano s dubokim emocijama, s empatijom koja tek omogućuje potpunu, iscrpnu ali ne i iscrpljenu, recepciju “Nestalih u stoljeću”. Razmišljanje, meditacija, empatija…

Kao što nas Ivan Lovrenović poziva/izaziva na ponovno promišljanje odnosa fikcije i fakcije, na ulogu krhkoga pamćenja, individualnog i kolektivnog, prelomljenog kroz prizmu osobnih sjećanja, usmenih svjedočenja i nesigurnih vlastitih uspomena, tako na njegov poziv/izazov moramo odgovoriti gore spomenutom trijadom. Pođe li nam to za rukom, bit ćemo pripremljeni za supstancijalnu razmjenu s knjigom koja je već sada, nekoliko mjeseci po objavljivanju, jedan od temeljaca bosansko-hercegovačke književnosti.

*

Objavljeno na portalu Autograf

01. 03. 2014.

Rod, struktura poput Grassova luka

Miljenko Jergović: Rod
Fraktura, Zaprešić 2013.

Piše: Davor Beganović

Sarajevska knjiga mrtvih

Promatrati nastajanje jedne knjige, in statu nascendi, takorekuć, pratiti kako se pojedini njezini dijelovi samostalno pojavljuju, a bez mogućnosti da vidimo kakav će raspored poprimiti kada se nastajanje zamijeni trajnošću – bio je to izazov pred koji nas je tokom prošle godine stavio Miljenko Jergović.

Na njegovoj se internetskoj stranici moglo promatrati kako se pojedine kockice bacaju po zraku, ali nije postojao način kojim bi se moglo ustvrditi kakav će biti njihov raspored onoga trenutka kad iz cyber-prostora padnu na fiksirano mjesto pisanoga teksta.

Nije se znalo, čak, ni kakav će naslov ti dijelovi dobiti kada se vrate u okrilje tradicionalnoga medija. Moglo se pretpostaviti da je riječ o obiteljskoj kronici, no kockice na čijim se stranicama pripovijedala povijest pojedinih sarajevskih ulica dale su naslutiti da ćemo doznati ponešto i o intimnoj topografiji grada, dok su druge ukazivale na memoarske elemente, manje povezane s privatnom poviješću, a više s obitavanjem pripovjedačke instance u društvenim krugovima koji su na utjecali na kulturni, ali i politički, život Jugoslavije i onoga što je od nje ostalo nakon krvavoga pira devedesetih.

Radoznalost je valjalo suspregnuti i pričekati da je Miljenko Jergović sam razriješi. Moram priznati da me je, makar se možda i neskromno bilježio dobrim poznavateljem njegova djela, i ovaj put uspio iznenaditi. Ne samo da je iznenađenje bilo 1003 stranice s kojima se valjlo boriti i izboriti (ne uznemiravajte se – knjiga se, kao i sve što Jergović napiše, čita lako, on je obdareni pripovjedač), već je i raspored kockica, a on me je kao kritičara doista i najviše zanimao, pružio dostatno iznenađenje koje svjedoči o nezasićenoj želji za inovativnošću što nam je podastire svaki novi tekst ovoga spisatelja.

Ranije sam izvještavao o tim inovacijama: o konzekventnoj primjeni bahtinovske polifoničnosti kojom se odlikovala “Volga, volga”, ili o otvaranju prema fantastičnosti koje je dominiralo u “Psima na jezeru”; “Mačka, čovjek, pas” bila je, pak, etida u kojoj se formalna struktura dovela do savršenstva točno propisanom duljinom na koju je svaka kratka priča (baš tako, short story) bila ”osuđena”, a “Otac” je otvorio prostor intimnosti i autoflagelaciji, najzahtjevnijem modusu autobiografije u kojemu se valja do krajnosti suspregnuti kako se ne bi otklizalo u nesvrsishodnu lamentaciju nad sobom i tegobnošću vlastite sudbine.

I svaki je put Jergović, svjesni autor, proširio prostore književnoga teksta, eksperimentirajući njime bez prelaženja u hermetičnost.

Promatrano u svjetlu gore rečenoga može se ustvrditi da je “Rod”, i neka to bude moja ishodišna teza, eksperiment kojim se dokidaju svi eksperimenti. Tu tvdnju baziram na spoznaji da je Jergović u ovoj knjizi spektralno ugradio sve navedene moduse pristupa pripovjednome tekstu obogaćujući ih nekolicinom dodatnih, o kojima će u ovome što slijedi biti i najviše riječi.

Prikaz, dakle, zasnivam na formalnome pristupu tekstu, da bih se onome što bi publiku vjerojatno više zanimalo – osvrtu na njegovu semantiku – približavao tek postrance i sa smanjenim interesom. To je svjesna odluka bazirana na volji da se izbjegne, bilo pozitivno bilo negativno, raspravljanje o provokativnosti Jergovićeve knjige i njezinu navodnome obračunavanju sa sredinama, kako s onom iz koje je potekao, tako i s onom u kojoj sada prebiva.

Držim da je ta priča, pripovijedana kako s pozitivnoga tako i negativnoga stajališta, neproduktivna i nepravedna prema ovoj, da prejudiciram, veličanstvenoj knjizi.

U njoj dolazi do, sa stajališta znanosti o književnosti neoprostive, greške kojom se autor izjednačuje s pripovjednom instancom. Makoliko Jergović u autobiografski obojenim dijelovima teksta smanjivao distancu između dvaju naratoloških kategorija, do njezina potpunog brisanja ne dolazi nijednog trenutka. Onaj tko ”svodi račune” sa Sarajevom nije Miljenko Jergović, već netko drugi, netko fiktivan kojega se, recimo, ne može juristički progoniti zbog njegovih napisanih riječi.

Ako ”stvarni” Miljenko Jergović čak i doista misli to što govori o određenim mjestima, ni ta se mjesta ne mogu smatrati manje fiktivnim od instance pripovjedača. Tko želi dokazati suprotno morao bi me uvjeriti da je “Rod” dokumentarna knjiga. Bojim se da bi mu/joj taj posao bio zaludan. Mislim da sam jasno pokazao u kolikoj ću mjeri ovim prikazom iznevjeriti očekivanja one publike koja je možda i očekivala kakvo samozadovoljno prčkanje po tuđoj intimi i procjenu u kolikoj je mjeri ono što se otkriva autentično, u kolikoj je mjeri moralni sud koji se zna čuti sa stranica knjige točan, pravedan ili pak lažan i nepravedan.

Dakle, o čemu je riječ u ovoj voluminoznoj knjizi? Günther je Grass svoju autobiografiju metaforički nazvao “Beim Häuten der Zwiebel” (Dok ljuštim luk). Doduše, ta je metafora i jedino što je istinski uspjelo u knjizi. Ipak, ona se pokazuje iznimno efikasnom želi li se približiti pripovjednoj strukturi “Roda”. Ono što čini njegovu temeljnu odrednicu jest slojevitost.

Ovdje treba paziti. Ne govorim o slojevitosti u smislu kompleksnosti, višeslojnosti, u smislu onog, dakle, iskaza koji se rado koristi kako bi se pokazalo da neki tekst uz površinski (koji je, navodno, uvijek banalan) posjeduje i dublje slojeve u kojima se krije njegovo istinsko značenje. Po toj mehanicističkoj paradigmi vrednovanja što se više značenjskim slojeva u njemu može pronaći, to je tekst i estetski uspjeliji.

Jergovićev je roman slojevit zato što se sastoji iz više slojeva koji se mogu ljuštiti, poput Grassova luka, ali koji postaju toliko tanki, cizelirani, da se približavanjem kraju sama procesa njihovo pažljivo skidanje pokazuje sve kompleksnijim, sve zahtjevnijim.

Ostat ću još trenutak pri metafori i reći da je onaj prvi, smeđi, sasušeni sloj, kojega se nekako najlakše (i najnepravednije) odbacuje uvodno poglavlje ”Tamo gdje žive drugi ljudi”, obilježeno žanrovskom odrednicom ”predavanje”. Taj termin je povezan sa znanošću, a pripovjedna ga instanca ovdje vješto koristi kako bi postulirala svoju superiornost (ovjerovljenu autoritetom) nad primateljima naracije ali i osobnu izmještenost iz struje događanja.

Upravo se na toj razini, na skidanju prvoga sloja, otkriva u kolikoj je mjeri autor distanciran od onoga o čemu pripovijeda. Distanca je osobito vrijedna, i stoga ju je tako teško i realizirati, zato što je predmet pisanja kvintesencija blizine, nedistance: vlastita obitelj. Umijeće je realizirati ju, način na koji se do realizacije dolazi jest fikcionaliziranje, grandiozno i neumoljivo stavljanje u pogon imaginacije.

Suština Jergovićeva fikcije nalazi se u paradoksalnoj maksimi ”ja sam tu ali nisam tu”. Narator se materijalizira, penetrantno se ugurava u zbivanja kojima ne može biti prisutan, kojima nije svjedok, već zbog vremenske udaljenosti koja ga odvaja od njih, dematerijalizira se, u pokretu antagonistički orijentiranome prema prvome, tako što veli: ”Tu sam ali ne mogu intervenirati, samo naknadno bilježiti”. Izmišljanje se kondenzira u vremeplovu u kojemu se nalazi nevidljivi putnik koji stoji pred likovima o kojima izvještava ali ga oni ne mogu vidjeti. On je, da parafraziram drugog bosanskog pripovjedača, ”inkapsuliran”.

Kakve mu prednosti pruža ta pozicija? Prije svega – neutralnost. Kolikogod se činilo da su njegove reakcije afektivne, taj se naboj razrješuje relativno jednostavno u pripovjednom tonu koji svjedoči o ravnodušnosti naratora prema onome o čemu izvješćuje. Prosudbe su mu oštre, pokatkad doista kirurške, ali one takve mogu biti jer je prema ispripovijedanome izgradio distancu svojstvenu onome koji zna više, zna bolje, distancu koja mu omogućuje aroganciju koju, doduše rijetko, zna upotrijebiti ali ne i zloupotrijebiti.

”Predavanje” se, prema tome, koristi kako bi se cijeloj toj ekstremnoj pripovjednoj kompleksnosti pružio motivacijski okvir. U njemu se, minuciozno i sažeto, pruža jezgro onoga što će se odvijati na narednih tisuću stranica.

Tri su u njemu momenta koja pitanja etike i etičnosti stavljaju u središte pažnje. Iz njih će se zrakasto širiti, a povremeno i granati, sve bezbrojne priče koje u romanu započinju, ali se u njemu vrlo rijetko završavaju. Nositelj je prvoga gotovo mitska ličnost otate Karla, čovjeka koji je Srbe spasavao od ustaša, u teškim ratnim ilidžanskim godinama, a koji su mu tu dobrotu vratili tako što su ga obranili od partizana koji su ga, nakon pobjede a zbog njegova njemačkoga porijekla, htjeli deportirati u logor.

Drugi je oslonjen na prikrivenoga junaka (negativnog, možda) knjige, starijeg ujaka Mladena koji, u tragičnome spletu okolnosti, biva mobiliziran u njemačku vojsku u kojoj, u sukobu s partizanima, i gine.

Treći je povezan s najnovijim ratom u Jugoslaviji, s pripovjedačem i njegovim odlaskom iz Sarajeva, a završava se opisom njegova ”prijema” u Hrvatskoj, u zemlji koja odbija biti njegova domovina, ali i koju on odbija prihvatiti kao domovinu, opredjeljujući se za status egzilanta i poziciju unutarnjeg egzila, donekle usporedivu s disidentskom u zemljama s onu stranu željezne zavjese – i prije njezina uklanjanja.

Tri pripovijesti, ispripovijedane u mikro-modusu, gradbena su osnova svega onoga što će doći kasnije. Ona o otati Karlu stub je kronike obitelji Stubler, priča o ujaku usijeca se kao nož u obitelj Rejc, pokazujući u kolikoj je mjeri njezin raspad, makar se de facto nikad i ne zbio u definitivnoj formi, bio sveprisutan u pripovjedačevu odrastanju, u svojemu procesualnom karakteru. Sam pripovjedač, opet, naraciju o svojemu unutarnjem egzilu povezuje s pričom o umiranju majke koja će, zapravo, tvoriti epicentar “Roda”.

Svakome tko poznaje Jergovićev opus postat će jasno da su u mojim trima mikro-pripovijestima upisani dijalozi s ranijim autorovim knjigama. Otata Karlo Stubler pokretač je onoga što smo mogli upoznati u “Gloriji in excelsis”, druga se priča doimlje (bolnim) suplementom vedro-melankolične “Mame Leone”, suplementom kojim se, ako ne dokida ono bar dovodi u pitanje, upravo njezina vedrina. Treća, pak, predstavlja tmurni, meditativniji i reflektiraniji, nastavak “Oca”.

U takvoj se konstelaciji generira dvostruka koherencija; s jedne strane teksta i njegova vlastitoga unutarnjeg svijeta, a s druge teksta i onoga što mu je, u odnosu na “Rod” – vantekstualno ali književno, prethodilo. Tek tako brižljivo konstruirana pripovjedna struktura daje podlogu na kojoj se njezini hibridni, fragmentarni, kontingentni dijelovi uobličuju u cjelinu koja publici nalaže nužnost jedinstvene recepcije. Na taj se način “Rod” doista i strukturira kao ”obiteljska kronika”.

Prije nego što kažem nešto i o njoj kratko ću se osvrnuti na dva autora s kojima Jergović uspostavlja dijaloške veze. Prva je, zbog teškog bremena smrti, jednosmjerna; druga je, i u gramatičkom i u svakom drugom smislu, imperfektivna. Budući da je Jergović i više negoli nesklon poetici (i autopoetici), budući da njegov postmodernizam rezolutno odbija jedno od najčešćih sredstava postmodernizma – metatekstualnost – poetičke/poetološke je momente njegovih tekstova nužno ekstrahirati iz nečega što bih, u nedostatku boljeg termina, označio intertekstualnom imanencijom.

Dva su autora čiji tekstovi tvore Jergovićevu intertekstualnu matricu Danilo Kiš i Ivan Lovrenović. Kiš se javlja diskretnije, preko aluzivnog spektra u kojemu determinirajuću ulogu igra motiv željeznice i željezničara, dok je Lovrenovićevo prisustvo izravnije; izravnost se osobito pokazuje ako se, što se zbilo vašem kritičaru, “Rod” čita u sukcesiji s “Nestalima u stoljeću”.

Kišova se autobiografska integracija očeve figure u središte ”porodične trilogije” povezuje s njegovim zaposlenjem na željeznici, ali i s izradom Reda vožnje, teksta koji sjedinjuje kabalu i enciklopediju, nedovršene i nedovršive knjige kojom bi se, možda, trebale završiti sve knjige. Figure u “Rodu” koje će prizvati asocijacije na Eduarda Sama jesu otata Karlo Stubler, željezničar koji ostaje bez posla zato što se pridružuje radničkom štrajku u Dubrovniku i, prije svega, Franjo Rejc, pripovjedačev djed i melankolični zarobljenik obiteljske tragedije.

Željezničar koji dugotrajno premještanje po kolodvorima bosanske provincije završava konačnim namještenjem u Sarajevu tek je posljednji u nizu onih čiji je život vezan uz vlakove i koji grade jednu od stožernih momenata “Roda”. No uz Sama ga veže i njegova uloga svojevrsnog rezervnog oca, surogata biološkoga, o čijemu smo izostajanju mogli ponešto doznati u romanu “Otac”.

Franjo Rejc je figura pripovjedačeve intime, utočište od ekscesivne afektivnosti kojom ga okružuju majka i baka. Karlo Stubler je čovjek koji ono što mu se zbiva i ono što prati bilježi u Kalendar svakodnevnih događaja, prihoda, troškova i meteoroloških prilika, svesku koji je svojevrsni pendant “Kondukteru”Eduarda Sama, kabalističkoj knjizi koja je u svojoj enciklopedijskoj strukturi zrcalila “Baštu, pepeo” i anticipirala “Enciklopediju mrtvih”. U jednom će se poglavlju knjige Jergovićev pripovjedač pomalo braniti od ove veze, smatrajući da vezanost uz željeznicu nije dovoljna za njezinu stabilnost, ali će istovremeno i ”priznati” da postoji nešto, pripadnost Kakaniji, što će povezati Stublere i Rejce sa Samom.

Gdje je, u odnosu na Kiša, mjesto u “Rodu” predviđeno Ivanu Lovrenoviću? Ako je Kiš ”daleki predak” koji u romanu egzistira intertekstualno, onda je Lovrenović stariji suvremenik, nekadašnji mentor a sadašnji ravnopravni sugovornik.

U tome je smislu “Rod” knjiga koja, s Jergovićeve pripovjedačke pozicije, varira i suplementira teme koje su obilježile “Nestale u stoljeću”. Dva su pripovjedača, međutim, antipodi, što se tiče temperamenta i mentaliteta, tako da je ono što ih povezuje difuzni osjećaj pripadnosti nečemu čemu se ne pripada, nečemu što je izvana nametnuto, što čovjek ne može birati, već samo prihvatiti ili odbaciti. To je nešto, naravno, Bosna koju Jergovićev pripovjedač, evo i kontrasta, doživljava, a i o njoj pripovijeda, puno šire nego Lovrenovićev.

Prvi je ravnodušan, povremeno i netrpeljiv, drugi voli, zaboravljajući sve nepravde koje su mu nanesene i destilirajući ono što je, za njega, lijepo. Za prvoga Bosna egzistira kao jedno u nizu prolaznih mjesta na koje su naplavine vremena dovele njegovu obitelj. Gubitak je, prema tome, nesupstancijalan. Za drugoga je gubitak Varcara, ali i onoga što on metonimijski, pars pro toto, predstavlja, trajni izvor melankolije, onog frojdovskog afekta koji je postao temeljna odrednica postmodernizma.

Mimo ovih razloga pojavljuju se sličnosti, od kojih je jedna toliko dominantna da je sposobna (gotovo) ukinuti diferenciju. Riječ je o ulozi sjećanja i pamćenja u konstrukciji tih dvaju romana. I u jednom i u drugom slučaju strukture romana počivaju na rekonstrukciji prošlih zbivanja koja je bazirana na dvjema centralnim tehnikama: s jedne strane sjećanje, kao moment individualnog, vrlo često nesistematičnog i kaotičnog, lako povezivo s oralnim, a s druge pamćenje, zasnovano na sustavnom radu na očuvanju prošlih zbivanja, njihovu brižljivome arhiviranju, dokumentarističkom obrađivanju i sortiranju – te prema tome i na istaknutijoj komponenti kolektivnoga.

Budući da su i “Rod” i “Nestali u stoljeću” djela i rezultati fikcije, nije nužno da se pisani dokumenti koji su sadržani u njima pokažu autentičnim: oni mogu biti i izmišljeni, njihova se funkcija/funkcionalnost unutar pripovjednoga teksta ne mijenja. Dakle: ne tiče nas se je li Karlo Stubler doista vodio svoj kalendar. Ono što je važno jest da je Kalendar smisleno inkorporiran u onu cjelinu koja se zove “Rod”. Tada se i pitanje o njegovoj istinitosti, koje bi bilo relevantno za kakav historiografski tekst, pokazuje obsoletnim.

U sljedećem bih koraku trebao i početi raditi ono što se od mene, zapravo, i očekuje: pisati prikaz. Pa dobro, ako je tomu tako, makar bi mi bilo puno draže govoriti na razini koja se ne bi ticala posredovanja informacija, o onome što me fascinira u formalnoj realizaciji teksta.

Ipak, i iz onoga što je dosada rečeno mogu se donijeti zaključci, makar i krnji, o čemu se u romanu radi, jer on doista, makar u to na osnovu dosada rečenog bilo i teško povjerovati, i ima radnju, pa će mi time i posao biti unekoliko olakšan. Nakon uvodnog dijela, kojega Jergović, sjetit ćemo se, označuje kao ”predavanje” slijedi drugi koji isto tako ima naslov i podnaslov: Stubleri. Jedan porodični roman. Roman, dakle, unutar romana. U njemu se pripovijeda kronika jedne obitelji, od patrijarha – otate Karla – pa do Olge, pripovjedačeve bake, osobe čijom se smrću de factozavršava povijest obitelji Stubler, ili bar onaj njezin dio koji će pripovjedač nazvati romanom.

Treći dio Rudari, kovači, pijanci i njihove žene najkraći je, a podnaslov Kvarteti izvješćuje o glazbenom kvalitetu koji mu se pridaje. U njemu središnje mjesto zauzima druga grana pripovjedačeve obitelji, ona koja je Bosnu obilježila (i koju je Bosna obilježila) rudarskim i kovačkim zanatom. Dominantni toponimi više nisu male željezničke postaje (koje određuju život Stublera), već Kreševo, Kakanj… Srednja Bosna stječe životnost i živopisnost na kakvu smo navikli u zbirci pripovjedaka Karivani.

Sljedeći je dio onaj koji će, vjerojatno, izazvati najviše sablazni. U njemu se tematizira majčino polagano umiranje. Ime mu je Mama Ionesco, a žanrovska odrednica, evo i malo novinarstva, reportaža. Glazbeni intermeco kojeg je indicirala povijest Karivana produžava se u modernističko kazalište apsurda. Ispripovijedano se kreće na granici tragedije, no ipak ne otklizava u nju, zahvaljujući proplamsajima humora – makabričnim ali povremeno i empatičnim.

Odnos pripovjedača prema majci je ambivalentan, njezina bolest neće prizvati žaljenje ili suosjećanje, negativna energija čekala je odveć dugo da se sada ne bi ispraznila. Ipak, nije riječ o osveti. Ona bi bila preplitka za etično u pripovjedaču. Njegova strategija je idealna za nekoga tko, poput Šeherezade iz “Tisuću i jedne noći”, pripovijedanje izjednačuje sa samom životnom aktivnošću. On će se takorekuć žrtvovati, povući se s položaja koji mu, po prirodnoj nužnosti, pripada i majci prepustiti ulogu pripovjedačice. Makar o njoj ponekad oštro sudio, krivio je za zanemarivanje čija je žrtva znao biti u djetinjstvu, on je – vlasnik pripovjednog teksta ali i sjećanja na doživljeno – obdaruje sposobnošću da pripovijeda i da pripovijedanjem produžuje život.

To je humani Šahrijar kojemu je stalo do života njegove suputnice. Stoga je i nagovara na priču, primorava je da se sjeća najsitnijih detalja, da rekonstruira povijest obitelji koja se, tek u njezinoj – nedovršenoj – priči konstruira kao identitarno traganje, geološko raskapanje slojeva kojim se traži ”suština” znajući da suštine nema, da je suština upravo u traženju nedosežne suštine, da će se bosanska priča jedne nebosanske obitelji skončati onog trenutka kada njezina posljednja, u Bosni živeća, članica nestane.

Inventarna knjiga, jedina, nema podnaslov. 150 stranica toga poglavlja inventarizirat će likove koji su prolazili kroz život Stublerovih i Rejcovih, dodirivali se s njima, ostavljajući, ili neostavljajući, tragove. No kolikogod ovo poglavlje izgledalo usmjereno na druge osobe, ono je, na paradoksalan način, najintimnije od svih u knjizi.

Upravo se u njemu zbiva depersonalizacija okoliša, ali i njegova personifikacija. Jergovićev pripovjedač, vodeći nas sigurnom rukom kroz mjesta koja su obilježila život njega i njegove obitelji u Sarajevu, ispisuje intimnu geografiju toga grada. Ulice su nositeljice živoga sjećanja a pripovjedač, virtualno se krećući njima, rekonstruira ono što je izgubljeno, za njega i za njegovu intimu.

Tamo gdje nije osoban, gdje se ponajviše udaljava od svoje unutarnjosti, postaje, zapravo, najosobniji – utoliko što se u najvećoj mogućoj mjeri definira i determinira prema gradu, što postaje ono što jest kada se stopi s njegovim ulicama, njegovoj topografijom, njegovim reljefom – u jednu riječ s njegovom poviješću i geografijom.

Postati jedno s nečim neživim i samim tim postati/ostati živ, to je cilj koji se konzekventno slijedi i realizira u “Rodu”, a osobito u njegovom dijelu koji postoji pod ekonomsko-trgovačkim, neutralnim imenomInventarna knjiga. Kritičaru nije lako izabrati favorizirani ”predmet” inventarisanja. Ako me se baš pita, reći ću da je to poglavlje ”Ulica porodice Foht, ili kraj umjetnosti”. Na primjeru se jedne ”ćelije društva” pokazuje lijeva tradicija Sarajeva, jeziva revnost s kojom se ustaška vlast u trenutku neposredno pred poraz obračunala s gradom koji joj se sistematski suprotstavio, pokazuje se groza antisemitizma i iz njega proizašloga holokausta ali i, dobro prikriveno i potisnuto, sudjelovanje muslimanskih bosanskih elita u najvećem zločinu koji je svijet doživio za svojega postojanja.

Nakraju, i zaborav koji je proistekao iz tog potiskivanja i koji neće nestati ni onda kada pravednici, suočeni sa svojom tragedijom, budu odbili preispitati vlastitu savjest. Pripovjedač će tu kompleksnu priču umotati u ”u ulicu[u] čudna oblika, zavojit[u], nepraviln[u]” koja će upravo svojom ”zavojitošću” i ”nepravilnošću” simbolizirati sve nepravde i ”krive Drine” povijesti i, osobito, zemlje opsjednute poviješću. Umotavši ulicu u veo vlastitih uspomena uspjet će simboliku prenijeti i na sljedeću razinu, onu na kojoj se individualno takorekuć neprimjetno ulijeva u kolektivno, pojedinačno u opće, u borbu u kojoj hegelovska dijalektika neće moći pronaći svoje spasonosno razrješenje.

Korak dalje i naći ćemo se pred najobimjim dijelom “Roda”, onim s naslovom Kalendar svakodnevnih događaja i podnaslovom fikcije. Neprevidivo je Jergovićevo poigravanje Borgesom, onom njegovom zbirkom pripovjedaka koju su Srbi preveli kao “Maštarije”, Hrvati kao “Izmišljaji”, a koja se u originalu zove, sasvim kako treba, “Ficciones” (Fikcije).

Ranije sam izvještavao o prikrivenim (ali i jasnijim) afinitetima Jergovićeve proze prema fantastici (“Freelander” i “Psi na jezeru” bit će dostatni kao primjer), ali u knjizi poput “Roda” za nju, na prvi pogled, ne bi trebalo biti mjesta. No prvi pogled vrlo često vara. Kalendar pripovijeda o posljednjoj pripovjedačevoj posjeti Sarajevu. Majka je na samrti, morfij joj ublažava posljednje dane, komunikacija je postala nemogućna. Napomenuo sam da je u motivacijskom sklopu upravo njezino pripovijedanje o obitelji, ali o ostalim stvarima kojih se sjeća, centralni nositelj pripovjednoga teksta. Konzekventnim se razaranjem te mogućnosti verbalne razmjene zapravo i otvaraju prostori za ”fikcije”, štoviše one se guraju u samo središte naracije, pa čak i u svojemu najradikalnijem raskidu sa zbiljom – fantastikom.

Stanje pomućene svijesti, koje je kod majke inducirano djelovanjem medikamenata, kao da se projicira na samoga pripovjedača i njegovo opažanje okoliša koje postaje nesigurno i difuzno. Cijeli je Kalendarsomnambulno lutanje noćnim Sarajevom i pokušaj konzistentnoga pripovijedanja priče. Taj se pokušaj pokazuje neostvarivim. Pojačano afektivno stanje pripovjedača onemogućuje mu kontinuirano nizanje događaja. On ostaje zatvorenik svojega unutrašnjega stanja a rezultat je toga prekidanje tek započetih priča, ukazivanje na to da bi ih se moglo završiti kada bi se imalo volje, vremena, u krajnjoj liniji i potrebe.

Konstruirano u tom modusu, kojega bi se moglo označiti modusom iznevjerenih očekivanja, to se poglavlje uklapa u red postmodernih pripovjednih tekstova čiji je cilj ukidanje samoga pripovjednog teksta. Naravno, najpoznatiji je (i najradikalniji) primjer te strategije roman “Ako jedne noći zimski putnik” Itala Calvina. Priče o obitelji granaju se i obuhvaćaju druge ljude, koji sa Stublerima i Rejcovima imaju tek minimalne dodirne točke.

Između priča o tim ljudima (Albert Berti Plaschka, don Emanuel Prpić, Ganimed Troyanovsky) usijecaju se, poput intermeca, izvještaji o noćnom pohodu kroz Sarajevo koji kao da proistječu iz jezgra njemačkog romantizma, kao da ih se crpjelo iz Bonaventurine Nachtwache, dok se rasprava o pčelarskom umijeću Franje Rejca doimlje kao intimna posveta Aleksandru Hemonu i njegovoj pripovijesti The Bees, Part 1 iz zbirke “Love and Obstacles”.

Knjiga se završava kodom Povijest, fotografije. Fotografija na njezinom početku reprezentira bračni krevet koji je pratio povijest obitelji od 1923. do majčine smrti 2012. Postelja koja je služila baki i djedu od početka zajedničkog života krug svojega postojanja završava onog trenutka kada se (na jednoj njezinoj polovici) okončava majčin život. Simbolički naboj koji se krije u letalnom ishodu koji se opetovano zbiva na dugotrajnome predmeta govori i o makabričnome karakteru cjelokupnoga obiteljskog albuma. Slaganje slika, s komentarima pripovjedača, pratit će, po prvi put, kronologiju.

Prva fotografija Olge i Franje Rejca, snimljena na dan vjenčanja, otvorit će personalni niz, a zatvorit će ga posljednja, snimljena u Drveniku, neposredno pred Franjinu smrt. Kao što je krevet stajao na početku, tako je i red da se album završi nečim neživim. To će biti aktualni snimak zgrade u kojoj je obitelj provela najveći dio sarajevskoga života.

Ne možemo procijeniti kolike su se promjene na njoj zbile, nemamo slikovnu informaciju te nam valja povjerovati pripovjedačevim riječima koji krug vraćanja u prošlost zatvara kupovinom Plavog radiona, ”jer to je jedini predmet u dućanu koji je izgledao kao u vrijeme dok smo tu stanovali”. Predmet kupljen u radnji posljednji put jest sredstvo za čišćenje. Čega? Otvoreno je to pitanje. Jedino je izvjesno da nije namijenjen pranju rublja. O ostalome, simboličkom i inom, moći će se još dugo raspravljati.

Dugi prikaz duge knjige Miljenka Jergovića priveden je tako kraju. Ono što nije završeno jest proces recepcije “Roda” koji je tek započet i koji će trajati. Zasigurno znam da će o njemu biti rečeno svašta (već je i počelo, ne treba se brinuti), ali ono što će u vezi s tim romanom biti nemogućno jest šutnja. Spokoj koju je njezin pripovjedač nakraju podario glavnoj junakinji romana, svojoj majci Javorki Rejc, “Rodu” neće, bar u bliskoj budućnosti ne, biti dopušten. I dobro je što je tako.

*

Objavljeno na portalu Autograf

01. 03. 2014.

Jergović i Sarajevo, opet

Piše Željko Ivanković

Autograf.hr

Možete vi svoju knjigu pisati, svoju priču pričati kako god vi hoćete, ali ona će uvijek biti čitana kako to drugi hoće. Ne ni tako kako to drugi zna i umije, nego baš kako hoće. Prosječan čitatelj vaše knjige u najboljem je slučaju tek svršeni gimnazijalac, dakle netko s općim znanjem (pa i znanjem čitanja!) na toj razini. Jer, potom tzv. školsko specijaliziranje, u slučaju da govorimo o čitatelju s fakultetom, potencijalnog čitatelja zauvijek odvuče na sporedni kolosijek (u odnosu na književnost, na tu vrstu knjiga), tako da njegovo znanje ostane na razini za ocjenu naučenih mantri.

Često stvar nije bitno drukčija ni s onima koji su skupa s vama studirali književnost, jer oni u svoja čitanja, nakon što im jednom zauvijek diplome zatvore indekse, najčešće od svih recepcijskih metoda uključe onu najpoznatiju, premda u teoriji jedinu neobrađenu – ‘‘rekla-kazala-metodu“. A i nju samo pod uvjetom da nije riječ o malicioznom čitatelju. Inače…

Ublizu, u kratko vremena, slušam dvije priče koje će, premda međusobno nemaju ništa zajedničko, stjecajem okolnosti ovdje postati jedna.

Od Sarajeva se tiho i nevidljivo zauvijek oprostio i iz njega odselio bh. književnik Nenad Radanović. Prodao je svoj sarajevski stan i odselio u zavičajnu Banju Luku. Međutim tamo, kao neprilagođeni Banjolučanin, čujem, zna ne samo pretrpjeti žestoke verbalne napade nego čak i dobiti batine. Kad u nevjerici, ponajprije zbog ove riječi ‘‘batine“, priupitam zašto, dobijem odgovor kako on tamo, usred Banje Luke brani Sarajevo.

Srbin nepodoban, a toleriran u Sarajevu, nastavio je to biti i u Banjoj Luci. No, ne i Srbin po tamošnjem aršinu. Neprilagođen inače, a i nije baš u godinama kad bi se toj vještini imao vremena i volje učiti, inatan kao i David mu Štrbac, i dalje se, sad već ‘‘među svojima“, osjeća neudobno. Silno bih htio da priča nije istinita, barem što se batina tiče, ali…

A onda eto i druge priče koja je u Sarajevo došla zajedno s Jergovićevom knjigom ‘‘Rod“. Komentiraju tako uvijek ‘‘dobro obaviješteni“ čitatelji: Hajde što se ovom knjigom oprašta od Sarajeva, ali zar je morao na takav način, s mržnjom? I nisam znao o čemu govore dok nisam uzeo knjigu čitati, zapravo dok nije došla na red za čitanje.

I dok nisam vidio ono što Jergović govori o svome rodnom gradu. Ironijski i(li) žestoko kritički, ali nigdje mrziteljski (osim u glavama dualistički formatiranih čitatelja!) progovorio je ‘‘o herojskoj povijesti Sarajeva“ koja je ‘‘dijelom, konstituirala novoimenovanu bošnjačku naciju i njezino svjetski poznato mučeništvo“ ili o pretvaranju Sarajeva u ‘‘netolerantni grad muslimanske i bošnjačke većine“, ili o sarajevskom mentalitetu gdje ‘‘…svatko o svakome sve zna, ljudi jedni drugima zaviruju u dnevne boravke, mutvake i želuce, a nizom javnih tajni nadomješta se sloboda, koju ovaj grad nikada nije osjetio i koja je, na neki način, protivna i samoj njegovoj naravi“, o ‘‘podlim osmijesima sarajevske lirske paščadi“, itd.

I dok Radanović vjerojatno samo brani svoje iskustvo Sarajeva, svoj dio života u njemu koji vidi drukčijim, u opkoljenom Sarajevu posebno, od onoga u Banjoj Luci i onih koji su u toj neratnoj i ni od koga napadanoj i pogotovu ne opkoljenoj Banjoj Luci tamo napravili zločin rušenja sakralnih objekata, protjerivanja ljudi i otimanja njihove imovine; Jergovićevo se ‘‘opraštanje“ (riječ je to njegovih kavanskih kritičara) od Sarajeva iskazuje literarnim diskursom, doduše nimalo drukčijim od onoga koji će reći u nekim drugim prigodama.

U slučaju Jergovića, govorim o onom dosad pročitanom koje, premda do kraja individualizirano (čak i kad poopćuje!), literarizira vlastito iskustvo svoga grada. No, naravno, čaršija se u povrijeđenom samoljublju (kao Zagreb u slučaju ‘‘Rute Tannenbaum“ koji mu je donio mnogo neprilika), u samodopadnoj viktimološkoj slici o samoj sebi, nije hrabra suočiti sa samom sobom. (Ne vidi sarajevski ‘‘palanački duh“ to kad, primjerice, desetak-petnaest stranica poslije autor govori slično ili još ‘‘gore“ o malenim Hrvatima…) Još, naime, nije preradila ni svoju krivnju za nestanak svojih desetak tisuća Židova, a kamoli da bi se suočila sa zločinima urađenim u ratu devedesetih. No, dijelila bi lekcije okolo svima i svakome.

Niti je Pavelićev ustaški režim počinio zločin bez sudjelovanja te čaršije nekoć (makar to bilo i samo u zaposjedanju židovske imovine!), niti je to u ovom ratu bilo moguće bez onih kojima su puna usta ‘‘herojske povijesti Sarajeva“ i onih koji ga nakon rata pretvaraju u ‘‘netolerantni grad muslimanske i bošnjačke većine“.

Znamo i vidjeli smo što su uradili u Sarajevu u koje nije ušla četnička noga sad; a pročitali smo gdjegdje što su radili kad je u njega ušla Pavelićeva zločinačka čizma…

Malo-malo pa su mi asocijacije vezane za ono što se zove ‘‘sarajevski duh“, kojega se fragmentarno i marginalno dotiče i Jergovićeva knjiga, posezale za knjigom ‘‘Sarajevski nekrologij“ Alije Nametka.

Književnost, naravno, treba čitati kao književnost i nikako drukčije, pa bilo da je riječ o Andrićevu ‘‘Pismu iz 1920.“ i Jergovićevoj ‘‘Ruti Tannenbaum“, ‘‘Rodu“ ili kojoj već drugoj knjizi… No, to dakako ne znači da književnost nema svoju istinu i da ta njezina istina ne raduje i ne boli istovremeno… No, pitam se zašto bi bilo nedopustivo, pogrešno ili samo uzeto kao zamjerka nekome reći da svoje življenje u BiH ili Sarajevu (ili bilo kojem drugom mjestu) doživljava kao življenje u malom, tijesnom, neuvjetnom, tamnom, vlažnom, neudobnom stanu… Pa, čak i mnogo više i mnogo gore od toga, ako je već lijepo, dobro, poželjno pozivati se na ‘‘svijetle stranice“ književnosti i citirati ih, zajedno i s tim istim Andrićem kad piše ‘‘Jedan pogled na Sarajevo“!?

Nenad Radanović se tiho oprostio sa Sarajevom. I kao što je u njemu tiho živio nakon smrti svoje supruge Milice, tako je i još tiše iz njega otišao. I on to svoje Sarajevo, ustvari svoj život u njemu, brani kao dio svojega bića, dio svoje intime, dio svojega identiteta…

Miljenko Jergović se od Sarajeva ‘‘oprašta“ (govorim jezikom čitalačke čaršije) literarno, štublerovski, kao zadnji iz kuferaške obitelji Stubler. Pa čak i da se od Sarajeva oprašta egzistencijalno nepovratno, kao što je to uradio Radanović, kako je moguće ne vidjeti sve one, moramo govoriti njihovim jezikom, literarne spomenike koje je Jergović prethodno podigao Sarajevu i BiH, a vidjeti samo kritički govor (doduše nimalo povoljan) o Sarajevu, kad je već tako kritički, gotovo neliterarno kritički, spreman govoriti i o sebi i svojoj obitelji, o najintimnijim stvarima svoga bića.

Ali koga je briga za to u vrijeme sveprisutnog nekritički samoljubivog romantiziranja i mitomaniziranja BiH, Sarajeva, islama, bošnjaštva…

Radanovića, kako čujemo, za njegov kritički govor Banja Luka znade počastiti batinama, Sarajevo još uvijek ostaje ‘‘samo“ na prljavu etiketiranju i diskreditiranju (upisivanju u liste nepoćudnih) pisaca…

30. 01. 2014.

Strana naseobina na mjestu zavičaja

Piše: Muharem Bazdulj

Oslobođenje, Sarajevo

Jedno od magičnih djelovanja dobre književnosti tiče se njene sugestivnosti. Dobro napisana rečenica može djelovati faktografski tačno, čak i kad nije faktografski tačna. Kad pisac dobro posreduje neku emociju, onda nam se ona u umu trajno veže za njega. Najpoznatiji (i najbanalniji) primjer je Franz Kafka. Za milione ljudi širom svijeta užas od birokratije i njenih lavirinata je po pravilu – kafkijanski.

Čitao sam prije dvije-tri nedjelje intervju sa čuvenim pozorišnim režiserom i rođenim Sarajlijom Mladenom Materićem. Novinar mu na početku postavlja sljedeće pitanje: “Mnogi akteri današnje kulturne i političke scene u Sarajevu vaši su bivši studenti i saradnici. Kako gledate na njihov angažman?”; Materić odgovara ovako: “Danas, sa Sarajevom me spaja nekoliko starijih članova moje porodice, nekoliko dragih ljudi, i malo uspomena. Nemam nikakve profesionalne odnose sa bilo kime u Sarajevu, a što se tiče nekih kojima sam bio profesor ili sam ih na drugi način pripremao za poslove koje danas obavljaju – bilo bi sigurno bolje da ih nikad nisam sreo. To tada nisam znao, a sad znam. U Sarajevo sam odlazio nekoliko puta nakon dvehiljadite i doživeo sam da svojim rodnim gradom u kojem sam i živeo i radio do rata, prolazim kao kroz stranu naseobinu u kojoj kao da nikada nisam ni bio.” Čitam, dakle, citirane Materićeve rečenice i odmah pomišljam: ovo je baš – jergovićevski. Posljedica je to činjenice da sam taman negdje u isto vrijeme čitao Jergovićev monumentalni novi roman “Rod”. Na drugom mjestu vrijedi podrobnije i opširnije pisati o ovom velikom (od hiljadu stranica dužem) romanu. Riječ je o kod nas rijetko viđenoj “demonstraciji sile”, iskušavanju protejskih mogućnosti romana. Oni koji čitaju Jergovićeve recentnije esejističke i autopoetičke zapise u njemu će vjerovatno prepoznati i Jergovićevu sopstvenu i ličnu umjetničku repliku upravo na one knjige koje su ga posljednjih godina najviše i presudno fascinirale (poput “Priče o ljubavi i tmini” Amosa Oza). Međutim, u kontekstu citiranih Materićevih rečenica, ponajprije pada na pamet jedan sloj “Roda”, sloj oproštaja sa Sarajevom. U jednom važnom smislu, “Rod” se može čitati i kao Jergovićevo oproštajno pismo Sarajevu. Ovo o čemu Materić govori, osjećanje po kojem kao jedina veza sa gradom ostaje “spona s nekoliko starijih članova porodice” je nešto o čemu je Jergović već pisao, nešto što je u njegovom opusu već poznato. “Rod” je u tom smislu mnogo gorči, ne samo jer je finalni rekvijem porodici, nego i zarad skoro hladnokrvnog suočenja sa zavičajem koji je definitivno postao tek “strana naseobina”.

Jedno od opštih mjesta bosanskohercegovačkog poratnog diskursa jest ona fraza što se u srodnim varijacijama ponavlja od razgovora na pijacama i u kafanama, preko nebrojenih internetskih prepiski do novinskih članaka, komentara i televizijskih emisija, a koja veli da ova Bosna nije više ona Bosna, da onaj Mostar nije više onaj Mostar, da ovo Trebinje nije više ono Trebinje, da ovaj xy-grad nije više onaj xy-grad, napokon (i najčešće) da ovo Sarajevo nije više ono Sarajevo. Na takve komentare, naročito u vremenu neposredno poslije rata, u Sarajevu se najčešće reagovalo obranaški, protupitanjem “a koji bi grad ostao isti poslije najduže opsade u novijoj istoriji Evrope, poslije stotina hiljada ispaljenih granata, hiljada poginulih i ranjenih itd.” U jednom već davnom intervjuu, Aleksandar Hemon  je u sličnom kontekstu izgovorio kako “Sarajevo nikom ništa ne duguje” pa je to onda desetinama i stotinama puta citirano kao argument. I, naravno, nije to argument koji treba olako odbaciti. Ali se, isto tako, ne može odbaciti ni osjećanje velikog broja (bivših) Sarajlija, osjećanje koje definitivno nemaju samo Materić i Jergović, kojima se njihov zavičaj sada doima tek kao “strana naseobina”.

U tom smislu, ima jedna distinkcija koju ovdje ne treba prenebregnuti. Materić i Jergović nisu politički istomišljenici, ni kad je riječ o karakteru rata u Bosni i Hercegovini ni kad je riječ o interpretaciji krivice za rat u BiH i opsadu Sarajeva kao dijelove ratnog raspada Jugoslavije. Ne može ih se dnevnopolitikantski u jednom potezu otpisati kao mrzitelje islama, Bošnjaka i nezavisne Bosne i Hercegovine. To da je njihovo lično, ljudsko i umjetničko osjećanje spram Sarajeva danas gotovo identično manje ima veze sa samim godinama opsade, a više sa onim što je uslijedilo poslije. Sarajevo se neposredno poslije rata s razlogom ponosilo svojim nezavisnim medijima i novinarima koji su, za razliku od ostatka BiH, smogli snage da se suoče sa “svojim” zločinima, ponajprije sa Kazanima. Ispostavilo se, međutim, da je ta vrsta suočenja za Sarajevo ipak samo incident, mnogo više rezultat lične hrabrosti i morala nekolicine autora i urednika, nego zrelosti sredine. Već duže od deset godina, međutim, sarajevskom javnom scenom vlada “festival jednoumlja” koji egzorcira sve koje se usude inokosno misliti na bilo koju od “osjetljivih” tema: od “slučaja Dobrovoljačka” do “bošnjakizacije i islamizacije” svih sfera javnog života. To je upravo period u kojem je Sarajevo za mnoge Sarajlije (i Srbe i Hrvate i ine) posta(ja)lo “strana naseobina”: Samo naoko parodoksalno, to je takođe period u kojem su se u Sarajevo zaljubljivali mnogi Hrvati s Trešnjevke i mnogi Srbi sa Vračara, kao uostalom i silni Amerikanci, Nijemci, Francuzi, ovi-oni, period festivalsko-turističkog brendiranja Sarajeva kao egzotične destinacije u srcu Evrope gdje se donedavno ratovalo, a danas je sve jeftino i ljudi su veseli. Nije, međutim, njihova vikend-egzaltacija nikakav argument protiv gorčine Sarajlija koji su izgubili zavičaj. Ne mogu se iznosi računa u ho(s)telima i bakšiši konobarima mjeriti sa otpisom duga spram zavičaja.

30. 01. 2014.

I rod i pomozi bog

Piše Svetislav Basara
*

Kolumna od 10. janaura u dnevnom listu Danas

*

Elem, dame i gospodo, tradicija nalaže da – osim u slučaju nekog vanrednog stanja – vikend-kolumna bude posvećena kulturnim sostojanjima, pa ću sledstveno tome danas pisati o novom romanu Miljenka Jergovića naslovljenog vrlo kratko – “Rod”.

Naslov možda jeste kratak, ali roman bogme nije; ima više od hiljadu stranica. Ta činjenica sama po sebi ne mora ništa da znači, ali u “Rodovom” slučaju marksistička teza o kvalitetu koji izranja iz kvantiteta pokazala se sasvim tačnom.

Jergović se svesno upustio u pisanje velikog romana i u potpunosti uspeo u tom naumu. Neki hrvatski kritičari su to već primetili; ne znam kako je “Rod” prošao kod cenjenog, hrvatskog čitalačkog publikuma, ali podozrevam da hrvatskom književnom establišmentu i establišmentu uopće neće baš leći na srce.

Pokušaću ovde da vam na ograničenom prostoru objasnim zašto je to tako.

“Rod”, naime, nije roman munja i gromova, buke i besa. To je – nazovimo ga krajnje provizorno jer je mnogo više od toga – porodična saga. Pa zašto se, onda, možda se zapitate, neće dopasti zagovornicima “porodičnih vrednosti”? Eh, zašto? Hrvati, upravo kano i Srbi – hajde da ne budemo sitničavi – kano i mnogi narodi naprosto obožavaju književnu laž. A te vrlo kurentne robe kod Jergovića nema ni za lek. Jergović ne pravi nikakve kompromise. Ni sa okolinom, ni sa porodicom, ni sa samim sobom. Znači li to da on piše “onako kako jeste”? Ma jok, more, daleko od toga. Povest o piščevoj porodici – bez obzira na to što Jergović skrupulozno vodi računa o faktografiji – majstorski je transponovana i, kao takva, čista (i ubitačna) fikcija.

Kao i svi ljudi od ukusa, Jergović nema neko naročito mišljenje o ovom svetu, a naročito ne o hiperaktivnim popravljačima i usrećivačima tog i takvog sveta, bez obzira na njihove “ideje” i poreklo. Otuda “Rod” nije samo povest o jednoj porodici, nego (možda i više) povest o mračnom usudu balkanskih gudura u kojima – obrni-okreni – ljudske sudbine uvek dopadnu šaka lokalnog ljudskog taloga. Ponestaje mi karaktera, dame i gospodo, pa ću se na kraju fokusirati na jedno poglavlje “Roda” koje je na mene ostavilo najjači utisak. To je poglavlje o komplikovanom piščevom odnosu sa pokojnom majkom (igrom slučaja psihološki veoma sličnom mojoj pokojnoj majci) i podugačka istorija njene bolesti i umiranja. Voleo bih baš da vidim majčinog spisateljskog sina svih naših jezika i jezičnosti spremnog da tako odvažno ogoli dušu do dušinih kostiju, a da pritom ostane umetnički uverljiv, otmen i da pride priloži i istoriju, nazovimo je, “sarajevske” bolesti, od koje se, po svemu sudeći, nikada nećemo izlečiti. “Rod” je objavila zaprešićka Fractura. Ako je stigao do naših knjižara – u šta čisto sumnjam – trk tamo, pa knjigu u šake.

12. 01. 2014.

Danas je gore nego u subotu 5. travnja 1941.

Razgovarao Ivica Ivanišević

Slobodna Dalmacija/prilog Spektar

*

Miljenko Jergović ima novi libar! Ne’š ti vijesti, mogli biste reći. Od čovjeka koji je prije pedesete objavio cijeli regal knjiga ionako se očekuje da svako malo izbaci poneki friški svezak, zar ne? Zapravo – ne. Jer, Jergović već dulje vrijeme, doduše, piše, ali ne objavljuje. Barem ne kod hrvatskih nakladnika. Izdavačku apstinenciju ipak je prekinuo prije nekoliko tjedana i to knjigom za koju bismo slobodno mogli reći da je zastrašujećeg volumena kada Hrvate knjige općenito, čak i one tanke, ne bi zastrašivale.

“Rod“ je proza koja se opire klasificiranju, priča je to o jednoj obitelji, nekoliko epoha i puno svjetova, koja je “pretpremijeru“ imala upravo na stranicama “Slobodne Dalmacije“, odnosno njezina ugaslog priloga “Arterija“, gdje je objavljeno nekoliko poglavlja. Premda Jergovićeve knjige domaća kulturna javnost u pravilu dočekuje gromoglasnom šutnjom, ova se, začudo, izborila za ozbiljan publicitet. Osim unikatnom debljinom, prve je recenzente osvojila i specifičnom težinom. „Rod“ je, naime, velika knjiga, toliko velika da će je, usuđujem se kladiti, generacije premjeravati, dodajući usput, premda sasvim nezasluženo, poneki centimetar i kulturi iz koje je nastala.

Tvoju prethodnu knjigu pročitali su samo rijetki, naime, prijatelji kojima si je poslao u attachmentu. Dugo, predugo, ustrajavao si na odluci da ništa ne objavljuješ kod hrvatskih nakladnika. Što je kumovalo tvome povratku na ovo naše, ajmo reći, tržište?

– Namamila me “Fraktura”. Ništa drugo. Serdarevići, Seid i Sibila, objavljuju lijepe, precizno uređene i načinjene knjige, a kako “Rod” nosi preko tisuću i dvjesto kartica teksta, blok s fotografijama i niz asimetrično postavljenih dijelova, bilo je važno da tu knjigu iz rukopisa podigne netko tko savršeno vlada poslom.

I to je, uglavnom, sve. I ništa se, zapravo, nije promijenilo. Ostajem jednako distanciran, ne sudjelujem u ceremonijalima hrvatske kulture, u programima Hrvatske televizije moje knjige su u posljednjih dvadesetak godina pod embargom, niti se o njima kad govorilo niti se o njihovom izlasku izvještavalo, a kako su se u posljednjih nekoliko mjeseci prilike radikalizirale, najbolje je da tako i ostane. I da najdirektnije odgovorim na tvoje pitanje: da nema “Frakture”, ni dalje ne bih objavljivao u Hrvatskoj. U Srbiji, pak, na proljeće, izlazi knjiga koju sam, u dijalogu, pisao zajedno sa Svetislavom Basarom. Nju objavljujem kao podstanar, kod Basarinog izdavača.

Nakladnik te predstavlja kao „Ivu Andrića našega doba“, Butković te de facto već nominirao za Nobela… Okej, znamo gdje živimo, pa ne sumnjam da će te s različitih adresa vrlo brzo sustići standardni repertoar nešto manje umilnih ocjena. No, dok traje zatišje pred poslovičnu buru, kako se nosiš s ovako moćnim komplimentima?

– To pitanje zalazi u intimu. Što god da odgovorim, mogao bih ispasti bahat. Ali reći ću da mi je lakše gledati na “moćne komplimente” kada dolaze iz Poljske, Njemačke, Francuske, dakle, negdje iz daleka. A što se tiče ovih manje umilnih, lijevih i desnih Hrvatića, književnih znalaca, stručnjaka i nestručnjaka, profesionalnih manjinaca i budžetski pomognutih moralnih vertikala, onih koji imaju pouzdani uvid u moje književno djelo i prije nego što ga pročitaju, zbilja mi je svejedno.

Nakon što je Večernjak sazvao konzilij sastavljen od jednog domoljuba, jednog urednika crne kronike i jednog novinara u kulturi, da raspravljaju o tome treba li me išćerati iz Hrvatske jer sam u Beogradu objavio knjigu “Otac”, i nakon što se oko istog merituma složio feralovski politbiro, pretpostavljam da je svima njima stvar postala malo blesava. Ćerati me, a da me de facto i nema tu, to zaista nije dobar posao. Pogotovu radi stanovitoga onanističkog momenta u cijeloj priči: naime, pljujući po meni ili po mojim nepročitanim knjigama, ta hrvatska gospoda, i među njima lijevi i desni pobornici direktne demokracije, ni na što ne utječu osim na sebe same ili na svoje udo.

Istomišljenike odavno ne trebaju dodatno uvjeravati da sam idiot i da su moje knjige idiotske, jer oni to već po difoltu misle, a na kritičare ili čitatelje u Njemačkoj ili, recimo, Poljskoj takve kampanje nemaju, niti će kad imati utjecaja. A iz nekog zagonetnog razloga nemaju utjecaja niti na čitatelje mojih knjiga u Hrvatskoj koji su pred tim poslovičnim burama također mrtvi hladni. Nisam ih prebrojavao, jer nije pristojno, ljudi koji čitaju knjige ne broje se onako kako se broji stoka, pošto svaki čovjek čita sam, i svaki je čitatelj jedan književni kozmos, ali mi se sve nekako čini da ih nema manje nego što ih je bilo.

Čak i kada knjige ne objavljujem u Hrvatskoj nego u Srbiji, ljudi nađu načina da do njih dođu. I ne samo to, nego i hrvatske javne knjižnice otkupljuju moje knjige, objavljene kod srpskih nakladnika. Ne znam kako to podnose ovdašnji domoljubi, zašto se ne zapitaju kako se to javni novac troši na otkup srpskih knjiga, zašto ne osnuju stožere, postave barikade, pripale lomače?

Netko bi se mogao upitati: nije li paradoksalno da se pisac poput Jergovića – koji se cijeloga života opire tobožnjem kauzalitetu gena, krvi i roda, te zagovara stav da se identitet samo ne stječe nego i bira, dapače, stvara – sada odjednom pozabavio pitanjem vlastita podrijetla?

– Pa ničim se drugim nisam ni bavio, nego pitanjima roda i podrijetla. Samo što u rodu i podrijetlu nisam pronalazio nešto čime bih se ponosio i gordio, nego samo nešto čega bih se sramio, što me je plašilo, čemu nisam želio biti sličan, ali prema čemu sam oduvijek osjećao odgovornost. Ako je u mom rodu bilo zla, tada tog zla ima i u mom mesu. Ista stvar se, već po elementarnoj logici, ne može odnositi na dobro. Dobro se, naime, ne nasljeđuje.

Dobro se stvara, kreira i rekreira, jer dobrota nije prirodno stanje stvari. A zlo i nesreća jesu. Pritom, ludost je i pomisliti da bismo se svega toga mogli osloboditi zaboravom. Ili, kao što su donedavno sugerirali lijevo-liberalni političari, pa i predsjednik Josipović, da prošlost ostavimo povjesničarima. A svoja sjećanja, valjda, psihoanalitičarima. Vidjeli smo, neki dan u Maksimiru, i malo ranije u Vukovaru, što se događa kada prošlost prepustimo povjesničarima: tada ona prokulja na stadionima, progovori i zaurla iz rulje, ustane iz groba. Zato je važno baviti se svojim rodom.

Predstavljači tvoje nove knjige imaju problem s njezinom žanrovskom identifikacijom. Meni se čini da je ovo je lažna saga o Stublerima, da se zapravo radi o tvojoj autobiografiji. Griješim li?

– Ne znam. Možda bi se moglo reći da je to autobiografija o drugima, kako je jednu svoju knjigu odredio naš pokojni suvremenik, ime mu nećemo spominjati. Ne bih se zamarao žanrovskim odrednicama, pogotovu ne oko ove knjige, koja je pisana bez potrebe za žanrom. Njezina je priča na neki način i sav njezin žanr. Moj pradjed Karlo Stubler bio je, u žanrovskom smislu, Nijemac.

Rođen je kao manjinac u rumunjskom dijelu Banata, iz Dubrovnika je protjeran zbog sindikalne propagande i austromarksizma – protjerale su ga karađorđevićevske vlasti i neki njihovi raguzinski dojavnici – nastavio je živjeti u Bosni, opet kao Nijemac i manjinac, a kada je 1951. umro, njegov sin Rudolf uplašio se, pa ga je u smrtni list upisao kao Hrvata. Mrtvog ga je, u strahu, učinio većincem. Eto, dragi Ivice, negdje u toj priči je i žanr knjige “Rod”, a pomalo i žanr mog života.

Čovjeku koji je naumio popravljati svijet oko sebe, bez ikakve nade u uspjeh toga pothvata, u Dalmatinskoj zagori savjetuju: Džaba ćoravu namigivat. Dakle, namiguješ li ćoravima?

– U Dalmatinskoj zagori imaju talenta za jezik i za žive usmene literarizacije, pa onda i za svođenje života na poslovicu. Doista, džaba je ćoravu namigivat. Ali tko li ono reče da se samo džentlmen bori za unaprijed izgubljenu stvar? James Joyce ili Rhett Butler? Pamtim tu rečenicu, jer ju je Marko Vešović upisao kao moto knjizi “Smrt je majstor iz Srbije”, i vjerujem da je u njoj odgovor na tvrdnju kako je džaba ćoravu namigivati. Jest, brate, džaba je, ali jedino si tako čovjek može pogledati u oči. Tako što se ogleda u slijepim bjeloočnicama sugovornika, u te dvije u očne duplje uglavljene bilijarske kugle. Nemam iluziju da bi ćoro mogao progledati, a još manje da bi sebi i drugima mogao priznati da ne vidi. Ali nije to razlog da mu prestanem namigivati. Ja njemu namigujem, on mene psuje, i tako mi živimo.

Moje pitanje ciljalo je na novinarski dio tvojega vremena. Tebe u medijima ne drži egzistencijalna nužda. Pretpostavljam da bi mogao razmjerno pristojno živjeti od svoje književnosti, čak i da u Hrvatskoj više ne objaviš ni jednu jedinu knjigu. Pa ipak, neki te vrag tjera da puniš novinske lancune tekstovima i iz dana u dan otvaraš nove frontove.

– Volim novine, čak i kada su ovakve kao u Hrvatskoj, i volim pisati za novine. A što se tiče otvaranja novih frontova, ili novih fronti, kako bi se to na politički korektnom hrvatskom reklo (iako, pazi, meni je riječ front uvijek bila ratnički termin, a fronta meteorološki: tako je, recimo, Sremski front, a ciklonalna je fronta…), odavno me je od toga prošla volja. Ako sam kakvih društvenopolitičkih iluzija još i imao, njih je nestalo kada sam shvatio kako “naši” nikada neće doći na vlast, niti će pozitivno utjecati na kultiviranje, civiliziranje i europeiziranje Hrvatske, i to iz prostog razloga što “naši” ne postoje. Svakoga utorka pišem društvenu kolumnu, kojoj je naziv dao Ante Tomić, rekavši da “Sumnjivo lice” drži u rezervi, ako mu zatreba uz “Klasu optimist”.

Sa zahvalnošću sam prihvatio da mi Tomić osmisli naziv firme, dijelom i stoga što vjerujem da mi Branislav Nušić kao znak i prokletstvo pripada jednako kao i Anti. Ta kolumna mi služi, recimo, da iskažem poštovanje Franki Perković i Bruni Gamulinu, jer su odlučili da se demonstrativno razvedu, ili da ustvrdim kako smo od onog referendumskog dana svi mi pederi, Srbi, Židovi i nenormalni (kako je sve koji su protiv nazvao jedan Karamarkov dužnosnik).

U biti, puno više intelektualne energije ulažem u “Subotnju matineju”, gdje pišem o knjigama, filmovima, pjesnicima, slikarima, ustvari o svemu onom o čemu bih volio čitati u nekoj normalnoj rubrici kulture. Volio bih da u novinama postoji neki ozbiljan i pasioniran čitatelj, gledatelj i slušatelj, koji pritom dobro piše, i koji bi mi svakoga tjedna otkrivao novu knjigu, simfoniju ili izložbu. Kako takvoga u hrvatskom tisku nema, a rijetki su i u regiji (recimo, takav je Teofil Pančić u beogradskom “Vremenu”), pokušavam pred čitateljima igrati tu ulogu, i sve se nadam da će netko takvu ulogu zaigrati i preda mnom, jer ja sam prvo čitatelj, a tek zatim pisac (nekad novinski, nekad knjiški i književni).

Čak ti je i predsjednik Republike nedavno sugerirao da se okaniš novinarstva. On veli da si „sjajan pisac, ne uvijek i osobit politički analitičar“.

– Ali ja uopće nisam politički analitičar. Ne znam otkud mu to. A volio bih čuti i da mi obrazloži to da sam “sjajan pisac”, jer sam sklon pomisliti da je me je pohvalio samo zato da bi me mogao pokuditi. Takav kontrapunkt ga treba prikazati kao tolerantnog čovjeka, a što je važnije, njime se prikriva činjenica da predsjednik Republike govori o nečemu o čemu se, možda, baš i ne bi trebao očitovati. Jer kada kaže da mali Mujo – nazovimo me ovom prilikom tako – nije osobit politički analitičar, Predsjednik malome Muji ruši grudobran, izvodi ga na čistinu, kao da će ga, Bože mi prosti, strijeljati. Ili neće, jer je mali Mujo “sjajan pisac”?

Volio bih da nam Predsjednik kaže kakvi su, po njegovome mišljenju, politički analitičari Nino Raspudić, Ivo Lučić, Tihomir Dujmović, Zvonimir Despot, dakle oni koji u ovoj Hrvatskoj, doista, igraju ulogu analitičara, pa i političkih, a neka malog Muju pusti na miru.

Ti se tvrdoglavo odupireš – i potpuno razumijem zašto to činiš! – zakucavanju u samo jedan klaustrofobični škafetin, zbijanju pod samo jednu nacionalnu i kulturološku egidu. Je li ti ikada palo na pamet da svakim svojim odustajanjem od ove uboge kulture zapravo samo cementiraš pripadanje njoj? Tko bi drugi mogao napisati tvoje knjige osim nekog nesretnog, božemiprosti, Hrvata?

– To je veliko i važno pitanje. Istina, mnogo važnije za mene, nego za moje čitatelje. Jesam Hrvat – to je peh, ali nije sramota, što reče maršal Kvaternik – i ta me činjenica od malih nogu okupirala. U pravu si i ako misliš da se to čuje i osjeti u mojim knjigama. Ili da je to nekad i njihova opsesivna tema. Ali to što sam Hrvat, to je, dopusti, moja stvar, s kojom ću raspolagati onako kako je meni volja, i koja me obavezuje u odnosu na prošlost, ali me u sadašnjosti ne čini nimalo obaveznim prema drugim Hrvatima. Ja sam, Ivaniševiću, u svakom slučaju sam, i nisam ni u kakvoj skupini s drugim pripadnicima moga roda i plemena. Oko mene, primijetio si, u Hrvatskoj nema velike gužve. Ljudi se uglavnom razbježe kada nešto kažem. I dobro je tako.

O svome hrvatstvu, pa i o Hrvatskoj, razmišljam kada sam sam, i uvijek kroz konkretne likove i figure, i događaje koji su nepovratno prošli, ostavljajući nepopravljive posljedice. Govorim o svojim bližnjima, i jebe mi se pritom za stadione pune Hrvata. Što se mene tiče, ja na punim stadionima slabo razlikujem narode. Vidim samo rulju, i onoga jednog koji ruljom dirigira. Kažeš da odbijam da me se utjera u samo jedan klaustrofobični škafetin i da me se svede pod jednu nacionalnu i kulturološku egidu. I da znaš da si višestruko u pravu: biti Hrvat ne isključuje i biti nešto drugo.

Čak mislim da Hrvat možeš biti samo ako si i nešto drugo. Ali čini mi se da si ciljao na još nešto: nekoliko puta sam u zadnje vrijeme ponovio da sa živom hrvatskom književnošću nemam ništa. Tačnije, ne pripadam joj, niti dopuštam da me se u taj škafetin gura. A, eto, Hrvat sam, i o tome pišem! Pa kako onda? Navest ću ti samo jedan od popriličnog niza paragrafa mog nepripadanja tom svijetu. Primijetio si sigurno koliko sam opsesivno insistirao na iznošenju u javnost skandalozne natuknice iz Hrvatske književne enciklopedije, gdje je Ante Pavelić predstavljen kao “političar, publicist i romanopisac”, sve kroz dijapazon svojih stilskih postupaka i kroz spisateljsku biografiju, bez ikakvog spominjanja nekih drugih aktivnosti dotičnoga hrvatskog romanopisca.

Samo po sebi, to je jednako skandalozno kao kada bi u njemačkoj enciklopediji svejedno čega Adolf Hitler bio prikazan kao bečki akvarelist, publicist i političar. Ali nije me to navelo da se bavim ovim slučajem, nego me zainteresirala šutnja hrvatskih pisaca, uključujući one koji pišu po novinama, koji u ovoj natuknici ne vide nešto što bi ih se trebalo ticati. Jedni se, bit će, slažu s kolegom Pavelićem, a drugi se, pretpostavljam, ne bi zamjerali kolegama Viskoviću i Antunu Vujiću. Meni, međutim, Ante Pavelić nije kolega pisac, ni romanopisac, jer ja ne mogu pripadati nacionalnoj književnosti Ante Pavelića.

Ja njega ne kanim ostavljati povjesničarima, on je i moj poglavnik, on je i u moje ime kreirao zločin, i prema svemu što je učinio imam apsolutnu odgovornost. Ja se pokušavam uživjeti u njegovu ljudsku pojavu, objasniti sebi kako je postao to što je postao, pokušavam zamisiti kako je zatim izgledao njegov život u Argentini pa u Španjolskoj, o čemu je mislio i što je osjećao kada je umirao…

Možda je sve to nemoguće, ali osjećam se dužnim da sebi objasnim Pavelića i njegove, što onda uključuje i neke vrlo radikalne mentalne i emocionalne zahvate. Čovjek se mora identificirati da bi mogao razumjeti nečiju motivaciju. Sve je, dakle, meni Ante Pavelić, osim jednog: za razliku od Zorana Ferića, Roberta Perišića ili Damira Karakaša – da nabrojim najprominentnije suvremene hrvatske pisce – publicista i romanopisca Antu Pavelića ne prihvaćam dionikom svoje književnosti, ne prihvaćam ga kao kolegu. I s time bih, ne samo za ovu priliku, i završio.

Knjiga ti je izašla s tri varijante naslovnice. Žališ li, s ove distance, što nije izašla u dva pisma?

– Kada sam prije desetak godina shvatio da knjige još zadugo neće normalno prelaziti Dunav, Savu i Drinu, i da ću iste naslove morati da objavljujem u više država, bez obzira na to što će u svakom izdanju jezik izvornika biti isti, svoju beogradsku prijateljicu i vlasnicu izdavačke kuće u kojoj sam odlučio objavljivati pristojno sam, pismom, zamolio da pismo objave bude – ćirilica. Odgovorila mi je vrlo hladno, i pomalo ljutito, da ona knjige tiska samo na latinici. I tada sam se suočio s jednim zanimljivim fenomenom: za većinu mojih beogradskih i novosadskih prijatelja latinica je bila pitanje političkog stava, jer su neki opskurni nacionalisti i klerikalci, članovi nekakvih javnih i tajnih društava, insistirali na tome da je latinica antisrpsko pismo, te da su se Vatikan, Kominterna i svi mondijalistički vragovi redom zavjerili sproću i kontra – ćirilice.

Rekao sam svojoj prijateljici da mene kao Hrvata unutrašnje prilike u Srbiji na takav način ne obavezuju, i da bih ja zbilja volio knjigu na ćirilici. Ali ona je izvrdavala, tako da sve do danas, iako sam u Beogradu objavio već desetak naslova (od čega dva-tri nikada nisu objavljeni u Hrvatskoj), nisam objavio nijednu knjigu na srpskoj ćirilici. Istina, imam prijevode na makedonskoj, bjeloruskoj, bugarskoj i ukrajinskoj ćirilici, ali na srpskoj ništa.

Nakon što su se prilike u Hrvatskoj drastično radikalizirale, sve do formalne zabrane jednoga alfabeta (koji je neformalno u Hrvatskoj zabranjen već dvadeset i koju godinu, tačnije od dana kada je u izlogu jedne hrvatske knjižare posljednji put bila viđena ćirilična knjiga), ćirilica je i u Hrvatskoj postala izraz nekoga do kraja artikuliranog političkog stava, stava solidariziranja s ugroženim i obespravljenim manjinama, ali i stava da pismo samo u glavi fašista može biti neprijateljsko. Pritom, ćirilica, naravno, nema ama baš nikakve veze s Vukovarom, budući da je, čak i to, jedino i zapovjeđeno pismo u JNA bila – latinica.

I nije bilo ćiriličnih tenkova, nije bilo ćiriličnih topova, niti je na granatama proizvedenim u Jugoslaviji moglo biti ćiriličnog natpisa. Toliko da se zna.

Nedavno si izjavio kako Hrvati ne vjeruju ni u šta. Misliš li da nas tek treba kristijanizirati?

– Nije kristijanizacija pitanje vjerovanja, nego evangelizacija. A evangelizacija je poput slobode, u procesu i promjeni, postoji dok je živa i dok se kreće. Ako me već pitaš kao da sa sveštenim licem razgovaraš za crkveni glasnik, reći ću ti da mislim kako je hrvatski katolički puk temeljito deevangeliziran. Radosna vijest kao da nije stigla, i ljudi su prožeti mržnjom.

U predgrađima su se već pojavili pustinjaci u ritama, koji gladno i besposleno radništvo pozivanju na obraćenje. Ovi im se rugaju, gađaju ih kamenjem ili tjeraju ih psujući Majku Božju… Ne, nisu se pojavili nikakvi pustinjaci, nego zamišljam da bi to bilo dobro u nekoj fikciji o današnjoj Hrvatskoj. Da ti ozbiljno odgovorim: ljudima treba sloboda da bi mogli vjerovati. A zašto se ne osjećaju slobodnima, to je dugo i strašno pitanje, koje traži još duže i strašnije odgovore.

Zadnjih dana čitamo kako se vraćaju devedesete. Možda sam mrvicu sumračniji tip od prosjeka, ali meni se čini da su prilike kudikamo gore. Dijeliš li moj optimizam?

– Mislim da je hrvatsko društvo danas u gorem stanju nego u subotu, petoga travnja 1941. Srećom, prilike u Europi su mnogo bolje. Hitler je temeljito mrtav, a poguba korporativnog kapitalizma i neoliberalne ekonomije, ipak, nije usporediva s pogubom nacionalsocijalizma.

Preselio si se iz zagrebačkog nebodera na selo. Da nisi u hmmm muževnim godinama, nego, recimo, dva desetljeća mlađi, bi li razmišljao o odlasku malo dalje, recimo, preko meke EU-granice?

– Granica je, u pravu si, meka kao govno. A što se tiče razmišljanja o odlasku, kroz to sam, vrlo intenzivno i duboko, prolazio 1993. i još koju godinu potom, kada sam u Zagrebu shvatio da ću tu biti, uglavnom, sam, i da mi neće biti naročito ugodno. Postojali su tada i sentimentalni razlozi da pođem u Kanadu, a u sebi sam imao i tu snagu i taj bijes da više nikada ne pomislim na mjesto koje napuštam, ali tada sam vrlo jasno locirao i što me to vezuje za Zagreb i za širu njegovu okolinu, koju bih rado nazvao Balkanom, sve računajući da će i to nekoga uzrujati.

U Kanadi bih imao sve, ali ne bih mogao pisati o dabrovima Ontarija, niti o starim usidjelicama koje žive u drvenim kolibama. U Kanadi ne bih mogao biti pisac, ali ne zbog jezične barijere – i tamo se može pisati na ovome jeziku. Pisac ne bih mogao biti jer me se taj svijet dubinski ne tiče, ne poznajem ga, niti bih ga ikada mogao dobro upoznati. Moj izbor je 1993. bio takav da sam na kraju izabrao književnost, i svijet koji poznajem i koji me se tiče. Najgore je to da uopće ne žalim što sam tako izabrao.

28. 12. 2013.

Monumentalni roman kakav smo čekali desetljećima

Miljenko Jergović: Rod
Fraktura, Zaprešić 2013.

Piše Davor Butković

Jutarnji list

Prije skoro 30 godina, u ljeto 1984., Neven Kepeski, Saša Runjić i ja znali smo predvečer šetati Gornjim gradom i piti, filozofirajući o tome kako ćemo uspjeti u životu. Nismo ramišljali o nekom osobito velikom novcu, niti o političkom uspjehu: raspravljali smo hoćemo li biti kadri napisati najbolju knjigu ikada tiskanu na hrvatskom i hoćemo li se, kada budemo u zreloj dobi, moći natjecati s Krležom ili barem s Matošem (Matoš je, ovdje, pomalo neprimjerena usporedba, vjerojatno motivirana njegovim gornjogradskim toponimima: u stvarnosti, jedino smo veliki, sveobuhvatni, povijesno-obiteljsko-psihološki roman smatrali mjerilom stvarnog literarnog postignuća; uspješnu, nagrađivanu kratku priču bilo je prelako napisati, što smo Kepeski i ja dokazali prije dvadesete).

Moje su beletrističke ambicije ustvari nabujale nekoliko godina ranije. U ljeto 1981., pošto sam se vratio s prvog puta u London i Pariz, bio sam si uveo užasno efikasnu i zadovoljavajuću dnevnu rutinu. Svaku sam noć, između jedanaest ili dvanaest ili jedan, pa do šest ili sedam ujutro, čitao po jednog Dostojevskog. Radilo se o onoj crvenoj biblioteci, s prijevodima Ise Velikanovića i predgovorima Ive Hergešića (ili Zlatka Crnkovića). Zatim sam, ujutro, slušao Bowiejeve “Scary Monsters”, ili “Revolver”, ili “London Calling”, pa bih se prošetao do trgovine po Sportske novosti, Večernji, puno Coca-cole i pršut ili zimsku za sendvič, pa sam tako jeo i listao novine do devet ili deset, pa sam išao igrati tenis (za koji sam bio krajnje netalentiran) na Svetice ili Šalatu.

Oko jedan ili dva, kada su zavladale najveće kolovoške vrućine, spuštao sam rolete i spavao do sedam ili osam. Zatim sam odlazio u grad ili sam ostajao kod kuće gledajući sport i filmove. Sjećam se da sam jedne od tih ljetnih večeri prvi put pogledao Carpenterov “Napad na policijsku stanicu”, o kojem sam čitao hrpu ekstatičnih recenzija. Naposljetku, oko ponoći, vraćao sam se mom crveno ukoričenom Dostojevskom: “Kockara”, “Idiota”, “Zločin i kaznu” ili manje forme, poput “Krokodila”, čitao sam u jednoj noći, dok su “Bjesovi” i “Karamazovi” trajali po dvije ili tri noći. Pošto sam potrošio Dostojevskog, kojeg sam tog kolovoza čitao drugi put, prebacio sam se na “Buddenbrokove”, “Dr. Faustusa”, “Crno proljeće” i “Nexus”. Bilo je to jedno od najboljih ljeta u mom životu: svaki sam dan bio veseo, znatiželjan, prepun energije i gotovo pun sebe. Neumorno čitanje koristi, koliko se god to danas činilo neobičnim.

Tog sam ljeta, prije trideset i dvije i pol godine, bio odlučio da ću napisati veliki hrvatski roman, što mi se činilo relativno jednostavnim zadatkom: koliko sam god gutao Dostojevskog, Millera, Manna, Dos Passosa, Melvillea ili Marquesa, uopće nisam mogao čitati hrvatsku beletristiku (osim Krleže). Doimala mi se beznadno dosadnom, netalentiranom i nekako dubinski tankom. Nevrijednom probdjevene noći (za razliku od često fascinantne hrvatske poezije). Godinu ili dvije kasnije, kada sam se upisao u ondašnji Centar za obrazovanje kadrova u kulturi u Križanićevoj ulici (radi se o današnjoj zagrebačkoj Klasičnoj gimnaziji), gdje sam upoznao Kepeskog i Runjića, koji su mi ostali jako dobri prijatelji, imao sam gdje i s kim, uz puno alkohola, planirati zajedničku veliku književnu budućnost.

Sva smo trojica, međutim, završili u medijima: Kepeski, glavni urednik sada već neobjašnjivo uspješnog magazina OK, čovjek koji je prije 32 godine osnovao Psihomodo pop, upravo snima drastično dobar rock-album (čuo sam nekoliko pjesama), Runjić, sa serijom o Krleži, pokušava probiti sedmoslojne oklopno-birokratske zaštitne sustave HTV-a, a ja sam se zadnji put približio ideji pisanja velikog društveno-povijesnog romana prije godinu i pol, kada sam potpisao ugovor s Profilom za rukopis koji je i danas, nažalost, tek u fazi, recimo to tako, uznapredovalog planiranja.

Na hrvatskoj se literarnoj sceni ništa bitno nije promijenilo: većina beletrističkih knjiga, uključujući nagrađene, uglavnom su jedva čitljive i za dvadesetak godina nitko ih se neće sjećati, dok i one najbolje, poput Jergovićeva “Oca”, o kojem sam pisao prije nekoliko godina, nisu dosezale poželjni format velikog nacionalnog romana. Dakle, moja, i kolektivna žudnja moje generacije, da napokon netko uspije na hrvatskom jeziku i u hrvatskom kontekstu napisati pravi, klasični, omnirelevantni roman ostala je potpuno neispunjena.

Prije dva tjedna dobio sam, međutim, Jergovićev “Rod”: golemu knjigu koja sadrži više od tisuću stranica. Čitao sam je osam dana, pažljivo, s velikim uživanjem, iskrenim poštovanjem i povremenim čuđenjem. Pošto sam je detaljno iščitao, ostao sam podjednako impresioniran i zadovoljan: hrvatska je književnost, napokon, dobila svoj the veliki, povijesno značajni, monumentalno epski i lirsko senzibilni roman. “Rod” je, definitivno, najvažnija knjiga koju sam pročitao na hrvatskom jeziku unatrag mnogo, mnogo godina. Ne znam je li Miljenko Jergović ikada uistinu bio u konkurenciji za Nobelovu kandidaturu (takve su vijesti uglavnom nepouzdane), ali “Rod”, sasvim sigurno – a osobito u usporedbi sa zadnjih nekoliko dobitnika – zaslužuje ne samo kandidaturu, nego i samu nagradu. Riječ je o prvom bezuvjetno klasičnom hrvatskom romanu još od Krležinih vremena.

“Rod”, tiskan na točno 1001 stranici (ne računajući bilješku o piscu i sadržaj), sastoji se od pet cjelina: Stubleri, jedan porodični roman, Rudari, kovači, pijanci i njihove žene, Mama Ionesco, Inventarna knjiga i Kalendar svakodnevnih događaja. Sve su cjeline, osim Mame Ionesco, razlomljene na niz pretežno precizno osmišljenih poglavlja. Ovim, glavnim dijelovima novog Jergovićeva romana valja dodati i predgovor/Predavanje, te četrdesetak stranica starih obiteljskih fotografija, s ekstenzivnim potpisima koji katkad podsjećaju na pjesme u prozi.

“Rod” je definitivni roman o povijesti Jergovićeve obitelji, od njenih austrougarskih korijena, preko njenih bosanskih stvarnosti i fikcija do njezina konačnog nestanka. “Rod” je, istodobno, roman o novijoj i suvremenoj povijesti Sarajeva i Bosne i Hercegovine, s prilično opširnim osvrtima na Zagreb i kratkim, multivremenskim glosama o nekim drugim hrvatskim krajevima.

Sadržajno govoreći, “Rod” se može podijeliti na obiteljsku kroniku, na političku esejističku povjesnicu i na sasvim brutalni emotivni i psihološki striptiz. Roman je koncipiran vrlo pažljivo, s cikličkom izmjenom motiva, sjećanja, sudbina, komentara i pouka, koji, ipak, relativno lako i jasno, stvaraju dvije slike: jednu vanjsku, mozaičku i gotovo historiografsku, i drugu, osobno potresnu, nefingirano mračnu poput boljih pjesama Joy Divisiona. Obje su slike, prirodno, međusobno koronarno isprepletene.

Najbrutalniji i najbolji dio knjige jest Mama Ionesco, s podnaslovom Reportaža. U toj reportaži od oko stotinu i dvadeset stranica Jergović izvješćuje, prilično nevjerojatnim jezikom, o nedavnoj majčinoj smrti. Dugački opis svih elemenata procesa umiranja od raka veristički je točan, reportažno uzoran, ali i psihološki toliko uznemirujući da se pomalo notorna fraza o emotivnom striptizu malgodje može točnije primijeniti nego u slučaju Mame Ionesco. Varijacije na Jergovićev lajtmotiv, da zapravo nije volio svoju majku, koja je, pak, očekivala da je on spasi, spadaju među najfascinantnije stranice hrvatske proze uopće, koje nadilaze svoje lokalne kontekste: Mamu Ionesco pročitao sam dva puta, s podjednako snažnim osjećajem da čitam veliku, univerzalnu svjetsku književnost. Kako je “Rod”, dakle, ciklički koncipiran, motiv majčine smrti ponavlja se do samog kraja romana, gdje u poglavlju Sarajevski psi autor sanja da ga majka naziva iz groba, opisujući kako je to boriti se za zrak pod žutom bosanskom ilovačom: radi se o još nekoliko moćnih i antologijskih stranica.

Oni dijelovi knjige koji su posvećeni povijesti Jergovićevih obitelji podjednako su dobri zbog vještine konvencionalnog pripovijedanja, koja u suvremenoj hrvatskoj prozi gotovo da je iščeznula, kao i zbog niza podataka o Bosni, Kaknju, Sarajevu, Usori… koji stvaraju transparentnu predodžbu socijalnog i političkog konteksta u kojem su živjele Jergovićeve obitelji, kao i njihova nužnog propadanja. Radi se o vizualiziranoj, gotovo etnografskoj slici Bosne koja je većini nas potpuno nepoznata, a koja čini dramatičnu scenografiju ne samo za komplicirani koloplet obiteljskih odnosa, nego i za idući važni element “Roda”.

Idući važan element “Roda”, razumljivo i očekivano, jest politika. U političkim je procjenama Miljenko Jergović, što je hrvatskoj i regionalnoj javnosti itekako poznato, opako beskompromisan. Katkad čak i beskompromisniji nego u najosobnijoj literaturi. Jergovićeve političke teze o Bosni, zatim opisi povijesnih odnosa različitih bosanskih vjera i nacija, kao i njegova neposredna, reportažna sjećanja iz relativno nedavnog rata, demistificiraju paradigmu o kojoj se ponovo gdjegdje govori, a koja je, zapravo, najopasnija za eventualnu budućnost Bosne i Hercegovine. Riječ je o paradigmi o bosanskohercegovačkom međuancionalnom i međukonfesionalnom suživotu: Jergović uvjerljivo pokazuje da tog suživota nije bilo ni u predratnom Kaknju, ni u predratnom Sarajevu, te da je njegov privid postojao samo pod posebnim uvjetima u komunističkom Sarajevu. Jergović je, očekivano, jednako oštar i prema hrvatskim političkim zabludama, dok je najoštriji, definitivno, prema srpskoj strani. Svi oni siroti zagrebački mediokriteti, koji su Miljenka Jergovića, što zbog zlobe, što zbog vlastitog nerazumijevanja stvarnosti i povijesti i politike, svojedobno počeli proglašavati četnikom, zabezeknuli bi se nad gadnim opisima srpskog divljanja po Sarajevu; za tim opisima oštrinom posebno ne zaostaju cinični prikazi zagrebačke malograđanštine, artikulirani u dobro promišljenom krležijanskom duhu.

Posebno političko i etičko mjesto u “Rodu”, kao, uostalom, i u Jergovićevim novinskim tekstovima, zauzima pitanje pogroma Židova. Sudbinu Židova u Endehaziji, ali i drugdje, Jergović, opravdano, smatra krivnjom ne samo režima, nego i svih onih građana koji su živjeli u određenom režimu, a koji nisu ni pokušavali zaštititi Židove u godinama pogroma. Sudbina Židova istodobno je i metafora za tragične sudbine svih slabih i ugroženih.

Naposljetku, jedna od glavnih značajki “Roda” jest osjećaj snažne odbačenosti i pomalo pomirene i trpke ogorčenosti. Osjećaji odbačenosti i ogorčenosti dominiraju bezbrojnim Jergovićevim monolozima: “Rod” se, utoliko, može čitati i kao Knjiga odbačenih, bilo da je riječ o obiteljskim odnosima, o gotovo nužnom društvenom autsajderstvu njegovih likova/članova obitelji ili o autorovu položaju u zagrebačkom kulturnom establišmentu: u zadnjem se primjeru ne radi o povijesti, introspekciji ili fikciji, nego o aktualnim materijalnim činjenicama.

No, odbačenost je Jergovićeva strateška prednost (nadam se da on to razumije). Veliki pisci ne trebaju biti prihvaćeni, a čak i kada su prihvaćeni, to zna ostaviti nelagodnu sjenu nad njihovim opusom, barem u usporedbi sa suvremenicima: uvijek je bolje biti Dostojevski, nego Tolstoj. “Rod” je, prije svega, tragedija. “Rod” je kronika propadanja, boli, uništenja obitelji, kultura, zemlje i gradova, uokvirena u osobnu tragediju i osobne sukobe. Radi se, zaista, o knjizi nevjerojatnog emotivnog i vrijednosnog intenziteta, koja će izazvati milijun sukoba, ali koja će imati, neovisno o opsegu, vrlo, vrlo mnogo čitatelja.

“Rod” je, vjerojatno, mogao biti još ponešto bolji. Knjiga je ponegdje preduga, sve rečenice nisu izbrušene (premda je uporaba hrvatskog jezika, kojeg Jergović iz ideološko punkerskih razloga katkad zove srpskohrvatskim/hrvatskosrpskim, gotovo virtuozna: svaki brzoglas, kao i svaki internacionalni naziv mjeseci u godini ima svoj razlog i svoje dobro mjesto); uz sve to, pokoji politički komentar neće trajati dulje od nekoliko godina, ako već i sada nije nerazumljiv ili preslabo argumentiran.

Ali, ovakve su primjedbe posve minorne naravi u poredbi s glavnim dojmom što ga “Rod” ostavlja. A taj se dojam može svesti u dvije ocjene: snažna fascinacija i duboko poštovanje. Nad pravom književnošću.

Tridesetak sam godina fantazirao o velikom, klasičnom, povijesno-političko-psihološkom hrvatskom romanu. Sada sam ga napokon pročitao. Roman “Rod” pozicionira Miljenka Jergovića u samo središte nacionalne književnosti (koliko se god on želio, ispravno, osjećati i ponašati kao izopćenik). Riječ je o knjizi prema kojoj će se u idućim desetljećima i desetljećima, pa i dulje, postavljati vrijednosni i kronološki kriteriji naše prozne proizvodnje.

25. 11. 2013.

Hrvati ne vjeruju ni u što. I to je problem

Intervju tjedna

Razgovor vodio: Drago Pilsel

www.autograf.hr

Sa kakvim ste se dojmovima vratili sa beogradskog sajma knjiga?

– Rekao bih: uobičajenim. Taj sajam je, bez sumnje, najveća i najvažnija knjiška i književna manifestacija u ovom dijelu Europe, ali za mene nije toliko važan zbog svoje veličine i važnosti, koliko stoga što tamo, svake jeseni, posljednjega listopadskog tjedna, kupujem knjige za zimnicu. Otkako je hrvatska kultura zašla u svoju post-kulturnu i post-gutembergovsku fazu, pa knjige u Zagrebu skoro više i ne izlaze (današnji centar hrvatske pismenosti i nakladništva je u blizini Zaprešića, u ulici koja se zove Bregovita ili nekako tako…), otkako se, dakle, hrvatska književnost i pismenost svela na borbu protiv ćirilice i ćiriličara – ćirilične knjige već su spaljene početkom devedesetih – ja sam naprosto primoran ići u Beograd da kupujem knjige. Tamo se, kako rekoh za središnji dnevnik RTS-a, osjećam kao siromašni rođak iz provincije, koji ne može vjerovati da negdje, unutar njegova jezika, postoji takav knjiški, latinično-ćirilični raj. Vama sad mogu reći isto: osjećam se poput siromašnoga provincijalca, nakon povratka iz metropole. Znam da i ovim riskiram da mi vječno gostoljubivi hrvatski domoljubi odpovrnu kako sam u metropoli trebao i ostati. Ali znate, meni je ovdje divno: sjedim kod kuće, nigdje ne izlazim, nego čitam knjige koje donosim iz Beograda.

Koje ste si knjige nabavili?

– Sumnjam da bi ih sve mogao nabrojati, ali evo nekih: roman “Melanholija otpora”, velikoga madžarskog pisca Laszla Krasznahorkaija, dva romana Sergija Dovlatova, novi, potpuni prijevod kanonskoga djela “Istorija ludila u doba klasicizma” Michela Foucaulta, dvije knjige američkoga kultnog romanopisca Davida Fostera Wallacea, knjige eseja Adama Zagajewskog i Charlesa Simica, pjesme Enesa Halilovića, sjajnoga srpskog pjesnika… Ima li smisla ovo nabrajanje? Po svoj prilici nema. Gladan sam za knjigama, dovlačim ih svakodnevno u kuću, zatrpavam se njima, i živim, tu u blizini Zagreba, a pomalo i u Zagrebu, od čitanja i listanja knjiga, i od svakodnevnih ushita nad rečenicama i riječima koje su drugi napisali. U knjigama je, danas, u Hrvatskoj, sav moj društveni život.

Je li vama Beograd zavičaj, odnosno, koji su to ”vaši gradovi”?

– Ja svoga zavičaja izvan sjećanja i fikcije nemam. Imam nešto što bih rado nazvao izabranim zavičajima, a to su mjesta i gradovi gdje bih živio kada bih za to imao materijalnih uvjeta: Pula, Trst, Krakov… Da, možda je među tim gradovima i Beograd, premda sam oko toga oprezan, jer se plašim da bih s Beogradom mogao imati sličnih problema kao i s nekim drugim gradovima u kojima sam živio, ili sam bio egzistencijalno primoran živjeti. Beograd me, naravno, privlači svojom veličinom, širinom i kulturnom vitalnošću, ali sve to, i veličinu, i širinu, i kulturu, mogu doživljavati i ovako, povremeno odlazeći u Beograd, voleći ga iz daljine. Imam u vezi s Beogradom još jedan problem: kada živim na nekom mjestu, na svoju savjest primam i njegove grijehe. Kada sam došao u Zagreb, prihvatio sam na sebe umorstvo obitelji Zec, doček ustaša i njemačkih vojnika iz travnja 1941, holokaust u Zagrebu, umorstvo Lee Deutsch, građansku ravnodušnost prema grandioznom ustaškom zločinu… I onda sam nanio sebi ozbiljno zlo, stvorio si egzistencijalne probleme, izložio se kolektivnom ostracizmu, a na neki način se i protjerao iz hrvatske književnosti (ili barem žive hrvatske književnosti), napisavši Rutu Tannenbaum. Ne bih želio na sebe tako primiti grijehe Beograda, premda me, s druge strane, to literarno privlači. Ali čovjek mora u jednom trenutku postati svjestan ograničenja vlastitoga tijela, vlastite fizičke krhkosti i trošnosti, pa se zaustaviti pred mogućnošću samouništenja.

Slušao sam vas nedavno na tribini koju je s vama vodio u zagrebačkom ZKM-u Seid Serdarević i tada ste kazali nešto što mi se jako dojmilo: da je kućni prag sentiment i da je sve ostalo tuđina. Trebamo li se osloboditi svih naših zavičaja?

– Nisam siguran da znam odgovor na ovo pitanje. Ali mislim da je ono važno, i da je puno dublje i smislenije ono što se njime implicira od svega što bi se moglo odgovoriti. Za pisca, ili za umjetnika općenito, korisno je da bude prognan odsvakud, da zavičaj nosi u srcu i u memoriji, kao neku avet, noćnu moru, izmišljeni svijet… Za pisca je iznad svega korisno da bude apatrid, ali ja se na takvo što ne bih odvažio, jer u meni, ipak, živi mali čovjek, koji ima potrebu da bude voljen i da živi u iluziji sigurnosti. Apatrid je, recimo, bio Emil Cioran, Rumunj koji je šezdesetak godina živio u Francuskoj, pisao je na francuskom jeziku, ali nikada nije primio državljanstvo, nego je živio kao osoba izvan svih državljanstava. To je, iz moje perspektive, asketski i savršeno čist pogled za svijet i na književnost, živjeti bez papira, kao stilit na vrhu stupa. Što mislite, znaju li kod nas, uopće, tko su su bili stiliti? Ili Gajto Gazdanov, koji je bio iz Južne Osetije – zemljice o kojoj smo saznavali iz ratnih vijesti – kao tinejdžer ratovao je na strani Bijelih, u ruskome građanskom ratu i revoluciji, da bi zatim završio kao emigrant u Francuskoj. Radio je kao taksist, pisao romane i pripovijetke, i jedan je od nesumnjivo najvećih prozaista ruskoga jezika (a vi, naravno, znate koliko je to mnogo biti veliki pisac ruskoga jezika…), ali je slavljen tek nakon smrti, pošto kao ruski emigrant i taksist zapravo nikome nije pripadao. Iako je Osetin, danas ga smatraju piscem i ruske književnosti. Dirigent Valerij Gergijev – i u nas poznat zahvaljujući najprije našemu zajedničkom prijatelju Branimiru Pofuku – osnovao je fondaciju koja se brine o djelu Gajta Gazdanova. Danas je Gajtov cijeli svijet, što na srpskome što na hrvatskom pročitao sam sve njegove romane i većinu pripovijetki, i doista ostao opčinjen. Ne bi bio takav i toliki pisac da za života nije ostao apatrid. Sa visine svoga stupa stilit vidi cijeli svijet i za njega se moli nekome svom Bogu. Književnost je oblik molitve mistika, molitve za ponovno stvaranje svijeta.

Rodili ste se u Sarajevu, za novi domicil izabrali ste Zagreb, a često pišete o Beogradu i beogradskim, odnosno srbijanskim autorima. S jedne strane, ta pozicija je delikatna, a s druge produktivna. Simone Weil je na jednome mjestu zaključila: ”Neophodno je iskorijeniti se. Sasjeći drvo i napraviti križ te ga nositi zauvijek”. Slažete li se s tom tvrdnjom?

– Domicil? Da, u formalnom, strogo administrativnom smislu, moj domicil je u nekoj kartoteci u Petrinjskoj ulici u Zagrebu, među građanima koji su zadobili jedinstveni matični broj građanina. Moj domicil je jedinstveni matični broj građanina, i ono što iz tog broja slijedi kao niz prava i obaveza. Ali ništa više preko toga. O Beogradu i o srpskim piscima pisao bih i da sam ukorijenjen u Zagrebu i u Hrvatskoj, kao što sam, krajem osamdesetih, pisao živeći u Sarajevu. Naprosto, mene književnost zanima, ja čitam, pa onda ponekad i pišem o onome što pročitam. A što se iskorjenjivanja tiče, moram priznati da mi takvo što nije bilo cilj. Kada sam, recimo, pisao Rutu Tannenbaum, ili roman-esej Otac, oko kojega se u Večernjem listu sastao konzilij domoljuba, s nakanom da me simbolički ili stvarno istjera iz Hrvatske, kada sam pisao Dvore od oraha ili Srdu, nije mi bilo ni na kraj pameti da se pišući iskorijenjujem. Ali ako se to već dogodilo, a definitivno se jest dogodilo, prihvatio sam, sa zadovoljstvom, novostečenu poziciju. Moje knjige pripadaju kulturi i kulturama onih koji te knjige čitaju u izvorniku, bez prevoditelja. Dakle, kulturi svakoga tko me čita u Hrvatskoj, ali i u Srbiji, Bosni, Crnoj Gori. Što se tiče Simone Weil, ona je bila genijalna žena, mučenica i svetica u vrijeme kada za sveticama više nije bilo potrebe, tojest u vrijeme kada živa kultura više nije mogla apsorbirati pojam svetosti, niti razloge svetaca. Naravno, ne govorim o vatikanskim kanonizacijama, jer me one, zapravo, i ne zanimaju. Ili me ne zanimaju više od holivudskih oskara za životno djelo.

Egzilni pisci, ako je to pravi izraz, imaju u krajnjoj liniji dvije domovine. Zaboravimo začas njene negativne konzekvencije. Ne mislite li da takva dihotomna pozicija ima i svoje prednosti, barem za pisca?

– Priča o dvije domovine najčešće je priča o bezdomovinstvu. Kada za drugoga kažete da ima dvije domovine, implicirate da može otići tamo, ukoliko mu se ne sviđa ovdje. Moja Nona bi rekla: ne može se jednom guzicom sjediti na dvije stolice. Osim ako nemate moć bilokacije, kao ugledni hrvatski domoljub i lokalni karizmatik Zlatko Sudac. (Inače, koliko god na svoju žalost bio nereligiozan, ili vjerski neorganiziran, naježim se od hrvatske zloupotrebe riječi karizma i karizmatik. Volio bih da me netko uvjeri u suprotno, ali karizmu je imao Sin Božji, i ne može je imati nekakav pater Zlatko, bez obzira na sav svoj Versace look. Ili pater Zlatko može imati karizmu u vrlo kolokvijalnom, uličnom i lakonovinskom značenju te riječi, onu, dakle, karizmu kakvu, kažu, posjeduju i Luka Modrić ili Mladen Grdović.)

Nekoć, u komunističkim vremenima, pisci su se tješili uvjerenjem da je jezik njihova domovina ako već nemaju domovinu kakvu žele. Danas ta teza ne drži vodu; ne samo zato što je komunistički sustav završio u historijskoj ropotarnici, nego i zato što su mnogi autori, nošeni vjetrovima globalizacije, adoptirali nove jezike. Kako nazivate jezik kojim se služite?

– Osim rijetkih izuzetaka, među koje spada i moj sarajevski prijatelj Aleksandar Hemon, svaki pisac ima samo jedan jezik na kojem jest pisac. Može on govoriti, pa čak i pisati na još ponekom jeziku, ali teško da i na tom drugom jeziku može biti pisac po mjeri svoga izvornog dara. A što se tiče imena jezika na kojem pišem, ili kojim se govorno služim, to kod mene zavisi od raspoloženja. U pola sata se može promijeniti naziv jezika. Recimo, kada sam dobro raspoložen, kada nisam iznerviran, ili kada sam među prijateljima i među knjigama na Beogradskome sajmu knjiga, svoj jezik ću nazivati hrvatskim. Ali čim me uznemire, čim nikada otkriveni počinitelji razbiju staklo na autu moje drage znanice Snježane Kordić, čim me nacionalistički jezikoslovci suoče sa svojim argumentima, ili čim uvažena zagrebačka profesorica Anita Peti u Jutarnjemu listu izjavi kako nikada nije napisano književno djelo na srpskohrvatskome jeziku, osporavajući tako jednome Ivi Andriću pravo i na njegov jezik i na ime tog jezika, ja ću spremno ustvrditi da je jezik moje književnosti – srpskohrvatski. Recimo, ovaj intervju sam započeo kao pisac i govornik hrvatskoga jezika, a sada sam pisac i govornik srpskohrvatskoga. To ste prouzročili svojim pitanjem. Parafrazirat ću fra Petra Anđelovića – jednoga od onih koje uvaženi profesor Raspudić smatra nositeljima kontinutiteta kvislinškoga djelovanja bosanskih franjevaca kroz povijest – na pitanje je li prije Hrvat ili je prije Bosanac, je li mu važnije to što je bosanski ili to što je franjevac, odgovara da je njemu uvijek važnije ono što mu je osporeno ili ono u njegovome idenetitetu što pitalac negativno konotira u svome pitanju. Naravno, ne želim reći da ste vi išta negativno konotorali, ali ste me podsjetili na one koji to čine.

Prošli tjedan gdje ste tu sada vi, gostovala nam je lingvistkinja Snježana Kordić koja nam je, na pitanje jesu li današnja kroatistika i današnje hrvatsko društvo već spremni prihvatiti jedno takvo djelo kao što je njena uspješnica Jezik i nacionalizam, kazala da bi kroatisti koji su zakuhali sve oko navodne “dvojezičnosti” trebali sada raščišćavati stvari, međutim, oni šute. A zašto u kroatistici ne kreće promjena, pojasnila nam je, može se objasniti ako se ima na umu da bi to za njih značilo priznati da dugo vremena nisu bili u stanju objektivno sagledati nešto najosnovnije u svojoj struci, vlastiti materinski jezik. Značilo bi priznati da su cijelo vrijeme bili neobrazovani ili da su znanost podredili zahtjevima politike. Pretjeruje li gđa. Kordić?

– Naravno da pretjeruje. Ne bi se inače po Osijeku organizirale demonstracije protiv nje, ne bi je vrijeđali po hrvatskim medijima i ismijavali po institucijama hrvatske kulture i znanosti. Napokon, da Snježana Kordić ne pretjeruje, ne bi ni jezično pitanje u Hrvatskoj danas pripadalo jezikoslovcima, a ne piscima. Jezik pripada jezikoslovcima samo u izvanrednim uvjetima i u izvanrednim, nedemokratskim, pučističkim režimima. O tome, pomalo, ona i piše u svojoj knjizi Jezik i nacionalizam. Da nije njezinoga pretjerivanja, skoro da bi vladao mir, i skoro da bismo, primjerice, pomislili kako pitanje jezika nikada nije bilo podređeno jezičnome talentu jednoga Franje Tuđmana. Sjećate li se devedesetih? U to bi vrijeme, recimo, taj čovjek danas osmislio neku riječ, a onda bi već sutra, kroz usta dežurnih jezikoslovaca, ušla u upotrebu, kao propisani, domoljubni znak pripadanja, kao kokarda na šubari ili kao cvijet za reverom, a ne kao jezični materijal namijenjen komunikaciji. Tako se, recimo, tom lirskom antitalentu, jezičnom diktatoru, s lingvističkim i filološkim osjećajem stjecanim i njegovanim na službi u JNA, nije svidjelo internacionalno nazivlje za putnu ispravu, pa je osmislio tu glupavu riječ – putovnica. Istina, u hrvatskome jeziku od ranije je postojala riječ putnica, koja se malo drukčije naglašavala nego putnica (u smislu žene koja putuje), ali za tu riječ, bit će, naš jezični diktator nije čuo. A njegovi jezikoslovci i jezikoznanci umjesto da ga isprave, spremno su prihvatili ovu rogobatnu, generalsku izmišljotinu. Ili, primjerice, riječ glasnogovornik. Diktatoru se nije sviđao internacionalizam portparol, i onda se odjednom, iz dubine njegove svijesti, pojavila riječ – glasnogovornik. Tuđman, koji će pred kraj života ustvrditi da Nobelovu nagradu za književnost nije dobio samo zato što je Hrvat, a u svojim dnevnicima, koje je u tri toma objavio Večernji list, svake će godine (od 1972. do 1989.) u listopadu jamrati nad novim književnim nobelovcem, uspoređujući sebe sa Czeslawom Miloszem i Solženjicinom, vjerojatno je pomislio da se riječ glasnogovornik pojavljuje kao rezultat božanskoga nadahnuća njegova jezičnoga i lirskog dara. Ali avaj, neće Hrvat nikad stići do Nobelove nagrade za književnost: glasnogovornik je stara riječ, koju su koristili i Hrvati i Srbi, čim su se u neka doba, početkom prošloga vijeka, pojavili javni razglasi i gramofonski zvučnici. Da, glasnogovornik je zvučnik, i bilo je idiotski, ali i ponižavajuće po hrvatski jezik i njegove govornike, iz vlastitoga neznanja tom riječju nazvati nešto drugo, ili čak – nekoga drugog, jer je u toj vrsti jezične i leksičke diktature onda moguće da već sutra riječ mrkva više ne označava narančasto korjenasto povrće, koje naši susjedi u trenucima zanosa nazovu i šargarepa, nego da se mrkvom od sada naziva bratovljeva žena, ili da mrkva bude interfon uz kućno zvonce, ili jednostavno da mrkvom od sada zovemo Jadranku Kosor. Pa se još jednom vratimo na početak. Pretjeruje li Snježana Kordić? Ne, ne pretjeruje, ona samo brani hrvatski jezik od agresije bijesnih domoljuba. Istina, svojedobno je među onima s kojima je polemizirala bilo i pametnih, darovitih i snošljivih ljudi, ali zaboravile su se i te polemike, zaboravio se i njihov meritum. Ostala je samo agresija i indolencija. Agresivni su desničari, a indolentni samoproglašeni ljevičari koji bi Andriću otimali jezik.

Ulogu koju je u srednjem vijeku imao latinski, sada ima engleski jezik. O tome svjedoče sudbine takvih pisaca kao što su nigerijski „Londonci“ Buchi Emecheta, Ben Okri, karipski pjesnik Derek Walcott (koji ima afričke, engleske i novozelandske korijene), Salman Rushdie (rođen u Bombayju), Michael Ondaatje (podrijetlom sa Šri Lanke), Vikram Seth koji živi između New Delhija i San Francisca, Milan Kundera koji već godinama piše na francuskom i tako dalje. Kako gledate na to, utoliko više što ni sami niste prihvatili standarde koje nameću nacionalistički nastrojeni jezikoslovci iz ovog dijela svijeta?

– Uloga engleskoga jezika u globalnoj komunikaciji nije baš naročito relevantna u razgovorima o književnosti i o jezicima književnosti. Ne samo zato što je i danas više važnih pisaca koji pišu španjolskim jezikom, nego i zato što globalizacija i globalna komunikacija ne utječe bitno na to hoće li netko biti pisac ili neće. Ako hoće i može biti pisac, tada će pisati na materinjem jeziku, koji god bio i koliko god ljudi tim jezikom inače komuniciralo, a ako pomisli da može biti pisac, iako za to nema ni dara, ni razloga, tada će, pretpostavljam, pokušavati da piše na engleskom. I piscem neće postati nikad. Hrvatski jezik uopće nije tako mali, i u komunikacijskom i u književnom smislu njime je povezano dvadesetak milijuna govornika, koji su na isti način povezani i srpskim, te bosanskim i crnogorskim jezikom. I naravno: srpskohrvatskim ili hrvatskosrpskim! Jezični prostor od dvadesetak milijuna govornika prilično je prostran za pisca.

Tendencije prevladavajućeg kôda ili, drugim riječima, tendencije većinski i nacionalistički postulirane kulture prepoznaju se u marginaliziranju drugog. Ta činjenica nije specifikum Balkana, iako to ne znači da bi je zbog toga trebalo tolerirati. Kako tome stati nakraj? Je li to naš fatum?

– Ničemu ne treba stati nakraj, nego tog fatalnog Drugog – Srbina, homoseksualca, Židova, Hercegovca, Antu Tomića, Bosanca – treba u sebi prepoznavati. A Balkan je za to kao stvoren, jer u svakome od nas rođenih i odraslih u Bosni živi po jedan mali Srbin ili Bošnjak, koji ne samo da nas neće učiniti manjim Hrvatom, nego ćemo, uzaludno pokušavajući istjerati Srbima iz sebe, postajati isključivi, bivat ćemo nacionalisti, ubojice, ratni zločinci… Iz zagrebačke se perspektive to nešto manje primjećuje, budući da je današnji Zagreb u velikoj mjeri monokulturan. Nije uvijek takav bio.

Ako ne spominju Šukera, kad se žele prezentirati pred svijetom Hrvati se najčešće pozivaju na kulturne dosege. Ali s obzirom na njen službeni tretman, teško bi se moglo zaključiti da je kultura od osobite važnosti; ova spoznaja je utoliko gorča jer se od Milanovićeve Vlade – očito naivno – očekivalo nešto više…

– Zoran Milanović što pasivno što aktivno prezire kulturu, premda ga kultura ne košta ništa. Hrvatska danas ima u postotku najmanji proračun za kulturu u Europi. To je zasluga Milanovićeve vlade i učinak njegove ministrice Andee Zlatar. Hrvatska za kulturu manje izdvoji nego za potpore u poljoprivredi, i to višestruko manje. A što se Davora Šukera tiče, on je u djelokrugu jednoga drugog ministra, onoga koji bi se trebao baviti znanošću, ali ga puno više prepoznajemo po ministrovanju sportom. Željko Jovanović lice je iz svečanih loža na nogometnim utakmicama, eno ga sjedi uz svoga najdražeg neprijatelja Zdravka Mamića, a da nikada nije bio viđen niti na jednoj kulturnoj manifestaciji. Socijaldemokratska vlast, a još više njezina narodnjačka komponenta, radikalno su antiintelektualne i antikulturne. S nostalgijom se sjećam gospodina Bože Biškupića.

Što mi to zapravo doživljavamo? Je li to nekakav kulturni rat, recimo, jesmo li u borbi za multikulturnu toleranciju, protiv seksizma, rasizma i fundamentalizma? I zašto se kultura pojavila, tako tvrdi Slavoj Žižek, kao naša središnja životno-svjetska kategorija?

– Iskreno govoreći, ne razumijem ja baš najbolje o čemu to Slavoj Žižek govori. Ako i razumijem, hrvatske prilike su takve da mi je draže praviti se da ne razumijem. U Hrvatskoj je Žižek ukras, poput ponpona na Djeda Mrazovoj kapi, kojim se na svojim godišnjim priredbama igraju dječica Andree Zlatar, ti pilići iz Ministarstva kulture. O multikulturalnosti, seksizmu, rasizmu i fundamentalizmu govori se u Zagrebu, uglavnom, glupavo i prigodno. Onako kako se, valjda, jedino i može govoriti s takvim kulturnim proračunom.

Očekuje li nas vrijeme žestokog kršćanskog fundamentalističkog populizma?

– U Hrvatskoj, možda. Ali u slobodnoj Europi, pa i u Americi, pomalo prolazi doba vjerskih fundamentalizama. Iako, ni tom se riječju, možda, pravilno ne koristimo. Recimo, nije li baš rimski biskup Franjo fundamentalni kršćanin? Neki dan je, čitam u novinama, rekao da mu na živce ide kršćanska ideologija. Takvo što može reći samo onaj tko zaista vjeruje u Boga, tko je kršćanin i kome kršćanstvo ne treba ni kao folklor, ni kao ideologija, ni kao politika, ni kao nepresušno vrelo terora nad nekršćanima ili neistomišljenicima. Papa Franjo je, može biti, kršćanski fundamentalist, dok su oni koje nas dvojica smatramo fundamentalistima, kršćanskim ili islamskim, zapravo ljudi koji u Boga ne vjeruju, a religiju koriste kao političku ideologiju, kao mitologiju i vrelo terora. Ničim se ljudi ne mogu tako terorizirati kao religijom. Ako je komunizam mogao proizvesti kompleks Gulaga, pokušajmo zamisliti što bi sve Staljin učinio da mu je na raspolaganju bilo Sveto pismo ili pozicija rimskoga biskupa. Čini mi se da je Franjo toga baš do kraja svjestan. Je li to iz njega govori njegova argentinska zavičajnost, je li to stvar obrazovanja, koje rađa jednostavnošu, je li to stvar talenta, Božanskog nadahnuća, čega li, ja to doista ne znam. Ali čini mi se da je osnovno, ipak, to što Franjo u Boga vjeruje. Dok ljudi imaju pravo vjerovati ili ne vjerovati, i nitko im ne bi u to smio ulaziti, vjerski bi službenici, svećenici, imami i vračevi, trebali nužno vjerovati. Pritom, sumnja je, naravno, činjenica vjere, a ne činjenica nevjere. Onaj koji ne vjeruje, taj i ne sumnja. Ako ne vjerujete da će sutra kiša, onda u to i ne sumnjate. Ako vjerujete da bi kiša mogla pasti, tada u to i sumnjate. Agnostik bi rekao: daj Bože da me kiša iznenadi!

Je li se hrvatsko društvo pretvorilo u jednu golemu zločinačku organizaciju?

– Nije, nego se pretvorilo u grupu depresivnih i dezorijentiranih ljudi, koja skoro ničim i nije povezana, osim depresijom i mrzovoljom.

Koji su to, zapravo, hrvatski problemi?

– Stvarno ne znam. Ne umijem tako misliti. Da ste me pitali koji su problemi ovoga svijeta s kojim živimo i s kojim se nalazimo s iste strane državne granice, to bih vam, možda, i mogao odgovoriti. Ali koji su hrvatski problemi, to se ne bih usudio govoriti. Mnogo je, naime, Hrvata, a malo je onoga što je specifično hrvatsko. U tom smislu, hrvatski su problemi, vjerojatno, slični slovenskim, srpskim, bosanskim, a možda najviše madžarskim problemima. Nakon što su ušli u Europsku Uniju, Madžari su se odali političkom ekstremizmu i kolektivnom zaboravu, antisemitizmu i radikalizmu, koji ih čini užasno antipatičnima u očima pristojnoga svijeta, ali njih za to nije briga, nego organiziraju paravojne marševe i izazivaju strah u ljudima… Naravno, govorim o imaginarnim, amorfnim Madžarima, a ne o pojedincima, o ljudima kojih ima ovakvih ili onakvih. Istina, za razliku od Madžara, koji i danas imaju veliku živu kulturu i neke od najvećih europskih pisaca današnjice, Hrvati nemaju čak ni to. Nemaju velike pisce, a živa kultura im je kao krepana mačka, ili kao cvijeće koje ste zaboravili zaliti pred odlazak na godišnji odmor. Hrvati se ekstremiziraju, uvjereni da su zeznuli Bruxelles. Da bi ih primilo u Europu, bili su spremni na sve, i na ćirilicu, i na parade ponosa, i na slobodu štampe, a sad su već pomalo za dom spremni da sve to ukinu.

Što mislite, u što vjeruju Hrvati?

– Ni u što, i to jest problem. Čovjek mora imati nešto u što vjeruje. Depresija i društvena entropija razjedaju svaku vjeru, i na kraju ostane samo – praznovjerica. Hrvatska politika zasnovana je na praznovjericama, kao i današnji hrvatski identitet. Je li koga briga za to? Da jest, nešto bi se pokušavalo promijeniti. Ekonomska kriza je marginalna, ona će jednom proći, ili će se prelomiti, ili će se dogoditi bankrot, ali i bankrot će društvo preživjeti… Kriza vjerovanja je, međutim, nerješiva. Današnja Hrvatska stoga živi u 1941. i u 1991. godini, naizmjence. Samo što nigdje nema partizana, a i antifašisti pomalo podsjećaju na velebitske degenije. Žude da ih se stavi pod zaštitu kao rijetke primjerke flore i faune.

Jeste li više bliži socijalizmu ili kapitalizmu?

– Kao da me pitate jesam li bliži crkvi ili banci. Kada bi se socijalizmom zvalo ono što sam vidio u Helsinkiju ili Stokholmu, da, bez svake sumnje bi mi socijalizam bio pri srcu. Ali znate, kada sam ja živio u socijalizmu, partijski sekretar Slobodne Dalmacije – novina u kojima sam se upravo bio zaposlio – zvao se Josip Jović. Trebam li još napominjati da nisam bio član te njihove partije? Nipošto više ne bih želio živjeti u takvom socijalizmu, jer nakon njega dolazi nacionalizam, a s njime i opasnost da ta dva pojma, nacionalizam i socijalizam, srastu u jedan. Od toga je, pak, bolji svaki kapitalizam.

Jeste li nagao čovjek? Ja kod sebe pokušavam kontrolirati argentinski temperament koji mnogi ovdje ne shvaćaju ili ne vole. Marite li za mišljenje drugih?

– Nekad, možda, i jesam bio nagao. Štošta bih u svojoj prošlosti promijenio, da se ikako može. Recimo, da mi se vratiti u prošlost, nikada se ne bih u Zagrebu deklarirao po političkim, svjetonazorskim, nacionalno-identitetskim pitanjima, nego bih pokušao živjeti nevidljivo i tajanstveno, poput Ive Andrića u poslijeratnom Beogradu. A kako mi to ne bi uspjelo, kako bih na svoja pleća prihvatio grijehe mjesta na kojem sam se zatekao, produžio bih u neki svoj Toronto, u Buenos Aires. Ali možda bih tada bio nesretan, jer ne znam kako bih tamo bio pisac, što bi me gonilo da pišem? Naravno da marim za mišljenja drugih ljudi, pod uvjetom da ih obavezuje tema o kojoj misle i da mislimo o istoj stvari. Ne zanima me, recimo, što o Hrvatskoj misli netko tko ne misli o stvarnoj nego misli o imaginarnoj Hrvatskoj, ili tko se samo pretvara da misli, a zapravo na pričama o Hrvatskoj ostvaruje svoju društvenu i materijalnu sigurnost. Hrvatsku su, vjerujem tako, najviše voljeli oni koji joj nikada nisu javno iskazivali ljubav. Čak ju je i Vlado Gotovac najčistije volio u vrijeme kada je u nju gorko posumnjao.

Zašto ste smatrali važnim replicirati predsjedniku Josipoviću koji je za naš portal kazao da ste ”sjajan pisac, ne uvijek i osobit politički analitičar”?

– Zato što se nisam bavio političkom analitikom, kada sam pisao da je loše pozivati građane Hrvatske da se popisuju u drugoj državi, a još manje sam se bavio političkom analitikom kada sam se zgrozio nad eksplicitnom tvrdnjom da bosanski Hrvati imaju dva doma i dvije domovine. Osim toga, za mene je cinizam, i na njega moram reagirati, kada profesor Josipović, s autoriteta predsjednika Hrvatske, za mene kaže da sam “sjajan pisac”. Naime, o mojim knjigama se već desetak godina u Hrvatskoj drukčije ne piše nego uvredljivo po njihova autora, na javnoj televiziji se o njima nikada nije ni govorilo, što je, valjda, i prirodno, budući da sam u programima kulture i u Informativnom programu na vajkadašnjoj crnoj listi, a u središnjim dnevnicima, naprimjer, kod docnije utamničene gospođe Dijane Čuljak, spominjan sam samo kao četnik i ljubitelj Draže Mihajlovića. Nema tih novina – osim, katkad, onih u kojima radim – nema tog časopisa, dotiranog novcima Ministarstva kulture, tog Zareza, Vijenca ili Hrvatskog slova, u kojemu bih bio, kako profesor Josipović veli, “sjajan pisac”. Napokon, teško biste našli i eksperta s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, kroatista ili komparatista, koji bi se – uz rijetke izuzetke – odvažio ustvrditi takvo što. Prije je profesor Josipović mogao pročitati da sam smeće i da je smeće sve ono što pišem, ili da se, kao što piše u jednoj od ministarstava kulture i sporta preporučenih povijesti hrvatske književnosti, još uvijek nisam odselio iz Zagreba i iz Hrvatske, premda djelujem s neprijateljskih pozicija. Kontrapunktirajući “sjajnog pisca” tom “ne uvijek i osobitom političkom analitičaru” profesor Ivo Josipović samo traži i nalazi alibi da me verbalno eliminira u raspravi o popisu stanovništva u Bosni i Hercegovini. I stvara mi problem, jer bi netko vrlo neupućen mogao pomisliti da predsjednik Republike hvali moje književno djelo.

Pojasnimo čitateljima: nakon što smo ga kolega Zdravko Zima i ja intervjuirali i zamolili da odgovori vašoj zamjerki na način kojim se obratio Hrvatima u BiH u povodu tamošnjega popisa stanovništva govoreći im da imaju ”dvije domovine”, pa ste ga u tome usporedili s Franjom Tuđmanom i njegovom politikom ”evangeliziranja domovnicama”, željeli smo doznati zašto, ako tako misli, smatra da Hrvati u BiH imaju ili moraju imati dvije domovine i jesu li mu Hrvati u BiH, kako ste mu imputirali, tuđinci? Zaslužuje li po vama Josipović biti uspoređen s Tuđmanom i što ćemo onda s Josipovićevim priznanjem razbijačke Tuđmanove politike prema BiH u u zgradi parlamenta u Sarajevu?

– Profesor Josipović kaže: “Priča o ‘evangelizaciji domovnicama’ naprosto je besmislica.” Uzda se u to da iza toga što govori stoje dvije stvari: kolektivna sklonost da se zaboravi sve što je bilo jučer, vjera da Hrvati pamte koliko i vinske mušice, i drugo, da je riječ o nečemu što je dio kolektivne zavjere šutnje, i što ne postoji jer nije izgovoreno, ili to ne izgovara nitko, ali baš nitko, osim mene. Profesor Josipović, koji je ugledan pravnik, profesor prava na Sveučilištu, odbija znati da je za bosanskohercegovačke Hrvate u devedesetima posjedovanje krštenice ovjerene u bilo kojem župnom uredu Katoličke crkve bilo ključno za ostvarivanje prava na hrvatsko državljanstvo. Ako nisi bio kršten, a rođen si u Bosni i Hercegovini, ničim nisi mogao dokazati da si Hrvat. Tako se, zna to profesor Josipović, dokazuje nacionalna pripadnost samo u teokratskim režimima, primjerice u Saudijskoj Arabiji. Ni danas, kada je on predsjednik, stvar nije bitno drukčija: i dalje se prilažu krštenice, i teško ćete Hrvatom iz Bosne biti bez katoličke krštenice. Je li to besmislica, kao što profesor tvrdi, lažem li ja možda, ili se radi o evangelizaciji domovnicama, o nacionalnoj reevangelizaciji hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini, o postupku duboko bezbožnom, ali i protivnom načelu državnoga sekularizma?

Predsjednik Josipović je rekao, ukratko, da niste pažljivo pogledali spot zbog kojeg ste ga kritizirali, naime, da bi ste tada vidijeli da poruka uopće nije bila namijenjena Hrvatima u BiH, da Hrvate nije spomenuo, već sve hrvatske državljane podrijetlom iz BiH koji žive u Hrvatskoj. Vi ste mu pak odgovorili da za vas razgovor o domovima i domovinama bosanskih Hrvata, ili ljudi općenito, nikada neće biti politička analitika. Dijeleći Bosnu i Hercegovinu i odnarođujući bosanske Hrvate akademik Tuđman nije se bavio politikom te da ste to željeli poručiti predsjedniku, profesoru ste kazali, Josipoviću. Imate priliku da to pitanje, hajmo tako to nazvati, Josipovićeve politike prema Hrvatima u BiH i prema toj zemlji, analizirate.

Profesor Josipović kao pravnik mnogo bolje od mene zna kako bi neki Bošnjak, Srbin ili građanin koji nije Hrvat mogao steći hrvatsko državljanstvo, te bi morao znati da su slabe prilike da bi neki bosanski Srbin ili Bošnjak iz Bosne mogao podleći regulama popisa stanovništva u toj zemlji, a da je istovremeno državljanstvom Hrvat. Hrvatsko državljanstvo takvi su, naime, mogli steći samo na osnovu godina provedenih u Hrvatskoj, i to sa stalnim prebivalištem u ovoj zemlji. A kako bi i zašto, da nam profesor objasni, neki, recimo Jovan ili Muhamed iz Siska ili Petrinje, nakon što dvadeset i pet godina živi u Hrvatskoj, otišao da se popiše u Bosnu i Hercegovinu? Je li to, možda, profesor nagovara građane Hrvatske da krše zakon u susjednoj zemlji? Naime, prema bosanskohercegovačkim zakonima, popisuju se samo oni koji kontinuirano žive u toj zemlji, dakle oni koji, ako su Srbi ili Bošnjaci, ne mogu ni steći hrvatsko državljanstvo? Osobno sam se zatekao u danima popisa u Sarajevu, u stanu u kojem sam odrastao, i u kojem sam dvaput odgovarao na pitanja popisivača, 1981. i 1991. godine, ali mi nije bilo na kraj pameti da to ponovo činim. Osim što ne želim kršiti zakone, čak ni kada mi ne prijete sankcije, nisam želio sudjelovati u krivotvorenju rezultata popisa. Profesor sigurno zna da se isti čovjek ne može popisivati u dvije zemlje, a ja sam popisan u Hrvatskoj. Isto tako, on bi trebao znati da se akcijom u kojoj je sudjelovao pokušava popraviti nešto što je nepopravljivo, ali i prikriti politika etničkoga čišćenja, pa i hrvatskoga samo-čišćenja, koju je inicirao i organizirao njegov prethodnih. Nije li Franjo Tuđman kakanjske i srednjebosanske Hrvate naseljavao po Kninu i Dalmatinskoj zagori? Ako nije, onda ništa. Ako nije, onda može biti da je profesor Josipović u pravu kada nacionalne interese stavlja iznad zakona, pogotovu onog u susjednoj državi. Ali ako jest Tuđman činio nešto zbog čega bi se profesor određivao prema, kako vi kažete, “razbijačkoj” Tuđmanovoj politici prema Bosni i Hercegovini, tada profesor Josipović ne bi trebao posljedice takve politike liječiti vradžbinama. Pozivanje ljudi da se popisuju u najboljem je slučaju predsjednička vradžbina.

U kratkom razdoblju u Beogradu su preminule tri važne figure: Jovanka Budisavljević Broz, Aleksandar Tijanić i, dopustite da tako kažem, veliki advokat i čovjek Srđa Popović. Što je umrlo sa svom od tih osoba?

– Umro je ovih dana i Tadeusz Mazowiecki, prvi post-komunistički poljski premijer, Posebni izvjestitelj za ljudska prava Ujedinjenih naroda, koji je podnio ostavku nakon srebreničkom masakra, iz protesta zbog nedjelotvornosti ogranizacije koju je predstavjao. Ta njegova ostavka bila je i moralni čini, ali i živi dokaz da su svi znali što se dogodilo u Srebrenici, samo što nitko, osim Mazowieckog, nije vladao kategorijama moralne, duhovne, emocionalne, povijesne… odgovornosti. Slučajno sam se upoznao s Mazowieckim, rukovao se s njim. Tadeusz Mazowiecki je dio onoga poljskog povijesnog, političkog i književnog kontinuiteta, zasnovanog na činu osobne savjesti. Nije neobično što se u hrvatskim medijima nije govorilo ni pisalo o njegovom odlasku. Svijet koji je Franjo Tuđman izvodio iz komunizma sasvim sigurno ne može shvatiti što je učinio Tadeusz Mazowiecki, i što je to diktat čovjekove osobne savjesti. Srđa Popović bio je hrabar advokat, raskošne pameti i samurajski dosljednoga shvaćanja demokracije. Aleksandar Tijanić bio je veliki novinski pisac, pionir borbe protiv Slobodana Miloševića, koji nije, međutim, htio biti na strani poniženih i poraženih, nego je na kraju pristao uz diktatora. Jovanka Broz bila je vjerna balkanska udovica, jedino ona nije zatajila Tita, nije ga se odrekla, i umrla je kao mučenica naših bolesnih patrijarhata.

Jesmo li u stanju vidjeti kakvi smo, da smo i moralno ružni?

– Samo su moralni ljudi svjesni svoga moralnog deficita. Hrvati sebe kolektivno smatraju moralno uzornim, besprijekornim čuvarima Europe. Uvijek su bili žrtve, uvijek su stradavali, a da nikome nisu učinili nikakvo zlo. Ako su i ubijali, to je bilo u samoobrani. U Domovinskome ratu i u svim prethodnim, također Domovinskim ratovima. Oni koji u sebi nalaze moralni deficit, oni koji se, naprosto, srame svojih postupaka, nisu dobri Hrvati. Ili uopće nisu Hrvati. Sram je Hrvatima nesvojstven. Kao što je, uostalom, nesvojstven i svima drugima koji sebe prvenstveno vide kao pripadnike naroda-žrtve. Sram je svojstven onima koji znaju da se u njihovo ime ubijalo. Recimo, svojstven je Nijemcima, ili dobrim piscima. Hrvati nemaju potrebe biti dobri pisci.

Što je preči novinarski i posao: raskrinkavati okoštale i prevarantske strukture ili apelirati na odgovornost i na solidarnost?

– Ne znam što bi to bilo raskrinkavanje u hrvatskome slučaju. U ljudskom slučaju, pak, nema ničega većeg ni važnijeg od solidarnosti s drugim ljudima, po mogućnosti različitim i udaljenim od nas. Ne znam, recimo, jeste li primijetili s koliko su malo interesa hrvatski mediji izvještavali o tragediji kod Lampeduze. I koliko je malo interesa hrvatski državni vrh pokazao za stradale ljude. A Hrvatska je sad, je li tako, dio Europe. Međutim, kako pratim različite televizijske programe, pa ih i uspoređujem, primjećujem da je Lampeduze bilo nesuporedivo više na programima Radio televizije Srbije i na programima javnih televizijskih servisa Bosne i Hercegovine, ali i Televizije Slovenije. Solidarnost proizlazi iz osjećaja odgovornosti: odgovornosti za bezmjerni zločin u Jasenovcu, kao i odgovornosti za svoga najmanjeg brata. Današnjoj Hrvatskoj odgovornost očito ne treba.

U najnovijem komentaru u Jutarnjem listu ste napisali da zemlja koja nema svoju unutrašnjost, ili svoju provinciju, nužno u cjelini biva provincija i u sebe zatvorena unutrašnjost. Da je Hrvatska takva i da takvoj zemlji, kako vidimo, književnost nije potrebna. Napisali ste i da je neznanje u nas strateško i principijelno, da je na njemu u velikoj mjeri zasnovana i suvremena hrvatska kultura i aktualna hrvatska nacionalna samosvijest. Nadzirete li način da stubokom promjenimo ovo prokleto vrijeme, doba bezbrižne pljačke i genocida? Može li na biti utjeha Pascalova poruka da je svjetlosti dovoljno za one koji samo žele vidjeti, a tame dovoljno za one koji su drukčije nastrojeni?

– Ovo je, kažete, doba bezbrižne pljačke i genocida. Valjalo bi još pridodati i – ravnodušnost. Ovo je, dakle, doba pljačke, ubijanja, zaborava i ravnodušnosti. Može li se to promijeniti? Može, svijet se u tom smislu svakodnevno mijenja. Ljudi se kaju, društva prolaze kroz katarzu, Iranci putuju u Izrael, papa Franjo pušta dječaka da sjedi u Petrovoj stolici, a u velikim romanima našega doba događa se ono što se tek mora dogoditi u zbilji. Čitao sam ovih dana knjigu turske spisateljice i novinarke Ece Temelkuran, mlade i pametni žene koja je putovala po Armeniji i armenskoj dijaspori, i napisala nevjerojatno hrabru i katarzičnu knjigu o Drugom. A Hrvatska? U Hrvatskoj se, dragi moj Drago, zabranjuje ćirilica, bazukama se udara na azbuku, a predsjednik Vlade pregovara sa stožerom boraca protiv ćirilice, koji predvodi jedan bogati vlasnik zaštitarske tvrtke, čiji momci osiguravaju zagrebačke trgovačke centre, baš kao da se o pismenosti i o slovima može pregovarati. Što će nakon što pobijede, a pobijedit će sigurno, jer je na njihovoj strani i surova i sirova sila, i osjećaji kolektiva, na njihovoj su strani, uostalom, pasivno ili aktivno i svi hrvatski pisci, a naročito jedna spisateljica? Nakon što pobijede ćirilicu, oni mogu samo krenuti u boj protiv latinice, da bi se na kraju Hrvati vratili u idealno, u izvorno stanje svoga bivstvovanja, ponosni i savršeno sami, bez susjeda i bez drukčijih

04. 11. 2013.