RetrOpatija/3

Ana – butigerka moje mladosti

Bio je rat i bio sam nezaposlen. Opet na birou i opet svojom voljom. Upravo sam bio sam dao otkaz u redakciji nakon svađe s tadašnjim urednikom Tomislavom Wrussom jer nisam pristajao da mi se izvrću tekstovi i to je bilo to. Sam pao, sam se ubio, znali smo govoriti. Uglavnom, bio sam neko vrijeme bez ikakvih prihoda, a trebalo je živjeti. Rijetki slabašni honorari su kasnili pa sam prevrtao ušteđevinu i trošio što sam manje mogao. Negdje u proljeće 1993. mislim da sam znao cijeli mjesec pregrmiti s današnjih pedeset eura. Kako pobogu? Na dug!

Jednostavno bih došao u svoju butigu, uzeo najnužnije i rekao butigerki Ani da sve stavi na dug. “Zapišite na kartu” bila je čarobna rečenica kojom sam i ja, kao i mnogi moji susjedi, čekao bolja vremena. Potom bih u pidžami ili rasparenoj trenirci s novinama pod miškom i komadom kruha u ruci odšetao do kuće ne mareći hoće li me neki zalutali turist zainteresirano fotografirati kao mjesnog ridikula.

Ana, suverena gazdarica butige u drevnoj opatijskoj ulici Vrutki, uzela bi tekicu i svojim kvrgavim rukopisom upisala nešto poput “novinar – 100″. Svi su kupci u tom dućanu imali nadimke, s tim da mislim da ja svoj nisam zaslužio svojim zanimanjem nego time što sam svaki dan kupovao novine. A kod Ane se mogao kupiti samo Novi list. I to na dug.

Trgovina “kod Ane” bila je smještena u prizemlju Ville Stipanić izgrađene još 1912. za krojačkog majstora i tadašnjeg općinskog vijećnika Matu Stipanića. Nije stari krojač, rođen daleke 1859. godine, dugo uživao u vili jer umire već 1917, a potom je pod nejasnim okolnostima za talijanske uprave kuća pripala gostioničarki Ameliji, kćeri trgovca Josipa Jurage, pa će zgrada među Opatijcima ostati poznatija kao Villa Amelia. S prodavaonicom u prizemlju.

Butiga u Vrutkima kroz devedesete godine prošlog stoljeća bila je neugledna, oronula i asortiman je bio posve jadan, kao da se ne nalazi u Opatiji već u nekom predgrađu Krakowa za vrijeme debelog socijalizma. Pa opet, svi su tamo dolazili, ako ne zbog drugog, onda zbog ćakule. Debeljuškasta prodavačica Ana bila je duša te butige i brinula se o njoj kao da je njezina, iako je zapravo bila u sastavu Trgovačkog Opatija ili kako se već zvalo to mega poduzeće s lancem trgovina. Osim što se sve moglo kupiti na dug, dakle na povjerenje, kod Ane se moglo nabaviti i mnogo više od ponuđenog u butigi. Podsjećalo me to na stripove o Divljem zapadu gdje bi usred pustinje trgovina mješovite robe nudila sve što ima kao i ono što nema. Ako nema, nabavit će.

Kod moje Ane, nabava je bila bazirana manje na onom odjelu u poduzeću koje je dostavljalo robu, a više na solidarnosti i razmjeni informacija. Svi koji su iz obližnjeg naselja Zora ili s viših brojeva Ulice Vrutki išli na merkat, u prolasku kod kućnog broja 6, dakle kod butige, javili bi se Ani. U vrijeme bez mobitela, ovdje je bila i trgovina informacijama.

– Gren va željezariju – rekao bi netko, a Ana bi ga zamolila da usput kupi i mat žarulje od 100 watta za susjeda.

Oni koji su se spuštali do centra donosili su kod Ane sitnice koje su trebale onima koji se toga dana nisu spuštali ispod Nove ceste. To, doduše, nije išlo na dug, ali za starije ljude je i ta usluga bila dragocjena. Kada bi oko deset ujutro kod Ane nestalo jaja, ni to za nju nije bio nikakav problem – zamolila bi prvog prolaznika da donese još jaja s merkata i opskrba je sjajno funkcionirala i bez kamiona. Bez puno novaca, ali s puno dobre volje, butiga “pul Ane” na Vrutkima poslovala je na radost svih susjeda. Neki su tu i tamo njurgali da im je krivo obračunala dug, ali pogodnosti kreditiranja bez jamca i pokrića bile su važnije.

Ni sam ne znam kada je neki bešćutni direktor donio odluku da se butiga zatvori. Kada sam se ja odselio iz ulice Vrutki, sredinom devedesetih, Ana je još uvijek ordinirala, ali mislim da već prijelaz tisućljeća trgovina nije dočekala otvorena. Zatvorena je zbog nedovoljnog prometa, a cijeli kvart od tada je osuđen odlaziti na merkat ili do tada još otvorenog marketa Amfora kod automobilskog servisa 40Box. Tako je neznani direktor unaprijedio poslovanje trgovačkog lanca i istovremeno unazadio društveni život u Vrutkima.

Da stvar po staru Opatiju bude gora, zatvorena je potom i butiga “pul Bošnjaka” na obližnjem Križišću, a s otvaranjem trgovačkog centra Billa umirovljen je i mali market Amfora. Na kraju krajeva, u dobra sjećanja otišla je i butiga “pul Julke” na glavnoj cesti poznata i kao Delikates. Otišli su tako Ana, Julka i Bošnjak u lijepa sjećanja, a bogami i privremeni vlasnik cijelog tog opatijskog trgovačkog lanca u devedesetima, neki Gucić, otišao je. Ne baš u lijepa sjećanja, prije u brzi zaborav.

Imala je, dakle, Opatija svojih legendarnih butiga, ali su danas gotovo sve nestale. Sve ih je u novo doba proždro crveno-zeleni Konzum, jednoobrazan i hladan, bez duše i personalityja.

Vremena su se promijenila i male su butige sa svojim butigerkama otišle u povijest. Baš kao i običaji koji su vladali, uključujući i kupovanje ne dug, “na kartu”, ali ne na plastičnu potrošačku karticu već na kartu kao papir u koji se upisuje dug. Običaji koji bi nam dobro došli i u ciklički ponavljanim kriznim vremenima, samo što nažalost nisu primjenjivi s mladim prodavačicama koje u ruci drže onaj pištolj za očitavanje bar coda umjesto olovke koju je u rukama držala Ana. Butigerka moje mladosti.

P.S.

Prvih dana 2011. u Opatiji je otvorena rekonstruirana zgrada tržnice, što je predstavljeno kao velik civilizacijski doseg gradskih vlasti. Možda je uspjeh bila gradnja paviljona 1898. kada je time definiran novi centar grada, ali danas je to tek blijeda predstava koja je okupila manje znatiželjnika nego pred stotinjak godina. Moja je nona kao dijete bila na otvaranju paviljona u 19. stoljeću i sjećala se da je tada otvoren “merkat”. Kako su se sada uzvanici upinjali govoriti “mrkat” ima biti da je kroz dugo stoljeće gutanjem jednog vokala uspješno rekonstruiran i važan opatijski toponim.

Edi Jurković 18. 01. 2011.