XXIV.

Nad Zagrebom tih je dana svirala laka glazba. Iz radijske postaje u Vlaškoj, ah ti vlaškovuličanski utjecaji na hrvatsku sudbinu!, u eter su odašiljane vedre note “Grofice Marice” i skurilni bečki liedovi besmrtnoga Franza Lehára, u ritmu kojih je umirovljeni austrougarski časnički zbor glancao epolete i zlatna puceta na svojim odorama, sluteći da se kajmakčalanskoj kraljevini bliži kraj. Novine su dojavile o bombardiranjima Beograda, koja viest je primljena s ushitom, uzvicima hura! i vjerničkom zahvalom Gospi od Kamenitih vrata, ali vlaškovuličanski radio, koji će se ubrzo zvati krugovalom, nastavljao je s Lehárovom glazbom, čime je još jednom dokazano da je nama Hrvatima uljudba uvijek iznad politike, a naročito kada se ruše svjetovi. Mi tada najprije poslušamo operetu, a tek zatim hrabro nastupimo u obranu svoje hrvatske pravice, vodeći pritom računa da opet ne dobijemo po gubici. Ionako kroz cijelu našu poviest samo tužno kevćemo, poput kakvih blatnjavih pasjih bastarda, nakon što nas je neki od naših brojnih gospodara, u trenucima poviesnih neuroza, raspalio po našoj umilnoj katoličkoj gubici.

Tih je dana gradskim središtem marširao Slavko Govedić, mali zagrebački führer, s nekolicinom svojih pobočnika i simpatizera, izazivajući ono nekoliko preostalih srpskih opankaša, vojnih oficira i dezorijentiranih žandarma, a oni su mu se tupo osmjehivali, kao da ne razumiju vlastiti jezik i ne čuju kako im Govedić, uz odobravanje prolaznika, psuje mater šizmatičku, ter im svečano obećava da će uskoro biti dužni sa zagrebačkih ulica polizati sve srpsko blato, koje su donijeli na svojim opancima, zagadivši tako slavni horvatski i gotski grad Zagreb, koji se milošću dragoga Boga i njemačkoga jezika još Agramom zove.

— Ah, Slavek, Slavek, fakin jedan! — odmahivale su i uzdisale postarije zagrebačke frajle, koje su se najednom prisjećale kako su u Krapinskim toplicama dvadeset i neke upoznali Slavekovog tateka, finog gospona Govedića, koji je bil tak vicig, Bobi i Rudi u jednome lajbeku, i riječima je liječio reumatične zagrebačke duše bolje nego sve ljekovite vode.

Kad Nijemci napokon uđu u Zagreb, i odlikuju Slaveka za njegovu borbenost, sjetit će se on, dobri naš zagorski Govedić, kako su mu se zagrebačke frajle po dobru tateka spominale, pa će svakoj barem ružu za spomen darivati.

Salamon Tannenbaum sjetio se da je lani sreo Slavka Govedića u Frankopanskoj i da mu je pomogao da sakupi papire koji su mu se rasuli iz aktntašne. Valjda to Slavko nije zaboravio.

Na cesti su se tih dana mogli sresti i komunistički sumnjivci, koje Maček nije stigao pohapsiti i deportirati u Kerestinac. Bacali su letke po stubištima u Ilici, plašili narod onim što će se tek dogoditi i pozivali ljude na internacionalističku svijest. Kaj je to, za miloga Boga, internacionalistička svijest?, morti da bumo s Arapimi, Eritrejcimi i Rusimi kaj boluju od sifilisa bili jedno, vapila je do neba uplašena prigorska mamica u crnome, dok su joj se muhe davile u vrhnju. Ljudi su se komunistima čudili, zaobilazili ih u širokom luku, baš kao te prve proljetne muhe, i bježali glavom bez obzira, jer im je nešto govorilo kako ti prištavi mladci neće pobijediti ratnu mašineriju Adolfa Hitlera. A mor’biti i da su pravoslavci, pa kaj nam ni već dosti tih pravoslavcih?

A onda je desetoga travnja, u popodnevnim satima, dok pošten svijet počiva poslije ručka, njemačka vojska umarširala u Zagreb. Jebemti, kak su bili lepi ti vojnici! Visoki i plavi, dva metra u svakome, a može biti da smo u dvadeset i nešto godina pod srpskom čizmom već pomalo i zaboravili kako prava vojska izgleda. A čela im podignuta k nebu, pogled oštar i hladan kao Krupov čelik, pa stupaju tvrdo naprijed, dok na prozore izlaze gospe zagrebačke, tek razbuđene iz popodnevnoga sna, i plješću im očiju punih suza. Na pločnicima se okuplja čudan svijet, uglavnom oni koji su odnekud znali da će Nijemci baš danas ući u grad, pa neki plješću i bacaju cvijeće, a drugi ih gledaju bezizražajno ili mrko, kao da mjerkaju neprijatelja protiv kojeg će uskoro pokrenuti rat.

Malo prije pet napokon je prekinut višednevni Lehárov potpuri.

— Hrvatska stanica Radio Zagreb govori. Zamjenik Poglavnika i zapovjednik cijele oružane snage slobodne Hrvatske države, gospodin Slavko Kvaternik, uputit će proglas hrvatskome narodu. Radio Zagreb, hrvatska postaja Radio Zagreb…

Na te je riječi uzdrhtala gospođa Miklošić.

Dušo, probudi se dušo, budila je muža, slavnoga zagrebačkog ginekologa, koji se kao junac pred štrojenje izvalio na kožnatom otomanu: odakle bismo, dušo, mogli znati gospodina Slavka Kvaternika?, upitala ga je, a isto pitanje postavili su jedni drugima mnogi koji su još pet minuta ranije uživali bezbrižnost Drugoga svjetskog rata u sazvučjima Franza Lehára.

— Kvaternik — glasno je sricao Moni — Kvaternik, Kvaternik, Kvaternik — ponavljao je i tješio se da to ime ne zvuči opasno. Kvaternik, kao da kažeš kralj Tomislav, nježna i eterična činjenica iz narodne poviestice.

Bog zna tko se prvi sjetio austrougarskoga pukovnika, koji je još one davne 1918. izgledao kao dobro uščuvani leš iz fundusa Hrvatskoga narodnog kazališta. Njegovu je ratnu stazu u jednome od svojih novinskih protuzagrebačkih ispada vjerno opisao gospodin Krleža, obijedivši Kvaternika u zla vremena da se istakao u boju protiv Srbalja. Škandal je načinio na čajanci u zagrebačkome Sokolu, tada mlađahni mulac Krleža, jer je skoro zatražio da se pukovnika Kvaternika strijelja u ime nove jugoslavenske vlasti i njezinih revolucionarnih principa. Užasnuto je tada bilo naše građanstvo, jer kakva su to došla vremena u kojima je dezerterska balavurdija stekla pravo da na red poziva uglednu gospodu pukovnike? Istina, ne bi njih toliko uznemirilo to što je građanskoj pogibelji bio izložen baš Slavko Kvaternik, nego ih je uzrujao sam princip. Vazda je ta naša građanska krema imala osjećaj za princip. Osjećali su, naime, da će, ako je danas na redu Kvaternik, sutra biti na redu i svi oni koji vjerno služiše caru i kralju Franji Josipu Prvome, a sada ih balavac Krleža ometa da nastave vjernu službu kralju Petru Prvome i sinu mu Aleksandru. Slavko Kvaternik bio je te 1918. metafora zagrebačke građanske urednosti, a gospodin Krleža je ambiciozno ometao tu urednost.

Tresu li se gospodinu Krleži i njegovoj pravoslavnoj madame gaće ovoga vedrog hrvatskog popodneva?

— Božja providnost i volja našeg saveznika, te mukotrpna višestoljetna borba hrvatskog naroda, i velika požrtvovnost našeg poglavnika doktora Antuna Pavelića, te Ustaškog pokreta u zemlji i inostranstvu: Odredili su da danas, pred dan Uskrsnuća Božjeg Sina uskrsne i naša nezavisna hrvatska država! — pištao je poneseno Kvaternik, ali je u njegovome pisku bilo više biskupskoga nazalnog soprana nego tvrde časničke riječi. Zapijevao je vojskovođa Slavko, kao da se obraća šestokrilim plamenocrvenim nebeskim serafima, a ne malome i ponosnom hrvatskom puku, koji je, uglavnom, do koljena u blatu, dok mu prašina vjeđe resi, i ne čuje on tako uzvišene glase, kakvima ga je Kvaternik častio.

Ivka je sklapala ruke pred polurastvorenim ustima pa se činilo da će svakoga trenutka kriknuti. Ruta se ranije vratila iz kazališta. Mikoci je otkazao sve probe za ovaj tjedan, a do sljedećega će se vidjeti tko je gdje i gdje je komu mjesto u ovoj novoj narodnoj nevolji koja se već i državom zove.

Tako je rekao, a onda je prišao i zagrlio Rutu pred cijelim ansamblom.

— Mama, svi su pljeskali. Čak je i Binički pljeskao, a ti znaš da me on ne voli. A gospođa Ferenčak se rasplakala… — brbljala je Ruta.

Ivka nije ni čula što joj djevojčica govori, nego je i dalje sklapala ruke i zijevala, i hvatao ju je neki novi strah, neki koji još nikada nije osjetila, pa se skoro čudila tom svome strahu. Tog desetog travnja, nekako predvečer, kao nova krema protiv dječjega osipa, kao carigradske datulje, kao najnoviji pariški parfum s mirisom cimeta i notom oholosti, stigao je, nakon govora pukovnika Slavka Kvaternika, pukovnika i još Kvaternika, te rime tipične za horvatsko lirsko pjesničtvo — strah kakvoga nije dotad bilo u bogatome katalogu zagrebačkih strahova. Imao je lice uščuvanog austrougarskog mrtvaca, glasao se sopranom ostarjeloga bečkog dječaka, slagao je riječi u sintaksu njemačkih rečenica, i zaudarao na onu duboku i strašnu provinciju u kojoj je klanje domaćih životinja prehrambena potreba, a klanje ljudi je misni ritual i čin posvećenja.

Najprije se suzdržavala da ne krikne, a onda više nije mogla pustiti glasa od sebe.

Uto se Moni vratio iz grada. Izišao je van nakon Kvaternikova govora, da oslušne što ljudi govore i da osjeti dašak povijesti na svome licu. Prošetao je do Jelačić placa, pa do Stare Vlaške, nije sreo nikoga poznatog, ali bio je to onaj trenutak, kao nakon zemljotresa ili požara, kada nepoznati počnu jedni s drugima razgovarati. Za Zagreb bio je to rijedak čas javne intimnosti, kakav nismo doživjeli od Radićeve smrti. Ali sada ljudi nisu tugovali, nego su se, kao na uskršnju nedjelju, smiješili jedni drugima i govorili one lijepe i utješne riječi, koje su im zaostale od preduge sezone jada, muka i nevolja. A Moni, jadni Moni, grešno ime Salamonovo, kojemu Bog ne dade pameti ni koliko je šafrana u sirotinjskoj kaši,radovao se tim ljudima onom snishodljivom radošću izopćenika koji pokušava uvjeriti rulju da je i on jedan od njih.

Ah, Moni, tužni Moni, grešno ime Salamonovo, hvalio je govor pukovnika Slavka Kvaternika.

A sada se smijao, pa je histerično grlio ženu i kćer, i govorio im da će sve biti u najboljem redu, nema razloga za strah, jer je nakon godina srama i poniženja uskrsnula slobodna Hrvatska. Nagovarao je Ivku da izađe van, neka se sama uvjeri da je tako, neka vidi nasmijane ljude i punim plućima udahne slobodu.

Baš tako je Moni rekao: punim plućima neka udahne slobodu! Na kraju je i on, jadan, postao pjesnik.

Bila su to dva straha, koji se više nikada neće sresti.

Ivka se plašila kao gluhi krik i muk, kao kći mrtvoga proroka sa Zelengaja, koji je još davno prodao dućan u Mesničkoj, jer se nadao da će sve svoje mile i drage nagovoriti da otplove u Ameriku.

Salamon Tannenbaum plašio se glasno. Smijao se, hvalio mudrost pukovnika Kvaternika koji je, zamisli ti to, iskoristio njemački bombardman Beograda da osnuje državu! Zamisli samo, Ivčice mila, kak će Hitler biti besan kad shvati kaj mu je Kvaternik priredil! Hitler je štel okupirati Jugoslaviju i pripojiti je Trećemu Reichu, a Kvaternik mu je doskočio i iza leđa mu, draga moja Ivčice, osnovao državu. A znaš kako ti je to s državama: kada se osnuju, više ih nitko ne može ukinuti, pa ni Führer Velikoga Njemačkog Reicha Adolf Hitler! Ne boj se ti ništa, Ivčice mila, ne buju Nijemci ovdje vlast, Židovima se neće dogoditi nikakvo zlo. Ni onima koji hode u sinagogu, a kamoli nama, jer ovo nije Njemačka, nego Nezavisna Država Hrvatska, Ivčice, zlato moje.

Grlio ju je tako i ljubio svim svojim vedrim strahom, a ona se utapala u njegove zagrljaje i tako je silno željela da je nema. Htjela je pobjeći, Ivka Tannenbaum, rođena Singer, i već je optuživala svoga pokojnog oca Abrahama, nekdašnjega vlasnika trgovine kolonijalnom robom u Mesničkoj ulici, da ju je izdao i prevario, da je pobjegao u ludilo i u smrt, umjesto da Rutu i nju povede sa sobom negdje daleko odavde, daleko iz ovoga grada koji će se, znala je to Ivka, uskoro pretvoriti u strašno mjesto. Mogao ju je povesti tamo gdje je i sam na kraju otišao.

A onda je netko pozvonio.

Ivka je vrisnula, Moni je poskočio, i odmah zatim se vratio na otoman. Još jednom se čulo zvono. On je drhtao, noge su mu se podsjekle, a da nije znao zašto. Čega se, zaboga, mogao uplašiti na dan vedroga i raspjevanog hrvatskog uskrsnuća?

— Hoćete li otvoriti? — pitala je djevojčica.

— Evo, sad ću ja, odmah ću ja… — blebetao je, ali se nije ni pomakao.

Sama je otišla da otvori. Mama Ivka je za njom vrištala dijetemoje, dijetemoje, kako već vrište majke u tim situacijama. Ruta je i to već naučila, vrište majke kada nisu u stanju odigrati ulogu svoga majčinstva, pa onda tako glumataju da se njihovoga glumatanja srame i zidovi, i strop, i smiješni kristalni lusteri na stropu.

— Mogu li ući? — upitao je Radoslav.

— Ne znam baš, nisam sigurna što će tata reći — odgovorila je.

Na to se odjednom pojavio tata Moni, bacio se kao lav, neki uplašeni zdvojni lav iz afričkih bajki, i pao po Radoslavu. Moj Rade, gdje si ti, tako te dugo nije bilo, a Rade je nosio bocu skupoga francuskog konjaka i zlaćanu kutiju s čokoladnim bombonima, evo ovo je za vas, rekao je, za tebe i Ivku, rekao je, a Ruti nisam ništa donio, rekao je, sve što sam joj mogao donijeti, bilo bi malo našoj zvijezdi, rekao je i nasmijao se…

Smijali su se oboje, toliko su se smijali da se Ruti činilo kako nikada neće prestati. Znojili su joj se dlanovi dok je gledala kako se tata Moni i mama Ivka smanjuju i tope, i postaju sitni kao zrno prosa, kao trun na željezničarskoj uniformi Rada Jada, koji je na kapi, umjesto nemanjićkog bijelog orla, već nosio grb od šahovskih polja.

— Eto, tako — rekao je — što je bilo, bilo je pa prošlo. Iako ja i ne znam što je zapravo bilo, ali od danas je važno da budemo prijatelji. Vidite kakva su došla vremena — jedva je nekako izustio, dok se crvenio kao rak od srama i nelagode.

Odmah zatim Rade se okrenuo i otišao.

Doviđenja, zbogom, neka vam je sa srećom, vidimo se skoro, Bog neka vas čuva, do skora, pozdravljao ih je s vrata svim pozdravima kojih se sjetio, a Moni mu se klanjao poput nekog Japanca, i trajalo je to dugo, predugo, sve dok Ruta napokon nije za gostom zatvorila vrata.

— O, kako smo samo griješili prema tim ljudima — rekao je Moni — sutra moraš otići Amaliji i ispričati joj se za sve.

Ivka je samo klimala i potvrđivala, tako da nije moglo biti nikakve sumnje da će baš tako učiniti. Otići će Amaliji, i ponijeti joj potpisane Rutine fotografije… Ne, Ruta njoj nije stranac, Amalija ju je odgojila, ona je na neki način i njezino dijete: poći će i Ruta s njom, i ponijeti će teti Amaliji afiše svih predstava u kojima je igrala, i barem šest-sedam fotografija. Nekoliko onih koje su snimljene za gostovanja u Beču. Onu na kojoj je zajedno s Arthurom Seyss-Inquartom, gospodin joj je rekao da je lijepa kao grešni anđeo, i zaista je na toj slici baš tako lijepa. Pa onda veliku fotografiju s magnolijom, koju je za reklamne potrebe Hrvatskoga narodnog kazališta snimio Tošo Dabac…

Ivka je vadila fotografije iz albuma i razbacivala ih po stolu…

— Neću ići! — u jednom trenutku rekla je Ruta.

— Ne govori tako, i ne pomišljaj da ne ideš! — vikao je je tata Moni, ta gadna gujavica iz svježe raskopane zemlje, koju bi se moglo raščetvoriti s dva kratka udarca motike. I bilo bi gotovo, zauvijek, i nikome ne bi bilo žao, mislila je Ruta i stiskala usne od bijesa.

Ujutro ju je, još prije sedam, mama Ivka obukla u najsvečaniju haljinu koju je Ruta imala, a u kojoj je djevojčica izgledala kao Pepeljuga pred prvi bal, i obukla ju je samo jednom, kada je jesenas išla na primanje kod mladoga kraljevića Petra. Mama Ivka stajala je uz prozor sve dok Radoslav nije izišao kuće i otišao niz Gundulićevu prema kolodvoru, jer mu je počinjala šihta u Novskoj.

— Idemo, požuri, idemo! — gurala ju je prema vratima. Požurivala ju je, iako je znala da Amalija neće izaći van tako brzo, jer nikada nije izlazila prije deset, ali Ivki se činilo da je svaka minuta dragocjena i da bi svako kašnjenje moglo biti fatalno.

Kratko je pozvonila. A onda još jednom malo duže, jer možda nije čula. Nakon petnaestak uzdaha i izdaha, te nervoznoga cupkanja i potezanja Rute za ruku, pozvonila je još jednom. Zatim je čekala, jer nije pristojno toliko zvoniti. U jednome trenutku Ivki se učinilo da se špijunka zamračila, kao da netko kroz nju gleda, ali svašta se čovjeku učini dok tako čeka. Još jednom je kratko pozvonila, i odmah zatim krenule su doma.

— Teta Amalija je rano izašla — rekla je mama Ivka — petak je, sigurno je pošla na ribarnicu.

Rutu je toliko zanimalo vjeruje li mama Ivka u ono što govori, da bi je sada najradije rasplakala, rekla joj nešto strašno, pa da mama prizna. Ako vjeruje, onda je blesavija nego što se moglo zamisliti, a ako ne vjeruje, nego samo laže da bi Rutu utješila, onda je to još gore, jer misli da je ona toliko blesava da u takve stvari povjeruje.

Na stubištu pred vratima srele su Mareka Pavletića, susjedovog sina. Istoga onog Mareka Pavletića kojemu je Ruta potpisala barem dvjesto svojih fotografija. Prvo bi iskao pet-šest potpisa, veli da mu je to za prijatelje u školi, onda bi došao po nove potpise za zaručnicu i njezinu obitelj, pa za bakicu u Bjelovaru, pa za dedeka na Korčuli i za strica Jurja i tetu Miricu, tako da je već počeo dvaput dnevno zvoniti na vrata da mu Ruta potpisuje fotografije. A kad to više nije išlo, Ivka ga je stavila pred sebe i upitala — reci ti meni, Marek, a kaj će tebi tolike Rutine slike? Na to se Marek posramil, pa se crvenil, mislil je u zemlju propasti — tatu su otpustili s posla, i nemamo kaj za jesti, pa ja prodajem Rutine fotografije! Ivka samo što se nije rasplakala, a možda i jest, jer bi svaki put suzu pustila dok je u HNK pričala ovu priču, pa je naredila Ruti da Mareku potpiše i pokloni sve svoje fotografije. Jadno je dete bilo gladno, ovolike su mu oči bile! — pričala bi Ivka gospođi Herm ili baletmajstoru Štefancu ovu priču, i kolačila bi svoje ionako krupne oči, koje bi tada bljesnule kao dva duboka kraška jezera, dvije jame koje prestraše svaku nježniju mušku dušu, pa bi Lovro Štefanac kriknuo od straha — milostiva Tannenbaum, bute me nosili na duši ak još jednom učinite to s očima! A mene nije tek tako na duši nositi, treptao bi Lovro svojim crnim trepavicama, to vam je kao da Juliju na duši ponesete.

Ama ne dvjesto, potpisala je Ruta Mareku barem tristo, ili možda četiristo, svojih fotografija!

A sada je pokraj njih prošao, i kao da mu nije bilo drago. Ljubimruke gospa Ivka, ljubimruke gospodična Ruta, pa je izjurio van, kao da mu se jako žuri. Ranije bi stao s njima, pa bi htio razgovarati, mutavi Marek Pavletić, tako da bi ga Ivka jedva otjerala s vrata. Bio se, jadničak, kao zagledao u Rutu, zaljubio se prištavac krastavac — kako mu je Ruta tepala, pa je jednom Ivku dočekao dok se vraćala s Dolca, i govorio joj:

— Gospa Ivka, ak biste mi dali ruku vaše kćeri, meni ne bi smetalo što je Židovka. Ak bi vam to bilo važno, ja bih isto postao Židov, samo da mi date njezinu ruku. Lepo vas prosim, gospa Ivka, za njezinu ruku…

O kako se Ivka smijala toj Marekovoj prošnji! A kada je to pričala njegovoj mami, gospođi Pavletić, pogurenoj i pogužvanoj frajli Simonidi, koja je, ni manje ni više nego Srbijanka iz Valjeva, gospođa Pavletić skoro da se uvrijedila.

— Vi mislite da moj sin nije dobar za vašu kćer? — ljutnula se.

Pa i nije, mislila je Ivka, ali bila je pristojna, pa ništa nije rekla. E, taj mutavi Marek Pavletić, prištavac krastavac, sada je pobjegao od njih, pa je mamu Ivku istoga trena zaboljela glava.

Uto se Salamon nenadano vratio kući.

Bio je pijan. Što je to, za miloga Boga, pijan je, a vrijeme je kada bi trebao biti na poslu!

Smijao se, podrigivao i glasno prdio, tata Moni, prljavi Moni, na što je Ruta rekla fuj i pobjegla u kuhinju. Ali tata Moni je urlao da ga se moglo i na ulici čuti.

Napio se jer nije znao što bi sa sobom.

Ušao je u birtiju kod Ive Višanina, gdje je na zidu visila nova slika.

Dva deci viške loze, rekao je, i upitao tko je na toj slici.

Kako ne znaš, ljutio se Ivo, čak i ti njega bi morao znati.

Dobro je da nema nikoga da čuje kako ne znaš da je ovo

Doktor Ante Pavelić, vođa i poglavnik svekolikog hrvatskog roda i naroda.

Najveći od kralja Tomislava, dar Božji, otac i brat. Za našega Antu

Maček nula je i gnjida, a Radić je bio beogradski sluga, pa je dobio

Što je i zaslužio. Na druge ne treba ni trošiti riječi.

Ovaj na slici je prvi od Hrvata, pupak hrvatskoga roda i naroda,

Otac domovine i majka hrvatske otadžbine, ime od imena hrvatskoga

On je prvi uz Isusa i uz Muhameda

Pred njime će biskupi na koljena pasti, pred njime će pasti i Sveti Otac

Rimske crkve. Pred doktorom Pavelićem nestat će šizme,

Kao krovova od slame nestat će Srba, Beograd će izgorjeti pred njime

I sve do Crnoga mora širi se već sveta zemlja Hrvatska.

A sada ponovi, Salamone nesrećo, sve što sam ti rekao,

Jer kada naiđu ljudi, morat ćeš im reći tko je ovo na slici.

Tako je Ivo Višanin rekao tati Moniju, a on je pio i pio, i napio se od rakije i sreće, jer Ivo Višanin nije dao naslutiti da bi Poglavnik mogao imati nešto protiv Židova. Gorjet će šizma kao krovovi od slame, rekao je. A Židovi sa šizmom nemaju nikakve veze.

Poslije su nailazili ljudi, a tata Moni je svakome ponavljao Ivinu litaniju za Poglavnika. Neki su ga samo u čudu gledali, dok su mu drugi naručivali još jednu rakiju, samo da on, Salamon Tannenbaum, ponovi tko je prvi uz Isusa i Muhameda.

— Ali zašto nisi na poslu? — pitala ga je Ivka.

— Zato jer je gazda Gjorgjije pošao za svojima! — smijao se, tako se kikotom i krikom tih dana smijao tata Moni, kao da nastoji sići s uma. Kao da misli da će zauvijek ostati ovako, i nikada neće biti gore, samo ako se dovoljno dugo bude smijao. Bio je lud tata Moni, čim bi poželio da bude lud. On se smijao svemu zbog čega su tih dana ljudi umirali od straha.

Pisarska radnja Gjorgjija Medakovića bila je zaključana, a izlog ispražnjen. Na vratima je stajala obavijest, ispisana najfinijim petrogradskim mastilom, istim onim s kojim je kralj Nikolaj potpisivao svoje posljednje ukaze, a koje je Gjorgjije čuvao kao abuzemze, i nije dozvoljavao da se petrogradsko mastilo troši. Kada umrem, govorio je, ovim će mastilom biti ispisana moja smrtovnica.

Neka se zna da smo car Nikolaj i ja istim crnilom ispraćani na onaj svijet.

Krasnopisom, mirnom gazdinom rukom, pisalo je da nema potrebe razbijati bravu, jer se ključ nalazi kod pečatoresca Alojza Ružića, druga vrata desno.

Volim vatru, otvorenu i zatvorenu, pravu vatru, čije srce osjećam kroz zid peći. Ne privlače me radijatori, da bih o njima mislio i kraj njih sanjario, jer ne znam gdje je njihova vatra, odakle dolazi toplota. Toplota je samo posljedica vatre, jedna jedincata, dok se prava vatra upija i na druge načine. Ne sjećam se kada sam sam naložio pravu vatru, ali se sjećam svih kasnijih vatara. Svake pojedinačno, svih ukupno. 

Uđem u neku izbu, baraku, bilo gdje, i osjetim vatru, mogao bih tu ostati skoro do kraja svoga života, svu svoju ljudsku vječnost. Na vojnoj rezervi dok kiša onako sitna, uporno danima rominja, kao štо je i normalno za vojne vježbe, naložimo vatru, okupimo se oko nje i zagledamo se u plamen. Ćutimo. Kao da je svaki od nas uspostavio vezu sa onim u vremenu što je u vatri vidio svoj spas. 

Donosio sam iz dvorišta drva, slagao pažljivo u peć, dva drveta sa strane, između potpalu na malo novina. Ne sjaćam se kada sam naložio svoju prvu vatru, ali nikada se nisam mučio da odložim vatru, hvatala je odmah, evo, bukti, plamen se izvija i ja ga gledam potpuno odvojen od okolnih stvari. Gdje li sam to? Dječak zagledan u počelo! U srce te vatre. Zašto baš u srcе? Zato što je tamo neki drugi, neki pravi život. Kao da sam u srcu Sunca, ili zvijezde. Šta je vatra nama i šta smo mi vatri? U školi nam govore da je Sunce jedna ogromna vatra, ali dok je gledam ja ništa o tome ne znam. Ova obična vatra mene opsjeda i opčinjava.

Jedan glas iz kasnijeg vremena, govori: To je samo stoga što si rođen u prvoj polovini mjeseca avgusta?

Na selu, kod strine, dugo u noć nisam mogao da zaspim, osluškivao sam vatru iz zemljane peći u ćošku. Napolju su pod šumom zavijali vukovi, lajali psi, čuo bih da se ponekad javi ćuk, ali ja sam slušao vatru. Volio sam da ustanem, da otvorim vratanca na peći i da prodžaram po njoj, da ubacim još drva. A ona kao da mi se obraduje, zapucketa, lete iskre prema meni. Na selu, vatra gori preko cijele godine, ali samo zimi gori i noću. Zimi se vatra ne gasi, ona gori od početka do kraja studeni. Zapravo, i kasnije se žar zaprete u pepeo, tako da se, kada zatreba, samo prodžara i raspiri s nekoliko suvaraka nova vatra. Kao u vremena kada je teško bilo da se vatra naloži i kada je njena čarolija štitila od zvijeri i sila mraka. Ali ne od svih, ima onih ştvorenja što nalože vatru na gumnu da bi tu po svu noć igrale, njih se treba plašiti. Ko na njihovo kolo nabasa više nije od ovoga svijeta. 

Sjedimo mama i ja, zaneseni oboje vatrom. Vidim da ne čita, iako drži knjigu kao da čita, ne čitam ni ja, iako isto tako držim knjigu pred sobom. Odjednom se trgnem, kao da smo se probudili iza sna, zgledamo se, vidim na njenom licu veliku ozbiljnost kroz koju se probija osmijeh. Osmjehujem se i sam – kao da smo se vratili izdaleka. Vratili se iz nekog tamnog svijeta prišli ognjištu i tu se grijemo. Tako se branimo od nepoznate opasne daljine koja mami.

„Na putovanju čovjeku najviše nedostaje vatra“, kaže mama.

Kad god se toga sjetim, pomislim kako je znala šta mi se u glavi roji, ili smo mislili na isti način, o istom. 

Za vatru je vezana jedna od rijetkih njenih priča s jezivim završetkom. Ovakve je priče kao i ružne vijesti, mama izbjegavala, ne samo preda mnom, ni pred drugima nije ni voljela pričati niti slušati. Kao što nikada nije govorila o svome zdravlju. „Zlo ne treba zvati, ono je stalno oko nas. Bolje je o njemu ne govoriti, da se ne probudi.“

Veče je, sjedimo u kuhinji, napolju je hladna suva jesen. Nismo još upalili svjetlo, kroz otvore na peći vatra obasjava sobu svojim plamsanjem. Mama govori:

„Priča se, a ja ne znam ko je tu priču prvi put ispričao, što za nju nije naročito važno, da je jedne noći neki čovjek od Resana jahao na konju put Borojevića. Put je dobro znao, ali bijaše noć i tamno, i on se plašio. Ipak u neko doba izađe mjesec, pun i velik, da ti ga je strašno pogledati. Sve se kupa u srebru mjesečine, a čovjek nekim putem lagano tjera svoga konja. Misli kako da što prije dođe kući. Nije njemu ni do ljepote noći i mjesečine, to je za mlađe koji druge misli misle. Kad je bio baš blizu sela, koji kilometar do prvih kuća gore na visu, put ga navede pokraj groblja. Mogao je on i sa druge strane da siđe, ali pustio je konju da ga nosi sam, a konj je znao put, kasnije se ipak pitao zašto nije okrenuo na drugu stranu. Kao da je on mogao da utiče na svoj put. 

Elem, taman on pred groblje, a ima šta da vidi. Tamo neko naložio vatru nasred groblja. Ko li je to sada? Čovjeku ne može biti drago što nekoga sreta na groblju, a ovom sigurno nije bilo drago ni što tamo gori vatra. Šta će vatra noću u groblju? A tamo su bili sahranjeni i njegovi roditelji i rođaci njegovi, kao što je sahranjena i tvoja baba Stevanija. Taman tako mremišlja šta da uradi, kad li pred njega banu neka žena. Iza žene ukaza se dijete i uhvati ženu za ruku. Reklo bi se kćerka i majka. – Dijete mršuljavo, duge kose.

‘Jesi li ti zapalila vatru u groblju?‘

‘Jesam. Čekajući da naiđeš, bilo bi nam hladno.‘

‘Zašto baš u groblju da čekate kod tolikih drugih mjesta?‘

‘Tu se nikoga ne plašimo.‘

Mada je mislio baš suprotno, čovjek s konja reče nešto drugo. ‘A zašto će vam vatra u po ljeta, za ime Boga?‘

Na njegove riječi zadrhta žena i zadrhta djevojčica, kao da će se rasplinuti pred njim.

Zadrhta i čovjek kada to vidje. Pomisli da možda sanja. – Dešava se to u putu, čovjek zadrijema na konju, sanja i zna da sanja ali ne može da se probudi. Biće da je ovo jedan od tih snova. Došlo mu nekako mučno, htio bi što prije krenuti, a ne može. Konj se ukipio, baš kao u snu, ne mrda, ne treba ga nogama čvrsto držati da bi stajao. Miran konj, sjediš na njemu kao da si na panju.

‘Bilo nam hladno, pa naložile.‘

‘Da niste bolesne?‘, upita čovjek.

‘Sada više nismo‘, odgovoriše uglas i žena i djevojčica. 

`Ozdravile ste, znači?!‘

‘Ozdravile‘, rekoše još jednom uglas.

‘A šta ću vam ja?` nekako ih upita protiv svoje volje.

`Da nas povedeš u selo i da nam pokažeš kuću gdje stauje Nikola.‘

Htjede čovjek da ih pita kako su došle dotle, usred noći, ali pitanje samo skliznu u njega . I tome se začudi čovjek, i još jednom pomisli da vjerovatno sanja.

‘Dobro, pokazaću vam put, a mogle ste i bez mene. Nije daleko kad ste ovdje došle, samo dalje putem i tamo ste.‘

‘Znamo da nije daleko.‘ 

‘Znate?‘

‘Da, dobro poznajemo ovaj kraj. Samo nam je teško da idemo same. Noć je i moglo bi nam se desiti nešto.`

`Aja, ovdje ništa ne može da vam se desi. Miran je ovo kraj i ljudi su pošteni.`

Tako pođoše. Čovjeku se učini da nije podstakao konja da krene, već da je on sam od sebe pošao kako su pošle njih dvije.

Konj je išao dosta brzo, ali one su bile brže i išle ispred.

Gledajući ih iskosa čovjeku se činilo da ih poznaje, ali nije bio siguran da su to baš one na koje misli. A kad nisi siguran, bolje je ćutati. Noć vara, od panja se često pričini čovjek.

Dva puta zastadoše žena i djevojčica, kao da oklijevaju, šta li, zastade odmah i konj. Nije ga trebalo ustavljati, zatezati kajase, nije ga trebalo podbadati da krene. On je slijedio dvije ženske prilike u crnom. 

Na raskršću tamo gdje se stiču svi putevi od kuće prema zajedničkom točku za vodu, čovjek im pokaza Nikolinu kuću i okrenu svojoj kući. Žurio je da što prije stigne doma, ali konj je išao po svome, gazeći jednako onim korakom kako je išao dok je bio naporedo sa ženom i djevojčicom. Šta ga je to omađijalo, mislio je čovjek, jer se tako konj ne može sam od sebe ponašati. 

On te noći ne zaspa. Ženi nije ništa govorio. San mu nije dolazio na oči. Žena je osjetila da nešto s njim nije u redu, ali nije ga ništa pitala. Nikada ga ništa nije pitala, ako je to bilo u vezi sa njim, nije smjela. Sutradan čovjek u selu zapita neke ljude da li su juče vidjeli Nikolu. Vidjeli su ga, rekoše mu, bio je sinoć sa nama u Zadruzi i pio. Obećao je da će doći i jutros, čekali smo ga i zaboravili na njega. Čini im se da je bio pretjerao u piću, jedva je odgegao kući. To mu se često, dešavalo. Možda svakodnevno. 

‘Ljudi, bogami se bojim da mu se neko zlo dogodilo.‘

Dok su brzali prema kući toga Nikole, zapitkivali su ga zašto misli da mu se zlo dogodilo. Čovjek im nije govorio pravi razlog svoje sumnje. Okolišao je, plašio se da ga ne ismiju. Vrata su morali da provale. Ne samo da su bila zaključana, već iznutra i zakračunata. Provalili su, zapravo, jedini prozor. Taj Nikola ležao je u krevetu, okrenut zidu. Bio je, naravno, mrtav. Umro u snu. Oči je imao širom otvorene, pa im čovjek reče da on nije umro u snu. Nego je vidio ženu i dijete, eto, šta je vidio. I tako je umro, i zaista, pepeo je bio razasut, a po pepelu bili su tragovi ženskih i dječijih bosih tabana. Ali nad Nikolom nikakva nasilja nije bilo, biće da ga je srce izdalo. 

`Nisu li mu to bile žena i ćerka u posjeti, pa ga povele sa sobom?‘

‘One što umriješe prije dva mjeseca, je li?‘

‘Ličile su na njih, ali ne bih mogao u to da se zakunem. – Biće, prije toga, došo mu vakat da mrije.‘

Mama otvori vratanca peći, mašicama džarne vatru i ubaci dva drveta. Dok su vratanca bila otvorena, naše su sjenke igrale po zidu kao prikaze iz sna. Mama zatvori vratanca i soba utonu u potpuni mrak.

U tišini slušao sam svoje srce i gugutanje golubova na tavanu. 

Cijeli život sam bio ljubitelj filma, pa bih htio napisati tekst, možda i malu knjigu o filmu. U sjećanju  mi urezani mnogi filmovi, pravim o njima bilješke, ali sjetih se i jednog filma koji nisam gledao. Pamtimo filmove koji su nam dragi, ali i iz drugih razloga. Ponekad pamtimo filmove samo zato što smo ih gledali s nekom važnom nam osobom, u nekom mjestu ili u nekom nama važnom trenutku. Većinu filmova pamtimo jer su nas se dojmili, pamtimo ih zato što su bliski našem osjećaju, a neke zato što su nam vezani za neki drugi događaj. Kako sam pratio novu filmsku produkciju, pamtio sam naslove filmova koji su bili prikazivani na „trulom Zapadu”, a koje nisam imao priliku vidjeti, jer nisu igrali u kinima u koja sam išao, ili nisu bili kupljeni, jer su bili skupi, ili su bili „moralno, odgojno i politički nepodobni”, pa sam ih zamišljao, na osnovu oskudnih informacija koje sam imao smišljao što bi i kakav taj film mogao biti. Upamtio sam i jedan filmski spektakl, bolje no i jedan drugi, iako ga nisam vidio. Film Quo Vadis. Snimljen 1951., došao u kina Jugoslavije nekoliko godina kasnije. Reklamiran je kao nešto do tada neviđeno, a djeca mi rekla da u filmu ima svega, i borbi, i tigrova, i utrka kočija, i ljubavi, i vatre, i ludila, ma svega. Pred kinom Tesla red za ulaznice dug. Zima, s rijeke puhao leden vjetar, ali nitko ne odustaje. Kada sam došao na red ostale još samo one najskuplje karte, loža, dadoh sve pare koje sam imao. Tri različite karte, bijela za ulaz, plava za vrijeme, crvena za sjedište u kinu. Držao sam ih čvrsto u ruci, sretan što ću od četiri gledati „neviđeni spektakl”. Već sam bio blizu kući, pazio da ne padnem na poledici, malo se pokliznuo, ostao na nogama, kada se pojavi grupa dječaka. „Šta ti izvodiš, ćoro?”, zagalami na mene najveći i gurnu me. Snažan, krupan dječak, a sklisko, pa padoh. Oni odmah odoše dalje, svi galamili, smijali se, hvalili onog najvišeg, tapšali ga, „Bravo, P., ti si baš strašan, ćoro ne zna gdje je”. Otišli. Meni ispale karte, dvije sam našao, ali ne i onu crvenu koja je označavala sjedište. U četiri do kina, suhonjavom momku na ulazu objasnih da sam izgubio jednu, „Vidite po cijeni, to je loža”, on mi reče da stanem pored njega, vidjet će kasnije, „Sačekaj”, uto se pojavi jedna njegov, „Ima li mjesta za mene?”, „Sjedi u ložu”, a mene gurnu „Marš, nemaš kartu”. Hladno, dva sata sam okolo lutao, nisam smio kući, kako ću reći da sam pare potrošio, a film nisam gledao. Kada je napokon bilo šest uđem u stan, smrznuo se, a otac, koji me nikada ništa nije pitao, malo sam kad s njim o bilo čemu razgovarao, odjednom me pogleda: „Kakav je bio film?”. „Odličan”, kažem, „vidio sam da su rimski vojnici imali na kacigama nešto kao naše četke”, otac se nasmija, „Jesi li napisao zadaću?”, ja jedva dočekah „Nisam, sad ću”, pa u svoju sobu, pun tuge zbog svega što mi se dogodilo. I danas pamtim ime onog momka koji me gurnuo, sada smo prijatelji na jednoj društvenoj mreži, još mu nisam to rekao, ne bih da ga uvrijedim, on se vjerojatno toga ni ne sjeća, a ne bih ni da me pozove u kino ili mi kupi DVD, nije mi više ni do Quo Vadisa, prošla su vremena kada mi je bilo do tog filma. A neću ovdje spominjati još jedan film, koji vjerojatno ne bih nikako upamtio da me taj dan nije ostavila tadašnja cura, pa nisam znao što bih sa sobom, nego u kino, sjedio u sali ali film nisam mogao pratiti, nego mislio na ono što se desilo, nije mi bilo jasno zašto se desilo, sjećam se doduše naslova filma, sjećam se i da je film bio u koloru, bio u kinu, gledao u ekran, ali nisam vidio film. Sve mi se čini da bih o tim filmovima koje nisam vidio mogao ispričati bolju priču od one o filmovima koje sam vidio, ali onda opet ne bih napisao tekst o filmu, a to mi sada na pameti. A možda svi tekstovi baš tako nastaju, kao sjećanje na ljepotu i ranu, pa će moji tekstovi o filmovima koje sam vidio i o onima koje nisam biti jedan te isti tekst. Sve što pisac piše nastaje iz njegovog duhovnog i životnog iskustva. Htio bih dakle napisati tekst, možda i malu knjigu o mojem gledateljskom iskustvu, a bojim se da me moje iskustvo ne odvede u pravcu u kojem neću, jer znam da nikada do kraja ne znamo gdje će nas pisanje odvesti i do čega ćemo na kraju doći. Takav je uvijek taj piščev „unutarnji film”.

Pažljivo treba gledati. Ono najzanimljivije, što nestaje i nikad se više neće pojaviti, leži u dubokoj grobljanskoj travi. Tako i prevaljena, nevelika betonska ploča, s tankim dodatkom od crnog mramora, s fotografijom u keramičkom ovalu starice u crnini, loše izrezane s neke veće slike, i imenom Uherka Helene, koja bi rođena 1884, a umrla je 1972. Ispod nje još jedno je ime, u istom ugarskom prerasporedu prezimena i imena, koji u našem jeziku vazda djeluje kao da je iz neke djelovodne kancelarijske zabilježbe: Uherka Eva – Efka. I već sam učinio korak da prekoračim taj mali potonuli grob i nikad više da ga se ne sjetim, nikad više da ga ne vidim, jer ga, kad sljedeći put dođem na Bare, možda neće ni biti, kad me zaustavi ta po svemu neobična riječ: Efka. Nadimci obično skraćuju ili pojednostavljuju imena, ali ovo je suprotan slučaj. Evu je pretvorilo u Efku, u skladu s nekim proteklim sarajevskim govorom i prema jezično-lingvističkoj logici jednoga ičezlog i zaboravljenog kuferaškog nadjezika, sačinjenog od njemačkog, češkog, slovenskog i onoga domaćeg, sarajevskog jezika, koji je volio imena od milošte, te je umio tepati i netepljivim imenima, tako da između tri glasa imena Eva useli anđela. Anđeo je u slovu f, u njegovom glasu i zvuku, koji štekće kao ključ u staroj, rashrndanoj bravi. A onda mi je odnekle sa dna sjećanja izvrlo to ime, upamćeno, valjda, i zato što čini pola jednoga savršenog deseterca: Efka Uherka.

Na Discogsu, internetskoj bazi podataka koja sadrži informacije o glazbenicima, njihovim diskografijama, albumima i pojavljivanjima u tuđim projektima, Efka Uherka jednom je zabilježena. Na albumu grupe Mirzino jato “Šećer i med”, snimljenom 1979, zajedno je s Rajkom Fijalom i Zlatom Mustafić pjevala prateće vokale. Gospođa Rajka tad je još bila članica hora Sarajevske opere, supruga Dragutina Fijale, slavnoga opernog basa, koji je studirao na praškom konzervatoriju, za vrijeme Drugoga svjetskog rata pjevao po njemačkim opernim kućama, e da bi 1946. došao ravno u Sarajevo. Tu su ga, bit će, možda i po kazni, rasporedile nove socijalističke vlasti, da sudjeluje u revolucionarnom projektu stvaranja velikoga Narodnog pozorišta, s operom, dramom i baletom. Tu se, u isto vrijeme, odnekle – možda iz Osijeka? – zatekla i gospođa Eva Uherka, koja će zadugo svima biti Efka, i njih će dvoje, uz onoga trećeg i najvećeg, Milivoja Baćanovića, biti prvi solisti Sarajevske opere. Sve troje u Narodnom će pozorištu dočekati mirovinu, i bit će vrlo poznate i uvažavane osobe iz sarajevskog kulturnog i društvenog života. Pedesetih i šezdesetih Efka Uherka i Drago Fijala bili su po mnogo čemu amblematski likovi jednoga grada i one njegove, dijelom slavljene, a dijelom jedva tolerirane i sumnjičene građanske elite. Čudno je to bilo u rana vremena jugoslavenskog socijalizma, pogotovo u Sarajevu, gdje se uvijek svaka ideološka dogma naročito dobro primala: s jedne je strane režim prezirao građansku klasu, naročito one njezine dijelove koje se već i zbog identitetsko-zavičajnih razlika nije moglo uklopiti ni utjerati u Kozaračko kolo, dok je s druge strane žudio za istim onim građanskim ceremonijalima, te, između ostalog, za operom i baletom.

U vrijeme kada se spremao snimiti “Šećer i med”, sarajevsku varijantu disco projekta Boney M, Mirza Alijagić pjevao je u horu sarajevske opere. I tako je, valjda, pozvao gospođe Efku i Rajku da mu svojim glasovima i imenima ukrase album. Njih dvije su to prihvatile. Zašto i ne bi kad je sve to bila samo mala šala, koja nije imala previše veze s njihovim životima i profesionalnim karijerima. Gospođa Rajka već je četiri godine bila udovica, jer je gospodin Drago Fijala, prvak Sarajevske opere i njezin povremeni direktor, umro na novu 1975. godinu, o čemu je Oslobođenje izvijestilo u broju od 3. siječnja. Ali kada se svijet premetne, pa se triput naglavce okrene, i kada baš ništa ne ostane od one povijesti koja se ranije činila važnom, jedini spomen Efke Uherke na Internetu bit će, zahvaljujući Discogsu, prateći vokali s albuma “Šećer i med”. Tad joj je bilo šezdeset, imala je pred sobom još osamnaest godina života, ali je operna karijera – od koje na nosačima zvuka ništa nije zabilježeno – bila je iza nje. 

Uherka Helena je, sudeći po razlici u godinama, bila majka (ili, možda, tetka) gospođe Efke. Četvrt vijeka od nje mlađa, umrla je tačno četvrt vijeka nakon nje. I sve je, kao malo kad, bilo uredno i po redu. Sad je samo važno dobro gledati, naći betonsku ploču koja se odlomila i prevalila u travu.  

“Anđeoski je čuvao pjesmu od svakog prizvuka ogoljelog, filozofskog pojma, pjevao bez trunke mudroslovlja i diskursa, bez izdajničkih apstrakcija koje bi jurile ispred ili se vukle iza poja, bez onih, uvijek već nasilnih, direktnih, jednoznačnih iskaza, tih smrtnih udaraca u samo srce poezije. Jedino je samo ništa direktno imenovao u pjesmi.”

                                           Milan Garić

Čuvati pjesmu. Od laži, od srama pred samim sobom, od privlačne zagledanosti u sebe samog. Pustiti da nas pronađu “samonikle rečenice” u svom “čistom pjevu”, umorne, čovjeka željne, čovjeka site. Uvijek nepriklonjene krajnostima i potpunoj dovršenosti. Milan Garić stvorio je (ponovno) originalno djelo. Moćnu poetsko- proznu knjigu koju osjećamo mozgom, svakom stanicom našeg bića.

“Sklapanje knjige: pjesme i drugi krajevi priče” studij je narativnih ideja, inspirativnih polazišta, misaona preciznost i ispoljavanje drugačijih, naspram suštine pomaknutijih načina na koje se može obuhvatiti književnoteorijsko i estetičko.

Ta je objašnjivost u pjesmama Knjige gusta, u svojoj pjevnoj formi dakako sabijenija a svoju supstancu i duhovni intenzitet/raspravu najpreciznije ostvaruje u priči koju treba čitati kao knjigu: “Maître”.

U njoj i pisac i čitatelj misle Pjesnika, njegov život u mnoštvu detalja od kojih je svaki moguće pridružiti sebi. Smrt djeteta nanovo stvara čovjeka, tjera ga da se opredjeljuje unutar boli i uvijek je otvaranje nove, strašne pukotine u egzistenciji. Takva smrt otvara filozofsku raspravu o motivu, o bijegu ali i vrijednosti (dakle i ništavnosti) koje bi samoubojstvo, nakon takvog gubitka – samoj smrti djeteta moglo dodati. Ili oduzeti. Ta je priča u knjizi pjesama istovremeno jedna od najobuhvatnijih (tekstove ne mjerimo količinom ispisanih slova) studija o književnosti. O lirici. O jeziku od kojega smo. Ona nije rezultat filozofije, ona je filozofija sama. Osim što je književnost iznad svega. Ona je i uputa: kako čitati i kako prići stvaralačkom pjevanju, kako pisati a da tom pisanju ne oduzmemo suglašavanje sa smislom i ljepotom. Ne radi se o Hegelovom “savršenstvu carstva ljepote” (što ga je pridružio klasičnoj grčkoj umjetnosti), prije će (ili bliže) biti Heideggerovom još- ne prispjelom i mišljivom. Sve je i ništa je. Tek takva – u stanju je obuhvaćati sve mogućnosti. “Maître” aristotelovski je metafizična u najvažnijem: onom što je “sada i odvajkada i uvijek traženo”.

“Taj odziv bio je moguć samo u poeziji, pjesmi samoga jezika oslobođenog svakog sužanjstva, pa čak i služenja smislu.” (“Maître”; 161 str.)

Pjesnik iz priče, svojom složenom sviješću, jednako kao što kipar oslobađa Davida iz kamena, oslobađa misao iz apriorna bivstvovanja. Svaka je rečenica estetička transcendencija precizno očišćena od viška, od nepodnošljiva dekora, od samougode pri pogledu na vlastitu bit koja bi isključivo vlastitošću – prožimala svijet.

Pisanje je otimanje privlačnim zamkama. Skok u bezdan. Ludost prije mudrosti. Ono je i diskusija. Središnje mjesto nepomirljivosti sa nedohvatljivim. Onim što bi da sveto i neimenovano biva i zauvijek takvim ostane. A sveto nije ništa drugo doli ništavilo u kretnji. Mrtvo jest i živu poeziju ne trpi niti ima želju stvarati. Ono ušutkuje, ne da blizu sebe, eksplikativnom se otima. “Knjiga” kao sudbina, kao spoznaja kojoj kraja ni početka nema. Ne sravnjuje se s ničim, tek kontrastima razgovor nudi.

“Prećutao im je da su nehotice, promašujući je potpuno,  skoro pogodili suštinu: on nije samo želio pisati pjesme koje bi se, lišene svake priče, svakog slučajnog opisa neke slučajne zgode, razvijala prema unutra, nego i živjeti povučen u unutrašnjosti, u porijeklo svojih misli, neprimjetan, razriješen svoje anegdotike.” (“Maître”; 158 str.)

Ova je moćna priča jednako metodika i pedagogika; svojevrsni priručnik stvaralaštva. Za one koji bi pisali ja bih recimo prvo ponudila “Sklapanje knjige/ “Maître”, pored Šklovskog i Milosza. Kao obaveznu literaturu. Kao nužni prodor u sagledivost prije negoli riječima nabacimo grbe na leđa. Počinimo štetu nemjerljivu. Pa nam ove, otežale: posrću, zapinju, bez ritma i snage po doslovnosti niska gaza struje. Ne dižu se niti do utrobe, ni do srca, kamoli do mozga. Govorni niz Garićev uzbudljiv je ritmičkim jedinicama, dahom koliko i jezikom, knjigu čitamo poput romana. Prozaizacija poezije nigdje nije tako maestralno oduhovljena kao u ovoj knjizi Milana Garića. Takva energija stvaralačkog duha, iako ne teži savršenstvu, uzdignuće je do perfekcije same. Jedna od onih knjiga koje označavamo sudbinskim, obol slobodi kao majci duha i riječi.

“Jednome koji ga je zapitkivao opjevava li to izlazak ili zalazak sunca ili možda boju apsoluta, odgovorio je; “Ne, nego moju komodu.”

“Vi dakle nikada ne plačete u svojim pjesmama”, zaključivao je mudro jedan drugi. “Ni ne usekujem se”, objasnio mu je.

Onome opet koji je želio znati i zabilježiti piše li pjesme za oči ili za uši sasvim ozbiljno je odgovorio: “Za čulo okusa.”

(“Sklapanje knjige”; 175-176 str.)

Pred silinom smrti ustuknu sve naše żelje, htijenja, nagoni. Ma koliko u čovjeku živo odjekivao glas prometejskog izazova samoubojstvo je dokaz da smo jači čak i od samog života. Garić ne razdvaja i ne upada u zamku identificiranja- Garić rastače i misaoni i osjećajni okvir stvari. Bitno i moguće, na svakoj svojoj ravni tek se u čitatelju treba do kraja strukturirati. Ta je razrađena koncepcija dio cijelog korpusa ideja i stvaralačke virtuoznosti. I sve to u jasnoći, točnosti iza koje nikada ne stavljamo jednu već tri točke.

“Posvećen pjesmi, radije je bio anoniman mučenik njenog nedostižnog savršenstva, njenog neprestanog konsonantnog zgušnjavanja, radije je bio žrtva obespokojavajuće sumnje nego sociopatske dnevne slave.

Nastavio je pisati poeziju u kojoj je sve bilo podređeno jeziku pjesme, pročišćavati jezik plemena, preispitivati sam ljudski govor, tražiti u samim riječima njegovu potrošenu supstancu.” (“Maître”; 158 str.)

Tekst i pjesma Garićeva odbacuje principe, odbacuje mimetičko opisivanje. Za njega je proces ono što progovara u poeziji. Linija njegova govornog izraza suma je pjevanja i ideje. One su organska cjelina koja ne dokazuje nego evidentira. Ne robuje totalitetu ideje ili forme. Sila je to stila, ritma i jezika koja je u stanju opservaciju produbiti do kičme. Ništa ne smije ostati usko u duhu i tada više ne govorimo samo o stilu. Govorimo o hrabrosti. Nema tog tamnog mjesta koje bi Garić zaobišao, nema poštede od istine, ma kako neugodna i teška bila. To je darovitost strukture ljudskog. Jer ne piše se dobro samo talentom, saznanjem i iskustvom. Za istinsko stvaralaštvo važna je dubina karaktera, borbenost u obrani svake nijanse, svakog mnogobrojnog detalja. Važno je ne pitati stvari, ne požurivati ništa, ne pretpostavljati. Već gledati, slušati, pustiti stvarima da budu.

“Radije bi ostali u dvostrukoj sjenci
govora o sjenkama i nastavili da redate
svoje logocentrične stihove i strofe,
da se uzdate u izdašnost sjenke u kojoj još
uvijek ima mjesta i kada u nju uđeš sav,
da vjerujete u neranjivost onoga koji živi
u sjenci; da ne tragate za onom sjenkom
koju možda baca more ili možda samo
vrijeme, da ne sanjate i ne mislite o sjenci
svjetlijoj od Sunca, o hladnoj sjeni Slobode.”

(“H.M.E. ili Pjevanje u sjenci mišljenja; 262 str.)

Vidljivi svijet je laž; duša je stvari s one strane vidljivog a Garić se utkiva u njezinu groznicu iz raznih pravaca, vješto biranim intenzitetom. Sudbinski i čestito. Pa kako da nam ne bude bliska ta heroika, kako da ne osjetimo toplinu te strašne vatre?

“Pauk plete mrežu
u koju će uhvatiti
plijen, a ti i dalje tkaš
neku svoju primijenjenu,
geometrijski preciznu
teoriju ljepote.

A o dobroti, o dobroti
bez koje je ljepota paučina;
o dobroti je sve vrijeme riječ.”

(“Slike”; 323 str.))

“Sklapanje knjige” opservacija je što ne priznaje rub. Putopis o ništavilu. Utiskuje se u vrelište skrivenog opasno, zanosno, spoznajno. Priziva u prostor u kojem nema jasnih odgovora i definicija. A opet, prostor je to koji neobjašnjivo i prisno razumijemo. Napokon svojim mislimo i osjećamo.

“Ako progovorim pogriješiću ako nastavim da ćutim;
ako progovorim poludiću ako nastavim da ćutim;
ako progovorim izdahnuću ako nastavim da ćutim;
ako progovorim svisnuću ako nastavim da ćutim.”

(“Putopis”; 125 str.)

Sve bi da živi.

I riječi bi da žive. I razmak i apostrof.

Postoji Knjiga, sklopljena da rasklopi naizgled nerasklopivo, u kojoj i tišina diše, u kojoj slova preliju se preko ruba. Pa natrag, poput morskog vala. Ritam svemira. Vanvremenska ljepota.

“Ne sklapati oči da bi vidio
šta je svjetlost svijetu,
šta ljudski jezik ne stiže biti biću;
zora što se glasi među pijetlovima.

Gledati i slušati
šta to kuca pod jezikom
umornim od prenesenih značenja.

Biti sam
biti sama stvar.”

(“Infinitiv”; 39 str.)

“Sklapanje knjige” suštinsko je govorenje o jednom svijetu na periferiji jedne od stotinu milijardi galaktika.

Veliko, veće od čovjekova unutarnjeg ćutanja. Knjiga početka. Knjiga beskraja. Glad za maticom rijeke. Za imenovanjem bezimenog svijeta tišine.

Čuvajte nježne prste.

Eto takav okus ima.

Aljoša Pužar: Pitanje nadležnosti, Fraktura, Zaprešić 2024.

Aljoša Pužar (Rijeka 1974.) pjesnik je bilježnik. Profesor kulturologije i urbane antropologije na Fakulteti za družbene vede, s ljubljanske univerze. Godinama je živio i predavao u Seulu. Bio kolumnist dnevnih novina, surađivao s kojekakvim časopisima i brljavio nešto po rodnome gradu i tamošnjim visokoškolskim institucijama, ali što bi bio bliže kući, to su ga manje poštovali i voljeli. Takvih u nas nema mnogo, ali gotovo u pravilu to je garancija kvalitete. Svake godine radi kao intervjuist, razgovarač i intelektualni klaun na Sa(n)jam knjige u Puli. U tim je poslovima briljantan te, što je važno, i voljen je od poslodavaca, radnih ljudi i publike.

Sve ovo je važno znati uz knjigu “Pitanje nadležnosti”, koja nije naišla na naročito oduševljenje onog što se u Hrvatskoj naziva književnom kritikom. Ili su kriticistice i kriticisti imali neki problem s Pužarom, pa su mu htjeli napakostiti, ili su bili premladi i prenenačitani da išta razumiju, ili im doista nije jasno što sve književnost i što sve poezija mogu i smiju biti. Dakle, u “Pitanju nadležnosti” Aljoša Pužar je bilježnik, elokventno blebetalo, raskošno obrazovan i načitan čitatelj i briljantan klaun. I naravno, uza sve to je pjesnik, ali ponešto drukčiji od pjesnika u nas.

Ovo su pjesme prisluškivanja ljudi oko sebe, bilježenja okolnog govora i žamora, kao i simuliranja svega toga. Anegdote jednoga uglavnom jadnog čovjeka, jer jadni su svi koji nisu dovoljno agresivni i glupošću adekvatno naoružani, koji na trenutke bi, možda, mogao nekoga podsjetiti na likove poput Woodyja Allena, Arta Buchwalda i Efraima Kišona, samo u malo drukčijoj, svakako težoj formi i žanru, te u drukčijem dramaturškom okviru i duhu epohe. Pritom još, Pužar je čovjek s Balkana, jer Rijeka je Balkan barem onoliko koliko su Balkan Ljubuški, Batajnica, Mionica i Plovdiv, te kao takav ponajviše on je žrtva Balkana.

Recimo, poslušajte ovu divnu tadijanovićevsku persiflažu: “Dugo u moć, u zimsku gluhu moć/ nesnosno dugo stoje/ autobusi puni lica/ na pustim granicama/// Na brklji tužno visi/ komadić kockaste krpice/ formula uno/ kafanski stolnjak/ maramica u ruci/ plemenskih kolovođa/// Nakon pola sata/ stižu slabo obrazovani/ prekovezaši obrubljeni/ predromaničkim pleterom/ da pokažu svakom putniku/ veličanstveno lice Države/// Svi van/ Ciča je zima/ Nemaju ručnih skenera/ Nemaju znanja o viznim režimima/ Nemaju brzih pristupa/// Sistem pada, govore/ u starinsku slušalicu/ Kašljucaju oni/ Kašljuca čitač isprava/ Kašljucaju putnici/// Ide brže kad je gužva,/ onda moraju raditi, mrmlja vozač/// onda i on malo kašljuca/// Svi nešto tiho govore/ i svi pomalo kašljucaju/ ali sistem zapravo nikad ne padne/ dugo u moć, u zimsku gluhu moć”.

Uzorna je to pjesma u jezičnom i prozodijskom pogledu, dostojna posveta klasiku. Također, lijep satirični uradak, u kojemu niti ima pretjerivanja, niti se, suprotno naravi svake satire, pjesnik služi hiperbolama. Naime, ako bi se ovaj Pužarov tekst svelo na njegovu narativnu fakturu, ako bi se pred njega postavilo zrcalo zbilje, pokazalo bi se nešto vrlo neobično, u punom značenju riječi – začudno. Naime, faktura pjesme je goli realizam, mrkla stvarnost, ona je na zbilji zasnovana onako kako bi na zbilji trebao biti zasnovan agencijski novinski izvještaj, e kad bi u agenciji bilo novinara. Ono što je Pužar slio i salio u pjesmu, to je stanje na granici kakvo se viđa stalno i kakvom je svjedočio svaki čitatelj pjesme, izuzev onih nekoliko koji se iz tko zna kakvih razloga ne primiču državnim granicama. Dakle, pjesnik je sačinio pjesmu od onog od čega se u nas pjesme ne šiju i ne kroje, učinivši to na takav način da se čitatelju najprije učini da čita satiru, potom ga pritisne muka rođene njegove, čitateljeve, osobne egzistencije, jer i on je upravo na takvoj granici. Pjesma je pritom izvanredna jezična igrica, ona istodobno zvuči, zveči i znači. Ona je skica za antropološki ogled – ili za antropološku poemu, što da ne! – i sigurno bi se veoma svidjela Ivanu Čoloviću. (Ne rekosmo da u podnaslovu knjige stoji: “etnografske pjesme”!) Te naravno, kao i svaka od malobrojnih stvarno dobrih pjesama o Hrvatskoj, ovo je domoljubna pjesma. Najdomoljubniji u njojzi stih, jer provjereno je najistinitiji, govori o samoj biti pojma, te o njegovim pojmovnim granicama i graničarima, riječi su vozača autobusa: “Ide brže kad je gužva,/ onda moraju raditi”.

Općenito, “Pitanje nadležnosti” knjiga su čovjeka iz autobusa, čovjeka na stalnom putu, kojemu se sve događa usput. Lirski subjekt je fascinantni kolekcionar nelagoda svih vrsta, koji svojim nezgodama utješi čitatelja. Pužaru je svakako gore nego meni! Pužar nema ni vozačku dozvolu! A onda ga rastuži, jer je on, Aljoša Pužar, pjesnik autobusnog svijeta, prvi koji sa svojom autobusnom temom može stati uz Teofila Pančića, najvećeg autobusnog pisca kojeg smo imali.

Autorefleksija

Kretena kretenom ne čine njegovi pomaci od onog što je, kao, normalno i, kao, dostojno, nego ga kretenom čini odsustvo autorefleksije. Pužar nije kreten, jer on ima tu opsesivnu moć da na sebe gleda sa strane. I to s kakve strane! U pjesmi “Hipohondar s pokrićem” najmiliji mi je kraj: “Ja se, opet, nijemo pitam/ zna li on uopće/ što je to hipohondar/// zna li da to nije nilski konj/ na japanskom motociklu”.

Lorca

Pjesmi je naslov “Balkan”, a pjesma ovako pođe i prođe: “Umru li,/ ostavite Balkan otvoren!/// Dijete pogledom jede/ (Vidim iz svog salona)/// Kosac živote kosi/ (Čujem iz svog salona)/// Umru li, ostavite Balkan otvoren!” Šteta, reći ću još jednom, nepovratno šteta, zavapit ću arsenovski, ako doista ne umiju pročitati ovu pjesmu, i ako je to razlog njihovu promašenom trabunjanju, a ne to da bi da napakoste Pužaru. I pakost bi, naime, bila neko rješenje.

where black is the color and none is the number

– Dylan

Sagledana u etimološkoj perspektivi, ilustracija pripada semantičkom polju iznošenja na svjetlo: osvijetliti, rasvijetliti, dakle, objasniti, protumačiti. Ilustracija pritom osobito jasno iznosi na vidjelo narav odnosa verbalnog i vizualnog, razlika između evokacije riječima i predstavljanja slikom pokazuje se u vidu statusa temporalnosti: stoga što kauzalne veze izostaju, vrijeme se poništava. Premda je, kao i svaka re-prezentacija, ponavljanje, u ilustraciji, jer je slika, nema ni prije, ni poslije; ni uzroka, ni posljedica, samo povod, koji nipošto ne jamči ishod. Kako je u vezi te problematike napisao J. Hillis Miller, slika je “permanentna parabaza, vječni trenutak koji, barem za trenutak, suspendira svaki pokušaj da se ispriča priča.” U tom se smislu, možda neočekivano, pokazuje vrlo bliskom lirskoj pjesmi, u kojoj je efekt raspodjele teksta na stihove, neprestanim vraćanjem na početak barem načelno istog obrasca, također poništavanje narativnog slijeda. Na činjenicu da i crtež i tekst gledamo, da su znakovi koje tumačimo, može nas podsjetiti da je riječ grafika izvedena od grčkog glagola γράφειν, pisati.

Uz stogodišnjicu Van Goghove smrti, Antun Šoljan je zapisao kako je Holanđanin, koji se perceptivno formirao “u mraku, u blatu, u kišama” i čije “prve slike su crne kao da su mazane blatom, ne uljem,” došavši u Pariz “shvatio da svjetla ima, da je svjetlo opipljivo, stvarno, da ga se može ubrati, požnjeti iz svijeta, ne samo izmišljati; da svjetlo nije samo ukrasno osvjetljenje kao na pozornici.” Pa je, ne bi li ga što čvršće uhvatio, krenuo dolje, na jug. Moglo bi se reći da je Danijel Žeželj u svom stvaralaštvu pošao suprotnim putem, uputivši se odrješito prema mraku koji nije izmišljen, ni dekorativan – mraku kojeg ima, koji se može vidjeti. Da je za njegov rad Van Gogh od velike važnosti, što album Fragments d’une vie en peintures samo zorno predočuje, nepotrebno je, vjerujemo, posebno naglašavati. Također ukazujući na njegov rani monokromatizam, Žeželj će podsjetiti da se Van Gogh nastavlja na reducirane palete Milleta i Rembrandta, a odluku da niti ne pokuša reproducirati njegove boje obrazložiti ne samo kao jedini način da se izbjegne neizbježna banalnost, nego i ističući da su svjetlo i sjena, krajnosti crnog i bijelog, prikladan način prikaza fizički i psihički ekstremnog života. Na kraju, pisao je Šoljan, Van Gogh više nije mogao spojiti “dva svjetla: ono što kao crna zavjesa zasljepljuje oči i ono što sve dublje uranja u brabantsku tamu u srcu.” Crno i bijelo, potpuno zasićenje i totalno posvemašnje odsustvo, ne samo da se uvjetuju, nego i stapaju.

Dok je u Žeželjevim stripovima, ilustracijama i portretima mrak više nego očit kao nepokrenuti pokretač dinamike svake njegove slike, Šoljan se na prvi pogled može doimati bez ostatka zauzetim na strani svjetla. Međutim, posvuda je vidljiva njegova svijest o postojanosti noći i prolaznosti dana, najjasnije svakako u izravnom obraćanju najbližim literarnim drugovima i poetskim ispisnicima, Slamnigu i Novaku: 

Za razliku od svjetla tama je bila prava.
Najgore su vijesti bile najtačnije.
Dubok je san, Prokope, a plitka je java.
Mirno spavaj, Slobodane! Sve je mračnije.

U stvari, tama je posvuda, u kvadratu sjena, ponegdje upravo kao doslovan opis Žeželjevih veduta nakon sveopće propasti: 

U vodoravnu crnu geometriju
ulice i mosta, što krije rijeku mraka,
toranj se spušta s neba, okomica strave.

Otvaram vrata u mrak, kaže iskazni subjekt Šoljanovih pjesama, pa se kreće niz duge hodnike mraka; piše, prije konačne verzije, oprezno, kao da prilazi u mraku svojim prvim ženama, ne bi li mu, za kratke stanke, sve mrkim zablistalo sjajem; spominje stalno se mnogih koji spavaju, na Zelengori, s utjehom metka, u naručju mraka; uopće, ljudi su mu, uz jarbole u mraku, tek tamne mrlje u kvazaru; kao Ovidije putuje negdje prema tamnim obalama, koje, karakteristično združujući neraskidivo referencijalnost i figurativnost, označava crnomorskim; u po srodnosti odabranom prijevodu Pasternakovog Hamleta, razabire kako kroz tisuće dogleda se tmina / sabrala. Bjelina uvijek i svuda tek je provizorna utjeha, samo privremeno utočište; bijeli stolnjak, bistro vino i blistav tanjur s bijelim ubrusom zapravo neprestance upozoravaju: ne gledajte u hodnike tame i ne okrenite se naglo u noć, nego ograničite svoj život bjelinom i ukočite oči jer uglata sjena terase prikriva uspravne mrtve, jer iza naših leđa sada možda stoji u liku konobara, ali vidjeli ste ga u Jasenovcu.

Josip Vaništa, koji je više no itko drugi kao majstor crteža komplementaran kontrast Žeželju – jer njemu je bijelo što je potonjem crno, istovremeno i neproturječno, svrha i izvor poteza crtačkom rukom – završio je svoj zapis pisan na mjestu gdje je Van Gogh pucao u sebe tvrdnjom da je to učinio kad mu se “žar pretvorila u studen,” da bi zatim zlom kobi bio prisiljen dovući se “do smrtne postelje u tuđoj kući. U mir, u nepomičnost.” Grozničavo kretanje dostiglo je krajnju točku. A što je, na kraju krajeva, slika ako ne skup zaustavljenih pokreta kista? Baš kao što je, podsjetimo se ovom zgodom još jednom, stihovni redak zaustavljeno kretanje sintakse. Za Žeželjev je crtež, kako u stripovskom nizu okvira, tako i u pojedinačnosti ilustracije, karakteristično upravo to što u prvi plan stavlja – ne bi bilo pretjerano reći ni: pretvara u svoj jedini stvarni predmet – zaustavljeno kretanje koje osvjetljava tama. Paradoks je samo prividan, kako je znao još jedan Žeželjev poetički srodnik u pogledu izrazite samosvijesti o dijalektici uvjeta mogućnosti medija i stvaralačkog izraza, Francis Bacon: “Što artificijelnije uspiješ izvesti stvar, to je veća šansa da će izgledati stvarno.” Šoljan će u svome najvidljivije artificijelnom spjevu, izrijekom skrojenom iz čitanja Ovidijeve preobrazbe Vergilija, možda doći i najbliže samome sebi:

Odlučih stoga bezobzirno krasti.
Umjetnost novog svijeta je mozaik.
Lektira ništa ne smeta pjesništvu:
tek s ulogom glumac biva glumcem.

Posrijedi je kapitalan uvid da sva poezija, svako stvaranje, sve oblikovanje, može nastati isključivo na podlozi, pa stoga samo i jedino iz nečega prethodno stvorenog, uobličenog, nužnom dijalektikom ponavljanja i razlike. Djelovanje je moguće upravo stoga što su uvjeti zadani, kao što bi slika bila nemoguća kad ne bi bilo okvira:

Mimus ne može biti izbirljiv, ali
prijetvorno mu srce u svakom liku kuca.

Ako je Šoljanu spoznaja da je Gauguin svoju Otahi, kojoj je on bio dao glas u jednoj pjesmi svoje prve zbirke, slikao po fotografijama, a ne iz života, nepovratno raspršila iluzije da još ima “nade, otkrića, mogućnosti,” ona ga nije i obeshrabrila; naprotiv, spremno je prisvojio Gauguinov odgovor na pitanje kamo da idemo ako nigdje izlaza nema: “Izmislio je svijet.” I opet u povodu Van Gogha, retorički se zapitao o povratnoj sprezi na kojoj počiva bilo kakav smisao koji pridajemo svijetu: “Znamo da pamćenje vara i da nam se katkad prikazuje kao mašta; vara li nas i mašta, pa nije ništa nego pamćenje?” Šoljanovo čvrsto uvjerenje, ali i spisateljski credo, da novo nastaje samo i jedino iz zaboravljenih slika, pohranjenih u dubini nesvjesnog, da bi u nedoglednoj, ali izvjesnoj budućnosti progovorile “na tuđa usta, metempsihotički, neprepoznatljivo, na posve drugom jeziku,” potvrđuje se opetovano Žeželjevim mračnim ilustracijama i literarnim portretima, na kojima vidljivo kuca prijetvorno srce poteza njegove ruke i gdje, kao i u Šoljanovom stihu, ukočen traje prizor vječnog gubljenja. 

grafička mapa Svijet ne ide nikamo: Šoljanovi dani Danijela Žeželja (Rovinj, 2024)

Dogodine će, ujesen, vjerovali ili ne, pedeset godina otkako sam počeo kupovati sportske novine. Dana 13. listopada 1976, u srijedu, izašao je prvi broj SN revije, tjednog revijalnog izdanja Sportskih novosti. Na naslovnici bila je fotografija spornog jedanaesterca na kvalifikacijskoj utakmici za Svjetsko prvenstvo u Argentini, koja se tri dana ranije igrala u Sevilli, između Španjolske i Jugoslavije. Penal za Španjolce je u osamdesetšestoj minuti sudio madžarski sudac Károly Palotai (“Ne, ne, gospodine Palotai…”, cinično je uzvikivao Mladen Delić.). 

SN reviju kupovao sam sve do 1985, kada je prestala izlaziti, tojest kada se pretvorila u slabašan sportski infotainment tjednik Sprint. Kupovao sam i beogradski Tempo, a od dnevnih sportskih novina – istina ne baš svaki dan – Sportske novosti i beogradski Sport. Postojale su i neke sarajevske sportske novine, koje sam također kupovao. Premda se nikada nisam želio baviti sportskim novinarstvom, u SN reviji, a onda i u svim dobrim sportskim magazinima i novinama, postojalo je nešto što sam zauvijek zavolio: pretvaranje sporta iz igre u statistiku, pripovijest, povijest. Osim toga, najveći majstori sportskog, a naročito nogometnog novinarstva epohe, u ono vrijeme takav je, recimo, bio Zvone Mornar, umjeli su da opričaju utakmicu, da je istovremeno pretvore u prozu i u nešto što je vrlo egzaktno.

I još nešto mi je iz tog vremena bilo važno: sportsko i nogometno novinarstvo isključuje svako navijaštvo. Televizijskim je reporterima, naročito Mladenu Deliću, bilo dopušteno da navijački prenosi utakmice reprezentacije. Ali i u tome je moralo biti mjere. Za Ivu Tomića, koji se na radiju javljao iz Maksimira, znalo se i osjećalo da navija za Dinamo, ali je njegov nastup ispunjen humorom, i na licu mjesta sklepanim rimovanim narodnim desetercima i dvanaestercima, bio dovoljno autoironičan da ga se prihvati. Osim toga, ne treba zaboraviti niti do da je Ivo Tomić redovito opjevavao i Dinamove protivnike, i nije u tome bio ništa manje inspiriran i zanesen. Ali navijašenje po novinskim tekstovima, čak i u autorskim kolumnama, bilo je u sportskom novinarstvu apsolutno nedopustivo, nepristojno i nedostojno. Ne samo da je bilo neprofesionalno i nemoralno, nego je na određeni način pokazivalo odnos prema sportu, prema njegovoj igri i prema pravilima te igre.

Navijašenjem su se, ali umjereno, u to vrijeme katkad bavili samo veliki novinski pisci koji nisu bili sportski novinari. Primjerice, Veselko Tenžera i Bogdan Tirnanić. Ili Aleksandar Tijanić, kolumnist Nedjeljne Dalmacije, koji je krajem osamdesetih nastupao kao najotvoreniji navijač Jugoplastike. I, naravno, Miljenko Smoje. Ali ni Smoje nije bio klasični navijač u novinama. Osim što je najprije on bio Hajdukov kroničar, nikad mu se, ali doista nikad nije dogodilo da napiše nogometni tekst u kojemu bi Hajduk uzdizao iznad drugih klubova, ili u kojemu bi se bavio time koga i zašto društvena zajednica, Partija ili režim među klubovima favoriziraju. Bilo je to njemu dopušteno, ali bilo je neukusno.

Ali čak mi ni takvi novinski navijači nisu bili pretjerano dragi. Ustvari, bili su mi mnogo draži kad bi pisali o nečemu drugom, a ne o nogometu.

Era klupskog navijačkog novinarstva započinje u Hrvatskoj s Tomislavom Židakom i njegovom kolumnom u Jutarnjem listu. Kao čitatelj bio sam skandaliziran, dugo sam po novinarskim birtijama onoga vremena bio najgori Židakov hejter. Protiv njega sam koješta i napisao u novinama u kojima smo obojica radili. A onda smo se nas dvojica zbližili. I nekako sam prihvatio da smije postojati jedan Židak, smije postojati jedan Krleža nogometnog novinarstva u nas, koji će nastupati kao zagriženi dinamovac. Uostalom, i sam Krleža bio je lenjinist. Međutim, Pavićeve novine nisu istodobno imale i svog hajdukovca. Zašto ga nisu imale? Zato što među nogometnim novinarima nije bilo drugog takvog pisca kakav je bio Židak, a koji bi pritom još navijao za Hajduk. To je stvaralo neravnotežu u Pavićevim novinama, za koju Gazdu nije bila briga, ali meni je smetala. Ali ne zato što sam hajdukovac. Uostalom, to da sam hajdukovac krio sam, premda nisam bio, niti sam ikad namjeravao postati sportski novinar.

Zatim je poteklo vrijeme i nastupila je kriza tiskanog novinarstva. U sportskom novinstvu ona se manifestira tako što je sasvim nestalo novinara koji nisu navijači. Iščezle su analize utakmica, nema više nikoga tko bi umio opričati utakmicu, statistika je banalizirana, povijest više ne postoji. I svi nogometni novinari navijaju za Dinamo. Ranijih godina to je ubitačno dosadnim činilo sportske rubrike naših dnevnih novina, naročito onih velikih i tradicionalnih. U njima su se, u tim rubrikama, smjenjivale sezone, smjenjivali su se dani ili tjedni reprezentativnih i klupskih ciklusa. Dosadni i zadivljali patriotizam samo je mijenjao boju: od kvadratićaste crveno-bijele postajao je mamićevski plavi, da bi se zatim opet unatrag transformirao. Onda je nestalo i Zdravka Mamića, pa je stvar postala baš ubitačno monotona. I sve se to događalo, smrt hrvatskoga nogometnog novinarstva zbivala se u dvadeset Dinamovih šampionskih godina, čiju jednoličnost poremetila je samo Rijeka. Poput političkih novinara u vrijeme najtvrđeg jednopartijskog sustava, nogometni su novinari zastupali stavove, interese i sentimente jednoga nogometnog kluba. Kako im nije bilo dosadno? U međuvremenu, meni je dosadilo, pa sam, upravo zato što mi ne pada na pamet prelaziti među sportske novinare, izašao iz ormara i obznanio gradu i svijetu da navijam za Hajduk.

U posljednjih godinu-dvije stvari su, međutim, postale groteskne. Kako se Hajduk na jedvite jade te na snagu i moć Marka Livaje primaknuo vrhu, a kako je Dinamo s konačnim odlaskom Zdravka Mamića (da je konačno otišao znao sam tek po tom što je došao Zvonimir Boban) izgubio mnogo i od svojih organizacijskih i financijskih svemoći, i možda od bezmjernog utjecaja u svim institucijama hrvatskoga nogometa, nije više tako sigurno tko će biti prvak. I tu onda dinamovsko navijaštvo s novinskih stranica, iz nogometnih rubrika na portalima, te s HRT-a i MAXSporta, doista prestaje imati ikakve veze s novinarstvom i stapa se s glasovima na društvenim mrežama i na stadionskim tribinama. 

Ima li to veze s pogubnom komercijalizacijom hrvatskih medija? Nema, jer je Hajduk daleko najveći hrvatski nogometni klub, ukoliko veličinu kluba mjerimo brojnošću navijača (što će reći potencijalnih kupaca, konzumenata, potrošača…). Pravilo je da na poljudskim tribinama na većini utakmica hrvatske lige biva više publike nego na svim preostalim utakmicama zajedno. Uključujući i onu maksimirsku, naravno. Nije tu pitanje komercijalizacije i kapitala, nego je pitanje ideologije. Dinamo će njegov politički i medijski marketing predstaviti kao nacionalni simbol, te će nogometne rubrike postati poprišta stadionskog nacionalizma. Ovo, naravno, ne znači da su Dinamovi navijači među nogometnim novinarima redom – nacionalisti. Ali njihova platforma naprosto jest nacionalistička.

Recimo, u tridesetom kolu prvenstva, zagrebački sudac Fran Jović iz Var sobe poziva glavnog suca da na samom početku utakmice Varaždina i Hajduka isključi Dialloa, jer da je ovaj Varaždinovog igrača bubnuo rukom pod rebra. Glavni sudac se tom pozivu spremno odaziva, na čemu mu jednoglasno plješće dinamovsko vijeće naših nogometnih novinara. Kasnije taj isti zagrebački sudac Fran Jović pokušava osporiti jedanaesterac koji je glavni sudac dosudio nad Livajom. Ovaj mu u tome pruži otpor, na što dinamovsko novinarsko vijeće jednoglasno staje na stranu zagrebačkog suca. 

Osim što je to iritantno i dosadno, pošto se ponavlja iz kola u kolo, ovo navijašenje ignorira svaki povijesni ili komparativni pristup. Evo, recimo, kada je Dinamo igrao protiv tog istog Varaždina, Bruno Petković pred kraj je utakmice pao u protivničkom kaznenom prostoru kao da ga je snajper strefio i bager iščupao. Sudac je, naravno, sudio penal, koji nitko, osim Varaždinova braniča, nije doveo u pitanje. Dovoljno je pogledati jednu i drugu situaciju, pa vidjeti da između dva jedanaesterca postoji samo jedna, vrlo bitna razlika, koja se sastoji u boji i grbu na dresu srušenog igrača.

I druga stvar, Dinamovi navijači, zajedno s nekad dobrim slovenskim sucem Skominom, u ulozi oka sokolovog na MAXSportu, kao i sudačka komisija pri nogometnoj organizaciji, oduševljeno plješću na crveni karton Diallou. Svakome od njih pojedinačno ovaj njihov oponent nudi izazov: neka pronađu presedan iz posljednjih trideset i pet godina hrvatske nogometne lige da je sudac isključio igrača zbog nečega sličnog onom što je Diallo učinio Dimitru Mitrovskom. Podrazumijeva se, naravno, da govorimo o isključivanju igrača – Dinama. Pronađu li presedan, onda su doista u pravu: ja nemam pojma o čemu govorim, zaslijepljen sam navijaštvom, ne razumijem se u nogomet…

Kako god bilo: današnju moju priču možete doživjeti kao vježbu vlastite tolerancije. Nije se loše katkad uživjeti u poziciju onoga drugog.

Papa Franjo javno nakudi pristalice
Nepromjenjivosti svetih
Nazorâ 

I prituži se
Na grabež i pohlepu:
Na krutost krstjanskog svijeta –

U podne
Snimih ga s trga
Iz nizine, podno njegovih koljena –

I odista:
Odozgor sijaše
I nesagledljivo bijaše 

I teže od kamena: sunce
Kad mu se s neba spusti na ramena 

(2023)

Ivo Andrić: Na Drini ćuprija, Školska knjiga, 2013.

Gdje god se, naročito među neznalicama, u lektirnim sažecima po internetu ili u avionskim časopisima, spomene ime ovoga pisca i uz njega najveća nagrada koju je za života dobio, uvijek će se, poput njegova drugog prezimena, dopisati i ovaj roman. Čak postoji i vjerovanje, koje s činjenicama nema mnogo veze, da je Ivo Andrić Nobelovu nagradu i dobio za roman “Na Drini ćuprija“. A nije, budući da se nagrada dodjeljuje za životno djelo.

Brojni su ovu knjigu čitali, naprosto zato što je posvuda bila po školskim lektirama, ali je mnogo, mnogo više onih koji tvrde da su je čitali i koji o njezinom sadržaju nešto znaju iz čuvenja. Pripovijest knjige započinje početkom šesnaestog stoljeća, u vrijeme oko rođenja Mehmeda paše Sokolovića, ktitora, zadužbinara ili vakifa višegradskog mosta, rođenog u pravoslavnoj obitelji, navodno krštenog kao Bajica, islamiziranog i školovanog u Carigradu, slavnog vojskovođe, junaka Mohačke bitke i opsade Beča, i velikog vezira Osmanskog imperija, i traje kroz sljedeća četiri stoljeća, sve do početka Prvoga svjetskog rata. “Na Drini ćuprija” neobičan je roman, uzbudljivo i zavodljivo strukturiran, nesumnjivo je jedno od najzabavnijih, a u određenom smislu i najinformativnijih književnih djela u povijesti južnoslavenskih književnosti. Ali sigurno nije ni najbolje napisana, ni najvažnija Andrićeva knjiga. Barem ukoliko važnost tražimo u samom tekstu.

Pisan u neusporedivom životnom neredu, u neredu i ostrvljenosti piščeve egzistencije i u neredu jedne strašne i manijakalne europske povijesti, ovaj roman kao da u sebi sadrži nešto od tog nereda. Za razliku od svih drugih Andrićevih beletrističkih tekstova, u njemu kao da nema unutarnje ravnoteže, kao da ne postoji čvrsta okosnica priče, kao da je otpočetka do kraja i ne donosi isti pripovjedač, kao da pisac nema potpunu kontrolu nad svojim esejističkim i političkim ekskursima, kao da se u ovom romanu miješa više romana… Od svih Andrićevih knjiga, ili od sva četiri njegova romana (uzimamo da je i “Prokleta avlija” roman), “Na Drini ćuprija” najviše duguje vremenu u kojem je napisana i najbliža je Andrićevoj građanskoj osobi.

Istodobno, svaka od ovih konstatacija, kao i sve drugo što bi se, možda, moglo prigovoriti toj knjizi, tiče se jedino njezina situiranja unutar piščeva opusa. Tiče se jedino, dakle, konteksta koji Andrić samome sebi stvara, jer je u svakome drugom kontekstu, nacionalno-književnom, kulturnom, ili književnom općenito, “Na Drini ćuprija” silan, da ne kažemo i genijalan roman, remek-djelo bez premca i usporedbe. Jedini s kim se, dakle, Ivo Andrić u našim književnostima uspoređuje, može biti on sam. (To ne znači da u dvadesetom stoljeću nisu živjela dvojica-trojica pisaca na prostorima međusobno razumljivih jezika, koje neki doživljavaju i kao jedan jezik, značajem usporediva s Andrićem: Krleža, Crnjanski, Desnica; a u sljedećem vremenskom i poetičkom krugu Marinković, Kiš, Kovač; ali nijedan od tih pisaca nije bio unutar Andrićeva konteksta. Ili nije stvarao u istome vremenu, ili nije pisao u istome svijetu. Krleža, Crnjanski i Andrić, te potom Desnica, četiri su usporedna svijeta, koja se međusobno ne dodiruju…)

Pripovijest se odvija oko jednoga mosta, njegove fizičke pojave, ali i njegove metafore. A započinje na način zacijelo neobičan, koji je ovome čitatelju oduvijek zvučao kao uvod u nekakav turistički bedeker. U ranim čitateljevim danima, u sedmome razredu osmoljetke, kada je prvi put čitao “Na Drinićupriju”, i kada se, dječački, adolescentski, rugao u svojim mislima Andriću, taj mu je početak zvučao loše. I on se, čitatelj, jasno sjeća zašto mu je zvučao loše. Danas mu djeluje genijalno – već drugi put koristimo taj zloglasni, prazni epitet! – pa bi vrijedilo jednom, bude li vremena, napisati nešto o tom doživljajnom prijelazu od lošeg do genijalnog, za kojeg se odvila jedna čitateljska i čovjekovska biografija.

Evo početka romana “Na Drini ćuprija“, da uljepša ovaj sumor i čemer oko nas: “Većim delom svoga toka reka Drina protiče kroz tesne gudure između strmih planina ili kroz duboke kanjone okomito odsečenih obala. Samo na nekoliko mesta rečnog toka njene se obale proširuju u otvorene doline i stvaraju, bilo na jednoj bilo na obe obale reke, župne, delomično ravne, delomično talasaste predele, podesne za obrađivanje i naselja. Takvo jedno proširenje nastaje i ovde, kod Višegrada, na mestu gde Drina izbija u naglom zavoju iz dubokog i uskog tesnaca koji stvaraju Butkove Stijene i Uzavničke planine. Zaokret koji tu pravi Drina neobično je oštar a planine sa obe strane tako su strme i toliko ublizu da izgledaju kao zatvoren masiv iz koga reka izvire pravo, kao iz mrkog zida. Ali tu se planine odjednom razmiču u nepravilan amfiteatar čiji promer na najširem mestu nije veći od petnaestak kilometara vazdušne linije.”

I onda se, malo-pomalo, iz takvog uvoda rađa svijet. Iz prikaza geografskih zadatosti i prirode ulazimo u povijest…

Andrićevi naslovi

Je li u pitanju slučajnost – a slučajnosti u ovoga pisca nema – tek tri od četiri Andrićeva romana čine, kada se njihovi nazivi pridodaju imenu pisca, istu prozodijsku strukturu. Napišete li na papirić ime i prezime piščevo i uz njega “Na Drini ćuprija“, ili “Travnička hronika”, ili “Prokleta avlija”, u sva tri slučaja ćete, prebrojite li slogove, pred sobom imati epski deseterac, s cezurom nakon četvrtog sloga, tojest piščeva imena i prezimena. Četvrti roman, naslova “Gospođica”, uz piščevo ime i prezime tvori – osmerac. U knjigama ćete naći da je, u našim usmenim književnostima, osmerac svojstven lirskome, ili takozvanom ženskom pjesništvu.

Ubijanje Andrića

Ne postoji više svijet koji Ivo Andrić opisuje. Zatrt je u strašnim zločinima iz 1992. i nekoliko narednih godina. Višegrad koji je bio jedan od dva ili tri piščeva zavičaja (druga dva su Sarajevo i Travnik, u kojemu se, istina, samo rodio…) danas je uglavnom monokulturna i jednoobrazna varoš, s Andrićevim kamenim Disneylandom. Nigdje onih Drugih, bez kojih njegove književnosti naprosto nema. Nije mnogo bolje ni u drugim dijelovima Andrićeve Bosne, samo što se mijenjaju barjaci na monokulturnim utvrdama. Poput Isaaca Bashevisa Singera, Ivo Andrić pisac je potonulog, pomorenog i raseljenog svijeta. Jezikom na kojem je Andrić pisao govore ljudi, ali ime tog jezika kojim se Andrić koristio posvuda je prezreno ili zabranjeno.